Evangelizacija po Watchtoweru

"I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijelom svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj" 

                                            (Matej 24:14)


Kršćanstvo je od samog svog osnivanja bilo poznato po svojoj propovjedničkoj aktivnosti i širenju evanđelja po cijelom tada poznatom svijetu. U početku su apostoli i drugi ovlašteni evangelizatori širili evanđelje po Jeruzalemu i Judeji, zatim u Samariji da bi u slijedećim desetljećima svojim propovijedanjem dostigli skoro cijeli tada poznati svijet. Mnogi kršćani su također imali udjela u objavljivanju dobre vijesti u mjestima gdje su živjeli, ali je pitanje da li su oni bili ovlašteni ili su to činili neobavezno i neformalno. Danas mnoge crkve kršćanstva imaju svoje evangelizatore i misionare koje financiraju i šalju po svijetu. No, ostali njihovi članovi nisu obavezni propovijedati iako među njima ima onih koji rado neformalno svjedoče o svojoj vjeri – i riječima i djelima. Za razliku od njih svi članovi zajednice Jehovinih svjedoka u manjoj ili većoj mjeri sudjeluju u propovijedanju jer Zajednica to smatra obavezom svakog kršćanina. Zato je napisala:

"U prvom stoljeću naše ere svi su kršćani imali važnu odgovornost — bili su obavezni propovijedati dobru vijest. (...). Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se mijenjale. Pojavio se stalež svećenstva, koji je zadržao za sebe pravo na propovijedanje (Djela apostolska 20:30). (…). Dakle, u crkvama kršćanstva samo mala manjina ima prednost izvršavati propovjedničku službu. Ipak, to nije slučaj s Jehovinim svjedocima. Zašto? Zato što ni u kršćanskoj skupštini prvog stoljeća nije bilo tako.“ (Stražarska kula, 15.11.2000. str 15).

Na osnovu ovakve i drugih izjava koja se stalno provlače kroz časopise i drugu publikaciju Društva Watchtower je svaki član Zajednice uvjeren da je krštenjem preuzeo na sebe ovlaštenje i obavezu biti propovjednik kao što su bili Isus i apostoli. Kao drugo, točno je da je stalež svećenstva zadržao pravo na propovijedanje ali samo unutar svoje crkve. No, to pravo da propovijedaju evanđelje unutar zajednice Jehovinih svjedoka imaju i starješine. Riječ je o držanju propovijedi kao što to čine i svećenici i pastori u svojim crkvama. No kad je riječ o propovijedanju izvan crkve (skupštine) onda treba uzeti u obzir da u svakoj crkvi postoje evanđelizatori ili misionari koje njihova crkva šalje u svijet da na takav način propovijedaju Krista. Takve misionare ima i zajednica Jehovinih svjedoka. Međutim razlika je u tome što samo ova Zajednica traži od svakog svog člana da propovijeda izvan skupštine. Stoga ćemo u ovom razmatranju istražiti i vidjeti da li su prvi kršćani zaista bili obavezni propovijedati ili su neki biblijski stavci samo svjesno ili nesvjesno iskorišteni (zloupotrijebljeni) kako bi se na sve članove zajednice stavio nepotreban teret obaveze kojeg nisu imali prvi kršćani. No, najprije pogledajmo kako je ta služba postepeno uvedena u praksu zajednice Istraživača Biblije.

Krajem 19. stoljeća su se brat C.T. Russell, a kasnije i njegovi najbliži suradnici posvetili propovijedanju. Njihovi su se javni govori sa velikih skupova, objavljivali putem dnevnih novina i prenosili mnogim radio mrežama a kasnije i vlastitom radio stanicom (Stražarska kula 1.8.1994. str 24,25). Ostali članovi koji su to željeli su sudjelovali u dijeljenju časopisa, knjiga, traktata i pozivnica po ulicama i trgovima. To se smatralo propovijedanjem u potrazi za dostojnima. Među njima je bilo veliki broj onih koji nisu bili aktivni u tome. Početkom 20. a posebno nakon smrti brata Russella se počelo naglašavati da je svaki kršćanin dužan sudjelovati u službi propovijedanja ‘od kuće do kuće’ s literaturom, a naročito u nedjeljnom radu od kuće do kuće kako bi “među njima pronašli pripadnike tijela Kristovog, sunasljednike“ odnosno one koji bi sjedili s Kristom na svojim prijestoljima u njegovom kraljevstvu. Svatko je trebao izvještavati koliko je mjesečno provodio vremena u toj službi i koliko je prodao i podijelio publikacija Društva (vidi Stražarsku kulu od 15.7.2001. str 12. odl.11; Oglašavati kralja i kraljevstvo, 1922. engl).

Propovijedanje ‘od kuće do kuće’ je od tada postala jedna od najvažnijih djelatnosti zbog kojih je dolazilo do podjela jer je vrlo malo njih u početku prihvatilo takav vid propovijedanja. Promjene koje su uvedene, zajedno sa zahtjevom da svatko treba imati udio u službi od kuće do kuće, neki nisu rado prihvatili. Onu braću koja nisu išli u službu propovijedanja, smatralo se neposlušnima jer im je navodno takav vid javnog djelovanja bio ispod časti. Starješinama koji nisu aktivno podupirali tu službu su oduzete prednosti. Vjerojatno su se neki zbog svog stava koji nije bio u skladu sa stavom većine osjećali kao da nisu dio skupštinskog ‘tijela’ te su napustili Društvo koje je vodio predsjednik upravnog odbora J.F. Rutherford. Nakon sve većeg neslaganja sa načinom vodstva došlo je do podjele tako da su nastala dva ogranka. Jedan većinski dio je i dalje bio vjeran svom osnivaču C.T. Russellu te su se odvojili od Društva, pa je Rutherford one koji su ostali uz njega i Društvo, nazvao Jehovinim svjedocima. Da bi propovijedanje bio zadatak kojeg mogu izvršavati svi kršćani, 1943. godine je od strane predsjednika Nathana Knorra uveden školski program poučavanja kako bi svi bili osposobljeni za prezentiranje dobre vijesti. To je dovelo do toga da se više nitko nije mogao krstiti, a da prije toga nije već počeo sa službom propovijedanja. Zato je krštenje u vodi od tada postalo slično imenovanju jer se svakog krštenog učenika automatski smatralo ovlaštenim propovjednikom. No, da li je to biblijsko gledište?

 


Tko je ovlašten za propovijedanje?

U članku "Tko je danas osposobljen za propovijedanje o Bogu“, iz Stražarske kule od 15.11.2000 str.15-19, Zajednica iznosi tumačenje po kojem se činom krštenja postaje ovlašteni propovjednik. Između ostalog tu stoji:

"...No kada osoba postaje propovjednik? Drugim riječima, kada postaje ovlaštena za to? I tko joj daje to ovlaštenje? Primjer Isusa Krista pokazuje kada i od koga osoba postaje ovlaštena da bude propovjednik. (...) [Isusa Krista] nije ovlastio nijedan čovjek. Zašto onda možemo reći da je bio osposobljen za propovijedanje? Zato što su se na njemu ispunile nadahnute Izaijine riječi: ”Jehovin je duh na meni, jer me pomazao da objavim dobru vijest“ (Luka 4:17-19; Izaija 61:1). Te riječi sasvim jasno pokazuju da je Isus bio opunomoćen da prenosi dobru vijest. Tko ga je opunomoćio? Budući da ga je Jehovin duh pomazao da to učini, Isusa je za to očito ovlastio Jehova Bog. Kada se to dogodilo? Jehovin je duh u biti sišao na Isusa kad se krstio (Luka 3:21, 22). Dakle, on je postao punopravni propovjednik prilikom svog krštenja.“ (odlomak 8,9)

Ovdje Zajednica uopće ne razlučuje Isusovo krštenje u vodi i pomazanje svetim duhom koje se desilo, ne prilikom krštenja nego nakon krštenja, kada je Isus postao ovlašteni propovjednik. Da li se onda postaje ovlašteni propovjednik prilikom krštenja? Očito ne i zato svaka izjava Društva gubi svoju vjerodostojnost koliko god nas ona pokušavala uvjeriti u suprotno. Biblija nam daje svoju istinu u vezi ovlaštenja kojeg je dobio Isus, a kasnije i neki njegovi učenici tako da je ona veći autoritet od čovjeka. Zato treba vidjeti kako Biblija postavlja stvari u vezi zadatka kojim su ovlašteni propovjednici trebali ‘ići i činiti učenike’. Primjer Ivana Krstitelja, Isusa Krista i njegovih apostola nam pokazuje da su oni od Boga dobili jedan te isti zadatak da ‘idu i čine učenike’, dok taj isti zadatak nije vrijedio za sve krštene učenike, bilo da se radilo o Ivanovim ili Isusovim učenicima. Razmotrimo sve te primjere kako bi vidjeli biblijski kontekst u kojem je Bog izabirao i postavljao nekoga da ‘propovijeda i čini učenike’. Vidjet ćemo kako se u prvom stoljeću gledalo na jednu takvu zapovijed dobivenu od Boga.

 


 

IVAN KRSTITELJ

Da li je Ivan bio ovlašteni prorok koji je dobio zadatak od Boga? 

    • bio je izabran i ovlašten od Boga - "...u danima Ane, glavara svećeničkoga, i Kajfe, riječ Božja došla je Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji“ (Lk 3:2). "Odakle je bilo krštenje kojim je Ivan krstio? S neba ili od ljudi?” A oni su počeli raspravljati među sobom: “Ako kažemo: ‘S neba’, reći će nam: ‘Zašto mu onda niste vjerovali?“ (Mt 21:25) 

Što je sve bilo uključeno u njegov zadatak kojeg je dobio od Boga?

    • da ide i propovijeda – "U one dane pojavio se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (Mt 3:1,2). "I on je obišao cijeli kraj oko Jordana, propovijedajući ljudima da se trebaju krstiti u znak pokajanja koje je potrebno za oproštenje grijeha" (Lk 3:3)
    • da čini učenike - "Kad je Gospodin Isus saznao da su farizeji čuli kako on čini više učenika i više ih krsti nego Ivan — iako nije krštavao sam Isus, nego njegovi učenici“ (Iv 4:1,2).
    • da krštava u vodi - "Tada su k njemu dolazili ljudi iz Jeruzalema, iz cijele Judeje i iz cijele okolice jordanske i on ih je krštavao u rijeci Jordanu, a oni su javno priznavali svoje grijehe“ (Mt 3:5,6).
    • da poučava - "A ti ćeš se, dijete, zvati prorokom Svevišnjega, jer ćeš ići pred Jehovom da mu pripremiš puteve, da poučiš narod njegov spasenju koje dolazi oproštenjem grijeha njihovih“ (Lk 1:76-77).

Kome je poslan?

    • Poslan je Izraelcima - “Ne boj se, Zaharija, jer su uslišene tvoje usrdne molitve i žena tvoja Elizabeta rodit će ti sina! Daj mu ime Ivan! (...) Mnoge će sinove Izraelove obratiti k Jehovi, Bogu njihovu" (Lk 1:13,16).

ZAKLJUČAK – Treba uzeti u obzir da Ivan nije bio kršten tako da to ovlaštenje za propovjednika nije trebao dobiti činom krštenja. Kad je Ivan rekao Isusu: "Ti mene trebaš da krstiš“, onda to nije značilo da je Isus trebao Ivana ovlastiti za propovjednika, jer je Ivan već bio ovlašten od Boga (Mt 3:13,14). Ivana očito nitko pa ni Isus nije krstio u vodi, ali ga je u određeno vrijeme Bog preko anđela pozvao i ovlastio da propovijeda, čini učenike i da krštava. Kad je Bog pozvao Ivana u službu onda mu je iz svega gore navedenog zapovjedio nešto što se može opisati u jednoj rečenici:

"Idi i načini učenike od Izraelaca, krsteći ih u moje ime, učeći ih da drže sve što sam im zapovjedio preko Mojsija“.

Da li je Ivan zapovijedao svojim krštenim učenicima da i oni poput njega ‘idu i čine učenike’?

Ne, Ivan im nije zapovijedao da i oni vrše zadatak koji je on dobio. On ih krštenjem u vodi nije ovlastio za taj zadatak. Njegovi učenici su trebali u skladu sa svojim krštenjem pokazivati djela dostojna pokajanja jer im je govorio: "Donesite dakle plod koji dolikuje pokajanju!“ (Mt 3:8). Samim tim ‘biti Ivanov učenik’ nije značilo biti propovjednik. Jedino je Ivan u to vrijeme bio ovlašten da služi Bogu i narodu u skladu sa tim dobivenim zadatkom da ‘propovijeda i čini učenike’.

Pogledajmo da li se po pitanju ovlaštenja što promijenilo s dolaskom Isusa kojeg je Ivan krstio u vodi? Odnosno, da li je Isus svoje ovlaštenje dobio prilikom krštenja ili nakon krštenja i što je sve uključivalo njegovo ovlaštenje ili postavljanje u službu?

 


ISUS KRIST

Na koji način je Isus dobio ovlaštenje od Boga da ga zastupa pred drugim ljudima?

    • bio je izabran i ovlašten od Boga - "Kad se sav narod krstio, krstio se i Isus. I dok se molio, otvorilo se nebo i sveti duh sišao je na njega u tjelesnom obliku kao golub, a s neba se začuo glas: “Ti si Sin moj, ljubljeni, ti si mi po volji!”(Lk 3:21-22).

Ovdje vidimo da se Ivan nije molio za Isusa niti se molio s njim, pa samim tim nije ni posredovao prilikom Isusovog pomazanja. Isusovo ovlaštenje se odigralo nakon krštenja. Krštenje u vodi je bio javni dokaz njegovog potpunog predanja Bogu, a ne Božjeg ovlaštenja. Krštenje je bio njegov čin prema Bogu a ne Božji čin prema njemu. Božji čin prema njemu se desio nekoliko trenutaka kasnije. Naime, Isus se, nakon što je izašao iz vode, sam pomolio Bogu vjerojatno dajući zavjet da će vršiti njegovu volju kao što piše: "Zato, ulazeći u svijet, on kaže: ‘Evo, došao sam (...) vršiti volju tvoju, Bože.’” (Heb 10:5-7). Nakon te molitve Bog ga je osobno svetim duhom pomazao što je Isus potvrdio kad je rekao: “Duh je Jehovin na meni, jer Bog me pomazao da objavim dobru vijest siromasima, poslao me da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, da pustim potlačene na slobodu, da propovijedam Jehovinu godinu milosti” (Lk 4:18,19).

Što je sve bilo uključeno u njegov zadatak kojeg je dobio od Boga?

    • da ide i propovijeda - "Tada je Isus počeo propovijedati: “Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!” (Mt 4:17)
    • da čini učenike "Kad je Gospodin Isus saznao da su farizeji čuli kako on čini više učenika i više ih krsti nego Ivan...“ (Iv 4:1,2).
    • da krštava u vodi "Potom su Isus i njegovi učenici otišli u judejski kraj. Ondje se s njima zadržao neko vrijeme i krštavao“ (Iv 3:22).
    • da poučava "A vidjevši narod, popeo se na goru. I kad je sjeo, prišli su mu učenici njegovi. On je progovorio i počeo ih poučavati" (Mt 5:1,2).

Kome je poslan?

    • Poslan je Izraelcima"Nisam poslan nikome osim izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 15:24)

ZAKLJUČAK: Bog nije Isusa ovlastio za propovjednika preko Ivana kao posrednika, a samim tim niti činom krštenja. Isus se prilikom krštenja u vodi samo ponizio do te mjere da je na sebe preuzeo vršenje Božje volje što je uključivalo zadatke koje je prihvatio od Boga koji je s njim sklopio savez za kraljevstvo. Kad je Bog pozvao Isusa u službu onda mu je iz svega gore navedenog zapovjedio isto što i Ivanu Krstitelju:

"Idi i načini učenike od Izraelaca, krsteći ih u moje ime, učeći ih da drže sve što sam im zapovjedio preko Mojsija“.

Da li je Isus zapovijedao svim svojim krštenim učenicima da i oni poput njega ‘idu i čine učenike’?

Ne, Isus ih krštenjem u vodi nije ovlastio za taj zadatak. Njegovi učenici su poput Ivanovih trebali u skladu sa svojim krštenjem pokazivati djela dostojna pokajanja. Iako im nije zapovjeđeno, neki od njih su širili glas o njemu kao Božjem proroku. Nekima je čak branio da šire glas o njemu. "A Isus se u snazi duha vratio u Galileju i dobar glas o njemu proširio se po cijeloj okolici" (Lk 4:14). "I otvorile su im se oči. A Isus im je strogo zapovjedio: “Pazite da to nitko ne sazna!” Ali kad su izašli, raširili su glas o njemu po cijelom onom kraju“ (Mt 9:30,31; 12:16). Isusovi kršteni učenici su samoinicijativno i neformalno ‘širili glas o njemu’ čak i onda kad im je Isus to izričito zabranio. Isus im nije nikad zapovjedio da propovijedaju tako da njihovo širenje dobre vijesti nije bilo niti obaveza niti zadatak kojem su se trebali posvetiti.

Budući da takvo širenje glasa i dobre vijesti o Isusu nije nikad bilo dio zapovijedi ‘idite i činite učenike’ koja bi obavezivala svakog krštenog učenika, onda je takvo neformalno širenje dobre vijesti bila nečija osobna stvar a ne obaveza. Isus je u skladu sa svojim ovlaštenjem poučavao svoje učenike da drže sve što je Bog zapovjedio. S obzirom da im u to vrijeme svoje službe nikad nije zapovjedio da i oni propovijedaju i prave učenike poput njega, onda u ‘sve zapovijedi’ koje su se odnosile na njegove učenike nije bila i ta zapovijed koja se odnosila samo na njega koji je bio ovlašten za to djelo.

Vidjeli smo da se zadatak ‘idi i čini učenike’ mogao odnositi samo na Ivana Krstitelja i Isusa Krista, a ne na njihove učenike koji svojim krštenjem nisu dobili tu istu zapovijed. Da li se onda što promijenilo s pojavom apostola? Odnosno, da li su oni svoje ovlaštenje dobili prilikom krštenja ili nakon krštenja i što je sve uključivalo njihovo ovlaštenje ili postavljanje u službu?

 


APOSTOLI

Koga je Isus izabrao i ovlastio da propovijeda?

    • bili su izabrani i ovlašteni od Krista - "Tih dana izašao je na goru da se moli i cijelu je noć proveo u molitvi Bogu. Kad se razdanilo, dozvao je k sebi učenike svoje i između njih izabrao dvanaestoricu, koje je nazvao apostolima" (Lk 6:12,13).

Između mnoštva krštenih učenika Isus je izabrao samo dvanaestoricu njih koje je osposobio i poslao da idu i propovijedaju. Kasnije je odredio još sedamdeset učenika. Iako su Isusa slijedili mnogi kršteni učenici pa čak i neke žene koje su mu služile svojom imovinom, on je izabrao samo neke među njima i to samo muškarce koje je ovlastio i obavezao da izvrše zadatak kojeg je on započeo (vidi Lk 8:1-3; 9:1,2; 10:1).

Na koji je način Isus prenio svoje ovlaštenje na apostole?

Isusovi učenici su već bili kršteni u vodi, ali sa činom krštenja nitko od njih nije bio ovlašten da propovijeda. Tek nakon određenog vremena je Isus "sazvao dvanaestoricu i dao im moć i vlast (ovlaštenje) nad svim demonima i da liječe bolesti. I poslao ih je da propovijedaju kraljevstvo Božje i da liječe bolesnike, (...)  I učenici su krenuli. Išli su od sela do sela objavljujući dobru vijest...“ (Lk 9:1,2,6). Nakon što ih je izabrao, on im je dao ‘moć i vlast’ tj. prenio je svoje ovlaštenje na njih. U to vrijeme su oni bili samo njegovi suradnici sa određenom mjerom ovlaštenja s kojim su poslani da propovijedaju, što ih je razlikovalo od ostalih učenika koji nisu dobili tu zapovijed ni ovlaštenje da ‘idu i čine učenike’. Prije nego je uzašao na nebo Isus je rekao svojim apostolima: “Mir vama! Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas.“ Kad je to rekao, dahnuo je u njih i rekao im: “Primite sveti duh!“ (Iv 20:21,22). Isus je tek tada prenio jedan dio svog duha na njih s kojim ih je potpuno ovlastio da ga zastupaju u istim zadacima koje je on obavljao do svoje smrti.

Što je sve bilo uključeno u njihov zadatak kojeg su dobili od Isusa?

    • da idu i propovijedaju - "Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko“(Mt 10:7)
    • da čine učenike "Potom je Gospodin odredio sedamdeset drugih i poslao ih dva po dva pred sobom u svaki grad i mjesto u koje je sam mislio doći. I rekao im je: “Doista, žetva je velika, a radnika (učitelja) je malo.“ (Lk 10:1,2).
    • da krštavaju u vodi "Kad je Gospodin Isus saznao da su farizeji čuli kako on čini više učenika i više ih krsti nego Ivan — iako nije krštavao sam Isus, nego njegovi učenici...“ (Iv 4:1,2).
    • da poučavaju - "Kad ih je poslao Isus im je rekao: "Tko sluša vas, sluša i mene. Tko odbacuje vas, odbacuje i mene. A tko odbacuje mene, odbacuje i onoga koji me poslao.”(Lk 10:16).

Kome su apostoli bili poslani?

    • Poslani su Izraelcima "Ovu je dvanaestoricu Isus poslao i zapovjedio im: “Ne idite k neznabošcima i ne ulazite u grad samarićanski, nego idite k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10:5,6).

ZAKLJUČAK: U periodu Isusove službe na zemlji apostoli su bili samo Isusovi suradnici koji su mu pomagali kod propovijedanja i pravljenja učenika čime su izvršavali zadatak kojeg je Isus dobio od Boga. Tako iz svega gore navedenog možemo reći da su i oni izvršavali zadatak kojeg je Isus prenio na njih a koji se može sažeti u jednoj rečenici koja glasi:

"Idite i načinite učenike od Izraelaca, krsteći ih u ime Oca, učeći ih da drže sve što sam im zapovjedio“.

U ovom kontekstu trebamo sagledavati i tumačiti zapovijed o ‘propovijedanju i pravljenju učenika’ koja je najprije dana Ivanu Krstitelju, zatim Isusu Kristu, a preko Krista i apostolima. Ono što je važno zapaziti je činjenica da su tu zapovijed dobili samo muževi koje je izabrao Bog i Isus Krist. Svi ostali – bilo da se radilo o Ivanovim ili Isusovim učenicima – nisu dobili tu zapovijed da ‘propovijedaju i prave učenike’. No, Isus je prije svog odlaska na nebo tu zapovijed malo promijenio, te je zapovjedio apostolima slijedeće:

"Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!...”(Mt 28:19-20).

Koje su sličnosti između ove zapovijedi koja je dana apostolima i onih zapovijedi koje su dobili Ivan Krstitelj i Isus Krist?

    • da idu i propovijedaju
    • da čine učenike 
    • da krštavaju u vodi 
    • da poučavaju 

U čemu se razlikuje ova Isusova zapovijed dana apostolima od one koje su ranije dobili Ivan i Isus?

    • ova nova zapovijed je uključivala propovijedanje ‘svim narodima’ a ne samo ‘Izraelcima’
    • ova zapovijed je uključivala krštenje ‘u ime Oca, Sina i svetog duha’, a ne samo u ime Oca. Ovim je krštenjem novi učenik trebao prihvatiti, ne samo Boga za svog nebeskog Oca, nego i njegovog zemaljskog Sina kao otkupitelja preko kojega se svetim duhom ulazi u novi savez s Bogom.

Da li se ova zapovijedao trebala odnositi na sve učenike koji su trebali  ‘propovijedati i činiti učenike’?

Vidjeli smo da je Isus poput Ivana među Židovima ‘činio učenike i krštavao ih’. Nitko od krštenih učenika nije svojim krštenjem dobio zapovijed i ovlaštenje da ‘čine učenike i da ih krste’. Tu zapovijed nisu čuli ni od Ivana ni od Isusa, jer su obojica dobili to ovlaštenje od Boga. Tu prednost da surađuju s Isusom u istom djelu su kasnije dobili samo apostoli i drugi izabrani muževi koji su od Isusa dobili isto ovlaštenje. Zato u tom istom kontekstu treba tumačiti Isusovu zapovijed koju je dao samo svojim apostolima: "Idite i načinite učenike (...) krsteći ih i učeći ih...“ (Mt 28:19).

ZAKLJUČAK: Kao što se zapovijed o ‘propovijedanju i pravljenju učenika’ odnosila samo na Ivana Krstitelja i Isusa Krista, tako su i apostoli znali da se ona odnosi samo na njih koji su to ovlaštenje dobili od Isusa. Naime, ako su apostoli zajedno sa Isusom u to vrijeme među Židovima ‘činili učenike i krštavali ih’ a da nikom od njih nisu zapovijedali da to isto čine nakon krštenja, onda su oni znali kome je rečena i u kojem kontekstu je izrečena ta Isusova zapovijed iz Mateja 28:19,20, po kojoj su oni to isto djelo ‘stvaranja učenika’ trebali samo nastaviti nakon Isusovog odlaska i to u većem omjeru - "čineći učenike od ljudi iz svih naroda“, a ne više samo od Izraelaca. Kao što Bog preko Ivana Krstitelja i Isusa Krista - kojima je dao zapovijed da ‘propovijedaju i čine učenike’ - nije tražio da svi njihovi učenici sudjeluju u tom istom zadatku, tako se ni Isusova zapovijed dana apostolima nije mogla odnositi na sve Isusove učenike. Apostoli su po Isusovom primjeru izabirali sebi suradnike između vjernih muževa kojima su davali ovlaštenje da i oni ‘propovijedaju, čine učenike, krštavaju ih i poučavaju’. Svi ostali učenici su mogli samo neobavezno i neformalno govoriti o Isusu i Božjem kraljevstvu ali svojim krštenjem nisu mogli na sebe preuzimati ni zadatak niti obavezu da ‘propovijedaju i prave učenike’.

Da li se Isusovo krštenje u vodi nakon Pedesetnice razlikovalo od Ivanovog?

"Ja vas krstim vodom zbog vašega pokajanja, ali onaj koji dolazi iza mene jači je od mene. (...). On će vas krstiti svetim duhom i vatrom“ (Mt 3:11).

Iako je Isus za vrijeme svoje zemaljske službe krštavao u vodi svoje učenike ‘radi pokajanja’ kao i Ivan, Isus je nakon izlijevanja svetog duha pokazao da je krštenje u vodi dobilo veći značaj jer se nakon krštenja u vodi moglo primiti sveti duh pomoću kojeg se ulazilo u novi savez s Bogom. Samim tim je krštenje u vodi dovedeno u viši stupanj jer je bivalo posvećeno krštenjem svetim duhom kojim se priznavalo Isusa za Gospodina. "...I nitko ne može reći: “Isus je Gospodin!” osim po svetom duhu“ (1.Ko 12:3). Nigdje ne postoji dokaz da je Isus zahtijevao da krštenje u vodi dobije još jedan sasvim novi značaj, a to je ovlaštenje ili ‘postavljanje’ svih učenika u službu koju su izvršavali on i njegovi apostoli, tj. u službu propovijedanja. Takvo postavljanje stvari ne bi imalo biblijski temelj i protivilo bi se Božjem teokratskom redu.

U koju su svrhu apostoli od tada propovijedali i krštavali nove učenike?

"A kad su to čuli, probolo ih je u srcu, pa su rekli Petru i ostalim apostolima: “Ljudi, braćo, što trebamo činiti?” A Petar im je rekao: “Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha! Jer to je obećanje dano vama i djeci vašoj i svima onima koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove k sebi” (Dj 2:37-39).

Krštenje u vodi je i dalje zadržalo istu svrhu, a to je ‘pokajanje radi oproštenja grijeha’. Osim toga, oni koji su se krstili tom prilikom nisu trebali dati dokaz svoje aktivnosti u širenju dobre vijesti iako su neki među njima vjerojatno to neformalno činili. S druge strane, nikoga se nije navodilo da daje izjavu ili zavjet Bogu da će zajedno s apostolima na sebe preuzeti odgovornost da propovijeda i poučava tj. ‘da ide i čini učenike’ kako je to Isus zapovjedio svojim apostolima.


Kad na ovakav način razmotrimo što Biblija kaže o ‘ovlaštenju’ kojeg su u prvom stoljeću dobili samo pojedinci a ne svi kršteni učenici i kad se zna da krštenje nije čin ‘postavljanja u službu’, onda se na ovu temu može razabrati svaki krivi komentar kojeg možemo pročitati u izdanjima Watchtowera. Sjetimo se kako su Isusove riječi o ‘stijeni na kojoj će izgraditi svoju skupštinu’ iz Mateja 16:18, navele neke biskupe da krivo shvate kako su se te Isusove riječi odnosile na apostola Petra koji je dobio ovlaštenje da na sebi sagradi skupštinu. Budući da se na tom stavku temelji jedna od osnovnih postavki katoličkog ustrojstva onda se ona toga čvrsto drži iako ima dosta argumenata koji to opravdano pobijaju. Sličnu grešku je napravila i zajednica Jehovinih svjedoka na stavcima iz Mateja 28:19,20. Tu grešku je lako ispraviti samo ako se uzme u obzir biblijski kontekst. No pitanje je da li je sada nakon toliko vremena lako prihvatiti neke opravdane argumente koji bi doveli u pitanje ovlaštenje kojim svaki kršćanin postaje propovjednik činom krštenja na čemu Zajednica JS od samih početaka svog osnivanja zasniva svoje organizacijsko ustrojstvo.

Po svemu sudeći upravitelji Watchtowera nikad nisu išli u ovakvo analiziranje određenih biblijskih stavaka, rečenica i misli, pa čak i onoga što nije zapisano, a što se može iščitati iz biblijskog teksta i cijelog konteksta. Zato su nastale pogreške koje su dovele do toga da su neke izgovorene misli krivo protumačene što je dovelo do toga da po ovom pitanju zajednica Jehovinih Svjedoka prihvaća i neke zapovijedi koje nisu Božje nego ljudske. Tako se dešava da se ponavlja greška koju su učinili rabini koji su na Božji narod natovarili neka nepotrebna pravila i zahtjeve. Zato ću u nastavku nastojati objasniti taj teokratski red na primjeru Isusa Krista kao i način na koji je on izvršavao tu službu.


Isusova metoda propovijedanja

Isus nije samovoljno započeo sa svojom službom, bez obzira što je od malena poznavao Pisma. Tu je službu započeo nakon svog krštenja u rijeci Jordan. Iako su se mnogi prije i poslije njega krštavali od strane Ivana Krstitelja, samo je on bio pomazan za tu službu. Naime, krštenje vodom nikoga pa ni njega nije ovlastilo za to djelo propovijedanja nego ‘pomazanje’ koje je uslijedilo nakon krštenja i nakon što se pomolio svom Ocu kako bi izvršio svoju službu na koju je bio pozvan i poslan od Boga (Mt 3:13-17; Lk 3:21,22). Zato je od mnoštva krštenih Židova samo on započeo sa službom propovijedanja i poučavanja. To moramo uzeti u obzir jer Zajednica smatra da upravo krštenje svakog od nas postavlja u službu propovijedanja što se ne slaže sa izvornim činjenicama. I apostoli su bili kršteni Ivanovim krštenjem ali nisu odmah propovijedali sve dok ih Isus nije ovlastio i ‘poslao’ u službu (Lk 8:1; 9:1,2; Iv 20:21). 

No, pogledajmo što je Isus rekao kad je bila u pitanju njegova služba propovijedanja. On je jednom "otišao u Nazaret, gdje je odrastao. Po običaju svojemu ušao je na dan subotnji u sinagogu te je ustao da čita. I dali su mu svitak proroka Izaije, a on je otvorio svitak i našao mjesto gdje je bilo napisano: ‘Duh je Jehovin na meni, jer Bog me pomazao da objavim dobru vijest siromasima, poslao me da propovijedam oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepima, da pustim potlačene na slobodu, da propovijedam Jehovinu godinu milosti’...“ (Lk 4:16-19). Vidimo da se ovdje ne spominje krštenje nego pomazanje. On se toj službi posvetio tek onda kada je bio od Boga ‘poslan’ i ‘pomazan’ za propovjednika dobre vijesti (Lk 4:43). Osim toga, nigdje u evanđeljima nemamo izjavu da je Isus ‘po običaju svojemu’ išao od kuće do kuće. On je svoju službu propovijedanja ‘po svojem običaju’ vršio u sinagogama i drugim javnim mjestima (usporedi Dj 17:2). Kada je Ivan Krstitelj bio uhvaćen Isus se ‘povukao u Galileju i nastanio se u Kafarnaumu gdje je počeo poučavati narod u njihovim sinagogama’ (Mt 3:12,13,17; Lk 4:14,15). Bio je Božji prorok, poslanik (apostol) i evanđelizator koji se potpuno posvetio takvom vidu službe. Nakon što je oko sebe okupio prve učenike postao je njihov Učitelj i pastir.

Evanđelja nam daju uvid u metode koje je Isus koristio kako bi dobru vijest objavio ‘izgubljenim ovcama doma Izraelovog’ kojima je bio ‘poslan’ (Mt 15:24). Ono što ćemo zapaziti u svim evanđeljima je njegovo javno djelovanje, dok se niti jednom ne spominje njegova služba od kuće do kuće. Obratimo pažnju tim iskustvima:

  • Mt 4:18-22: Mk 1:16-20 - uz Galilejsko more, obraća se ribarima
  • Mt 4:23; Mk 1:14 - Galileja - ne ide po kućama nego se u sinagogama obraća narodu
  • Mt 5-7 pogl. - ne ide po kućama nego propovijeda narod na gori gdje poučava svoje učenike
  • Mt 8:2,5,19,21 - nakon javnog nastupa pristupaju mu pojedinci koje poučava
  • Mt 9:1-8 - dolazi u Nazaret ali ne ide od kuće do kuće već javno propovijeda okupljenim ljudima
  • Mt 9:10,14,18,20,27,32 - nakon javnog nastupa pristupaju mu razni ljudi
  • Mt 9:35 - obilazio gradove, poučavao javno u sinagogama ali ne i od kuće do kuće
  • Mt 11:1,7 - poučavao mnoštvima ljudi u gradovima
  • Mt 12:9 - javno propovijeda u sinagogi
  • Mt 13:1 - umjesto da ide po kućama on je sjeo uz more gdje je javno poučavao narod
  • Mt 13:53,54 - došao u svoj zavičaj i javno poučavao u sinagogi, ali ne i od kuće do kuće
  • Mt 14:13,14,35 - izvan grada javno propovijeda mnoštvima ljudi
  • Mt 15:21,22; Mk 7:24 – u tirskim i sidonskim krajevima - nije išao u po kućama kako bi tražio dostojne Židove
  • Mt 15:21,22 - blizu Galilejskog mora - popeo se na goru, dolazi mu silan narod
  • Mt 19:1,6 - u Judeji - oko njega se okuplja silan narod kojeg javno poučava nakon čega mu pristupa bogataš
  • Mt 20:29 - javno propovijeda u Jerihonu nakon čega mu pristupaju dva slijepca
  • Mt 21:10, 23 - u Jeruzalemu u hramu se javno obraća trgovcima, svećenicima, farizejima i saducejima
  • Mt 23:1 - u Jeruzalemu se ponovno obraća narodu i njihovim religioznim poglavarima
  • Mk 6:6  obilazio sela unaokolo i poučavao ljude
  • Lk 4:14-16,31,44 - propovijeda subotom u sinagogama
  • Lk 8:1-3 - propovijeda sa apostolima po gradovima i selima, žene su im služile svojom imovinom
  • Mt 10:5-14,27; Mk 6:7-12: Lk 9:1-6; 10:4-11 - šalje apostole u službu, daje im upute
  • Lk 10:1 - šalje u službu sedamdeset učenika, daje im upute
  • Lk 19:47; 20:1;21:37 - Jeruzalem - svaki je dan poučavao u hramu

Isus je propovijedao po ‘gradovima i selima’ (Lk 13:22). Nije išao od kuće do kuće već je koristio sinagoge i druga javna mjesta i okupljanja gdje bi propovijedao i poučavao narod. Kad god se u evanđelju spominje da je išao ‘po gradovima’ to je podrazumijevalo da je ‘propovijedao po njihovim sinagogama’ a ne po njihovim kućama (vidi Lk 4:31,43,44; 5:17; usporedi Dj 15:21). On ih je u njihovim mjestima poučavao i ‘po ulicama’ što je također bila njegova prepoznatljiva metoda. Pogledajmo jedan primjer: "Putujući u Jeruzalem, prolazio je gradovima i selima i poučavao“. A neki ga je čovjek upitao: “Gospodine, je li malo onih koji će biti spašeni?” Isus je tom čovjeku rekao što će govoriti ljudi koji se na vrijeme ne obrate Bogu: "Tada ćete početi govoriti: ‘Jeli smo i pili pred tobom, a ti si poučavao na ulicama našim“ (Lk 13:22-26). Prema ovom izvještaju se spominje Isusovo obilaženje ‘gradova i sela’, u povezanosti sa ‘propovijedanjem na njihovim ulicama’ što je svima bilo poznato jer su tako radili i proroci starog doba (usporedi Jr 5:1; 11:6; 17:19). Budući da nije obilazio kuće onda nisu ni mogli reći da im je on propovijedao po njihovim kućama iako su ga neki pozivali za gosta. Umjesto toga "Isus je (svećenicima) odgovorio:

“Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u hramu, gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam govorio u tajnosti“ (Iv 18:20).

