Izvještajni listić

Biblija je puna brojki kojima se moglo mjeriti sve ono što je Bog u prošlosti činio preko svojih slugu i svog naroda. Te nam brojke daju uvid u mnogo toga iza čega je stajao sam Bog. No, pitanje je da li je izvještavanje o službi propovijedanja kojeg se traži od svih članova skupštine opravdano i da li je u skladu s Biblijom.

Zadatak propovijedanja nikad nije bio uvjetovan količinom vremena, nego posvećenosti tom zadatku jer su propovjednici morali svoj život podrediti toj službi sve dok je ne bi ispunili, nakon čega bi izvještavali skupštinu o svemu onome što su učinili i doživjeli u svojoj službi. Skupštine u prvom stoljeću nisu dijelile ili klasificirale kršćane po njihovom udjelu u službi propovijedanja. S jedne strane su bili imenovane i ovlaštene osobe koje su postavljene u skupštini sa ciljem propovijedanja i poučavanja, dok su s druge strane bili vjernici koji su se pod njihovim vodstvom izgrađivali u vjeri. Vjernici su se razlikovali po svojoj duhovnosti tako da se u Bibliji spominju jedni koji su duhovni, zreli i jaki a drugi tjelesni i slabi. No, budući da je Zajednica u današnje vrijeme sa zadatkom redovitog propovijedanja obavezala svakog kršćanina, uvela je terminologiju po kojoj su se trebali razlikovati oni koji su se potpuno posvetili tom zadatku od onih koji su tom zadatku trebali posvetiti svakog mjeseca bar onoliko vremena koliko su im dopuštale mogućnosti i to tako da u službu idu najmanje jednom tjedno. Stoga se današnji propovjednici unutar Zajednice razlikuju kao misionari, opći ili stalni pioniri, povremeni pioniri, kršteni ili nekršteni objavitelji. One objavitelje koji mjesečno bar jednom nisu bili u službi smatra se neredovitim objaviteljima, a one koji tu službu ne izvještavaju više od šest mjeseci smatra se neaktivnim ili nedjelotvornim objaviteljima. Da bi se sve njih moglo razlikovati i pratiti njihov udio u službi Zajednica je uvela obavezu izvještavanja svoje službe, što nije bila obaveza prvih kršćana.

Sva su ta pravila i nazivi uvedeni s ciljem da se stavi naglasak na službu propovijedanja kao najvažniji zadatak kojeg moraju izvršavati svi koji se žele smatrati pravim kršćanima. Stoga oni koji se ne podrede obavezi da propovijedaju na takav način nemaju isti status kao drugi kršćani čiji izvještaj pokazuje da su redoviti i prosječni u službi. Čak im se neizravno ukazuje da zbog toga mogu izgubiti priliku da žive u novom svijetu. Zbog tih izvještaja braću se često gleda kroz brojeve. Ako je izvještaj važan da bi se nadzirala nečija služba, onda bi i pastiri trebali podnositi takav pismeni izvještaj Zajednici po kojem bi se vidjelo koliko su tjedno ili mjesečno proveli sati u pastirenju i koliko su braće posjetili. Po tom izvještaju bi neki pastiri izgubili svoj kredibilitet i službu koja im je povjerena jer bi se moglo zaključiti da su ovce prepuštene sebi samima. No za to očito nije potreban pismeni izvještaj pa je i to dokaz koliko je redovita distribucija izdanja Društva važnija od nadgledničke službe.

Brojčani izvještaji u Bibliji su u nekim prilikama bili važni, ali ne toliko da su navele apostole i starješine prvog stoljeća da traže pismeni izvještaj od svih vjernika kako bi znali koliko ima onih koji su aktivni u službi propovijedanja. No, predsjednik Društva J.F. Rutherford je 1922. godine otvaranjem kartica objavitelja i izvještavanjem o broju sati i količini raspačane literature na neki način sve objavitelje primoralo da budu aktivni i redoviti u takvom vidu službe kako bi se osjećali kao sastavni dio skupštine kojoj je zadatak propovijedati i širiti dobru vijest. Da bi nas potakla na aktivno propovijedanje, pa makar mjesečno proveli najmanje 15 min u toj službi, Zajednica koristi primjer ‘Marije koja je skupocjeno ulje izlila na Isusovu glavu i noge’ i primjer ‘siromašne udovice’ koja je u hramsku blagajnu položila skromni prilog najmanje vrijednosti od dvije lepte (Iv 12:3; Mk 12:42-44).

