Što znači biti Jehovin svjedok?

Istraživači Biblije koji su ostali povezani s Društvom Watchtower u njegovim predsjednikom J.F. Rutherfordom su 1931. godine donijeli rezoluciju po kojem svoje ime zamijenili s imenom ‘Jehovini svjedoci’. Jedan od razloga je što u Izaiji 43:10, stoji napisano:

“Vi ste moji svjedoci”, kaže Jehova, “i sluga moj kojeg sam izabrao.”

U ovoj izjavi je ključna misao kojom se želi reći da je Bog 'izabrao' Izrael a u novije vrijeme i ovu zajednicu koja samim tim ima pravo nazvati se 'Jehovini svjedoci'. Iako nema nikakvih dokaza o Božjem izboru, članovi zajednice su uvjereni u to zbog samog naziva svoje Zajednice. No, rijetko tko od njih poznaje stvarne činjenice o povijesti Društva Watchtower pa nisu ni svjesni da je ovdje riječ samo o jednoj lijepoj ideji, a ne o Božjem izboru. Ta ideja o Jehovinim svjedocima koje je (navodno) Bog 1919. godine izabrao, propovijeda se zajedno sa evanđeljem. Među Svjedocima postoji uzrečica da ‘svjedok koji šuti nije svjedok’. To je točno. No tko za sebe može reći da je pouzdani i vjerodostojni svjedok koji je mogao zastupati nekoga? Koga su Jehova i Isus uzeli za svoje pouzdane svjedoke koji su govorili u njihovo ime? Da li one koji su zaista bili svjedoci onoga što su vidjeli ili čuli ili one koji su samo povjerovali u ono što nisu osobno ni vidjeli i čuli?

Prema Bibliji je ‘svjedok onaj tko je vidio ili zna nešto o nekoj osobi ili događaju’ (3.Mo 5:1). U izvornom grčkom tekstu Biblije izraz mártys, znači “svjedok”. Prema jednom rječniku grčkog jezika, u Bibliji taj izraz označava osobu koja je aktivna, koja je “pozvana da kaže što je vidjela i čula, da izjavi što je saznala”. Bilo kakvo saznanje se moralo temeljiti na onome što je svjedok vidio i čuo iz prve ruke, a ne na temelju prepričavanja. Tako je u biblijska vremena ”svjedok“ bio osoba koja je svojim iskazom potvrđivala istinitost onoga u što vidjela i čula. Ako nije bila svjedok tom događaju onda se njen iskaz mogao uzeti u obzir samo onda ako je na osnovu nekog istinitog svjedočanstva došla do nekog saznanja koji bi bio povezan s dotičnom osobom ili događajem. Cijela Biblija iznosi mnoge situacije gdje se ‘svjedoke’ dovodi u vezu s onim što su čuli i vidjeli kako bi mogli svjedočiti za ili protiv nekoga. Izraz ‘Jehovin svjedok’ se u Bibliji povezuje sa onim Božjim slugama koji su bili očevici nekih događaja iza kojih je stajao Bog. Npr. u Izraelu su jedni naraštaji imali priliku čuti za neko proročanstvo, dok su drugi naraštaji postali svjedoci ispunjenja tih proročanstava. Oni koji su doživjeli to što je Bog rekao i učinio su samim tim i pravi pouzdani svjedoci toga, jer su čuli (ono što je već bilo rečeno i napisano) i doživjeli ispunjenje tih riječi. Upravo te ljude je Bog nazvao ‘svojim svjedocima’ koji su mogli iz prve ruke posvjedočiti za Njega kao pravog Boga. Svjedok u pravnom smislu riječi nije bio netko iz treće generacije koji nije doživio to ispunjenje nego je samo čuo ili pročitao da se ono odigralo u povijesti njegovog naroda. No i takvi su mogli iznositi svjedočanstvo za Jehovu kao pravog Boga, na osnovu postojećih pokazatelja koji su bili produkt svih tih ispunjenja, ali i nekih činjenica koji se mogu uzeti u obzir kao dokaz da je Jehova pravi Bog.

