‘Idite i načinite učenike’

Jedan od razloga zbog kojeg ova Zajednica traži da svi kršćani budu ovlašteni propovjednici je Isusova zapovijed, o kojoj piše:

“Koju bi to službu za Boga Isusovi učenici trebali izvršavati? Kratko prije svog uzlaska na nebo Isus je svojim učenicima rekao: ”Idite (...) i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“(Matej 28:19, 20). Isusovi su učenici trebali činiti učenike. Prema tome, svi su opunomoćeni da izvršavaju službu. Ta služba je djelo propovijedanja. Nove su učenike trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29). (Stražarska kula, 15.11.2000 str. 16. st 6).

S jedne strane vidimo da je Isus od svojih apostola zahtijevao da oni ‘čine učenike’ a ne propovjednike, dok s druge strane Zajednica stvara propovjednike od svih koji žele biti učenici Isusa Krista. No, Isus nije od svih učenika učinio propovjednike nego samo od onih koje je izabrao. To je velika razlika jer je ‘učenik’ osoba koja se poučava kršćanskom životu dok je ‘propovjednik’ osoba koja, ne samo da živi kršćanskim životom već dobiva ‘pravo’ ili ‘ovlaštenje’ da propovijeda, poučava i stvara učenike (Ef 4:1-3; Ri 1:1; vidi 1.Ti 2:7). ‘Propovjednik dobre vijesti’ je imao pravo da ‘živi od dobre vijesti’ na način da prima materijalnu potporu od skupštine i od pojedine braće pazeći da ‘ne zloupotrebljava to pravo koje ima’ (1.Ko 9:14,16-18; Ga 6:6).

Učitelj i učenik su dvije različite uloge. Onaj tko uči ima autoritet nad onim koga se uči. "Učenik nije iznad učitelja svojega, niti rob iznad gospodara svojega. Dosta je da učenik bude kao učitelj njegov i rob kao gospodar njegov“ (Mt 10:24,25). Kršćanski ‘učenik’ u svom životu može biti obožavatelj pravog Boga kao i njegov ‘učitelj’, ali ne može izvršavati zadatak učitelja, tako da će učitelj uvijek biti iznad učenika. Npr. učitelj stranog jezika ne osposobljava svoje učenike za učitelje, nego za govorenje stranim jezikom. Učenik može odlučiti da svojim prijateljima ili svojim ukućanima pomaže u učenju stranog jezika, ali nikako to ne može raditi u školi kao javnoj ustanovi. Ukoliko neki od učenika želi biti učitelj, on mora proći dodatno osposobljavanje u kojem je osim poznavanja jezika potrebno imati i druge preduvjete. Isto je i sa učiteljima i učenicima ‘čistog jezika’ (Se 3:9, 13; Ef 4:25). Učitelji koji poučavaju time što propovijedaju Krista trebaju učiti učenike da drže sve što je Isus zapovjedio, ali ne mogu zapovjediti učenicima da i oni izvršavaju zadatak učitelja. Iako ne mogu od njih zahtijevati da budu učitelji i propovjednici, ipak neke od njih mogu usput usmjeravati u tom pravcu. Učitelji trebaju prije svega sve njih ‘predstaviti Bogu kao zrele učenike Kristove’ dok ih uče kako trebaju živjeti kršćanskim životom. (Kol 1:28). Kad neki učenik stekne duhovnu zrelost i preduvjete može biti pozvan za suradnika, a zatim za propovjednika ili za neku drugu službu u kojoj će služiti kao Kristov simbolični ‘radnik’, ‘ribar’, ‘ratar’, ‘vojnik’ ili ‘rob’ (Mt 4:19; 2.Ti 2:3,6,15,24). U međuvremenu taj učenik, iako nije ovlašten, može imati želju da prenese dobru vijest kroz razgovor sa svojim ukućanima, prijateljima i drugim ljudima s kojima dolazi u kontakt i nitko ga u tome ne može sprječavati.

