Tko je dao ovlaštenje zajednici 'Jehovinih svjedoka' ?

Kršćani poznati kao ‘Istraživači Biblije’ su uglavnom koristili javnu službu koju su vodeći članovi po primjeru apostola Pavla provodili među okupljenim masama ljudi. Ostali su na ulicama sa transparentima, pozivali ljude na te javne govore i skupove namijenjene isključivo širenju dobre vijesti među pripadnicima drugih kršćanskih religija. Kasnije su zahtijevali od svih svojih članova da idu od kuće do kuće i da sami prenose dobru vijest ljudima. Iako se u početku mnogi nisu odazivali na takav vid propovijedanja Zajednica je ustrajala upravo na takvoj metodi propovijedanja, dok se s vremenom odustalo od javnih i masovnih nastupa.

Zajednica se danas hvali sa postignutim brojem krštenih vjernika kojeg smatraju dokazom da Bog blagoslivlja, ne samo metodu propovijedanja ‘od kuće do kuće’, nego i činjenicu što u toj službi sudjeluju svi kršćani.No, može se slobodno reći da nije riječ o pravom nego prividnom blagoslovu. Naime i druge manje kršćanske zajednice imaju veliki porast vjernika iako ogromna većina njihovih članova nije obavezna ići u službu propovijedanja. Dok u tim kršćanskim zajednicama propovijedaju samo ovlašteni pojedinci, drugi se posvećuju različitim dobrim djelima pa čak i humanitarnim akcijama kojima čine dobro svima, a posebno onima s kojima su u vjeri. Možda mi sve to smatramo manje vrijednim u odnosu na našu masovnu propovjedničku kampanju za koju smatramo da je dokaz prave kršćanske skupštine koja slijedi Isusovu zapovijed o propovijedanju.

Kad govorimo o uspjehu kojeg se postiže masovnom propovjedničkom kampanjom u kojoj sudjeluju svi kršćani, a ne samo imenovani evanđelizatori, onda to možemo usporediti s ratom u kojem sudjeluje cijeli jedan narod, a ne samo vojnici koji su za to plaćeni. Poznato nam je da su neki gerilski pokreti u svoje redove regrutirali mnoge civile, žene pa čak i djecu koju su obučavali da ubijaju neprijatelje. Cilj je često opravdavao takav način vođenja ratovanja tako da su ti pokreti nakon dobivenih bitki i ratova svoj uspjeh i blagoslov isticali upravo kroz činjenicu da su u njemu učestvovali civili i djeca. Ono što je stajalo iza takvih ratova je bio osjećaj domoljublja i slobode koje su vođe koristili kako bi svima nametnuli odgovornost i potrebu da se i po cijenu svog života bore za te ideale. Zanimljivo je da se pokazalo kako su mnoga regrutirana djeca s velikom revnošću ubijala ljude komentirajući da su to činili zbog ljudskih ideala. No da li se treba hvaliti takvom revnošću i iskorištavanju civila i djece za svoje ciljeve?

Za razliku od ljudskih ratova, Jehova je pokazao u više primjera da njemu za ostvarivanje svojih ciljeva ne treba cijeli njegov narod za rat, nego samo malobrojni i izabrani. On je sa pojedinim prorocima, glasnicima i junacima uspjevano izvršiti svaki svoj zadatak pri ratovanju i objavljivanju svoje riječi. No, naša Zajednica se oslonila na masovnost a ne na one koji su za službu propovijedanja trebali biti izabrani i poslani. Ona je imala opravdan cilj da novostečenu vjeru, nadu i spoznaju proširiti do svih krajeva svijeta putem masovne propovjedničke kampanje. No, da li je taj cilj trebao biti ostvaren kroz ‘civile’ a ne samo kroz regrutirane i obučene vojnike. Iako su Isus i apostoli u svojim usporedbama koristili regrutirane vojnike koji su se razlikovali od ostatka naroda koji nije išao u rat, naša Zajednica je očito za svoje ciljeve koristila metode koje se mogu usporediti sa onim ratovima u kojoj su civili protiv svoje volje regrutirani za vojnike time što im je vlast nametnula osjećaj odgovornosti. Kao što se ljubav prema domovini i slobodi uspješno koristio za regrutaciju civila, tako je Zajednica ljubav prema Bogu i bližnjima iskoristila za regrutiranje svakog svog člana za službu propovijedanja. To što su mnogi ‘civili i djeca’ među nama pokazali revnost i uspjeh u toj službi nije nikakav dokaz da je takav vid službe opravdan.

