Društvo Watchtower i nove metode propovijedanja

Razlog zbog kojeg se propovijedanje Jehovinih svjedoka razlikuje od metode prvih kršćana leži u tiskanoj literaturi. Prvi kršćani nisu poruku dobre vijesti širili raspačavanjem Biblija i tiskanog materijala, nego samo usmenim putem. Rijetki su imali priliku imati cijelo Sveto Pismo u svojoj kući ili ga koristiti u službi propovijedanja. Zato su se sastajali u sinagogama kako bi zajedno čitali i ‘istraživali Pisma’ (Dj 17;1-3,10,11). Budući da ni apostoli nisu sa sobom uvijek nosili ‘Pisma’ oni su ih često citirali i objašnjavali njihovu primjenu i značenje. Nisu imali nikakvo udruženje ili korporaciju kojom bi se služili za štampanje i širenje dobre vijesti pismenim putem. Pisma i poslanice koja su pisali su bila namijenjena braći u vjeri a ne ljudima iz svijeta. To se međutim s vremenom promijenilo. Širenje kršćanstva se tokom srednjeg vijeka često vršilo prisilno i drugim nebiblijskim metodama. Međutim, pojavom reformacije i osnivanjem biblijskih društava se omogućilo mnogim ljudima da dođu do svog primjerka Biblije, tako da se na taj način širila Božja riječ svuda po svijetu. Veliku ulogu u širenju Biblije i vjerske literature su imali kolporteri.

Kolporter je naziv izveden iz francuskog jezika (col – ‘vrat’;  porter; - ‘nositi’). Kolporteri su u srednjem vijeku išli od trgovine do trgovine te od kuće do kuće, nudeći robu koju su ‘nosili’ u torbama ili vrećama koje su nosili oko ‘vrata’. Neki kolporteri su kasnije prodavali novine te razne knjige i Biblije, a drugi kako bi na taj način proširili svoja vjerovanja i uvjerenja zbog kojih su bili proganjani. Zanimljivo je da su se u tim ranim godinama oni koji su sudjelovali u raspačavanju publikacije Istraživača Biblije od kojih su potekli Jehovini svjedoci nazivali ‘kolporterima’. Oni su ‘nosili’ i raspačavali časopise, knjige i traktate, a često su ‘oko vrata’ nosili i transparente sa religioznim porukama i sadržajima. Godine 1881. je u časopisu Sionska kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti kršćanima koji to žele i mogu upućen poziv da se prihvate evanđeliziranja. Do 1885. na taj se poziv odazvalo oko 300 evanđelizatora koji su otputovali po cijelom svijetu i dijelili pisani materijal kojeg je objavilo Društvo.

Krajem 19. stoljeća biblijska su društva Bibliju, koja sadrži dobru vijest, prevela i tiskala na mnoge jezike te distribuirala diljem svijeta. Zato su Istraživači Biblije nekoliko desetljeća smatrali da se već daje svjedočanstvo svim narodima. No u Stražarskoj kuli  od 1. prosinca 1928. je to mišljenje promijenjeno te je pisalo:

”Možemo li reći da se raspačavanjem Biblija ispunjava prorečeno propovijedanje evanđelja o kraljevstvu? Nikako ne! Unatoč raspačavanju Biblija neophodno je da mala grupa Božjih svjedoka na Zemlji tiska literaturu u kojoj se objašnjava njegov [naum] i da posjećuje osobe kojima su uručene Biblije. U suprotnom ljudi neće znati da je u naše vrijeme uspostavljena Mesijanska vlast.“

Jehovini svjedoci su bili i ostali uvjereni da je Božje Kraljevstvo pod vlašću Isusa Krista uspostavljeno 1914. godine na nebu, čime je započela prorečena ‘Kristova prisutnost’ u slavi za koju su se zanimali apostoli (Matej 24:3).  U Stražarskoj kuli od 1.2.2006,. str 24,25 stoji:

“Pred kraj 19. stoljeća, nakon što je vjersko otpadništvo dugo prevladavalo, ponovno se počelo obožavati Boga na ispravan način. Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, jasno su razumjeli zapovijed da čine učenike po cijeloj Zemlji (Matej 28:19, 20). (...) Međutim, Istraživači Biblije u to doba nisu shvatili puni smisao Mateja 24:14.“

U tom je broju Stražarske kule dalje pisalo:

”Godine 1920 (...) Istraživači Biblije došli su do ispravnog razumijevanja Gospodinovog proročanstva iz Mateja 24:14. Tada su shvatili da ’ovo evanđelje‘ koje se mora propovijedati po cijelom svijetu za svjedočanstvo ne-Židovima, odnosno svim narodima, nije evanđelje o kraljevstvu koje tek treba biti uspostavljeno, nego evanđelje koje govori da je Mesijanski Kralj već počeo vladati nad Zemljom.“

Međutim, kad uzmemo u obzir što je ‘Kristova prisutnost’ i razumijevanje koje su o tome imali apostoli i prvi kršćani, onda dolazimo do zaključka da Kristova prisutnost još nije uslijedila. Samim tim Jehovini svjedoci sve do sada propovijedaju evanđelje na netočan način jer govore ljudima da je Isus 1914 god. preuzeo vlast nad Zemljom, što nije točno (vidi svezak 13)

Budući da su Istraživači Biblije pod vodstvom brata Russella svoju propovjedničku aktivnost započeli izdavanjem časopisa u kojima su iznosili svoja tumačenja Biblije, bilo je potrebno naći načina da se ti časopisi distribuiraju onima koji će ih čitati s ciljem da upoznaju istinu o Bogu. S tim je ciljem tada osnovana korporacija Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania. Iako je brat Russell i stotine drugih evanđelizatora javno propovijedalo u mnogim zemljama, ostali članovi zajednice koji su to željeli su kao kolporteri prodavali, dijelili i raspačavali časopise, traktate i pozivnice svuda pa i po kućama. S vremenom je potražnja za takvom duhovnom literaturom bila sve veća, pa je bilo razumljivo da se sve više članova Društva Istraživača Biblije uključi u takav vid službe kolportera koji su u svojim torbama (‘oko vrata’) nosili biblijsku literaturu.

Samo po sebi je razumljivo da za raspačavanjem tiska nisu trebali postojati neki posebni preduvjeti osim da je dotična osoba priznati član zajednice koji poznaje bar ona osnovna biblijska učenja. I prvi kršćani su sa tim preduvjetima neformalno objavljivali dobru vijest, ali nisu bili ovlašteni da javno propovijedaju i zastupaju Isusa kao evanđelizatori. S pojavom korporacije Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania su se neke stvari izmijenile jer je raspačavanje biblijske literature izjednačeno s propovijedanjem dobre vijesti. Naglasak se više nije stavljao na pojedine propovjednike i na njihovo javno djelovanje, nego na potrebu da se sve članove kršćanske skupštine ovlasti za propovijedanje dobre vijesti kako bi se moglo raspačavati sve ono što je Društvo tiskalo. Vremenom se odustalo od javnog širenja dobre vijesti putem javnih govora, novina i radio mreža, tako da se sve podredilo tiskanju i raspačavanju, a samim tim i širenju svojih uvjerenja od kuće do kuće kao što su to radili srednjovjekovni kolporteri, ali ne i apostoli. Braća su se poistovjetila sa kolporterima koja su nosili novine, a koja su išli po ulicama i ljudima oko sebe prezentirali naslovne i udarne vijesti kako bi prodali što više novina. Samo se na takav način moglo očekivati da se tiskana riječ uruči što većem broju ljudi.

To je bilo opravdano jer se nije moglo zamisliti da se biblijska literatura Zajednice prodaje na javnim mjestima zajedno s drugim tiskanim materijalom jer taj pokušaj nije dao rezultate. Nju su zato morali raspačavati samo članovi skupštine. S druge strane, bilo je razumljivo da milijunske naklade časopisa, knjiga i Biblija nisu mogli raspačavati samo misionari koji su postavljeni od skupštine. Stoga se moralo u tu službu uključiti sve članove skupštine koji su tu literaturu trebali uručivati na ulicama i po kućama. Korporacija je na taj način nametnula distribuciju tiskane riječi, a Zajednica je tu distribuciju očito izjednačila sa propovijedanjem Božje riječi pa je postavila obavezu da svi kršćani moraju biti aktivni i revni propovjednici čime je težište te službe prebacila sa ovlaštenih propovjednika na sve vjernike. Naime, kad ne bi bilo te obaveze, dovelo bi se u pitanje i samo štampanje i distribucija časopisa i druge Biblijske literature. Kasnije su skupštinski objavitelji trebali ispuniti sve one zahtjeve za službu propovijedanje koji su bili dani apostolima pa je na nivou svih skupština otvorena i škola za obučavanje u službi propovijedanja i poučavanja. Tako se stvorio dojam da je propovijedanje obaveza bez koje se ne može tvrditi da je netko pravi kršćanin. Unatoč tome, uvijek je bilo onih koji nisu mogli prihvatiti tu obavezu što je umanjilo njihovu radost i suživot u zajednici s drugim članovima skupštine bez obzira na druga dobra djela koja su spremno činili u skladu sa svojom vjerom.

