Tko su radnici na žetvi?

Zajednica u svojim izdanjima tvrdi da ‘radnici’ (iz Mt 9:37,38) predstavljaju sve kršćane koji su trebali prihvatiti obavezu da propovijedaju dobru vijest ljudima iz svijeta (vidi Stražarska kula 1.1.2002. str 8,9. st.4; Stražarska kula, 15.7.2001. str 15. st.1). Međutim, ako pogledamo kontekst i pozadinu Isusovih riječi vidjet ćemo da se njegove gornje riječi ne odnose na sve 'radnike' kao poslanike nego samo na one ‘radnike’ koji su trebali raditi kao žeteoci, a ne kao sijaći ili propovjednici. Naime, sjetva se odnosi na sijanje sjemena dobre vijesti u srca mnogih ljudi. Žetva je kraj tog procesa koji zahtjeva žeteoce. Žetva se prema tome ne odnosi na propovijedanje (sijanje) nego na krštavanje i poučavanje (zalijevanje, obrađivanje i skupljanje uroda) (Iv 4:1,2,37,38; vidi 1.Ko 1:17). Kad je Isus svojim učenicima dao do znanja da je žetva već uslijedila, onda im je želio ukazati na mnoge Izraelce koji su se priklonili dobroj vijesti, a koje je tada trebalo sakupiti i duhovno poučavati. Pogledajmo najprije kako je došlo do tog rasta.

Isus je bio pomazan da izvrši veliki zadatak propovijedanja i poučavanja. Rekao je da je bio "poslan izgubljenim ovcama doma Izraelovog“ (Mt 15:24). Za vrijeme svoje službe doživio je da su ga mnogi Izraelci slijedili u želji da ih on vodi i poučava. Mnogi su ga doživjeli kao pravog pastira i učitelja, za razliku od svećenika koji su zanemarivali svoju dužnost. U tom kontekstu je zapisano slijedeće:

"I Isus je počeo obilaziti sve gradove i sela, poučavajući u njihovim sinagogama i propovijedajući dobru vijest o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. A vidjevši mnoštvo, sažalio se na njih, jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira. Tada je rekao svojim učenicima: “Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9:35-38).

Ako pogledamo što prethodi Isusovoj izjavi o ‘radnicima‘ i ‘žetvi’, onda vidimo da je žetva spomenuta u kontekstu ‘mnoštva’ onih vjernika koji su bili kao ‘ovce bez pastira’. Samim tim su ovi ‘radnici’ spomenuti u kontekstu ‘pastira’ koji su trebali preuzeti zadatak da vode i duhovno brinu za te simbolične ‘ovce’.

Isus se nije samo ‘sažalio nad njima jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira’, nego je već učinio pripreme da osposobi neke svoje učenike za ‘radnike’ koji će mu služiti kao sijaći i žeteoci. Isus je svojim apostolima zapovjedio:

“Ne idite k neznabošcima i ne ulazite u grad samarićanski, nego idite k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10:5,6).

Nakon što su i oni s njim sijali i propovijedali dobru vijest krštavajući i čineći mnoge učenike, bili su suočeni s potrebom da organiziraju to mnoštvo ljudi u stada koja trebaju svoje pastire (vidi Iv 4:1,2). Međutim, Isus i oni to nisu mogli sami izvršiti. Njihov zadatak je bio da prije svega šire dobru vijest kako bi je čuli mnogi Izraelci. Zato su se samo kratko zadržavali u svim tim mjestima gdje je propovijedanje davalo rezultate. Kad su odlazili Isus je bio svjestan da je mnoge svoje učenike ostavljao na milost i nemilost onih svećenika i učitelja koji nisu na pravi način brinuli o stadu. Tada su se još uvijek ispunjavale riječi proroka Ezehijela koji je ‘prorokovao protiv pastira Izraelovih’, a koji su bili krivi što su se ‘raspršile Božje ovce’ (Ez 34:1-6).