Za razliku od Marije, ova je siromašna udovica svojim skromnim prilogom dala sve što je imala čime je njen prilog bio veći čak i od onih koji su davali od suviška. Ovo ‘služenje svojom imovinom’ i ‘davanje milostinje’ je bilo praksa kod Židova koji su na taj način udovoljavali Božjem zakonu. Ono je između ostalog služilo materijalnom podupiranju različitih službi u hramu, a samim tim i svećenika koji su po Zakonu živjeli na račun priloga kojeg su davali obožavatelji Jehove. Zato je sam Bog odredio u Zakonu da svi Izraelci redovito daju desetine i druge priloge kako bi se održala hramska i svećenička služba. Takav način služenja svojom imovinom se ubrajalo u ‘pravedna djela’ koja su trebala biti osobna stvar između svake pojedine osobe i Boga i o kojima nije trebalo davati izvještaj drugima (Mt 6:1,2).  No, da li su primjeri Marije i spomenute udovice trebali poslužiti nama za primjer kad je u pitanju vrijeme kojeg provodimo u službi propovijedanja? O tome čitamo:

“Iz Isusovog načina postupanja s ove dvije žene možemo izvući neke dirljive pouke o tome kako Jehova gleda na službu (propovijedanja) koja se vrši cijelom dušom (Ivan 5:19). Isus nije udovicu uspoređivao s Marijom. Dva udovičina novčića nije cijenio ništa manje nego Marijino ’mnogocjeno‘ ulje. Budući da su obje žene dale sve što su mogle, oba su dara u Božjim očima bila vrijedna. Stoga nemoj očajavati ako te preplavi osjećaj bezvrijednosti zato što u [službi propovijedanja] ne možeš učiniti sve ono što bi želio. (…) Jehova cijeni kad mu svaki pojedini pripadnik milijuna vjernih objavitelja Kraljevstva služi cijelom dušom, a to trebamo cijeniti i mi. No što ako izgleda da se neki u službi trude manje nego što bi mogli? Opadanje broja sati koje neki suvjernik provede u službi može zainteresiranim starješinama biti pokazatelj da je dotičnome potrebna pomoć ili ohrabrenje. Ujedno ne smijemo zaboraviti da neki pojedinci služe cijelom dušom, ali da se njihova služba može usporediti s udovičinim novčićima prije nego s Marijinim skupocjenim uljem. Obično je najbolje vjerovati da naša braća i sestre ljube Jehovu i da će ih ta ljubav potaknuti da učine najviše — a ne najmanje — što mogu. Nijedan savjesni Jehovin sluga sigurno neće odlučiti da služi Bogu manje nego što može! (1. Korinćanima 13:4, 7). Međutim, za mnoge pripadnike Božjeg naroda služiti cijelom dušom znači posvetiti se izuzetno vrijednom životnom pozivu — [punovremenoj] službi propovijedanja. (Stražarska kula, 15.10.1997. str.17)

Zajednica čak i ove primjere koristi kako bi nam nametnula obavezu da u službi propovijedanja damo sve od sebe, svoje vrijeme i novac. Kao da se želi reći da je materijalno davanje manje vrijednije od nečijeg udjela u službi propovijedanja. Međutim, spomenuta udovica je trebala poslužiti kao primjer kršćanima da i oni svojim velikodušnim davanjima podupiru ‘Gospodinovo djelo’, a ne da osobno učestvuju u tom djelu. Naime, Krist i njegovi apostoli su već koristili u svojoj službi priloge koji su im drugi učenici davali kako bi ih podupirali i kako bi ih na taj način služili svojom imovinom. Tako su Isusa i apostole pratile neke ‘žene koje su im služile svojom imovinom’, ali koje Isus nikad nije poslao da propovijedaju zajedno s apostolima i drugim učenicima (Lk 8:1-3). Zbog toga je Isus spomenuo i ovu udovicu kako bi dao do znanja da će Bog uvijek cijeniti one koji budu velikodušno podupirali svete službe i muževe koje on bude postavio u skupštini da služe kao učitelji, pastiri i evanđelizatori. Samim tim je ‘odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti’, da ‘pastiri piju mlijeko od svojega stada’ i da oni kao kršćanski ‘vojnici ne služe o svom trošku’ (1.Ko 9:14; vidi Ri 15:27). Naše davanje je po primjeru udovice trebalo podupirati službu propovijedanja i poučavanja koju su trebali vršiti ovlašteni i imenovani muževi. Zato Isus primjer ove udovice nije koristio da bi nas poučio o vrijednosti onih koji u službi propovijedanja daju sve od sebe, pa makar to bilo i manje od jednog sata mjesečno.

