Ovlaštenje dano apostolima i prorocima

Jehova Bog je u Izraelu podizao proroke kako bi narod vratili njemu u njegov tor gdje su trebali biti poučavani od ovlaštenih svećenika. Starješine su kao učitelji i pastiri zamijenili ulogu levitskih svećenika dok su ovlašteni propovjednici zamijenili ulogu proroka. Evanđelizatori su stoga trebali izvršiti sličan zadatak kojeg su imali proroci starog doba kako bi Božju riječ prenijeli Židovima i svim narodima u kojima su se nalazile ‘ovce’ koje je trebalo dozvati u Božji tor gdje bi imali Božje vodstvo i redovitu duhovnu pouku od strane imenovanih pastira i učitelja Božje riječi (Iv 10:16). Ivan Krstitelj je bio veći od svih drugih proroka jer je između ostalog bio prvi koji je počeo propovijedati da se približilo Božje kraljevstvo. No, Isus Krist je bio veći od njega. Bio je unaprijed određen da bude Božji prvorođeni i jedinorođeni sin s najvećim ovlaštenjima, pa je time bio i najveći prorok. Kao i svi drugi i Isus je bio imenovan svetim duhom za proroka. On je nastavio tamo gdje je Ivan Krstitelj stao. Propovijedao je Božju riječ, poučavao i krštavao sve koji su ga slijedili kao njegovi učenici. Znao je da će samo kratko vršiti svoju službu pa je među svojim učenicima izabrao apostole ili poslanike koji će nastaviti tamo gdje on bude stao.

Poput proroka koje je Bog izabirao među običnim ljudima, Isus je za svoje zastupnika također birao male i ponizne ljude iz naroda koji su bili spremni izvršiti ogroman zadatak na koji su poslani. Budući da su apostoli i drugi imenovani muževi postavljeni kao propovjednici Božje riječi, njih se može usporediti sa prorocima starog doba. Umjesto da se službu tih proroka i način na koju su je obavljali dovodi u vezu sa djelovanjem svih kršćana, Biblija nam jasno daje do znanja da su njihov primjer revnosti trebali slijediti samo apostoli i drugi imenovani evanđelizatori, a ne ostali kršćani. Kad spominjemo način na koji su proroci vršili svoju službu onda ćemo zapaziti mnoge sličnosti sa Isusom i apostolima.

Proroci su išli po gradovima i selima i objavljivali Božju riječ narodu. Nigdje nema izvještaja da su išli po kućama nego su tu vijest objavljivali na ‘zbornim mjestima’, po ‘ulicama i trgovima’ te u hramu i drugim javnim mjestima okupljanja kao što su bila ‘vrata u koja se ulazili i izlazilo’ iz grada (Ne 8:3; 1.Sa 4:1; Jr 7:2; 11:6; 17:19,20). Sjetimo se proroka Jone koji je trebao propovijedati neznabožačkom asirskom narodu. Bog ga je pozvao da sam objavi Božju poruku gradu Ninivi u kojem je živjelo 120000 stanovnika. Kad je došao do Ninive on je ‘ušao u grad i prošao njime dan hoda objavljujući’ Božju poruku. Nije išao po kućama nego je hodao glavnim gradskim ulicama gdje je govorio ljudima koji su se nalazili na tim ulicama i trgovima tog grada. Iako ga nisu mogli svi čuti, njegova je poruka ipak ‘došla’ do svih građana pa čak i ‘do kralja Ninive’ koji je prihvatio Božju poruku (Jn 3:1-6).

Uzmimo za primjer Ivana Krstitelja. On je ‘obilazio cijeli kraj oko rijeke Jordan, propovijedajući u Judejskoj pustinji’. Nije išao po kućama nego je vjerojatno dolazio do vrata gradova i na obližnja zborna mjesta van grada gdje su ljudi dolazili k njemu, tako da mu je ‘dolazio cijeli Judejski kraj i svi stanovnici Jeruzalema’ (Mk 1:4,5; Lk 3:3,7). Na taj su način mnogi čuli poruku o kraljevstvu Božjem. Sam Isus je svoju službu vršio na sličan način kao i proroci starog doba. Išao je po gradovima i selima i na javnim mjestima objavljivao Božju riječ. No, nema izvještaja da je propovijedao po kućama. Po kućama je samo poučavao one koji su se odazvali na dobru vijest. Tako su nakon Isusa propovijedali i poučavali apostoli. Apostoli su nakon izlijevanja svetog duha u samo nekoliko dana objavili vijest svim ljudima na ulicama Jeruzalema i u dvorištu hrama. Nisu išli po kućama kako bi slučajno naišli na nekoga tko ih nije imao prilike izravno čuti na javnom mjestu, ali je njihova riječ ipak došla do svih stanovnika tog grada pa i šire. Po kućama su održavali sastanke i poučavali grupe učenika.