Kad bi Isus želio ostati u nekom drugom gradu najprije bi našao smještaj kod gostoljubivog domaćina. Tada bi odlazio u sinagoge i druga javna mjesta gdje se je narod okupljao. Ostalim danima bi ‘izlazio iz kuće’ u kojoj je boravio i odlazio na trgove, ulice i druga javna mjesta ili bi prihvaćao gostoprimstvo nekih ljudi koji bi ga pozivali u svoju kuću. Kad bi se pročulo gdje živi ili kod kojeg je domaćina ugošćen, ljudi bi čak dolazili njemu na vrata i skupljali se oko te kuće (vidi Mt 13:1,2; Lk 5:12,17). On nikad nije tražio ljude po kućama, nego je svima koji su ga željeli čuti dozvolio da dođu njemu. No umjesto da ide od kuće do kuće i propovijeda svakom kućanstvo posebno, on je u svojoj propovjedničkoj službi išao ‘po gradovima i selima’ i ‘javno’ objavljivao dobru vijest okupljenom mnoštvu jer je jedino takvom metodom mogao izvršiti svoj veliki zadatak propovijedanja. Cilj njegovog propovijedanja nije bio da s dobrom viješću o kraljevstvu uđe u svaku kuću, nego u svako mjesto. Zato u niti jednom evanđelju nemamo niti jedno njegovo iskustvo povezano sa propovijedanjem od kuće do kuće.

Budući da je njegova služba propovijedanja bila javna služba u kojoj se obraćao grupama ljudi na ulici, trgovima i sinagogama, bio je u prilici posijati sjeme dobre vijesti u srca mnogih ljudi. Nije uzimao jedno sjeme i po kućama tražio pojedince kako bi ga posijao u njihovom srcu. On je jednim potezom bacao mnoštvo sjemena na tlo, a prisutni ljudi su reagirali na različite načine, ovisno o stanju njihova srca. To je bilo slično bacanju mreže u more. On bi svojim javnim govorima, propovijedima bacao mrežu kraljevstva ne okupljena mnoštva ljudi. Nije koristio udicu kako bi ulovio jednu ribu – jednog čovjeka, nego mrežu kako bi jednim potezom s dobrom viješću obuhvatio mnoštva ljudi. Stoga je koristio te usporedbe kako bi svojim apostolima objasnio način na koji će i oni ‘loviti ljude’ (Mt 13:3-8; 47,48; Lk 5:4,9,10). Ovako je jednim potezom omogućio mnogima da istovremeno čuju njegove riječi, znajući da se među njima nalaze oni koji će se odazvati na njegov poziv da ga slijede na putu života.

Tako je kroz svoje javne govore i propovjedi omogućio pojedincima da se odazovu na njegove riječi i njima bi kasnije posvetio svoje vrijeme da ih nasamo dodatno pouči. Mnogi koji su bili potaknuti njegovim riječima, tražili su mogućnosti da mu se obrate nasamo i da traže od njega duhovnu pomoć (Mk 7:17; 9:33). Umjesto da takve traži po kućama, oni su mu se nakon njegovih javnih propovjedi sami obraćali i pozivali ga sa strane ili u svoju kuću kao gosta gdje bi imali prilike da ih pouči o svemu što je bilo potrebno da dobiju vječni život. (Lk 19:5,6). Iako nije išao od kuće do kuće da propovijeda ili ‘sije’ sjeme dobre vijesti, on je imao prilike da posjeti svoje sljedbenike u njihovim kućama kako bi ‘zalijevao’ sjeme istine posijano na njihovom dobrom srcu (1.Ko 3:5-9). U tom je smislu ponekad obilazio kuće u raznim mjestima kako bi učvrstio nove učenike u njihovoj vjeri. Takvom metodom bi postigao cilj svoje službe propovijedanja i pravljenja učenika. Isus je najprije sam propovijedao, dok su apostoli i drugi učenici išli sa njim i gledali kako on to radi. Zatim im je dao upute i poslao ih da i oni propovijedaju ‘po gradovima i selima’ (Lk 8:1-3; 9:1,2). Budući da Isus osobno nije propovijedao od kuće do kuće onda nije ni mogao dati svojim učenicima ni primjer takve službe. Zbog toga nije ni slao svoje učenike da oni idu od kuće do kuće niti im je dao ikakve upute kako da to čine.

Ako u nekom mjestu nitko nije pokazao interes on se nije ponovno navraćao u to mjesto već bi otresao prah sa svojih nogu za svjedočanstvo protiv onih koji ga nisu htjeli slušati (Mt 11:20-24; Lk 10:10-15). Time je pokazao primjer svojim učenicima kako da se ophode prema takvima. Nikad ih nije navodio da idu po mjestima kako bi uvijek iznova dolazili do onih osoba koji bi ih uvijek iznova odbijali. To bi bilo kao da bi bacali mrežu tamo gdje nema ribe (Iv 21:3,6). On je gledao na svoju službu kao zadatak širenja dobre vijesti idući po gradovima i selima do kojih je još trebao doći. Kad bi se ponovno navraćao u ta mjesta nije tražio prilike da ponovno propovijeda istim ljudima koji ga nisu htjeli slijediti osim onim koji bi dolazili k njemu da ih poučava. Često je koristio ‘usporedbe’ koje nije posebno objašnjavao prisutnima nego samo onima koji su se zainteresirali za njihovo značenje. Samim tim je izdvajao one koji su bili naklonjeni vječnom životu i njih je poučavao (Mt 13:10-13,36; Mk 4:1,10). Nije se umarao činjenicom što ga neki ne žele slušati i slijediti. Nije im iznova obraćao pažnju nego je išao dalje.

Vodeći se ovim principom otresanja prašine sa svojih nogu, on sigurno nije slao svoje učenike u njihove kuće kako bi im se ponovno objavila dobra vijest (usporedi Lk 16:27-31). No, da li su njegovi učenici u prvom stoljeću trebali ići od kuće do kuće i to uvijek iznova kako bi propovijedali svojim sugrađanima i da li je Isus dao bilo kakve upute o takvoj metodi propovijedanja? 


‘Ne prelazite iz kuće u kuću’

Zajednica nas je poučila da je Isus od svojih učenika ipak tražio da propovijedaju ‘od kuće do kuće’ jer je dao upute u kojima svojim učenicima između ostalog rekao:
 
"U koji grad ili selo uđete, potražite tko je u njemu dostojan primiti vas i ostanite ondje dok ne odete. Kad ulazite u kuću, pozdravite ukućane. Ako je kuća dostojna, neka na nju dođe mir koji joj želite, ali ako nije dostojna, neka se mir vaš vrati k vama...“ (Mt 10:11-14).
 
Da li su ovo upute o propovijedanju po kućama ili je u pitanju nešto drugo? Ove upute Isus nikad nije davao kad je poučavao mnoge učenike nego ih je dao samo apostolima a time i onima koje je on odabrao i poslao da propovijedaju dobru vijest. Iako je bilo mnogo onih koji su ga slijedili kao njegovi učenici, on svojim apostolima ipak nije zapovjedio da u službi propovijedanja idu sa bilo kim od njih nego samo sa onima koje je on odabrao. Kao drugo, u ovim uputama nema nikakve naznake o provođenju službe propovijedanja ‘od kuće do kuće’ kako što se to tumači u publikacijama Zajednice. No, Zajednica tvrdi suprotno i kaže:

“Propovijedanje od kuće do kuće ima svoj temelj u Bibliji. Kad je Isus poslao apostole da propovijedaju, poučio ih je: “U koji god grad ili selo uđete, potražite tko je u njemu dostojan primiti vas.” Kako su trebali tražiti te dostojne? Isus ih je uputio da idu u domove ljudi kad im je rekao: “Kad ulazite u kuću, pozdravite ukućane. Ako je kuća dostojna, neka na nju dođe mir koji joj želite.” Jesu li trebali posjećivati ljude tek nakon što ih oni pozovu k sebi? Zapazi Isusove daljnje riječi: “Gdje vas nitko ne primi ili ne posluša riječi vaše, izlazeći iz te kuće ili iz toga grada otresite prašinu s nogu svojih” (Mat. 10:11-14). Te upute jasno pokazuju da su apostoli, dok su “išli od sela do sela objavljujući dobru vijest”, trebali učiniti prvi korak obilazeći ljude u njihovim domovima (Luka 9:6)“.(Stražarska kula 15.7.08. str. 3, odl. 3).

Da li je ovakvo gledište zaista utemeljeno na stvarnim činjenicama ili su gornji biblijski citati tumačeni izvan konteksta? Razmotrimo činjenice. Isus je od apostola zahtijevao da poput njega i oni slijede primjer starih proroka koji su putovali i tražili kuću gdje su dobivali smještaj i hranu (vidi 1.Kr 17:8,9,19; 2.Kr 4:8-10). Zato su oni, kad su došli u neki grad ili selo, najprije trebali, naći nekoga tko je bio ‘dostojan primiti ih’ u svoju kuću. Kad je zapovjedio da najprije ‘pozdrave ukućane’ onda je mislio da to učine na način na koji se to radilo u to vrijeme. Naime, gost i domaćin su se ‘nadugo pozdravljali’. S druge strane Isus je zabranio da se na takav način pozdravljaju putem, kad je rekao: "putem nemojte nikoga nadugo pozdravljati“ (Lk 10:4). Nakon formalnosti oko pozdravljanja, oni bi, ukoliko bi bili primljeni u kuću trebali ‘ostati ondje dok ne odu’. Što bi to značilo? Oni su očito trebali ‘ostati’ u toj kući domaćina koji ih je primio u svoj dom sve dok ne odu iz tog mjesta u kojem su trebali dati temeljito svjedočanstvo. U toj kući bi se smjestili radi prenoćišta i hrane pa je razumljivo da je u kontekstu toga Isus rekao da ‘radnik (prorok, poslanik) zaslužuje hranu svoju’ (Mt 10:10). Prema toj uputi oni su trebali potražiti samo jednu kuću a ne sve kuće u tom mjestu. Kad bi došli u ‘kuću’ u kojoj bi naišli na dostojnog domaćina koji ih je ‘primio zato što su Kristovi poslanici’, oni bi u toj kući ‘ostali’ te bi se posvetili propovijedanju time što su po primjeru svog Učitelja izlazili na ulice i trgove te ulazili u sinagoge gdje bi se obraćali narodu toga grada (Mt 10:40-42). Vjerojatno bi tada obilazili i obližnja okolna mjesta te se na kraju dana opet vraćali u kuću svog domaćina. Da je to tako, razvidno je iz slične upute koja glasi:

A u koju kuću uđete, u njoj ostanite dok ne pođete dalje (...) I učenici su krenuli. Išli su od sela do sela objavljujući dobru vijest...“ (Lk 9:4,6; Mk 6:10).

Nakon toga je slične upute dao sedamdesetorici učenika koje je također "poslao dva po dva pred sobom“ da propovijedaju dobru vijest "u svaki grad i mjesto u koje je sam mislio doći.

I rekao im je: ‘... U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir kući ovoj! ... U toj kući (gdje bude prijatelj mira) ostanite te jedite i pijte ono što vam se ponudi jer je radnik (poslanik) dostojan plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. A u koji grad uđete pa vas prime, jedite ono što se iznese pred vas (...). I govorite im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A u koji god grad uđete pa vas ne prime, izađite na ulice njegove i recite: ‘Otresamo s nogu svojih i prašinu vašega grada za svjedočanstvo protiv vas. Ali znajte ovo: približilo se kraljevstvo Božje!’“ (Lk 10:1,5-7,10,11).

U ovim uputama također nema nikakve naznake o propovijedanju ‘od kuće do kuće’. Razlog zbog kojeg su učenici trebali pokucati na vrata neke ‘kuće’ nije bio da propovijedaju po kućama, nego da nađu ‘dostojnog’ domaćina koji bi ih primio u svoju kuću radi smještaja i hrane.

‘Prijatelj mira’ je trebala biti osoba koja bi im izrazila dobrodošlicu i omogućila da ostanu u njihovom gradu ili selu kako bi izvršili svoj zadatak zbog kojeg su poslani u njihovo mjesto (usporedi Dj 9:43;10:6; 16:12,13). To je u ono vrijeme bilo uobičajeno tako da su Izraelci pokazivali gostoprimstvo strancima i prorocima ‘koji nisu imali gdje skloniti glavu’ (Lk 9:57,58). Izjava ‘u koju god kuću uđete’, u kontekstu u kojoj je izrečena, ne nosi misao o ulaženju u svaku kuću, odnosno o službi od kuće do kuće, nego o traženju takvih pojedinih kuća u svakom mjestu gdje bi došli. To je vidljivo iz nastavka koji glasi: ‘u toj kući ostanite te jedite i pijte ono što vam se ponudi’ i sličnoj izjavi ‘u njoj ostanite dok ne pođete dalje’ u drugo mjesto. Tako opet dolazimo do istog zaključka.

Prije nego bi propovijedali narodu tog mjesta oni su najprije trebali potražiti i prihvatiti nečije gostoprimstvo. To bi bila prilika da kažu domaćinu razlog svog dolaska kako bi on pokazao svoj stav prema njima kao Isusovim poslanicima (apostolima), a time i prema dobroj vijesti zbog koje su došli u njegovo mjesto (Mt 10:40,42). Sve dok ne bi našli kuću gdje bi mogli ostati, oni su trebali ići dalje i tražiti takvu kuću. Tražeći gostoprimstvo oni su morali u nekim mjestima ići po kućama sve dok ne bi našli ‘prijatelja mira’. Ukoliko bi našli gostoprimstvo i ‘ušli u kuću, u njoj su trebali ostati dok nisu pošli dalje’ u drugo mjesto. Zato im je Isus zapovjedio da ‘ne prelaze iz kuće u kuću’ nego da u kući gdje su našli prijatelja mira ‘ostanu dok ne odu iz tog mjesta’. Da su se ove upute odnosile za službu propovijedanja ‘od kuće do kuće’, onda bi Isus rekao da ‘prelaze’ iz kuće u kuću kako bi u svakoj kući tražili prijatelje mira kojem su trebali svjedočiti. Budući da izraz ‘u toj kući jedite i pijte’ ukazuje na puni smještaj koji je uključivao i hranu, onda oni nisu trebali drugi dan tražiti novog domaćina, koji bi im možda ponudio bolje uvjete smještaja. Da su s tom namjerom prelazili iz kuće u kuću, onda bi dosta vremena izgubili na duge formalnosti oko traženja, pozdravljanja, prihvaćanja i odlaženja iz kuća takvih domaćina. Zato im je Isus zabranio ‘da prelaze iz kuće u kuću’ jer ih je poslao da se posvete propovijedanju kojeg su trebali obavljati na javnim mjestima gdje su se skupljali ljudi. Umjesto da propovijedaju po kućama on je svojim učenicima rekao: "što vam se na uho šapće, propovijedajte s krovova“ (Mt 10:27). Time je još jednom naglasio kako je propovijedanje podrazumijevalo širenje poruke evanđelja na javnim mjestima gdje su se kretali i nalazili mnogi ljudi. Prema tome, objašnjenje koje je dala Zajednica za gore navedene Isusove zapovjedi odudara od onoga što je Isus rekao i od onoga kako su apostoli izvršavali njegovu zapovijed vezanu za službu propovijedanja.

Isus je znao da će doživjeti i to da ih u nekim mjestima nitko neće smatrati dobrodošlima, kao što je i on doživio u jednom samarićanskom selu (Lk 9:52-56). Ako ih nitko ne bi primio i ne bi htio slušati poruku dobre vijesti zbog koje su došli, tada su trebali otići, ali prije nego odu, trebali su ipak ‘izaći na ulice tog mjesta’ gdje se ljudi okupljaju i na odlasku im reći samo to da se ‘približilo Božje kraljevstvo’ što je bilo dovoljno da ispune svoj zadatak (vidi Dj 9:43; 17:6,7; 18:7). Oni više nisu bili obavezni ponovno navratiti tamo gdje su ih ljudi odbili slušati.

Isus je tada davao ovakve upute samo onima koje je ovlastio za tu službu i koji su ga mogli zastupati kao propovjednici dobre vijesti. Iz određenog razloga nije slao starce pa čak ni žene, odnosno bilo koga. Za službu propovijedanja je pozivao samo one koje je izabirao pod molitvom imajući uvid u njihove kvalitete koje je i sam imao. Tražio je samo one pojedince koji su se mogli posvetiti toj službi (Lk 9:57-62). On ih je osobno poučavao i davao im vlastiti primjer te ih tako osposobljene slao tamo gdje on osobno još nije stigao. Ako ih je slao ‘pred sobom’ onda je i on kasnije ulazio u ta mjesta radi poučavanja dostojnih. Cilj ovih uputa je bio da se vijest kraljevstva širi po svim gradovima i selima do kojih su mogli doći. Zato Isus nije tražio da oni čine propovjednike i učitelje, nego da čine učenike, a to je velika razlika. Novi učenici koji su se krstili nisu bili oni koji su prethodno svjedočili drugima niti je to bio preduvjet kojeg je Isus postavio za sve nove vjernike. On je znao da će među novima s vremenom biti nekih koji će steći preduvjete za propovjednike i staviti se na raspolaganje da nastave širiti dobru vijest. Stoga su njegove upute koje je davao po pitanju propovijedanja imale veze samo sa onima koji su već bili postavljeni u tu službu, a ne za sve njegove učenike.

Samo po sebi je bilo razumljivo da je nove učenike trebalo poučavati u vjeri i nadi u Kraljevstvo, a ne ih slati u službu propovijedanja kako bi time dokazivali svoju novostečenu vjeru i odanost Bogu. Nije bilo razumljivo sve nove u vjeri smatrati dovoljno sposobnima da na sebe preuzmu taj odgovoran zadatak. Isus je znao da će takvi biti potaknuti da govore o dobroj vijesti svojim ukućanima, rođacima i susjedima, zbog čega će neki od njih nailaziti na protivljenje svojih najbližih. Čak je znao tražiti od nekih ‘da idu svojim kućama i da svojim rođacima jave sve što im je Jehova učinio’ (Mk 5:19; Lk 5:26; usporedi Dj 10:24). Znajući to, Isus je svoje učenike upozorio na to što mogu očekivati od svojih ukućana kad im budu riječima i djelima svjedočili o svojoj novostečenoj vjeri (Mt 10:33-36). Za razliku od njih, svoje izabrane propovjednike je slao izvan svojih mjesta i to k onima koje nisu osobno poznavali.

Prema tome, upute koje je Isus dao apostolima koje je osobno ‘poslao’ (poslanik = apostol) u službu propovijedanja i poučavanja nisu uključivale sve kršćane (Mt 10:5,10; Lk 10:1,7). Vidjeli smo da te upute nisu uključivale službu od kuće do kuće, nego samo javnu službu po gradovima i selima. Tražeći kuću domaćina u kojoj bi se smjestili je kao kad bi danas neki propovjednik otišao u neko mjesto i tamo se smjestio kod nekoga na koga je upućen po nekoj preporuci ili bi sam tražio nekoga gdje bi se smjestio. Danas se nekoga može poslati u neki jeftini smještaj kojeg bi financirali ostali članovi zajednice svojim prilozima. Stoga je upitno zašto Zajednica Isusove upute tumači izvan konteksta onoga što je on rekao i koristi njegove riječi kako bi sve svoje članove obavezala na 1) propovijedanje i 2) službu od kuće do kuće. U ‘Našoj službi za Kraljevstvo’ 1/2003 na str.1 odl.2 stoji:

“Nakon što se krstio, Isus je ”započeo sa svojim djelovanjem“, objavljujući ”dobru vijest o Božjem kraljevstvu“ (Luka 3:23; 4:43). Slično tome, kad smo krštenjem simbolizirali svoje predanje Jehovi, postali smo sluge ovlašteni da propovijedamo dobru vijest. Iako zbrinjavanje osnovnih životnih potreba iziskuje mnogo vremena i truda, kršćanska služba (propovijedanja) je naš glavni posao (Mat. 6:33).“

Da je propovijedanje bilo glavni posao prvih kršćana onda bi i sve poslanice pisane u prvom stoljeću bile pisane s namjerom da se taj posao izvrši od strane svih vjernika. No, poslanice nisu imale taj cilj nego poticati na dobra djela i izgrađivati u vjernicima ljubav, vjeru i nadu dok Isus ne dođe. Zajednica samo pojedine stavke tumači iz svog ugla i koristi kako bi sve kršćane obavezala na zadatak kojeg je imao Isus i njegovi zastupnici. Međutim, treba ponovno uzeti u obzir da krštenje u vodi nije ‘ovlastilo’ Isusa za evanđelizatora, nego je to učinjeno time što je Bog svoj sveti duh izlio na njega čime ga je ‘ovlastio’ za taj zadatak, kao što je u prošlosti svojim duhom ‘pozivao’ određene ljude u službu proroka i ‘slao’ ih da objavljuju njegovu riječ. Ovlaštenje je u Bibliji uvijek uključivalo ‘pozivanje’ takvih osoba od Boga i njihovim ‘postavljanjem’ u neku službu (vidi 2.Mo 28:41; 4.Mo 3:3; fusnota). Isus je stoga imao pravo da u taj vid službe ne pozove cijeli Božji narod nego samo one koji bi u toj službi bili njegovi zastupnici i poslanici (Iv 20:21). Zajednica je čak nametnula pravilo po kojem nitko ne može biti kršten kao Isusov učenik ukoliko prije toga nije išao s nekim u službu propovijedanja, što nema svoju potvrdu u Bibliji niti je takvo što zapovjedio sam Isus Krist. Ako to nije zapovjedio Isus nego neki čovjek, onda se taj čovjek uzdigao iznad Isusa i u svoje ime postavio odredbe kršćanskim vjernicima koji su najprije trebali započeti sa tom službom kako bi bili kršteni. Suprotno tome, Isus i apostoli su krstili tisuće vjernika koji prije svog krštenja uopće nisu propovijedali niti se to zahtijevalo od njih ni nakon krštenja (vidi Iv 4:1,2).

Budući da je sveti duh kod novokrštenih mogao djelovati u raznim pravcima, on ih nije navodio da odmah propovijedaju, nego da veličaju Boga u zajednici s ostalim učenicima kako bi se međusobno izgrađivali u vjeri. Svi su oni svojim krštenjem prihvaćeni u skupštinu Božjeg naroda kao učenici a ne kao propovjednici. Morali su se ‘posvetiti’ izgrađivanju a ne propovijedanju. Među njima je uvijek bilo onih koji su se stavljali na raspolaganje kao suradnici u djelu kojeg su obavljali apostoli. Njih se osposobljavalo za zadatke evanđeliziranja, poučavanja i pastirenja. Samo su njima mogle biti predane u ruke sve ovlasti povezane sa tim službama te su bili poslani u obližnja mjesta kako bi širili evanđelje o Kristu.

Isus je bio svjestan da je propovijedanje i širenje dobre vijesti važan zadatak. Zbog toga je između svojih učenika izabrao samo neke koji će moći izvršavati taj zadatak. Njih je i poslao da propovijedaju pa su oni zajedno sa Isusom mnogim Izraelcima pomogli da stanu na put života. Međutim, tu je nastao problem. U raznim mjestima je učinjeno mnogih učenika koji su bili naklonjeni vječnom životu. Zato je Isus nakon svog trećeg propovjedničkog putovanja po Galileji rekao svojim apostolima:

"Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9:37,38).

No tko su trebali biti ‘radnici’ koji bi trebali biti poslani na tu simboličnu ‘žetvu’?


Tko su radnici na žetvi?

Zajednica u svojim izdanjima tvrdi da ‘radnici’ (iz Mt 9:37,38) predstavljaju sve kršćane koji su trebali prihvatiti obavezu da propovijedaju dobru vijest ljudima iz svijeta (vidi Stražarska kula 1.1.2002. str 8,9. st.4; Stražarska kula, 15.7.2001. str 15. st.1). Međutim, ako pogledamo kontekst i pozadinu Isusovih riječi vidjet ćemo da se njegove gornje riječi ne odnose na sve 'radnike' kao poslanike nego samo na one ‘radnike’ koji su trebali raditi kao žeteoci, a ne kao sijaći ili propovjednici. Naime, sjetva se odnosi na sijanje sjemena dobre vijesti u srca mnogih ljudi. Žetva je kraj tog procesa koji zahtjeva žeteoce. Žetva se prema tome ne odnosi na propovijedanje (sijanje) nego na krštavanje i poučavanje (zalijevanje, obrađivanje i skupljanje uroda) (Iv 4:1,2,37,38; vidi 1.Ko 1:17). Kad je Isus svojim učenicima dao do znanja da je žetva već uslijedila, onda im je želio ukazati na mnoge Izraelce koji su se priklonili dobroj vijesti, a koje je tada trebalo sakupiti i duhovno poučavati. Pogledajmo najprije kako je došlo do tog rasta.

Isus je bio pomazan da izvrši veliki zadatak propovijedanja i poučavanja. Rekao je da je bio "poslan izgubljenim ovcama doma Izraelovog“ (Mt 15:24). Za vrijeme svoje službe doživio je da su ga mnogi Izraelci slijedili u želji da ih on vodi i poučava. Mnogi su ga doživjeli kao pravog pastira i učitelja, za razliku od svećenika koji su zanemarivali svoju dužnost. U tom kontekstu je zapisano slijedeće:

"I Isus je počeo obilaziti sve gradove i sela, poučavajući u njihovim sinagogama i propovijedajući dobru vijest o kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. A vidjevši mnoštvo, sažalio se na njih, jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira. Tada je rekao svojim učenicima: “Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9:35-38).

Ako pogledamo što prethodi Isusovoj izjavi o ‘radnicima‘ i ‘žetvi’, onda vidimo da je žetva spomenuta u kontekstu ‘mnoštva’ onih vjernika koji su bili kao ‘ovce bez pastira’. Samim tim su ovi ‘radnici’ spomenuti u kontekstu ‘pastira’ koji su trebali preuzeti zadatak da vode i duhovno brinu za te simbolične ‘ovce’.

Isus se nije samo ‘sažalio nad njima jer su bili izmučeni i rasijani kao ovce bez pastira’, nego je već učinio pripreme da osposobi neke svoje učenike za ‘radnike’ koji će mu služiti kao sijaći i žeteoci. Isus je svojim apostolima zapovjedio:

“Ne idite k neznabošcima i ne ulazite u grad samarićanski, nego idite k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10:5,6).

Nakon što su i oni s njim sijali i propovijedali dobru vijest krštavajući i čineći mnoge učenike, bili su suočeni s potrebom da organiziraju to mnoštvo ljudi u stada koja trebaju svoje pastire (vidi Iv 4:1,2). Međutim, Isus i oni to nisu mogli sami izvršiti. Njihov zadatak je bio da prije svega šire dobru vijest kako bi je čuli mnogi Izraelci. Zato su se samo kratko zadržavali u svim tim mjestima gdje je propovijedanje davalo rezultate. Kad su odlazili Isus je bio svjestan da je mnoge svoje učenike ostavljao na milost i nemilost onih svećenika i učitelja koji nisu na pravi način brinuli o stadu. Tada su se još uvijek ispunjavale riječi proroka Ezehijela koji je ‘prorokovao protiv pastira Izraelovih’, a koji su bili krivi što su se ‘raspršile Božje ovce’ (Ez 34:1-6).

Zbog veličine žetve ni apostoli nisu mogli sami izvršavati taj zadatak. Zato im je Isus ukazao na potrebu da se pronađu i ‘pošalju radnici’ koji će preuzeti tu odgovornost da kao ‘žeteoci’ ubiru plod i duhovno brinu o cijelom tom Božjem stadu. Onaj koji je izvršavao djelo sijanja, nije bio obavezan biti u djelu žetve i obrnuto tako da su se ‘radnici’ prilagođavali situaciji i po potrebi pomagali jedni drugima. U vezi toga im je Isus rekao:

Evo, kažem vam, podignite oči i pogledajte polja, kako su zrela za žetvu! Već žetelac prima plaću i skuplja plod za vječni život, da bi se sijač i žetelac zajedno radovali. Doista, u tome je istinita izreka: ‘Jedan sije, a drugi žanje.’ Ja sam vas poslao da žanjete ono oko čega se niste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste se okoristili trudom njihovim.” (Iv 4:35-38).

Drugi koji su se trudili oko sijanja su bili Ivan Krstitelj i Isus Krist. Isus je jedno vrijeme sam propovijedao i poučavao, dok su apostoli samo krštavali i time vršili žetvu (vidi Iv 4:1,2). Kasnije su se i oni trudili oko sijanja i stvaranja učenika, a posebno su to činili nakon osnivanja kršćanske skupštine. Dok su se oni jedno vrijeme naročito trudili oko sijanja, drugi su se muževi okoristili njihovim trudom jer su bili postavljeni za starješine i pastire (žeteoce) koji su duhovno brinuli za sakupljene Kristove učenike. Kad je djelo sijanja na tom području bilo pri kraju, onda su se posvetili žetvi tj. krštavanju i poučavanju.

Prema tome, izraz ‘radnik’ se odnosi na nekoga tko je dovoljno sposoban i upućen da obavlja zadatak povezan sa žetvom, dok se izraz ‘poslati na žetvu’ spominje samo u kontekstu onih koji su određeni, izabrani i ‘poslani’ od strane Boga, Isusa, svetog duha, a kasnije i od strane apostola i skupštinskih starješina. Oba izraza se koriste samo za apostole i druge imenovane muževe koji su trebali služiti ili kao evanđelizatori (sijači) ili kao pastiri i učitelji (žeteoci) (vidi Mt 10:5,10; 15:24; 23:37; Lk 4:26; Lk 10:1,7; Iv 1:6; Dj 8:14; 13:4; Ri 10:15; 11:13; 2.Ko 2:12,17; 5:20). Ti ‘radnici’ su trebali biti oni koji bi se posvetili tim zadacima, od kojih je žetva povezana sa sakupljanjem učenika u žitnice gdje bi se o njima brinuli žeteoci ili pastiri sve do kraja ovog poretka. Prema onome kako su djelovale prve kršćanske skupštine nije bilo nužno da se evanđelizatori posvete pastirenju ili da se pastiri posvete propovijedanju izvan svoje skupštine. Zato se među raznim preduvjetima za starješine nije tražilo da budu propovjednici u smislu širenja dobre vijesti među nevjernicima nego da budu ‘sposobni poučavati’ one koji su u vjeri (vidi 1.Ko 1:17; 1.Ti 3:1-10; Tit 1:5-9). Tu vjerojatno spada i ‘sposobnost govora’ u smislu kojom se propovijedanje vjernicima često odnosi na držanje propovijedi, odnosno čitanja Svetih pisama i poučavanju o Bogu i Božjim zahtjevima. Tako su se mogli posvetiti ‘zalijevanju i žetvi’ koji su jednako vrijedni zadaci kao i ‘sijanje’ (1.Ko 3:6; 4:6). No u zajednici Svjedoka je vodstvo po tom pitanju promijenilo pravila i ‘propise’ tako što su službu propovijedanja postavili kao preduvjet i za krštenje i za bilo koji drugi zadatak nakon krštenja (Kol 2:23a). Ako je netko htio napredovati kako bi poučavao i izgrađivao skupštinu kao učitelj i pastir, morao je biti uključen u redovito sijanje, a ukoliko ne bi dokazivao svoju revnost u sijanju, gubio bi prednost i u poučavanju skupštine čime se odudara od života i prakse prvih kršćana. Samim tim je očito kako je članovima ove zajednice s kojom sam povezan nametnut teret kojeg mnogi ne mogu nositi čime se gospodari njihovom vjerom.

Žetva je podrazumijevala urod ili plod kojeg bi radnici skupili u žitnice. Taj 'urod' nije predstavljao nove radnike - propovjednike, nego samo nove 'učenike' koji su u svojim ‘žitnicama’ trebali biti poučavani od strane tih istih ‘radnika koji su se trebali ispravno služiti riječju istine’ (2.Ti 2:15; 1.So 3:2; Ef 4:11). Iako su kršćani i jedni i drugi, oni nemaju isti zadatak. Za razliku od ‘radnika’ koji su izvršavali svoj zadatak propovjednika i učitelja, ‘klasje’ je trebalo biti prepoznato po plodu raznih dobrih djela kojim bi se davalo dobro svjedočanstvo ljudima iz svijeta. Oni su trebali biti taj ‘plod’ ili rezultat svih službi koje su izvršavali Isusovi ‘radnici’ (Iv 15:16; vidi Mk 3:13,14). Taj ‘plod’ nije trebao predstavljati nove propovjednike nego Isusove učenike koji svojim uzornim kršćanskim djelima daju svjedočanstvo o snazi i mudrosti Božje riječi koja djeluje u onima koji je prihvate u svom životu.

Na sličan način nam usporedba o ribarenju govori o ‘ribarima’ koji imaju zadatak bacati mrežu u more kako bi s dobrom viješću obuhvatili mnoge ljude koji su predočeni sa svakovrsnim ribama. Među njima su se trebale izdvojiti one dobre ribe koje su se okupljali u skupštinama Božjeg naroda sve do ‘svršetka ovog poretka’ (Mt 4:19; 13:47-49). Umjesto da skupštinu promatramo i doživljavamo kao zajednicu ‘izabranih dobrih riba’, mi je doživljavamo kao zajednicu ‘ribara’, ili ovlaštenih propovjednika što nije u kontekstu niti sa drevnom poviješću Izraela, niti sa stvaranjem kršćanske skupštine u prvom stoljeću.

‘Ribare’ na moru i sijaće na njivi koji predstavljaju propovjednike, te ‘radnike’ u žetvi koji predstavljaju učitelje i pastire, je uvijek trebalo razlikovati jedne od drugih a posebno od članova skupštine koji nisu obavljali te zadatke. Budući da je djelo propovijedanja i poučavanja bio ogroman i zahtjevan zadatak, bilo je potrebno u službu ‘radnika’ i ‘ribara’ pozvati što više osoba. No to nije značilo da se svakog učenika postavi u taj zadatak. Njih se trebalo naći među mnogobrojnom vjernom i zrelom braćom koja su se nalazila u kršćanskim skupštinama. Po već postavljenom teokratskom pravilu moglo se očekivati da će među simboličkim klasjem ili među dobrim ribama biti onih koji će s vremenom biti izdvojeni za različite službe u koje spada i služba propovijedanja i služba poučavanja. Tako bi se u ribarenje, sijanje i žetvu moglo pozvati i poslati još osposobljenih ‘ribara’, ‘sijaća’ i ‘žetelaca’ koji bi se stavili na raspolaganje kao ‘radnici’ kojima je povjeren određeni zadatak. Oni su bili ti koji su ovlašteni da ‘idu i prave učenike’.


‘Idite i načinite učenike’

Jedan od razloga zbog kojeg ova Zajednica traži da svi kršćani budu ovlašteni propovjednici je Isusova zapovijed, o kojoj piše:

“Koju bi to službu za Boga Isusovi učenici trebali izvršavati? Kratko prije svog uzlaska na nebo Isus je svojim učenicima rekao: ”Idite (...) i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“(Matej 28:19, 20). Isusovi su učenici trebali činiti učenike. Prema tome, svi su opunomoćeni da izvršavaju službu. Ta služba je djelo propovijedanja. Nove su učenike trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29). (Stražarska kula, 15.11.2000 str. 16. st 6).

S jedne strane vidimo da je Isus od svojih apostola zahtijevao da oni ‘čine učenike’ a ne propovjednike, dok s druge strane Zajednica stvara propovjednike od svih koji žele biti učenici Isusa Krista. No, Isus nije od svih učenika učinio propovjednike nego samo od onih koje je izabrao. To je velika razlika jer je ‘učenik’ osoba koja se poučava kršćanskom životu dok je ‘propovjednik’ osoba koja, ne samo da živi kršćanskim životom već dobiva ‘pravo’ ili ‘ovlaštenje’ da propovijeda, poučava i stvara učenike (Ef 4:1-3; Ri 1:1; vidi 1.Ti 2:7). ‘Propovjednik dobre vijesti’ je imao pravo da ‘živi od dobre vijesti’ na način da prima materijalnu potporu od skupštine i od pojedine braće pazeći da ‘ne zloupotrebljava to pravo koje ima’ (1.Ko 9:14,16-18; Ga 6:6).

Učitelj i učenik su dvije različite uloge. Onaj tko uči ima autoritet nad onim koga se uči. "Učenik nije iznad učitelja svojega, niti rob iznad gospodara svojega. Dosta je da učenik bude kao učitelj njegov i rob kao gospodar njegov“ (Mt 10:24,25). Kršćanski ‘učenik’ u svom životu može biti obožavatelj pravog Boga kao i njegov ‘učitelj’, ali ne može izvršavati zadatak učitelja, tako da će učitelj uvijek biti iznad učenika. Npr. učitelj stranog jezika ne osposobljava svoje učenike za učitelje, nego za govorenje stranim jezikom. Učenik može odlučiti da svojim prijateljima ili svojim ukućanima pomaže u učenju stranog jezika, ali nikako to ne može raditi u školi kao javnoj ustanovi. Ukoliko neki od učenika želi biti učitelj, on mora proći dodatno osposobljavanje u kojem je osim poznavanja jezika potrebno imati i druge preduvjete. Isto je i sa učiteljima i učenicima ‘čistog jezika’ (Se 3:9, 13; Ef 4:25). Učitelji koji poučavaju time što propovijedaju Krista trebaju učiti učenike da drže sve što je Isus zapovjedio, ali ne mogu zapovjediti učenicima da i oni izvršavaju zadatak učitelja. Iako ne mogu od njih zahtijevati da budu učitelji i propovjednici, ipak neke od njih mogu usput usmjeravati u tom pravcu. Učitelji trebaju prije svega sve njih ‘predstaviti Bogu kao zrele učenike Kristove’ dok ih uče kako trebaju živjeti kršćanskim životom. (Kol 1:28). Kad neki učenik stekne duhovnu zrelost i preduvjete može biti pozvan za suradnika, a zatim za propovjednika ili za neku drugu službu u kojoj će služiti kao Kristov simbolični ‘radnik’, ‘ribar’, ‘ratar’, ‘vojnik’ ili ‘rob’ (Mt 4:19; 2.Ti 2:3,6,15,24). U međuvremenu taj učenik, iako nije ovlašten, može imati želju da prenese dobru vijest kroz razgovor sa svojim ukućanima, prijateljima i drugim ljudima s kojima dolazi u kontakt i nitko ga u tome ne može sprječavati.

