Božji glasnici

Glasnici dobre vijesti su prije svega Božji anđeli. Apostol Ivan je prema jednoj viziji rekao: "I vidio sam jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu dobru vijest da je  objavi onima koji žive na zemlji — svakom narodu i plemenu i jeziku i puku“ (Ot 14:6). Ova vizija se odnosi na vrijeme kraja i govori o poruci koju će uskoro čuti svi ljudi. Ta poruka glasi: “Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas suda njegova! Poklonite se onome koji je načinio nebo i zemlju i more i izvore voda!” (Ot 14:7). Tko treba prenijeti ljudima ovu poruku? Da li svi mi ili osobe koje Bog odredi? Prije nego dobijemo odgovor na ovo pitanje pogledajmo što Biblija kaže o anđelima i porukama koje su oni prenosili ljudima.

Anđeli su oduvijek prenosili Božje poruke ljudima. Na koji način? Kad je Bog želio nešto reći pojedenim osobama kao što su bili Noa, Abraham, Mojsije, Danijel, Isus i razni mnogi drugi muževi i žene, onda se njima obraćao preko jednog od svojih anđela u javi ili snu. Međutim, kad je želio svoju poruku reći cijelom narodu onda je tu poruku također prenio preko svojih anđela, ali na jedan drugi način. Naime anđeli se tada nisu direktno obraćali narodu, nego su tu poruku trebali proslijedili do osoba koje je Bog izabrao, a koji su tu poruku zatim trebali prenijeti svima onima kojima je bila namijenjena, čime su na sebe preuzeli zadatak i odgovornost da zastupaju Boga kao njegovi glasnici. Oni su tako surađivali s anđelima.

Međutim, to što se nekim ljudima obratio anđeo sa dobrom viješću nije uvijek značilo da su morali tu vijest širiti na daleko i široko. Npr. prilikom rođenja Isusa, pastirima u Betlehemu se noću pojavio anđeo i rekao im: "Evo objavljujem vam dobru vijest o velikoj radosti za sve ljude jer vam se danas u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin" (Lk 2:10,11). Anđeo ovim pastirima nije zapovjedio da idu i objavljuju tu dobru vijest drugim ljudima. Oni su ‘hvalili Boga zbog svega onoga što su čuli i vidjeli’ tako da su svoju radost vjerojatno podijelili samo sa užim krugom svoje rodbine i poznanika (Lk 2:17-20). Naime, nitko od njih nije ostavio svoja stada i išao po gradovima i selima sa zadatkom da tu radosnu vijest prenese cijelom narodu iako je to bila ‘radosna vijest za sve ljude’. Ta vijest nije došla ni do kralja Heroda u Jeruzalemu iako su Josip i Marija nakon četrdeset dana doveli Isusa u hram kako bi nad njim izvršili obred po Mojsijevom zakonu. Čak ni Šimun na kojemu je bio sveti duh, kad je vidio dijete Isusa nije smatrao svojom obavezom da tu vijest širi dalje jer nije dobio taj zadatak (Lk 2:25-29). Iz ovog primjera se može vidjeti da se dobra vijest ne mora uključivati zadatak propovijedanja po kojem bi se ona morala prenositi bez obzira što iza nje stoje anđeli kao Božji nebeski glasnici.

Može se samo pretpostaviti da se ta dobra vijest o Mesiji širila prepričavanjem od uha do uha, ali ne preko proroka ili propovjednika, nego preko ljudi koji su samo čuli neke izjave o njegovom rođenju i o pogubljenju djece u Betlehemu koje je bilo izravno povezano s njegovim rođenjem. Možda je godinama kasnije zbog takvih vijesti ‘narod bio u iščekivanju’ o dolasku Mesije što je bilo u skladu i sa biblijskim proročanstvima (Lk 3:15). Međutim, kad je došlo vrijeme, dobra vijest o kraljevstvu se počela propovijedati, najprije preko Ivana Krstitelja a zatim preko Isusa Krista, dvojice proroka koje je Bog ovlastio za taj zadatak. U tome su anđeli također odigrali svoju posredničku ulogu. Naime, kao što se i u prošlosti Bog preko anđela obraćao vjernim muževima koje je ovlastio za proroke, tako se osobno obratio Ivanu i Isusu, za koje se navodi da ih je Bog ‘poslao’ da propovijedaju i krštavaju Židove (Lk 4:18; Iv 1:33; 7:29). Ovu dobru vijest koju su trebali čuti Židovi, a kasnije i drugi narodi nisu trebali objaviti anđeli, nego Ivan i Isus kao Božji zastupnici i glasnici. Isus je po ovlaštenju koje mu je dano imao pravo da u svoje ime izabere u narodu one muževe kojima je posredovao zadatak da u njegovo ime propovijedaju i prave učenike koje su krštavali u znak pokajanja.