Budući da Jehovu Boga nitko nije vidio onda ne može biti njegov svjedok u tom smislu. No, ako je netko vidio neki događaj koji je izravno povezan sa Njim onda može biti njegov svjedok. No ukoliko nije osobno svjedočio tom događaju, nego je naknadno vidio ‘svjedočanstvo’ po kojem se uvjerio da se to zaista dogodilo, onda može samo svjedočiti svoju vjeru da iza svjedočanstva kojeg je vidio ili čuo stoji Bog. Npr. mi možemo svjedočiti da Bog postoji na temelju onoga što je stvorio jer vidimo posljedice njegove stvaralačke moći. No, mi nismo svjedoci Božjeg izravnog stvaranja svemira, ali sve ono što danas vidimo je ‘svjedočanstvo’ da on postoji. Koristeći to ‘svjedočanstvo’ mi možemo svjedočiti za njega da je jedini i pravi Bog. No, takvo svjedočanstvo mogu dati i oni vjernici koji ne pripadaju zajednici koja se zove ‘Jehovini svjedoci’. Također postoji ‘svjedočanstvo’ koje je zapisano u Bibliji. Svi oni koji povjeruju tom ‘svjedočanstvu’ mogu dati izjavu da je Biblija zaista Božja riječ. No, takvu izjavu mogu dati mnogi koji nisu dio zajednice Jehovinih svjedoka. Ako je Jehovin svjedok svatko onaj koji prima na znanje da vjeruje knjizi stvaranja i Bibliji kao ‘svjedočanstvima’ iza kojih stoji Jehova Bog, onda mnogi ljudi mogu svjedočiti za Jehovu kao jedinog i pravog Boga, pogotovo oni koji su prihvatili njegovo svjedočanstvo kojim je on svjedočio da je Isus postavljen za Krista. No, da li time mogu reći da su Jehovini svjedoci u pravom smislu riječi, ako nisu osobno vidjeli i čuli sve ono u što je zapisano u Bibliji?

O Jehovi i Kristu svjedoče djela koja su oni učinili u prošlosti, a koja su zapisana u Bibliji. Isus je rekao da ‘djela koja čini svjedoče o njemu da ga je Jehova poslao’ (Iv 5:36). No da li mi možemo poput apostola svjedočiti tim djelima, ako ih nismo vidjeli? Očito ne! Mi možemo samo koristiti njihovo svjedočanstvo iz Biblije u koje smo povjerovali. Ali ako iznosimo iz Biblije to što su Jehova i Isus činili onda mi pokazujemo da u to vjerujemo, a kad govorimo o tome, onda mi svojim riječima i postupcima dajemo svjedočanstvo svoje vjere u Boga i Krista. Ne možemo se još uvijek smatrati ‘svjedocima’ Božjih djela koji bi mogli posvjedočiti da iza onoga što vidimo stoji Bog. Danas mnogi mogu vidjeti neka čudesna liječenja, govorenje stranim jezicima i drugim čudesnim natprirodnim djelovanjima iza kojih stoje ljudi koji zastupaju Krista. No da li su promatrači tih ‘djela’ Jehovini svjedoci ako znamo da Biblija govori o ‘lažnim čudesnim znakovima’ iza kojih ne stoji Jehova (2.So 2:9)? Kako prepoznati Božje djelovanje i reći s pouzdanjem da smo postali ‘svjedoci’ koji su vidjeli Jehovino ‘djelo’. Što je ‘Božje djelo’?