Kad je Pavle rekao nekim kršćanima: "Ugledajte se na mene i promatrajte one koji žive po primjeru koji smo vam dali", onda im je rekao da se oni trebaju ugledati na njega i one zrele kršćane koji su živjeli kršćanskim načinom života. On je bio ‘učitelj’ koji je propagirao određeni ‘način života’. Sam je živio tim ‘načinom života’ i mogao je dati primjer drugima. Živjeti po njegovom primjeru nije značilo biti apostol, nego ‘kršćanin’. Samim tim to nije značilo biti učitelj, pastir i propovjednik poput njega, jer su to bili samo zadaci koje je obavljao dok je vodio kršćanski način života. Zato su mnoga braća ‘dobro upoznali njegovo učenje, način života, cilj, vjeru, dugotrpljivost, ljubav, ustrajnost, progonstva i patnje’ dok je služio kao apostol (2.Ti 3:10,11). On je u svemu tome bio ‘uzor’ (usporedi Jk 5:10).

U skladu s tim je rečeno i starješinama kao ‘pastirima da budu uzor stadu’ (1.Pe 5:3; 1.Ti 4:11,12). Stado po njihovom ‘uzoru’ nije poučeno da i oni budu pastiri nego da slijede njihov način života. Osim toga, biti ‘kršćanin’ znači biti sljedbenik Isusa Krista. Slijediti njega nije značilo biti mesija i izvršavati njegov zadatak nego slijediti način života kojeg je on propagirao i zastupao. Naime, ako bi sljedbenik trebao izvršavati Isusov zadatak, onda bi po tome svaki sljedbenik Isusa Krista trebao biti evanđelizator, pastir i učitelj. Naravno, Isus to nije tražio od svakoga nego samo od onih koji su se mogli posvetiti tim zadacima. Oni koji su bili propovjednici, učitelji i pastiri su zbog svog odgovornog zadatka trebali biti svjesni da Isus od njih traži više od ostalih kršćana jer oni, ne samo da zastupaju Božju riječ, nego trebaju i dati primjer kršćanskog života kakvog Kristovi učenici trebaju oponašati. Za razliku od njih se kršćane, i mlade i stare savjetuje da prije svega ‘djelima pokazuju odanost Bogu u svojem domu’ (1.Ti 5:4; vidi Lk 12:48b).

Da li će netko prihvatiti na sebe neki zadatak, ovisi o njegovoj duhovnosti, zrelosti, osposobljenosti i spremnosti. Ukoliko neki učenici ne steknu preduvjete za različite službene dužnosti, to ne umanjuje njihovu vrijednost jer svi su oni sastavni dijelovi ‘jednog tijela’ i ‘spremni za svako dobro djelo’ (Ri 12:5; 1.Ko 12:27; 2.Ti 2:21). Za njih je najvažnije to da se međusobno izgrađuju u vjeri i podlože vodstvu onih koji poput Krista izvršavaju zadatak propovijedanja i poučavanja kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Tko je onda sebe vidio u Isusovoj zapovjedi: "Idite i načinite učenike“? Isus je u skladu sa svojim ovlaštenjem rekao svojim apostolima:

Kao što je Otac mene poslao, tako i ja šaljem vas“ (Iv 20:21).

Koga je Isus poslao u službu propovijedanja - da li apostole ili sve svoje učenike koji su ga slijedili? Iako smo dobili odgovor na ovo pitanje pogledajmo što je apostol Petar kasnije rekao osobama kojima je pomogao da postanu učenici:

Bog je Isusa uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredio — nama koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih. I zapovjedio nam je da propovijedamo narodu i da temeljito svjedočimo da je on onaj kojega je Bog postavio za suca živima i mrtvima“ (Dj 10:40-42).

Petar ovdje čak naglašava prisutnima da je Isus Krist samo ‘apostolima’ zapovjedio da propovijedaju narodu. Da je tu zapovijed Isus dao i stotinama drugih koji su ga vidjeli u Galileji nakon uskrsnuća, onda bi Petar ovom prilikom vjerojatno to rekao na način koji bi uključivao sve učenike, a ne samo apostole (1.Ko 15:6,7,9,11). No, u Bibliji nema naznake da je Isus tu zapovijed ili naredbu izrekao na način koji bi uključivao sve učenike, niti ima naznake da su apostoli kasnije zapovijedali svim obraćenicima da oni moraju također poput njih propovijedati i poučavati kako bi bili priznati članovi kršćanske skupštine. Isus je prije svoje smrti uputio molitvu u kojoj je rekao da je poslao samo one koje je izabrao za tu službu. Naime rekao je Bogu:

“Sveti Oče… Kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih (svoje apostole) poslao u svijet. (…) Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi, da svi budu jedno“ (Iv 17:18-20).

Zajednica ipak daje nepotrebni i bezrazložnu težinu toj Isusovoj zapovjedi jer smatra da bi ona trebala vrijediti za sve kršćane. To možemo primijetiti i na slijedećem primjeru. Naime, ako se vratimo na već citirane Petrove riječi onda ćemo zapaziti da je rekao prisutnima:

I [nama apostolima] je [Isus] zapovjedio da propovijedamo i da temeljito svjedočimo“.

Iako Zajednica ne poriče da je Petar ovdje mislio samo na sebe i ostale apostole, ipak u člancima koji su posvećeni službi propovijedanja tvrde kako se ta misao odnosi i na sve ostale Isusove učenike. U Stražarskoj kuli od 1.2.2008. na str.16. odl.9. stoji:

“Budući da cijenimo svoj odnos s Bogom i s njegovim Sinom, mi radosno slijedimo njihove zapovijedi. U njih spada (...) naredba koju je Krist dao nakon svog uskrsnuća ”da (svi mipropovijedamo narodu i da damo temeljito svjedočanstvo“, nastojeći ’činiti učenike‘ od onih koji prihvaćaju dobru vijest (Djela apostolska 10:42; Matej 28:19, 20).“

Vidimo da se ovdje spomenuti izraz ‘da propovijedamo’ koji se odnosio na apostole, proširuje na svakoga kršćanina, dok Pavle tu ‘službu’ uvijek sužava samo na pojedince (vidi Kol 4:17). Zašto dolazi do ovakvog nesklada i tumačenja po kojim se ova zapovijed svrstava u sveopću obavezu svih kršćana? U knjizi "Pođi za mnom“ na str. 94. stoji:

"Stoga postoji mogućnost da su stotine njih bile prisutne kada je Isus dao zapovijed o stvaranju učenika.“

No, kako se na nekoj pretpostavci može stvoriti neka izričita zapovijed koja bi obavezivala sve kršćane? Pretpostavimo da su zaista tom prilikom osim apostola bili i drugi učenici. Ta pretpostavka se možda krije u izvještaju apostola Mateja kad je napisao:

A jedanaestorica učenika otišla su u Galileju na goru na koju ih je Isus uputio. Kad su ga ugledali, poklonili su mu se. Ali neki su posumnjali.“ (…). A Isus im je pristupio (kome? apostolima ili drugim učenicima?) i rekao: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28:16,17,19,20).

Kome je Isus ‘pristupio’ i rekao gornje riječi? Ako se u prvoj rečenici naglašava da su ‘jedanaestorica učenika otišla u Galileju’, onda je očito prema tom kontekstu ‘pristupio njima’ koji su u početku posumnjali jer nisu vjerovali onima koji su svjedočili o njegovom uskrsnuću (Mk 16:14). On im je pristupio s jednim određenim razlogom i to pred drugim učenicima jer je ovom prilikom bilo prisutno ‘više od pet stotina’ učenika. Isus se po nekom redoslijedu najprije: "ukazao Kefi, a zatim dvanaestorici. Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. (...). Zatim se ukazao Jakovu, a onda svim apostolima“ u Jeruzalemu prije nego ih je izveo na Maslinsku goru odakle je uzašao (1.Ko 15:5-7).

Ovaj redoslijed nam pokazuje da su Isusa zaista vidjeli stotine njegovih učenika koji su se zajedno okupili na gori u Galileji, ali se kaže da se na kraju ukazao samo apostolima. Međutim, također je moguće da je Matej ukratko povezao dva različita događaja – jedan u Galileji a drugi u Jeruzalemu kada se ‘na kraju’ ponovno ‘ukazao samo apostolima’ i samo njima rekao ovu zapovijed prije uzašašća. Taj vremenski nepovezan stil izvještavanja kojeg su koristili evanđelisti nije uvijek točan jer je svaki od njih pričao svoju priču po kojom su na svoj način željeli istaknuti neke važne događaje koji nisu uvijek bili kronološki vezani za točno mjesto i vrijeme radnje. Naime, Matej je u samo nekoliko rečenica ukratko opisao ono što se dešavalo od Isusovog uskrsnuća pa sve do uzašašća, tako da u njegovoj priči ne postoje jasni vremenski prijelazi, nego se dobiva dojam kao da se uskrsnuće, susret s apostolima i ostalim učenicima u Jeruzalemu i Galileji zbilo istog dana. Nema čak ni napomene da se sa slijedećom rečenicom radnja odvija nekog drugog dana na nekom drugom mjestu. Zbog toga je moguće pretpostaviti da se zadnje rečenice u Matejevom evanđelju odnose na dva različita događaja koji se odigravaju u dva različita dana i na dva različita mjesta; jedan na gori u Galileji (stavci 16,17), a drugi u Jeruzalemu i na Maslinskoj gori prije uzašašća (stavci 18-20). Drugi evanđelisti su iznijeli svoju priču tako da uspoređivanjem dobivamo jasniju sliku o Isusovim ukazivanjima apostolima i ostalim učenicima tokom tih četrdeset dana.

Kad čitamo Lukin izvještaj, onda iz 24. pogl. stavci 33-35, saznajemo da se pojavio pred dvojicom učenika ali im nije zapovjedio da propovijedaju. Dok su oni o svom susretu s uskrslim Isusom svjedočili pred apostolima u jednoj kući u Jeruzalemu gdje su bili prisutni i drugi učenici pojavio se Isus među njima ali im ni tada nije dao zapovijed o propovijedanju. Samo im je rekao:

Tako je napisano, da će Krist trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih i da će se u njegovo ime po svim narodima propovijedati ... (Lk 24:46,47).

Tko će propovijedati? Budući da je apostole i druge muževe ranije već izdvojio i ovlastio za to djelo, oni su mogli razumjeti da se to odnosi samo na njih i sve one koji u njegovo ime također budu ‘postavljeni za propovjednike i učitelje dobre vijesti’ (vidi 1.Ti 2:7; 1.Ko 15:9,11). 

Međutim u nastavku svog opisa u stavcima 36-53, Luka uopće nije jasno razlučio da se drugi dio razgovora (od stavka 49 – 53) odvija četrdeset dana kasnije kada su apostoli bili sami u toj istoj kući. Luka tu preskače i ne spominje Isusovo ukazivanje apostolima u Galileji, kao ni njegovo ukazivanje stotinama drugih učenika koje se odigralo u međuvremenu. No kad taj njegov izvještaj povežemo sa onim što je zapisao u svom drugom izvještaju ‘Djela apostolskih’, onda ponovno dolazimo do zaključka da je samo ‘apostolima dao tu zapovijed’ da ‘idu i čine učenike iz svih naroda koje treba krštavati i poučavati’. Ukoliko je tu zapovijed izrekao u Galileji onda ju je ponovio kad se ponovno na kraju sastao nasamo s njima u Jeruzalemu dok su bili za stolom jer je Luka napisao da im je ‘dao zapovijedi’ te im prije svog uzašašća rekao: "primit će te snagu kad sveti duh dođe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1:2,8; vidi Dj 13:30,31). Luka stoga kaže da je ‘Isus uzašao na nebo odmah nakon što je po svetom duhu dao zapovijedi apostolima koje je izabrao’ (Dj 1:2). Tako i evanđelist Marko piše:

A kasnije (nakon susreta u Galileji) se ukazao (u Jeruzalemu) samoj jedanaestorici dok su bili za stolom (...). I rekao im je: "Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom" (Mk 16:14,15; vidi Dj 13:30,31).

Tada im je još rekao:

… I evo šaljem vam ono što je obećao Otac moj. Zato ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo. I izveo ih je (koga? apostole) do Betanije te je podigao ruke i blagoslovio ih. I dok ih je blagoslivljao, udaljio se od njih i počeo uzlaziti na nebo. A oni su mu se poklonili i s velikom radošću vratili su se u Jeruzalem. I stalno su bili u hramu blagoslivljajući Boga  (Lk 24:46-53; vidi Dj 1:1-5).  

Tako dolazimo do zaključka da zapovijed: "Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda", Isus nije dao svim učenicima koji su se u velikom broju okupili na gori u Galileji. Međutim, čak da je tom prilikom u Galileji izrekao tu zapovijed, onda je ta zapovijed bila isključivo upućena samo apostolima, iako su je mogli čuti i ostali prisutni. Naime još prije smrti ih je ovlastio kao poslanike dobre vijesti pa je tu činjenicu ovom prilikom svima dao do znanja (Iv 20:21,22). Oni koji su čuli tu Isusovu zapovijed su tako mogli znati kome ju je Isus uputio. Evanđelist Luka je znao za tu činjenicu pa je nakon nekoliko godina mogao slobodno reći i zapisati da je “Isus bio uznesen, nakon što je po svetom duhu dao zapovijedi apostolima koje je izabrao“(Dj 1:2). Očito, nema govora da je te zapovjedi Isus dao stotinama drugih učenika koji su ga vidjeli nakon uskrsnuća. On je tada, dok se nalazio pred tim mnoštvom ljudi ‘pristupio’ samo svojim apostolima i dao im tu zapovijed čime je želio prisutnima ukazati da su apostoli sada njegovi glavni zastupnici u evanđeliziranju, pastirenju i poučavanju koje oni trebaju prihvatiti i cijeniti.

Na sličan je način ranije u prisustvu mnoštva poučavao svoje učenike. Tako je jednom prilikom na Maslinskoj gori, osim ‘apostola’ bilo prisutno ‘veliko mnoštvo njegovih učenika’ i ‘silno mnoštvo ljudi’. Isus je tada najprije ‘podigao oči prema učenicima svojim’ i njima uputio svoje riječi dok ga je ‘silno mnoštvo ljudi’  samo gledalo i slušalo. Nakon što je govorio svojim učenicima obratio se mnoštvu drugih ljudi i rekao: Vama koji slušate kažem...“ Tada je govorio cijelom narodu, a ne samo učenicima (Lk 6:13,17-20,27; vidi Lk 8:4-10; 12:1,22,54; Mt 15:10,32). Zato je važno razlučiti kome su upućene njegove riječi i kome se Isus u mnoštvu obraćao kako bi im rekao ili zapovjedio nešto što su mogli čuti i oni kojima se nije obraćao. (vidi primjer za pojam ‘pristupiti’ u Mt 17:14 - Iako su Isus i apostoli ovom prilikom bili skupa, spomenuti čovjek je pristupio samo njemu a ne i apostolima koji su to promatrali; usporedi Lk 22:47; Dj 23:11).

Da se ta zapovijed zaista odnosila samo na apostole, vidljivo je iz samog nastavka te izjave gdje zapovijed završava riječima: krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28:19,20). Budući da se s ovim zadacima ne mogu obavezati svi učenici onda ni zapovijed: ‘idite i činite učenike’, nije mogla obavezati svakoga, jer bi onda svi kršćani trebali i ‘krštavati ljude i poučavati ih’. No, tko je imao ovlaštenje da ‘krštava’ u Isusovo ime i tko je sve mogao zastupati Isusa kao ‘učitelj’ Božje riječi? Očito ne svi, nego samo imenovani muževi (vidi Dj 8:5,12,38,40; 1.Ko 1:14-16; 1.Ti 2:7). Pavle je jednom rekao ‘da ga Isus nije poslao da krštava (žanje) nego da objavljuje (sije) dobru vijest’ (1.Ko 1:17; Iv 4:1,2,37,38). Očito su tada kršćani znali koja su to braća bila ‘poslana da objavljuju dobru vijest’, (kao sijaći), a koja su poučavala i krštavala (kao žeteoci). Stoga mnoge Isusove riječi treba promatrati u tom kontekstu. Kad ih čitamo trebamo ih znati razlučivati i vidjeti da li se one odnose na pojedince ili možda na sve učenike koji su mogli čuti ili čitati Isusove riječi. Čak je i Petar jednom pitao Isusa: Gospodine, govoriš li ovu usporedbu samo nama ili svima?” (Lk 12:41). Zato je jako važno dobro razlučiti cjelokupni kontekst u kojem je Isus svojim apostolima dao zapovijed o propovijedanju jer ćemo samo tako vidjeti da ona nije izrečena na način koji bi uključivao sve kršćane.

 


Tko može biti evangelizator?

Tko sve može biti ovlašten da zastupa Isusa Krista u zadacima koje je on dobio direktno od svog nebeskog Oca, posebno kad je riječ o evanđeliziranju? U Stražarskoj kuli od 15.2 2008. na str.12. stoji:

Riječ “misionar” ne pojavljuje se u glavnom tekstu prijevoda Novi svijet. No u bilješci za Efežanima 4:11 stoji da se grčka riječ prevedena s “propovjednici dobre vijesti” može prevesti i s “misionari”. Sam izraz “misionar” (koji potječe od latinske riječi koja znači “poslanik”) označava osobu koja je poslana da propovijeda dobru vijest. Za Isusa Krista može se reći da je bio misionar. (...) On je u potpunosti uspio u objavljivanju dobre vijesti o Kraljevstvu, a njegova služba koristi i nama danas. Na primjer, njegove metode poučavanja možemo primjenjivati u službi propovijedanja, bez obzira na to jesmo li misionari ili nismo.

U Stražarskoj kuli od 1.9.1992 str.16. stoji:

Riječ ”evangelizator“ dolazi od grčke riječi euaggelistés, što znači ”propovjednik dobre vijesti“. (...). Biblija koristi izraz ”evangelizator“ u jednom posebnom značenju s obzirom na one koji napuštaju svoj rodni kraj da bi propovijedali dobru vijest u neobrađenim područjima. U prvom stoljeću je bilo mnogo misionarskih evanđelizatora, kao što su Filip, Pavao, Barnaba, Sila i Timotej (Djela apostolska 21:8; Efežanima 4:11).

Ako usporedimo ova dva članka onda ćemo primijetiti da se u jednom koristi izraz ‘propovjednik dobre vijesti’ a u drugom ‘evanđelizator’ za jedan te isti stavak iz Efežana 4:11 gdje stoji da je samo ‘neke Bog dao da budu ‘propovjednici’ ili ‘evanđelizatori’ (fus: ‘misionari’). Prema ovim biblijskim definicijama možemo također zaključiti da nisu svi kršćani bili ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest. Samim tim u prvom stoljeću nisu svi kršćani bili poznati kao ‘evanđelizatori’ ili ‘propovjednici dobre vijesti’. Ako se i tvrdi da je tada bilo 'mnogo misionarskih evanđelizatora' onda izraz 'mnogo' ne govori da su svi kršćani bili poslanici dobre vijesti. Iako ne postoje brojčani podaci o njihovom broju Biblija samo neke od njih pojedinačno imenuje kao što su Filip, Pavao, Barnaba, Sila i Timotej. Njihovo djelovanje je moglo izgledati kao da ih je mnogo jer su zajedno sa svojim suradnicima išli po gradovima i selima i širili dobru vijest, dok su drugi samoinicijativno širili ono što su čuli od njih bez da su bili poslani.

Kad u gornjem članku stoji misao: ‘bez obzira jesmo li misionari (poslanici dobre vijesti) ili nismo’, onda i sama Zajednica ulazi u kontradiktornost sa vlastitim izjavama jer najprije tvrdi da su svi kršćani ovlašteni i poslani da propovijedaju, a ovdje kaže da svi kršćani ‘nisu misionari’ ili ‘poslanici’ dobre vijesti. Ako nisu ‘poslanici’ zašto ih onda tretira kao da jesu, jer samo oni koji su ovlašteni imaju obavezu propovijedanja. Umjesto da svoje tvrdnje usklade sa izvornim značenjem biblijskih stavaka, Zajednica uporno gura na površinu svoje gledište tako da je u svojim izdanjima donijela članak s naslovom: “Svi kršćani moraju biti evanđelizatori“. U samom uvodu tog članka stoji pitanje:

"Što danas znači biti evanđelizator?“ (...). Zaista, došlo je vrijeme za veličanstveno ispunjenje Isusovog proročanstvo zapisanog u Mateju 24:14 (...). Prema tome, evanđeliziranje danas uključuje revno objavljivanje uspostavljenog Božjeg Kraljevstva i blagoslovâ koje će ono uskoro donijeti poslušnom čovječanstvu. Svi kršćani su pod zapoviješću da vrše to djelo i ’čine učenike‘ [tj. oni su poslanici dobre vijesti a samim tim i evanđelizatori] (Matej 28:19,20, St; Otkrivenje 22:17).  (Stražarska kula, 1.9.1992. str.16).

Vidimo kako Zajednica u jednom članku konstatira da nismo svi ‘poslanici’ dobre vijesti ili ‘evanđelizatori’, a onda u drugom to demantira i tvrdi da smo ipak svi ‘poslani’ ili evanđelizatori. Takva konstatacija pomalo zbunjuje. Očito postoji velika razlika između onoga kako se u prvom stoljeću koristio izraz ‘evanđelizator’ i kako se taj izraz danas koristi i zloupotrebljava. Zanimljivo je da se ovaj članak temelji na stavku iz 2.Timoteja 4:5 gdje stoji:

”Vrši djelo evanđelizatora [ili, misionara tj. poslanika]“ (NW, fusnota).

Pavle je ovu zapovijed dao samo Timoteju imajući u mislima kontekst svog vremena u kojem se izraz ‘evanđelizator’ koristio samo na one pojedine muževe koji su poput Timoteja ili Arhipa bili poslani u taj zadatak (Kol 4:17). No, zašto je trebalo taj izraz danas tumačiti na način na koji ga Biblija ne koristi i onda sve biblijske stavke koji su se odnosili na evanđelizatore prvog stoljeća promatrati u proširenom smislu i primjenjivati na sve kršćane koji nisu bili ‘misionari’ jer nisu bili ni od Isusa ni od skupštine poslani da propovijedaju dobru vijest?

Razlog je jednostavan. Oni koji su u svojoj prevelikoj revnosti za evangelizacijom svijeta željeli da se njihova (pisana) riječ čuje i da se dobra vijest po njima propovijeda svim narodima, su došli do zaključka kako se to ne može obaviti ukoliko svaki pojedini kršćanin ne sudjeluje kao kolporter u tom djelu, pogotovo zato što pojedini ‘evanđelizatori’ ne bi bili u mogućnosti raspačavati milijune publikacija Zajednice. Zato je Zajednica uvela nova dva izraza  - ‘mjesni evanđelizator’ i ‘misionarski evanđelizator’ (st.3). No, čak ako se koristi izraz ‘mjesni evanđelizator’ on bi se u svjetlu Biblije mogao koristiti samo na one kršćane koji su imenovani za (punovremene) ‘propovjednike, koji su od skupštine poslani da svoju službu vrše na mjesnom neobrađenom području gradova i sela, dok bi se za sve ostale kršćane trebao koristiti neki drugi prihvatljiviji izraz koji nema snagu ovlaštenja. Ako bi se koristio izraz ‘misionarski evanđelizator’ koji bi se mogao prevesti kao ‘poslanički evanđelizator’, onda takav naziv opet samo pojedince dovodi u vezu s ‘poslanjem’, a ne sve kršćane. Još jednom istaknimo dva različita načina koja Zajednica koristi za izraz ‘propovjednik’:

  1. 1.stoljeće: "U Bibliji se izraz "propovjednik dobre vijesti“ koristi za osobe koje su napustile svoj dom i otišle objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo" (Stražarska kula 1.9.1992. str.16; ‘Temeljito svjedočimo“ str. 53).
  2. Danas: "Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik“ (Stražarska kula, 15.11.2000. str 16. st.6).

Ove definicije očito isključuju jedna drugu, jer ne mogu svi kršćani udovoljiti prvoj definiciji. U prvom stoljeću, ili si bio poslanik dobre vijesti (propovjednik) ili ne. Samo oni koji su bili ‘propovjednici dobre vijesti’ su imali ovlaštenje da po Isusovoj zapovijedi ‘idu i čine učenike, da krštavaju i poučavaju’. Kad tu Isusovu zapovijed čitamo u kontekstu onog vremena uzimajući u obzir izvorni biblijski smisao za one koji su u prvom stoljeću bili poslani kao evanđelizatori, onda je sasvim kriva izjava da su danas ‘svi kršćani pod zapoviješću da vrše to djelo i ‘čine učenike’.

Uzmimo za primjer izraz ‘nogomet’ i ‘nogometaš’. Kad kršćanska braća zaigraju ‘nogomet’, da li oni sebe mogu smatrati ‘nogometašima’ i da li ih mi možemo nazivati ‘nogometašima’? Ne, oni nisu ‘nogometaši’ ali u svoje slobodno vrijeme mogu radi rekreacije i zajedničkog druženja igrati nogomet. ‘Nogometaši’ su oni koji su se tome posvetili zbog čega moraju učestalo trenirati i igrati utakmice. Drugi primjer su liječnici. Oni su ovlaštene osobe kojima je dan zadatak da dijagnosticiraju i liječe bolesne. S druge strane Isus je bio pomazan i ovlašten da propovijeda i poučava tj. da na takav način liječi duhovno bolesne (Lk 4:23 ; 5:31 ). Uvijek je bilo ljudi koji su u sebi imali silnu želju da budu liječnici. To je njihov životni poziv zbog kojeg se osposobljavaju i na kraju posvećuju tom hvalevrijednom zadatku. Njihova dužnost se ne svodi na uži krug rodbine, znanaca i prijatelja, nego prema svima koji na dodijeljenom području djelovanja trebaju medicinsku pomoć. Kao takvi se svakodnevno stavljaju na raspolaganje svojoj liječničkoj komori koja ih može slati tamo gdje je to potrebno. Za razliku od njih, svaki od nas može također u svojoj ljubavi prema bližnjima biti spreman da pruži medicinsku pomoć unesrećenima. Kad je bilo koji član obitelji bolestan, mi možemo uz pomoć medicinskih pripravaka, čajeva i na bilo koji drugi dostupan način pristupiti liječenju iako nismo ovlašteni za taj posao. Iako smo spremni pomagati na taj način, mi se ne stavljamo na raspolaganje liječničkoj komori koja od nas ne može tražiti da izigravamo liječnike, niti nas može slati po ambulantama da se tamo javno eksponiramo kao takvi. Poznato je kako se čak i liječnici nađu u situaciji da pogrešno dijagnosticiraju i liječe neku bolest, pa je sasvim normalno da se samo od njih može tražiti odgovornost za liječenje. Tu odgovornost i dužnost se ne može tražiti od laika niti laici trebaju podnositi svoj izvještaj liječničkoj komori. To je razlika koja se mora napraviti i po pitanju službe propovijedanja i poučavanja.

Dok ovlašteni propovjednik poput liječnika iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec obavlja svoju službu na nekom području, jedan kršćanin može s vremena na vrijeme biti uključen u pružanju nečijeg duhovnog liječenja bez da ga se obavezuje da po selima i gradovima, zgradama i kućama, tražeći duhovno bolesne i da po mjesnim ‘ambulantama’ tj. skupštinama drži propovijedi. Naime, čak i kad bi netko od nas samo jednom ili više puta godišnje nekome objavio dobru vijest, on bi to učinio iz ljubavi i svoje želje da bližnjima objavi Krista ili ukaže što Biblija govori o nekim temama. To je činio i Isus prije nego ga je Jehova ovlastio da javno objavljuje dobru vijest.

Kad je u pitanju Isus, onda možemo pretpostaviti da je on prije nego je bio ovlašten, također u raznim prigodnim situacijama razgovarao, raspravljao na temelju Pisma i time objavljivao Božju riječ drugima. Dok je radio kao tesar nije tražio duhovno bolesne po selima i gradovima kako bi im prenio dobru vijest jer tada još uvijek nije bio ovlašten za tu službu sve dok ga Jehova Bog svetim duhom nije pomazao i poslao da propovijeda. Kad iz te perspektive promatramo njega i druge apostole, onda ćemo jasno vidjeti i razlikovati ovlaštenje od svega onoga što ne ulazi u taj okvir. Prema tome, svaki čovjek, iako nije liječnik, može biti spreman da nekome pomogne i pruži prvu pomoć. Isto je tako sa svima nama koji možemo ‘objavljivati dobru vijest’ ali se prema Bibliji ne možemo nazivati niti smatrati ‘evanđelizatorima’. Evanđelizatori su samo oni koji su se tome posvetili jer su dobili ovlaštenje za to.

Očito su neki vodeći starješine unutar društva Watchtower iz svoje prevelike revnosti ovu Kristovu zapovijed promatrali u svom općenitom smislu, a ne u biblijskom kontekstu, pa su nastojali tu zapovijed nametnuti kao obavezu cijeloj zajednici kako bi se pisana riječ Watchtowera distribuirala drugim ljudima. Kad u izvornom smislu tumačimo izraz ‘propovjednik dobre vijesti’ onda velika većina kršćana ne pripada u grupu ovlaštenih evanđelizatora iz nekoliko razloga:

  • zato što ne mogu svi po Isusovom nalogu napustiti svoj dom, obitelj ili posao (Mt 19:27)
  • zato što ne mogu svi po Isusovom nalogu propovijedati dobru vijest na područjima gdje se još nije propovijedalo (Ri 15:20)
  • zato što je to u skladu s Biblijom u kojoj stoji da je Bog dao samo ‘neke (a ne sve) da budu propovjednici’ (Ef 4:11)

Ako u ovom izvornom biblijskom smislu svi kršćani ne mogu sebe smatrati ‘propovjednicima’ ne znači da ne mogu sudjelovati u objavljivanju dobre vijesti poput prvih kršćana, koje ni Isus a ni apostoli nisu slali u taj zadatak. Po onome kako su prvi kršćani odvažno i hrabro svjedočili o svojoj vjeri u Krista, svaki pojedini kršćanin se može osjetiti navedenim da ‘objavljuje dobru vijest’ iz više razloga zato što:

  • svi mogu ‘objavljivati’ dobru vijest u svom domu i svuda gdje im se pruži prilika (Mk 5:19; Lk 5:25; Dj 8:4; 10:24)
  • svi mogu neformalno i spontano širiti ili ‘objavljivati’ glas o Kristu (Lk 4:14; 7:17).
  • svi mogu biti spremni na obranu dobre vijesti (1.Pe 3:15).
  • svi mogu materijalno podupirati djelo propovijedanja kako bi prema Kristovoj odredbi ‘oni koji propovijedaju živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14).
  • svi mogu ‘objavljivati’ Boga svojim djelima kao i sva ostala Božja djela stvaranja koja također ‘bez riječi objavljuju’ Božju slavu (Ps 19:1-3; Ri 1:20; Mt 5:16; Ef 5:8,9).

Mnogi kršćani jednostavno ne mogu biti pod Isusovom zapoviješću iz Mateja 28:19,20, gdje stoji:

  • Zato idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda,          (1) evanđelizatori
  • krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha,                       (2) krštavatelji
  • učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio!                 (3) učitelji

Trebamo razumjeti da ne mogu svi kršćani udovoljiti ovoj Isusovoj zapovijedi jer nisu svi ovlašten da krštavaju poput Ivana Krstitelja, Isusa, apostola i drugih ovlaštenih evanđelizatora.  Također ne mogu svi udovoljiti ovoj zapovijedi jer nisu svi ovlašteni da krštene učenike poučavaju na kršćanskim sastancima (Jk 3:1). Budući da je ova zapovijed dana u duhu onog vremena i u duhu biblijskog izraza ‘propovjednik’, onda također trenutno ne mogu svi kršćani napustiti svoj dom i otići objavljivati dobru vijest na područja gdje se još nije propovijedalo. Unatoč tome svi kršćani ...

... trebaju u svom kršćanskom životu podupirati ovu Isusovu zapovijed:

  • iako nisu poslani i ovlašteni da čine učenike             (1)
  • iako nisu ovlašten da krštavaju nove učenike          (2)
  • iako nisu ovlašteni da poučavaju                            (3) 

Ukoliko neke Isusove riječi i zapovijedi koje je uputio samo apostolima smatramo jednako važnima za sve kršćane onda se može dogoditi da se upregnemo u jaram kojeg neki ne mogu dugo nositi. Upravo se to dešava u svim skupštinama Jehovinih svjedoka iako je mnoge sram o tome govoriti. Idu čak i preko volje u službu propovijedanja samo zato što misle da bez ispunjavanja tog zahtjeva ne mogu biti Kristovi učenici. Malo tko među nama može sebi dokazati da nije ovlašten za ‘propovjednika’ i da se ne nalazi pod Isusovom zapovijedi ‘da ide i čini učenike’ jer Zajednica čini sve da bi nas uvjerila u suprotno.

Budući da je Isus poslao u službu propovijedanja i poučavanja samo one koje je izabrao, onda je razumljivo zašto su apostoli po Isusovom primjeru prenosili tu zapovijed, ne cijeloj skupštini nego samo pojedinoj braći koju su oni izabirali sebi za suradnike i slali u službu propovijedanja (vidi 2.Ti 4:5; Kol 4:17). Međutim, u izdanjima Zajednice se sve nas izjednačava sa Isusom, apostolima i drugim izabranim propovjednicima time što se riječi i upute upućene njima uzimaju kao nešto što se treba odnositi na sve nas pojedinačno. Ja sam u svom istraživanju razumio da ja ne mogu izvršavati zapovijed Isusa Krista zapisan u Mateju 28:19,20, jer ona obuhvaća više različitih službi koje mnogi među nama nikad nisu preuzeli na sebe niti to namjeravaju. Naime, ukoliko prema toj zapovijedi nisu svi kršćani trebali na sebe preuzeti zadatak da ‘krštavaju’ i ‘poučavaju’ druge nakon njihova krštenja, onda je i te kako upitno da li je i prvi dio zapovijedi - ‘idite i načinite učenike’ - obavezivala svakog pojedinog kršćanina. No, ako se zapovijed o propovijedanju ne odnosi na sve, onda nas zanima koje su to zapovjedi apostoli trebali prenijeti svim učenicima.

 


Što je Isus zapovjedio da držimo?

Apostoli su trebali poučavati učenike da ‘drže sve što je Isus zapovjedio’. (Mt 28:20a). Što je to Isus sve zapovjedio, i da li je svaki pojedini kršćanin trebao izvršavati svaku pojedinu zapovijed? Izraz ‘sve što je zapovjedio’ ukazuje na sveopće zapovjedi, odnosno na zapovjedi koje se odnose na sve vjernike kao grupu bez obzira koju ulogu imaju u skupštini. Ako obratimo pažnju Isusovim zapovijedima koje su trebale važiti za njegove učenike, onda ćemo vidjeti da nije nikad tražio od svih njih da budu evanđelizatori ili propovjednici. U poznatoj propovjedi na gori Isus je iznio mnoge toga čega su se njegovi učenici trebali pridržavati, kao što su pravednost, vjernost, moralnost, poštenje, milosrđe, dobrota, dobra dijela, odanost Bogu itd. Međutim, niti jednom nije zapovjedio da svi oni koji su kršteni trebaju propovijedati.

Kad je Isus želio iznijeti zapovijed o propovijedanju i poučavanju onda je nije rekao svima koji su ga slijedili, nego samo apostolima i još nekima koje je odabrao za tu službu. Time je dao do znanja koje su to ‘zapovijedi’ kojih su se trebali držati svi njegovi sljedbenici, a koje to dodatne ‘zapovijedi’ važe samo za one koje je izabrao i poslao u službu propovijedanja. Kad je između ostalog u svojoj propovijedi spomenuo ‘proroke’ starog doba koji su bili proganjani zbog Božje riječi, onda je bilo razumljivo da je te riječi uputio apostolima koji su poput proroka bili od Boga pozvani i izdvojeni iz naroda te poslani da objavljuju Božju riječ. Proroci su bili pojedinci a ne svi koji su u Izraelu obožavali Boga na dopadljiv način. Zadatak proroka je bio da pred narodom zastupaju Boga i njegovu riječ kako bi narod tražio Boga i njegovu pravednost kao što je rečeno preko proroka Sefanije: 

tražite Jehovu, svi krotki na zemlji, koji izvršavate zakon njegov! Tražite pravednost, tražite krotkost, i vjerojatno ćete biti zaštićeni u dan gnjeva Jehovina!“ (Sf 2:3).

Isus je kao prorok ove iste riječi u kratkim crtama ponovio narodu kad je rekao:

tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost (Mt 6:33).

