Da li su žene propovijedale?

Filip je imao ‘četiri kćeri koje su prorokovale’ (Dj 21:8,9). Što je to značilo u ono vrijeme? Da li je to značilo da su propovijedale poput apostola i drugih evanđelizatora? Ne. Time što su ‘prorokovale’ one su se očito kao i još neki kršćani ‘gorljivo trudile dobiti taj dar duha’ (1.Ko 14:1). One nisu spadale među ovlaštene ‘proroke’ na kojima se temeljila skupština. Proroci su služili kao evanđelizatori i nadglednici u skupštinama sa zadatkom da javno govore Božju riječ pred cijelom skupštinom tako da nema niti jednog izvještaja o tome da su u prvom stoljeću žene bile proroci i evanđelizatori koji su javno objavljivali dobru vijest. No, one su mogle prorokovati u jednom drugom smislu tj. mogle su prenositi drugima Božju riječ koju je on povjerio svojim apostolima, ali nikad nisu javno govorile i propovijedale poput muškaraca, niti u skupštini niti izvan nje. Čak nije bilo dolično da žene ‘govore’ i ‘poučavaju’ u skupštini niti u javnosti. ‘Prorokovanje’ se odnosi na javno govorenje o Božjoj riječi pred drugima jer “tko proriče, svojim govorom izgrađuje, hrabri i tješi ljude“. ‘Prorokovanje’ je dar koji se koristio za vjernike, a ne za nevjernike i to uglavnom za ‘izgradnju skupštine’ (1.Ko 14:3,4,34,35). Kako su onda neke od njih mogle ‘prorokovati’ i ‘objavljivati dobru vijest?

Žene su mogle objavljivati dobru vijest u svom domu ili u domovima drugih žena i njihovim obiteljima, te u nekim prigodnim situacijama, ali nisu nikad bile poslane da idu po selima i gradovima. Budući da je u skupštinama uvijek bilo žena koje su se krštavale, ove Filipove kćeri su se sigurno trudile da im duhovno pomažu u izgrađivanju njihove vjere, čime su se pokazale kao dobre ‘suradnice’. Ako su drugima govorile o Bogu i Kristu onda su to činile u tajnosti, a ne javno. Oni su sa tim darom duha izgrađivali skupštinu na način da su se posvetile duhovnim aktivnostima s kojima su poticale druge žene da daju hvalu Bogu poput proročice Mirjam, Mojsijeve sestre koja je ponekad prenosila drugima ono što Bog rekao Mojsiju (2.Mo 15:20; 4.Mo 12:2). U skladu sa Joelovim proročanstvom one su ‘prorokovale’ jer su govorile o Bogu, ali nisu propovijedale poput ovlaštenih muževa koji su bili poslani s tim zadatkom (Dj 2:17). Zato žene nigdje u Bibliji nisu prikazane kao one koje su od skupštine poslane na područja gdje je trebalo propovijedati i širiti dobru vijest. No, apostoli su mogli sa sobom voditi svoje žene na pastirske posjete skupštinama, tako da su zajedno sa svojim ženama u tim skupštinama izgrađivali kršćane u vjeri (1.Ko 11:5). Njihove su žene mogle sudjelovati s njima u ‘proricanju’ jer su vjerojatno ‘hrabrile i tješile’ braću i sestre što je ‘izgrađivalo’ vjeru svih njih.

Biblija navodi učenika Akvilu koji je u suradnji sa svojom ženom Priscilom pomogao učeniku Apolonu da točnije razumije Božji put (Dj 18:24-26; 1.Ti 2:12). Akvila i njegova žena u ovom izvještaju nisu navedeni kao oni koji su javno širili dobru vijest, nego je u toj spomenutoj situaciji njegova žena surađivala s njim u poučavanju nekoga tko je već bio Kristov učenik. Neke žene stoga mogu imati učešća u objavljivanju dobre vijesti kao dobre suradnice svojih muževa ili starješina tako što svojim udjelom u ‘prorokovanju’ ili prenošenju Božje riječi, mogu pomagati novima, a posebno novokrštenim ženama, dok je javno ‘propovijedanje’ i ‘poučavanje’ uglavnom prepušteno sposobnoj imenovanoj braći (1.Ko 9:1; 14:22,34,35; 1.Ti 2:11,12). To je i razumljivo, pa su se one za razliku od evanđelizatora, učitelja i pastira mogle posvetiti siromašnima i udovicama u njihovim tjelesnim i duhovnim potrebama u toj mjeri da su s pravom bile njihove suradnice u istini.