Osim toga, ako Zajednica tu ‘milostinju’ po primjeru ‘Marije’ i ‘siromašne udovice’, uspoređuje sa našim udjelom u službi propovijedanja onda se to ne podudara sa načinom kako je Isus gledao na ‘davanje milostinje’. On je u vezi toga rekao: "A kad ti daješ milostinju neka ti ne zna ljevica što daje desnica, da bi tvoja milostinja bila u tajnosti“ (Mt 6:1,2). Prema tome, ako se naš udio u službi Bogu uspoređuje sa ‘davanjem milostinje’, onda bi to naše davanje trebalo biti osobna stvar između nas i Boga, a ne o tome izvještavati skupštinske starješine koji bi tako znali tko je i koliko vremena učestvovao u službi propovijedanja. No, ukoliko Zajednica smatra da je izvještaj potreban kako bi mogla planirati štampanje i pratiti raspačavanje svojih izdanja, onda bi to moglo biti opravdano, ali na način da svaka skupština obaveže svoje članove da po tom pitanju daju svoj izvještaj ali da na njemu ne pišu svoje ime. Time bi svaka skupština mogla mjesečno izvještavati svoje članove o rezultatima raspačavanja biblijske literature kao što mjesečno izvještava o skupljenim prilozima bez da ima uvid tko je i koliko dao priloga. Mi često u negativnom svjetlu prikazujemo to što u nekim crkvama kršćanstva postoji običaj da se spominju imena osobe i količina novca kojeg su one dale kao svoje priloge. Na isti način bi trebali gledati i na izvještaje o našem duhovnom davanju na kojem ne bi trebalo stavljati svoja imena. Prvi kršćani nisu bili obavezni svoj udio u davanju svjedočanstva predočavati svojim starješinama jer se znalo da svaki onaj kojeg potiče srce na materijalno podupiranje evanđelizatora srce može također poticati na davanje svjedočenja o Kristu i rječima i djelima u svakoj prilici.

Izvještaji skupština bi pokazivali mnogo realnije stanje kad vjernici ne bi morali upisivati svoja imena. Tada bi skupština svakog mjeseca imala uvid u to koliko je njenih članova sudjelovalo u raspačavanju biblijske literature. Naime, kada bi se braći objasnilo da svi oni nisu ovlašteni da propovijedaju, ali da ipak koriste prilike kako bi svjedočili drugima i uručili im biblijsku publikaciju, i da to izvještavaju, tada bi se dešavalo da u nekom mjesecu manji ili veći broj njih uopće ne bi sudjelovao u tim zadacima. No, to ne bi trebalo predstavljati duhovni problem jer smo mogli zaključiti da oni ni nisu obavezni propovijedati. Zato je važno da nitko ne bi trebao znati tko nije a tko je i koliko je tog mjeseca govorio o Bogu i svojoj nadi, kao što se ne treba znati ni to tko nije a tko je i koliko je dao priloga za Gospodinovo djelo. Takvo davanje sebe, svoje imovine i svog vremena za podupiranje dobre vijesti bi prema Bibliji trebalo biti ‘u tajnosti’. S druge strane naglasak bi se stavio na one koji su u skupštini ovlašteni da propovijedaju, a koje skupština po Isusovoj odredbi treba materijalno podupirati jer bi se svakog mjeseca punovremeno posvetili tom zadatku. Za njih se mogu uvesti neka pravila kako ne bi ‘zloupotrebljavali pravo koje imaju kao propovjednici dobre vijesti’ (1.Ko 9:18). No, i oni ne bi trebali izvještavati vrijeme svoje službe ako su oni posvećeni toj službi od dana kada su postavljeni i poslani da propovijedaju. Njihov izvještaj bi se mjerio po rezultatima u širenju dobre vijesti na neobrađenim područjima i po novokrštenim učenicima. Osim toga, braća koja bi od skupštine bila imenovana za propovjednike bi uvijek mogla s vremena na vrijeme hrabriti sve ostalu braću sa onim što su postigli na dodijeljenom području, kao što su to činili i apostoli.