Npr. opći potop, uništenje Sodome i Gomore, razdvajanje Crvenog mora i druga natprirodna djelovanja su Božja djela kojima su svjedočili neki Božji sluge, dok prirodne katastrofe nisu Božje djelo. Ratovi, glad, potresi i sve što danas vidimo da se dešava nije Božje djelo iako o tim stvarima govori Biblija da će se dešavati kao rezultat ljudskog bezakonja i drugih činioca na koje čovjek ne može djelovati. Kad iz biblijske perspektive ‘vidimo’ da se dešava ono što je prorečeno onda možemo ‘znati da dolazi Isus’ (Mt 24:33). No, tek kad on dođe u svojoj slavnoj prisutnosti, mi ćemo ‘vidjeti Znak sina čovječjeg’ i biti svjedoci tog događaja (Mt 24:30,31).  Mi smo svjedoci događaja koje su prorekli Bog i njegov sin Isus Krist. No, i mnogi drugi ljudi su svjedoci toga tako da i među drugim kršćanskim zajednicama mnogi vjeruju da će Isus doći. Takvo uvjerenje je bilo prisutno među kršćanima kroz cijelu povijest. No da li to što vidimo ‘svjedočanstvo’ vremena u kojem živimo može svakog čovjeka označiti kao Jehovinog svjedoka u pravom smislu riječi?

Za Isusa se može govoriti da je ‘vjerni i istiniti svjedok’ jer je on preko nebeskog zastupnika vidio Jehovu licem u lice kao i Mojsije. Vidio je mnoga djela koja je Bog među ljudima činio preko njega. Čuo je Božji glas koji je posvjedočio za njega. Niti jedan čovjek ne može biti takav pouzdan svjedok. Isus je bio Jehovin svjedok jer je ‘vidio i čuo’ što je Bog rekao i učinio u skladu sa svojom riječju. Zato je Ivan Krstitelj rekao za njega: "Što je vidio i čuo, o tome svjedoči, ali nitko ne prihvaća njegovo svjedočanstvo. Tko prihvati njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da Bog istinu govori“ (Iv 3:22,23). Prema ovim riječima Isus je bio taj svjedok dok su drugi samo trebali prihvatiti njegovo svjedočanstvo. Isus je bio Jehovin svjedok, jer je vidio i čuo ono što drugi nisu vidjeli i čuli. Ukoliko su prihvatili njegovo svjedočanstvo to ih nije činilo svjedocima. Svjedoci za Boga su bili i oni koji su vidjeli djela koja je Bog činio preko Isusa pa su poput Nikodema mogli reći da vjeruju kako je Isus Učitelj koji je došao od Boga i da je Bog s njim (Iv 3:2). Tako onaj tko ‘prihvaća Isusovo svjedočanstvo’ nije ‘svjedok’ nego vjernik koji vjeruje u to i prihvaća činjenice s kojima ‘potvrđuje da Bog govori istinu’. Tko danas vjeruje u Sina Božjeg, prihvaća ‘svjedočanstvo’ koje nam je dano preko apostola kao pouzdanih svjedoka. Za razliku od njih, mi nismo svjedoci, nego samo vjernici.

Ivan Krstitelj je bio jedan od svjedoka koji su mogli svjedočiti za Isusa jer je rekao: "Ja sam to vidio i svjedočim da je on Sin Božji” (Iv 1:34; 5:33). Apostol Ivan je napisao: "A sami smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina kao Spasitelja svijeta" (1.Iv 4:14). S druge su strane Isusovi neprijatelji tražili svjedoke s kojima bi optužili Isusa. Tako čitamo: "Za to su vrijeme glavari svećenički i cijelo Sudbeno vijeće tražili lažno svjedočanstvo protiv Isusa kako bi ga mogli ubiti, ali nisu ga našli, premda su pristupili mnogi lažni svjedoci“ (Mt 26:59,60). Kao što vidimo iz svega ovoga, da bi netko mogao za nekoga ili protiv njega iznijeti ‘svjedočanstvo’ morao je biti ‘svjedok’ onoga što je vidio ili čuo u vezi nekoga. Zato je Isus tražio od svojih apostola da budu njegovi zastupnici i ‘njegovi svjedoci’ koji bi imali sve dokaze kojim bi mogli svjedočiti za njega, a samim tim i za Jehovu. Budući da su apostoli trebali zastupati Isusa koji je bio ‘Jehovin svjedok’, onda su i oni mogli biti Jehovini svjedoci jer su mogli iz prve ruke posvjedočiti da je Isus njegov Sin o kojem je on unaprijed govorio. No, da li mi možemo iz prve ruke posvjedočiti da je Isus Božji Sin. Ne, mi u to vjerujemo na temelju ‘njihovog svjedočanstva’ zapisanog u Bibliji.