Pavle je ‘starijim ženama’ savjetovano - ne da idu i čine učenike - nego ‘da poučavaju druge dobru, da uče mlađe žene da ljube svoje muževe, da ljube svoju djecu, da budu razborite, čestite, uzorne kućanice, dobre, podložne svojim muževima, kako se o riječi Božjoj ne bi pogrdno govorilo’ (Tit 2:3-5). Njihovo poučavanje nije bio dio nekog zadatka kojeg su imali ovlašteni propovjednici i učitelji. Samim tim nisu bili obavezne biti ‘propovjednici’ i ‘učitelji’ nego su svoje poučavanje trebali s vremena na vrijeme usmjeriti na one članove skupštine kojima su one mogle biti primjer, prije svega kršćanskim ženama. Tim načinom su se borile da dobra vijest bude djelotvorna i da donosi plod duha među drugim ženama i njihovim obiteljima. Takve je kršćanske žene Pavao spomenuo i u kontekstu onih žena koje su svojim kršćanskim životom unutar svoje obitelji trebale pokazivati osobine koje Bog cijeni. Zato i one žene koje nisu ‘prorokovale’ su svoj doprinos dobroj vijesti mogle davati na druge načine koje su drugi također cijenili. Ono što je spadalo u njihova ‘dobra djela je da su odgojile djecu, da su bile gostoljubive, da su prale noge svetima, da su pomagale nevoljnicima, da su predano činile svakovrsna dobra djela’ (1.Ti 5:10).

Pavle u tom kontekstu spominje ‘Mariju koja se mnogo trudila za braću’ i‘Febu, zaštitnicu mnogima’ (Ri 16:1,2,6). ‘Tabita’ je bila poznata po tome što je ‘činila dobra djela i pomagala siromašnima’ (Dj 9:36,39). Biblija nju i druge žene ne navodi u istom kontekstu kao i one žene koje su ‘prorokovale’, ali su zato one svjedočile svojim kršćanskim životom i dobrim djelima(1.Ti 2:9,10; 3:11). Osim toga, nigdje se za spomenute žene ne spominje da su bile propovjednice kao što su se ti izrazi koristili uz određene muževe kojima je taj zadatak bila dužnost i obaveza. Pavle spominje još nekoliko takvih žena koje su na razne načine davale svoj doprinos dobroj vijesti. Među njima on spominje: ‘Trifenu i Trifozu koje su se trudile u Gospodinu’; ‘Persidu koja se mnogo trudila u Gospodinu’; ‘Evodiju i Sintihu koje su se zajedno s njim (i njegovim suradnicima) borile za dobru vijest’ (Ri 16:12; Flp 4:2,3; vidi Flp 1:27). Ove žene su vjerojatno bile među onim ‘neudanim ženama i djevicama koje su se brinule za Gospodinovo, da budu svete i tijelom i duhom’ (1.Ko 7:34). Takve neudane žene i djevice su se vjerojatno trudile za skupštinu kao ‘Gospodinovo djelo’ time što su ‘služile u skupštini’ imenovanim osobama u njihovim potrebama poput proročice Ane, Jiftahove kćerke i žena koje su ‘služile Isusu’ bez da su propovijedale (Lk 2:36-38; Su 11:38-40; Mt 27:55; Lk 8:3). Naime, ako su se apostoli i starješine trebali posvetiti skupštini u toj mjeri da nisu mogli brinuti za svoje materijalne potrebe, onda su one njima ‘služile’ u pripremanju obroka, šivanju odjeće, čišćenju i sl. Ako su takve žene bile siromašne i udovice, a posvetile se ‘služenju svetima’, onda su i one trebale potporu skupštine kako bi izvršile svoju službu prema toj braći koja su imala pravo da žive od dobre vijesti (1.Ko 9:14; vidi Ri 16:1,2).

