Tko može biti evangelizator?

Tko sve može biti ovlašten da zastupa Isusa Krista u zadacima koje je on dobio direktno od svog nebeskog Oca, posebno kad je riječ o evanđeliziranju? U Stražarskoj kuli od 15.2 2008. na str.12. stoji:

Riječ “misionar” ne pojavljuje se u glavnom tekstu prijevoda Novi svijet. No u bilješci za Efežanima 4:11 stoji da se grčka riječ prevedena s “propovjednici dobre vijesti” može prevesti i s “misionari”. Sam izraz “misionar” (koji potječe od latinske riječi koja znači “poslanik”) označava osobu koja je poslana da propovijeda dobru vijest. Za Isusa Krista može se reći da je bio misionar. (...) On je u potpunosti uspio u objavljivanju dobre vijesti o Kraljevstvu, a njegova služba koristi i nama danas. Na primjer, njegove metode poučavanja možemo primjenjivati u službi propovijedanja, bez obzira na to jesmo li misionari ili nismo.

U Stražarskoj kuli od 1.9.1992 str.16. stoji:

Riječ ”evangelizator“ dolazi od grčke riječi euaggelistés, što znači ”propovjednik dobre vijesti“. (...). Biblija koristi izraz ”evangelizator“ u jednom posebnom značenju s obzirom na one koji napuštaju svoj rodni kraj da bi propovijedali dobru vijest u neobrađenim područjima. U prvom stoljeću je bilo mnogo misionarskih evanđelizatora, kao što su Filip, Pavao, Barnaba, Sila i Timotej (Djela apostolska 21:8; Efežanima 4:11).

Ako usporedimo ova dva članka onda ćemo primijetiti da se u jednom koristi izraz ‘propovjednik dobre vijesti’ a u drugom ‘evanđelizator’ za jedan te isti stavak iz Efežana 4:11 gdje stoji da je samo ‘neke Bog dao da budu ‘propovjednici’ ili ‘evanđelizatori’ (fus: ‘misionari’). Prema ovim biblijskim definicijama možemo također zaključiti da nisu svi kršćani bili ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest. Samim tim u prvom stoljeću nisu svi kršćani bili poznati kao ‘evanđelizatori’ ili ‘propovjednici dobre vijesti’. Ako se i tvrdi da je tada bilo 'mnogo misionarskih evanđelizatora' onda izraz 'mnogo' ne govori da su svi kršćani bili poslanici dobre vijesti. Iako ne postoje brojčani podaci o njihovom broju Biblija samo neke od njih pojedinačno imenuje kao što su Filip, Pavao, Barnaba, Sila i Timotej. Njihovo djelovanje je moglo izgledati kao da ih je mnogo jer su zajedno sa svojim suradnicima išli po gradovima i selima i širili dobru vijest, dok su drugi samoinicijativno širili ono što su čuli od njih bez da su bili poslani.

Kad u gornjem članku stoji misao: ‘bez obzira jesmo li misionari (poslanici dobre vijesti) ili nismo’, onda i sama Zajednica ulazi u kontradiktornost sa vlastitim izjavama jer najprije tvrdi da su svi kršćani ovlašteni i poslani da propovijedaju, a ovdje kaže da svi kršćani ‘nisu misionari’ ili ‘poslanici’ dobre vijesti. Ako nisu ‘poslanici’ zašto ih onda tretira kao da jesu, jer samo oni koji su ovlašteni imaju obavezu propovijedanja. Umjesto da svoje tvrdnje usklade sa izvornim značenjem biblijskih stavaka, Zajednica uporno gura na površinu svoje gledište tako da je u svojim izdanjima donijela članak s naslovom: “Svi kršćani moraju biti evanđelizatori“. U samom uvodu tog članka stoji pitanje:

"Što danas znači biti evanđelizator?“ (...). Zaista, došlo je vrijeme za veličanstveno ispunjenje Isusovog proročanstvo zapisanog u Mateju 24:14 (...). Prema tome, evanđeliziranje danas uključuje revno objavljivanje uspostavljenog Božjeg Kraljevstva i blagoslovâ koje će ono uskoro donijeti poslušnom čovječanstvu. Svi kršćani su pod zapoviješću da vrše to djelo i ’čine učenike‘ [tj. oni su poslanici dobre vijesti a samim tim i evanđelizatori] (Matej 28:19,20, St; Otkrivenje 22:17).  (Stražarska kula, 1.9.1992. str.16).