Za razliku od nas vjernika, pa čak i onih u prvom stoljeću, samo su apostoli mogli biti pouzdani svjedoci za Isusa. Zato je njih Isus obavezao da budu ‘njegovi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje’ (Dj 1:8). Ovaj izraz ‘sve do kraja zemlje’ nije označavao cijelu planetu, niti vrijeme koje se trebalo protezati do naših dana, tako da se mi ne možemo poistovjetiti sa tim izrazom ‘bit će te mi svjedoci’ koja se odnosila na apostole. Isus je samo njima rekao: “Počevši od Jeruzalema, vi [apostoli] ćete biti svjedoci toga“ (Lk 24:47,48). Također im je rekao: "vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom“ (Iv 15:27). Apostoli su zaista mogli biti pouzdani svjedoci ili svjedoci u pravom smislu riječi jer su bili s Isusom ‘od samog početka’ pa sve do ispunjenja svega onoga što im je on govorio, a njima je često govorio ono što nije govorio ostalim učenicima. Oni su sa svojim suradnicima zaista obišli cijeli tada poznati svijet, od Babilona na istoku do Španjolske na zapadu, te cijeli dio Sredozemlja, Sjevernu Afriku, Aziju i Evropu ‘dajući temeljito svjedočanstvo’ o Isusu (Dj 8:25; Ga 2:7-9; Ri 15:24).

Apostoli su znali koja je to odgovornost biti Isusov ‘svjedok’, u smislu u kojem je to Isus tražio od njih, pa su prilikom izabiranja dvanaestog apostola tražili upravo takvog pouzdanog svjedoka. U zamjenu za apostola Judu su izabrali učenika Matiju koji je za razliku od drugih učenika mogao poput apostola biti Isusov ‘svjedok’ jer je ‘mogao posvjedočiti sve o Isusu, od dana Isusovoga krštenja pa sve do uznesenja’, (Dj 1:21,22). Oni nisu tražili nekoga koji je samo povjerovao u Isusa iz onoga što je čuo, nego onoga koji je mogao osobno ‘posvjedočiti sve o Isusu’, odnosno tko je bio s Isusom ‘od početka’ kao i ostali apostoli. Uzimajući ove stvari u obzir, a u kontekstu u kojima su bili izrečeni, onda je razumljivo da se izraz ‘bit će te mi svjedoci’ odnosio samo na apostole, a ne na ostale na koje se Isus nije mogao osloniti kao svoje pouzdane svjedoke. Npr. Apostol Ivan je bio svjedok Isusove smrti pa je rekao za sebe: “Onaj koji je to vidio svjedoči i svjedočanstvo je njegovo istinito. On zna da govori istinu, da i vi vjerujete“ (Iv 19:33-36). Petar kaže da je ‘svjedok Kristovih patnji’ (1.Pe 5:1). Takvi ‘svjedoci’ kao što su bili apostoli i još neki učenici kao Matija i Antipa, su se razlikovali od ostalih kršćana koji nisu bili svjedoci tih događaja, nego su samo povjerovali u ‘njihovo svjedočanstvo’ (Ot 2:13). Naravno, bilo je i drugih svjedoka, ali oni nisu mogli posvjedočiti o svemu što je bilo povezano s Isusom, nego samo o pojedinim događajima koje su osobno vidjeli i čuli. Jedan od njih je vjerojatno bio Stjepan kojega je Pavle nazvao 'svjedokom Isusovim' (Dj 22:20).

