Materijalno podupiranje dobre vijesti

Dok su apostoli s jedne strane u poslanicama često skupštinama i njenim članovima davali opširne upute i savjete kako da materijalno podupiru dobru vijest, s druge strane ne možemo naći nikakve njihove savjete i upute kako da skupštine organiziraju i provode službu propovijedanja po okolnim gradovima i selima, a pogotovo ne o tome kako da njeni članovi provode službu od kuće do kuće. Nema uputa kako voditi poučavanje u domovima zainteresiranih, niti uputa o tome da bi svi kršćani trebali o svojoj službi voditi evidenciju i polagati račun i izvještaj svojim skupštinskim starješinama. Ako je služba propovijedanja bio najvažniji zadatak svake skupštine, onda bi upravo sve poslanice upućene skupštinama trebale od apostola sadržavati slične smjernice i opširne upute kao što ih je Isus davao svojim apostolima. Odnosno, ako su te upute i smjernice trebale važiti za svakog kršćanina, onda bi apostoli imali obavezu da ih često napominju svoj braći po svim skupštinama. Međutim takvih uputa nema. Ima samo onih koje su se prenosile usmeno i pismeno samo onoj braći koja su se stavila na raspolaganje kao suradnici i evanđelizatori. Pavle je tako rekao Timoteju: “Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge“ (2.Ti 2:2).

Sve poslanice nam govore da su svi članovi pojedine skupštine pozvani da svojim materijalnim prilozima i gostoprimstvom podupiru evanđeliziranje i poučavanje kojeg su provodili pozvana i imenovana braća, čime su sa svoje strane trebali ‘doprinosili širenju dobre vijesti’. Budući da se sve kršćane hrabrilo i poticalo na redovito materijalno podupiranje dobre vijesti, onda su na takav način mnogi osjetili radost davanja i služenja za ‘Gospodinovo djelo’. Svaki je kršćanin na neki način mogao biti ‘zaokupljen djelom Gospodinovim’ time što se trudio da svojim dobrim djelima, riječima i materijalnim davanjima podupire djelo koje je Isus provodio preko svojih zastupnika (1.Ko 15:58).

Uzmimo za primjer skupštinu u Filipima. Pavle im je rekao: “Radosno upućujem svoje usrdne molitve za vas zbog vašeg doprinosa širenju dobre vijesti od prvoga dana pa sve do sada. Jer uvjeren sam u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršit će ga do dana Isusa Krista“ (Flp 1:5,6). Kako je ta skupština ‘doprinosila širenju dobre vijesti’? U skupštini je bilo braće koja su na sastancima ‘propovijedali Krista’, neki dobrovoljno, a neki iz častoljublja (Flp 1:14,15; usporedi (Dj 15:21; 1.Ti 4:13-16). Vjerojatno su svi vjernici neformalno govorili drugima o dobroj vijesti. Međutim, kad Pavle spominje ‘doprinos’ kojeg je ova skupština dala za širenje dobre vijesti onda je u tom kontekstu mislio na njihovu materijalnu podršku koju je nazvao ‘dobrim djelom’. To ‘djelo’ je trebalo redovito ponavljati i ‘dovršiti’ sve do dana Isusa Krista.