Kad je Pavle rekao nekim kršćanima: "Ugledajte se na mene i promatrajte one koji žive po primjeru koji smo vam dali", onda im je rekao da se oni trebaju ugledati na njega i one zrele kršćane koji su živjeli kršćanskim načinom života. On je bio ‘učitelj’ koji je propagirao određeni ‘način života’. Sam je živio tim ‘načinom života’ i mogao je dati primjer drugima. Živjeti po njegovom primjeru nije značilo biti apostol, nego ‘kršćanin’. Samim tim to nije značilo biti učitelj, pastir i propovjednik poput njega, jer su to bili samo zadaci koje je obavljao dok je vodio kršćanski način života. Zato su mnoga braća ‘dobro upoznali njegovo učenje, način života, cilj, vjeru, dugotrpljivost, ljubav, ustrajnost, progonstva i patnje’ dok je služio kao apostol (2.Ti 3:10,11). On je u svemu tome bio ‘uzor’ (usporedi Jk 5:10).

U skladu s tim je rečeno i starješinama kao ‘pastirima da budu uzor stadu’ (1.Pe 5:3; 1.Ti 4:11,12). Stado po njihovom ‘uzoru’ nije poučeno da i oni budu pastiri nego da slijede njihov način života. Osim toga, biti ‘kršćanin’ znači biti sljedbenik Isusa Krista. Slijediti njega nije značilo biti mesija i izvršavati njegov zadatak nego slijediti način života kojeg je on propagirao i zastupao. Naime, ako bi sljedbenik trebao izvršavati Isusov zadatak, onda bi po tome svaki sljedbenik Isusa Krista trebao biti evanđelizator, pastir i učitelj. Naravno, Isus to nije tražio od svakoga nego samo od onih koji su se mogli posvetiti tim zadacima. Oni koji su bili propovjednici, učitelji i pastiri su zbog svog odgovornog zadatka trebali biti svjesni da Isus od njih traži više od ostalih kršćana jer oni, ne samo da zastupaju Božju riječ, nego trebaju i dati primjer kršćanskog života kakvog Kristovi učenici trebaju oponašati. Za razliku od njih se kršćane, i mlade i stare savjetuje da prije svega ‘djelima pokazuju odanost Bogu u svojem domu’ (1.Ti 5:4; vidi Lk 12:48b).

Da li će netko prihvatiti na sebe neki zadatak, ovisi o njegovoj duhovnosti, zrelosti, osposobljenosti i spremnosti. Ukoliko neki učenici ne steknu preduvjete za različite službene dužnosti, to ne umanjuje njihovu vrijednost jer svi su oni sastavni dijelovi ‘jednog tijela’ i ‘spremni za svako dobro djelo’ (Ri 12:5; 1.Ko 12:27; 2.Ti 2:21). Za njih je najvažnije to da se međusobno izgrađuju u vjeri i podlože vodstvu onih koji poput Krista izvršavaju zadatak propovijedanja i poučavanja kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Tko je onda sebe vidio u Isusovoj zapovjedi: "Idite i načinite učenike“? Isus je u skladu sa svojim ovlaštenjem rekao svojim apostolima:

Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas“ (Iv 20:21).

Koga je Isus poslao u službu propovijedanja - da li apostole ili sve svoje učenike koji su ga slijedili? Iako smo dobili odgovor na ovo pitanje pogledajmo što je apostol Petar kasnije rekao osobama kojima je pomogao da postanu učenici:

Bog je Isusa uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio — nama koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih. I zapovjedio nam je da propovijedamo narodu i da temeljito svjedočimo da je on onaj kojega je Bog postavio za suca živima i mrtvima“ (Dj 10:40-42).

Petar ovdje čak naglašava prisutnima da je Isus Krist samo ‘apostolima’ zapovjedio da propovijedaju narodu. Da je tu zapovijed Isus dao i stotinama drugih koji su ga vidjeli u Galileji nakon uskrsnuća, onda bi Petar ovom prilikom vjerojatno to rekao na način koji bi uključivao sve učenike, a ne samo apostole (1.Ko 15:6,7,9,11). No, u Bibliji nema naznake da je Isus tu zapovijed ili naredbu izrekao na način koji bi uključivao sve učenike, niti ima naznake da su apostoli kasnije zapovijedali svim obraćenicima da oni moraju također poput njih propovijedati i poučavati kako bi bili priznati članovi kršćanske skupštine. Isus je prije svoje smrti uputio molitvu u kojoj je rekao da je poslao samo one koje je izabrao za tu službu. Naime rekao je Bogu:

“Sveti Oče… Kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih (svoje apostole) poslao u svijet. (…) Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi, da svi budu jedno“ (Iv 17:18-20).