Smatram da je Zajednica sa svojim zahtjevom kojim je tražila od svojih članova da idu u službu propovijedanja, čak onemogućila mnogima da ne postanu dio Zajednice. Vjerojatno je milijunima dobronamjernih osoba zbog te obaveze, koja se zahtijevala čak i prije krštenja, Zajednica zatvorila vrata i mogućnost da se nađu u zajednici sa nama, jer su svi oni to smatrali obavezom koju ne mogu prihvatiti. Mnogima koji se nisu osjećali sposobnima i hrabrima za tu javnu službu je nesvjesno stavljen osjećaj nesigurnosti i manje vrijednosti. To što su mnogi otišli ili su se našli odbačenima, može se krivo tumačiti da je za njih ta obaveza da idu od kuće do kuće bila ispod časti ili da nisu poslušni Isusovoj zapovjedi. Međutim, zašto nitko otvoreno ne govori o pravim razlozima zbog kojih mnogima teško pada ta obaveza.

Događa se da mnogi kojima se objavi dobra vijest povoljno reagiraju, ali kad shvate da je služba jedan od uvjeta da pređu prag, ostaju vječiti interesenti, od kojih milijuni njih čak niti ne dolaze na sastanke, osim na Spomen svečanost ili samo primaju i čitaju časopise Zajednice. Od tolikog velikog broja navodno zainteresiranih samo relativno malo njih idu do kraja te se krste kao objavitelji. One osobe koje odustaju od krštenja a time i od službe propovijedanja se smatra osobama koji nemaju dovoljno vjere u Boga i Krista. Tako se dolazi samo do onih koje se uspije uvjeriti da moraju javno propovijedati ako žele biti pravi kršćani i na tome temeljimo izreku da je ‘malo odabranih’. Međutim, vremenom čak i neki od njih koji se krste osjete na sebi teret tog zadatka te postepeno odustaju na način da smanjuju svoj udio u službi propovijedanja, dok drugi potpuno prestanu sa tom službom tako da u svakoj skupštini ima onih koje se vodi kao neredovite i neaktivne objavitelje. No to nije sve. Ima dosta onih koji trče za satima, kako pioniri tako i ostali objavitelji kako bi ispunili uvjete koji su postavljeni. Zato u svojoj službi imaju dosta praznog hoda samo da se dostigne neki cilj u satima.

Zbog potrebe da se pismeno izvještava skupštinu o vremenu provedenoj u službi neki objavitelji samo odlaze do onih s kojima često provode sate i sate u razgovoru noseći im usput nova izdanja Zajednice a bez ikakvog vidljivog duhovnog napretka. Drugi svoj uspjeh vide kroz dijeljenje velikog broja časopisa i knjiga velikom broju ljudi bez da se posvećuju samo onima koji imaju stvaran interes. Tako se bez opravdanog razloga ‘biseri’ bacaju pred mnoge osobe koji ne cijene istinu iz Božje riječi u toj mjeri da bi se odazivali na njenu poruku čime se Zajednica preko takvih objavitelja rasipa s novcem koji se daje za interese Kraljevstva (Mt 7:6). Pred takvim činjenicama se zatvaraju oči jer se smatra da je bitno to da se redovito propovijeda i da su na neki način svi u to uključeni. Isus, apostoli i prvi propovjednici nisu tako radili, niti su svoje vrijeme i novac posvećivali onima koji nisu htjeli slušati.