Kad je uskrsnuli Isus ovlastio Pavla za apostola, onda je to učinio osobno iako se ne može isključiti mogućnost da je tada Isusa zastupao i neki anđeo koji se u njegovo ime obraćao Pavlu (Iv 20:21; Dj 22: 7,14,15,18,21). Zato u Bibliji imamo dosta primjera gdje su anđeli surađivali samo sa apostolima i drugim imenovanim muževima kako bi ispunili svoj zadatak. Tako je jedan anđeo bio poslan da apostole oslobodi iz zatvora. Izvještaj kaže: "Ali Jehovin je anđeo noću otvorio vrata zatvora, izveo ih i rekao: “Idite, stanite u hramu i govorite narodu sve riječi o ovom životu!“” (Dj 5:19,20). Ovdje je vidljivo i to da je iza ovog anđela stajao sam Isus koji je ovu zapovijed ‘idite’ već ranije rekao svojim apostolima dok je bio s njima na zemlji (Mt 28:19,20). Tako je Isus preko anđela pomagao apostolima da izvrše svoj zadatak (Dj 12:11). Apostoli su kao Isusovi zastupnici imali pravo da u Isusovo ime postave i druge muževe u službu koju su oni obavljali. Stoga su anđeli mogli stupati u kontakt i sa tim drugim muževima. Pogledajmo kako je to bilo kad je u pitanju bio učenik Filip. Njega su apostoli zajedno sa još šestoricom muževa postavili za jedan privremeni zadatak kojeg su oni revno izvršili. Vjerojatno je to Filipa, koji je već označen kao osoba koja je ‘na dobrom glasu, puna duha i mudrosti’ (što se očito nije moglo reći za svakog učenika), preporučilo za suradnika apostolima tako da je on vjerojatno učestvovao u poučavanju mnoštva novih učenika koje su se krštavali. Kad je zbog progonstva skupštine u Jeruzalemu bio prisiljen zajedno sa drugom braćom pobjeći u Samariju on je propovijedao i krštavao. Iako se i za druge vjernike kaže da su objavljivali dobru vijest svuda gdje su prolazili, može se lako iz izvještaja vidjeti da je samo Filip mogao činiti čuda kao i apostoli, što ga je razlikovalo od ostalih učenika koji nisu bili ovlašteni za propovjednike (Dj 8:6,7,12,13). Zato nije ni čudno da se od mnoštva učenika ‘Jehovin anđeo obratio samo njemu’ kako bi ga uputio tamo gdje je trebao svjedočiti za Krista. Taj anđeo mu je rekao: “Ustani i idi prema jugu na put koji se iz Jeruzalema spušta u Gazu!” (Dj 8:26). Na tom putu je susreo jednog Etiopljanina kojemu je dao temeljito svjedočanstvo nakon čega ga je krstio. Kasnije su ga anđeli uputili u druga mjesta da propovijeda (Dj 8:39,40). Anđeli su surađivali i s apostolom Pavlom kojega su često izbavljali iz opasnosti i prenosili mu objave s neba (Dj 27:23,24).