Zajednica ipak daje nepotrebni i bezrazložnu težinu toj Isusovoj zapovjedi jer smatra da bi ona trebala vrijediti za sve kršćane. To možemo primijetiti i na slijedećem primjeru. Naime, ako se vratimo na već citirane Petrove riječi onda ćemo zapaziti da je rekao prisutnima:

I [nama apostolima] je [Isus] zapovjedio da propovijedamo i da temeljito svjedočimo“.

Iako Zajednica ne poriče da je Petar ovdje mislio samo na sebe i ostale apostole, ipak u člancima koji su posvećeni službi propovijedanja tvrde kako se ta misao odnosi i na sve ostale Isusove učenike. U Stražarskoj kuli od 1.2.2008. na str.16. odl.9. stoji:

“Budući da cijenimo svoj odnos s Bogom i s njegovim Sinom, mi radosno slijedimo njihove zapovijedi. U njih spada (...) naredba koju je Krist dao nakon svog uskrsnuća ”da (svi mipropovijedamo narodu i da damo temeljito svjedočanstvo“, nastojeći ’činiti učenike‘ od onih koji prihvaćaju dobru vijest (Djela apostolska 10:42; Matej 28:19, 20).“

Vidimo da se ovdje spomenuti izraz ‘da propovijedamo’ koji se odnosio na apostole, proširuje na svakoga kršćanina, dok Pavle tu ‘službu’ uvijek sužava samo na pojedince (vidi Kol 4:17). Zašto dolazi do ovakvog nesklada i tumačenja po kojim se ova zapovijed svrstava u sveopću obavezu svih kršćana? U knjizi "Pođi za mnom“ na str. 94. stoji:

"Stoga postoji mogućnost da su stotine njih bile prisutne kada je Isus dao zapovijed o stvaranju učenika.“

No, kako se na nekoj pretpostavci može stvoriti neka izričita zapovijed koja bi obavezivala sve kršćane? Pretpostavimo da su zaista tom prilikom osim apostola bili i drugi učenici. Ta pretpostavka se možda krije u izvještaju apostola Mateja kad je napisao:

A jedanaestorica učenika otišla su u Galileju na goru na koju ih je Isus uputio. Kad su ga ugledali, poklonili su mu se. Ali neki su posumnjali.“ (…). A Isus im je pristupio (kome? apostolima ili drugim učenicima?) i rekao: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28:16,17,19,20).

Kome je Isus ‘pristupio’ i rekao gornje riječi? Ako se u prvoj rečenici naglašava da su ‘jedanaestorica učenika otišla u Galileju’, onda je očito prema tom kontekstu ‘pristupio njima’ koji su u početku posumnjali jer nisu vjerovali onima koji su svjedočili o njegovom uskrsnuću (Mk 16:14). On im je pristupio s jednim određenim razlogom i to pred drugim učenicima jer je ovom prilikom bilo prisutno ‘više od pet stotina’ učenika. Isus se po nekom redoslijedu najprije: "ukazao Kefi, a zatim dvanaestorici. Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. (...). Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima“ u Jeruzalemu prije nego ih je izveo na Maslinsku goru odakle je uzašao (1.Ko 15:5-7).