Za razliku od ostalih kršćana prvog stoljeća, apostoli su zaista bili jedini pravi i pouzdani svjedoci za Isusa. Da bi ispunili svoju ulogu Isusovih svjedoka, oni su na sebe odmah preuzeli zadatak da propovijedaju po cijelom tada poznatom svijetu. Već na samom početku je apostol Petar dao temeljito svjedočanstvo o Isusu, pa je prisutnom mnoštvu rekao za Isusa: “Ali Bog ga je podignuo iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci“ (Dj 3:15). Kasnije je apostoli rekli sudbenom vijeću: “Mi [apostoli] smo svjedoci tih događaja“ (Dj 5:32). Kad je Petar dao svjedočanstvo Korneliju i njegovom domu također im je rekao: “A mi [apostoli] smo svjedoci svega što je činio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu. Njega su ubili objesivši ga na stup. Bog ga je uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredionama [apostolima] koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih“ (Dj 10:39-41).

Zanimljivo je ovdje primijetiti da je Bog ‘unaprijed odredio tko će biti svjedok’ za Krista. Samim tim, ostali Isusovi učenici nisu bili određeni i pozvani da u tom pravom smislu riječi svjedoče za Krista jer ih Krist nije ovlastio za to. Kasnije je Pavle, dajući svjedočanstvo o Isus rekao kako se “[Isus] mnogo dana ukazivao [apostolima] koji su s njim otišli iz Galileje u Jeruzalem, a koji su sada njegovi svjedoci pred narodom“ (Dj 13:31). Pavle ovdje samo potvrđuje da su apostoli ispunjavali ono što je Isus od njih tražio, a to je da ‘budu njegovi svjedoci u Jeruzalemu, Samariji i do kraja zemlje’. Zato nisu svi tadašnji kršćani mogli biti svjedoci za Isusa u tom smislu, nego su mogli biti samo vjernici koji su povjerovali u ‘svjedočanstvo’ apostola koji su propovijedali tu istinu o Kristu po cijelom tada poznatom svijetu. Mnogi koji su postajali kršćani nikad nisu vidjeli Krista niti čuli njegov glas, pa je razumljivo da nisu mogli biti njegovi svjedoci. Za razliku od njih, apostol Pavle je bio ovlašteni Isusov ‘svjedok’ jer je u viziji ‘vidio i čuo’ njega i njegov glas i zapovijed koju je dobio kad mu je rekao: "Jer ukazao sam ti se zato da te izaberem za slugu i svjedoka da objavljuješ ono što si vidio i ono što ću ti o sebi pokazati“ (Dj 26:16). Kasnije mu je Ananija to ponovio pa mu je rekao: “jer ćeš [Isusu] biti svjedok pred svim ljudima za ono što si vidio i čuo“ (Dj 22:15,16; 23:11; 1.Ko 11:23; Ga 1:1,12). On nije poput ostalih Isusovih apostola bio očevidac Isusove službe na zemlji, ali mu se Isus ukazao, pa je i on mogao biti ‘svjedok’ Isusova uskrsnuća kao Božjeg sina. Pavle je mogao biti ‘svjedok za Isusa’ jer je rekao da Božju riječ i zapovijed  “nije primio od čovjeka niti ga je tko učio o njoj, nego mu ju je objavio s neba Isus Krist“(Ga 1:12). Zato je apostol Pavle često govorio pred drugima upravo o tom svom ‘viđenju Isusa u njegovoj nebeskoj slavi’ (Dj 9:27; 22:6-10; 26:12-16; 1.Ko 9:1). U tom svjetlu, mi danas ne možemo biti svjedoci za Isusa jer nam se Isus još nije objavio s neba, a kamo li da nam je direktno dao zapovijed. Biti ‘svjedok za Krista’ je u ono vrijeme bila čast dana onima kojima se Isus ‘ukazao’ nakon svog uskrsnuća i uzašašća na nebo’. To nije mogao biti netko tko je samo čuo svjedočanstvo o kojem su svjedočili apostoli, a koje mi danas možemo čitati u Bibliji.