Ima mnogo onih koji se krste, izvještavaju svoju službu a da nisu dovoljno osposobljenima za jedan takav zahtijevan zadatak tako da takvi imaju kvantitetu ali ne i kvalitetu. Umjesto da ljudima prenesu dobru vijest, takvi svojim načinom zatvaraju vrata mnogim ljudima koji u kontaktu s njima stvaraju predrasude prema Jehovinim svjedocima opravdano nas smatrajući dosadnima i nametljivim ljudima. Iako ti ljudi možda nemaju prigovora na dobru vijest, ali prigovaraju tome što im se često kuca na vrata iako su nas uljudno odbili. Za razliku od Krista i apostola koji nisu tražili razlog da se ponovno vraćaju u mjesta koja nisu htjeli slušati poruku o Kraljevstvu, nama se danas iznose razlozi zbog kojih uvijek iznova treba ići kod onih koji nas nisu htjeli slušati. Ljudi stoga prigovaraju što im se po svaku cijenu želi nametnuti nešto što oni ne žele. Neki prigovaraju da nas iz pristojnosti prime u kuću kako ne bi razgovarali na vratima, ali da nas se nakon toga teško otarasiti jer neka braća jednostavno zasjednu i samo prelaze s teme na temu dobivajući time na vremenu provedenoj u službi. Zbog takvih i drugih razloga se daje povoda da se u svijetu ‘loše govori’ o našoj propovjedničkoj aktivnosti koju mi smatramo ‘našim dobrim djelima’ (Ri 14:16). No, kako se zbog takvih razloga ne bi loše govorilo o nama bilo bi na mjestu da svaka skupština, po primjeru iz prvog stoljeća, odredi ciljeve i zadatke kako bi dobru vijest širila na svom području. Starješine mogu poticati vjernike da poput prvih kršćana riječima i djelima svjedoče svojim bližnjima s kojima svakodnevno dolaze u kontakt pazeći da svjedočenje riječima ne bi bilo nametljivo. Čak i kad više ne bi imali prilike svjedočiti riječima oni bi nastavili svjedočiti djelima. S druge strane skupština bi za svoje neobrađeno područje među vjernicima izabrala osposobljenu braću i poslala ih da poput apostola propovijedaju i prave učenike, naravno ukoliko oni to mogu i žele.

Uzmimo primjer skupštinu u Antiohiji o kojoj izvještava učenik Luka. Po primjeru te skupštine, starješinstvo svake skupštine bi među svojim krštenim članovima trebali izabirati pojedince koji imaju sve duhovne preduvjete da ih se pošalje na te zadatke zajedno sa onima koji bi im mogli biti suradnici i pomoćnici. Budući da su imali veliko područje rada nisu ni mogli planirati da metodom od kuće do kuće pojedinačno objavljuju dobru vijest nego su javno propovijedali po svim gradovima i selima. Zanimljivo je to što ostali članovi skupštine u Antiohiji nisu bili poslani u službu propovijedanja na to područje, nego je taj zadatak bio povjeren samo dvojici vjernih muževa Pavlu i Barnabi koji su imali Marka za pomoćnika. Iako u toj službi nisu sudjelovali svi članovi skupštine ipak su ova dvojica apostola mogli u kratkom vremenu proći gradove i sela na svom dodijeljenom zadatku i ‘dovršiti djelo’ na koji su bili poslani (razmotri primjer iz Dj 13:1-5; 14:24-26).

Može se slobodno reći da je ta ‘skupština’ ipak ispunila svoj zadatak iako u toj službu na vanjskom području nisu sudjelovali svi njeni članovi. Na tom području su vjerojatno živjeli neki Židovi koji su na Pedesetnicu čuli za dobru vijest i krstili se i koji su o tome što su čuli i vidjeli govorili svojim bližnjima. Međutim ta braća nisu imali ovlaštenje da propovijedaju, pa je skupština u službu propovijedanja poslala ove izabrane muževe koji su svojim javnim propovijedanjem obuhvatili i one koji su već neformalno čuli dobru vijest. Zanimljivo je i to što se nakon tako obavljenog zadatka, ovi apostoli nisu ponovno navraćali na isto područje kako bi ponovno ‘objavljivali dobru vijest tamo gdje se već spominjao Krist’ (Ri 15:19,20). Međutim, oni su se ‘vratili’ sa ciljem da ‘posjete braću u svakom gradu u kojem su objavljivali riječ Božju’ (Dj 15:36,41). Zato nije bilo potrebno da skupština u Antiohiji i dalje šalje na to isto područje neke druge propovjednike, jer su Pavle i Barnaba dovršili zadatak na koji su bili poslani. Ono što je bilo potrebno su bili starješine koji će poučavati braću po tim skupštinama.