Sva ova iskustva u kojima su sudjelovali anđeli nam pokazuju da su oni stajali iza apostola i drugih ovlaštenih muževa, preko kojih se trebao izvršiti zadatak propovijedanja i pravljenja učenika. Nemamo nijedan biblijski izvještaj o suradnji anđela i ostalih kršćanskih vjernika koji nisu bili ni apostoli ni propovjednici. Ako je bilo potrebno anđeli su prosljeđivali poruke samo određenim kršćanima tako što su nekim muževima – ‘mladićima i starcima’ omogućili da imaju nadnaravna ‘viđenja i snove’ (Dj 2:17). U tom kontekstu trebamo razumjeti i proročanstvo koje se odnosi na posljednje dane ovog svjetskog poretka u kojem anđeli također imaju zadatak da se ljudima objavi dobra vijest. Kao što smo već rekli Ivan je u viziji ‘vidio jednog anđela koji nosi vječnu dobru vijest da je objavi onima koji žive na zemlji’ a koja je u sebi nosila poruku da je ‘došao čas suda njegova’ (Ot 14:6,7). Budući da anđeli nikad nisu objavljivali Božje poruke narodima, nego su ih prosljeđivali preko izabranih Božjih proroka, onda bi to trebalo biti slučaj i sa ovom porukom koja sadrži jednu novu vijest s obzirom na kraj ovog svijeta.

Jehovini svjedoci smatraju da se ovaj anđeo već oglasio preko propovjedničke kampanje koju provede od 1919. godine. No kako u to možemo povjerovati ako anđeli nisu stupili u kontakt sa nijednim čovjekom ili grupom ljudi kojima bi dali zadatak da tu posebnu vijest objave po cijelom svijetu. Nemamo potvrdu da je itko od naše braće imao nadnaravnu viziju ili snove ili da mu se anđeo osobno obratio. Ako je potkraj 19. i početkom 20.stoljeća bilo potrebno objaviti ‘vječnu dobru vijest’ o tome da je ‘došao čas Božjeg suda’ onda bi anđeo kojeg je Ivan vidio u viziji, trebao stupiti u kontakt sa nekim od ljudi na zemlji (vidi Dj 9:10-12; 10:3,19; 16:9,10; 18:9). No, nitko od ranih muževa, kao što su bili brat Russell, Rutherford, Knorr i drugi, za koje se tvrdi da su pomazani svetim duhom za Isusove suvladare, nije imao to iskustvo, kao što su ga u prošlosti imali svi vjerni muževi, pa čak i Isus (Iv 1:15,32; 5:31-33,36; 8:13,14,17). Često se to želi tumačiti na način da anđeli to danas ne čine jer je to moguće i bez njih posredstvom svetog duha. Međutim, to nije točno jer znamo da su se pojedinim izabranim muževima osobno obraćali anđeli i nakon što su bili kršteni svetim duhom. Nije bilo nekog drugog načina svjedočenja duhom.

U Bibliji nema izvještaja da je bilo koji čovjek mogao govoriti nešto u Božje ime a da prethodno tu vijest nije čuo preko Božjih anđela. S druge strane, bilo je uvijek onih ljudi koji su tvrdili da su Božji proroci, a koji svoje poruke nisu dobivali preko anđela nego su bile stvar špekulacija i vlastitog uvjerenja. Njih se je moglo poslušati ali ih se moglo i lako razotkriti kad se pokazalo da se nije ispunilo ono što su govorili. To je bio dovoljan razlog da se ustvrdi da Bog to nije rekao, a kamoli da su ti ljudi mogli čuti objavu s neba koju bi proslijedili Božji anđeli. Zato, nikako ne možemo negirati činjenicu da su anđeli uvijek posredovali prorocima Božju riječ osobno ili putem viđenja i snova. Ne možemo tvrditi da oni više to ne čine na taj isti način kakvog su koristili u prošlosti. Takva tvrdnja isključuje metode koje su uvijek vrijedile za anđele, dok se istovremeno smatra kako anđeli neprimjetno i bez našeg znanja objavljuju dobru vijest preko ljudi. Čak nas se pokušava uvjeriti kako nije potrebno čuti glas anđela jer Bog govori preko stranica Biblije. Čak se vjeruje da se neke informacije dobivaju tako što ih posreduju, ne anđeli, nego pomazani kršćani koji su uskrsnuli u nebeski život. Ali kako netko može tvrditi tako nešto ako nije imao nebesku objavu koju bi jasno čuo i vidio u viđenju i snu.