Godinama kasnije je i apostol Pavle bio u prilici da objavi dobru vijest cijeloj Aziji bez da ide po kućama. On je ‘dvije godine svakodnevno držao govore u jednoj školi tako da su svi koji su živjeli u Aziji, i Židovi i Grci, čuli riječ Gospodinovu’ (Dj 19:9,10). Ono što je on javno govorio čulo je mnoštvo ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Azije, tako da su mnogi od njih spontano širili drugima ono što su čuli od Pavla. Među njima su bili neki koji su prihvatili dobru vijest. Oni su ostali u tom gradu gdje ih je Pavle poučavao. Kada su se vratili u svoja mjesta oni su neformalno širili poruku dobre vijesti u mjestu gdje su živjeli što je samo pripremilo put za apostole i druge ovlaštene propovjednike da u tim mjestima stvaraju učenike i formiraju skupštine.

Iako je Bog u staro doba pozivao za proroke pojedine vjerne muževe kao što je bio Ilija, u narodu je znalo biti u isto vrijeme i drugih muževa koji su bili pozvani i potaknuti da svojim bližnjima ukazuju na Božje osude zbog svega onoga što su vidjeli da se dešava u narodu. Zbog svog djelovanja i zastupanja Božje riječi Biblija i za njih govori da su bili ‘proroci’ ili ‘proročki sinovi’ koji su slijedili Božje izabrane ‘proroke i učitelje’ (1.Kr 18:13; 2.Kr 2:3). Na sličan su način proročku službu prihvatili apostoli i drugi vjerni muževi koji su na takav način slijedili primjer Božjeg izabranog proroka i svog Učitelja Isusa Krista. Osim proroka Ilije i stotinu proročkih sinova, u narodu je tada bilo i ‘sedam tisuća’ drugih pravednih osoba koji su zastupali pravo obožavanje, ali koji nisu prorokovali niti objavljivali Božju riječ (1.Kr 19:18). Ako se proroke i proročke sinove starog doba uzima kao primjer svima nama koji bi po njihovom primjeru trebali propovijedati, kako da onda gledamo na one ostale prave obožavatelje tog doba koji nisu vršili proročku službu. Ako ih ne možemo smatrati nevjernicima, onda oni očito predstavljaju kršćanske vjernike koji nisu pozvani da javno zastupaju Božju riječ pred drugima, ali koji u svom kršćanskom životu ipak čine sve što im je Isus zapovjedio. Iako nisu pozvani i potaknuti da propovijedaju oni su živjeli po dobroj vijesti i neformalno o njoj govorili svojim bližnjima.

Kad u Hebrejskim spisima istražimo sva mjesta gdje Bog traži da se određena vijest ‘objavi’ Izraelcima ili drugim narodima onda tu objavu nisu bili dužni izvršavati svi Izraelci nego samo proroci (Jr 4:5,16). Npr. kad je Bog preko proroka Joela rekao Izraelcima:

Objavite ovo među narodima,

... onda to nije obavezivalo sve njih da budu glasnici Božjih osuda (Jl 3:9). To su kasnije učinili mnogi proroci koji su u svoje vrijeme pozivani iz naroda i slani da objavljuju Božju riječ čime su ispunili zadatak kojeg je Bog tražio preko proroka Joela (2.Kr 21:10; 2.Lje 36:15,16; Jr 5:20; 50:1,2). Možda su i oni imali suradnike – proročke sinove. Kad uzmemo sve te primjere gdje Bog kaže: ‘Objavite ovo među narodima’, onda u tim riječima vidimo sličnosti s onim što je Isus rekao apostolima: 

"Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom" (Mk 16:14,15) 

"Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda" (Mt 28:19,20).

Samim tim, Isusova je zapovijed u vezi objavljivanja dobre vijesti, a koja je dana apostolima, trebala obavezati samo apostole i druge ovlaštene propovjednike.

Očito je lako zapaziti sličnost između proroka starog doba i izabranih evanđelizatora prvog stoljeća, jer su jedni i drugi pozvani i poslani da objavljuju Božju riječ. Zbog svog su zadatka proroci često bili u smrtnoj opasnosti, a neki od njih su i ubijeni što u potpunosti odgovara načinu djelovanja i života prvih apostola koji su također bili meta protivljenja, zatvaranja i ubijanja zbog svog objavljivanja (Mt 10:16-18; 2.Ko 4:8-12). Isus, naime nije nigdje dao do znanja da je promijenio teokratsko pravilo kad je u pitanju pozivanje i postavljanje onih osoba preko kojih Bog želi da objavi svoju riječ svim narodima. Naprotiv, židovskim vođama je rekao:

Zato, evo, ja vam šaljem, proroke i mudrace i učitelje. Neke će te od njih ubiti i staviti na stup, a neke će te izbičevati u svojim sinagogama i progoniti od grada do grada...“ (Mt 23:34).

Koga je Isus namjeravao poslati u službu propovijedanja? Da li sve svoje učenike? Očito ne. Da je mislio na sve koji su ga slijedili onda bi rekao da će im poslati sve svoje učenike a ne samo one koji odgovaraju opisu ‘proroka, mudraca i učitelja’. ‘Proroci, mudraci i učitelji’ koje je Isus spomenuo odgovaraju opisu kojeg je dao apostol Pavle kad je rekao da je ‘Bog u skupštini postavio razne pojedince: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje’. Drugom prilikom je to ponovio kad je rekao da je Bog postavio

“... neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji (Ef 4:11; 1.Ko 12:28).