Kad im je rekao ove riječi, on očito nije cijelom narodu zapovjedio da budu propovjednici Božje riječi poput proroka, nego da budu poput onih iz naroda koji su se odazivali na riječi koje su proroci govorili u Božje ime. Oni ‘krotki’ koji su trebali ‘držati sve što je Isus zapovjedio’ su odgovarali onim ‘krotkima (u Izraelu) koji su izvršavali Božji zakon’. Kao što je prorok koji je govorio u Božje ime mogao biti zaštićen u dan Božjeg gnjeva, tako su tu zaštitu mogli imati i krotki u narodu koji su ‘izvršavali njegov zakon i zapovijedi’. Njima je Isus obećao da će ‘naslijediti zemlju’ (Mt 5:5). Da li onda možemo reći da su Isusovi učenici trebali izvršavati sve zapovijedi koje su im prenijeli apostoli među kojima je bila i zapovijed o propovijedanju i pravljenju učenika? U Stražarskoj kuli od 15.11.2000. str 16. st 6. stoji:

“Nove su učenike [apostoli] trebali učiti da drže sve što je Isus zapovjedio, uključujući i zapovijed da idu i čine učenike. Pravi učenik Isusa Krista, bez obzira na to je li muškarac ili žena, odrastao ili dijete, treba biti propovjednik (Joel 2:28, 29).“

Da li ovakav zaključak može opstati uz mnoge biblijske argumente koje to očito opovrgavaju? Kad je Isus prema Mateju 28:19,20 rekao svojim apostolima da krštene učenike ‘uče da drže sve što im je on zapovjedio’ onda je on tražio od svojih apostola da nakon krštenja poučavaju Božji narod ‘da drže sve zapovjedi’. Ako se vratimo u povijest Božjeg naroda Izrael onda ćemo vidjeti jednu veliku sličnost između Isusa i Mojsija. Naime,

I Mojsije se vratio i sazvao starješine naroda te im izložio sve što mu je Jehova zapovjedio. Potom je sav narod jednoglasno odgovorio: “Činit ćemo sve što je Jehova rekao” (2.Mo 19:7,8).

Ovdje su starješine naroda u ime cijelog naroda rekli da će izvršavati ‘sve Božje zapovjedi’. Kao što je Mojsije ‘cijeloj zajednici’ prenio ‘sve zapovjedi’ koje mu je Bog dao, tako su i apostoli trebali ‘svoj zajednici’ prenijeti ‘sve zapovjedi’ kojih su se trebali držati. Tako su apostoli osobno, a kasnije preko starješina na sličan način svim skupštinama ‘izložili sve što im je Isus zapovjedio da drže’. Starješine, sada novog naroda ‘Izrael’ su, kad su čuli te zapovijedi, mogli također reći u ime svoje skupštine

“Činit ćemo sve što je Bog zapovjedio preko Isusa.”

Da li je to moglo značiti da je svaki kršćanin uz ‘sve druge zapovjedi’ na sebe preuzeo i zapovijed da ‘propovijeda i čini učenike’? Kad pobliže uđemo u bit izjave ‘da drže sve što sam vam zapovjedio’, onda nećemo samo nagađati ovo ili ono, nego točno ono što je mišljeno, a to je svrha poznavanje istine o Isusu i o onome što je govorio i zapovijedao.

Izraelski narod je trebao činiti ‘sve što je Jehova zapovjedio’. Međutim izraz ‘sve zapovjedi’ treba razložiti na dijelove tako da je svaki pojedini član zajednice mogao znati koja se zapovijed odnosi na njega. Samo je na takav način narod kao zajednica mogla činiti sve što je Bog zapovjedio’, a također je i svaki pojedinac mogao izvršiti ‘sve zapovjedi’ koje su se odnosili samo na njega. Kad je ‘narod jednoglasno rekao’: "Činit ćemo sve što je Jehova rekao (zapovjedio)“, onda nisu svi oni na sebe preuzeli svaku pojedinu zapovijed koju je Mojsije svima njima izložio. Među prisutnima su bili ‘starješine naroda’. Oni su u ime naroda rekli kako će narod ispunjavati ‘svaku pojedinu zapovijed’. Narod je držanjem zapovijedi koje su se odnosile samo za njih mogao njihovim ispunjavanjem udovoljiti Bogu. Između svih tih zapovijedi bile su i one koje nisu obavezivale svakog člana zajednice. No kad svatko izvrši ono što se tiče njega, onda je i narod i svaki pojedinac mogao držati sve što je Bog zapovjedio. 

Npr. između mnogih zapovijedi koje je Bog rekao Mojsiju je da načini šator sastanka. Kada je to zapovjedio, onda je preko Mojsija odredio tko će što po toj zapovijedi raditi. Ako je Bog zapovjedio Mojsiju da postavi svećenike u službu, onda je samo on kao pojedinac trebao izvršiti tu određenu zapovijed pa je ‘Aronu i njegovim sinovima učinio sve kako mu je zapovjedio kako bi ih ‘ovlastio da služe kao svećenici’ (2.Mo 29:35). Nakon toga I Aron i sinovi njegovi učinili su sve što je Jehova zapovjedio preko Mojsija“ (2.Mo 8:36). Izraz ‘sve zapovjedi’ se ovdje odnosi samo na one zapovijedi koje su trebali izvršiti Aron i njegovi sinovi po pitanju ovlaštenja koja su dobili, pa su u okviru toga mogli ‘učiniti sve što je Jehova zapovjedio’.

Kad je Bog zapovjedio Mojsiju da načini ‘šator sastanka’ dao mu je ‘Besalela i neke pomagače’ koji su trebali ‘načiniti sve što mu je on zapovjedio’ (2.Mo 31:1-11). U okviru njihovih ovlaštenja oni su trebali izvršiti ‘sve zapovjedi’ koje su se odnosile na izgradnju tog svetog mjesta. U taj posao je bio uključen i sav narod. Tako se izraz ‘učinit ćemo sve što nam je Jehova zapovjedio’ mogla ostvariti samo onda kada su i narod s jedne strane i ovlašteni muževi - starješine i svećenici - s druge strane izvršili svoj dio obaveze prema onome što je Bog ‘zapovjedio’. Kad je u pitanju ‘šator sastanka’ onda je i cijela zajednica po pitanju njegove izgradnje trebala izvršiti svoj dio obaveze prema Božjoj ‘sveukupnoj zapovjedi’. Pogledajmo i razmotrimo taj primjer:

"Mojsije je nadalje rekao svoj zajednici sinova Izraelovih: “Ovo je riječ što je Jehova zapovjedio: ‘Skupite među sobom prilog Jehovi. Tko je god spremna srca neka donese kao prilog Jehovi (...). Neka svi koji su vješti među vama dođu i načine sve što je Jehova zapovjedio (...). Tada je sva zajednica sinova Izraelovih otišla od Mojsija. Potom je svatko koga je srce na to navelo, tko god je to poželio, došao i donio prilog Jehovi za izgradnju šatora sastanka, za svu službu u njemu i za svetu odjeću. Dolazili su i muškarci i žene, svi koji su bili spremna srca“ (2.Mo 35:4-44).

Božja zapovijed nije zvučala kao obaveza svakog pojedinca, nego kao obaveza naroda u kojem je svaki pojedinac mogao znati da li on može učiniti nešto po toj zapovjedi u vezi gradnje šatora. Zato se zapovijed prije svega odnosila na one iz naroda ‘koji su bili spremna srca’ kad je u pitanju davanje priloga, a tako i na one koji su ‘vješti’ po pitanju gradnje. ‘Sve zapovjedi’ koje su se odnosile na gradnju šatora sastanka se su se mogle izvršiti iako one nisu obavezivale svakog pojedinca da učini svaki dio tih zapovjedi. Zato u tom izvještaju stoji:

Onako kako je Jehova zapovjedio Mojsiju, tako su sinovi Izraelovi obavili sav taj posao. I Mojsije je pregledao sve što je napravljeno, i vidio je da su učinili onako kako je Jehova zapovjedio, tako su učinili. I Mojsije ih je blagoslovio (2.Mo 39:42,43).

Kao što vidimo, Bog je ‘blagoslovio cijeli narod’ jer su ‘učinili sve što je Jehova zapovjedio’ u vezi gradnje šatora sastanka. Zar na isti način neće ‘blagosloviti’ sve nas kao skupštinu i kao pojedince iako se nismo svi stavili pod obavezu da ćemo izvršiti onaj dio posla koji se ne odnosi na nas nego na one koji su unaprijed ‘određeni’, ‘pozvani’ i ‘ovlašteni’ za neku službu, za neki zadatak ili posao, za one koji su ‘vješti’ u izvršavanju nekog zadatka i na one koji spremna srca mogu samo dati svoj prilog u materijalnim stvarima, ali osobno ne sudjeluju u propovijedanju, poučavanju, gradnji dvorana i slično? Bog želi da njegov narod bude poučen svemu što je dobro, kako bi ga mogli slaviti svojim dobrim djelima. Pogledaj što je Mojsije rekao:

"Evo, poučio sam vas uredbama i zakonima, kao što mi je zapovjedio Jehova, Bog moj (...). Držite ih i postupajte po njima, jer ćete tako biti mudri i razboriti u očima svih naroda koji će čuti za sve te uredbe, pa će reći: ‘Ovaj veliki narod zaista je narod mudar i razborit (...) A meni je tada Jehova zapovjedio da vas poučim uredbama i zakonima, da postupate po njima...“ (5.Mo 4:5,6,14).

Da bi netko mogao postupati po ‘svim zapovijedima’, morao je biti ‘poučen’ njima. Možemo primijetiti da Petar, na dan Pedesetnice, nije kod davanja temeljitog svjedočanstva poučio prisutno mnoštvo o zapovijedi koja se odnosila na propovijedanje i poučavanje, niti ih je krštenjem u vodi i svetom duhu ovlastilo da izvrše tu zapovijed. Oni su se kasnije ‘posvetili apostolskom učenju’ što pretpostavlja da su ih apostoli ‘poučavali o svim Isusovim zapovijedima’ (Dj 2:42). No, kao što sam naveo gornje primjere, izraz ‘sve zapovijedi’ se trebaju razložiti na grupe zapovijedi kako bi svaki kršćanin znao kako on može izvršavati one ‘sve zapovijedi’ koje se odnose na njega.

Iako Izraelci nisu propovijedali po okolnim narodima, ti su narodi mogli ‘čuti za sve uredbe’ po kojima oni žive i služe svom Bogu, pa su mogli dobiti svjedočanstvo o tome kako je Božji narod ‘mudar i razborit’. Zar to nije isto tako postavljeno u skupštini novog Božjeg naroda kojemu je Isus rekao:

"Tako neka vaše svjetlo svijetli pred ljudima, da bi vidjeli vaša dobra djela i slavili Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5:16).

Pavle je rekao: “Živite kao djeca svjetla, jer se plod svjetla sastoji od svake dobrote i pravednosti i istine!“ (Ef 5:8,9). Kršćani su očito poput drevnih Izraelaca također mogli dati svjedočanstvo držeći se ‘svih zapovjedi’ po kojima su naučeni da žive, a koje im je Bog dao preko Isusa, a Isus preko svojih apostola. I za njih su vrijedile riječi koje je rekao Mojsije Izraelcima:

"Zato pazite da činite kao što vam je zapovjedio Jehova, Bog vaš" (5.Mo 5:32).

To je opet značilo da su svi Izraelci – i muškarci i žene, i mladi i stari, i oni koji su nosili neke odgovornosti u narodu i oni koji nisu imali njihova ovlaštenja – trebali ‘paziti’ da izvrše onaj dio ‘svih zapovijedi’ koji se odnosio za njih.

Sve ovo trebamo sagledavati u svjetlu Božjeg zakona kojeg su Izraelci trebali ‘izvršavati’, a koji je sadržavao zapovjedi za cijeli narod, kao što su to bili različiti moralni zahtjevi i načela. Izvršavajući te zapovjedi oni su mogli biti pravi ‘Božji sluge’. No, zakon je sadržavao i zapovjedi koje su važile samo za svećenike, kraljeve, proroke i nazireje koji su od Boga postavljeni u službu da zastupaju pred narodom Boga i njegovu riječ. Izraelci nisu nosili naziv ‘Jehovini svjedoci’ iako su mnogi od njih bili njegovi svjedoci koji su vidjeli ispunjenje njegovih riječi koje je on iznosio preko svojih proroka. Osim toga svi su oni svojim djelima čak i bez riječi mogli svjedočiti za njega dokazujući svojim životom da su njegovi zakoni uzvišeni. Svjedočiti za Boga nije uključivalo obavezu da propovijedaju i poučavaju druge narode, nego samo da svojom podložnošću i poslušnošću prema Božjem zakonu svi zajedno kao narod daju svjedočanstvo o Bogu svojim načinom života i obožavanja.

Kao što Izrael nisu sačinjavali samo svećenici i proroci nego i običan narod, tako ni kršćansku skupštinu nisu trebali sačinjavati samo apostoli, proroci, evanđelizatori, pastiri i učitelji nego i ostali vjernici kao Božji narod koji je trebao udovoljavati Božjim zakonima i svim zapovijedima koje je Isus dao preko svojih apostola. Apostoli su stoga sve Isusove zapovjedi prenosili učenicima kako bi oni držali sve ono što je Isus zapovijedao. Tako je Pavle preko Timoteja dao mnoge zapovijedi skupštinama koje je Timotej posjećivao (1.Ko 4:17). On je te zapovjedi precizirao tako da je svaki kršćanin mogao znati koja se zapovijed odnosi na njega, a koja na druge članove skupštine (vidi 1.Ti 2:1,8-11; 3:1-12; 4:1-11; 5:1-7,17,18; 6:1,2,13,14,17,18).

Kad su u pitanju određene službe, one su se odnosile samo na pojedince. Na sličan su način i apostol Petar i Ivan u svojim poslanicama prenosili Isusove zapovjedi koje su se odnosile na starješine i sluge pomoćnike, na muževe, žene, djecu, mladiće, ali i zapovjedi koje su se odnosile na sve njih zajedno. Među svim tim zapovijedima ne nalazimo niti jednu koja je obavezivala sve kršćane na službu propovijedanja. Npr. umjesto da svim vjernicima u Kolosima skrene pažnju na službu propovijedanja Pavle je napisao starješinama te skupštine, koji su očito slali samo pojedinu braću u tu službu:

“... recite Arhipu: ‘Pazi da izvršiš službu koju si primio u Gospodinu’“ (Kol 4:17; vidi 1:23,25,28; 4:3,4; Dj 13:1-3).

Zašto takvu izjavu nije uputio starješinama i cijeloj skupštini ako su svi trebali izvršavati tu službu? U Stražarskoj kuli 15.1.2008. str.16. st.14 stoji:

"Ne znamo tko je bio Arhip ni u kakvim je okolnostima živio, no očito je primio zadatak da propovijeda“

Arhip je trebao izvršiti sve zapovijedi vezano za svoju službu i svoj zadatak. Zato je zanimljivo zapaziti da se u poslanicama često mogu naći različite zapovjedi koje su upućene cijeloj skupštini, ali kad je u pitanju služba propovijedanja i poučavanja, onda su te zapovijedi izrečene tako da su se odnosile samo na pojedince kao što su bili Pavle, Timotej, Tit, Arhip i drugi. Prema tome, ako je Isus tražio da njegovi učenici ‘drže sve što im je zapovjedio’ onda je očito mislio na one ‘zapovjedi’, ‘zakone’ i ‘načela’ koja su se odnosila na sve njegove učenike, ali ne i one dodatne zapovijedi koje je dao samo apostolima i onima koji su ga trebali zastupati kao njegovi izabrani ‘upravitelji’ Božje riječi (1.Ko 4:1,2,17; 1.So 4:1,2). Njegovi zastupnici su imali dodatne odgovornosti, obaveze i zapovjedi zbog kojih su Kristu trebali položiti poseban račun (Mt 2:6; Lk 12:42,43; 1.Ko 9:16,17).

Isus nije stvorio jedan presedan po kojem je sve svoje učenike ovlastio za propovjednike koji bi išli po narodu i govorili Božju riječ kao što su to do tada u Izraelu činili samo proroci. Također nije sve učenike ovlastio da budu učitelji kao što su do tada bili svećenici. Isus kao najveći prorok i učitelj nije podigao cijeli narod u službu propovjednika i učitelja, nego je po već postavljenom teokratskom pravilu birao i postavljao takve u službu. On nije mijenjao teokratsko pravilo kojeg je Bog uspostavio niti je sve učenike stavio pod isti jaram. Stoga ne možemo njegovu zapovijed ‘idite i načinite učenike’, a koju je dao samo svojim apostolima, smatrati obavezom koja obuhvaća sve njegove učenike. To je bila jedna određena zapovijed koja je važila za određene pojedince koje se postavljalo u tu službu.

Uzmimo u obzir da je nakon Isusove propovijedi na gori, u kojoj je dao mnoge zapovijedi, ‘narod bio zadivljen njegovim učenjem’ (Mt 7:28). Te zapovijedi je spominjao i ranije pa im je tom prilikom rekao:

Zašto me, dakle, zovete ‘Gospodine! Gospodine!’ a ne činite ono što govorim?“ (Lk 6:46).

Da li ih je Isus prekoravao zbog toga što nisu propovijedali? Što je to Isus govorio da čine? Da li im je zapovjedio da nakon svog krštenja i oni idu i čine učenike poput njega i njegovih apostola? Ne, Isus im nikad nije govorio da čine učenike, nego da žive u skladu s Božjim zakonima i svim zapovijedima koje je on često spominjao u svojim propovijedima. Iako su ga nakon tih riječi mnogi od njih slijedili kao njegovi učenici, nitko od njih nije išao propovijedati po gradovima i selima jer tu zapovijed nisu ni čuli. No, kad su čuli i vidjeli dokaze da je Isus veliki Učitelj, onda je to mnoge od njih potaklo da samoinicijativno govore o njemu drugima koji nisu osobno čuli i vidjeli Isusa. Npr. nakon što su mnogi vidjeli čudo uskrsnuća koje je učinio

... sve je obuzeo strah te su slavili Boga, govoreći: ‘Velik prorok podignut je među nama’ i ‘Bog se smilovao narodu svojemu’. I glas o tome što je učinio proširio se po svoj Judeji i po svoj okolici“ (Lk 7:11,16,17; 4:14).

Iz ovoga vidimo da su mnogi ljudi i njegovi učenici ‘proširili glas o njemu’, što znači da su spontano i neformalno govorili o Isusu i onome što je govorio bez da su poslani da idu i čine učenike. Oni su zbog onoga što su vidjeli ‘slavili Boga’ i ‘objavili’ drugima dobru vijest o Isusu kao velikom proroku i o Božjem milosrđu koje je preko njega udijelio svom narodu. To što su bili potaknuti da neformalno govore nije isto što i zadatak propovijedanja s ciljem stvaranje učenika kojeg se dodjeljuje samo onima koji se žele i mogu potpuno posvetiti dobroj vijesti, a to su u tom slučaju bili samo neki pojedinci koje je Isus ‘odredio’ i poslao u službu propovijedanja (Lk 10:1; usporedi Dj 8:4; 11:19). Bilo je i onih koji su u Isusovo ime istjerivali demone, a da im to Isus nije zapovjedio. Apostoli su to znali pa su čak branili jednom učeniku koji je to svojevoljno radio. No Isus mu nije zabranio, nego je rekao:

“Ne branite mu, jer nitko tko učini neko silno djelo u ime moje neće moći ubrzo zatim zlo govoriti o meni! Jer tko nije protiv nas, za nas je. Jer tko vas god napoji čašom vode zbog toga što pripadate Kristu, zaista, kažem vam, neće izgubiti plaću svoju“ (Mk 3:14,15; 9:39-41).

S ovim je Isus dao do znanja da svatko tko vjeruje u Krista može imati odobravanje kad na bilo koji način čini dobro djelo u Isusovo ime. Onaj tko želi, može neformalno govoriti ili objavljivati Božju riječ ako ga na to potiče duh. Može čak u Isusovo ime ‘istjerivati demone’, ali ono što Isus od takvih učenika najviše traži je da oni njegove zastupnike koji su poslani da propovijedaju, ‘napoje čašom vode’. Isus je rekao da će taj čin ljubavi i dobrote cijeniti kao da su to njemu osobno učinili (Mt 25:34-40). Time je Isus svojim apostolima naglasio da će im od takvih i ostalih učenika uvijek biti potrebna podrška i briga za njihove tjelesne potrebe.

Bez obzira što bi netko tko nije poslan, mogao govoriti ‘u Isusovo ime’, Isus traži da svi oni koji nisu poslani, a žele biti njegovi učenici, trebaju podupirati apostole i sve druge osobe koji su poslani u službu propovijedanja. Time je pokazao da je zapovijed o propovijedanju i poučavanju trebala imati svoje službeno mjesto u kršćanskoj skupštini za one koji su ‘odvojeni’ za takvu službu (Ri 1:1). Ostali učenici su trebali podupirati takve propovjednike, što je prije svega uključivalo ‘služenje takvima svojom imovinom’, o čemu Biblija često govori i potiče kršćane na takva dobra dijela koja Isus cijeni (vidi Lk 8:1-3; 12:33a; Ri 15:27). Isusovi učenici su mogli također dati svoj skromni doprinos širenju dobre vijesti ali bez da se obavezuju da će izvršavat tu zapovijed. Objavljivanje je za mnoge pripadnike kršćanske zajednice bila spontana reakcija, pa samim tim nije imala težinu neke obaveze koju su imali ovlašteni propovjednici.

Apostol Pavle je bio svjestan toga pa je rekao za sebe:

"A ako objavljujem dobru vijest, to nije razlog da se hvalim, jer to mi je dužnost. Doista, teško meni ako ne objavljujem dobru vijest! Ako to činim dragovoljno, imam nagradu, a ako to činim preko volje, ipak mi je povjeren zadatak“ (1.Ko 9:16,17). (Bilješka: Pavle nikad nije napisao: "To nam je svima dužnost"). 

Ove Pavlove riječi se također krivo koriste kako bi se svim kršćanima ukazalo kako bi i oni poput Pavla trebali prihvatiti i cijeniti svoju dužnost koja im je povjerena pa o tome čitamo:

“Apostol Pavao je znao da prihvaćanje dobre vijesti cijelim srcem i poslušnost njoj vode do spasenja, dok njeno odbacivanje može donijeti uništenje (2. Solunjanima 1:6-8). Zbog toga se osjećao odgovornim Jehovi za svoju službu. Ustvari, Pavao i njegovi suradnici toliko su cijenili svoju službu da su strogo pazili čak i na to da ljudi ne bi stekli dojam kako od službe imaju materijalnu dobit. Osim toga, Pavla je srce navelo da kaže: ”Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na slavu, jer sam na to obvezan. I jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti!“ (1.Korinćanima 9:11-16, St). Budući da smo Jehovini predani sluge, ’obavezni smo na propovijedanje radosne vijesti‘. Naš je zadatak propovijedati poruku o Kraljevstvu. Tu smo odgovornost prihvatili kad smo se predali Bogu.(Usporedi Luku 9:23, 24.) Osim toga, moramo otplatiti dug. Pavao je rekao: ”Dužan sam i Grcima i divljacima, i mudrima i nerazumnima. Za to, od moje strane, gotov sam i vama u Rimu propovjediti evangjelje“ (Rimljanima 1:14, 15). Pavao je bio dužnik zbog toga što je znao da mu je dužnost propovijedati kako bi ljudi mogli čuti dobru vijest i biti spašeni (1.Timoteju 1:12-16; 2:3, 4). Zbog toga se jako trudio izvršiti svoj zadatak i otplatiti dug bližnjima. Budući da smo kršćani, i mi moramo otplatiti takav dug. Osim toga, propovijedanje Kraljevstva glavni je način da se pokaže ljubav prema Bogu, njegovom Sinu i svojim bližnjima (Luka 10:25-28).“ (Stražarska kula, 15.9.1996. str.17)

Ovdje opet vidimo kako se Pavlove riječi s kojima je ukazivao na svoju dužnost propovijedanja kao ovlaštenog evanđelizatora koriste na sve kršćanske vjernike kako bi ih se navelo na obavezu i odgovornost prema Bogu i bližnjima. Međutim, ove riječi koje su vrijedile za Pavla se mogu odnositi samo na one koji su poput njega pozvani i poslani u službu propovijedanja. Propovijedanje je bilo ‘dužnost’ koju su ‘dragovoljno’ izvršavali samo oni kojima je bio ‘povjeren zadatak’ i samo su oni kao Kristovi ‘robovi’ trebali očekivati odgovarajuću nagradu za to što su činili u toj službi (Mt 25:14-19). Gornje riječi se ne mogu odnositi na ostale kršćane kojima nije povjeren taj zadatak. Oni ne moraju osjećati tu istu dužnost prema dobroj vijesti ali mogu biti potaknuti da je na razne načine podupiru, prije svega svojim načinom života, gostoprimstvom i materijalnim prilozima. Isus će ih stoga nagraditi jer time podupiru njegove ‘robove’ koje on naziva svojom najmanjom ‘braćom’ (Mt 25:34-40). Stoga ako netko nije određen, odvojen, pozvan i poslan da izvrši taj zadatak on ne bi trebao niti Bogu, a  niti ljudima polagati račun ta to.

 


Ovlaštenje dano apostolima i prorocima

Jehova Bog je u Izraelu podizao proroke kako bi narod vratili njemu u njegov tor gdje su trebali biti poučavani od ovlaštenih svećenika. Starješine su kao učitelji i pastiri zamijenili ulogu levitskih svećenika dok su ovlašteni propovjednici zamijenili ulogu proroka. Evanđelizatori su stoga trebali izvršiti sličan zadatak kojeg su imali proroci starog doba kako bi Božju riječ prenijeli Židovima i svim narodima u kojima su se nalazile ‘ovce’ koje je trebalo dozvati u Božji tor gdje bi imali Božje vodstvo i redovitu duhovnu pouku od strane imenovanih pastira i učitelja Božje riječi (Iv 10:16). Ivan Krstitelj je bio veći od svih drugih proroka jer je između ostalog bio prvi koji je počeo propovijedati da se približilo Božje kraljevstvo. No, Isus Krist je bio veći od njega. Bio je unaprijed određen da bude Božji prvorođeni i jedinorođeni sin s najvećim ovlaštenjima, pa je time bio i najveći prorok. Kao i svi drugi i Isus je bio imenovan svetim duhom za proroka. On je nastavio tamo gdje je Ivan Krstitelj stao. Propovijedao je Božju riječ, poučavao i krštavao sve koji su ga slijedili kao njegovi učenici. Znao je da će samo kratko vršiti svoju službu pa je među svojim učenicima izabrao apostole ili poslanike koji će nastaviti tamo gdje on bude stao.

Poput proroka koje je Bog izabirao među običnim ljudima, Isus je za svoje zastupnika također birao male i ponizne ljude iz naroda koji su bili spremni izvršiti ogroman zadatak na koji su poslani. Budući da su apostoli i drugi imenovani muževi postavljeni kao propovjednici Božje riječi, njih se može usporediti sa prorocima starog doba. Umjesto da se službu tih proroka i način na koju su je obavljali dovodi u vezu sa djelovanjem svih kršćana, Biblija nam jasno daje do znanja da su njihov primjer revnosti trebali slijediti samo apostoli i drugi imenovani evanđelizatori, a ne ostali kršćani. Kad spominjemo način na koji su proroci vršili svoju službu onda ćemo zapaziti mnoge sličnosti sa Isusom i apostolima.

Proroci su išli po gradovima i selima i objavljivali Božju riječ narodu. Nigdje nema izvještaja da su išli po kućama nego su tu vijest objavljivali na ‘zbornim mjestima’, po ‘ulicama i trgovima’ te u hramu i drugim javnim mjestima okupljanja kao što su bila ‘vrata u koja se ulazili i izlazilo’ iz grada (Ne 8:3; 1.Sa 4:1; Jr 7:2; 11:6; 17:19,20). Sjetimo se proroka Jone koji je trebao propovijedati neznabožačkom asirskom narodu. Bog ga je pozvao da sam objavi Božju poruku gradu Ninivi u kojem je živjelo 120000 stanovnika. Kad je došao do Ninive on je ‘ušao u grad i prošao njime dan hoda objavljujući’ Božju poruku. Nije išao po kućama nego je hodao glavnim gradskim ulicama gdje je govorio ljudima koji su se nalazili na tim ulicama i trgovima tog grada. Iako ga nisu mogli svi čuti, njegova je poruka ipak ‘došla’ do svih građana pa čak i ‘do kralja Ninive’ koji je prihvatio Božju poruku (Jn 3:1-6).

Uzmimo za primjer Ivana Krstitelja. On je ‘obilazio cijeli kraj oko rijeke Jordan, propovijedajući u Judejskoj pustinji’. Nije išao po kućama nego je vjerojatno dolazio do vrata gradova i na obližnja zborna mjesta van grada gdje su ljudi dolazili k njemu, tako da mu je ‘dolazio cijeli Judejski kraj i svi stanovnici Jeruzalema’ (Mk 1:4,5; Lk 3:3,7). Na taj su način mnogi čuli poruku o kraljevstvu Božjem. Sam Isus je svoju službu vršio na sličan način kao i proroci starog doba. Išao je po gradovima i selima i na javnim mjestima objavljivao Božju riječ. No, nema izvještaja da je propovijedao po kućama. Po kućama je samo poučavao one koji su se odazvali na dobru vijest. Tako su nakon Isusa propovijedali i poučavali apostoli. Apostoli su nakon izlijevanja svetog duha u samo nekoliko dana objavili vijest svim ljudima na ulicama Jeruzalema i u dvorištu hrama. Nisu išli po kućama kako bi slučajno naišli na nekoga tko ih nije imao prilike izravno čuti na javnom mjestu, ali je njihova riječ ipak došla do svih stanovnika tog grada pa i šire. Po kućama su održavali sastanke i poučavali grupe učenika.

Godinama kasnije je i apostol Pavle bio u prilici da objavi dobru vijest cijeloj Aziji bez da ide po kućama. On je ‘dvije godine svakodnevno držao govore u jednoj školi tako da su svi koji su živjeli u Aziji, i Židovi i Grci, čuli riječ Gospodinovu’ (Dj 19:9,10). Ono što je on javno govorio čulo je mnoštvo ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Azije, tako da su mnogi od njih spontano širili drugima ono što su čuli od Pavla. Među njima su bili neki koji su prihvatili dobru vijest. Oni su ostali u tom gradu gdje ih je Pavle poučavao. Kada su se vratili u svoja mjesta oni su neformalno širili poruku dobre vijesti u mjestu gdje su živjeli što je samo pripremilo put za apostole i druge ovlaštene propovjednike da u tim mjestima stvaraju učenike i formiraju skupštine.

Iako je Bog u staro doba pozivao za proroke pojedine vjerne muževe kao što je bio Ilija, u narodu je znalo biti u isto vrijeme i drugih muževa koji su bili pozvani i potaknuti da svojim bližnjima ukazuju na Božje osude zbog svega onoga što su vidjeli da se dešava u narodu. Zbog svog djelovanja i zastupanja Božje riječi Biblija i za njih govori da su bili ‘proroci’ ili ‘proročki sinovi’ koji su slijedili Božje izabrane ‘proroke i učitelje’ (1.Kr 18:13; 2.Kr 2:3). Na sličan su način proročku službu prihvatili apostoli i drugi vjerni muževi koji su na takav način slijedili primjer Božjeg izabranog proroka i svog Učitelja Isusa Krista. Osim proroka Ilije i stotinu proročkih sinova, u narodu je tada bilo i ‘sedam tisuća’ drugih pravednih osoba koji su zastupali pravo obožavanje, ali koji nisu prorokovali niti objavljivali Božju riječ (1.Kr 19:18). Ako se proroke i proročke sinove starog doba uzima kao primjer svima nama koji bi po njihovom primjeru trebali propovijedati, kako da onda gledamo na one ostale prave obožavatelje tog doba koji nisu vršili proročku službu. Ako ih ne možemo smatrati nevjernicima, onda oni očito predstavljaju kršćanske vjernike koji nisu pozvani da javno zastupaju Božju riječ pred drugima, ali koji u svom kršćanskom životu ipak čine sve što im je Isus zapovjedio. Iako nisu pozvani i potaknuti da propovijedaju oni su živjeli po dobroj vijesti i neformalno o njoj govorili svojim bližnjima.

Kad u Hebrejskim spisima istražimo sva mjesta gdje Bog traži da se određena vijest ‘objavi’ Izraelcima ili drugim narodima onda tu objavu nisu bili dužni izvršavati svi Izraelci nego samo proroci (Jr 4:5,16). Npr. kad je Bog preko proroka Joela rekao Izraelcima:

Objavite ovo među narodima,

... onda to nije obavezivalo sve njih da budu glasnici Božjih osuda (Jl 3:9). To su kasnije učinili mnogi proroci koji su u svoje vrijeme pozivani iz naroda i slani da objavljuju Božju riječ čime su ispunili zadatak kojeg je Bog tražio preko proroka Joela (2.Kr 21:10; 2.Lje 36:15,16; Jr 5:20; 50:1,2). Možda su i oni imali suradnike – proročke sinove. Kad uzmemo sve te primjere gdje Bog kaže: ‘Objavite ovo među narodima’, onda u tim riječima vidimo sličnosti s onim što je Isus rekao apostolima: 

"Pođite po cijelom svijetu i propovijedajte dobru vijest svemu stvorenom" (Mk 16:14,15) 

"Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda" (Mt 28:19,20).

Samim tim, Isusova je zapovijed u vezi objavljivanja dobre vijesti, a koja je dana apostolima, trebala obavezati samo apostole i druge ovlaštene propovjednike.

Očito je lako zapaziti sličnost između proroka starog doba i izabranih evanđelizatora prvog stoljeća, jer su jedni i drugi pozvani i poslani da objavljuju Božju riječ. Zbog svog su zadatka proroci često bili u smrtnoj opasnosti, a neki od njih su i ubijeni što u potpunosti odgovara načinu djelovanja i života prvih apostola koji su također bili meta protivljenja, zatvaranja i ubijanja zbog svog objavljivanja (Mt 10:16-18; 2.Ko 4:8-12). Isus, naime nije nigdje dao do znanja da je promijenio teokratsko pravilo kad je u pitanju pozivanje i postavljanje onih osoba preko kojih Bog želi da objavi svoju riječ svim narodima. Naprotiv, židovskim vođama je rekao:

Zato, evo, ja vam šaljem, proroke i mudrace i učitelje. Neke će te od njih ubiti i staviti na stup, a neke će te izbičevati u svojim sinagogama i progoniti od grada do grada...“ (Mt 23:34).

Koga je Isus namjeravao poslati u službu propovijedanja? Da li sve svoje učenike? Očito ne. Da je mislio na sve koji su ga slijedili onda bi rekao da će im poslati sve svoje učenike a ne samo one koji odgovaraju opisu ‘proroka, mudraca i učitelja’. ‘Proroci, mudraci i učitelji’ koje je Isus spomenuo odgovaraju opisu kojeg je dao apostol Pavle kad je rekao da je ‘Bog u skupštini postavio razne pojedince: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje’. Drugom prilikom je to ponovio kad je rekao da je Bog postavio

“... neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji (Ef 4:11; 1.Ko 12:28).

Svi ovi spomenuti su izabrani kršćanski muževi koji su izdvojeni među svojom braćom i postavljeni sa zadatkom da propovijedaju i poučavaju druge. Oni su bili Isusovi ‘poslanici’. Jedni su poslani da propovijedaju Krista izvan skupštine, a drugi unutar skupštine.

Prema tome, djelovanje ranih proroka ili ‘glasnika’ ne možemo dovoditi u vezu sa djelovanjem svih kršćana, niti možemo od svih kršćana tražiti da se ugledaju na proroke kako bi na sličan način ispunili svoju kršćansku dužnost. Kršćanski vjernici su trebali biti slični Izraelcima starog doba koji su živjeli u skladu sa Božjim zakonom, čime su svojim načinom života bili svjetlo svojim nevjernim sunarodnjacima i svim drugim narodima. Ti vjerni Izraelci nisu bili glasnici Božjih objava, ali su bili potaknuti da svojim načinom života  ‘razglase hvalu Božju’. Ponekad su pojedini Izraelci dolazili u kontakt sa pripadnicima drugih naroda i tada su koristili prilike da neznabošcima govore o svom Bogu Jehovi i o ‘objavama Božjih glasnika’ (Iz 43:12,21; 44:26a). Među njima često koristimo primjer mlade Izraelke koja je u zarobljeništvu kao sluškinja svojoj gospodarici rekla za proroka Elizeja koji može ozdraviti od gube njenog muža Namana – zapovjednika sirijske vojske. Međutim ona nije od Boga poslana da objavi Božju riječ kao što je to bio slučaj sa tadašnjim prorokom Elizejom. Ona je samo iskoristila prigodnu situaciju da u kući gdje je služila ukaže na svog Boga Jehovu koji preko proroka može činiti čuda. Zato taj i drugi primjeri ne mogu obavezivati nikoga pa ni najmlađe kršćane da poput proroka služe kao propovjednici (2. Kr 5:1-3,13-19). Umjesto toga ovakvi primjeri samo služe kao dokaz da svi mi možemo u prigodnim situacijama ‘razglasiti’ dobru vijest. Možemo svojim bližnjima ukazivati na Jehovu i na one muževe koji su od Boga ovlašteni i sposobni da nekome udjele duhovno ozdravljenje kroz pouke iz Božje riječi.

Na sličan su način i prvi kršćani bili potaknuti da u raznim situacijama neformalno govore i objavljuju drugima dobru vijest i da ih upućuju na duhovno zrele muževe koji su bili poslanici za Krista. No ta aktivnost nije isto što i zadatak kojeg su trebali izvršavati drevni proroci a kasnije i apostoli i drugi evanđelizatori. Zato nema potrebe sve kršćane obavezivati na tjedno i mjesečno evanđeliziranje, jer to nije u kontekstu onoga kako su na tu obavezu gledali Isus, apostoli i prvi kršćani. Očito je da je Isusova zapovijed u vezi propovijedanja i poučavanja, a koja je dana apostolima, mogla obavezivati samo ‘neke’ kršćanske muževe a ne sve kršćane. Samim tim, krštenje nikoga ne može ovlastiti i postaviti u službu propovjednika i učitelja kao što to provodi kršćanska Zajednica Jehovinih svjedoka.