Budući da su korporaciju sačinjavali ona bogata braća koja su imala najviše novčanog udjela u njoj, onda su sve odluke dolazile od te braće. Tako dolazimo do zaključka da su oni koji su vodili i upravljali korporacijom bili bogati u materijalnom pogledu, što ne mora značiti da su i u duhovnom pogledu bili dovoljno bogati kako bi upravljali Isusovim imanjem na način da sami na sebe preuzmu odgovornost i obavezu propovijedanja. Na mjesto upravljanja ih je dovelo njihovo materijalno bogatstvo koje su oni vjerojatno iz ispravnih motiva ugradili u samu korporaciju. O tome piše u Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str 17,18, odl. 9-11:

"U objavljivanje ovih časopisa i drugih pomoćnih sredstava za proučavanje Biblije bili su uključeni i određeni pravni zahtjevi. Stoga je u saveznoj državi Pennsylvaniji, SAD, ustanovljeno i registrirano društvo pod nazivom Watch Tower Bible and Tract Society (Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara). Godinama se vidljivo Vodeće tijelo poistovjećivalo sa sedmoricom koji su sačinjavali upravni odbor te korporacije, koja je osnovana da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, a koja treba i koristi Gospodinov narod širom svijeta. Ovih sedam upravnika Društva bili su svi vjerni kršćani. Ali njihova uloga u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu. Takvo uređenje trebalo je biti promijenjeno. To je i učinjeno na godišnjem sastanku pensilvanijske korporacije Društva Kula stražara održanom 2. oktobra 1944. Statuti Zajednice bili su dopunjeni, tako da se članstvo više nije baziralo na financijskoj potpori. Članovi su birani između vjernih Jehovinih slugu u koje su bili uključeni mnogi koji služe kao punovremeni (stalni) radnici u centrali u Brooklynu (New York) i u podružnicama širom svijeta. Osvrćući se na to poboljšanje, Kula stražara od 1. novembra 1944. (engl.) je pisala: ”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. . . Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“

Na osnovo ovoga se može postaviti pitanje:

  • Da li je i u kojoj mjeri Božji duh mogao djelovati na ljude čiji je novac igrao važnu ulogu kod odlučivanja tko će od njih upravljati korporacijom?
  • Da li su sve odluke tih ljudi po pitanju biblijskih nauka i organizacijskog ustrojstva mogle biti ispravne?
  • Da li su pod utjecajem nekih osobnih ili zajedničkih interesa gledali prije svega interese korporacije koja je osnovana da bi se štampala pomoćna sredstva za razumijevanje Biblije?
  • Da li su zbog postojanja jedne takve korporacije bili primorani da zbog njenog opstanka budu začetnici jedne ljudske zapovijedi o masovnom propovijedanju samo kako bi se opravdalo štampanje ogromnih količina biblijske literature?
  • Da li su bili primorani da zbog potrebe masovnog raspačavanja Isusovu zapovijed koju je dao apostolima promatraju kao poziv svim kršćanima da se uključe u propovijedanje i pravljenje učenika?

Može se zaključiti da je demokratski izabrani Upravni odbor svoje odluke i tumačenja Biblije zasnivao samo na onima koji su vodili glavnu riječ u korporaciji, a čiji je novac vodio glavnu riječ u odlučivanju. Naime, lako je povezati činjenicu da se novac koji se davao za štampanje biblijske literature i časopisa morao vratiti korporaciji kroz distribuciju i prodaju te iste biblijske literature. No da bi se došlo do velikog broja ljudi koji će kupiti tu biblijsku literaturu ili dati svoj prilog i time podmiriti sve troškove oko štampanja, moralo se u tu distribuciju uključiti sve članove zajednice. Tako su članovi Upravnog odbora zanemarili stvarno značenje Isusove zapovijedi o propovijedanju pa su propovijedanje doveli u vezu sa masovnom distribucijom biblijske literature.