Na sličan je način tu misao rekao i braći u Korintu: “na vašu je korist dovršiti to djelo koje ste već prije godinu dana započeli. I ne samo da ste ga izvršavali nego ste to činili dragovoljno. A sada to djelo i dovršite — kao što ste ga spremno željeli učiniti, tako ga i dovršite, od onoga što imate. Naime, davanje je osobito dobrodošlo ako tko daje spremno. Od svakoga se očekuje da daje ono što ima, a ne ono što nema" (2.Ko 8:10-12). Zatim je rekao i ovo: “A Bog vam može u izobilju iskazati svu svoju nezasluženu dobrotu da uvijek imate svega dovoljno i da vam još pretekne da činite svako dobro djelo. (Kao što je pisano: “Velikodušno on dijeli, daje siromašnima, pravednost njegova ostaje zauvijek.” A onaj koji u izobilju daje sjeme sijaču i kruh ljudima za jelo, dat će vam sjeme i umnožiti ga i povećati plodove pravednosti vaše.). U svemu se obogaćujete za svakovrsnu velikodušnost, koja zbog onoga što činimo potiče ljude da zahvaljuju Bogu. Jer ta služba kojom se sakuplja pomoć ne treba samo namiriti potrebe svetih nego treba i pružiti poticaj za mnogobrojne zahvale Bogu. Zbog onoga što ste pokazali pomažući tako drugima, oni slave Boga jer ste podložni dobroj vijesti o Kristu, kao što javno izjavljujete, i jer velikodušno dajete priloge njima i svima“ (2.Ko 9:8-13; vidi He 6:10).

Očito su velikodušni ‘prilozi’ kao ‘dobro djelo’ doprinosili širenju dobre vijesti, a samim tim su bili dokaz da su oni kršćani koji su dobrovoljno učestvovali u toj ‘službi davanja’ bili ‘podložni dobroj vijesti’. Da su kršćani u Filipima na takav način zaista doprinosili širenju dobre vijesti koju je Pavle propovijedao, možemo zaključiti iz onoga što im je u nastavku ovog pisma Pavle rekao: “A vi, Filipljani, znate i da mi u početku objavljivanja dobre vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna skupština nije pomogla dajući i pritom primajući, osim vas jedinih. Jer čak ste mi i u Solun i prvi i drugi put poslali što mi je bilo potrebno. Ne tražim dar, nego tražim plod koji se upisuje na vaš račun. Ali svega imam, i to u izobilju. Namirene su moje potrebe otkako sam od Epafrodita primio ono što ste mi poslali — miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu“ (Flp 4:15-18). Ovo ‘dobro djelo’ je poslužilo da se namire Pavlove potrebe. Zato su oni kao skupština Pavlu poslali brata Epafrodita koji je s tim prilogom služio u njegovim potrebama.

Iako nisu ovlašteni i poslani da propovijedaju kao evanđelizatori, oni su ovim ‘prilozima’ i drugim dobrim djelima ipak doprinosili širenju dobre vijesti. Neka druga braća su se stavili na raspolaganje da služe apostolima u njihovim svakodnevnim potrebama. Njihov trud i požrtvovnost zbog kojeg su se ponekad izlagali opasnosti su svi ostali trebali cijeniti i poštivati (Flp 2:29,30; 1.Ko 16:17,18; Flm 13,14). Za razliku od njihovog doprinosa, druga braća poput Timoteja su ‘robovali sa njim u širenju dobre vijesti’ time što su išla s Pavlom u službu propovijedanja (Flp 2:19-22,25). Među kršćanima su se tako izdvajali samo oni koji su se posvetili službi propovijedanja i poučavanja. Budući da su takvi uglavnom bili ‘siromašni’ jer nisu radili svjetovni posao, onda je bilo razumljivo što su braća i sestre trebali takvim propovjednicima i učiteljima služiti na razne načine, a posebno u materijalnom pogledu (2.Ko 6:10; Ga 6:6). Siromaštvo je bio samo jedna od stvari po kojoj su se mogli prepoznati oni koji su vršili službu propovijedanja (vidi 2.Ko 6:1-10).  Zato se ne trebamo iznenaditi kad u poslanicama čitamo da se od svih kršćana zahtijevalo da svojim redovitim prilozima podupiru takve osobe i doprinose širenju dobre vijesti, dok istovremeno nemamo niti jedne zapovjedi o tome da svi odreda trebaju redovito propovijedati (1.Ko 16:1,2).

