Tko treba propovijedati?

Vidjeli smo da je cilj propovijedanja širenje poruke kojom se obuhvaćalo široke mase ljudi. Nakon što su bili uvjereni da su na nekom području velika većina ljudi izravno ili neizravno čuli dobru vijest, evanđelizatori su išli dalje i nisu se ponovno vraćali propovijedati tim istim ljudima. Ako su se vraćali na ta područja onda su se posvetili samo onima koji su povoljno reagirali i od njih su činili učenike koje su zatim poučavali. To je bila metoda kojom su se koristili apostoli i drugi evanđelizatori. Oni koji su sijali sjeme kraljevstva i širili dobru vijest nisu uvijek morali ostati na tom području i zalijevati kako bi poučavali obraćenike. Zalijevanje bi prepustili drugoj sposobnoj braći koja su bila osposobljena i postavljena da poučavaju u skupštini poput Ananije iz Damaska.

Kad je Isus tražio od svog 'roba' (zastupnika) da redovito hrani služinčad onda nije mislio na dijeljenje te hrane izvan Božje kuće. Danas imamo situaciju da Zajednica ulaže velike napore i novce da duhovnom hranom preko časopisa i publikacija opskrbljuje ljude iz svijeta. Umjesto da se za širenje dobre vijesti koristi jedinstvena brošura koja bi na jednostavan i kratak način svim ljudima dala 'temeljito svjedočanstvo' kojeg trebaju čuti, Zajednica takve ljude redovito informira i bombardira sa mnoštvom različitih informacija preko časopisa koji se štampaju u milijunskim primjercima. Stoga se dešava da preko 90% onih koji dugo vremena čitaju izdanja Zajednice i koje se posjećuje u njihovim domovima, uopće ne dolaze na sastanke gdje bi se poučili. Čak se mnogi članovi skupštine posvećuju osobama na svom području koji, poput Grka u Pavlovo vrijeme, vole slušati ili čitati nešto novo ili onima koji vole slušati ono što im škaklja uši, ali se teško mogu uvjeriti u istinitost dobre vijesti. Apostoli i prvi kršćanski propovjednici se nisu nikad na takav način posvetili takvim osobama, nego su pozivali zainteresirane da se pridruže kršćanima na njihovim sastancima gdje su mogli dobiti potpunu pouku i uvjeriti se da je Bog zaista s njima. Ukoliko netko nije pokazao pravi interes, oni se nisu zamarali oko njega, niti su zahtijevali da se takvima ponovno propovijeda. Tako je postupao i sam Isus Krist.

Nakon što je osnovana skupština u Jeruzalemu, apostoli su bili ti koji su širili dobru vijest propovijedajući javno među mnoštvima okupljenih ljudi. One koji su postali vjernici su poučavali na javnim sastancima i po kućama. Izvještaj o njihovom djelovanju nam govori da su oni među svim tim mnoštvom novih učenika davali prednost onoj braći koja su postali učenicima prije Isusove smrti. Kao što su tražili da se za apostola imenuje netko tko je već duže vrijeme bio učenik i dobro poznavao Kristovu službu, tako su po tom mjerilu za svoje suradnike u službu evanđeliziranja postavljali duhovno zrele i sposobne muževe, a ne one novokrštene. Ako su braća, koja su bila izabrana za službu ‘dijeljenja hrane’, morala biti ‘na dobrom glasu, puni duha i mudrosti’, koliko je onda bilo važnije upravo takve duhovno zrele osobe izabrati i postaviti za propovjednike i slati ih da idu po gradovima i selima (Dj 1:21,22; 6:3-6,8-10; 8:5,12,40). Stoga je biranje onih koji će biti njihovi ‘suradnici’ na djelu propovijedanja bilo samo po sebi potrebno jer je i Isus dao primjer u tome kada je birao sebi takve suradnike. Neke od svojih suradnika je Pavle spomenuo u svojim poslanicama.