Umjesto da nam Zajednica istakne primjere i činjenici kako su se prvi učenici Isusa Krista krštavali bez da su prethodno trebali dati dokaz svoje propovjedničke aktivnosti, ona unatoč tome bez ikakvog biblijskog dokaza tvrdi da se prilikom krštenja postaje ovlašteni propovjednik, čime podupire svoju praksu koja se uopće ne zasniva na Bibliji nego na nečijem osobnom shvaćanju koje je s vremenom postalo dio kolektivne svijesti kojoj nitko ne može niti smije proturječiti bez obzira što nas Biblija navodi na drugačije i ispravnije postavljanje stvari u vezi toga. Zajednica uvijek iznova insistira da svaki njen član bude ovlašteni ‘radnik’ na sjetvi i žetvi koji bi trebao ići u službu propovijedanja i poučavanja, a posebno u službu od kuće do kuće. Zašto taj zadatak ‘povjerava’ svakome i stavlja tu ‘dužnost’ čak i onima koji nemaju odgovarajuću osposobljenost? Zašto ne daju prednost propovijedanju kojeg bi mogli obavljati ovlašteni evanđelizatori koristeći javna mjesta sa kojih bi cijelom svijetu objavljivali dobru vijest? Prije nego dođemo do tog odgovora, istražimo pomoću Biblije povijest prvih kršćana kako bi vidjeli da nisu svi oni bili ovlašteni ‘radnici’, ‘poslanici’ i ‘evanđelizatori’. Da bi ispravno postavili stvari u vezi toga razmotrimo neke ključne događaje povezane s apostolima i drugim Isusovim učenicima nakon Isusovog uzašašća. Većina toga je opisana u Lukinom izvještaju biblijske knjige Djela apostolskih.

 


Propovijedanje nakon izlijevanja svetog duha

Apostoli su svoje iskustvo u službi propovijedanja stekli surađujući sa Isusom koji im je dao primjer i upute kako bi i oni mogli biti dobri propovjednici i učitelji Božje riječi. Kad ih je poučio onda ih je slao u gradove i sela gdje su poput njega propovijedali u sinagogama i drugim javnim mjestima. Kao što smo vidjeli u prethodnom razmatranju Isus je samo njima dao zapovijed da propovijedaju i čine učenike. Tu im je zapovijed ‘ponovio’ kad je uskrsno (Iv 20:21). Prije svog uzašašća Isus je svojim apostolima dao još jednu zapovijed kad im je rekao:

Ne idite iz Jeruzalema, nego čekajte ono što je Otac obećao, o čemu ste čuli od mene! Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom“ (Dj 1:4,5).

Kao što je krštenje u vodi bilo namijenjeno svima tako je bilo i sa krštenjem svetim duhom. Apostoli su se stoga vratili u Jeruzalem i ‘popeli se u gornju sobu gdje su boravili’ zajedno sa drugim učenicima(Dj 1:13). Osim toga Luka se gornjim riječima svog drugog izvješća nadovezao na zadnje riječi svog ‘prvog izvještaja’ gdje je zapisao da su apostoli nakon što su se ‘vratili u Jeruzalem, stalno bili u hramu blagoslivljajući Boga’ (Lk 24:52,53). To nam govori da su apostoli nakon Isusovog uzašašća već od ranog jutra odlazili ‘u hram’ gdje su bili i ostali učenici Isusa Krista.

Tih je dana ‘u hram’ dolazilo i mnogo bogobojaznih Židovi iz Judeje i dijaspore kako bi se posvetili obožavanju koje je bilo povezano s Pashom, blagdanom beskvasnih kruhova i Pedesetnicom. Kako navodi Encyclopedia Judaica, hodočasnici su se sastajali s prijateljima te odlazili u hram kako bi štovali Boga, prinosili žrtve i proučavali Toru. To što su apostoli ‘blagoslivljali Boga’ nam govori da su iz osjećaja zahvalnosti ‘dobro govorili o Bogu’ i da su ga ‘hvalili’ pred ostalim učenicima koji su se s njima okupljali tih dana u hramu i u kući, ali još uvijek nisu javno propovijedali Krista pred ostalim narodom koji su tih dana dolazili u hram (vidi 2.Lje 20:26; Ps 103:1). Što se onda to dogodilo ‘na dan Pedesetnice’? Izvještaj kaže:

"A na dan Pedesetnice svi su bili zajedno na istome mjestu. I iznenada je nastala huka s neba kao kod naleta jakog vjetra i ispunila je cijelu kuću u kojoj su sjedili. I ugledali su nešto poput plamenih jezika koji su se razišli te je po jedan sišao na svakoga od njih. I svi su se ispunili svetim duhom i počeli govoriti raznim jezicima, kako im je duh davao da govore." (Dj 2:1-4).

Koliko je tada bilo ‘učenika’ koji su sjedili u kući kada se to desilo? Prema onome kako je Luka opisao taj događaj moglo bi se zaključiti da izraz ‘svi’ uključuje ‘oko 120 učenika’ koji su se u tom broju skupilo na jednom ranijem sastanku zajedno sa apostolima. Međutim, moguće je da se radi i o nekom drugom broju.

Zanimljivo je da su kasnije Židovi koji su se tom prilikom zatekli u hramu primijetili da njihovim različitim jezicima govore samo ‘Galilejci’. Zašto nisu čuli i Judejce? Da li to govori u prilog tome da su sveti duh najprije primili samo apostoli jer znamo da su svi oni bili Galilejci. Čak su im se i anđeli deset dana prije ovoga obratili apostolima govoreći: “Ljudi Galilejci! šta stojite i gledate u nebo?“ (Dj 1:11). Ako apostoli nisu bili sami onda su sa njima uglavnom bila braća iz Galileje među kojima su vjerojatno bili i oni muževi koje je Isus ranije izabrao i poslao da propovijedaju (Lk 10:1). Naime, Izraz ‘svi’ je često neodređen i ne mora se odnositi na sve one na koji se spominju u istom izvještaju nego vjerojatno ne neke od njih. Na primjer, Matej izvještava da su ‘svi’ prisutni vikali da se Isusa ubije. No poznato je da to nisu vikali ‘svi’ nego jedna glasna većina iz naroda, dok su ostali prisutni bili svjedoci toga (Ma 27:22-25). Marko izvještava da su Ivanu krstitelju dolazili ‘sav kraj Judejski i svi stanovnici Jeruzalema i da ih je on krštavao’, što naravno ne znači da se to doslovno odnosi na sve Židove, nego vjerojatno na jedno mnoštvo ljudi, od kojih su neki bili samo promatrači (Mk 1:5; Mt 3:7). Luka izvještava da su ‘svi’ učenici prodavali svoje posjede i imovinu, iako mnogi učenici nisu imali svoje nekretnine jer su bili iz dijaspore (Dj 2:44,45). Takvih primjera ima više tako da izraz ‘svi’ ne mora značiti da su svi prisutni govorili jezicima jer bi to značilo da se to odnosilo i na one koji nisu bili Galilejci ukoliko su osim apostola na tom sastanku bili i drugi muškarci, žene pa ćak i djeca iz Judeje. Zato je moguće da je ovdje riječ prije svega o apostolima kao Galilejcima, a također o jednoj određenoj grupi izabranih učenika od koji su svi ili većina njih bili iz Galileje, a koji su primili sveti duh zajedno s apostolima.

Kristovih učenika koji su živjeli po Galileji i Judeji je vjerojatno bilo mnogo više od 120. Iako Isus nije tražio da svi njegovi učenici budu u Jeruzalemu kako bi bili kršteni svetim duhom, onda ta zapovijed očito nije imala toliku važnost za sve njih, koliku važnost je imala za apostole i druge poslanike koji su ga stalno slijedili, a koji su trebali biti temelj nove Skupštine. Čak ni apostoli nisu tih dana sazivali sastanke s tom namjerom kako bi svi Isusovi učenici, doživjeli izlijevanja svetog duha. Krštenje duhom nije trebao biti izolirani događaj koji bi se odigrao samo jedanput čime bi svi oni, koji ne bi bili prisutni tom prilikom, bili uskraćeni. Isus je samo apostolima rekao da svi oni budu u Jeruzalemu kad se to desi. Za njih se može sa sigurnošću reći da su tog dana 'svi oni bili sakupljeni u gornjoj sobi kad se desilo izlijevanje svetog duha.

Ono što se desilo na taj dan je bilo povezano utemeljenjem kršćanske skupštine, u kojoj su apostoli i drugi muževi svetim duhom već bili ‘ovlašteni’ za Isusove zastupnike (Iv 20:21). Budući da je ta skupština bila ‘sazidana na temelju apostola i proroka’ onda se može pretpostaviti da se nakon apostola sveti duh ‘razišao’ na izabrane muževe koji su tim činom postali ‘proroci’, a ukoliko su i još neki učenici bili tom prilikom na tom mjestu, onda su oni primili sveti duh tek nakon njih (Ef 2:20; vidi Dj 11:27). Kao što je ‘sedamdeset sinova’ koji su pripadali ‘dvanaestorici’ Jakovljevih sinova došlo u Egipat gdje su stvorili temelj svog naroda Izrael, tako su i ovi proroci i evanđelizatori zajedno s apostolima tvorili temelje nove nacije ‘Izrael’ (1.Mo 46:5-7,26,27; 2.Mo 1:1-5; usporedi 4.Mo 33:9; Dj 3:25). Isus je očito već ranije s određenom namjerom izabrao ‘dvanaest’ apostola i ‘sedamdeset’ muževa za svoje zastupnike i poslao u službu propovijedanja kao evanđelizatore jer je taj broj odgovarao i broju muževa koji su kasnije trebali pomoći Mojsiju oko vođenja i upravljanja narodom (usporedi 2.Mo 24:1; 4.Mo 11:16). Budući da ih je izabrao nakon ‘dvanaest’ apostola, onda su očito i oni trebali primiti sveti duh među prvima i biti temelj cijelog novog naroda ‘Izrael’ kao ‘nove zemlje’ (Lk 10:1; Ri 11:12,25,26; 2.Pe 3:13). Ukoliko su tom činu izlijevanja svetog duha su trebali svjedočiti i ostali učenici – muževi i žene - koji su se trebali nadograditi na te temelje, onda se ovaj događaj trebao odigrati u vrijeme kada bi ‘svi’ oni bili zajedno na jednom te istom mjestu.

Razlog zašto su apostoli nekoliko dana prije ovog događaja sazvali skup na kojem je bilo prisutno oko 120 braće, je da bi među njima pronašli i izabrali još jednog učenika koji bi popunio upražnjeno mjesto dvanaestog apostola. To je bilo potrebno učiniti kako bi taj izabrani apostol zajedno s njima sačinjavao ‘puni broj’ kojeg je Isus odredio i kako bi svi oni zajedno kao jedno tijelo primili obećani sveti duh. Očito je trebalo postaviti temelje kršćanske skupštine. Stoga su po biblijskoj logici samo određeni muževi zajedno s apostolima trebali primiti sveti duh prije ostalih učenika. Svi oni koji su svjedočili tom događaju su:

"ugledali nešto poput plamenih jezika koji su se razišli te je po jedan sišao na svakoga od njih" (Dj 2:3).

Budući da se u ovim riječima koristi izraz ‘razišli’ onda možemo pretpostaviti da je sveti duh u obliku plamenih jezika najprije sišao na apostole, što bi bilo sasvim razumljivo, te da su se potom ti plameni jezici ‘razišli’ i sišli na ostale izabrane muževe koji su ušli u temelj nove skupštine. U suprotnom, da su plameni jezici u istom trenutku stali iznad svih glava, onda se ne bi morali razići. Ovako su očito najprije apostoli dobili puninu duha što je vidljivo i po njihovom djelovanju nakon ovoga kada su samo oni mogli činiti ‘čuda i znamenja’ (Dj 4:33a; vidi 2:43; 5:12,42). Nakon toga su se vjerojatno jednim teokratskim redom plameni jezici ‘razišli po jedan’ i na onih sedamdeset muževa koji su već bili izabrani od Isusa za evanđelizatore. No, ne može se sa sigurnošću tvrditi da su to doživjeli i drugi ukoliko su bili prisutni jer smo vidjeli da su samo muževi iz Galileje govorili drugim jezicima.

To nas podsjeća na događaj kada je Bog ‘uzeo nešto duha sa Mojsija i stavio ga na svakog od sedamdesetorice starješina’ koji su postali ‘proroci’ (4.Mo 11:24,25). Tako su samo apostoli i drugi izabrani muževi koje Biblija spominje u sebi imali onu puninu duha s kojim su mogli na razne načine svima dokazivati da Bog djeluje preko njih kao prvih Kristovih zastupnika. Ukoliko pretpostavimo da su osim njih i drugi muževi i žene bili prisutni tom događaju onda su oni tim činom postali sastavni dio Kristove skupštine novog naroda koju je on na takav način posvetio svojom krvlju.

Ove pojedinosti, o kojima Luka nije detaljno izvijestio, nam pomažu razumjeti što se desilo na dan Pedesetnice. U jutro tog dana, vjerojatno u vrijeme kad su se braća okupila na zajedničkoj molitvi, Bog je poslao sveti duh u vidljivom obliku, čime je preko Krista najprije krstio njegove apostole. Tako su ‘dvanaest apostola’ postali prvi sinovi novog naroda ‘Izrael’ čime su predočavali dvanaest Jakovljevih sinova. Ispunivši ih puninom duha, on ih je postavio za svoje pomazane zastupnike – Evanđelizatore, Pastire i Učitelje koji su zamijenili svećeničku klasu. Tim činom je potvrdio savez za kraljevstvo kojeg je sklopio s njima nedugo prije svoje smrti. Tom prilikom je Isus svetim duhom krstio i druge izabrane muževe ‘evanđelizatore, proroke i učitelje’ na kojima je utemeljio i pomazao svoju skupštinu, a zatim i sve ostale prisutne (Ef 2:20; 4:11).

Takav razvoj događaja je stvorio sve pretpostavke da se preko punog broja od ‘dvanaest apostola’, a također i od punog broja od ‘sedamdeset sinova’ rodi nova duhovna nacija. Nedugo nakon što su apostoli postavili temelj svojim svjedočenjem i krštenjem mnogih vjernika, Božji duh je trebao početi djelovati i na njihovu duhovnu djecu. Židovi koji su do tada bili kršteni u vodi od strane Ivana Krstitelja i Isusa Krista trebali su prihvatiti Isusa za Krista kako bi bili kršteni svetim duhom. Ovom prilikom se ispunilo Joelovo proročanstvo koje je Petar tom prilikom istaknuo rekavši:

"to je ono što je rekao prorok Joel: "U posljednje ću dane“, govori Bog, “izliti duha svojega na sve vrste ljudi, i sinovi će vaši i kćeri vaše proricati, mladići će vaši viđenja vidjeti, a starci vaši snove sanjati. Čak ću i na robove svoje i na robinje svoje u te dane izliti duha svojega, i oni će proricati.  I dat ću znamenje gore na nebu i čudesne znakove dolje na zemlji, krv i vatru i oblake dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i slavni dan Jehovin.  I svatko tko prizove ime Jehovino bit će spašen’” (Dj 2:16-21).

Na kraju je Petar pozvao prisutne rekavši:

“Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha! Jer to je obećanje dano vama i djeci vašoj i svima onima koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove k sebi“ (Dj 2:38,39).

Ovo proročanstvo se trebalo ispuniti na učenicima koje su apostoli od tada krštavali i polagali ruke na njih. Naime, ako analiziramo ove riječi vidimo da proročanstvo kaže kako će ‘mladići vidjeti viđenja, a starci sanjati snove’ kroz koje će dobivati nebeske objave. No, mnoštvo prisutnih ljudi nisu tim darovima svjedočili tog dana, niti je to značilo da će svaki kršćanin, samim tim što je ‘mladić’ ili ‘starac’, imati takve darove duha. Te darove su nakon krštenja imali samo pojedini kršćani, a ne svi kršćanski mladići i starci. Na sličan način možemo gledati na izjavu da će ‘sinovi i kćeri, robovi i robinje proricati’.

To što su tog dana ‘apostoli i proroci’ govorili jezicima je bila samo uvertira u to da će Bog od sada svojim duhom omogućiti ‘muževima i ženama’ da prorokuju, ali opet ne svima. Umjesto da se podrazumijeva kako su svi kršćanski muževi i žene proricali, Biblija navodi samo neke pojedine muževe, a među njima i Filipove ‘četiri kćeri’ za koje se moralo naglasiti da su ‘prorokovale’, a što je njih i ostale izdvajalo iz mnoštva kršćanskih muževa i žena koji nisu na taj način bili potaknuti duhom da prorokuju (vidi Dj 11:27; 13:1; 15:32; 21:9). Stoga ne možemo zastupati mišljenje kako je sveti duh s ovim darovima duha tog dana ovlastio sve kršćane da prorokuju i propovijedaju.

Samim tim što je ‘prorokovanje’ bilo namijenjeno za izgrađivanje novih u vjeri, ono nije bilo isto što i ‘propovijedanje’ nevjernicima (1.Ko 12:7-11; 14:22; Mt 10:7). Prema tome, Isus je svetim duhom najprije krstio one muževe na kojima je utemeljena i pomazana njegova skupština. Preko njih je trebao krstiti sve ostale muževe i žene kao svoje učenike. On tim činom krštenja svetim duhom nije uveo novo pravilo po kojem će, poput drevnih proroka, svi članovi Božjeg naroda biti postavljeni u službu propovjednika. Čak ni darovi duha nisu dani učenicima isključivo sa tom svrhom niti su bili dokaz da je netko postao ovlašteni propovjednik. Pogotovo je pogrešno tvrditi da je Isus tim činom izlijevanja svetog duha pomazao sve muževe i žene za svoje suvladare jer to nije bio smisao posvećenja njegove Skupštine.

 


Govorenje jezicima i prorokovanje

Govorenje jezicima je dar duha kojeg su imali neki učenici i to samo jedno određeno vrijeme. Međutim, apostoli su imali darove duha koji su ih razlikovali od ostalih učenika. Osim što su mogli govoriti različitim jezicima, proricati, imati vizije i druge objave s neba, oni su mogli i činiti čuda i znamenja u narodu. Te mnogostruke darove su mogli prenijeti samo na onu braću koja su poput njih trebala služiti u sličnim zadacima povezanim s propovijedanjem, stvaranjem učenika, krštavanjem i poučavanjem. Zato Luka u nastavku samo za apostole više puta govori da su nakon izlijevanja duha ‘činili mnoga čuda i znamenja’ dok su ‘svaki dan poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu’ (Dj 4:33a; vidi 2:43; 5:12,42). Što je bilo s ostalim učenicima? Za njih se nigdje ne navodi da su tih dana i oni činili takva čuda i znamenja iako su neki od njih imali dar govorenja jezicima. Za njih u nastavku piše: "I nezaslužena dobrota u velikoj je mjeri bila na svima njima“ (Dj 4:33b). ‘Nezaslužena dobrota’ se dovodi u vezu sa mnogim ‘blagoslovima’ dobivenim preko svetog duha. Sveti duh je kao pomoćnik i utješitelj svima njima preko apostola i zrelih muževa davao utjehu i pomoć, pouku i spoznaju koja im je trebala (1Pe 4:10,11). 

Zbog svega onoga što su vidjeli i čuli, novi kršteni učenici su ‘veličali apostole’ i ‘hvalili Boga’ (Dj 3:8; 5:13). Iako su svojim krštenjem primili sveti duh, svi su se oni, kako kaže izvještaj, samo "posvetili apostolskom učenju“. Izvještaj naime ne navodi da su se tada i ostali poput apostola ‘posvetili’ propovijedanju, krštavanju i ‘poučavanju o Riječi Božjoj’ iako znamo da je među krštenom braćom bilo imenovanih ‘evanđelizatora’ i ‘proroka’ koji su od ranije surađivali s Isusom i apostolima (Dj 2:42,43; 6:4).

Darovi duha, kao što su govorenje jezicima i proricanje, nisu bili potrebni za djelo propovijedanja nevjernicima već za druge svrhe. Ti darovi su uglavnom imali svrhu da dotične krštene osobe budu uvjerene u to da iza njih i drugih učenika stoji Bog i Isus Krist. To je bio i ‘znak za nevjernike’ koji su mogli zaključiti da Božji duh počiva na Isusovim učenicima, a ne više na židovskom religioznom sistemu. Međutim, nitko nije mogao davati temeljito svjedočanstvo niti poučavati druge samim tim što je imao dar govorenja stranih jezika. Biblija nigdje ne navodi iskustvo da je netko propovijedao, razgovarao ili raspravljao sa nekim nevjernikom na drugom jeziku. Spominje se samo to da su s tim darom mogli samo ‘govoriti’ u tom momentu ono što bi im duh davao da govore. Duh im je davao da izgovaraju riječi kojima se pred drugima javno ‘hvalilo Boga’, govorilo o ‘veličanstvenim djelima Božjim’, te ‘zahvaljivalo Bogu’ zbog njegovog milosrđa i dobrote koju je iskazao grešnim ljudima. Na različitim jezicima su izgovarane molitve i zahvale te pjevalo hvalospjeve Jehovi (vidi Dj 2:4,11; 2:47; 10:46; 1.Ko 14:16,17). Prisutni su to mogli samo slušati i diviti se čime su bili navedeni da i oni hvale Boga. Pogledajmo kako je to izgledalo na dan Pedesetnice.

Nakon što ih je sveti duh navodio da govore različitim jezicima, apostoli, a možda još neki muževi su među prisutnima, najvjerojatnije u nekom radosnom zanosu, hvalili Boga. Međutim oni nisu propovijedali i poučavali prisutno mnoštvo ljudi koji su samo htjeli vidjeti i čuti što se to čudno dešava. Apostoli i drugi učenici se njima nisu obraćali osobno, nego su bili navedeni da svaki od njih govori nekim jezikom ‘kako im je duh davao da govore’. To što su svaki od njih govorili različitim jezicima je mnoge prisutne ‘zbunjivalo’ jer je svatko od stranaca mogao prepoznati svoj jezik kojim su oni ‘hvalili Boga’, a ne propovijedali.

Mnoštvo ljudi iz najmanje petnaest različitih jezičnih područja su čuli na svom jeziku kako ovi učenici iz Galileje ‘njihovim jezicima govore o veličanstvenim djelima Božjim.’ Mnogi “su bili izvan sebe i zbunjeno su jedan drugog pitali: ‘Što bi to moglo biti’“. Drugi koji su samo čuli žamor različitih jezika su se rugali da su oni vjerojatno pijani. Sve nam to govori da učenici tada nisu propovijedali na različitim jezicima, nego da su samo pred drugima javno izražavali ‘hvalu Bogu’ kojeg su ‘veličali’ zbog svega što je učinio. Sjetimo se da su apostoli i prije ovoga ‘stalno bili u hramu blagoslivljajući Boga’ što su vjerojatno činili i ostali Židovi. Apostoli su se među njima isticali i vjerojatno su ih mnogi upoznali znajući da su oni Galilejci. No, sada su apostoli pred drugima hvalili Boga na različitim jezicima tako da su to svi mogli primijetiti budući da do tog dana nisu tome svjedočili. Mnoštvo prisutnih je to samo slušalo i čudilo se onome što su vidjeli što je bilo dovoljno da obrate pažnju onome što su trebali s pažnjom čuti od apostola. Nakon što su se neki počeli rugati da su se ‘napili slatkog vina’ apostol “Petar je ustao s jedanaestoricom“ i stao u njihovu obranu rekavši: “Ovi ljudi nisu pijani“. Zatim je dao temeljito svjedočanstvo te im je na kraju rekao:

“Toga je Isusa Bog uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci. Dakle, budući da ga je Bog, Otac, uzvisio i dao mu da sjedi njemu zdesna i da je od njega primio obećani sveti duh, izlio je na nas taj duh, kao što vidite i čujete“ (Dj 2:13-15, 32,33).

Zanimljivo je da je Petar tek tada svim prisutnima dao ‘temeljito svjedočanstvo’ ali samo na hebrejskim jezikom kojeg su manje više poznavali svi ti raseljeni Židovi koji su živjeli izvan svoje domovine. Nije im govorio različitim jezicima. Zato je započeo svoj govor riječima:

“Ljudi, Judejci i svi što živite u Jeruzalemu...“ (Dj 2:14). Nakon što su Židovi na hebrejskom jeziku čuli Petrovo temeljito svjedočenje, “probolo ih je u srcu pa su rekli Petru i ostalim apostolima: Ljudi, braćo, što trebamo činiti?“ (Dj 2: 37).

Ovaj izvještaj samo potvrđuje da su svi prisutni dobili svjedočanstvo na hebrejskom jeziku, a ne na različitim jezicima kojima su učenici veličali i blagoslivljali Boga. To što su Kristovi učenici svoje hvale Bogu izražavali na različitim jezicima je samo privuklo pažnju na njih kao posebnu grupu, nakon čega je apostol Petar iskoristio priliku i prisutnima dao temeljito svjedočanstvo (Dj 2:40). Stoga je razvidno da oni koji su imali dar govorenja jezicima nisu propovijedali tim darom, nego su s tim darom bili znak nevjernicima da obrate pažnju dobroj vijesti koju su propovijedali apostoli, a kasnije i drugi imenovani propovjednici. Da je to tako, pogledajmo što Biblija govori o tom daru i onima koje je sveti duh navodio da govore jezicima.

Dar govorenja jezicima su neki učenici uglavnom koristili u skupštini među svojom duhovnom braćom čak i onda kad na sastanku ne bi prisustvovao niti jedan nevjernik. Ukoliko ne bi bilo prevodioca onda dotični ‘nisu govorili ljudima, nego Bogu i sebi’. Onaj tko je govorio stranim jezikom je mogao biti potaknut ‘da po duhu govori svete tajne’ do kojih nije došao svojim proučavanjem Božje riječi, tako da ‘njegov um nije sudjelovao u tome’, nego je to činio dar duha koji je djelovao kroz tu osobu. Nešto slično je doživio prvi kralj Šaul kada je “duh Božji došao na njega te je usred njih stao govoriti u proročkom zanosu“ bez da je njegov um svojevoljno u tome sudjelovao i to je trajalo kratko kao svjedočanstvo njemu i drugima da je s njim pravi Bog (1.Sa 10:5-13). Prema tome, onaj tko je imao dar duha da govori stranim jezicima nije automatski imao zadatak da propovijeda i poučava. Da bi netko mogao propovijedati i poučavati on bi trebao to činiti ‘svojim umom’, odnosno trebao je po ljubavi, vjeri i duhovnosti biti iznad tog dara govorenja stranim jezicima (1.Ko 14:14-19). Trebao bi imati i potpunu spoznaju i biti upućen u svete tajne. Stoga je dar govorenja jezicima imao samo djelomičnu svrhu (1.Ko 13:1,8,9).

Ovi učenici koji su na Pedesetnicu dobili taj dar, nisu ga mogli koristiti za propovijedanje. To što su neki mogli pred svojim sugrađanima i rodbinom veličati Boga na jeziku kojeg nisu učili, je bio samo znak nevjernicima da obrate pažnju dobroj vijesti. No, ukoliko su taj dar koristili u skupštini u kojoj nije bilo stranaca, oni su time mogli samo “izgrađivali sebe“  ali nisu mogli s tim darom biti postavljeni da poučavaju druge u skupštini (vidi Dj 10:44-48; 1.Ko 14:2,4,22,28). To ih je razlikovalo od apostola i braće koja su postavljeni da propovijedaju i poučavaju kao Isusovi zastupnici, a koji su darove duha uglavnom koristili kako bi nevjernicima skrenuli pažnju na dobru vijest, a braću  izgrađivali u vjeri i spoznaju.

Što je s ‘proricanjima’? Oni koji su ‘proricali’ pomoću svetog duha, nisu propovijedali ili vodili diskusije s nevjernicima, nego su ‘svojim govorom izgrađivali, hrabrili i tješili ljude’ i ‘izgrađivali skupštinu’ ‘pomoću nebeskih objava, znanja, proročanstava i pouke’. Stoga je Pavle rekao da je dar proricanja bio ‘znak vjernicima’ koji su se uvjeravali u istinitost Božje riječi, dok je dar govorenja jezicima bio ‘znak nevjernicima’ da prihvate činjenicu da je pravi Bog na Isusovoj skupštini i njegovim učenicima (1.Ko 14:3,4,6,22). Kao što je Isus svetim duhom ovlastio svoje apostole da propovijedaju, poučavaju i vode skupštinu, tako je koristio sveti duh kako bi njegovi ostali učenici pomagali jedni drugima da se učvrste u vjeri. Iako je među učenicima bilo onih koji su mogli govoriti jezicima i proricati, to ih nije postavljalo u isti rang s apostolima koji su imali zapovijed od Krista da propovijedaju, poučavaju i čine učenike. To je razvidno iz onoga što su apostoli rekli ostalim učenicima:

“Nije pravo da mi [apostoli] ostavimo riječ Božju kako bismo dijelili hranu. Stoga, braćo, pronađite među sobom sedam ljudi na dobrome glasu, koji su puni duha i mudrosti, da ih postavimo nad ovim poslom, a mi [apostoli] ćemo se posvetiti molitvi i poučavanju o riječi Božjoj“(Dj 6:2-4).

Očito je da su samo apostoli posvetili propovijedanju i poučavanju. Oni svoje duhovne aktivnosti nisu željeli ostaviti zbog drugih manje važnih obaveza. Zato su tražili da te obaveze preuzmu neki među braćom koja nisu bila u istom rangu poput njih, ali koja su bila ‘puna duha’. Zato je moguće je da su ta ‘sedmorica’ izabranih učenika bila ‘među braćom’ koja su s apostolima pomazana svetim duhom u toj ‘punoj mjeri’ da se na njima mogla temeljiti skupština (vidi Mt 23:34). Broj ‘sedam’ je ‘deseti dio’ (‘desetina’) od ‘sedamdeset’ (Isusovih izabranih evanđelizatora) tako da ne možemo govoriti o slučajnosti svih ovih brojeva koji nam pomažu u donošenju ovakvih zaključaka. Ovaj broj ‘sedam’ je očito bio broj kojeg su apostoli uzeli prema teokratskom mjerilu Božje riječi (Ml 3:10; Ot 1:16,20; 11:13).

Osim toga, možemo zaključiti da su sva braća iz te grupe ‘proroka, mudraca i učitelja’ u određenoj mjeri sudjelovali s apostolima u ‘govorenju riječi Božje’ pred novim obraćenicima (Dj 4:23,31). No, ova ‘sedmorica’ koja su ‘izabrana među njima’ su bili i ‘puni mudrosti’, tako da su mogli preuzeti i dodatne odgovornosti kako bi pomagala novima oko njihovih tjelesnih potreba. No, oni nisu morali prestati sa ‘govorenjem Božje riječi’, ali su na sebe mogli preuzeti tu obavezu jer nisu imali tako veliku odgovornosti koju su imali apostoli. Nakon što su apostoli položili ruke na ovih sedam učenika kako bi ih postavili nad ostalom braćom, oni su očito dobro izvršili zadatak nad kojim su postavljeni (Dj 6:2,3,6). To je neke od njih osposobilo da se stave na raspolaganje u još većoj mjeri kao suradnici apostolima u djelu propovijedanja i poučavanja, tako da su oni bili među prvim evanđelizatorima Kristove skupštine koji su počeli javno djelovati poput apostola, a što je bilo potvrđeno svetim duhom.

Nakon izabiranja ove ‘sedmorice’ na koje je duh djelovao u još većoj mjeri, se po prvi put spominje netko tko nije bio apostol a mogao je kao i oni ‘činiti čuda i znamenja’ među narodom. To je bio ‘Stjepan’, jedan od te ‘sedmorice’ koji je u Jeruzalemu počeo poput apostola javno govoriti i objavljivati dobru vijest o Kristu (Dj 6:5-10). Zbog svog javnog propovijedanja je uhvaćen, krivo optužen i ubijen, nakon čega je ‘nastao velik progon skupštine u Jeruzalemu, pa su se svi osim apostola raspršili po krajevima judejskim i samarijskim’ (Dj 8:1-3). Ne možemo govoriti da su kršćani iz Jeruzalema pobjegli. Oni su se vjerojatno pritajili kao i apostoli, dok su oni iz dijaspore i okolnih mjesta, a koji su došli u Jeruzalem na blagdan, pobjegli i raspršili po svojim mjestima. To progonstvo je dovelo do toga da su ‘učenici koji su se raspršili objavljivali dobru vijest, riječ Božju, svud kud god su prolazili’ (Dj 8:4). Međutim ovi koji su se raspršili nisu bili poslani da propovijedaju dobru vijest po nekom dobivenom nalogu ili zadatku. To nas podsjeća na slične situacije kada su mnogi Isusovi učenici i drugi ljudi po cijeloj Judeji proširili glas o Isusu kao velikom proroku iako nisu bili ovlašteni i poslani od Krista da propovijedaju (Lk 7:11,16,17). Tako su i ovi učenici ‘širili glas’ o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su ujedno neformalno objavljivali dobru vijest, ali nisu činili čuda i znamenja kojima bi potvrđivali da su bili ovlašteni evanđelizatori (Dj 2:33; 14:3). Oni su samo bili potaknuti da govore o onome što su čuli i vidjeli, tj. da ’objavljuju veličanstvene stvari‘ koje je Bog preko Krista učinio u Jeruzalemu. Takvo objavljivanje nema istu težinu kao i ovlaštenje koje su imali izabrani ‘evanđelizatori’ poput Filipa.  

Dok se za ove učenike kaže da su se zbog progonstva ‘raspršili’, za Filipa se to ne kaže. Izvještaj kaže:

Tako je Filip otišao u grad Samariju i počeo im propovijedati Krista. A mnoštvo je jednodušno i pozorno pratilo ono što je govorio Filip, slušajući ga i gledajući čuda koja je činio. (...) No kad su povjerovali Filipu, koji je objavljivao dobru vijest o kraljevstvu Božjem i o imenu Isusa Krista, krštavali su se muškarci i žene.“ (Dj 8:5,6,12)

Filip je, kao i Stjepan, bio jedan od ‘sedmorice’ koje su apostoli bili postavili za službu nad drugim učenicima. Njemu je poslije toga sveti duh također dao da čini čuda i odvažno govori pred mnoštvom ljudi koji su ga pozorno pratili i slušali što govori i čini. Budući da su apostoli ostali u Jeruzalemu, oni su u toj situaciji najvjerojatnije poslali Filipa da on ode u Samariju i da tamo propovijeda, čini učenike i krštava ih. No, ako ga nisu poslali apostoli, onda je to najvjerojatnije učinio Isus preko svetog duha. Zato se za Filipa kaže da je ‘otišao u Samariju’, čime se aludira da je to učinio po nekom dobivenom zadatku. To nas podsjeća na apostola Pavla i Barnabu koji su po dobivenom zadatku skupštine u Antiohiji

“... poslani od svetog duha, otišli u Seleuciju, a odande su otplovili na Cipar. Došavši u Salaminu, počeli su objavljivati riječ Božju u židovskim sinagogama...“ (Dj 13:4,5)

Iako je u Samariji bilo učenika koji su pobjegli iz Jeruzalema, ipak se samo za Filipa naglašava da je u tom gradu ‘objavljivao dobru vijest o kraljevstvu Božjem’ čineći učenike koji su se zatim krštavali u vodi. Budući da je bio ovlašten da propovijeda i čini učenike, onda je bio ovlašten i da krštava čime je udovoljavao Isusovoj zapovijedi iz Mateja 28:19,20 (Dj 8:5,6,12; 8:38,40). Tako su on i drugi od duha postavljeni muževi bili među prvima koji su mogli činiti čuda, što ih je pred drugima predstavljalo kao ovlaštene ‘evanđelizatore’ koji su na sebe preuzeli zadatak kojeg je Isus najprije zadao svojim apostolima. Takvo ovlaštenje ih je odvajalo od drugih učenika koji su samo neformalno govorili i objavljivali dobru vijest, a koji nisu bili pod tom istom obavezom da ‘idu i čine učenike’, niti pod zapoviješću da ‘krštavaju i poučavaju učenike’ (Dj 6:8; 8:5-8).

Čuda i znamenja su trebala biti znak nevjernicima da su apostoli i ti ovlašteni muževi bili Kristovi zastupnici preko kojih je Bog potvrđivao poruku dobre vijesti. No oni su bili i znak vjernicima da je Isus među njima izabrao i postavio u službu neke od njih. Tada je očito sveti duh i darovi duha bili jasan pokazatelj tko među njima ima određeni zadatak ili službu, tako da je Isus na takav način svetim duhom s neba organizirao svoju skupštinu na zemlji (Dj 2:43; 5:12; 6:8; 8:5,13; 14:1-3; Ri 15:18,19). Nitko se nije mogao sam preporučivati kao apostol ili propovjednik jer su to bili službe koje su mogli izvršavati samo oni koje je Isus postavio, bilo osobno, bilo putem svetog duha ili preko svojih izabranih zastupnika koji su predvodili skupštine (2.Ko 10:8,12). Npr. starješine koji su bili proroci i učitelji nisu ujedno morali biti odvojeni za službu propovijedanja nevjernicima, ali su imali ovlaštenje da u svojoj skupštini izaberu neke sposobne muževe i da ih pošalju u tu službu. U početku je Isus preko svetog duha posredovao kako bi u skupštini postavio takvo pravilo po kojem će starješine moći uvijek među sobom i drugom sposobnom braćom birati, postavljati i slati nekoga u službu propovijedanja (Dj 13:1-3).