Prema tome, kad se na vagu stave pozitivne i negativne strane u vezi propovijedanja kojeg je Zajednica uvela, dolazimo do zaključka da je u nekim stvarima odstupila od metodologije apostola i prve kršćanske skupštine. Biblija nigdje ne izvještava da su svi prvi kršćani bili obavezni propovijedati, a kamoli da su prije krštenja trebali ispunjavati taj preduvjet. Nema izvještaja da su se na nivou svoje skupštine sastajali kako bi se svi zajedno školovali za propovjednike. Apostoli i starješine tada nisu slali sve kršćane po gradovima i selima, niti su ih slali od kuće do kuće. Stoga nigdje nema izvještaja da su se kršćani, a pogotovo oni koje se smatralo slabima i tjelesnima, suprotstavljali toj obavezi, kao što takve slučajeve imamo danas po svim skupštinama iako mnogi to ne žele priznati ili o tome ne žele govoriti.

Da je ta obaveza važila za sve kršćane onda bi vjerojatno Pavle u svoje vrijeme često nailazio na takve osobe koji su se krstili a koji nisu napredovali do te mjere da idu u službu propovijedanja. On bi u svojim poslanicama takvima neaktivnim objaviteljima često davao naglasak na tu dužnost i pokušavao bi ih na razne načine uvjeravati da idu u službu propovijedanja. Međutim, takvih savjeta i uputa nema dok s druge strane ima pregršt savjeta kako treba napredovati k zrelosti i kako svoj život dovesti u sklad sa svim Božjim zahtjevima. Pavle očito nije imao potrebu da nove, slabe i neiskusne pa čak i zrele kršćane potiče na službu propovijedanja jer je propovijedanje tada bio zadatak kojeg su obavljali samo oni koje bi sveti duh ili skupština ovlastila i slala u službu propovijedanja. Pavle je neke među članovima skupštine izabirao sebi za suradnike pa je samo takvima osobno davao upute i savjete. Ostalim kršćanskim vjernicima je osobno ili preko poslanica davao savjete kako da svojim kršćanskim životom i materijalnim prilozima doprinose da se dobro govori o kršćanskom putu i širi dobra vijest.

Npr. u svojoj poslanici Titu je naglasio da je ‘Bog svoju riječ objavio propovijedanjem koje je njemu bilo povjereno’, a zatim je preko Tita dao savjete i zapovjedi svim kršćanima kojima je Tit služio. U tim savjetima i zapovijedima nema niti jedno poticanje na službu propovijedanja, nego samo na kršćanski način života ‘kako bi se oni koji su povjerovali u Boga usredotočili na vršenje dobrih djela’ Ta ‘dobra dijela’ ne uključuju propovijedanje jer je Pavle ova ‘dobra djela’ na koja je mislio stavio nasuprot ‘bezakonju’, a samim tim i nasuprot svemu onome što nije u skladu sa Božjim zakonima i moralnim mjerilima (Tit 1:2,3; 2:14; 3:8). U Božje zakone nikad nije bilo uvrštena obaveza da cijeli narod propovijeda, jer bi time i šutnja s obzirom na propovijedanje bila izjednačena sa bezakonjem. No Zajednica je na nas stavila osjećaj krivnje ukoliko ne propovijedamo svim ljudima do kojih možemo doći na našem skupštinskom području koji obuhvaća mnoge gradove i stotinu sela. Čak i kad bi neki objavitelj ‘dovršio djelo na koji je bio poslan’ skupština poslije njega ponovno šalje drugog objavitelja na to isto područje. U tu svrhu često koristi riječi iz knjige proroka Ezehijela kojemu je bilo rečeno:

"Kad na zemlju neku pošaljem mač, a narod te zemlje složno odredi čovjeka i postavi ga za stražara svojega, i on vidi da mač dolazi na zemlju te zapuše u rog i upozori narod, ali onaj koji čuje zvuk roga ne posluša upozorenje, pa dođe mač i pogubi ga, krv će njegova pasti na njegovu glavu. Čuo je zvuk roga, ali nije poslušao upozorenje. Krv će njegova pasti na njega. Da je poslušao upozorenje, izbavio bi dušu svoju. A ako stražar vidi da mač dolazi, ali ne zapuše u rog i ne upozori narod, pa mač dođe i pogubi koju dušu između njih, ona će umrijeti zbog prijestupa svojega, ali krv ću njezinu tražiti iz stražareve ruke“ (Ez 33:2-6).