Ovaj redoslijed nam pokazuje da su Isusa zaista vidjeli stotine njegovih učenika koji su se zajedno okupili na gori u Galileji, ali se kaže da se na kraju ukazao samo apostolima. Međutim, također je moguće da je Matej ukratko povezao dva različita događaja – jedan u Galileji a drugi u Jeruzalemu kada se ‘na kraju’ ponovno ‘ukazao samo apostolima’ i samo njima rekao ovu zapovijed prije uzašašća. Taj vremenski nepovezan stil izvještavanja kojeg su koristili evanđelisti nije uvijek točan jer je svaki od njih pričao svoju priču po kojom su na svoj način željeli istaknuti neke važne događaje koji nisu uvijek bili kronološki vezani za točno mjesto i vrijeme radnje. Naime, Matej je u samo nekoliko rečenica ukratko opisao ono što se dešavalo od Isusovog uskrsnuća pa sve do uzašašća, tako da u njegovoj priči ne postoje jasni vremenski prijelazi, nego se dobiva dojam kao da se uskrsnuće, susret s apostolima i ostalim učenicima u Jeruzalemu i Galileji zbilo istog dana. Nema čak ni napomene da se sa slijedećom rečenicom radnja odvija nekog drugog dana na nekom drugom mjestu. Zbog toga je moguće pretpostaviti da se zadnje rečenice u Matejevom evanđelju odnose na dva različita događaja koji se odigravaju u dva različita dana i na dva različita mjesta; jedan na gori u Galileji (stavci 16,17), a drugi u Jeruzalemu i na Maslinskoj gori prije uzašašća (stavci 18-20). Drugi evanđelisti su iznijeli svoju priču tako da uspoređivanjem dobivamo jasniju sliku o Isusovim ukazivanjima apostolima i ostalim učenicima tokom tih četrdeset dana.

Kad čitamo Lukin izvještaj, onda iz 24. pogl. stavci 33-35, saznajemo da se pojavio pred dvojicom učenika ali im nije zapovjedio da propovijedaju. Dok su oni o svom susretu s uskrslim Isusom svjedočili pred apostolima u jednoj kući u Jeruzalemu gdje su bili prisutni i drugi učenici pojavio se Isus među njima ali im ni tada nije dao zapovijed o propovijedanju. Samo im je rekao:

Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati ... (Lk 24:46,47).

Tko će propovijedati? Budući da je apostole i druge muževe ranije već izdvojio i ovlastio za to djelo, oni su mogli razumjeti da se to odnosi samo na njih i sve one koji u njegovo ime također budu ‘postavljeni za propovjednike i učitelje dobre vijesti’ (vidi 1.Ti 2:7; 1.Ko 15:9,11). 

Međutim u nastavku svog opisa u stavcima 36-53, Luka uopće nije jasno razlučio da se drugi dio razgovora (od stavka 49 – 53) odvija četrdeset dana kasnije kada su apostoli bili sami u toj istoj kući. Luka tu preskače i ne spominje Isusovo ukazivanje apostolima u Galileji, kao ni njegovo ukazivanje stotinama drugih učenika koje se odigralo u međuvremenu. No kad taj njegov izvještaj povežemo sa onim što je zapisao u svom drugom izvještaju ‘Djela apostolskih’, onda ponovno dolazimo do zaključka da je samo ‘apostolima dao tu zapovijed’ da ‘idu i čine učenike iz svih naroda koje treba krštavati i poučavati’. Ukoliko je tu zapovijed izrekao u Galileji onda ju je ponovio kad se ponovno na kraju sastao nasamo s njima u Jeruzalemu dok su bili za stolom jer je Luka napisao da im je ‘dao zapovijedi’ te im prije svog uzašašća rekao: "primit će te snagu kad sveti duh dođe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1:2,8; vidi Dj 13:30,31). Luka stoga kaže da je ‘Isus uzašao na nebo odmah nakon što je po svetom duhu dao zapovijedi apostolima koje je izabrao’ (Dj 1:2). Tako i evanđelist Marko piše:

A kasnije (nakon susreta u Galileji) se ukazao (u Jeruzalemu) samoj jedanaestorici dok su bili za stolom (...). I rekao im je: "Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom" (Mk 16:14,15; vidi Dj 13:30,31).

Tada im je još rekao:

… I evo šaljem vam ono što je obećao Otac moj. Zato ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo. I izveo ih je (koga? apostole) do Betanije te je podigao ruke i blagoslovio ih. I dok ih je blagoslivljao, udaljio se od njih i počeo uzlaziti na nebo. A oni su mu se poklonili i s velikom radošću vratili su se u Jeruzalem. I stalno su bili u hramu blagoslivljajući Boga  (Lk 24:46-53; vidi Dj 1:1-5).  