Svi ostali učenici, koji su bili potaknuti da u njegovo ime govore, su bili prihvaćeni kao takvi i nije im se branilo da govore i objavljuju dobru vijest o Kristu (usporedi Mk 9:38-40). Iako je svatko mogao drugima neformalno govoriti o Kristu, samo su pojedinci u skupštinama dobili ovlaštenje za javno objavljivanje i širenje dobre vijesti. Upravo preko takvih pojedinaca je svaka skupština mogla izvršiti svoj zadatak da se širi evanđelje i pouče svi oni koji se odazovu na dobru vijest. Za razliku od takvih pojedinaca, većina novih krštenih vjernika je bila slabo upućena u Pisma. Mnogi od njih nisu odmah postali dovoljno duhovno zreli kršćani, pa ih je Pavle znao okarakterizirati kao malu djecu i tjelesne osobe koji još nisu mogli podnijeti čvrstu duhovnu hranu. Neke od njih je uspoređivao s ljudima iz svijeta (1.Ko 3:1-4). Prema tome kad je skupštinu u Korintu, u kojoj je bilo takvih nezrelih kršćana, pohvalio da ‘obiluje sposobnošću govorenja’ onda nije mislio na sve članove skupštine, nego samo na one duhovno zrele muževe koji su stjecali preduvjete da se dobrovoljno posvete služenju svojoj braći u skupštini a pogotovo služenju onim nezrelima kojima su govorili Božju riječ. Neki među njima su biti poslani da javno propovijedaju dobru vijest na nova područja, dok su drugi osposobljeni muževi kao ‘Kristovi robovi’ duhovno brinuli za svoju braću unutar mjesne skupštine koju su trebali poučavati da uzrastu u zrele kršćane.

Iako se novima pomagalo u njihovim domovima, najveću pomoć su imali kroz zajedničko sastajanje gdje su dobivali redovitu pouku iz Riječi Božje. Samim tim nije bilo mudro od takvih novih i još nezrelih kršćana zahtijevati da idu na područja i javno propovijedaju dobru vijest nevjernicima, jer po Isusovom mjerilu nisu ni mogli biti dostojni da im se povjeri dobra vijest. Čak i da su neki uzrasli u zrele kršćane, to nije značilo da obavezno mora biti ‘evanđelizator’, jer je kršćanima dana sloboda da koriste svoje duhovne darove i životne okolnosti tamo gdje su se mogli posvetiti izgrađivanju sebe, svoje obitelji i cijele skupštine. Kad uzmemo sve ovo u obzir, onda nije ni čudno što u Bibliji nemamo izjavu ili primjer po kojem se sve kršćane smatralo ovlaštenim ‘propovjednicima dobre vijesti’. Nemamo niti dokaz da je ikoga od njih krštenje ovlastilo za tu službu. Čak nemamo ni primjere da su se na nivou skupština organizirala služba propovijedanja za sve članove skupštine kako bi propovijedali od kuće do kuće kao što je to slučaj s Jehovinim svjedocima. Kad su starješine trebali poslati nekoga da dobru vijest propovijeda izvan njihovog grada, onda su slali samo one koji su već bili ovlašteni propovjednici (Dj 13:1-5; 14:24-26). To su opet bili apostoli, evanđelizatori i njihovi suradnici. Ako su samo oni bili uključeni u službu propovijedanja i poučavanja, da li se onda moglo zamisliti da će se samo preko njih 'ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedati po svem svijetu' (Mt 24:14). U ovom proročanstvu se ne može izdvojiti misao kako će svi kršćani propovijedati. To je slično kad bi neko rekao da će se po cijelom svijetu propagirati demokracija, što ne znači da će svatko tko živi u nekoj demokratskoj zemlji biti uključen u tu propagandu. Naime, Isus je u tom proročanstvu naveo i to da će ‘ustat narod na narod’ što ne znači da će svi stanovnici nekog naroda biti uključeni u rat. Tako ni svi kršćani ne moraju biti uključeni u propovijedanje kako bi se dobra vijest proširila po cijelom svijetu. Samo oni koji su trebali biti uključeni u tu aktivnost su bili Božji suradnici. Razmotrimo što je značilo biti Božji suradnik.