Poznato je da je Pavle uglavnom govorio o svojoj osobnoj obavezi propovijedanja jer je bio poslan da izvršava taj zadatak, ali nikad nije na to obavezivao one kršćane koji nisu imali takvo ovlaštenje niti od svetog duha niti od skupštine. Znao je da taj zadatak ne mogu i ne trebaju izvršavati svi nego samo duhovno zreli kršćani, posebno muževi koji su bili ovlašteni od strane starješina ili su se sami stavljali na raspolaganje jer ih je duh poticao na to. Takvo postavljanje stvari nije bilo ništa novo jer se ono temeljilo na hebrejskim spisima u kojima se često isticala služba svećenika i proroka koji su bili ovlašteni da zastupaju Boga i njegovu riječ koju je trebalo govoriti i Božjem narodu i ostalim narodima te proročkim sinovima koji su podupirali izabrane proroke. Bez obzira što je takvih propovjednika bilo relativno malo u odnosu na ostale kršćane, Pavle je bio primjer da su oni svoj zadatak ipak mogli sami obaviti uz pomoć suradnika i pomoćnika koji su im se dobrovoljno stavljali na raspolaganje. Zato nije bilo potrebno angažirati svakog vjernika jer je Pavle rekao “da ga je Gospodin ojačao da se preko njega potpuno izvrši propovijedanje dobre vijesti i da je čuju svi narodi“ (2.Ti 4:17; Dj 19:9,10). Isus nije trebao sve svoje učenike poslati da propovijedaju, jer je očito preko Pavla mogao učiniti to da dobru vijest čuju svi narodi. Pavle je bio svjestan svog zadatka pa je za svoje suradnike birao i drugu sposobnu braću, a neke je i sam osposobljavao.

Apostoli i starješine su u prvom stoljeću organizirali djelo propovijedanja među svim narodima i takve evanđelizatore slali da šire dobru vijest i otvaraju skupštine. Nigdje nema izvještaja da su skupštine od apostola dobile zadatak da za sve svoje članove organiziraju područja kako bi svi mogli redovito ići u službu propovijedanja. Svrha skupštine je bila da se svi koji su se odazivali na vijest, zajednički sastaju, jačaju u međusobnoj vjeri i zajedničkoj nadi u kraljevstvo jer su kao takvi potpuno spremni i budni trebali dočekati Krista. Skupština je stoga bila rasadnik mnogih duhovnih darova i različitih službi jer se među postojećim i duhovno zrelim kršćanima uvijek moglo naći one koje je duh poticao da služe kao evanđelizatori i učitelji. Njih je po Isusovoj zapovijedi trebalo materijalno podupirati. Drugi kršćani koji nisu bili pozvani za propovjednike nisu stoga bili manje vrijedni i po duhovnosti slabije osobe jer su skupštinu izgrađivali sa drugim darovima duha, surađujući sa starješinama u pomaganju novim i slabima.

Budući da sam u Bibliji nalazio sve ove gore navedene činjenice, mene je zanimalo zašto je Zajednica Jehovinih svjedoka u vrijeme svog djelovanja postavila neka pravila koja u načelu odudaraju od nekih kršćanskih normi koji su bili postavljeni u ranoj skupštini. Za razliku od novokrštenih u prvom stoljeću od kojih se nije zahtijevalo da sudjeluju u organiziranoj službi propovijedanja, Zajednica je u naše vrijeme postavila uvjet i zahtjev po kojem se krstiti mogu samo oni koji su već započeli sa tom službom, pogotovo u propovijedanju od kuće do kuće i dali do znanja da će to redovito raditi i o tome izvještavati skupštinu. Jedan od razloga je i sam naziv ‘Jehovini svjedoci’ kojeg se koristi u tom smislu. Naime, ne možeš biti Jehovin svjedok ukoliko ne svjedočiš, odnosno ukoliko ne propovijedaš. No, svjedočiti za Jehovu je jedno, a propovijedati dobru vijest kao evanđelizator je sasvim nešto drugo. Pogledajmo.