U skupštinama je bilo i drugih udovica i žena koje nisu živjele po vjeri. Pavle je spomenuo neke koje nisu zaslužile pomoć od skupštine “jer su odbacile vjeru koju su imale u početku. A uz to se uče biti besposlene i skitati se po kućama, i ne samo biti besposlene nego i ogovarati, miješati se u tuđe poslove i govoriti ono što ne bi smjele. Zato želim da se mlađe udovice udaju, rađaju djecu, vode domaćinstvo, da ne daju protivniku povoda da pogrdno govori o nama“ (1.Ti 5:11-14). Umjesto da besposlene kršćanske žene savjetuje da se posvete propovijedanju po kućama, a ne skitanju, (kao što to čine starješine JS), Pavle traži da se one udaju i vode domaćinstvo. Osim toga on savjetuje da materijalnu pomoć od skupštine može dobiti “žena koja je zaista udovica i koja je u neimaštini, koja se uzda u Boga i ustrajno upućuje prošnje i molitve noć i dan“ (1.Ti 5:5). Ovaj opis odgovara ostarjeloj proročici Ani koja “nikad nije izostajala iz hrama, nego je noć i dan služila Bogu postovima i usrdnim molitvama“ (Lk 2:36-38). Tu se ubrajalo i to što su se takve žene ‘ukrašavale dobrim djelima’ (1.Ti 2:10). Kao što vidimo Pavle ni ovdje ne spominje službu propovijedanja po kojoj bi skupštinski starješine trebali procjenjivati vjernost i odanost kršćanskih žena. Upravo taj uvjet je danas među nama najvažniji jer po njemu skupštinski starješine mjere vjernost i duhovnost kršćanskih žena i muškaraca.

Da bi se vidjelo kako Zajednica pokušava iz najstarije kršćanske povijesti vidjeti ono što se ne može vidjeti, ona je citirala jednog povjesničara i jedan biblijski stavak, a zatim u fusnoti dala komentar kojim želi dokazati kako su žene bile propovjednice. U Stražarskoj kuli od 15.1.2013. na str.23 stoji:

“Bibličar Albert Barnes rekao je da je “Savao bjesnio na crkvu kao kakva zvijer“. Savao je bio pobožan Židov i smatrao je da Bog od njega zahtijeva da iskorijeni kršćanstvo. Zbog toga je okrutno progonio kršćane. Izvještaj kaže da je “odisao prijetnjom i snažnom željom da pobije (...) muškarce i žene“ (Dj ap 9:1,2; 22:4).*“

Fusnota: U Bibliji se više puta spominje da je Savao progonio i žene. To znači da su žene u 1.stoljeću igrale važnu ulogu u propovijedanju (Ps 68:11).

Ako pogledamo gornji tekst, onda se iz njega može samo zaključiti da je Savao progonio 'crkvu' s ciljem da iskorijeni kršćanstvo. To je i sam priznao kad je rekao da je “preko mjere progonio Božju skupštinu i htio je zatrti“ (Gal 1:13). Budući da kršćansku skupštinu sačinjavaju i muškarci i žene, onda se podrazumijeva da je progonio i žene. On nije progonio muževe i žene  koji propovijedaju nego skupštinu ili zajednicu ljudi koja je prihvatila Isusa za Mesiju. Zato je zaključak da su žene u 1.stoljeću igrale važnu ulogu u propovijedanju potpuno netočan jer se takav zaključak ne može iščitati čak ni iz Biblije bez obzira što je u fusnoti naveden i dodatni stavak - Psalam 68:11 – u  kojem se spominju žene. No, o čemu govori taj stavak? U tom stavku piše: "velika je vojska žena koje dobru vijest objavljuju.“ Iako se nigdje ne navodi da su žene propovijedale, Zajednica ipak koristi ovaj stavak izvan njegovog konteksta kako bi od žena tražila da budu propovjednici. Zato nikad ne koristi kontekst ili nastavak ovih riječi koje glase: "Bježe kraljevi što vojskama zapovijedaju, bježe. A onoj (ženi) koja kod kuće ostaje, i njoj se plijen dijeli" (Ps 68:11,12). U Stražarskoj kuli od 1.7.1991. str.16. st.11, stoji:

“Unutar kršćanske skupštine danas ima mnogo kršćanki koje se ”trude u Gospodinu“. Ustvari, statistike pokazuju da je ’žena koje objavljuju dobru vijest velika vojska‘, da sačinjavaju većinu vojske Svjedoka koju Jehova upotrebljava u ovom vremenu kraja (Psalam 68:11, NW). Takve marljive kršćanke koje se trude stekle su si dobro ime, budući da se bore kako bi ispunile svoju ulogu žena, majki, domaćica, hraniteljica, kao i ulogu kršćanskih propovjednika.“