U knjizi 'Tajne nebeskog kraljevstva' se nalazi dovoljno biblijskih argumenata koji pobijaju činjenicu da je došlo do uskrsnuća, a kamoli da bilo tko od vjernih ljudi s neba posreduje neke informacije ovima na zemlji. Kao prvo, nitko na zemlji nema neko svjedočanstvo duha koje bi bilo toliko očito da bi ga se moglo povezati sa nekim anđelom ili uskrsnulim čovjekom koji je zbog toga stupio u kontakt sa njima. Kao drugo, primjer tumačenja izraza ‘veliko mnoštvo’ i njegovo identificiranje je samo po sebi netočno i izvan biblijskog konteksta, da bi ga se moglo pripisati nekoj nebeskoj objavi iza koje bi stajao neki uskrsnuli pomazanik (vidi ‘Otkrivenje’ str 124.odl.17). Netočnih tvrdnji i tumačenja ima dovoljno da ustvrdimo kako anđeli ne djeluju na misaoni sustav onih koji bi njihove poruke trebali objavljivali nama i cijelom svijetu. S druge strane oni (Jehova, Isus Krist i anđeli) iz nekog razloga dozvoljavaju da svi mi vjerujemo u ono što nije istina, inače bi još odavno to zaustavili. Možda je to zato što će promjene u spoznaji koje će uskoro morati nastupiti biti mnogima velika kušnja i kamen spoticanja koji će ispitati da li svi imamo vjeru u Isusa ili smo se uljuljali u lažnu sigurnost koja stoji iza imena ‘kršćanin’ ili ‘Jehovini svjedoci’. Promjene će biti potrebne i po pitanju objavljivanja dobre vijesti kako bi se prihvatilo teokratsko pravilo koje će ponovno doći do izražaja kada Bog preko anđela objavi vijest izabranim ljudima, a koji će tu vijest ‘da je došao čas Božjeg suda’ prenijeti nama i cijelom svijetu.

Zato, kad je u pitanju ‘dan Božjeg suda’ kojeg se najavljuje skoro 2000 godina, onda se dobra vijest u vezi toga mora jednog dana promijeniti. Svako objavljivanje tog dana nema u sebi snagu sve dok on ne nastupi. Anđeoska poruka o tom danu će biti daleko aktualnija i snažnija neposredno prije velike nevolje kada će Bog započeti suditi i rušiti ovaj svjetski religiozni i politički poredak. Toj poruci će se zatim pridružiti objave o padu Babilona Velikog i osudi nad sadašnjim svjetskim poretkom. Tada će objave biti još u ušima onih koji bi pred svojim očima gledali ono što Bog čini. No, danas nakon 100 godina ima jako malo ljudi koji su početkom 20-tog stoljeća čuli isto takve poruke navodnih pomazanika koje su bile samo lažna uzbuna. Sve upućuje na to da su te objave bile preuranjene i da iza njih nisu stajali anđeli.

Da bi nebeska poruka došla do svih ljudi, Bog će poslati jednog svog anđela sa dobrom viješću po kojoj će se čuti da je ‘došao čas Božjeg suda’ i ‘vrijeme da se sudi mrtvima i da se dade nagrada’ svima koji su vjerno služili Bogu, ali i da se ‘unište oni koji zemlju uništavaju’ (Ot 11:18). Ovdje nije riječ o dobroj vijesti koja se kao takva objavljuje od vremena Isusa i apostola pa sve do sad (Mt 24:14). Riječ je o ‘dobroj vijesti’ koja u sebi nosi pravomoćnu odluku i poruku ‘da je došao čas Božjega suda’. To je ‘dobra vijest’ samo za one ljude na zemlji koji su Bogu po volji (Lk 2:10,13,14). Oni će u to vrijeme biti ‘budni’ s obzirom na događaje po kojima će prepoznati da se ‘Božje Kraljevstvo približilo’ više nego ikada (Mt 10:7; Mk 13:33; Ri 13:11; 1.So 5:6).