Oni koji su bili izabrani među braćom su propovijedali i poučavali na način na koji je Isus činio. Zato u Kršćanskim spisima nemamo niti jedno njihovo iskustvo povezano sa propovijedanjem od kuće do kuće što je dovoljan razlog da posumnjamo u takvu metodu. Za razliku od toga Biblija je puna primjera i iskustava njihove javne služba propovijedanja koju su vršili na raznim javnim mjestima čime su slijedili Isusov primjer. No, propovijedanje od kuće do kuće Zajednica JS i dalje smatra apostolskom metodom propovijedanja. Iako nisam nikad želio dovesti u pitanje tu metodu, ipak sam bio primoran da to temeljito istražim i vidim što o tome govori Božja riječ.

 


Javno i po kućama

Za Isusa se nigdje ne navodi da je propovijedao od kuće do kuće niti imamo bilo koje njegovo iskustvo koje bi to potvrdilo. Međutim, za apostole se navodi da su,

“... svaki dan u hramu i od kuće do kuće bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu Isusu“ (Dj 5:42).

Što možemo zaključiti iz ove rečenice? Prvo što trebamo ovdje zapaziti je to što je javno objavljivanje dobre vijesti ‘u hramu’ stavljeno ispred službe ‘od kuće do kuće’. Takva javna služba nam kao takva nije nepoznanica jer je Biblija puna primjera takve službe koja se provodila pred okupljenim ljudima koji su slušali što govore Božji sluge u predvorjima hrama. Međutim, u kom smislu su apostoli koristili službu ‘od kuće do kuće’? Da li se ona dovodi u vezu sa propovijedanjem od kuće do kuće kakvog danas provode Jehovini svjedoci među ljudima? Da bi to razumjeli trebamo uzeti u obzir ono što se odvijalo tih dana u Jeruzalemu. Poznato nam je da su se u to kratko vrijeme u Jeruzalemu tisuće ljudi i žena krštavali jer u izvještaju stoji:

“Stoga su oni koji su svim srcem prihvatili ono što je govorio bili kršteni te se učenicima tog dana pridružilo oko tri tisuće duša. I posvetili su se apostolskom učenju, dijelili su među sobom sve što su imali, zajedno su jeli i ustrajno se molili“ (Dj 2:41,42).

Nedugo nakon toga je u Jeruzalemu samo muškaraca koji su postali vjernici bilo oko pet tisuća (Dj 4:1-4). Što su apostoli trebali činiti kad se u tako kratkom vremenu krstilo tako puno osoba, a koji su tih dana boravili u Jeruzalemu i okolnim mjestima? Da li je logično misliti da su apostoli organizirano išli od kuće do kuće kako bi propovijedali vijest onim ljudima koji tih dana nisu dolazili u hram gdje su se oko apostola okupljali svi koji su željeli čuti dobru vijest, pa čak i mnogi znatiželjnici koji nisu povoljno reagirali? Ako je tako, kako su mogli znati tko od građana nije dolazio u hram kad je vjerojatno desetine tisuća njih čulo njihovo propovijedanje? Međutim, ako nisu propovijedali od kuće do kuće, da li su onda obilazili mnoge kuće u Jeruzalemu u kojima su boravili tek novokršteni vjernici kako bi ih poučavali u vjeri? Ovo drugo je logičnije.

Budući da apostoli nisu mogli znati u kojim kućama žive osobe koje još nisu čuli dobru vijest, niti gdje žive oni koji su čuli i krstili se, onda bi takvo propovijedanje od kuće do kuće bilo gubljenje vremena. Zašto bi propovijedali od kuće do kuće ako su prethodno tim istim ljudima tih dana već govorili o Kristu u hramu gdje su svi oni dolazili? Da su nakon propovijedanja u hramu mislili propovijedati i po kućama toga grada oni bi vjerojatno često nailazili na kuće mnogih koji su čuli i onih tek krštenih vjernika kojima je njihova duhovna pomoć bila potrebnija u tom momentu. Da li im je onda cilj bio ići po kućama kako bi takvim pretraživanjem kuća naišli na one pojedine ljude koji igrom slučaja nisu bili u hramu da čuju za dobru vijest ili im je bio cilj da idu po kućama kako bi poučili mnoštvo novih vjernika? Opet je ovo drugo logičnije, jer im je Isus rekao da ih najprije ‘krste’, a nakon toga ‘uče da drže sve što im je on zapovjedio’.

Osim toga, bilo bi nerazumno misliti da su apostoli postavili zadatak da oni i drugi ovlašteni evanđelizatori moraju kucati na svaka vrata toga grada jer su tih dana svojim javnim propovijedanjem već omogućili cijelom gradu da izravno i neizravno čuje dobru vijest tako da su im se svakodnevno ‘pridruživali’ tisuće građana i došljaka. To nije radio ni Isus niti je bilo tko od njih morao voditi evidenciju o kućnim adresama kako bi posjetili svaku kuću. Sjetimo se ponovno proroka Jone koji je cijeli dan hodao ulicama grada Ninive i objavljivao Božju osudu. On nije išao po kućama kako bi se uvjerio da li su svi oni čuli, ali je ipak glas o tome što je govorio na neizravan način došla do svih građana tako da su svi čuli.

Prema tome, ako netko od onih koji su živjeli u Jeruzalemu i okolici nije u to vrijeme izravno čuo ono što su apostoli propovijedali u hramu i na ulicama toga grada, to ne bi bio razlog da apostoli traže po kućama takve osobe i to u vrijeme kad su se zbog tolikog broja novih obraćenika trebali "posvetiti molitvi i poučavanju o riječi Božjoj" (Dj 2:47; 6:4). Ako su u hramu svakodnevno "provodili mnogo vremena“, kako izvještaj kaže, onda nisu ni mogli imati vremena da propovijedaju sistematski od kuće do kuće (Dj 2:46). Oni su svaki dan odlazili u ‘hram’ kako bi javno propovijedali dobru vijest mnogim građanima Jeruzalema i mnogim došljacima koji su svoj smještaj našli kod domaćina toga grada. Novoobraćenici su željeli ostati neko vrijeme u Jeruzalemu kako bi od Isusovih apostola čuli daljnje pouke, a da bi to mogli svakodnevno su odlazili u hram gdje su apostoli javno propovijedali i pridobivali nove učenike.

Ako su apostoli javnim propovijedanjem svakodnevno pridobivali stotine vjernika, onda nije imalo smisla nakon javne službe u hramu ići ‘od kuće do kuće’ pridobivati još neke pojedince koji tom prilikom nisu prihvatili dobru vijest i njih posebno uvjeravati da se pokaju i krste, pogotovo što nisu znali gdje ti pojedinci stanuju. To ne bi imalo smisla iz još jednog razloga. Naime, zbog velikog broja obraćenika, braća u Jeruzalemu i okolnim mjestima su prodavali polja i kuće kako bi podmirili troškove onih obraćenika koji su ostali još neko vrijeme u Jeruzalemu kako bi se utemeljila u vjeri (Dj 3:42,44,45).

Ako su ova braća pokazala toliku darežljivost da bi pomogla stranim obraćenicima da se što više pouče i učvrste u vjeri prije nego odu svojim kućama, onda apostoli ne bi pokazali ljubav i mudrost prema njima da su ono malo vremena koji im je ostajao, išli na slijepo tražiti i propovijedati Židovima ‘po njihovim kućama’, umjesto da obilaze one kuće u kojima su se učenici sastajali gdje su se mogli posvetiti ‘poučavanju’ svih tih novih obraćenika. To ne bi bilo obzirno ni prema onima koji su darežljivo davali toliki novac za nove, a koji su to činili kako bi apostoli tim obraćenicima posvetili svoje vrijeme da ih poučavaju ‘po kućama’ gdje su imali gostoprimstvo tamošnje braće (Dj 2:46; 4:33-35). Sjetimo se da je Petar, nakon što je krstio Kornelija i cijeli njegov dom, bio pozvan da ‘ostane’ nekoliko dana’ s njima u kući kako bi ih još više učvrstio u vjeri (Dj 10:44-48). S tim razlogom su i apostoli morali ići ‘po kućama’ novokrštene braće kako bi ih poučavali o Kristu. Možemo samo zamisliti kako su svi novi željeli čuti iz prve ruke od apostola sve ono što su oni doživjeli dok su bili s Isusom, a što nije bilo za širu javnost. Sjetimo se da je Isus rekao svojim apostolima:

A pomoćnik, sveti duh, kojeg će Otac poslati u ime moje, on će vas poučiti svemu i podsjetiti vas na sve što sam vam ja rekao (Iv 14:18-20,26).

Budući da ih je sveti duh ‘podsjetio’ na sve što im je Isus govorio, onda su Kristove riječi, koje mnogi nisu čuli, trebali objaviti svim tim novim učenicima i tako ih poučavati kao što bi ih sam Isus poučavao da je tom prilikom bio među njima.

Ovakvo logično postavljanje stvari u njihove okvire nam daje odgovor o tome što je mišljeno izrazom ‘po kućama’ ili ‘od kuće do kuće’. Uzmimo u obzir i to što se tisuće onih koji su tada postali vjernici nisu imali vlastito zajedničko mjesto okupljanja kako bi ih apostoli ‘poučavali’ u tako velikom broju. Poznato nam je da su se oni sastajali u hramu, ali i po grupama i to očito u mnogim privatnim ‘kućama’ u kojima je bilo moguće sastajanje tako velikog broja novih vjernika. O tome nam svjedoči slijedeći izvještaj:

A svi koji su postali vjernici bili su zajedno i sve im je bilo zajedničko. (...). I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima (grč. κατοϊκου) braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu,  hvaleći Boga i uživajući naklonost svih ljudi. A Jehova im je svakodnevno pridruživao one koji su dolazili na put spasenja.“ (Dj 2:44-47)

Ovaj se izvještaj u cijelosti podudara s rečenicom iz Djela apostolskih 5:42 gdje stoji za apostole da su

“... svaki dan u hramu i od kuće do kuće bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest o Kristu Isusu.“ (Dj 5:42)

Kao što vidimo, u oba izvještaja ima dosta podudarnosti. Između ostalog, dok su se vjernici sastajali po domovima braće, apostoli su po tim istim domovima poučavali braću. Kad povežemo obje rečenice onda vidimo da su vjernici zajedno sa apostolima svakodnevno provodili ‘mnogo vremena u hramu’, nakon čega su se sastajali ‘po kućama’ braće. Usporedimo ove rečenice i stavimo ih jednu uz drugu:

 

Ovakvo uspoređivanje nam pomaže u razumijevanju onoga što je rečeno u jednoj i drugoj prilici jer jedna izjava nadopunjava drugu. Zato možemo zapaziti da su apostoli išli ‘po domovima braće’ gdje su u tim manjim grupama oni i braća ‘lomili kruh’ kao obrok zajedništva i ‘hvalili Boga’ koristeći te prilike da prisutne ‘poučavaju o Božjoj riječi’. Lomljenje kruha ih je podsjećao na prilike kada je Isus zahvaljivao Bogu te lomio kruh i davao ga svojim učenicima i na takav način dijelio zajedništvo s njima što je postao običaj među kršćanima kojim su na zajedničkim sastancima simbolično dokazivali svoje zajedništvo s Isusom i drugim učenicima u obroku zajedništva. Budući da su apostoli ‘činili mnoga čuda i znamenja’ u narodu dok su propovijedali, svakodnevno su im se pridruživali novi vjernici. I tim novim vjernicima je tada bilo i te kako potrebno da ih apostoli posjete u njihovim ‘kućama’ gdje su se zajedno okupljali sa drugom braćom u vjeri.  

Sjetimo se da je tu metodu kasnije koristio i apostol Pavle. On je u ‘gornjoj sobi’ jedne kuće ‘držao govor’ ili propovijed onima koji su se ‘skupili na obrok’ zajedništva (Dj 20:7). Očito su se braća sastajala po kućama gdje su uz simboličan obrok zajedništva bili poučeni od apostola. Da bi mogli svima udovoljiti u njihovim duhovnim potrebama apostoli su morali ići ‘po domovima’ kako bi poučavali te grupe vjernika. Stoga je razumljivo to što se u mnogim prijevodima na tom mjestu ne spominje izraz ‘od kuće do kuće’ nego izraz ‘po domovima’ (po kućama) jer su apostoli ‘svaki dan u hramu i po kućama (grč. κατοϊκου) bez prestanka poučavali i objavljivali dobru vijest’. No, zašto se neki prijevodi odlučuju za izraz ‘od kuće do kuće’, a ne ‘po kućama’? Pogledajmo kako je to objašnjeno u Stražarskoj kuli od 1.8.1991. na str 24.:  

”Svaki su dan u hramu i od kuće do kuće nastavili bez prestanka učiti i objavljivati dobru vijest o Kristu, Isusu“ (Djela apostolska 5:42, NW). Jehovini svjedoci često koriste ovaj i redak iz Djela apostolskih 20:20 da dokažu biblijski temelj za svoje propovjedničko djelo od vrata do vrata. Međutim, neki kritičari Jehovinih svjedoka iz Njemačke su prigovorili načinu na koji New World Translation prevodi te retke, tvrdeći da on pogrešno prikazuje izvorni grčki. Jesu li te tvrdnje pravovaljane? Nikako ne. Kao prvo, najmanje šest drugih prijevoda Biblije na njemačkom jeziku prevode te retke na isti način. Među njima su revidirana izdanja Zürcher Bibel i ”Novi zavjeti“ od Ruperta Storra, Franza Siggea i Jakoba Schäfera (revidirano od N. Adlera). S tim se slažu i mnogi engleski prijevodi. Njemački izučavatelj Hans Bruns opravdava svoj prijevod Djela apostolskih 5:42, ”od kuće do kuće“, i kaže: ”Prema izvornom tekstu, izgleda kao da su oni išli od kuće do kuće.“ Da, kat’ oíkon, izvorni izraz u tom retku, nije upotrijebljen u priloškom smislu (”u kući“) već u distributivnom smislu, doslovno značeći ”prema, (ili) po kući“. (Izraz u pluralu, kat’ oíkous, u značenju ”prema, (ili) po kućama“, nalazi se u Djelima apostolskim 20:20). Drugi izučavatelji, kao što je Heinz Schürmann, potkrepljuju distributivni prijevod tih izraza. Horst Balz i Gerhard Schneider, izdavači rječnika koji tumači Novi zavjet, kažu da taj izraz može biti preveden ”kuća nakon kuće“. Brojna engleska pomoćna djela na isti način objašnjavaju te retke. Tako je New World Translation još jednom izdržao napad kritičara. Što je još važnije, sasvim je jasno da postoji čvrst biblijski temelj za službu od kuće do kuće (Usporedi Matej 10:11-14; 24:14.). Jehovini svjedoci imaju prednost oponašati na tom području svoje uzore iz prvog stoljeća.“

U Stražarskoj kuli od 15.01.1991. na str 11. stoji:

"Riječi ”od kuće do kuće“ u Djelima apostolskim 5:42 prijevod su izraza kat’ oikón. Ovdje se riječ kata΄ koristi u ”distributivnom“ (raspodijeljenom) smislu. Stoga je propovijedanje učenika bilo raspodijeljeno, raspoređeno od jedne kuće do druge.“

No da li je ovdje riječ o propovijedanju nevjernicima koji nisu čuli dobru vijest ili o poučavanju grupe vjernika i zainteresiranih u njihovim domovima? O kojim kućama je ovdje riječ i u koje su kuće apostoli ulazili? Bez obzira kako se sve može prevesti distributivni izraz ”prema, (ili) po kućama“, on u sebi ipak ne sadrži misao o ‘propovijedanju’ kojeg se vršilo prema nevjernicima, već o ‘poučavanju’ vjernika koje je bilo raspoređeno ‘po kućama’ na način kako su izdavači gore navedenog rječnika približno preveli ‘kuća nakon kuće’. Sasvim je logično da se ovdje ne spominje izraz u priloškom smislu ‘u kući’ jer apostoli nisu ni mogli poučavali učenike samo u jednoj kući jer su se oni sastajali u mnogim kućama koje su neki učenici stavili na raspolaganje apostolima i ostalim vjernicima. Iz konteksta i samih događaja tih dana je razvidno da su apostoli, ‘nakon’ što su održali propovijed i poučavali nove obraćenike u jednoj ‘kući’ u kojoj su se sakupili, bili primorani otići u drugu ‘kuću’ gdje se nalazila druga grupa obraćenika koja je također očekivala njihovu propovijed i duhovnu pouku.

Izraz ‘kuća nakon kuće’ ne mora imati doslovno značenje o prelaženju iz jedne kuće u susjednu drugu kuću. Npr. kad bi netko rekao da su apostoli došli u njegovu ‘kuću nakon što su bili u nekoj drugoj kući’ onda bi se ta druga ‘kuća’ mogla nalaziti u nekoj drugoj ulici pa čak i na sasvim drugom kraju grada. U svakom slučaju se izvorni izraz u distributivnom smislu, doslovno značeći kat’ oíkous - ‘po kućama’,  može prevesti upravo na takav doslovan način jer u sebi sadrži misao o poučavanju putem držanja propovijedi kojeg su apostoli tada vršili po domovima okupljenih vjernika. Gore navedeni članak iz Stražarske kule daje prednost izrazu ‘od kuće do kuće’ jer taj izraz koriste i još neki prijevodi, no u članku se ne navodi da je Zajednica ili bilo tko drugi pokušao pobijati izraz ‘po kućama’ kojeg koriste mnogi drugi prijevodi, a kojeg također opravdavaju drugi biblijski izučavatelji i prevoditelji. No, ako Biblijski prijevod ‘New World Translation’ može izdržati napad onih koji tvrde da on izrazom ‘od kuće do kuće’ pogrešno prikazuje izvorni grčki, ali zato smatram da Zajednica ne može izdržati ovu argumentaciju u vezi svog tumačenja spomenutih stavaka, jer se navedeni stavci uopće ne odnose na propovijedanje nevjernicima od kuće do kuće tako da ih ne možemo ni koristiti kao biblijski temelj za način propovijedanja kojeg ona koristi. No, da bi stvari razjasnili do kraja trebamo istražiti grčki tekst i vidjeti što nam on govori o svemu ovome. Primijetili smo da u se u gornjem izvještaju govori da su se braća zajedno okupljala u hramu, ali i ‘po domovima’.

I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno [lomili kruh] po domovima (grč. κατοϊκου) braće...“ (Dj 2:46).

Ako bi se u ovoj rečenici distributivni izraz ‘kata’, preveo na način kako se preveo u Djelima apostolskim 5:42 i 20:20, onda bi dobili dojam da su svi vjernici kao velika grupa, ‘zajedno jeli kruh od kuće do kuće’, odnosno da su oni svaki put jeli tj. lomili kruh zajedništva u drugoj kući, prelazeći tako iz jedne kuće u drugu, što naravno ne bi imalo smisla. No kad se kaže da su apostoli sa braćom ‘zajedno lomili kruh po kućama’ onda dobivamo dojam da su se po kućama sastajale grupe vjernika koje su apostoli posjećivali i s kojima su zajedno jeli kruh dok su ih poučavali.

Na sličan način se može dobiti krivi dojam kad se u izvještaju iz Djela apostolskih 5:42, u vezi poučavanja kojeg su vršili apostoli, izraz ‘po kućama’ prevede sa izrazom ‘od kuće do kuće’. Umjesto da imamo sliku o tome kako su apostoli poučavali grupe učenika koji su se zajedno sastajali i lomili kruh ‘po kućama’, nama se želi stvoriti slika o tome kako su oni doslovno išli od jedne kuće do druge susjedne kuće. Pogledajmo ta dva primjera i vidjet ćemo da nije bilo potrebe izraz ‘po kućama’ ili ‘po domovima’ zamijeniti s izrazom ‘od kuće do kuće’:

Interlinearni prijevod grčkog teksta na engleski jezik na oba mjesta koristi izraz ‘κατ οϊκου’, što se na engleski jezik prevodi s ‘according to houses’, a na hrvatski: ‘po kućama’ ili ‘po domovima’. Taj se slični grčki prijedlog ‘κατά’, kojeg se u ‘Novi svijet prijevodu’ također prevodi na engleski sa ‘according’, koristi i u Djelima apostolskim 15:21 i Titu 1:5, u izrazu: ‘po gradovima’, a ne ‘od grada do grada’ kako je to prevedeno u Luci 8:1 (Lk 8:1; usporedi Dj 15:21; Tit 1:5).

Izraz ‘od grada do grada’ je prijevod grčkog teksta ‘άπό πόλεως είς πόλιυ’, a nalazi se samo u Mateju 23:34. Ovaj primjer nam može samo poslužiti da ustvrdimo kako pisac Luka (u Luci 8:1 i Djelima apostolskim 2:46, 5:42 i 20:20), nije koristio prijedloge ‘od’(άπό)i ‘do’ (είς) kako bi napisao ‘od kuće do kuće’, ili ‘od grada do grada’ već samo prijedlog ‘po’ (κατ) u svom izrazu ‘po kućama’ (κατ οϊκου) ili ‘po gradovima’. Iako izrazi ‘po kućama’ i ‘od kuće do kuće’ mogu imati slično značenje, lako je zaključiti da nije bilo potrebe jedan izraz zamijeniti s drugim izrazom kako bi se dobio smisao koji više odgovara unaprijed stvorenoj slici prelaska iz jedne u slijedeću susjednu kuću. Stoga je zanimljivo da mnogi prijevodi Biblije umjesto izraza ‘od kuće do kuće’ ispravnije prevode grčki izraz ‘κατ οϊκου’ koji se na engleski jezik prevodi izrazom ‘according to houses’, a na hrvatski ‘po kućama’.

Ako prevodioci Biblije ‘Novi svijet prijevoda’ nisu imali razlog da u Djelima apostolskim 15:21 i Titu 1:5 izraz ‘po gradovima’ prevedu izrazom ‘od grada do grada’, koji se u tom obliku nalazi u Mateju 23:34, onda nisu imali ni razloga da doslovni izraz ‘po kućama’ u Djelima apostolskim 5:42 i 20:20, prevedu s zamjenskim izrazom ‘od kuće do kuće’ kojeg u tom izričaju nema nigdje u Bibliji. Zato se postavlja pitanje: Ako se u Djelima apostolskim 2:46 grčki izraz ‘κατ οϊκου’ prevodi ‘po domovima’, ili ‘po kućama’, zašto se taj isti izraz kojeg je Luka u istoj knjizi koristio u 5:42 i 20:20 nije preveo na isti način nego s zamjenskim izrazom ‘od kuće do kuće’? Da li su prevodioci Biblije ‘Novi svijet prijevoda’ tim načinom izražavanja zaključili da se njime može puno lakše dokazati da je metoda propovijedanja Jehovinih svjedoka utemeljena na službi ‘od jedne kuće do susjedne kuće’? Očito da je to slučaj špekulacije. Naime, ukoliko se bez ikakvih stvarnih dokaza tvrdi da su apostoli i prvi kršćani propovijedali tako što su obilazili svaku kuću u nekom mjestu, onda se izrazom ‘od kuće do kuće’ može lakše stvoriti dojam da su apostoli zaista ‘prelazili’ iz jedne kuće u slijedeću susjednu kuću, odnosno da su išli ‘od vrata do vrata’ kako bi objavili dobru vijest (usporedi Lk 10:7). Takvim prevođenjem grčkog teksta se dobiva pogrešan dojam, ali se zato postiže želja onih koji su takvim prevođenjem željeli podupirati svoju tezu o propovijedanju od kuće do kuće i od vrata do vrata među nevjernicima. Time se išlo u prilog službi kolportera koja je uvedena u srednjem vijeku, a koju su preuzeli adventisti i Istraživači Biblije (više o tome kasnije).

Međutim, s grčkim izrazom ‘κατ οϊκους’ koji se ispravno prevodi sa ‘po kućama’ ili ‘po domovima’ se ne dobiva takav dojam, pogotovo kad iz konteksta utvrdimo da se taj izraz dovodi u vezu s ‘poučavanjem’ putem držanja propovijedi kojeg su apostoli provodili ‘u privatnim kućama’ (Dj 2:46; NSbiC-2), gdje su se sastajale grupe kršćana. Prema tome, izraz ‘po kućama’ se ne dovodi u vezu sa ‘prelaženjem’ iz jedne kuće u drugu susjednu kuću u smislu propovijedanja nevjernicima, nego s posjećivanjem i poučavanjem braće koja su se zajedno sastajala ‘po mnogim kućama’. To je u skladu s Isusovom zapovjedi kad je rekao apostolima da ‘idu i čine učenike, krsteći ih i učeći ih da drže sve što je zapovjedio” (Mt 28:19,20). Isus je ovdje najprije spomenuo ‘krštenje’ novih učenika, a zatim njihovo ‘poučavanje’ kako bi se usavršili u vjeri, ljubavi i spoznaji. Upravo je to bio slučaj sa svim tim tisućama novokrštenih osoba koji su čuli dobru vijest u hramu te se sastajali ‘po kućama’ gdje su se nakon svog krštenja posvećivali ‘apostolskom učenju’ (Dj 2:42). To znači da su im apostoli na tim zajedničkim sastancima, kroz držanje propovijedi u mnogim kućama, kao što je to činio Isus, objavljivali Božju riječ i iznosili poučne i izgrađujuće govore.

‘Objavljivati’ u osnovi znači prenijeti Božju riječ ne samo onima koji je po prvi put trebaju čuti kako bi se obratili Bogu nego i onima koji još nisu čuli sve što od njih Bog traži i zahtijeva. ‘Poučavanje’ uključuje temeljitije i detaljnije informacije za one koji su se već pokajali, obratili i krstili. U tu svrhu su apostoli i druga braća držali propovijedi i govore na temelju Pisma. Iako su apostoli ‘poučavali’ braću po kućama i objavljivali im dobru vijest, oni su to činili i u hramu među Židovima gdje su se braća u velikom broju također okupljali sa apostolima. To su bili njihovi javni sastanci jer nisu imali svoja vlastita mjesta okupljanja. Tako je radio i Isus kojega je na javnim mjestima slušalo mnoštvo ljudi a koji bi se u određenom momentu obraćao samo apostolima i učenicima kako bi samo njima objavio dobru vijest i zatim ih poučavao (Dj 5:20; Mt 26:55; Lk 6:17,20). Na sličan način i Svjedoci dobivaju pouku na svojim sastancima koji su otvoreni za javnost, tako da i drugi ljudi mogu čuti Božje riječi kojom se oni poučavaju (5.Mo 30:11-14).

Kad znamo da su na Pedesetnicu apostoli najprije dali ‘temeljito svjedočanstvo’ koje je potaknulo prisutne da se pokaju i krste, onda je bilo razumljivo da je nakon njihovog krštenja uslijedilo temeljitije poučavanje i to po kućama. Prema tome, čak i da se prihvati izraz ‘od kuće do kuće’ on sada dobiva sasvim drugo tumačenje, jer se može reći da sa apostoli poučavali ‘od kuće’ u kojoj se nalazila jedna grupa učenika ‘do kuće’ u kojoj se nalazila druga grupa učenika i tako redom dok nisu obišli sve kuće u kojima su se braća sastajala kako bi primili pouku od apostola. No izraz ‘po kućama’ (‘κατ οϊκου’) je prikladniji i u skladu s kontekstom jer nam daje uvid u način kako su apostoli organizirali poučavanje tih obraćenika. Budući da se grčka riječ kata΄ koristi u ‘distributivnom’ (raspodijeljenom) smislu onda je poučavanje učenika bilo raspodijeljeno, raspoređeno od jedne kuće do druge. Naime, da bi mogli poučiti to silno mnoštvo učenika, onda su se apostoli, nakon što su sa učenicima svi zajedno bili u hramu, vjerojatno raspodijelili i razdvojili kako bi svaki od njih otišao u različite kuće gdje su se sastajala braća. Tako su oni i kao grupa i kao pojedinci mogli ići ‘po različitim kućama’. Ako tog dana ne bi posjetili sve grupe, onda bi se slijedećeg dana ponovno razdvojili i otišli u druge kuće gdje su se sastajale druge grupe vjernika. Kasnije su neke od tih kuća postale prikladna mjesta u kojima se okupljala skupština u Jeruzalemu.

Iz svega ovoga je lako zaključiti da nam uvid u grčki tekst i povijesni kontekst pomaže u rasvjetljavanju dileme o tome kako su apostoli ‘propovijedali i poučavali’ u Jeruzalemu. Ovakvim postavljanjem stvari u njihove povijesne okvire i u kontekst onoga što je mišljeno, rečeno i zapisano u Bibliji mi dolazimo do zaključka da Isus, apostoli i drugi evanđelizatori onog vremena nisu propovijedali ‘od jedne kuće do druge kuće’ s ciljem da nevjernicima na takav način objave dobru vijest. Njihovu službu ‘po kućama’ možemo samo dovoditi u vezu sa ‘poučavanjem’ krštenih i novozainteresiranih osoba u njihovim privatnim kućama.

S druge strane njihovo propovijedanje se može dovoditi u vezu samo sa njihovim javnim djelovanjem zbog kojeg su privukli na sebe pažnju vjerskih vođa. Uznemireni slobodom govora Petra i Ivana, zapovjedili su toj dvojici apostola da prestanu propovijedati. Takvu zabranu nisu dali ostalim kršćanima što nam također pokazuje da ostali nisu javno istupali poput apostola. Ova dvojica apostola su im odgovorili: ”Mi (apostoli) ne možemo prestati govoriti o onome što smo vidjeli i čuli.“Nakon što su Petru i Ivanu zaprijetili i oslobodili ih, njih su dvojica otišla k svojoj braći i svi su se zajedno pomolili Jehovi. Hrabro su zamolili Jehovu:

”Daj svojim slugama da i dalje sa svom odvažnošću govore tvoju riječ“ (Dj 4:13,20,29).

Ova odvažnost koju su tražili je bila potrebna upravo njima apostolima da ‘i dalje govore’ (Dj 4:31). Zato su u molitvi tada tražili da Bog njima kao ‘svojim slugama’ da hrabrost u toj službi. Ta je molitva bila u skladu s Božjom voljom, što je postalo očito jer su upravo oni u skladu sa spomenutom molitvom ‘s velikim uspjehom svjedočili o uskrsnuću Gospodina Isusa’ (Dj 4:33), i ‘činili mnoga čuda i znamenja u narodu’ (Dj 5:12). Nakon što su bili uhapšeni i zatvoreni, jedan ih je anđeo na čudesan način oslobodio. Rekao im je:

Idite i, kad stanete u hramu, govorite narodu sve riječi o ovom životu. Čuvši to, u svanuće su ušli u hram i počeli poučavati“ (Dj 5:18-21a).

Kao što je i Isus prije svog uzašašća rekao svojim apostolima ‘idite’, tako je to ponovno učinio preko ovog anđela tražeći od njih da ‘idu u hram’ (Mt 28:19). Zašto taj anđeo nije od njih tražio da idu govoriti narodu Božju riječ ‘od kuće do kuće’? Vjerojatno zato što to nije Isus nikada tražio niti je to bila metoda koju je on koristio u službi propovijedanja. To je samo još jedan dokaz i potvrda da su samo apostoli tih dana propovijedali, a kasnije i drugi ovlašteni evanđelizatori i da Židovima nisu propovijedali po kućama nego samo na javnim mjestima.

Nakon javne službe ‘u hramu’ kada su svim prisutnima iznosili vijest o Kristu, apostoli su išli ‘svaki dan po kućama’, s jednim određenim razlogom, a to je da ‘poučavaju’ nove u njihovim privatnim kućama i u mnogim kućama u kojima su se sastajali po grupama. Jedna od kuća gdje su se kršćani sastajali je bila ‘kuća Marije, majke Ivana zvanog Marko’ (Dj 12:12). Takav način ‘javnog’ objavljivanja dobre vijesti i poučavanja zainteresiranih ‘po kućama’ je identično metodama Isusa Krista koji je objavljivao dobru vijest široj javnosti i to na javnim mjestima gdje se većina njih okupljala. Nakon toga bi odlazio u kuću gdje bi boravio i tu bi poučavao one koji bi se okupljali oko njega ili bi prihvaćao pozive u kuće novih učenika gdje bi uživao njihovo gostoprimstvo, a gdje bi se također za stolom i oko njega okupljali svi oni koji su željeli da ih on poučava (Mt 9:9-14; 10:6; Lk 5:17; 19:5,10; Ez 34:16). Samim tim se podrazumijeva da je ‘poučavanje’ koje su apostoli tada provodili ‘po kućama’ bilo usmjereno na one koji su već postali vjernici (Dj 5:42). Stoga nema nikakvog razloga tumačiti da su apostoli po primjeru Isusa Krista u Jeruzalemu propovijedali ‘od jedne kuće do druge kuće’ s namjerom da takvim vidom službe objavljuju dobru vijest nevjernicima kako bi ispunili svoj zadatak da šire evanđelje. Iako se i na takav način može širiti evanđelje, to očito nije bila apostolska metoda, koja bi imala prioritet ispred javnog propovijedanja. Budući da su apostoli prije svega ‘javno’ objavljivali vijest onda je to bila njihova metoda kojom su u potpunosti ‘zastupali Isusa Krista’ slijedeći njegov primjer i primjer ranijih proroka. To je razlog zašto u Bibliji nemamo nigdje uputu o propovijedanju od kuće do kuće pa čak niti nijedno iskustvo iz takvog načina propovijedanja. Takvoj metodi se nije davala važnost niti se ona zahtijevala od ovlaštenih propovjednika. To ćemo također moći zaključiti nakon što analiziramo metodu propovijedanja koju je koristio apostol Pavle i još neki poznati propovjednici tog vremena.

 


Metode propovijedanja apostola Pavla

Apostol Pavle je bio pozvan za evanđelizatora od samog Isusa Krista koji ga je ovlastio da propovijeda i Židovima i neznabožačkim narodima. Prema izvještaju iz Djela apostolskih 20:20,21, na kraju svoje službe je rekao braći u Efezu:

“I (vama vjernicima) ništa korisno nisam propustio

(1a) reći vam i (2a) poučavati vas (1b) javno i (2b) od kuće do kuće (‘κατ οϊκους’ - po kućama).

(Nego sam) temeljito (sam) svjedočio i Židovima i Grcima (tj. njima nevjernicima)

o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospodina Isusa“ (Dj 20:20,21).

Ako analiziramo Pavlove riječi onda ćemo vidjeti da se on obraća braći (osobna zamjenica: 'vas', 'vama'), te da on svoju službu dijeli na obraćenike tj. na braću kojima je javno i po kućama govorio i poučavao ih, te im usput spominje i nevjernike kojima je svjedočio tražeći od njih da se pokaju i obrate “našem Gospodinu“ čime je ispunio svoju dužnost prema jednima i drugima. Stoga drugi dio koji se razlikuje od prvog ne možemo povezati kako je to učinjeno u gornjem citatu, jer se onda dobiva dojam kao da je riječ o jednoj grupi. Poveznica “nego sam…“ nije doslovni prijevod tako da drugi prevodioci taj drugi dio odvajaju i prevode na slijedeći način 

  • “… upozoravao sam Židove i Grke ….“ (Jeruzalemska Biblija)
  • “… moje svjedočenje pozivaše i Židove i Grke…“ (Tomislav Dretar)
  • Zaklinjući Židove i neznabošce,….“ (Ivan Šarić).
  • Svjedočeći i Jevrejima i Grcima ….“ (Daničić-Karadžić)

Ovako možemo raspoznati da je nevjernicima, (Židovima i Grcima), svjedočio javno u prilikama kada su među prisutnima bili zajedno i vjernici i nevjernici, kao što je to radio i Isus Krist,. Naime, Isus je često pred narodom govorio svojim učenicima i poučavao ih dok je istovremeno dobru vijest propovijedao i ostalima koji su ga došli slušati. Apostoli su kasnije u hramu propovijedali i koristili priliku da poučavaju učenike javno pred narodom koji je dolazio čuti dobru vijest. Pavle je u tim prilikama također pred narodom poučavao braću i nove obraćenike. Svojoj braći je rekao:

  • vama sam govorio i poučavao vas javno (pred narodom) i po kućama“,
  • a njima sam “svjedočio o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospodina Isusa“.

Imajući to u mislima možemo reći da je Pavle svoju službu prema obraćenicima provodio javno i po kućama. On se njima direktno obraća i kaže:

 

Analizom gornjeg teksta se može raspoznati da je Pavle svoju službu podijelio na dvije aktivnosti. Jedna je propovijedanje, a druga poučavanje. Te dvije službe je obavljao na dva načina:

1) "javno“ i

2) "po kućama“.

Izraz ‘reći vam’ se može odnositi na Pavlovo ‘sijanje’ sjemena dobre vijesti u srca braće i novih obraćenika kojima je ‘javno’ i ‘po kućama’ objavljivao i govorio Božju riječ. Izraz ‘poučavati vas’ se odnosilo na njegovo ‘zalijevanje’ sjemena kako bi ono urodilo i donosilo plod. Iako je ‘poučavao’ braću na mjestima gdje su se braća javno sastajala, takvo poučavanje je vršio uglavnom ‘po kućama’ (vidi Dj 11:26; 20:7).