Zato postoji razlika između onih svjedoka koji iznose svoje svjedočanstvo i svih ostalih ljudi koji iznose, ne svoje, nego tuđe svjedočanstvo. Onaj koji iznosi tuđe svjedočanstvo o Isusu se ne može nazivati ‘njegov svjedok’ iako može iznositi tuđe svjedočanstvo u koje vjeruje. Imajući u vidu sebe i Isusove apostole kao Isusovih svjedoka, Pavle je rekao vjernicima: "Dakle, tako propovijedamo — bio to ja ili oni (apostoli) — i tako ste povjerovali“ (1.Ko 15:9,11; Ri 10:18). Dok su apostoli svjedočili o Isusu o onome što su vidjeli i čuli, svi ostali, koji su postali kršćani su ‘povjerovali’ u njihovo svjedočenje koje se trebalo ‘utvrditi među njima’ (1.Ko 1:6). Zato su samo ‘apostoli’ s pravom mogli biti ‘Isusovi svjedoci pred narodom’. Stoga Pavle nije nikad od Timoteja, koji nije bio Isusov svjedok, tražio da on svjedoči o Isusu, nego mu je samo rekao da se ‘ne postidi svjedočanstva o našem Gospodinu’ koje je primio od apostola (2.Ti 1:8; 3:14). Timotej je davao ‘svjedočanstvo’, svoje vjere u Krista ‘pred mnogim svjedocima’ koji su vidjeli njegovu vjeru u Krista koju je pokazivao u svom životu (1.Ti 6:12). O Isusu je samo govorio na temelju onoga što je spoznao i povjerovao od apostola. Ovi drugi se spominju kao svjedoci njegove vjere a ne kao Kristovi svjedoci ili Jehovini svjedoci.

Stoga i mi možemo riječima i djelima davati samo svjedočanstvo svoje vjere o Bogu i Kristu. O Bogu i Isusu možemo samo iznositi svoje čvrsto uvjerenje i ne stidjeti se dobre vijesti. Danas nitko od kršćana sebe ne može nazivati Isusovim svjedokom jer nije bio u prilici da posvjedoči o nečemu što nije vidio ni čuo od Isusa dok je on bio na zemlji, niti je postao svjedok Isusovog pojavljivanja i djelovanja u naše vrijeme. Osim toga, Isus se još nikome nije ukazao u viđenju kao Pavlu tako da nitko ne može reći da ga je vidio, a kamoli čuo osim što postoje lažna viđenja i ukazanja koja nemaju svoju vjerodostojnost. No, kad čitamo Ivanovo Otkrivenje koje mu je dao Isus, onda ćemo primijetiti da jedan anđeo kaže kako je Ivanovoj braći: “povjereno da svjedoče za Isusa. (…) Jer svrha je proročanstava da svjedoče za Isusa.” (Ot 19:10). Svjedočiti za nekoga je očito moguće neizravnim putem preko 'proročanstava' koja su se ispunila na Isusu. Tako će se Sotona boriti protiv onih kojima je “povjereno da svjedoče za Isusa“ jer su povjerovali u njega iako ga još osobno nisu vidjeli ni čuli (Ot 12:17; 1.Pe 1:8). Takvi nisu Isusovi svjedoci kao što su bili apostoli, ali mogu svojim riječima i djelima vjere svjedočiti njemu u prilog dokazujući da je on Krist poput Apolona koji je pred drugima “dokazivao iz Pisama da je Isus doista Krist“ (Dj 18:28).

Isus je prorekao da će se na zemlji u budućnosti pojaviti njegovi ‘svjedoci’ koji će prorokovati cijelom svijetu. Oni će očito imati prednost da im se Isus ‘ukaže’ i da im da nalog da prorokuju jedno kratko vrijeme. Još nitko od ljudi nije dobio tu čast, tako da ne možemo tvrditi da su neki još početkom 20. stoljeća dobili nalog od Isusa da ga predstavljaju u ulozi ova “dva svjedoka“ iako istaknuti predstavnici Watchtowera bez ikakvih dokaza tvrde da predstavljaju te svjedoke (Ot 11:3). Očito Isusov svjedok ne može biti svatko tko je kršćanin, ali svatko onaj tko je pravi kršćanin je prihvatio proročanstva koja svjedoče o Kristu pa može svjedočiti za njega da je on Krist.