Budući da je Isus više puta dao do znanja svojim apostolima da ‘o tom danu i času nitko ne zna’ onda još uvijek nitko nema pravo da ‘objavljivanje godine milosti’ koju je Isus započeo zamijeni sa ‘objavom dana suda’ (Mt 24:36; Dj 1:6; Lk 4:19; Iz 61:2). Za sada ljudi mogu samo znati da će taj dan doći ali ne i da je došao (2.Pe 3:7). Kad taj dan dođe, onda će anđeli tu vijest objaviti preko izabranih muževa. Zato nitko ne može objavljivati svijetu da je došao taj dan jer bi se mogao naći u situaciji u kojoj su se naša braća i cijela Zajednica našli nekoliko puta kad su mislili da im Bog preko Biblije govori da će kraj nastupiti 1874-te, 1914-te.1915-te, 1920-te, a zatim 1925, dok se kasnije špekuliralo o mogućnosti da se to desi 1975, a najkasnije prije nego izumre naraštaj od 1914.godine, računajući da bi do 1990-tih ti ljudi već mogli imati 80-tak godina što je granica ljudskog vijeka. Sada se vjerojatno špekulira o vremenu od 120 godina po primjeru vremena kojeg je Jehova dao ljudima Noinog vremena što bi značilo da bi kraj mogao nastupiti najkasnije 2034.godine. (Stražarska kula 15.12.2003. str.15 odl.6,7; Probudite se! 22.6.1995. str 8,9).

Međutim, na nama nije da određujemo kada će nastupiti ‘čas Božjeg suda’. Samim tim, treba čekati vrijeme kada će se oglasiti anđeo koji će tu vijest prenijeti na zemlju svim ljudima. On se nije mogao oglasiti 1919. godine jer je od tada do danas prošlo dovoljno vremena koji pobijaju takvu tvrdnju. Čak i u objašnjenju Zajednice stoji:

”Čas“ suda je kratak period koji uključuje kako objavljivanje tako i izvršenje presuda opisanih u tom proročanstvu. Mi živimo u tom periodu“ (Stražarska kula 1.10.05. str. 23. odl. 14,15).

Koliko traje taj period da bi ga mogli smatrati kratkim? Da li je moguće da ‘mi živimo u tom periodu’ i da on već traje preko 100 godina, odnosno više nego jedan životni vijek čovjeka? Skoro svi oni ljudi koji su mogli čuti tu poruku 1919. godine, su umrli, tako da se nisu ispunile poznate riječi predavanja i istoimene brošurice: ‘Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti’. Očito je onda riječ o poruci koju anđeo još nije proslijedio na zemlju, a koju su čak i naša braća u svojoj revnosti prijevremeno počeli objavljivati kao da je taj ‘dan’ nastupio, a sa njim i ‘Gospodinova prisutnost’. Stoga i dalje vrijedi upozorenje: "A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje“ (2.So 2:1,2). Mi možemo, dok gledamo da se postepeno ispunjava sve što je prorečeno, govoriti samo to da je ‘blizu veliki dan Jehovin’ te da je ‘blizu vrijeme da se to ispuni’ (Mt 24:33; Sf 1:14; Ot 1:3; 22:10). Dok ne dođe ta objava sa neba nitko ne može s punim uvjerenjem govoriti da je ‘došao čas Božjeg suda’.

Npr. kad je prorok Jeremija prorokovao protiv Babilona, on je najprije govorio da će ‘doći’ vrijeme kad će se to proročanstvo početi ispunjavati. Kad je nastupio taj trenutak Bog je pokrenuo niz situacija koje su dovele do pada Babilona. Iako je objava osude napisana godinama prije, ona se javno obznanila i čula tek kad je taj dan nastupio, a glasi: "Teško njima, jer je došao dan njihov, vrijeme da budu kažnjeni" (Jr 50:25-27,31; usporedi Ez 7:1-7). Na sličan način nam i Ivan u Otkrivenju govori i piše o vremenu kad će se ‘doći’ taj trenutak ‘Božjeg suda’. On je prema ovoj viziji vidio da će jednog dana doći anđeo sa ovom porukom za sve ljude. Kad dođe, onda će se po cijelom svijetu čuti glas da je ‘došao čas Božjeg suda’.