Tako dolazimo do zaključka da zapovijed: "Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda", Isus nije dao svim učenicima koji su se u velikom broju okupili na gori u Galileji. Međutim, čak da je tom prilikom u Galileji izrekao tu zapovijed, onda je ta zapovijed bila isključivo upućena samo apostolima, iako su je mogli čuti i ostali prisutni. Naime još prije smrti ih je ovlastio kao poslanike dobre vijesti pa je tu činjenicu ovom prilikom svima dao do znanja (Iv 20:21,22). Oni koji su čuli tu Isusovu zapovijed su tako mogli znati kome ju je Isus uputio. Evanđelist Luka je znao za tu činjenicu pa je nakon nekoliko godina mogao slobodno reći i zapisati da je “Isus bio uznesen, nakon što je po svetom duhu dao zapovijedi apostolima koje je izabrao“(Dj 1:2). Očito, nema govora da je te zapovjedi Isus dao stotinama drugih učenika koji su ga vidjeli nakon uskrsnuća. On je tada, dok se nalazio pred tim mnoštvom ljudi ‘pristupio’ samo svojim apostolima i dao im tu zapovijed čime je želio prisutnima ukazati da su apostoli sada njegovi glavni zastupnici u evanđeliziranju, pastirenju i poučavanju koje oni trebaju prihvatiti i cijeniti.

Na sličan je način ranije u prisustvu mnoštva poučavao svoje učenike. Tako je jednom prilikom na Maslinskoj gori, osim ‘apostola’ bilo prisutno ‘veliko mnoštvo njegovih učenika’ i ‘silno mnoštvo ljudi’. Isus je tada najprije ‘podigao oči prema učenicima svojim’ i njima uputio svoje riječi dok ga je ‘silno mnoštvo ljudi’  samo gledalo i slušalo. Nakon što je govorio svojim učenicima obratio se mnoštvu drugih ljudi i rekao: Vama koji slušate kažem...“ Tada je govorio cijelom narodu, a ne samo učenicima (Lk 6:13,17-20,27; vidi Lk 8:4-10; 12:1,22,54; Mt 15:10,32). Zato je važno razlučiti kome su upućene njegove riječi i kome se Isus u mnoštvu obraćao kako bi im rekao ili zapovjedio nešto što su mogli čuti i oni kojima se nije obraćao. (vidi primjer za pojam ‘pristupiti’ u Mt 17:14 - Iako su Isus i apostoli ovom prilikom bili skupa, spomenuti čovjek je pristupio samo njemu a ne i apostolima koji su to promatrali; usporedi Lk 22:47; Dj 23:11).

Da se ta zapovijed zaista odnosila samo na apostole, vidljivo je iz samog nastavka te izjave gdje zapovijed završava riječima: krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28:19,20). Budući da se s ovim zadacima ne mogu obavezati svi učenici onda ni zapovijed: ‘idite i činite učenike’, nije mogla obavezati svakoga, jer bi onda svi kršćani trebali i ‘krštavati ljude i poučavati ih’. No, tko je imao ovlaštenje da ‘krštava’ u Isusovo ime i tko je sve mogao zastupati Isusa kao ‘učitelj’ Božje riječi? Očito ne svi, nego samo imenovani muževi (vidi Dj 8:5,12,38,40; 1.Ko 1:14-16; 1.Ti 2:7). Pavle je jednom rekao ‘da ga Isus nije poslao da krštava (žanje) nego da objavljuje (sije) dobru vijest’ (1.Ko 1:17; Iv 4:1,2,37,38). Očito su tada kršćani znali koja su to braća bila ‘poslana da objavljuju dobru vijest’, (kao sijaći), a koja su poučavala i krštavala (kao žeteoci). Stoga mnoge Isusove riječi treba promatrati u tom kontekstu. Kad ih čitamo trebamo ih znati razlučivati i vidjeti da li se one odnose na pojedince ili možda na sve učenike koji su mogli čuti ili čitati Isusove riječi. Čak je i Petar jednom pitao Isusa: Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Zato je jako važno dobro razlučiti cjelokupni kontekst u kojem je Isus svojim apostolima dao zapovijed o propovijedanju jer ćemo samo tako vidjeti da ona nije izrečena na način koji bi uključivao sve kršćane.