Zbog veličine žetve ni apostoli nisu mogli sami izvršavati taj zadatak. Zato im je Isus ukazao na potrebu da se pronađu i ‘pošalju radnici’ koji će preuzeti tu odgovornost da kao ‘žeteoci’ ubiru plod i duhovno brinu o cijelom tom Božjem stadu. Onaj koji je izvršavao djelo sijanja, nije bio obavezan biti u djelu žetve i obrnuto tako da su se ‘radnici’ prilagođavali situaciji i po potrebi pomagali jedni drugima. U vezi toga im je Isus rekao:

Evo, kažem vam, podignite oči i pogledajte polja, kako su zrela za žetvu! Već žetelac prima plaću i skuplja plod za vječni život, da bi se sijač i žetelac zajedno radovali. Doista, u tome je istinita izreka: ‘Jedan sije, a drugi žanje.’ Ja sam vas poslao da žanjete ono oko čega se niste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste se okoristili trudom njihovim.” (Iv 4:35-38).

Drugi koji su se trudili oko sijanja su bili Ivan Krstitelj i Isus Krist. Isus je jedno vrijeme sam propovijedao i poučavao, dok su apostoli samo krštavali i time vršili žetvu (vidi Iv 4:1,2). Kasnije su se i oni trudili oko sijanja i stvaranja učenika, a posebno su to činili nakon osnivanja kršćanske skupštine. Dok su se oni jedno vrijeme naročito trudili oko sijanja, drugi su se muževi okoristili njihovim trudom jer su bili postavljeni za starješine i pastire (žeteoce) koji su duhovno brinuli za sakupljene Kristove učenike. Kad je djelo sijanja na tom području bilo pri kraju, onda su se posvetili žetvi tj. krštavanju i poučavanju.

Prema tome, izraz ‘radnik’ se odnosi na nekoga tko je dovoljno sposoban i upućen da obavlja zadatak povezan sa žetvom, dok se izraz ‘poslati na žetvu’ spominje samo u kontekstu onih koji su određeni, izabrani i ‘poslani’ od strane Boga, Isusa, svetog duha, a kasnije i od strane apostola i skupštinskih starješina. Oba izraza se koriste samo za apostole i druge imenovane muževe koji su trebali služiti ili kao evanđelizatori (sijači) ili kao pastiri i učitelji (žeteoci) (vidi Mt 10:5,10; 15:24; 23:37; Lk 4:26; Lk 10:1,7; Iv 1:6; Dj 8:14; 13:4; Ri 10:15; 11:13; 2.Ko 2:12,17; 5:20). Ti ‘radnici’ su trebali biti oni koji bi se posvetili tim zadacima, od kojih je žetva povezana sa sakupljanjem učenika u žitnice gdje bi se o njima brinuli žeteoci ili pastiri sve do kraja ovog poretka. Prema onome kako su djelovale prve kršćanske skupštine nije bilo nužno da se evanđelizatori posvete pastirenju ili da se pastiri posvete propovijedanju izvan svoje skupštine. Zato se među raznim preduvjetima za starješine nije tražilo da budu propovjednici u smislu širenja dobre vijesti među nevjernicima nego da budu ‘sposobni poučavati’ one koji su u vjeri (vidi 1.Ko 1:17; 1.Ti 3:1-10; Tit 1:5-9). Tu vjerojatno spada i ‘sposobnost govora’ u smislu kojom se propovijedanje vjernicima često odnosi na držanje propovijedi, odnosno čitanja Svetih pisama i poučavanju o Bogu i Božjim zahtjevima. Tako su se mogli posvetiti ‘zalijevanju i žetvi’ koji su jednako vrijedni zadaci kao i ‘sijanje’ (1.Ko 3:6; 4:6). No u zajednici Svjedoka je vodstvo po tom pitanju promijenilo pravila i ‘propise’ tako što su službu propovijedanja postavili kao preduvjet i za krštenje i za bilo koji drugi zadatak nakon krštenja (Kol 2:23a). Ako je netko htio napredovati kako bi poučavao i izgrađivao skupštinu kao učitelj i pastir, morao je biti uključen u redovito sijanje, a ukoliko ne bi dokazivao svoju revnost u sijanju, gubio bi prednost i u poučavanju skupštine čime se odudara od života i prakse prvih kršćana. Samim tim je očito kako je članovima ove zajednice s kojom sam povezan nametnut teret kojeg mnogi ne mogu nositi čime se gospodari njihovom vjerom.

