Propovijedanje izvan skupštine

U kršćanskoj skupštini su samo sposobna braća mogla propovijedati i poučavati unutar skupštine. Kako je onda bilo sa propovijedanjem nevjernicima izvan skupštine? Da li i to propovijedanje mogu obavljati samo pojedina braća ili svi kršteni vjernici? Vidjeli smo da Biblija pravi razliku između ovlaštenih propovjednika i svih ostalih kršćana koji su mogli u određenoj manjoj mjeri neformalno objavljivati dobru vijest bez da ih njihova skupština angažira i šalje u evanđeliziranje. Biti evanđelizator (propovjednik dobre vijesti) je podrazumijevalo posvećenje tom zadatku, pa je samim tim taj zadatak bio namijenjen onima koji su imali te preduvjete da se tome potpuno posvete.

Za razliku od propovijedanja unutar skupštine koje je uključivalo držanje govora i poučavanje, propovijedanje nevjernicima je drugačije prirode i uključivalo je samo širenje poruke dobre vijesti. Cilj ovog propovijedanja je bio da se u određenom vremenu sa dobrom viješću dostigne što veći broj ljudi. Stoga su Isus i apostoli propovijedali na javnim mjestima gdje su mogli govoriti mnoštvima okupljenih ljudi. Kad je Isus rekao apostolima: "Putem propovijedajte ‘Približilo se kraljevstvo nebesko’“, onda je rekao da na svom dodijeljenom području svim ljudima kratko i jasno objave osnovnu poruku dobre vijesti tako da je mogu čuti svi (Mt 10:7).

Kad su ‘Pavle i Barnaba ostali u Antiohiji, poučavajući i objavljujući dobru vijest’ to su činili ‘sa mnogim drugima’ ili u ‘pratnji mnogih drugih’ (TD) koji su bili dio ‘mnoštva’ vjernika u tom gradu (Dj 15:30,35). Tko su bili ti ‘mnogi drugi’ koji su ih pratili i vjerojatno sudjelovali s njima u poučavanju i objavljivanju dobre vijesti? Prije svega, ovdje se ne može kategorički tvrditi da je riječ o objavljivanju neznabošcima jer su Božja riječ objavljivala i vjernicima (5.Mo 30 11-14; Iv 16:12-14). Izraz ‘mnogi’ ne označava svakog vjernika nego samo neke između njih (usporedi Dj 18:8; 1.Ko 11:30; Da 12:4). To su vjerojatno bili ‘proroci i učitelji’ i druga zrela braća koja su se stavila na raspolaganje (Dj 13:1). Njihova skupština je vjerojatno obilovala takvom braćom koja su bila spremna ‘dragovoljno’ preuzeti tu ‘dužnost’ koju su imali Isus i apostoli, a koji su objavljivali dobru vijest i poučavali skupštinu vjernika (1.Ko 9:16,17; Dj 15:6,7). No ukoliko je riječ o propovjednicima koji su poslani od skupštine onda treba uzeti u obzir da nije svaki kršćanin bio javni propovjednik ili poslanik tako da ovi ‘mnogi’ s kojima su Pavle i Barnaba objavljivali dobru vijest i poučavali vjernike očito nisu bili ovlašteni evanđelizatori poput njih dvojice nego samo suradnici u istom djelu poučavanja i propovijedanja.

Propovjednik je trebao naći načina da njegove riječi čuju što veći broj ljudi. Zato je Isus rekao svojim apostolima:

“Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, i što vam se na uho šapće, propovijedajte s krovova“ (Mt 10:27).

Neke protestantske i reformatorske crkve osposobljavaju takve propovjednike koji organiziraju javne skupove gdje pozivaju prisutne na slušanje njihovih propovijedi ‘s krovova’ ili s pozornica s kojih su ih mogli vidjeti i čuti mnogi ljudi. Nekad su i naša braća držali takve skupove koristeći javna mjesta pa čak i radio emisije kako bi širokim masama ljudi prenosili dobru vijest (Stražarska kula, 1.8.1994. str 24,25). No, danas se sve to svodi na kongrese koji se organiziraju za skupštine i na koje dolazi relativno malo ljudi iz svijeta. Sve se usmjerilo na prenošenje dobre vijesti pojedincima na ulici i od vrata do vrata gdje objavitelji kroz kratke prezentacije žele navesti drugu stranu na razgovor o Bogu. To donekle ima veze sa onim kršćanima koji su na javnim mjestima ‘raspravljali’ sa prisutnima o raznim temama kako bi im ‘objavili’ dobru vijest (Dj 11:20; 17:17; 18:28;). Za takvo nešto nije potrebno biti ovlašteni propovjednik jer to nije propovijedanje u izvornom smislu riječi, već samo razgovor ili rasprava o nekim biblijskim temama. Često se dešava da ljudi s kojima se razgovara ne steknu dojam o pravom razlogu takvih razgovora jer im se izravno ne daje ‘temeljito svjedočanstvo o Božjem kraljevstvu’ nego ih se navodi da biblijsku poruku pronađu u publikacijama Watchtowera.