Vidimo kako Zajednica u jednom članku konstatira da nismo svi ‘poslanici’ dobre vijesti ili ‘evanđelizatori’, a onda u drugom to demantira i tvrdi da smo ipak svi ‘poslani’ ili evanđelizatori. Takva konstatacija pomalo zbunjuje. Očito postoji velika razlika između onoga kako se u prvom stoljeću koristio izraz ‘evanđelizator’ i kako se taj izraz danas koristi i zloupotrebljava. Zanimljivo je da se ovaj članak temelji na stavku iz 2.Timoteja 4:5 gdje stoji:

”Vrši djelo evanđelizatora [ili, misionara tj. poslanika]“ (NW, fusnota).

Pavle je ovu zapovijed dao samo Timoteju imajući u mislima kontekst svog vremena u kojem se izraz ‘evanđelizator’ koristio samo na one pojedine muževe koji su poput Timoteja ili Arhipa bili poslani u taj zadatak (Kol 4:17). No, zašto je trebalo taj izraz danas tumačiti na način na koji ga Biblija ne koristi i onda sve biblijske stavke koji su se odnosili na evanđelizatore prvog stoljeća promatrati u proširenom smislu i primjenjivati na sve kršćane koji nisu bili ‘misionari’ jer nisu bili ni od Isusa ni od skupštine poslani da propovijedaju dobru vijest?

Razlog je jednostavan. Oni koji su u svojoj prevelikoj revnosti za evangelizacijom svijeta željeli da se njihova (pisana) riječ čuje i da se dobra vijest po njima propovijeda svim narodima, su došli do zaključka kako se to ne može obaviti ukoliko svaki pojedini kršćanin ne sudjeluje kao kolporter u tom djelu, pogotovo zato što pojedini ‘evanđelizatori’ ne bi bili u mogućnosti raspačavati milijune publikacija Zajednice. Zato je Zajednica uvela nova dva izraza  - ‘mjesni evanđelizator’ i ‘misionarski evanđelizator’ (st.3). No, čak ako se koristi izraz ‘mjesni evanđelizator’ on bi se u svjetlu Biblije mogao koristiti samo na one kršćane koji su imenovani za (punovremene) ‘propovjednike, koji su od skupštine poslani da svoju službu vrše na mjesnom neobrađenom području gradova i sela, dok bi se za sve ostale kršćane trebao koristiti neki drugi prihvatljiviji izraz koji nema snagu ovlaštenja. Ako bi se koristio izraz ‘misionarski evanđelizator’ koji bi se mogao prevesti kao ‘poslanički evanđelizator’, onda takav naziv opet samo pojedince dovodi u vezu s ‘poslanjem’, a ne sve kršćane. Još jednom istaknimo dva različita načina koja Zajednica koristi za izraz ‘propovjednik’:

  1. 1.stoljeće: "U Bibliji se izraz "propovjednik dobre vijesti“ koristi za osobe koje su napustile svoj dom i otišle objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo" (Stražarska kula 1.9.1992. str.16; ‘Temeljito svjedočimo“ str. 53).
  2. Danas: "Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik“ (Stražarska kula, 15.11.2000. str 16. st.6).

Ove definicije očito isključuju jedna drugu, jer ne mogu svi kršćani udovoljiti prvoj definiciji. U prvom stoljeću, ili si bio poslanik dobre vijesti (propovjednik) ili ne. Samo oni koji su bili ‘propovjednici dobre vijesti’ su imali ovlaštenje da po Isusovoj zapovijedi ‘idu i čine učenike, da krštavaju i poučavaju’. Kad tu Isusovu zapovijed čitamo u kontekstu onog vremena uzimajući u obzir izvorni biblijski smisao za one koji su u prvom stoljeću bili poslani kao evanđelizatori, onda je sasvim kriva izjava da su danas ‘svi kršćani pod zapoviješću da vrše to djelo i ‘čine učenike’.