Ono što smo utvrdili kod dvanaestorice apostola koji su poučavali po kućama vrijedi i za apostola Pavla koji je također na isti način poučavao vjernike. Zajednica često naglašava ovaj stavak (Dj 20:20) u povezanosti sa stavkom iz Djela apostolskih 5:42 i to samo onaj drugi dio gdje se spominje metoda službe ‘od kuće do kuće’ povezujući taj izraz sa službom propovijedanja ljudima koji nisu s nama u vjeri. S druge strane često se zanemaruje prvi dio tih stavaka gdje se spominje apostolska metoda kojom su oni ‘javno’ objavljivali dobru vijest ‘u hramu’ i na drugim ‘javnim’ mjestima gdje se okupljalo mnoštva nevjernika. U Stražarskoj kuli  od 15.1.1991. str.11 st. 3-5; 15.12.2008. str.17, stoji:

"Komentirajući Djela apostolska 20:20, Randolph O. Yeager je pisao da je Pavao mislio ”i na javne skupove [demosiá] i od kuće do kuće (distributivni [kata΄] s akuzativom). Pavao je tri godine proveo u Efezu. Posjetio je svaku kuću, ili je držao propovijedi koje su mogli čuti svi stanovnici (redak 26). To je biblijsko opravdanje za evangelizam od kuće do kuće, jednako kao i onaj koji se provodi na javnim sastancima“. (...) Pavao je u Djelima apostolskim 20:20 upotrijebio množinu, kat’ oikóus. U nekim Biblijama to se prevodi ”po kućama“. (Ali apostol nije mislio samo na posjete starješinama ili pastirske posjete u domovima suvjernika. Njegove sljedeće riječi pokazuju da je on govorio o službi od kuće do kuće među nevjernicima, jer je rekao: ”Nego sam dao temeljito svjedočanstvo i Židovima i Grcima o pokajanju k Bogu i vjeri u našeg Gospodina Isusa“ (Djela apostolska 20:21). Suvjernici su se već pokajali i pokazali vjeru u Isusa. Stoga se i Djela apostolska 20:20 odnose na propovijedanje nevjernicima ”od kuće do kuće“, odnosno od vrata do vrata)."

U ovom komentaru je očito zanemaren cijeli tekst i njegov kontekst. Da bi se Pavlovu službu ‘po kućama’ dovelo u vezu s obilaženjem kuća nevjernika, onda se taj dio rečenice povezao sa drugim dijelom u kojem stoji da je ‘dao temeljito svjedočanstvo Židovima i Grcima o pokajanju’. Tako se želi stvoriti dojam da je nevjernicima propovijedao po kućama. Međutim, tu se očito ispušta činjenica koju smo već analizirali. Naime, ovaj drugi dio rečenice ili druga rečenica u nastavku ne ulazi u opis prvog djela iako se podrazumijeva da je nevjernicima javno govorio, ali ih nije poučavao jer je samo vjernicima rekao ‘da ih nije propustio poučavati’ što je na kraju i potvrdio kad im je prema 27. stavku rekao ‘da nije propustio u potpunosti objaviti im Božji naum’ (Dj 20:27). Takvo temeljito poučavanje je uglavnom vršio ‘po kućama’ ili na sastancima tako da se izraz ‘po kućama’ odnosi samo na vjernike.

Pogledajmo cijeli kontekst onoga što je Pavle rekao starješinama:

Djela apostolska 20:18 - "Kad su stigli, rekao im je: “Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kad sam stupio u Aziju, ponašao među vama...“

Pavle se u ovom uvodu obraća u drugom licu množine, odnosno direktno njima kojima spominje svoju službu i vrijeme koje je ‘od prvog dana’ proveo ‘među njima’ vjernicima. To vrijeme je razdoblje od tri godine (vidi 20:31). Poznato je da je on upravo u Efezu čak dvije godine držao ‘javne govore’ koje su slušali vjernici a prije svega ljudi iz cijele Azije, ali je i poučavao vjernike na tim javnim sastancima i po kućama.

 1) vrijeme obuhvaća

  •  a) -  propovijedanje nevjernicima i vjernicima
  •  b) -  poučavanje vjernika

 2) služba obuhvaća Židove i  Grke

  •  a) - prije nego su postali vjernici
  •  b) - nakon što su postali vjernici

Pavle se nadovezuje na činjenicu da je ‘među njima’ proveo vrijeme od njihovog pokajanja i prihvaćanja vjere u Krista pa sve do tog trenutka kada je on mogao reći da je učinio sve za njihovo duhovno dobro. Zato u nastavku kaže:

Djela apostolska 20:20 -  "I ništa korisno nisam propustio reći vam i poučavati vas javno i idući od kuće do kuće (po kućama)“. Pavle ‘nije propustio’:

1a) ‘reći vam’            (služba govorenja vjernicima)
2a) ‘poučavati vas’    (služba poučavanja vjernika - osobno i grupno)
1b) ‘javno’                 (služba govorenja vjernicima na javnim mjestima gdje su pozvani nevjernici)
2b) ‘po kućama’        (služba poučavanja vjernicima s kojima se sastajao osobno i po kućama)

Iako je njegovo propovijedanje bilo ‘javno’ tako da su ga mogle čuti mase ljudi koji su se okupljali na javnim mjestima i u školi gdje je držao govore, treba uzeti u obzir da su na tim propovijedima bili i mnogi vjernici tako da je Pavle mogao poput Isusa koristiti tu priliku da ih ‘poučava javno’ pred narodoma ne samo ‘po kućama’. Stoga u nastavku treba obratiti pažnju da se ova misao o propovijedanju i poučavanju koje je među njima provodio tri godine ne završava sa 21. stavkom u kojem se ističe služba među nevjernicima, nego se nastavlja do 31. stavka u kojima Pavle uglavnom iznosi svoju službu ‘među njima’, tj. među vjernicima koji su mogli razumjeti da im ‘ništa korisno nije propustio reći’.

Kad su u pitanju nevjernici kojima je propovijedao on je mogao konstatirati i reći da je:

Djela apostolska 20:21 "… temeljito svjedočio i Židovima i Grcima o pokajanju pred Bogom i o vjeri u našeg Gospodina Isusa“.

Primjećujemo da se Pavle sada ne obraća u drugom licu (‘vama’), nego u trećem licu (‘njima’) što pokazuje da se samo osvrnuo na jedan aspekt svoje službe koju je izvršio među nevjernicima u skladu s dobivenim zadatkom od Isusa Krista. Budući da je svima njima na javnim mjestima dao temeljito svjedočanstvo, on je bio svjestan da mora ići dalje. Zbog toga je pozvao starješine s tog područja da im kaže slijedeće:

Djela apostolska 20:22-25"A sad me, evo, duh potiče da idem u Jeruzalem, iako ne znam što će mi se u njemu dogoditi, osim što mi u svakom gradu sveti duh svjedoči da me čekaju okovi i nevolje“. Ali ni najmanje ne marim za svoj život, samo želim dovršiti svoju trku i službu koju sam primio od Gospodina Isusa: temeljito svjedočiti za dobru vijest o Božjoj nezasluženoj dobroti.“

Kad Pavle spominje svrhu svoje službe, a to je ‘temeljito svjedočiti za dobru vijest o Božjoj nezasluženoj dobroti’, onda je ta služba obuhvaćala, ne samo propovijedanje nevjernicima koji su trebali pokajanje, nego i ‘propovijedanje’ vjernicima kojima je trebao ‘u potpunosti objaviti Božji naum’. To je činio tako što je držao javne ‘propovijedi’ a također i propovijedi po kućama braće u kojima je temeljito svjedočio za dobru vijest. Nakon što je izvršio tu svoju službu među njima on im je rekao:

Djela apostolska 20:25-31: "I sad, evo, znam da svi vi među kojima sam propovijedao kraljevstvo nećete više vidjeti lice moje.Stoga vas pozivam da na današnji dan posvjedočite da sam čist od krvi sviju, jer nisam propustio u potpunosti objaviti vam naum Božji. Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas je sveti duh postavio nadglednicima, da pasete Božju skupštinu koju je kupio krvlju svojega Sina! Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na umu da tri godine noću i danju nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga od vas!“

Pavle nije samo javno propovijedao nevjernicima i vjernicima nego je i braći u vjeri ‘propovijedao o kraljevstvu’ dok je na privatnim kršćanskim sastancima držao govore. Na sličan se način ‘propovijedalo’ u sinagogama. U Djelima apostolskim stoji:

"Jer Mojsije od drevnih vremena ima po gradovima one koji ga propovijedaju, jer se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama” (Dj 15:21).

Tako i Isus ima one koji ga ‘propovijedaju’ javno pred narodom i privatno na kršćanskim sastancima. Stoga izraz ‘propovijedati’ uključuje govore pred okupljenim vjernicima i nevjernicima kojima se na takav način može dati temeljito svjedočanstvo. Zato je Pavle mogao reći da:

            - ‘nije propustio u potpunosti objaviti im naum Božji’ (Dj 20:27).

što je u suglasnosti s prethodnom izjavom da

            - ‘ništa korisno nije propustio reći im i poučavati ih javno i po kućama’ (Dj 20:20).

Pavle je ‘propovijedao kraljevstvo’, ne samo nevjernicima nego i vjernicima kako bi ih učvrstio u vjeri. Stoga je u tom kontekstu mogao reći da je ’čist od krvi sviju’, a posebno od onih kojima je ‘u potpunosti objavio Božji naum’ – misleći time na vjernike. On je u tom periodu svoje službe učinio sve što je trebalo da ih učvrstiti u vjeri u Krista do te mjere da je među njima mogao naći one koje je imenovao za starješine i kojima je povjeravao Kristove učenike. Da bi se mogao pojedinačno posvetiti svakom bratu, onda je razumljivo što je njegova služba bila usmjerena na obilaženje kuća tih vjernika. U tom smislu on ‘ništa korisno nije propustio reći im (objaviti im Božji naum) i poučavati ih javno i po kućama’.

Tako ova izjava ima i te kako veze sa Isusovom metodom po kojoj je on javno poučavao svoje učenike i to ‘pred narodom’ koji je dolazio da slušaju njegove propovijedi. U prijevodu Daničić-Karađić kojeg je koristila naša Zajednica stoji za Pavla:

”Ništa korisno ne izostavih da vam ne kažem i da vas naučim pred narodom i po kućama“ (Dj 20:20; Stražarska kula, 1998.1.1. str.14.st.9).

I Isus i Pavle su u tim prilikama ‘pred narodom’ davali temeljito svjedočanstvo nevjernicima a ujedno poučavali učenike koji su bili prisutni. Isus je nakon toga odlazio u kuće nekih svojih učenika kod kojih je koristio njihovo gostoprimstvo kako bi ih poučavao i kao pojedince i kao grupu okupljenu u kući tog domaćina, a tako je činio i Pavle.

Kad analiziramo Pavlovu službu onda se može reći da je najveći dio svog vremena proveo u izgrađivanju vjernika time što ih je svakodnevno i čak po cijeli dan opominjao i poučavao jer je rekao da ‘tri godine noću i danju nije prestajao sa suzama opominjati svakoga od njih’. Pavle je ‘svakog pojedinačno opominjao’, a takva služba se uglavnom provodila sakriveno od javnosti i to privatno ‘po kućama’ tih istih vjernika koje je nastojao poučavati u Kristu. On je ‘i noću i danju’ trošio vrijeme da ‘svakog od njih opominje u suzama’, kako bi ih poučio i jačao u vjeri. To je podrazumijevalo da ‘svakog od njih’ osobno kao pojedince i kao obitelj ili pak u grupama posjećuje u njihovim privatnim kućama. Zato ne može biti točna ni tvrdnja iz Stražarske kule da Pavlovo ‘poučavanje po kućama’ nije uključivalo pastirske posjete nego samo svjedočenje nevjernicima što je u suprotnosti sa činjenicom da on čak ‘tri godine noću i danju nije prestajao sa suzama opominjati svakoga od njih’.

Takva tvrdnja Watchtowera i način na koji se iz rečenice izbacuje jedna činjenica da bi se istaknula druga je očiti dokaz da se biblijski tekst koristiti izvan konteksta kako bi se tvrdilo i podupiralo nešto što nije utemeljeno na Bibliji. Naime, izvještaji iz Biblije nam pokazuju da su oni koji su povjerovali u Krista nakon što su čuli temeljito svjedočanstvo, u jako kratkom vremenu bivali kršteni, a mnogi čak istog dana.

Primjer Kornelija nam također pokazuje da se on i cijeli njegov dom krstio nakon što su tog dana čuli dobru vijest. Nakon njihovog krštenja je bilo potrebno da apostol Petar ostane s njima nekoliko dana u njihovoj kući kako bi ih učvrstio u vjeri propovijedajući im dobru vijest o Kristu i Kraljevstvu (Dj 10:47,48). Stoga je sasvim razumljivo da je tako i Pavle činio nakon krštenja svih onih koji su povjerovali njegovom svjedočenju. On je bio primoran ići ‘po kućama’ tih novih učenika kako bi ih poučavao i opominjao kao duhovni pastir. To je zahtijevalo puno više vremena i truda od davanja ‘temeljitog svjedočanstva’ nevjernicima.

Jehovini svjedoci često iz svog ugla čitaju poslanice jer oni mjesecima proučavaju sa novima kako bi ih pripremili za krštenje. Zato je njima neshvatljivo da se temeljito svjedočanstvo’ može dati javno u kratkom vremenu, nego samo kroz sistematsko duže proučavanje svakog pojedinog čovjeka u njegovoj kući. Međutim, na dan Pedesetnice apostol Petar je ‘u hramu’ u samo desetak minuta dao ‘temeljito svjedočanstvo’ prisutnom mnoštvu nakon čega se tisuće njih krstilo (Dj 2:40). Primjer Kornelija i njegovog doma nam također pokazuje da su dobili temeljito svjedočanstvo’ kroz kratki govor apostola Petra kojeg je iznio pred svima zajedno, a ne pojedinačno u njihovim domovima (Dj 10:44). Kad su apostola Pavla Židovi uhvatili u hramu, dobio je priliku da svjedoči pred okupljenim narodom, vojnicima i zapovjednicima, a zatim pred svećenicima i Sudbenim vijećem tako da je tada ‘u Jeruzalemu dao temeljito svjedočanstvo’ (Dj 23:11; 21:15,30-40; 22.pogl; 23:1-11). Prema tome, apostol Pavle je davao ‘temeljito svjedočanstvo’ pred okupljenim mnoštvima ljudi, a ne sistematski od kuće do kuće. Samim tim, izraz ‘temeljito svjedočanstvo’ se nije odnosio na temeljito ili sistematsko obilaženje svake kuće kako bi se u osobnom razgovoru svakom čovjeku u tom gradu dalo svjedočanstvo. Taj se izraz odnosio na temeljiti sadržaj onoga što je govorio ali samo pred onima koji su ga imali prilike slušati. Naime, ono što je u tim prilikama rekao je bilo dovoljno da prisutnima da ‘temeljito svjedočanstvu’ o Kristu.

Pavle je poput Isusa i drugih apostola ‘po svojem običaju’ propovijedao dobru vijest i širio evanđelje metodom propovijedanja ljudima na javnim mjestima, što podrazumijeva njegovu javnu službu na trgovima, u sinagogama i drugim javnim okupljalištima. Nigdje se za Isusa i za njega ne kaže da su ‘po običaju’ propovijedali od kuće do kuće. Ako nisu imali taj ‘običaj’ onda se podrazumijeva da njihova metoda propovijedanja nevjernicima nije bila ‘od kuće do kuće’  (Dj 17:2; 9:20; 13:14; 14:1; 18:4; usporedi Lk 4:16). Samim tim Pavle nije mogao starješine u Efezu učiti kako sistematski vršiti službu propovijedanja od kuće do kuće. Kao što je to bio slučaj s apostolima u Jeruzalemu, Pavle je samo svoje ‘poučavanje’ vršio ‘po kućama’ gdje su se okupljali kršćani kako bi ih ‘učvrstio u vjeri’ u Gospodina Isusa (Dj 16:5; Ef 4:11-13; Kol 2:6,7). Njegovo javno djelovanje je svima nama poznato kroz iskustva zabilježena u Bibliji, ali dok čitamo izvještaj o njegovoj službi nigdje ne nalazimo niti jedno jedino iskustvo o njegovom propovijedanju ‘od kuće do kuće’ kakvog danas provode Jehovini svjedoci:

  • 9:19, 28 – propovijedao u sinagogama i po Jeruzalemu
  • 11:26 – Barnaba i Pavle godinu dana boravili u Antiohiji i poučavali veliko mnoštvo u skupštini
  • 13:2-5 – Antiohija – Barbaba i Pavle poslani na Cipar gdje su objavljivali riječ Božju u sinagogama
  • 13:7 – Pavle i Barnaba pozvani u kuću prokonzula koji odmah postaje vjernik
  • 13:14 – Antiohija Pizidijska – Pavle i Barnaba  na dan subotnji odlaze u sinagogu i propovijedaju
  • 13:42 – narod ih poziva da ponovno slijedeće subote govore o Kristu
  • 13:43 – nakon javnog propovijedanja razgovaraju s nekima koji su iz sinagoge pošli za njima
  • 13:44 – Pavle i Barnaba dolaze ponovno u slijedeću subotu da propovijedaju u istoj sinagogi
  • 13:49 – nakon njihovog propovijedanja u sinagogi riječ se sve više prenosila u tom cijelom tom kraju
  • 14:1 – U Ikoniji - Pavao i Barnaba govore u sinagogi nakon čega mnogi postaju vjernicima
  • 14:6,7,9-11 – javno objavljuju dobru vijest u Listri i Derbi i njihovoj okolici
  • 14:21-23; 18:23 – ponovno posjećuje braću te ih jačaju u vjeri i postavljaju starješine u njihovim skupštinama
  • 14:24-27 – na kraju objavljuju vijest u Pergi i vračaju se u Antiohiju gdje izvještavaju o djelu kojeg su dovršili
  • 15:35 – Pavle i Barnaba ostaju u Antiohiji objavljujući dobru vijest zajedno sa mnogim drugima
  • 15:36,41 – Pavle i Barnaba odlučuju ponovno posjetiti braću u svakom gradu u kojem su objavljivali riječ Jehovinu
  • 16:4,5 -  Pavle i Timotej posjećuju braću i skupštine s ciljem da ih učvrste u vjeri
  • 16:12-16 – u Filipima - na dan subotnji odlaze na mjesto gdje javno propovijedaju okupljenim ženama
  • 17:1,,2 – Solun – tri subote za redom odlaze u sinagogu i raspravljaju na temelju Pisma
  • 17:10,11 – Pavle i Sila poslani u Bereju – odlaze u židovsku sinagogu i objavljuju dobru vijest
  • 17:16,17 -  u Ateni Pavle propovijeda subotom u sinagogi i svaki dan na trgu
  • 18:1-5,11 – u Korintu – tokom tjedna je radio i izrađivao šatore, a subotom držao govore u sinagogi
  • 18:19 – u Efezu – ulazi u sinagogu i raspravlja sa Židovima
  • 18:24,24 – Apolon – dolazi u Efez te govori i poučava narod u njihovoj sinagogi gdje javno raspravlja sa Židovima
  • 19:8 – u Efezu Pavle tri mjeseca propovijeda u sinagogi i drži javne govore
  • 19:9,10 –dvije godine drži svakodnevne javne govore u Tiranovoj školi tako da su svi u Aziji čuli dobru vijest
  • 21:37 - 23:11 – u Jeruzalemu - narodu, vojnicima, zapovjednicima i poglavarima grada daje temeljito svjedočanstvo

U ovom izvještaju nema niti jednog primjera koji bi potvrdio da su apostol Pavle i drugi evanđelizatori propovijedali od kuće do kuće. Apostoli nisu ni zahtijevali od drugih učenika da oni provode takav vid službe koji bi se razlikovao od javnog propovijedanja. Samim tim ne može biti ni točna spomenuta tvrdnja da je metodom propovijedanja od kuće do kuće Pavle koristio Isusovu metodu jer se ni za Isusa nigdje ne navodi da je išao od kuće do kuće.

To što bibličar Randolph O. Yeager (kojeg Zajednica citira) svoje izjave bazira na nekom prijevodu Biblije koji koristi izraz ‘od kuće do kuće’ umjesto ‘po kućama’, je stvar njegove interpretacije takvog izraza kojemu je dao svoje viđenje, a kojemu Zajednica daje za pravo jer joj to ide u prilog. Međutim, čak ni on nije siguran u to da li je Pavle u Efezu propovijedao od kuće do kuće ili ne. Umjesto toga on kaže: "Posjetio je svaku kuću, ili je držao propovijedi koje su mogli čiti svi stanovnici“Da je posjetio svaku kuću, za to nema dokaza, a da je držao propovijedi koje su mogli čuti svi, za to ima dokaza jer izvještaj jasno kaže da je on upravo u Efezu ‘držao govore (tj. propovijedi) u sinagogi i u Tiranovoj školi tako da su svi u Aziji čili riječ Gospodinovu’ (Dj 19:8-10). Tu nema dvojbe. Dilema nastaje samo onda kada netko ne poznaje činjenice i želi tvrditi nešto o čemu nema izvještaja ni potvrde u Bibliji. No, kad se uzme tekstualni i povijesni kontekst, onda se može lako zaključiti kako je Pavle provodio svoju službu koja nije završavala sa javnim propovijedanjem i krštavanjem novih učenika, nego se nastavljala sa poučavanjem kojeg je provodio ‘po kućama’ onih koji su se krstili i postali učenici. Ako je osobno išao do svakog od njih, onda se može reći da je išao ‘od braće do braće’, pa je sasvim na mjestu i to što je išao ‘po njihovim kućama’ jer su njihove kuće bili mjesta okupljanja i mjesta gdje ih je mogao osobno poučavati i opominjati. Tako dobivamo bolje razumijevanje onoga što je rekao u Djelima apostolskim 20:20,21.

Naime, u 20. stavku se spominju dvije različite duhovne aktivnosti – propovijedanje i poučavanje. Iako smo vidjeli da se obje aktivnosti mogu odnositi na braću u vjeri, Pavle se u 21. stavku u trećem licu množine osvrće samo na javno propovijedanje kojim je davao ‘temeljito svjedočanstvo i Židovima i Grcima radi pokajanja’. Stoga taj 21. stavak ne možemo povezati s onim djelom 20. stavka u kojem se u drugom licu množine obraća braći i spominje svoje ‘govorenje i poučavanje po njihovim kućama’. Nove učenike je morao ‘poučavati po kućama’ kako bi stvorio temelj za skupštinu u njihovom mjestu. Kasnije je nove učenike prepustio sposobnoj braći i starješinama koji su nastavili sa zalijevanjem tj. poučavanjem (1.Ko 3:5-9). To je bila njegova metoda rada dok je širio dobru vijest i osnivao skupštine.

Propovijedanje nevjernicima se u ono vrijeme nije provodilo sistematski po kućama nego na raznim javnim mjestima. Stoga nigdje nemamo izvještaja da je Pavle svoju službu organizirao tako da je u nekom gradu ušao u neku ulicu ili kvart i propovijedao od kuće do kuće sve dok ne bi obišao sve kuće. Ako je išao po kućama onda je poput Krista unaprijed znao u koju će kuću ući i s kim će razgovarati. U skladu s tim u Stražarskoj kuli od 15.1.1991. str.12 st. 8 stoji:

“U vezi njega je F. N. Peloubet pisao: ”Pavlovo djelo nije bilo iscrpljeno na sastancima. On je nesumnjivo mnoge ljude osobno posjetio u njihovim domovima, gdje god je saznao da se netko raspituje ili je toliko zainteresiran ili se čak protivi utoliko da je spreman razgovarati o religiji.“

Po ovoj tvrdnji je lako zaključiti da je Pavle svojim javnim propovijedima izazivao znatiželju mnogih koji su htjeli čuti nešto više o onome što on propovijeda, tako da su takve osobe tražile od njega da dođe do njih u njihove domove. On po ovoj tvrdnji nije nasumce ulazio u kuće nego je poput Isusa znao kod koga dolazi. Zato ovaj komentator kaže da je te ljude ‘posjetio u njihovim domovima’, a ne da je slučajno na njih naišao propovijedanjem od kuće do kuće.

Nakon što bi ‘objavio dobru vijest’ u nekim mjestima i činio učenike, Pavle bi išao dalje u druga mjesta. No kad se vraćao istim putem ‘redom je obilazio ta mjesta jačajući sve učenike’ (Dj 16:6; 18:23). On je svojim javnim djelovanjima postizao to da mnogi čuju dobru vijest i da se odazovu na nju, pa je nakon toga svu svoju duhovnu snagu usmjeravao da učvrsti sve nove učenike u vjeri i da formira skupštinu u kojoj će biti redovito poučavani. Zato, umjesto da tvrdimo kako je on u Efezu i u drugim mjestima išao sistematski od kuće do kuće kako bi propovijedao dobru vijest nevjernicima, mi trebamo prihvatiti činjenicu da on nije išao ‘po kućama’ sa tim ciljem.

Iz njegove službe izdvojimo jedan zanimljivi primjer. On je u Solunu ‘tri subote za redom odlazio u sinagogu’ kako bi sa Židovima raspravljao na temelju Pisma. U Efezu je kasnije ‘tri mjeseca’ propovijedao u ‘sinagogama’ i držao javne govore (Dj 17:1,2; 19:8). Ako je propovijedao ‘subotom’, što je onda radio tokom tjedna kada nije bilo javnih okupljanja? Da je tim danima propovijedao od kuće do kuće onda bi to sigurno bilo iskustvo vrijedno spomena. Međutim, nema nikakve naznake da je išao od kuće do kuće i propovijedao. On je u tim gradovima ‘subotom’ propovijedao Židovima u sinagogama, pa je razumljivo što je u međuvremenu tokom tjedna često posjećivao braću i novoobraćenike u njihovim kućama gdje je poput Isusa uživao njihovo gostoprimstvo i zajedno se hrabrio s njima u zajedničkoj vjeri. Ponekad bi bio prisiljen tokom tjedna raditi za vlastito uzdržavanje dok bi ‘subotom’ javno svjedočio u sinagogama (Dj 18:3,4). Tokom tjedna je vjerojatno išao po ulicama i razgovarao s Židovima i Grcima u prigodnim situacijama (vidi Dj 9:28,29). Na primjer, kad je bio u Ateni, onda je ‘subotom raspravljao sa Židovima u sinagogi’ dok je tokom tjedna propovijedao na gradskom ‘trgu’ jer Grci i oni koji bi se tu našli svoje ‘slobodno vrijeme nisu koristili ni za što drugo osim da nešto kažu ili da čuju nešto novo’ (Dj 17:16,17,21). U tom izvještaju također nema ni spomena da je Židovskim doseljenicima, Grcima i Atenjanima propovijedao ‘od kuće do kuće’. Osim toga, već smo istaknuli činjenicu da je kasnije u Efezu čak ‘dvije godine svakodnevno držao javne govore u jednoj školi’. Rezultat toga je bio da su skoro ‘svi u Aziji čuli dobru vijest’ (Dj 19:9,10).

Možemo pretpostaviti da su drugi širili vijest o Pavlu (kao nekad o Isusu) i mjestu gdje je on održavao javne govore tako da su svi koji su htjeli čuti Božju riječ dolazili iz svih obližnjih mjesta. Za pretpostaviti je da su te osobe na jedan neposredan i neformalan način prenosile svojim bližnjima ono što su čuli i vidjeli i ‘pozivali ih da dođu‘ i uvjere se. Oni koji su bili naklonjeni istini i vječnom životu su bili navedeni da potraže kršćane i ‘dođu‘ na mjesta gdje su održavali sastanke, gdje bi dobili onu osnovnu duhovnu pomoć i svjedočanstvo te bili navedeni da se pokaju i krste čime se pred njihovim očima ispunjavalo proročanstvo ‘da će ljudi iz svih naroda hvatati Židova za skut i govoriti: "Idemo s vama jer smo čuli da je Bog s vama“ (Za 8:23; Ot 22:17). Na takav način se širila dobra vijest. Ako je Pavle mogao u tako kratkom vremenu na takav način sam sa jednog javnog mjesta objaviti dobru vijest po cijeloj maloj Aziji onda je razumljivo što je ta služba bila zahtjevna i povjerena samo izabranim sposobnim i vjernim muževima.

Apostol Pavle u svojoj službi nije surađivao sa svim članovima neke skupštine nego samo sa onima koje je sam izabrao ili su se sami stavili na raspolaganje. Takvih je bilo malo tako da ih je mogao imenovati u svojim poslanicama. Ostalim kršćanima je zahvaljivao na njihovom gostoprimstvu i materijalnoj potpori, ali ne i na njihovom učešću u javnoj službi propovijedanja jer ona nije ni bila namijenjena za sve kršćanske vjernike, bez obzira što su svi oni na neformalan način širili dobru vijest. Zbog toga u Bibliji nemamo savjeta koji bi se davali svim kršćanima ili cijeloj skupštini u vezi masovnog i organiziranog obilaženja kuća nevjernika jer je cilj javnog propovijedanja postignut samim tim što se različitim vrstama ljudi omogućilo da čuju za dobru vijest koja se zatim širila neformalnim putem.

Stoga ponovno možemo slobodno zaključiti da Biblija ne spominje niti jedno iskustvo apostola Pavla i drugih propovjednika povezanu sa propovijedanjem nevjernicima od kuće do kuće. Za razliku od propovijedanja koje se odvijalo izvan domova, ‘poučavanje’ se provodilo ‘po domovima’ pojedinaca gdje su se održavali sastanci. Svi oni koji su se željeli ‘pridružiti’ kršćanima to su činili tako da su dolazili tamo gdje su se oni ‘po kućama’ okupljali ili su čak i sami pružali gostoprimstvo kako bi bili poučeni u svojoj kući o onome što su čuli. (Dj 11:26).

Kao evanđelizator koji je bio ovlašten i poslan u službu, Pavle je stekao mnogo iskustva i imao mnogo uspjeha u širenju dobre vijesti. Nakon što je i sam učestvovao u formiranju mnogih skupština, sve je njih ponovno posjećivao kako bi ih učvrstio u vjeri i dao im duhovnu pouku. S tim ciljem je napisao mnoge poslanice koje su mogli čitati sve skupštine, a i danas služe svima nama da bi kroz njih dobili svu potrebnu duhovnu pomoć i savjet za svoj kršćanski život. Međutim, mi bi trebali razlučiti one izjave koje su bile izrečene starješinama i drugim imenovanim muževima koji su služili kao Isusovi poslanici u ulozi propovjednika, učitelja i pastira, od onih izjava koje su uključivale sve kršćane. Samo tako ćemo moći na ispravan način razumjeti Pavlove poslanice.

 


Propovijedanje u skupštini

Svaka skupština je mogla ‘obilovati’ različitim darovima, među kojima je i ‘sposobnost govora’ koju su imali neki članovi skupštine. Pavle je skupštinu u Korintu pohvalio riječima:

Zahvaljujem što ste se u njemu obogatili u svemu – u svoj sposobnosti propovijedanja (govora; NSbi2-C) i u svem potrebnom znanju – jer se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo među vama te ne oskudijevate u nijednom daru ...  (1.Ko 1:5,6).

Ovdje smo istaknuli dvije stvari a to su ‘govor’ i ‘znanje’ kako bi u nastavku razumjeli kako se one ne odnose na sve članove skupštine nego na pojedince koji su svojim sposobnostima ‘obogatili’ skupštinu. Misli se na one muževe koji su bili ‘odvažni i vješti u govoru i riječima’ (2.Ko 10:1,10,11; 11:5,6). U svojoj drugoj poslanici Pavle je ponovno napisao braći u Korintu slične misli:

Stoga, kao što obilujete svime, vjerom, sposobnošću propovijedanja (sposobnošću govora; NSbi2-C), znanjem, svom revnošću i ovom ljubavlju kojom vas ljubimo – tako obilujte i ovim sakupljanjem priloga (2.Ko 8:7).

Skupština kao cjelina ‘nije oskudijevala u nijednom daru’, jer je svatko od braće imao neke darove koje drugi nisu imali. Nitko nije ima sve darove, nego je skupština preko svojih članova obilovala svime, pa tako i ‘znanjem’ i ‘sposobnošću govorenja’ ('propovijedanja' – NS). O kakvom ‘govorenju’ je ovdje Pavle mislio – da li o držanju govora nevjernicima ili o držanju govora vjernicima?

Grčka riječ koja se ovdje koristi je λόγῳ (logō) koja se prevodi sa ‘riječ’ ili ‘govor’, što se razlikuje od grčke riječi κήρυγμά (kērygma) ili ‘propovijedanje’. Zato možemo slobodno reći da se izraz ‘propovijedanje’ ne koristi u gore navedenim stavcima. No, zašto su prevodioci hrvatskog novog prijevoda ‘NW’ na ovim mjestima izraz ‘sposobnost govora’ koji se koristio u prošlom prijevodu NSbi2-C, zamijenili ili izjednačili sa izrazom ‘sposobnost propovijedanja’? Možda između ta dva izraza ima neke povezanosti. Međutim mnoga naša braća ne mogu razlučiti o kakvom propovijedanju je ovdje riječ što može dovesti do zablude. Naime, onaj tko čita ovaj novi prijevod dobiva dojam da su skupštine obilovale kršćanima koji su išli u službu propovijedanja, što nije točno. Skupštine prvog stoljeća su imale imenovanu braću koja su držala govore ili ‘propovijedi’ u skupštinama. Skupštine su mogle na taj način ‘obilovati sposobnošću govorenja’ u većoj ili manjoj mjeri ovisno o onima koji su se stavljali na raspolaganje kao govornici i ‘učitelji’ Božje riječi. Ta sposobnost je uvjetovana različitim službama i darovima duha i nije bila vezana za sve članove skupštine u istoj mjeri. Na primjer, neki su osporavali Pavlovu ulogu koju je imao kod izgrađivanja skupština. Pavle se očitovao u vezi takvih pa je napisao:

Jer neki kažu: “Njegova pisma imaju težinu i snažna su, ali kad je osobno prisutan, djeluje neznatno, a riječi (grč. ‘λόγω’) su mu bezvrijedne.” Neka takvi razmisle o ovome: kakvi smo na riječima (grč. ‘λόγω’) u pismima kad smo odsutni, takvi ćemo biti i na djelu kad budemo prisutni“ (2.Ko 10:10,11).

Zatim je dodao: "Jer ako sam i nevješt u govoru (grč. ‘λόγω’), nisam u znanju“ (2.Ko 11:6). Ovdje primjećujemo da se grčki izrazi ‘λόγω’ prevedeni sa izrazima ‘riječi’ i ‘govor’ ne dovode u izravnu vezu sa propovijedanjem nevjernicima nego sa čitanjem Pisma i držanjem govora među braćom na sastancima. Budući da je skupština kao ‘tijelo’ bila jedna cjelina koja se sastojala od kršćana sa različitim sposobnostima, darovima i službama, onda je kao takva mogla preko nekih pojedinaca ‘obilovati sposobnošću govorenja’ kao što je mogla preko drugih pojedinaca obilovati u ‘svem potrebnom znanju’. Odnosno, kao što je mogla obilovati ‘u znanju’ iako nisu svi imali to znanje, tako je mogla ‘obilovati sposobnošću govorenja’ iako nisu svi u skupštini imali tu sposobnost (1.Ko 12:4-11,19,27-30). To je bilo zato što su se službama ‘apostola, učitelja, pastira i proroka’ posvetili samo oni koji su bili dovoljno sposobni za takve službe u kojima dolazi do izražaja njihov govor i riječ puna mudrosti i znanja. Poznato je da je i ‘mnogo svećenika prihvaćalo vjeru’ (Dj 6:7). Pavle je vjerojatno takve osposobljene muževe postavljao za starješine jer je i sam kao ‘školovan’ muškarac izabran za apostola (vidi Dj 14:21-23; 22:3).

Kad je Pavle rekao da ga ‘Isus nije postavio da krštava nego da objavljuje dobru vijest’ onda je to značilo da se trebao posvetiti propovijedanju a ne poučavanju i krštavanju novih vjernika. No to nije značilo da nije nikoga mogao krstiti i poučavati, jer je bilo situacija kad je to bio prisiljen uraditi jer nije bilo nikog dugog s tim ovlaštenjem (1.Ko 1:14-17). Na isti način, onaj tko je u skupštini postavljen da ‘poučava’ vjernike može ali ne mora ujedno biti postavljen i da propovijeda nevjernicima, pogotovo onda kada su druga braća u skupštini postavljena za tu službu. Na taj su način različite službe doprinosile da se na skupštinu gleda kao na jedno tijelo sa različitim službama i darovima duha. Zanimljivo je to što Pavle kao uvjet za starješinu nije spomenuo da mora biti sposoban širiti dobru vijest, nego ‘sposoban poučavati’, tako da je on na starješine gledao kao na one koji ‘marljivo govore (grč. ‘λόγω’) i naučavaju riječ Božju’ (1.Ti 3:1-7; 5:17; usporedi 1.Ti 3:13). No, Zajednica je zbog svoje špekulativne postavke uvjetovala da svatko tko želi biti nadglednik mora biti redovit i aktivan u službi propovijedanja onima van skupštine, a pogotovo kad postane nadglednik kako bi drugima dao primjer i uzor u toj službi. Kad je Pavle govorio o sebi, onda je često govorio da je ‘postavljen za propovjednika, apostola i učitelja’ što je značilo da je njegova služba uključivala mnogo više od službe koju su trebali imati starješine, jer je prije svega morao propovijedati, putovati i otvarati skupštine (1.Ti 2:7).

Bog je u skupštini postavio razne pojedince: prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, (...), one koji su sposobni upravljati...  (1.Ko 12:28).

Apostoli, proroci i učitelji su bili muževi koji su postavljeni u skupštini s određenim zadatkom. Zato se ovdje radi o sposobnostima koje su apostoli, proroci i učitelji koristili da bi skupštinu poučavali i jačali u vjeri. Naime ‘govorenje’ ili ‘propovijedanje’ o kojem je ovdje riječ je povezana sa sastancima na kojima se ta sposobnost očituje kroz djelovanje vjernih muževa. Na sličan se način ‘propovijedalo’ u sinagogama gdje su Židovi slušali što govori Božja Riječ. U Djelima apostolskim stoji:

Jer Mojsije od drevnih vremena ima po gradovima one koji ga propovijedaju, jer se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama” (Dj 15:21; 13:15).

Ovdje je ‘propovijedanje’ uključivalo ‘čitanje’ svetih spisa pred vjernicima. Isus je na takav način jednom ‘ušao u sinagogu i naglas čitao svete spise’ nakon čega je objasnio njihovo značenje.

I svi su mu odobravali i divili se privlačnim riječima koje su izlazile iz usta njegovih“ (Lk 4:16-22).