Isus je oko sebe imao mnogo učenika koji su ga slijedili. Mnogi od njih su neformalno širili glas o njemu (Mt 9:31; Dj 10:37,38). Tako je i Pavle jednom primijetio da se ‘većina braće u Gospodinu osmjelila zbog njegovih okova, te još hrabrije i bez straha govore riječ Božju’. Zatim je rekao da ima i one braće koja ‘propovijedaju Krista iz zavisti, suparništva i častoljublja’ ali da ima i one braće koja ‘propovijedaju iz dobre volje’ (Flp 1:12,14-17). Ovo ‘propovijedanje’ se odnosi na onu braću koja su prihvatili ulogu da ‘govore Božju riječ’ u skupštini i na one koji su propovijedali Krista izvan skupštine. Svi su oni imali ‘hrabrost’ da preuzmu na sebe takve službe u vrijeme kad su takva braća bila izložena progonstvu poput Pavla (vidi Dj 14:1-6). ‘Većina njih’ su propovijedali iz ‘dobre volje’ tu su zbog Pavla svoju službu ‘još hrabrije’ izvršavali. Bili su svjesni da su poput Pavla ‘dragovoljno’ preuzeli na sebe taj zadatak (1.Ko 9:16,17). Nitko ih nije na to prisiljavao ili obavezivao. No, problem je bio kod one braće koja su na sebe prihvatili obavezu da propovijedaju Krista u skupštini, ali su to činili ‘preko volje’ ili iz ‘zavisti’ i ‘častoljublja’. To nam govori da je služba propovijedanja i poučavanja zaista bila dobrovoljni zadatak koji je za sobom povlačio određenu prednost i ‘čast’ koju su imali samo određena braća. Da su svi kršćani imali isti zadatak da propovijedaju i zastupaju Krista onda među njima ne bi bilo onih koji bi ‘propovijedali Krista iz zavisti i častoljublja’ jer bi po tom pitanju svi oni bili izjednačeni. Biti propovjednik i učitelj je očito bilo nešto više od biti samo kršćanski vjernik. Ili si bio propovjednik ili nisi. Ili si bio učitelj ili nisi. Zato su neki te zadatke prihvaćali ‘iz častoljublja’ kako bi se uzdizali iznad druge braće koja nisu bila postavljena u tu službu ili ‘iz zavisti’ kako bi se ‘hvalili da su po službi jednaki apostolima’ koji su imali tu čast da ‘propovijedaju Krista’ kao njegovi zastupnici (vidi 2.Ko 11:12,13).

To je kod nekih bila neuravnotežena emocija koju su gajili prema apostolu Pavlu, a koji je kao Kristov zastupnik bio svagdje poznat te je uživao ugled kod braće. Budući da su apostoli i imenovani propovjednici uživali određenu čast koja im je u teokratskom smislu i pripadala onda su očito neki kršćani preuzeli na sebe zadatak da i oni propovijedaju Krista kako bi postigli istu čast ili ugled kakva je u to vrijeme pripadala drugim Kristovim zastupnicima.

Kao što su u starom Izraelu postojali ‘istaknuti ljudi iz naroda’ tako je i među kršćanima bilo ‘istaknutih muževa’ koje se ‘smatralo uglednima’ (Iz 24:4; Ga 2:6-9). Kršćani su svoje ‘starješine koji dobro predvode trebali smatrati dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju’. Oni koji su naučavali riječ Božju su propovijedali Krista u skupštini. Zbog toga što su zastupali Isusa kao pastiri i učitelji unutar skupštine onda su bili dostojni da im kršćanski vjernici pridaju čast čak i u materijalnom pogledu jer u nastavku se za njih kaže da ‘zaslužuju svoju plaću’ (1.Ti 5:17,18).

Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti“ (1.Ko 9:14).