Kao što vidimo, Bog nije tražio od naroda da svi nose odgovornost ‘stražara’. Narod je trebao ‘odrediti i postaviti’ nekog između sebe i to vjerojatno onoga koji je dostojan povjerenja. Po tom pravilu je Bog također ‘odredio i postavio’ proroke, apostole i učitelje da brinu za duhovnu sigurnost Božjeg naroda, a ne za sigurnost ljudi iz svijeta. Bog je po tom svom nepromijenjenom teokratskom pravilu također preko Isusa ‘odredio i postavio propovjednike’ kao što je bio Pavle i preko njih pozivao ljude da dođu u sigurnost Božje skupštine gdje će se o njima brinuti ovaj ‘stražar’. Stoga u nastavku Bog kaže proroku Ezehijelu:

"Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu. Slušaj riječ iz usta mojih i opominji ih u ime moje! Kad kažem zlome: ‘Umrijet ćeš, zlikovče!’ a ti ne progovoriš i ne opomeneš zlikovca kako bi ga odvratio od puta njegova, on će umrijeti zbog prijestupa svojega, jer zlo čini, ali krv ću njegovu tražiti iz tvoje ruke. Ali ako opomeneš zloga da se odvrati od puta svojega, a on se ne odvrati od njega, on će umrijeti zbog prijestupa svojega, a ti ćeš izbaviti dušu svoju“ (Ez 33:7-9).

Ovaj stražar predočava vjerne muževe koji su po skupštinama postavljeni da brinu za dobrobit kršćanskih vjernika među kojima se mogu pojaviti bezakonita djela (2.Mo 18:25,26; Mt 24:45). Odgovornost koju su nosili svi ostali kršćani se svodila na duhovnu brigu o sebi i svojoj obitelji (1.Ko 7:16). Osim toga svaki je vjernik mogao neformalno svjedočiti i drugim ljudima izvan svoje obitelji i pomoći nekome da upozna poruku dobre vijesti, ali bi odgovornost o poučavanju na kraju ipak prepustili skupštinskim učiteljima i pastirima koji su postavljeni od Boga.

To što Zajednica smatra da je propovijedanje dokaz naše ljubavi prema bližnjima ne znači da je morala uvesti pravilo koje bi sve kršćane obavezivalo na tu službu. To što smatra da je osobni kontakt bolji od govorenja pred masama ljudi ne mora značiti da je trebala javnu službu propovijedanja, koja je bila istaknuta metoda Isusa i njegovih apostola, staviti u drugi plan. To što netko misli, želi i smatra, nije dovoljan dokaz da tako mora biti. Npr. kad je Bog uzeo nešto duha što je bio na Mojsiju i dao ga drugim izabranim muževima, onda je Mojsije rekao: "Volio bih da svi među Jehovinim narodom budu proroci, jer bi tada Jehova stavio svoj duh na njih!“ (4.Mo 11:25,29).

To što bi on ‘volio’ nije trebalo primorati Jehovu da postavi novo pravilo kako bi svi Izraelski muževi bili proroci. Slično tome, kad je Pavle rekao da bi ‘volio da svi ljudi budu kao i on’ po pitanju samaštva, onda to nije trebalo nikoga u skupštini navesti na pomisao da uvede ‘celibat’ po kojem bi se neki kršćani trebali odreći bračnog života kako bi se posvetili služenju drugima (1.Ko 7:7). Kao što su u jednoj kršćanskoj zajednici odgovorni muževi uveli celibat, tako su drugi odgovorni muževi u našoj zajednici uveli obavezu po kojoj svaki član zajednice treba biti propovjednik, samo zato što su jedni i drugi smatrali da je to ono što Bog traži.

Prema tome, ako je Zajednica smatrala da bi bilo dobro da svi kršćani propovijedaju kako bi širili dobru vijest, onda to ne znači da tako mora biti. Ona nije trebala mijenjati Božje pravilo niti postavljati uvjet po kojem se može krstiti samo onaj koji na sebe prihvaća zadatak propovjednika, a zatim to pratiti kroz karticu objavitelja čime se starješine nesvjesno dovode u situaciju da ‘gospodare nečijom vjerom’ (2.Ko 1:24; 1.Pe 5:3). Stoga možemo govoriti o jednoj novoj generaciji kršćana koji su postali propovjednici, ne po Božjem ovlaštenju, nego po čovjeku kao predstavniku biblijskog Društva Watch Tower za raspačavanje biblijske literature masovnom distribucijom zbog koje je propovijedanje izgubilo svoj izvorni smisao a dobilo jednu novu sliku povezanu sa distribucijom tiskanog materijala koji nije nadahnut od Boga i u koji se ljudi moraju uvjeravati da vide da li iza njih stoji Bog ili čovjek.