Uzmimo za primjer izraz ‘nogomet’ i ‘nogometaš’. Kad kršćanska braća zaigraju ‘nogomet’, da li oni sebe mogu smatrati ‘nogometašima’ i da li ih mi možemo nazivati ‘nogometašima’? Ne, oni nisu ‘nogometaši’ ali u svoje slobodno vrijeme mogu radi rekreacije i zajedničkog druženja igrati nogomet. ‘Nogometaši’ su oni koji su se tome posvetili zbog čega moraju učestalo trenirati i igrati utakmice. Drugi primjer su liječnici. Oni su ovlaštene osobe kojima je dan zadatak da dijagnosticiraju i liječe bolesne. S druge strane Isus je bio pomazan i ovlašten da propovijeda i poučava tj. da na takav način liječi duhovno bolesne (Lk 4:23 ; 5:31 ). Uvijek je bilo ljudi koji su u sebi imali silnu želju da budu liječnici. To je njihov životni poziv zbog kojeg se osposobljavaju i na kraju posvećuju tom hvalevrijednom zadatku. Njihova dužnost se ne svodi na uži krug rodbine, znanaca i prijatelja, nego prema svima koji na dodijeljenom području djelovanja trebaju medicinsku pomoć. Kao takvi se svakodnevno stavljaju na raspolaganje svojoj liječničkoj komori koja ih može slati tamo gdje je to potrebno. Za razliku od njih, svaki od nas može također u svojoj ljubavi prema bližnjima biti spreman da pruži medicinsku pomoć unesrećenima. Kad je bilo koji član obitelji bolestan, mi možemo uz pomoć medicinskih pripravaka, čajeva i na bilo koji drugi dostupan način pristupiti liječenju iako nismo ovlašteni za taj posao. Iako smo spremni pomagati na taj način, mi se ne stavljamo na raspolaganje liječničkoj komori koja od nas ne može tražiti da izigravamo liječnike, niti nas može slati po ambulantama da se tamo javno eksponiramo kao takvi. Poznato je kako se čak i liječnici nađu u situaciji da pogrešno dijagnosticiraju i liječe neku bolest, pa je sasvim normalno da se samo od njih može tražiti odgovornost za liječenje. Tu odgovornost i dužnost se ne može tražiti od laika niti laici trebaju podnositi svoj izvještaj liječničkoj komori. To je razlika koja se mora napraviti i po pitanju službe propovijedanja i poučavanja.

Dok ovlašteni propovjednik poput liječnika iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec obavlja svoju službu na nekom području, jedan kršćanin može s vremena na vrijeme biti uključen u pružanju nečijeg duhovnog liječenja bez da ga se obavezuje da po selima i gradovima, zgradama i kućama, tražeći duhovno bolesne i da po mjesnim ‘ambulantama’ tj. skupštinama drži propovijedi. Naime, čak i kad bi netko od nas samo jednom ili više puta godišnje nekome objavio dobru vijest, on bi to učinio iz ljubavi i svoje želje da bližnjima objavi Krista ili ukaže što Biblija govori o nekim temama. To je činio i Isus prije nego ga je Jehova ovlastio da javno objavljuje dobru vijest.

Kad je u pitanju Isus, onda možemo pretpostaviti da je on prije nego je bio ovlašten, također u raznim prigodnim situacijama razgovarao, raspravljao na temelju Pisma i time objavljivao Božju riječ drugima. Dok je radio kao tesar nije tražio duhovno bolesne po selima i gradovima kako bi im prenio dobru vijest jer tada još uvijek nije bio ovlašten za tu službu sve dok ga Jehova Bog svetim duhom nije pomazao i poslao da propovijeda. Kad iz te perspektive promatramo njega i druge apostole, onda ćemo jasno vidjeti i razlikovati ovlaštenje od svega onoga što ne ulazi u taj okvir. Prema tome, svaki čovjek, iako nije liječnik, može biti spreman da nekome pomogne i pruži prvu pomoć. Isto je tako sa svima nama koji možemo ‘objavljivati dobru vijest’ ali se prema Bibliji ne možemo nazivati niti smatrati ‘evanđelizatorima’. Evanđelizatori su samo oni koji su se tome posvetili jer su dobili ovlaštenje za to.

Očito su neki vodeći starješine unutar društva Watchtower iz svoje prevelike revnosti ovu Kristovu zapovijed promatrali u svom općenitom smislu, a ne u biblijskom kontekstu, pa su nastojali tu zapovijed nametnuti kao obavezu cijeloj zajednici kako bi se pisana riječ Watchtowera distribuirala drugim ljudima. Kad u izvornom smislu tumačimo izraz ‘propovjednik dobre vijesti’ onda velika većina kršćana ne pripada u grupu ovlaštenih evanđelizatora iz nekoliko razloga:

  • zato što ne mogu svi po Isusovom nalogu napustiti svoj dom, obitelj ili posao (Mt 19:27)
  • zato što ne mogu svi po Isusovom nalogu propovijedati dobru vijest na područjima gdje se još nije propovijedalo (Ri 15:20)
  • zato što je to u skladu s Biblijom u kojoj stoji da je Bog dao samo ‘neke (a ne sve) da budu propovjednici’ (Ef 4:11)