Svi ovi spomenuti su izabrani kršćanski muževi koji su izdvojeni među svojom braćom i postavljeni sa zadatkom da propovijedaju i poučavaju druge. Oni su bili Isusovi ‘poslanici’. Jedni su poslani da propovijedaju Krista izvan skupštine, a drugi unutar skupštine.

Prema tome, djelovanje ranih proroka ili ‘glasnika’ ne možemo dovoditi u vezu sa djelovanjem svih kršćana, niti možemo od svih kršćana tražiti da se ugledaju na proroke kako bi na sličan način ispunili svoju kršćansku dužnost. Kršćanski vjernici su trebali biti slični Izraelcima starog doba koji su živjeli u skladu sa Božjim zakonom, čime su svojim načinom života bili svjetlo svojim nevjernim sunarodnjacima i svim drugim narodima. Ti vjerni Izraelci nisu bili glasnici Božjih objava, ali su bili potaknuti da svojim načinom života  ‘razglase hvalu Božju’. Ponekad su pojedini Izraelci dolazili u kontakt sa pripadnicima drugih naroda i tada su koristili prilike da neznabošcima govore o svom Bogu Jehovi i o ‘objavama Božjih glasnika’ (Iz 43:12,21; 44:26a). Među njima često koristimo primjer mlade Izraelke koja je u zarobljeništvu kao sluškinja svojoj gospodarici rekla za proroka Elizeja koji može ozdraviti od gube njenog muža Namana – zapovjednika sirijske vojske. Međutim ona nije od Boga poslana da objavi Božju riječ kao što je to bio slučaj sa tadašnjim prorokom Elizejom. Ona je samo iskoristila prigodnu situaciju da u kući gdje je služila ukaže na svog Boga Jehovu koji preko proroka može činiti čuda. Zato taj i drugi primjeri ne mogu obavezivati nikoga pa ni najmlađe kršćane da poput proroka služe kao propovjednici (2. Kr 5:1-3,13-19). Umjesto toga ovakvi primjeri samo služe kao dokaz da svi mi možemo u prigodnim situacijama ‘razglasiti’ dobru vijest. Možemo svojim bližnjima ukazivati na Jehovu i na one muževe koji su od Boga ovlašteni i sposobni da nekome udjele duhovno ozdravljenje kroz pouke iz Božje riječi.

Na sličan su način i prvi kršćani bili potaknuti da u raznim situacijama neformalno govore i objavljuju drugima dobru vijest i da ih upućuju na duhovno zrele muževe koji su bili poslanici za Krista. No ta aktivnost nije isto što i zadatak kojeg su trebali izvršavati drevni proroci a kasnije i apostoli i drugi evanđelizatori. Zato nema potrebe sve kršćane obavezivati na tjedno i mjesečno evanđeliziranje, jer to nije u kontekstu onoga kako su na tu obavezu gledali Isus, apostoli i prvi kršćani. Očito je da je Isusova zapovijed u vezi propovijedanja i poučavanja, a koja je dana apostolima, mogla obavezivati samo ‘neke’ kršćanske muževe a ne sve kršćane. Samim tim, krštenje nikoga ne može ovlastiti i postaviti u službu propovjednika i učitelja kao što to provodi kršćanska Zajednica Jehovinih svjedoka.

Umjesto da nam Zajednica istakne primjere i činjenici kako su se prvi učenici Isusa Krista krštavali bez da su prethodno trebali dati dokaz svoje propovjedničke aktivnosti, ona unatoč tome bez ikakvog biblijskog dokaza tvrdi da se prilikom krštenja postaje ovlašteni propovjednik, čime podupire svoju praksu koja se uopće ne zasniva na Bibliji nego na nečijem osobnom shvaćanju koje je s vremenom postalo dio kolektivne svijesti kojoj nitko ne može niti smije proturječiti bez obzira što nas Biblija navodi na drugačije i ispravnije postavljanje stvari u vezi toga. Zajednica uvijek iznova insistira da svaki njen član bude ovlašteni ‘radnik’ na sjetvi i žetvi koji bi trebao ići u službu propovijedanja i poučavanja, a posebno u službu od kuće do kuće. Zašto taj zadatak ‘povjerava’ svakome i stavlja tu ‘dužnost’ čak i onima koji nemaju odgovarajuću osposobljenost? Zašto ne daju prednost propovijedanju kojeg bi mogli obavljati ovlašteni evanđelizatori koristeći javna mjesta sa kojih bi cijelom svijetu objavljivali dobru vijest? Prije nego dođemo do tog odgovora, istražimo pomoću Biblije povijest prvih kršćana kako bi vidjeli da nisu svi oni bili ovlašteni ‘radnici’, ‘poslanici’ i ‘evanđelizatori’. Da bi ispravno postavili stvari u vezi toga razmotrimo neke ključne događaje povezane s apostolima i drugim Isusovim učenicima nakon Isusovog uzašašća. Većina toga je opisana u Lukinom izvještaju biblijske knjige Djela apostolskih.