Kad je Isus ‘poslao’ apostole da propovijedaju dvoje po dvoje po selima i gradovima, oni su ga, kad su se vratili, ‘izvijestili o svemu što su činili i naučavali’ (Mk 6:7,30; Lk 9:10). Apostol Pavle i Barnaba su, nakon što su od skupštine u Antiohiji bili ‘poslani’ i nakon što su ‘stigli’ nazad, ‘skupili skupštinu i ispričali što je sve Bog preko njih učinio i kako je neznabošcima otvorio vrata k vjeri.’ (Dj 13:4; 14:27). Njihov izvještaj je vjerojatno ohrabrio braću u toj skupštini a i šire jer su oni “ispraćeni od skupštine prolazili kroz Feniciju i Samariju, potanko izvještavajući o obraćenju neznabožaca, što je svoj braći donosilo veliku radost. A kad su stigli u Jeruzalem, ljubazno ih je primila skupština i apostoli i starješine, a oni su ispričali što je sve Bog preko njih učinio“ (Dj 15:3). Ovaj način izvještavanja je bio sličan situaciji kad je Mojsije ‘poslao’ dvanaest muževa koji su bili ‘poglavari’ među svojim plemenom u obećanu zemlju da je izvide. Kad su se ‘vratili’ oni su Mojsiju a i cijeloj ‘zajednici podnijeli izvještaj’, koji je uključivao sve ono što su vidjeli zajedno sa dokazima koje su donijeli (4.Mo 13:1,2,25,26).

Što nam pokazuju ovi izvještaji? Kao prvo, njih su donosili osobe koje su bili izabrane između Božjeg naroda i ‘poslani’ sa određenim zadatkom. Kao drugo, njihovi ‘izvještaj’ su bili vezani za ono što su oni vidjeli i učinili. Kao treće, ti izvještaji nisu bili pismeni nego usmeni a bili su izrečeni pred starješinama i pred cijelom zajednicom ili skupštinom. S druge strane, u Bibliji nigdje nemamo spomena o tome da su svi vjernici donosili pred starješine takav izvještaj, a kamoli da su ga morali davati u pismenom obliku kako bi starješine mogle znati na kojem području službe propovijedanja treba raditi skupština ili pojedinci. Prema tome, čak i izvještaji koji se ovdje spominju su dokaz da su u prvom stoljeću samo pojedinci bili pod obavezom da propovijedaju dobru vijest, i da o tome daju izvještaj, dok su se svi ostali učenici molili za takve propovjednike, podupirali ih materijalno i zanimali se o napretku širenja dobre vijesti. Zato se ničiju vjeru i djelotvornost nije mjerilo sa vremenom provedenim u službi propovijedanja nego sa djelima vjere i načinom života kojima se odražavalo moralnost, poštenje, nesebičnost, dobrota, blagost kao i spremnost da se materijalno podupiru siromašne, a posebno one koji su bili ovlašteni za evanđelizatore, pastire i učitelje.

Kad su u pitanju brojčani iznosi, onda u knjizi Djela apostolskih imamo izvještaj da su se s apostolima jednom prilikom skupilo na sastanku ‘oko 120 učenika’, zatim da su se na dan Pedesetnice krstile ‘oko 3000 duša’ i da je kasnije ‘broj muškaraca koji su postali vjernici dostigao oko 5000’ (Dj 1:15; 2:5-11, 41, 47; 4:4; 6:7). Kod svih ovih brojeva se nalazi riječ ‘oko’ tako da je uvijek bilo riječ o približnom broju a ne točnom. Zato su svi ovi brojevi zaokruženi na desetice i tisućice što nam ne govori o potrebi o točnom izvještavanju, nego o približnom. Osim toga, braći je tada bilo važno znati koliko je ‘muškaraca’ postalo kršćanima,  kao što se u izvještaju o tome koliko je Isus nahranio ljudi spominju samo ‘muškarci kojih je, ne računajući žene i djecu, bilo oko 5000’ (Mt 14:21; 16:9,10). Takav način izvještavanja je nepotpun jer u njega nisu bili uračunate sve osobe. To što su se u ovim izvještajima računali samo muškarci nam govori o veličini onoga što se krilo iza tih brojeva. Muškarci su nosili mnoge odgovornosti prema Bogu i prema svojim članovima obitelji, pa je njihov broj bio značajniji od ukupnog broja u kojem bi se računale žene i djeca. Kad izvještaj navodi da se broj muškaraca koji su postali vjernici popeo na 5000 onda se iz toga da zaključiti kako iza tog broja stoji mnogo više nego da je još toliko žena postalo vjernicima. Naime, na muškarcima je ovisilo daljnje širenje kršćanstva pa nije ni slučajno da se samo za njih spominje da su bili apostoli, proroci, starješine, učitelji i propovjednici. Žene su ih samo podupirale na razne načine pa se za niti jednu od spomenutih ne spominje da su bile izabrane i postavljene za službu propovijedanja. Prema tome, U Bibliji ne postoje uvijek neki točan broj jer se za neke informacije nisu tražili točnim podaci. Svaki približan broj zaokružen na puni broj je na neki način bio dovoljan da se iz njega izvedu potrebni zaključci. Svaka skupština može imati izvještaj o broju svojih članova te o broju onih koji nam se iz mjeseca u mjesec ili iz godine u godinu pridružuju.