No i onoj braći koja nisu bila njihovi skupštinski starješine su kršćani pridavali određenu čast jer su zastupali Isusa kao evanđelizatori među neznabošcima. Zato je bilo pogrešno što su neki prihvatili službu propovijedanja i poučavanja samo kako bi im se iskazivala ta čast zbog koje bi se isticali u svojoj skupštini. Budući da su Kristovi zastupnici služili svojoj braći u duhovnim stvarima, njima je samim tim pripadalo pravo da ih vjernici ugošćuju i podupiru svojim materijalnim stvarima. Iako kršćanski vjernici nisu bili obavezni ići u službu propovijedanja, ipak su se neki od njih mogli staviti povremeno na raspolaganje kao suradnici apostolima i drugim evanđelizatorima (Dj 12:25; 15:36-38). Sama činjenica da u skupštini prvog stoljeća nije bilo riječi o neaktivnima ili neredovitim objaviteljima kojima je trebala pomoć u vezi toga, govori o tome kako oni nisu bili obavezni izvršavati službu propovijedanja pa ih kroz poslanice se nikad nije ni poticalo na tu službu niti ih se kritiziralo i poticalo da obnove svoju revnost po tom pitanju. Samo su apostoli i drugi evanđelizatori bili obavezni da redovito objavljuju dobru vijest sve dok ne bi izvršili svoj zadatak. Zato u Bibliji nemamo niti jedan primjer koji bi pokazao da su skupštine sve svoje članove slale u službu propovijedanja po gradovima i selima, jer ni Isus nije sve svoje krštene učenike slao u tu službu. Time je Isus prije odlaska postavio temelj evanđelizacije jer je jasno pokazao od koga očekuje da se tome posveti.

Mnogi su učenici potaknuti vlastitim duhom i revnošću pokušavali druge Židove uvjeriti da je Isus Mesija, kao što je to činio Apolon. No Apolon to nije činio zato što je primio zadatak od Isusa ili apostola, nego samoinicijativno. On nije bio evanđelizator koji je poslan da propovijeda dobru vijest nego ga je vlastiti duh poticao na revnost te je ‘snažno pobijao Židove u javnim raspravama’ (Dj 18:24-28). Međutim njegovu revnost u govorenju drugima i slična revnost koju su drugi kršćani u to vrijeme pokazivali Zajednica pokušava izjednačiti sa obavezom propovijedanja kakvog su imali samo ovlašteni evanđelizatori. U tom svjetlu su prevodioci hrvatskog prijevoda ‘Novi svijet’ za one učenike koji nisu u ono vrijeme bili ‘evanđelizatori’ umjesto izraza ‘govorili’ ubacili izraz ‘propovijedali’ pa čitamo:

"A oni što ih je raspršila nevolja koja je nastala zbog Stjepana stigli su sve do Fenicije, Cipra i Antiohije, ali nisu propovijedali (grč. ‘λόγω’ - ‘govorili’) riječ nikome osim Židovima. No među njima bili su neki ljudi s Cipra i iz Cirene koji su došli u Antiohiju i počeli razgovarati s ljudima koji su govorili grčki, objavljujući dobru vijest o Gospodinu Isusu. A ruka Jehovina bila je s njima i mnogi su ljudi postali vjernici i obratili se Gospodinu“ (Dj 11:19-21).

Kad čitamo ova izvještaj i vidimo da su i obični vjernici 'propovijedali', onda automatski mislimo da je to bila njihova obaveza koju nam kroz svoju publikaciju nameće Zajednica. No, oni uopće nisu 'propovijedali' (držali propovijedi) nego su 'govorili riječ' prilikom razgovora s drugima. Zato, kad uvidimo da ovaj izvještaj uopće ne dovodi spomenute kršćanske vjernike u vezu sa službom propovijedanja nego samo sa spontanom željom da 'objave' dobru vijest o Kristu na što ih je poticao njihov duh. Ovaj izvještaj također pravi razliku između ovlaštenih evanđelizatora koji su bili poslanici i sluge dobre vijesti i onih kršćana koji to nisu bili jer nisu bili ‘poslani da propovijedaju’, ali su ipak o Kristu 'razgovarali' sa drugim ljudima od kojih su neki povjerovali i postali vjernici. Da je to tako možemo vidjeti u nastavku ovog izvještaja. Naime, kad su apostoli i starješine u Jeruzalemu čuli da su mnogi postali vjernicima, ‘poslali’ su tamo onoga tko je bio ovlašten da propovijeda i poučava, a to je bio Barnaba. Samo je on bio poslanik, a time i evanđelizator. S njegovim dolaskom su se još mnogi ‘pridruživali Gospodinu’ tako da je bio naveden da potraži pomoć Pavla, pa su se njih dvojica ‘cijelu godinu sastajali s njima u skupštini i poučavali veliko mnoštvo ljudi’ držeći im propovjedi (Dj 11:22-26). Primjer gore spomenutih kršćana koji su pobjegli iz Judeje nam govori da su oni svojim bližnjima svjedočili o svojoj novostečenoj vjeri čime su se deklarirali da su postali sljedbenici Isusa Krista. Oni su svojim neformalnim svjedočenjem poticali neke da postanu vjernici i pozivali da im se pridruže. Budući da nisu bili ovlašteni da propovijedaju, krštavaju i poučavaju onda su to prepuštali ovlaštenim evanđelizatorima Pavlu i Barnabi koji su bili pod Isusovom zapoviješću da ‘idu i čine učenike, da ih krštavaju i poučavaju’.