Za razliku od onih koji su se s pravom mogli nazivati ‘svjedocima’ za Jehovu i Isusa, svi mi ostali nemamo to isto pravo jer ne ispunjavamo sve preduvjete za biti svjedok. Mi smo samo primili i ‘prihvatili Isusovo svjedočanstvo’ o Bogu i ‘svjedočanstvo apostola’ o Isusu i to preko Biblije kao pisanog ‘svjedočanstva’ i onih koji su nam ukazivali na biblijsku istinu o Jehovi i Isusu, tako da s čvrstim uvjerenjem možemo govorili o Jehovi i Isusu. Mi ne možemo tvrditi da smo njihovi svjedoci, ali možemo iskazati ‘vjeru i povjerovali u ono što nismo vidjeli’ jer imamo neke pouzdane dokaze koji nam potvrđuju našu vjeru, tako da možemo na neki način ‘potvrđivati da Bog govori istinu’. Na taj način svaki vjernik ne može biti pouzdani svjedok za Jehovu i Krista ali može ‘prihvaćati svjedočanstvo onih koji su postali svjedoci onoga što su vidjeli i čuli’ (Iv 3:11,32,33; He 11:1). Npr. ako nisi vidio da je tvoj bliski prijatelj učinio neko dobro djelo, ne možeš biti svjedok toga, ali možeš čuti i povjerovati da je on to učinio. Samim tim možeš svjedočiti o njemu kao dobrom čovjeku koji je spreman u svim situacijama činiti dobra djela. 

Govoriti i svjedočiti nije jedno te isto. ‘Govoriti’ o nečemu što znamo ne znači da smo svjedoci toga. Samo onaj tko je svjedok može, ne samo govoriti o onome što zna nego i ‘svjedočiti’ o tome što je vidio i čuo. U tom smislu je Isus rekao Nikodemu za sebe i druge proroke:

“Zaista, zaista, kažem ti, govorimo ono što znamo i svjedočimo o onome što smo vidjeli...“ (Iv 3:11).

Prema tome, svako može ‘govoriti’ o onome što zna, a samo onaj koji je vidio može ‘svjedočiti’ o tome. Budući da nismo svjedoci mnogo toga o čemu govorimo, onda ne možemo davati svjedočanstvo o tome, nego možemo samo govoriti da to znamo i da u to vjerujemo pri čemu možemo drugima ‘svjedočiti’ o svojoj vjeri i djelima davati vidljivo ‘svjedočanstvo’ svoje vjere. U kojem smislu čovjek može svjedočiti svoju vjeru? Poledajmo što je rekao Jošua (grč. Isus) Nunov:

“Nato je Jošua narodu rekao: “Sami ste protiv sebe svjedoci da ste po svojoj volji izabrali Jehovu da mu služite.” A oni su rekli: “Svjedoci smo!” (Jš 24:22)

Da, svi mi trebamo biti svjedoci svoje vjere u Jehovu kojemu smo svojevoljno obećali da ćemo mu služiti. Svi koji vjeruju u Boga mogu svjedočiti svoju vjeru u njega. To ne moraju biti samo oni koji se nazivaju Jehovini svjedoci po imenu svoje zajednice, nego svi koji vjeruju u Boga i njegovu riječ. Apostol Pavle je rekao da je svim ljudima “očito ono što se može znati o Bogu jer im je Bog to učinio očitim. Jer njegova se nevidljiva svojstva, naime, njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvorio“ (Ri 1:19,20). Svi koji ‘vide’ ono što se može smatrati istinitim ‘svjedočanstvom’ mogu ‘znati’ da Bog postoji i mogu biti svjedoci toga što vide. No da li svakoga od njih Bog može smatrati svojim ‘svjedocima’? Što je Jehova mislio kad je Izraelce nazvao ‘svojim svjedocima’?