Žetva je podrazumijevala urod ili plod kojeg bi radnici skupili u žitnice. Taj 'urod' nije predstavljao nove radnike - propovjednike, nego samo nove 'učenike' koji su u svojim ‘žitnicama’ trebali biti poučavani od strane tih istih ‘radnika koji su se trebali ispravno služiti riječju istine’ (2.Ti 2:15; 1.So 3:2; Ef 4:11). Iako su kršćani i jedni i drugi, oni nemaju isti zadatak. Za razliku od ‘radnika’ koji su izvršavali svoj zadatak propovjednika i učitelja, ‘klasje’ je trebalo biti prepoznato po plodu raznih dobrih djela kojim bi se davalo dobro svjedočanstvo ljudima iz svijeta. Oni su trebali biti taj ‘plod’ ili rezultat svih službi koje su izvršavali Isusovi ‘radnici’ (Iv 15:16; vidi Mk 3:13,14). Taj ‘plod’ nije trebao predstavljati nove propovjednike nego Isusove učenike koji svojim uzornim kršćanskim djelima daju svjedočanstvo o snazi i mudrosti Božje riječi koja djeluje u onima koji je prihvate u svom životu.

Na sličan način nam usporedba o ribarenju govori o ‘ribarima’ koji imaju zadatak bacati mrežu u more kako bi s dobrom viješću obuhvatili mnoge ljude koji su predočeni sa svakovrsnim ribama. Među njima su se trebale izdvojiti one dobre ribe koje su se okupljali u skupštinama Božjeg naroda sve do ‘svršetka ovog poretka’ (Mt 4:19; 13:47-49). Umjesto da skupštinu promatramo i doživljavamo kao zajednicu ‘izabranih dobrih riba’, mi je doživljavamo kao zajednicu ‘ribara’, ili ovlaštenih propovjednika što nije u kontekstu niti sa drevnom poviješću Izraela, niti sa stvaranjem kršćanske skupštine u prvom stoljeću.

‘Ribare’ na moru i sijaće na njivi koji predstavljaju propovjednike, te ‘radnike’ u žetvi koji predstavljaju učitelje i pastire, je uvijek trebalo razlikovati jedne od drugih a posebno od članova skupštine koji nisu obavljali te zadatke. Budući da je djelo propovijedanja i poučavanja bio ogroman i zahtjevan zadatak, bilo je potrebno u službu ‘radnika’ i ‘ribara’ pozvati što više osoba. No to nije značilo da se svakog učenika postavi u taj zadatak. Njih se trebalo naći među mnogobrojnom vjernom i zrelom braćom koja su se nalazila u kršćanskim skupštinama. Po već postavljenom teokratskom pravilu moglo se očekivati da će među simboličkim klasjem ili među dobrim ribama biti onih koji će s vremenom biti izdvojeni za različite službe u koje spada i služba propovijedanja i služba poučavanja. Tako bi se u ribarenje, sijanje i žetvu moglo pozvati i poslati još osposobljenih ‘ribara’, ‘sijaća’ i ‘žetelaca’ koji bi se stavili na raspolaganje kao ‘radnici’ kojima je povjeren određeni zadatak. Oni su bili ti koji su ovlašteni da ‘idu i prave učenike’.