Ako u ovom izvornom biblijskom smislu svi kršćani ne mogu sebe smatrati ‘propovjednicima’ ne znači da ne mogu sudjelovati u objavljivanju dobre vijesti poput prvih kršćana, koje ni Isus a ni apostoli nisu slali u taj zadatak. Po onome kako su prvi kršćani odvažno i hrabro svjedočili o svojoj vjeri u Krista, svaki pojedini kršćanin se može osjetiti navedenim da ‘objavljuje dobru vijest’ iz više razloga zato što:

  • svi mogu ‘objavljivati’ dobru vijest u svom domu i svuda gdje im se pruži prilika (Mk 5:19; Lk 5:25; Dj 8:4; 10:24)
  • svi mogu neformalno i spontano širiti ili ‘objavljivati’ glas o Kristu (Lk 4:14; 7:17).
  • svi mogu biti spremni na obranu dobre vijesti (1.Pe 3:15).
  • svi mogu materijalno podupirati djelo propovijedanja kako bi prema Kristovoj odredbi ‘oni koji propovijedaju živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14).
  • svi mogu ‘objavljivati’ Boga svojim djelima kao i sva ostala Božja djela stvaranja koja također ‘bez riječi objavljuju’ Božju slavu (Ps 19:1-3; Ri 1:20; Mt 5:16; Ef 5:8,9).

Mnogi kršćani jednostavno ne mogu biti pod Isusovom zapoviješću iz Mateja 28:19,20, gdje stoji:

  • Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda,          (1) evanđelizatori
  • krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha,                       (2) krštavatelji
  • učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!                 (3) učitelji

Trebamo razumjeti da ne mogu svi kršćani udovoljiti ovoj Isusovoj zapovijedi jer nisu svi ovlašten da krštavaju poput Ivana Krstitelja, Isusa, apostola i drugih ovlaštenih evanđelizatora.  Također ne mogu svi udovoljiti ovoj zapovijedi jer nisu svi ovlašteni da krštene učenike poučavaju na kršćanskim sastancima (Jk 3:1). Budući da je ova zapovijed dana u duhu onog vremena i u duhu biblijskog izraza ‘propovjednik’, onda također trenutno ne mogu svi kršćani napustiti svoj dom i otići objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo. Unatoč tome svi kršćani ...

... trebaju u svom kršćanskom životu podupirati ovu Isusovu zapovijed:

  • iako nisu poslani i ovlašteni da čine učenike             (1)
  • iako nisu ovlašten da krštavaju nove učenike          (2)
  • iako nisu ovlašteni da poučavaju                            (3) 

Ukoliko neke Isusove riječi i zapovijedi koje je uputio samo apostolima smatramo jednako važnima za sve kršćane onda se može dogoditi da se upregnemo u jaram kojeg neki ne mogu dugo nositi. Upravo se to dešava u svim skupštinama Jehovinih svjedoka iako je mnoge sram o tome govoriti. Idu čak i preko volje u službu propovijedanja samo zato što misle da bez ispunjavanja tog zahtjeva ne mogu biti Kristovi učenici. Malo tko među nama može sebi dokazati da nije ovlašten za ‘propovjednika’ i da se ne nalazi pod Isusovom zapovijedi ‘da ide i čini učenike’ jer Zajednica čini sve da bi nas uvjerila u suprotno.

Budući da je Isus poslao u službu propovijedanja i poučavanja samo one koje je izabrao, onda je razumljivo zašto su apostoli po Isusovom primjeru prenosili tu zapovijed, ne cijeloj skupštini nego samo pojedinoj braći koju su oni izabirali sebi za suradnike i slali u službu propovijedanja (vidi 2.Ti 4:5; Kol 4:17). Međutim, u izdanjima Zajednice se sve nas izjednačava sa Isusom, apostolima i drugim izabranim propovjednicima time što se riječi i upute upućene njima uzimaju kao nešto što se treba odnositi na sve nas pojedinačno. Ja sam u svom istraživanju razumio da ja ne mogu izvršavati zapovijed Isusa Krista zapisan u Mateju 28:19,20, jer ona obuhvaća više različitih službi koje mnogi među nama nikad nisu preuzeli na sebe niti to namjeravaju. Naime, ukoliko prema toj zapovijedi nisu svi kršćani trebali na sebe preuzeti zadatak da ‘krštavaju’ i ‘poučavaju’ druge nakon njihova krštenja, onda je i te kako upitno da li je i prvi dio zapovijedi - ‘idite i načinite učenike’ - obavezivala svakog pojedinog kršćanina. No, ako se zapovijed o propovijedanju ne odnosi na sve, onda nas zanima koje su to zapovjedi apostoli trebali prenijeti svim učenicima.