Stoga, kad je nastupilo progonstvo, mnogi vjernici iz drugih krajeva koji su se našli u Jeruzalemu, su morali pobjeći u svoj kraj. Dok su apostoli i drugi propovjednici u to vrijeme bili progonjeni zbog javnog propovijedanja, ostali vjernici su bili proganjani samo zato što su bili kršćani. To što su u toj prilici mnogi koji su se raspršili ‘objavljivali dobru vijest kud god su prolazili’ nam ne govori da su organizirano išli u službu propovijedanja niti da su od skupštine poslani u ta mjesta (Dj 8:1-4). Oni su samo u novonastaloj situaciji bili navedeni da putem kuda su bježali i ‘prolazili’ dolaze u prilike da govore drugima o onome što su vidjeli i čuli. Osim toga oni nisu išli organizirano dvoje po dvoje niti su ulazili u gradove i sela s ciljem da javno propovijedaju kao što su to činili Isus i apostoli. Cilj im je bio naći privremeno sklonište ili se vratiti u svoje mjesto boravišta. No, kad su neki učenici došli u ta mjesta onda uglavnom ‘nisu govorili riječ nikome osim Židovima’ s kojima su ulazili u razgovor i raspravu kao i Apolon kojega je njegov duh poticao da dokazuje da je Isus bio Krist (Dj 11:19; NSbi2-C).

Taj i slične primjere ne možemo dovoditi u vezu sa organiziranom službom preko skupštine niti sa dokazom da su svi oni bili pod Isusovom zapovijedi ‘da idu i čine učenike’. Taj primjer nam samo govori da ostali učenici mogu u nekim situacijama neformalno objavljivati i širiti dobru vijest drugima bez obzira što nisu od skupštine i od svetog duha ovlašteni za propovjednike. Njih se prije svega savjetovalo da ‘budu uvijek spremni na obranu pred svakim tko od njih traži obrazloženje nade koja je u njima’ (1.Pe 3:15). Umjesto da im kaže da trebaju propovijedati ‘onima izvan skupštine’, Pavle je vjernicima govorio da se ‘mudro ponašaju prema njima’ i da ‘znaju odgovoriti svakome kako treba’ (Kol 4:5,6). Prema tome, oni su prije svega trebali biti spremni na ‘obranu’ ili na ‘odgovor’ koji se često dovode u vezu sa reakcijom a ne sa akcijom ili poduzimanjem inicijative. Iako su u svakoj situaciji mogli govoriti drugima o svojoj vjeri, za njih je najvažnije bilo to da donose plod na način da riječ koju su čuli i prihvatili djeluje u njihovom životu kako bi ljudima iz svijeta svjedočili svojim životom i dobrim djelima. Oni su na taj način mogli i bez riječi pridobiti nevjernike ili zatvoriti usta protivnicima. Za razliku od njih, ovlašteni propovjednici su prije svega trebali svjedočiti riječima, a ne djelima jer su bili poslani da idu po selima i gradovima upravo s tim zadatkom da propovijedaju Krista.

Dok je objavljivanje dobre vijesti bio uvjet onima koji su poslani u tu službu, ostalim se kršćanima nije postavljao taj uvjet iako se od svih očekivalo da svojim uzornim kršćanskim životom daju svjedočanstvo o Bogu i Kristu (Ef 4:1; Flp 1:27; Kol 1:10; 1.So 2:11,12; Jk 3:13). Veliki doprinos službi propovijedanja su vjernici činili time što su materijalno podupirali propovjednike i pokazivali im ‘gostoprimstvo’. Na te razne načine su sa apostolima bili ‘suradnici u istini’ jer su se ‘posvetili služenju svetima’ (3.Iv 8; 1.Ko 16:15,16; 2.Ko 8.1-4; 10-14). Vjerojatno su zbog toga savjeti i upute o redovitom tjednom prikupljanju i davanju priloga za dobru vijest mnogo više zastupljeni u poslanicama za razliku od službe propovijedanja koja se spominje samo u povezanosti sa pojedincima koji su je izvršavali kao dužnost, a nikad ne u općem kontekstu koji bi obuhvaćao sve vjernike koji bi je trebali tjedno ili mjesečno redovito izvršavati kao redovitu obavezu (1.Ko 16:1,2).