Takva vrsta službe propovijedanja nije svima bila prihvatljiva pa se mnogi nisu aktivno i redovito uključivali u nju. No uvijek je bilo onih koje je duh poticao na revnost za jedan takav zadatak. Bilo je i onih koji su bili poslušni svemu što je dolazilo od vodećih muževa pa su se trudili ispuniti jedan takav zadatak iz uvjerenja da moraju propovijedati kako bi bili poslušni Kristovoj zapovijedi. No, kad su u pitanju mnogi koji nemaju takav duh koji bi ih poticao na službu propovijedanja, onda je tu ključnu ulogu odigrao pritisak okoline, kao i jedna vrsta nagovaranja koja je povezana sa manipulacijom. Takva manipulacija svoju snagu crpi iz osjećaja krivice koja se stvara kod svih koji ne bi izvršavali jedan takav zadatak. Dok taj osjećaj krivice mi povezujemo sa poslušnošću Isusovoj zapovijedi nismo ni svjesni da se time postiže jedan drugi cilj, a to je da svi mi učestvujemo u distribuciji svega onoga što je korporacija štampala i financirala našim zajedničkim novcem.

Umjesto da se shvati kako je skupština prvog stoljeća obilovala kršćanima s različitim darovima i službama, a ne samo s propovjednicima, danas se od svih traži da imaju duh revnosti u službi propovijedanja kako bi se svim ljudima pojedinačno donosila dobra vijest na njihova vrata i to preko časopisa i knjiga. Zato se nitko među nama ne usudi javno reći da mu teško pada obaveza da redovito iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec ide u službu od kuće do kuće jer bi znao da bi ga drugi smatrali neduhovnom osobom. Što bi tek bilo kad bi netko uzeo Bibliju i javno tvrdio da to nije zahtjev koji je dan svima nama. Znamo kako Zajednica gleda na takvu braću (op. zbog ove tvrdnje koju sami predočio svojim starješinama kroz nekoliko opširnih tekstova iz ove knjige sam također bio doveden pred pravni odbor).

Uspjeh u službi propovijedanja može biti veći ili manji, ovisno o onima koji provode tu službu i načinu na koji se ta služba provodi. Koji je onda način bolji i koji donosi prave rezultate? Jedan način je onaj kojeg su provodili Isus i apostoli u prvom stoljeću, a koji nije uključivao masovnost ni metodu od kuće do kuće. Takvim načinom Zajednica bi trebala imenovati osobe za evanđelizatore, a to upravo čini kroz misionarsku školu i školu namijenjenu onima koji se žele staviti na raspolaganje kao punovremeni objavitelji koji imaju materijalnu potporu Zajednice. Takvi su osposobljeni za takvu službu poput apostola i prvih misionara. Iako svoju službu mogu provoditi od kuće do kuće, oni bi posebno trebali biti osposobljeni za javnim objavljivanjem dobre vijesti kako bi u što manjem vremenu omogućili velikom broju ljudi da ‘čuju’ poruku dobre vijesti. Tako bi bili u mogućnosti da po primjeru apostola brzo šire dobru vijest i otvaraju skupštine gdje bi se sakupljali oni koji su naklonjeni vječnom životu. Prije nego bi se formirala skupština bili bi u mogućnosti da se posvete zainteresiranima i da ih poučavaju u njihovim domovima, čime bi ispunjavali zadatak da ‘poučavaju’ takve ljude ‘po njihovim kućama’ kao što su to radili Isus i apostoli.

No, opet ponavljam, ako je Isus bio pastir i učitelj on nije zahtijevao da svi koji ga slijede budu pastiri i učitelji, posebno ne žene. Ako je on bio evanđelizator onda ni taj zadatak nije zahtijevao od svih koji ga žele slijediti, pogotovo ne od onih koji nisu bili dovoljno kvalitetni i duhovno sposobni da se nose sa jednim tako zahtjevnim zadatkom kakvog je on provodio. Isus je za taj zadatak izabirao pojedince između mnogih koji su u to vrijeme bili kršteni i koji su ga slijedili. Takvim je dao primjer i upute te ih je slao da propovijedaju na način kakvog je on provodio. Druge, koje nije slao u službu propovijedanja, je poučavao o potrebi da svojim načinom života svjedoče o svojoj vjeri u Jehovu prije svega među svojim ukućanima i rođacima. Stoga su svi kršćani mogli nositi jaram koji je sa sobom nosio službu Bogu, ali samo u onome u čemu su mu mogli poslužiti. Biti propovjednik ili učitelj nije mogao biti svatko jer je to bio odgovoran zadatak. Ako se kršćane tražilo da olako ne prihvaćaju odgovornost ‘učitelja’, onda se to isto podrazumijevalo i za onoga tko je želio biti ‘propovjednik’ (Jk 3:1; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11).