Izraz ‘došao je čas Božjega suda’ ukazuje na trenutak kada će Božjom odlukom započet sud. Mi samo znamo da je ‘Bog odredio dan u kojem je naumio suditi svemu svijetu’ (Dj 17:31). Budući da nitko na zemlji ne može znati kada će taj dan započeti, onda će biti potrebno da ga objave anđeli preko nekih izabranih proroka. Taj čas nije došao ni 1914. ni 1919. godine. Tada su naša kršćanska braća mogla govoriti da će doći a ne da je došao taj dan. Prema svemu onome što nam Biblija otkriva, taj dan započinje kada Bog na nebu donese presudu protiv ovog svjetskog poretka i pokrene događaje kojima će započeti velika nevolja. Te poruke o Božjem sudu neće morati objavljivati svi kršćani nego samo oni koji će biti poslani od Boga u ulozi apostola i proroka. Oni odgovaraju viziji koja prikazuje ‘dvojicu svjedoka’ koji će biti ‘poslani’ od anđela da prorokuju 1260 dana. Tu poruku neće dobiti od čovjeka ni od Društva Watch Tower, nego s neba od anđela kao što ju je dobio i apostol Pavle (Ot 11:3,4; Ga 1:12).

Izraz ‘svjedok’ se u Bibliji uvijek povezuje sa onima koji su bili očevici nekih događaja iza kojih je stajao Bog, a koje nitko nije mogao pobiti, jer su ti svjedoci to dokazivali raznim čudesnim znacima. Čak je Isus nazvan ‘svjedokom’ jer je svjedočio o tome da mu je Bog osobno govorio i da ga je on pomazao i poslao u službu, što je bilo posvjedočeno raznim čudesnim djelima (Iv 3:11,32; 5:31-37). Apostoli su bili svjedoci svega onoga što je Isus činio i govorio, a njihovo svjedočanstvo je potvrđivano čudesnim djelima (Dj 1:8; 10:39; 13:31; 1.Pe 5:1). U zamjenu za apostola Judu su izabrali učenika Matiju koji je za razliku od drugih učenika mogao poput apostola biti Isusov svjedok koji bi mogao posvjedočiti sve o Isusu, od dana Isusovoga krštenja pa sve do uznesenja (Dj 1:22). I on je poput drugih apostola svoje poslanje posvjedočio čudesnim djelima. Apostol Pavle je mogao biti Isusov svjedok jer ga je u viziji vidio i čuo njegov glas i zapovijed da propovijeda. I on je čineći čudesna djela davao svjedočenje o svom poslanju  (Dj 22:15; 1.Ko 11:23; Ga 1:12). Stoga ova ‘dvojica svjedoka’ moraju biti ovlaštena od Boga na način da osobno čuju glas anđela koji bi im u viziji ili u snovima dao zapovijed da prorokuju. Svoje ovlaštenje će moći dokazivati na jedini mogući način, a to je uz pomoć Božjih nebeskih anđela koji će učiniti sve što je u njihovoj moći, pa čak i kroz čudesna djela, kako bi oni izvršili svoju službu u tom točno određenom periodu (Ot 11:5,6).

Sjetimo se Isusovog preobraženja pred trojicom apostola. Tada su se apostoli našli u viziji budućnosti kada je Isus došao u svojoj slavi. S Isusom su tada bili Mojsije i Ilija, dvojica proroka. Zanimljivo je da su ova ‘dvojica svjedoka’ prikazana da imaju ‘vlast’ kakvu je imao prorok Ilija i Mojsije (Ot 11:5,6). Zato oni predočavaju ovu dvojicu svjedoka koji će direktno od Isusa primiti ovlaštenje da objavljuju da je došao dan suda. Na nama je da prihvatimo njihovo svjedočenje koje će objavljivati ‘obučeni u kostrijet’, čime predstavljaju i Ivana Krstitelja koji je pozivao narod na pokajanje i krštenje prije nego dođe Isus. Ivan je bio poslan od Boga preko anđela, a bio je obučen u sličnu odjeću kakvu je nosio prorok Ilija (Mt 3:4; 2.Kr 1:8). Ivan je bio ubijen, a Ilija uznesen na nebo. Stoga je moguće da će oni pripremiti put Isusu Kristu koji će uskoro doći u svojoj slavi, nakon čega će biti simbolično ubijeni, a zatim i simbolično podignuti na nebo. Nakon toga slijedi Isusov dolazak i uspostava Božjeg kraljevstva na zemlji kojeg treba spremno dočekati svaki u svojoj ulozi koja nam je dana. Ako si ovlašten za evangelizatora onda izvršavaj revno svoju službu, a ako nisi, onda objavljuj svoju vjeru riječima i djelima.