Iz svega ovoga se može zaključiti da nema potrebe da svaki pojedinac bude uključen u službu propovijedanja a kamo li da bude obavezan redovito tjedno ili mjesečno izvještavati skupštinu o tome koliko je sati proveo u govorenju drugima o Bogu. Ukoliko Zajednica želi imati informacije o broju potrebnih časopisa i druge publikacije za raspačavanje onda skupštine mogu tražiti od svojih članova da im na izvještajni listić navedu koliko mjesečno raspačaju te publikacije kako bi ta informacija bila korisna Zajednici koja određuje što i koliko toga treba štampati. Međutim, ti izvještaji ne bi trebali sadržavati podatak o upisivanju nečijeg imena kao što se ne traži od vjernika da navode svoje ime zajedno sa novčanim prilogom kojeg daju za djelo Kraljevstva.

Taj zaključak možemo izvesti iz onoga što je Pavao rekao u vezi skupljanja priloga kad je napisao: "Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas u svom domu stavlja na stranu i skuplja koliko može, da ne bude skupljanja kad ja dođem“ (1.Ko 16:2). To što je on tražio da ‘svatko’ od članova skupštine svakog tjedna stavlja sa strane novac koji želi dati za prilog Gospodinovom djelu nije trebalo navesti starješine da kontroliraju svoje članove u vezi toga na način da ‘svatko od njih’ da izvještaj na kojem će se vidjeti da li su tjedno ili mjesečno izvršavali svoju obavezu prema Gospodinovom djelu. No u nedavnoj prošlosti je naša Zajednica na osnovu tog primjera postavila jedno takvo pravilo o redovitom tjednom izvještavanju službe propovijedanja kojeg je ubrzo ukinula. No i dalje je ostao zahtjev o mjesečnom izvještavanju. Taj zahtjev se opravdava jer se smatra kako iza toga stoji zapovijed o obaveznom propovijedanju koju se može nadzirati samo pomoću izvještaja. No budući da takvih izvještaja nije bilo u prvom stoljeću je dovoljan razlog da se s pravom posumnja u takvo nadziranje nečije vjere koja nikad nije bila uvjetovana službom propovijedanja.

Pavle nikad nije davao neku zapovijed kojom bi obavezivao kršćane na obavezno davanje priloga, nego je svoju braću samo predlagao, poticao, pozivao i molio da to čine od srca. Kako netko može od srca sudjelovati u davanju kad bi osjetio da ga se na nešto prisiljava. Slično je i sa objavljivanjem dobre vijesti. Stoga je bilo razumljivo što su mnoga braća, iako nisu bila postavljena u službu propovijedanja, rado od srca govorila drugima o Kristu i o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su neformalno i spontano objavljivali dobru vijest. Apostoli, ovlašteni propovjednici i starješine nisu trebali zabranjivati toj braći da govore, ali ih nisu niti obavezivali da to redovito čine i da o tome daju svoj tjedni ili mjesečni izvještaj, jer nije ni bilo potrebe da bilo tko kontrolira da li oni redovito iz mjeseca u mjesec govore o Kristu, bilo u svom domu ili izvan njega. Zato u poslanicama ne možemo naći niti jednu određenu zapovijed koja bi zahtijevala da svi kršćani zastupaju Boga kao propovjednici.  

To je značilo da vjernici nisu po nekim uputama i pravilima trebali objavljivati dobru vijest najmanje jednom tjedno ili mjesečno, nego samo onda kad su imali želju i priliku da nekome prenesu dobru vijest. Zbog toga nisu bili pod budnim okom starješina niti su starješine tada organizirali i slali sve njih u službu propovijedanja. Starješine također nisu trebali voditi brigu i evidenciju o tome da li neki vjernik objavljuje dobru vijest ili ne. S druge strane, ovlašteni je propovjednik bio poslan od starješina da ide na određeno područje i da pri povratku iz službe daje izvještaj o tome što je sve učinio u vremenu dok je propovijedao na tom području. Stoga su ga starješine i cijela skupština trebali hrabriti, poticati i materijalno podupirati u toj ‘službi’ (Kol 4:17; Dj 14:26,27).