Jaram kojeg je netko mogao nosit je podrazumijevao njegovo nošenje odgovornosti u povezanosti s interesima Kraljevstva. Taj jaram nije trebao biti isti za svakoga nego je trebao odgovarati svakom kršćaninu u skladu s njegovim željama, mogućnostima i sposobnostima. Zato su kršćani trebali biti zajednica koja obiluje različitim službama i darovima koji su omogućavali da se dobra vijest propovijeda i onima vani i onima unutar zajednice te da se dostojnima omogući da dobiju redovitu duhovnu hranu, pouku i ohrabrenje. Takav način organiziranja skupštine je donosio očekivane rezultate u prvom stoljeću. Nesporno je da se današnjom metodom propovijedanja i poučavanja također postižu neki rezultati vidljivi po broju onih koji se odazivaju na dobru vijest. Naime, kad se želi postići neki cilj, onda se on može postići na više načina. No koji je pravi način?

Smatram da je način propovijedanja u prvom stoljeću bio bolji i uspješniji jer su ga provodili samo oni koji su se posvetili tom zadatku i to na način kojim su omogućavali širokim masama ljudi da izravno i neizravno čuju ono što su propovijedali na javnim mjestima. Iako revnih kršćana koje duh tjera da propovijedaju ima i u svim današnjim skupštinama, problem je u tome što je propovijedanje i poučavanje postao zadatak koji se traži i od onih koje duh ne potiče na to tako da u njemu sudjeluju mnogi koji mu se ne mogu potpuno i kvalitetno posvetiti. No još gore je to što ga se smatra obaveznim za sve, muškarce i žene, za mlade i za stare, pa čak i za nemoćne i bolesne kršćane. Svi su stavljeni pod isti jaram odgovornosti tako da je veći broj onih kod kojih do izražaja dolazi samo kvantiteta bez obzira što su dugo u to uključeni.

Kvantiteta sa sobom donosi negativne rezultate zbog kojih se milijuni ljudi ne osjećaju pozvanima da dijele zajednicu s nama, pogotovo zato što u svima nama prije svega vide propovjednike a ne kršćane. Često i mi neku svoju braću poznajemo uglavnom po službi propovijedanja a ne po drugim kršćanskim djelima. Zato ne možemo govoriti samo o pozitivnim stranama današnjeg načina propovijedanja kad iza svega toga postoje opravdani razlozi koji dovode u pitanje njenu opravdanost. Kad govorimo o javnoj službi, po primjeru apostola Pavla, onda bi Zajednica trebala širiti dobru vijest preko misionara ili evanđelizatora koji bi koristili sva dostupna javna sredstva za širenje evanđelja. Ako je apostol Pavle mogao sam na jednom velikom području izvršiti to djelo i dati temeljito svjedočanstvo na način da je svakodnevno držao javne govore na koja su dolazili ljudi iz okolnih gradova i sela, onda i današnji propovjednici, koji bi bili izabrani i poslani od Zajednice, mogu puno kvalitetnije izvršiti tu službu preko javnih okupljanja i javnih medija nego tisuće onih koji nisu osposobljeni i kojima je taj zadatak stavljen kao uvjet za preživljavanje velike nevolje. Uz taj uvjet je postavljen i još jedan zahtjev a to je izvještavanje svoje službe.

Dok su evanđelizatori u prvom stoljeću bili potpuno posvećeni propovijedanju dobre vijesti za koju su usmeno iznosili izvještaj o postignutim rezultatima, ostale kršćane se nije mjerilo po njihovom udjelu u službi propovijedanja niti su morali svaki mjesec upoznati starješine svoje skupštine o tome da li su bili u toj službi i koliko su vremena proveli u njoj. Međutim, iz nekih, navodno opravdanih razloga, je Zajednica uvela kartica objavitelja u povezanosti sa mjesečnim izvještajem kojeg trebaju davati svi njeni kršteni članovi.