Da li su ove psalmistove riječi napisane kako bi proročanski ukazivale na kršćanske žene kao propovjednice dobre vijesti? Ne, ove spomenute žene su u kontekstu onog vremena pjesmom ‘objavljivale dobre vijesti’ o pobjedama njihovih muževa i sinova koji su se vraćali iz borbe. Svojim su riječima hvalili i Jehovu Boga koji je stajao iza tih pobjeda (2.Mo 15:20,21; Su 11:34; 1.Sa 18:6,7). Kao što vidimo u nastavku psalmistovih riječi iz 12.stavka, neke žene su u tim prilikama izlazile pred svoje muževe i sinove koji su se vraćali u pobjedonosnoj povorci, ali to nije umanjivalo radost i onih žena koje su ‘ostajale kod kuće’ jer se i za njih ovdje spominje da su ‘dijelile plijen’. Zato ove psalmistove riječi ne možemo povezivati sa propovijedanjem kojeg su vršili Isus i apostoli. Čak ni ‘narod’ spomenut u Psalmu 110:3;  ne predstavlja cijelu zajednicu nego samo ‘mlade ratnike’ i ‘sposobne muškarce’ (4.Mo 1:45,46; Ps 110:3). U kontekstu u kojem se spominju ove žene, mi možemo govoriti o tome da žene mogu sudjelovati zajedno sa muškarcima samo u objavljivanju dobre vijesti kroz hvalospjeve kao što su to činile Izraelke. Ako ove Izraelke nisu bile obavezne ići u rat onda se nisu ni mogli izjednačavati sa ‘ratnicima’ kojima je Bog dao određene dužnosti u zajednici svog ‘naroda’. Samim tim se kršćanske žene ne mogu izjednačavati sa onim muškarcima koje je Bog u svojoj skupštini postavio za propovjednike, pastire, učitelje, koji su poput vojnika postavljeni da duhovnim oružjem ‘ruše snažno utvrđena kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, da obuzdavaju svaku misao koja bi se trebala pokoriti Kristu, i spremno kažnjavaju svaku neposlušnost’ (2. Ko 10:4-6). Zato se ‘objavljivanje dobrih vijesti’ od strane žena u ovom kontekstu ne može uspoređivati sa obavezom ili dužnošću kojeg su u prvom stoljeću imali ovlašteni kršćanski muževi koji su odlazili na dodijeljena područja da šire dobru vijest i vraćali se sa pobjedom dobre vijesti. Ovo objavljivanje je spontana reakcija žena koje su pjesmom objavljivale pobjede svojih muževa. Stoga ovaj spomenuti Psalam 68:1, se ne može koristiti kako bi se kršćanskim ženama dokazivalo da imaju obavezu objavljivati dobru vijest, pogotovo zato što se ovdje zajedno s njima spominju i one žene koje su ‘ostajale u svojim kućama’.

To što ove druge žene nisu objavljivale dobre vijesti, a dijelili su ratni plijen sa svojim narodom, treba također istaknuti kako bi i današnje kršćanske žene same slobodno odlučivale o svom privatnom životu i kršćanskim aktivnostima bez da se osjećaju manje vrijednima. No, Zajednica ne spominje ove druge žene koje su iz opravdanih razloga ostajale kod kuće, jer bi time dovela u pitanje obavezu redovitog propovijedanja koju je nametnula svim ženama. Naime, ako se ove Izraelke uspoređuje sa propovjednicima, onda ove koje su ostajale kod kuće to nisu bile, a to nikako ne ide sa postavkom da su sve žene izjednačene u obavezi da propovijedaju. No kad proučavamo Bibliju i povijest Božjeg naroda, onda ćemo uvijek naići na zadatke koji su bili obavezni, ali samo za neke članove zajednice, na način da su na kraju svi u narodu imali koristi od toga. Npr. u rat su uvijek išli izabrani ljudi, ali je cijela zajednica dijelila plijen i radovala se u Bogu (4.Mo 31:27; 1.Sa 30:24). Iz onoga što nam otkrivaju poslanice ne možemo zaključiti da se kršćanskim ženama uvjetovalo i to da trebaju biti redoviti i revni objavitelj dobre vijesti. Taj uvjet nije nikad postavljen za nikoga osim za one koji su ‘postavljeni’ u službu propovijedanja i kojima je to bio zadatak kojeg su trebali ‘potpuno izvršiti’. Čak se ni njihove suradnike nije obavezivalo da budu u stalnoj službi osim onih koji su se stavili na raspolaganje u toj mjeri da su apostoli i starješine na njih položili ruke i imenovali za propovjednike (vidi Dj 6:6; 13:2,3; 1.Ti 4:14; 5:22; 2.Ti 1:6).