Stoga izraz ‘propovijedati’ u ovom smislu uključuje ‘javno čitanje’ svetih spisa i javne ‘propovjedi’ pred okupljenim vjernicima kojima se objašnjavalo Pismo. Kao što je Mojsije imao one koji su ga na takav način među svojom braćom ‘propovijedali’ u sinagogama, tako je i Isus imao one koji su ga na taj isti način među braćom u vjeri ‘propovijedali’ na kršćanskim sastancima. Jedan od njih je bio i Timotej. Pavle je Timoteja savjetovao da se "posveti javnom čitanju, poticanju, poučavanju“. Zatim mu je rekao:

Ne zanemaruj dar koji je u tebi, koji ti je dan po proročanstvu i kad je starješinstvo na tebe položilo ruke. O tome razmišljaj, sav se tome posveti, da tvoj napredak bude svima očit. Dobro pazi kako živiš i kako poučavaš! Ustraj u tome, jer čineći to spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju (1.Ti 4:13-16).

Timotej je među mnogom braćom i mnogim skupštinama bio poznat po toj svojoj ulozi i daru govora kojeg je imao kao ‘učitelj’ jer se posvetio javnom čitanju i govoru kojim je poučavao braću. Zato ga je Pavle poslao u Solun s tim zadatkom da skupštini u tom gradu ‘propovijeda dobru vijest’. Toj skupštini je napisao:

...a Timoteja, našega brata i Božjega slugu koji propovijeda dobru vijest o Kristu (slugu dobre vijesti; NSbi2-C), poslali smo da vas učvrsti i utješi kako bi ojačao vašu vjeru (1.So 3:2; vidi 1.Ko 14:3).

Prema izvornom grčkom tekstu Pavle za Timoteja kaže da je bio sluga dobre vijesti, a ne isključivo propovjednik kako bi se to moglo zaključiti iz gornjeg prijevoda. On je kao sluga ‘propovijedao’ Krista prvenstveno među vjernicima time što je javnim čitanjem i držanjem govora nastojao ‘učvrstiti, utješiti i ojačati braću u vjeri’. Slično je i sa slijedećim savjetom kojeg je Pavle dao Timoteju:

Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, (...) te njegovim pojavljivanjem i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ Božju (među braćom) i čini to s osjećajem hitnosti — u povoljno vrijeme i u teško vrijeme — ukori, prekori, opomeni, a pritom budi vrlo strpljiv i vješt u poučavanju. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo učenje, nego će po vlastitim željama gomilati sebi učitelje koji će im govoriti ono što godi njihovim ušima. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se izmišljenim pričama. A ti budi trezven u svemu, trpi zlo, propovijedaj dobru vijest (izvrši djelo evanđeliste - DK), potpuno izvrši svoju službu“ (2.Ti 4:1-5).

‘Djelo evanđeliste’ koje je provodio Timotej kao sluga dobre vijesti (sluga evanđelja) je očito bilo povezano s njegovim djelovanjem po skupštinama u koje je bio poslan kao ‘propovjednik i učitelj’. (Flp 2:19,20). Kao što vidimo iz ovih riječi, on je s tim načinom ‘evanđeliziranja’ trebao koristiti Božju riječ da bi poput Isus i Pavla ‘ukorio, prekorio i opomenuo’ braću da se klone svega što bi ih moglo ‘odvratiti od istine’. Od istine se mogu odvratiti samo kršćani koji su upoznali dobru vijest. Samim tim je vidljivo da se gornje riječi odnose na ‘evanđeliziranje’ unutar skupštine, a ne na propovijedanje nevjernicima izvan skupštine. Čak i kad bi se ova zapovijed: ‘izvrši djelo evanđeliste’, odnosila i na propovijedanje nevjernicima, Pavle ovakvu zapovijed nije nikad izrekao na način da je obavezivala cijelu skupštinu i sve vjernike nego samo pojedince koji su bili poslani u tu službu.

Timoteju je to mogao reći jer je on već služio kao ‘evanđelizator’. No Timotej je trebao i drugu braću osposobiti za sluge dobre vijesti. Stoga mu je Pavle rekao:

Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge“ (2.Ti 2:2).

Ti ‘vjerni ljudi’ su duhovno zrela braća koja su se stavljala na raspolaganje. Njihovo ‘osposobljavanje’ je povezano sa ‘sposobnošću poučavanja’ u povezanosti sa držanjem govora. Kad bi u nekoj skupštini bilo dovoljno braće koja bi se posvetila ‘riječi’ (‘λόγω’) kroz ‘javno čitanje, ‘govorenje’, poticanje i poučavanje’ onda bi se moglo reći za tu skupštinu da obiluje ‘sposobnošću propovijedanja’ (NSbi12-C), ili točnije rečeno ‘sposobnošću govorenja’ (NSbi2-C), ili ‘sposobnošću držanja propovjedi’ temeljenih na Božjoj riječi (prema slobodnom prijevodu).

Uzmimo u obzir da je Isus "dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji." S kojom svrhom su postavljeni ti muževi? Pavle kaže da su oni služili svojoj braći,

... kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo, dok svi ne postignemo jedinstvo u vjeri i u dobrom poznavanju Sina Božjeg, dok ne postanemo odrasli ljudi, dok ne uzrastemo do punine Kristove, da više ne budemo mala djeca koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar učenja, jer slušaju ljude koji se služe prijevarom i koji ih lukavo dovode u zabludu. Nego, govoreći istinu, u svemu ljubavlju uzrastimo do zrelosti da budemo poput njega koji je glava, a to je Krist. Od njega cijelo tijelo — kojemu su svi dijelovi skladno sastavljeni i složno rade jer svaki zglob koji ih povezuje ispunjava svoju svrhu da bi svaki pojedini ud mogao primjereno djelovati — doprinosi svojem rastu na izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Ef 4:11-16; vidi 1.So 3:2).

Ovdje se ‘propovjednici dobre vijesti’ (‘evanđelizatori’) spominju u kontekstu u kojem su spomenuti ‘apostoli i proroci’, ‘pastiri i učitelji’. Svi su oni bili ovlašteni da u tim zadacima služe skupštini i svojoj braći u vjeri. Poput Isusa koji je pred svojim učenicima i drugim ljudima održao ‘propovijed’ na gori i oni su na takav način držali na sastancima poučne ‘govore’ o Bogu i ‘propovijedali’ svojoj braći i nevjernicima koji su se nalazili među njima (Mt 5:1,2; 7:28; usporedi Dj 20:7; 1.Ko 1:21; 15:12; 2.So 2:14; 1.Ti 5:17; 1.Pe 4:11). Svaki od njih je mogao birati o kojoj temi će ‘s velikom slobodom govoriti’ pred braćom i nije se trebao držati nekog unaprijed postavljenog obrasca koji bi važio za sve skupštine (1.Ti 3:13). Držanje propovijedi je povezano sa monološkim govornim stilom a ne sa razgovornim stilom. Umjesto da razgovara sa prisutnima, propovjednik je poput Isusa mogao koristiti retorička pitanja. Stoga propovijed nije isto što i razgovor ili rasprava o nekim duhovnim temama. Isus je tek nakon svojih propovjedi znao raspravljati sa Židovima o onome što ih je zanimalo. Iako je on koristio te prilike kako bi istaknuo važne istine, to nije bilo isto što držanje propovijedi. Propovijed je sastavni dio propovijedanja. Da bi osnovnu poruku dobre vijesti prenijeli nevjernicima, Isus i apostoli su im držali kratke ili duže propovijedi na javnim mjestima. Kao što smo to već naveli, propovijedanje ne završava s tim javnim govorima među nevjernicima nego se nastavlja vršiti među vjernicima kojima su se na isti način kroz tu istu dobru vijest prenosila temeljita pouka. Na takav se način u pravom smislu ispunjavaju Isusove riječi:

I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj“ (Mt 24:14; usporedi Ri 16:25,26).

Prema tome, ovo se proročanstvo ispunjava čak i onda kada je propovijedanje nevjernicima na nekom području ispunilo svoju svrhu, odnosno kada su svi oni čuli. Apostoli su se u takvim slučajevima, kada više nije bilo područja na kojima se nije propovijedalo, posvetili propovijedanju dobre vijesti po skupštinama čime su također ispunjavali riječi iz Mateja 24:14. Zato su oni i ostali imenovani muževi svojoj braći u vjeri i nevjernicima koji su se sastajali s njima ‘objavljivali  dobru vijest o kraljevstvu’ po skupštinama i to ‘u svim narodima i po cijelom svijetu’ (Dj 20:25-27; Ri 15:23; Kol 1:24-28; 1.So 2:2-13; 1.Pe 1:12).

Apostol Pavle je najprije propovijedao dobru vijest o kraljevstvu onima koji nisu bili kršćani, a kasnije se posvetio propovijedanju te vijesti onima koji su postali kršćani pa je mogao reći:

A Bogu — koji vas može učvrstiti po dobroj vijesti koju objavljujem i po propovijedanju o Isusu Kristu, prema otkrivanju svete tajne koja je dugo bila sakrivena, a sada se objavila i obznanjena je preko proročanskih Pisama među svim narodima po zapovijedi vječnoga Boga kako bi stekli vjeru i bili mu poslušni“ (Ri 16:25,26; vidi 2.Ti 4:17).

Apostol Pavle ovdje ukazuje da se Isusovo proročanstvo o propovijedanju ispunjavalo u to vrijeme na dva načina. Prvo se dobra vijest propovijedala ‘među svim narodima’, kako bi mnogi ‘stekli vjeru’, a zatim se objavljivala po skupštinama da bi se kroz nju vjernici iz svih tih naroda ‘učvrstili u vjeri’ i‘ bili poslušni‘. Danas se ‘dobru vijest o kraljevstvu’ također propovijeda po cijelom svijetu. Bez obzira što su u nekim područjima manje više svi čuli tu ‘dobru vijest’ ona se redovito propovijeda u svim kršćanskim zajednicama gdje imenovani i samozvani evanđelizatori drže propovijedi.

Propovijed u raznim kršćanskim crkvama je monološki obredni govor teološko-poučnog obilježja kojeg drži svećenik, pastor, učitelj, starješina i drugi. Ako možemo reći da je Isus držao javne propovijedi, onda bi bilo na mjestu da umjesto izraza ‘predavanje’ i mi koristimo izraz ‘propovijed’. Međutim, što reći o propovijedanju izvan skupštine kojim se trebalo dostići sve narode? Tko je trebao širiti dobru vijest na takav način?

 


Propovijedanje izvan skupštine

U kršćanskoj skupštini su samo sposobna braća mogla propovijedati i poučavati unutar skupštine. Kako je onda bilo sa propovijedanjem nevjernicima izvan skupštine? Da li i to propovijedanje mogu obavljati samo pojedina braća ili svi kršteni vjernici? Vidjeli smo da Biblija pravi razliku između ovlaštenih propovjednika i svih ostalih kršćana koji su mogli u određenoj manjoj mjeri neformalno objavljivati dobru vijest bez da ih njihova skupština angažira i šalje u evanđeliziranje. Biti evanđelizator (propovjednik dobre vijesti) je podrazumijevalo posvećenje tom zadatku, pa je samim tim taj zadatak bio namijenjen onima koji su imali te preduvjete da se tome potpuno posvete.

Za razliku od propovijedanja unutar skupštine koje je uključivalo držanje govora i poučavanje, propovijedanje nevjernicima je drugačije prirode i uključivalo je samo širenje poruke dobre vijesti. Cilj ovog propovijedanja je bio da se u određenom vremenu sa dobrom viješću dostigne što veći broj ljudi. Stoga su Isus i apostoli propovijedali na javnim mjestima gdje su mogli govoriti mnoštvima okupljenih ljudi. Kad je Isus rekao apostolima: "Putem propovijedajte ‘Približilo se kraljevstvo nebesko’“, onda je rekao da na svom dodijeljenom području svim ljudima kratko i jasno objave osnovnu poruku dobre vijesti tako da je mogu čuti svi (Mt 10:7).

Kad su ‘Pavle i Barnaba ostali u Antiohiji, poučavajući i objavljujući dobru vijest’ to su činili ‘sa mnogim drugima’ ili u ‘pratnji mnogih drugih’ (TD) koji su bili dio ‘mnoštva’ vjernika u tom gradu (Dj 15:30,35). Tko su bili ti ‘mnogi drugi’ koji su ih pratili i vjerojatno sudjelovali s njima u poučavanju i objavljivanju dobre vijesti? Prije svega, ovdje se ne može kategorički tvrditi da je riječ o objavljivanju neznabošcima jer su Božja riječ objavljivala i vjernicima (5.Mo 30 11-14; Iv 16:12-14). Izraz ‘mnogi’ ne označava svakog vjernika nego samo neke između njih (usporedi Dj 18:8; 1.Ko 11:30; Da 12:4). To su vjerojatno bili ‘proroci i učitelji’ i druga zrela braća koja su se stavila na raspolaganje (Dj 13:1). Njihova skupština je vjerojatno obilovala takvom braćom koja su bila spremna ‘dragovoljno’ preuzeti tu ‘dužnost’ koju su imali Isus i apostoli, a koji su objavljivali dobru vijest i poučavali skupštinu vjernika (1.Ko 9:16,17; Dj 15:6,7). No ukoliko je riječ o propovjednicima koji su poslani od skupštine onda treba uzeti u obzir da nije svaki kršćanin bio javni propovjednik ili poslanik tako da ovi ‘mnogi’ s kojima su Pavle i Barnaba objavljivali dobru vijest i poučavali vjernike očito nisu bili ovlašteni evanđelizatori poput njih dvojice nego samo suradnici u istom djelu poučavanja i propovijedanja.

Propovjednik je trebao naći načina da njegove riječi čuju što veći broj ljudi. Zato je Isus rekao svojim apostolima:

“Što vam kažem u tami, recite na svjetlu, i što vam se na uho šapće, propovijedajte s krovova“ (Mt 10:27).

Neke protestantske i reformatorske crkve osposobljavaju takve propovjednike koji organiziraju javne skupove gdje pozivaju prisutne na slušanje njihovih propovijedi ‘s krovova’ ili s pozornica s kojih su ih mogli vidjeti i čuti mnogi ljudi. Nekad su i naša braća držali takve skupove koristeći javna mjesta pa čak i radio emisije kako bi širokim masama ljudi prenosili dobru vijest (Stražarska kula, 1.8.1994. str 24,25). No, danas se sve to svodi na kongrese koji se organiziraju za skupštine i na koje dolazi relativno malo ljudi iz svijeta. Sve se usmjerilo na prenošenje dobre vijesti pojedincima na ulici i od vrata do vrata gdje objavitelji kroz kratke prezentacije žele navesti drugu stranu na razgovor o Bogu. To donekle ima veze sa onim kršćanima koji su na javnim mjestima ‘raspravljali’ sa prisutnima o raznim temama kako bi im ‘objavili’ dobru vijest (Dj 11:20; 17:17; 18:28;). Za takvo nešto nije potrebno biti ovlašteni propovjednik jer to nije propovijedanje u izvornom smislu riječi, već samo razgovor ili rasprava o nekim biblijskim temama. Često se dešava da ljudi s kojima se razgovara ne steknu dojam o pravom razlogu takvih razgovora jer im se izravno ne daje ‘temeljito svjedočanstvo o Božjem kraljevstvu’ nego ih se navodi da biblijsku poruku pronađu u publikacijama Watchtowera.

Isus je oko sebe imao mnogo učenika koji su ga slijedili. Mnogi od njih su neformalno širili glas o njemu (Mt 9:31; Dj 10:37,38). Tako je i Pavle jednom primijetio da se ‘većina braće u Gospodinu osmjelila zbog njegovih okova, te još hrabrije i bez straha govore riječ Božju’. Zatim je rekao da ima i one braće koja ‘propovijedaju Krista iz zavisti, suparništva i častoljublja’ ali da ima i one braće koja ‘propovijedaju iz dobre volje’ (Flp 1:12,14-17). Ovo ‘propovijedanje’ se odnosi na onu braću koja su prihvatili ulogu da ‘govore Božju riječ’ u skupštini i na one koji su propovijedali Krista izvan skupštine. Svi su oni imali ‘hrabrost’ da preuzmu na sebe takve službe u vrijeme kad su takva braća bila izložena progonstvu poput Pavla (vidi Dj 14:1-6). ‘Većina njih’ su propovijedali iz ‘dobre volje’ tu su zbog Pavla svoju službu ‘još hrabrije’ izvršavali. Bili su svjesni da su poput Pavla ‘dragovoljno’ preuzeli na sebe taj zadatak (1.Ko 9:16,17). Nitko ih nije na to prisiljavao ili obavezivao. No, problem je bio kod one braće koja su na sebe prihvatili obavezu da propovijedaju Krista u skupštini, ali su to činili ‘preko volje’ ili iz ‘zavisti’ i ‘častoljublja’. To nam govori da je služba propovijedanja i poučavanja zaista bila dobrovoljni zadatak koji je za sobom povlačio određenu prednost i ‘čast’ koju su imali samo određena braća. Da su svi kršćani imali isti zadatak da propovijedaju i zastupaju Krista onda među njima ne bi bilo onih koji bi ‘propovijedali Krista iz zavisti i častoljublja’ jer bi po tom pitanju svi oni bili izjednačeni. Biti propovjednik i učitelj je očito bilo nešto više od biti samo kršćanski vjernik. Ili si bio propovjednik ili nisi. Ili si bio učitelj ili nisi. Zato su neki te zadatke prihvaćali ‘iz častoljublja’ kako bi se uzdizali iznad druge braće koja nisu bila postavljena u tu službu ili ‘iz zavisti’ kako bi se ‘hvalili da su po službi jednaki apostolima’ koji su imali tu čast da ‘propovijedaju Krista’ kao njegovi zastupnici (vidi 2.Ko 11:12,13).

To je kod nekih bila neuravnotežena emocija koju su gajili prema apostolu Pavlu, a koji je kao Kristov zastupnik bio svagdje poznat te je uživao ugled kod braće. Budući da su apostoli i imenovani propovjednici uživali određenu čast koja im je u teokratskom smislu i pripadala onda su očito neki kršćani preuzeli na sebe zadatak da i oni propovijedaju Krista kako bi postigli istu čast ili ugled kakva je u to vrijeme pripadala drugim Kristovim zastupnicima.

Kao što su u starom Izraelu postojali ‘istaknuti ljudi iz naroda’ tako je i među kršćanima bilo ‘istaknutih muževa’ koje se ‘smatralo uglednima’ (Iz 24:4; Ga 2:6-9). Kršćani su svoje ‘starješine koji dobro predvode trebali smatrati dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju riječ Božju’. Oni koji su naučavali riječ Božju su propovijedali Krista u skupštini. Zbog toga što su zastupali Isusa kao pastiri i učitelji unutar skupštine onda su bili dostojni da im kršćanski vjernici pridaju čast čak i u materijalnom pogledu jer u nastavku se za njih kaže da ‘zaslužuju svoju plaću’ (1.Ti 5:17,18).

Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti“ (1.Ko 9:14).

No i onoj braći koja nisu bila njihovi skupštinski starješine su kršćani pridavali određenu čast jer su zastupali Isusa kao evanđelizatori među neznabošcima. Zato je bilo pogrešno što su neki prihvatili službu propovijedanja i poučavanja samo kako bi im se iskazivala ta čast zbog koje bi se isticali u svojoj skupštini. Budući da su Kristovi zastupnici služili svojoj braći u duhovnim stvarima, njima je samim tim pripadalo pravo da ih vjernici ugošćuju i podupiru svojim materijalnim stvarima. Iako kršćanski vjernici nisu bili obavezni ići u službu propovijedanja, ipak su se neki od njih mogli staviti povremeno na raspolaganje kao suradnici apostolima i drugim evanđelizatorima (Dj 12:25; 15:36-38). Sama činjenica da u skupštini prvog stoljeća nije bilo riječi o neaktivnima ili neredovitim objaviteljima kojima je trebala pomoć u vezi toga, govori o tome kako oni nisu bili obavezni izvršavati službu propovijedanja pa ih kroz poslanice se nikad nije ni poticalo na tu službu niti ih se kritiziralo i poticalo da obnove svoju revnost po tom pitanju. Samo su apostoli i drugi evanđelizatori bili obavezni da redovito objavljuju dobru vijest sve dok ne bi izvršili svoj zadatak. Zato u Bibliji nemamo niti jedan primjer koji bi pokazao da su skupštine sve svoje članove slale u službu propovijedanja po gradovima i selima, jer ni Isus nije sve svoje krštene učenike slao u tu službu. Time je Isus prije odlaska postavio temelj evanđelizacije jer je jasno pokazao od koga očekuje da se tome posveti.

Mnogi su učenici potaknuti vlastitim duhom i revnošću pokušavali druge Židove uvjeriti da je Isus Mesija, kao što je to činio Apolon. No Apolon to nije činio zato što je primio zadatak od Isusa ili apostola, nego samoinicijativno. On nije bio evanđelizator koji je poslan da propovijeda dobru vijest nego ga je vlastiti duh poticao na revnost te je ‘snažno pobijao Židove u javnim raspravama’ (Dj 18:24-28). Međutim njegovu revnost u govorenju drugima i slična revnost koju su drugi kršćani u to vrijeme pokazivali Zajednica pokušava izjednačiti sa obavezom propovijedanja kakvog su imali samo ovlašteni evanđelizatori. U tom svjetlu su prevodioci hrvatskog prijevoda ‘Novi svijet’ za one učenike koji nisu u ono vrijeme bili ‘evanđelizatori’ umjesto izraza ‘govorili’ ubacili izraz ‘propovijedali’ pa čitamo:

"A oni što ih je raspršila nevolja koja je nastala zbog Stjepana stigli su sve do Fenicije, Cipra i Antiohije, ali nisu propovijedali (grč. ‘λόγω’ - ‘govorili’) riječ nikome osim Židovima. No među njima bili su neki ljudi s Cipra i iz Cirene koji su došli u Antiohiju i počeli razgovarati s ljudima koji su govorili grčki, objavljujući dobru vijest o Gospodinu Isusu. A ruka Jehovina bila je s njima i mnogi su ljudi postali vjernici i obratili se Gospodinu“ (Dj 11:19-21).

Kad čitamo ova izvještaj i vidimo da su i obični vjernici 'propovijedali', onda automatski mislimo da je to bila njihova obaveza koju nam kroz svoju publikaciju nameće Zajednica. No, oni uopće nisu 'propovijedali' (držali propovijedi) nego su 'govorili riječ' prilikom razgovora s drugima. Zato, kad uvidimo da ovaj izvještaj uopće ne dovodi spomenute kršćanske vjernike u vezu sa službom propovijedanja nego samo sa spontanom željom da 'objave' dobru vijest o Kristu na što ih je poticao njihov duh. Ovaj izvještaj također pravi razliku između ovlaštenih evanđelizatora koji su bili poslanici i sluge dobre vijesti i onih kršćana koji to nisu bili jer nisu bili ‘poslani da propovijedaju’, ali su ipak o Kristu 'razgovarali' sa drugim ljudima od kojih su neki povjerovali i postali vjernici. Da je to tako možemo vidjeti u nastavku ovog izvještaja. Naime, kad su apostoli i starješine u Jeruzalemu čuli da su mnogi postali vjernicima, ‘poslali’ su tamo onoga tko je bio ovlašten da propovijeda i poučava, a to je bio Barnaba. Samo je on bio poslanik, a time i evanđelizator. S njegovim dolaskom su se još mnogi ‘pridruživali Gospodinu’ tako da je bio naveden da potraži pomoć Pavla, pa su se njih dvojica ‘cijelu godinu sastajali s njima u skupštini i poučavali veliko mnoštvo ljudi’ držeći im propovjedi (Dj 11:22-26). Primjer gore spomenutih kršćana koji su pobjegli iz Judeje nam govori da su oni svojim bližnjima svjedočili o svojoj novostečenoj vjeri čime su se deklarirali da su postali sljedbenici Isusa Krista. Oni su svojim neformalnim svjedočenjem poticali neke da postanu vjernici i pozivali da im se pridruže. Budući da nisu bili ovlašteni da propovijedaju, krštavaju i poučavaju onda su to prepuštali ovlaštenim evanđelizatorima Pavlu i Barnabi koji su bili pod Isusovom zapoviješću da ‘idu i čine učenike, da ih krštavaju i poučavaju’.

Stoga, kad je nastupilo progonstvo, mnogi vjernici iz drugih krajeva koji su se našli u Jeruzalemu, su morali pobjeći u svoj kraj. Dok su apostoli i drugi propovjednici u to vrijeme bili progonjeni zbog javnog propovijedanja, ostali vjernici su bili proganjani samo zato što su bili kršćani. To što su u toj prilici mnogi koji su se raspršili ‘objavljivali dobru vijest kud god su prolazili’ nam ne govori da su organizirano išli u službu propovijedanja niti da su od skupštine poslani u ta mjesta (Dj 8:1-4). Oni su samo u novonastaloj situaciji bili navedeni da putem kuda su bježali i ‘prolazili’ dolaze u prilike da govore drugima o onome što su vidjeli i čuli. Osim toga oni nisu išli organizirano dvoje po dvoje niti su ulazili u gradove i sela s ciljem da javno propovijedaju kao što su to činili Isus i apostoli. Cilj im je bio naći privremeno sklonište ili se vratiti u svoje mjesto boravišta. No, kad su neki učenici došli u ta mjesta onda uglavnom ‘nisu govorili riječ nikome osim Židovima’ s kojima su ulazili u razgovor i raspravu kao i Apolon kojega je njegov duh poticao da dokazuje da je Isus bio Krist (Dj 11:19; NSbi2-C).

Taj i slične primjere ne možemo dovoditi u vezu sa organiziranom službom preko skupštine niti sa dokazom da su svi oni bili pod Isusovom zapovijedi ‘da idu i čine učenike’. Taj primjer nam samo govori da ostali učenici mogu u nekim situacijama neformalno objavljivati i širiti dobru vijest drugima bez obzira što nisu od skupštine i od svetog duha ovlašteni za propovjednike. Njih se prije svega savjetovalo da ‘budu uvijek spremni na obranu pred svakim tko od njih traži obrazloženje nade koja je u njima’ (1.Pe 3:15). Umjesto da im kaže da trebaju propovijedati ‘onima izvan skupštine’, Pavle je vjernicima govorio da se ‘mudro ponašaju prema njima’ i da ‘znaju odgovoriti svakome kako treba’ (Kol 4:5,6). Prema tome, oni su prije svega trebali biti spremni na ‘obranu’ ili na ‘odgovor’ koji se često dovode u vezu sa reakcijom a ne sa akcijom ili poduzimanjem inicijative. Iako su u svakoj situaciji mogli govoriti drugima o svojoj vjeri, za njih je najvažnije bilo to da donose plod na način da riječ koju su čuli i prihvatili djeluje u njihovom životu kako bi ljudima iz svijeta svjedočili svojim životom i dobrim djelima. Oni su na taj način mogli i bez riječi pridobiti nevjernike ili zatvoriti usta protivnicima. Za razliku od njih, ovlašteni propovjednici su prije svega trebali svjedočiti riječima, a ne djelima jer su bili poslani da idu po selima i gradovima upravo s tim zadatkom da propovijedaju Krista.

Dok je objavljivanje dobre vijesti bio uvjet onima koji su poslani u tu službu, ostalim se kršćanima nije postavljao taj uvjet iako se od svih očekivalo da svojim uzornim kršćanskim životom daju svjedočanstvo o Bogu i Kristu (Ef 4:1; Flp 1:27; Kol 1:10; 1.So 2:11,12; Jk 3:13). Veliki doprinos službi propovijedanja su vjernici činili time što su materijalno podupirali propovjednike i pokazivali im ‘gostoprimstvo’. Na te razne načine su sa apostolima bili ‘suradnici u istini’ jer su se ‘posvetili služenju svetima’ (3.Iv 8; 1.Ko 16:15,16; 2.Ko 8.1-4; 10-14). Vjerojatno su zbog toga savjeti i upute o redovitom tjednom prikupljanju i davanju priloga za dobru vijest mnogo više zastupljeni u poslanicama za razliku od službe propovijedanja koja se spominje samo u povezanosti sa pojedincima koji su je izvršavali kao dužnost, a nikad ne u općem kontekstu koji bi obuhvaćao sve vjernike koji bi je trebali tjedno ili mjesečno redovito izvršavati kao redovitu obavezu (1.Ko 16:1,2).

 


Odvojeni za propovjednike

Budući da među apostolima i novokrštenima tada nije bilo nekoga koji bi bio najbolje sredstvo da dobru vijest prenese do svih naroda, onda je Isus osobno izabrao Savla, jednog čovjeka koji je bio toliko revan za židovsku religiju da je čak progonio kršćane. Znajući da njegovu revnost može usmjeriti u pravom smjeru i omogućiti mu da postane njegov učenik, Isus ga je pridobio time što mu se ukazao i izvršio čudo nad njim, što je bilo dovoljno da Savle uvidi da je svoju revnost usmjeravao protiv Boga. Ono što možemo istaknuti u njegovom primjeru je iskustvo iz Damaska gdje je odmah po krštenju počeo propovijedati. Iako je u Damasku bilo i drugih učenika, među kojima je bio i Ananija kojeg je Isus izabrao da položi ruke na Savla, Židovi su htjeli ubiti samo Pavla (Dj 9:23). Zašto? Očito zato što je od svih krštenih učenika u tom gradu samo on od Isusa dobio zadatak da javno ‘propovijeda Krista’.

Drugi učenici u tom gradu očito nisu javno istupali i propovijedali iako su vjerojatno svoju novostečenu vjeru i nadu neformalno objavili užem krugu svojih rođaka, susjeda i poznanika. Zbog toga nisu ni bili toliki trn u oku Židovima kao apostol Pavle kojeg je Isus ‘izabrao da javno propovijeda neznabošcima, kraljevima i sinovima Izraelovim’ (Dj 9:1,2,10,11,15,19-22; usporedi Dj 14:1-6). Učenik Ananija očito nije ni bio pozvan i ovlašten da propovijeda javno poput apostola, pa je vjerojatno izvršavao samo onaj dio službe koja je bila ‘posvećena molitvi i poučavanju o riječi Božjoj’ unutar skupštine (vidi Dj 6:4).

Apostol Pavle je za sebe više puta rekao pa čak i naglasio da je ‘propovjednik’ kojemu je taj ‘zadatak povjeren’ i koji je dobio to ‘ovlaštenje’ za propovjednika kojeg je Krist ‘postavio u službu’ (vidi Ef 3:2,7; Ga 2:7,8; 1.Ti 1:11,12; 2:7; 2.Ti 1:11; 4:17). Čak je više puta rekao da je ‘Bog svoju riječ objavio propovijedanjem koje je njemu povjereno po Božjoj zapovjedi’ (Tit 1:3; 1.So 2:4; Ga 2:7). Time je na svom primjeru dao do znanja da ‘zapovijed’ o propovijedanju može biti ‘povjerena’ samo onima koje Bog smatra ‘dostojnima povjerenja’, a ne svim članovima skupštine. Ostali učenici su trebali rasti u duhovnoj zrelosti i ‘držati sve što je Isus zapovjedio’, a što očito nije uključivalo i tu ‘zapovijed’ o propovijedanju kao obavezu koju bi bili dužni redovito izvršavati.

Isus je svoju zapovijed o propovijedanju povjerio svojim apostolima i izabranim muževima čime je samo dao pravilo po kojem se taj zadatak treba i dalje povjeravati onima koji su ga mogli u potpunosti izvršiti. Oni su bili ‘odvojeni za propovijedanje dobre vijesti’, čime su postavljeni i ‘žigosani’ za ‘Kristove robove’ (Ri 1:1; Ga 1:10; 6:17; Kol 4:12; Jk 1:1; 2.Pe 1:1; Ot 19:10). To nas podsjeća na ‘nazireje’ koji su za vrijeme svog zavjeta bili ‘odvojeni za Jehovu’. I svi drugi muževi u Izraelu koji su obavljali određene službe su bili ‘odvojeni’ za različite službe (4.Mo 6:5,6; 1.Lje 23:13). Samim tim što su Pavle i drugi evanđelizatori bili ‘odvojeni za propovijedanje’ govori da su bili izdvojeni između svoje braće koja nisu imala tu prednost da im se ‘povjeri’ dobra vijest i da ih se ‘ovlasti’ za propovjednike i Kristove zastupnike. Očito je da nema biblijskog temelja svu braću i sestre, mlade i stare obavezati na tu službu koja je bila povjerena samo apostolima i njihovim suradnicima. No, naša je Zajednica učinila suprotno te je pod Isusovu zapovijed stavila sve kršćane.

Propovjednik je u ono vrijeme bio poseban zadatak po kojem su neki učenici bili prepoznatljivi. Zato bi se uz ime nekog takvog učenika naglasilo da je on ‘propovjednik’. Pavle je za sebe rekao:

... ja sam postavljen za propovjednika“ čime je drugoj braći dao na znanje da je imenovan da propovijeda dobru vijest (1.Ti 2:7).

Nigdje nemamo njegovu izjavu u kojoj je za svu braću govorio da su ‘postavljeni’ za propovjednike. Kad je govorio o propovijedanju onda je uvijek isticao svoju obavezu a ne obavezu svih ostalih kršćana kojima se obraćao. Timoteju je jednom rekao:

to je dobra vijest koju propovijedam (jedn. - 2.Ti 2:8)

Ni tada nije smatrao potrebnim reći da je to ‘dobra vijest koju propovijedamo’ (množ.) čime bi istaknuo da je to zadatak svih kršćana.  No, kada je spominjao pojedinu braću s tim istim zadatkom onda je za njih naglasio tu važnu činjenicu. Tako je Arhipu rekao:

Pazi da izvršiš službu [evanđeliziranja] koju si primio od Gospodina“ (Kol 4:17).

Braći u Korintu je rekao za Timoteja:

jer on obavlja Gospodinovo djelo kao i ja“ (1.Ko 16:10; Flp 2:22).

Braći u Solunu je napisao:

a Timoteja, našeg brata i Božjeg slugu dobre vijesti o Kristu ...“ (1.So 3:2).

Luka je jednom bio sa Pavlom u Cezareji pa je napisao:

Ušli smo u kuću Filipa, propovjednika dobre vijesti (Dj 21:8).

Ako je propovijedanje bilo nešto što se odnosilo na svakog kršćanina, onda nije bilo potrebno naglašavati da su spomenuta braća bili ‘propovjednici’ ili da ‘obavljaju to Gospodinovo djelo’. Očito su oni bili više od samog izraza ‘brat’, ‘Božji sluga’, ‘kršćanin’, ‘vjernik’ i ‘učenik’ jer su bili ovlašteni da propovijedaju dobru vijest i u skupštini i izvan skupštine. Oni su se prilagođavali situaciji ovisno o tome da li su trebali više remena propovijedati na novim područjima ili su više vremena trebali posvetiti novim vjernicima koje su poučavali.

Nakon što su apostoli jedno kraće vrijeme javno propovijedali i osnovali skupštinu u Jeruzalemu mi u Bibliji više nemamo dokaza da su oni to i dalje javno činili jer su očito postigli cilj da svi stanovnici toga grada čuju Božju riječ (Dj 21:15-20). Oni su se stoga nakon izvršenog propovijedanja posvetili poučavanju braće i organiziranju djela na drugim područjima, tako da je takav vid unutarnjeg djelovanja bio nenametljiv. Kršćani su svoju vjeru i nadu neformalno svjedočili svojim ukućanima, rođacima, znancima i slučajnim prolaznicima, tako da su ih usmjeravali prema apostolima i skupštini gdje su mogli dobiti svu potrebnu duhovnu pouku i postati kršćani. Budući da više nije bilo javnog djelovanja u Jeruzalemu onda ni njihovi neprijatelji nisu bili navedeni da se protive apostolima i kršćanima, pa su ih pustili na miru. Zato se u Bibliji spomenuto ‘razdoblje mira’ može povezati s završetkom širenja dobre vijesti na tom području (Dj 9:31). Kako je do toga došlo?

Iako su s Kristom propovijedali po Jeruzalemu, Judeji i Galileji, apostoli su ponovno počeli javno propovijedali na tom području, ali sada jednu novu radosnu vijest o ‘Kristovom uskrsnuću’ (Dj 4:2). Zbog toga su bili zatvarani, neki od njih i ubijeni. Progonstvo je bilo usmjereno najprije prema apostolima koji su propovijedali, a kad to nije uspjelo onda je cijela zajednica kršćana pretrpjela progonstvo zbog naglog širenja kršćanstva. Zato su se nakon prvog vala progonstva apostoli u Jeruzalemu pritajili i posvetili poučavanju onih učenika koji su ostali s njima u Jeruzalemu. Apostoli i kršćani su stoga živjeli u strahu od Židova i svojih progonitelja. I to je trajalo jedno vrijeme dok neprijatelji nisu vidjeli da je prestalo javno djelovanje. Kad je Pavle nakon svog obraćenja došao u Jeruzalem, ‘pokušao se pridružiti učenicima, ali svi su ga se bojali, jer nisu vjerovali da je učenik’. Tada se,

... slobodno kretao po Jeruzalemu, odvažno govoreći u Gospodinovo ime. I razgovarao je i raspravljao sa Židovima koji su govorili grčki, a oni su ga pokušavali ubiti. Kad su to braća otkrila, odvela su ga u Cezareju i poslala u Tarz (jugozapadni dio današnje Turske). (Dj 9:26-30).

U ovoj situaciji vidimo da je strah bio prisutan kod kršćana koji su se bojali svojih neprijatelja, pa čak i Pavla koji se u međuvremenu obratio Gospodinu. Pavle je bio odvažan pa je pokušao razgovarati i raspravljati sa nekim Židovima. No i takav vid svjedočenja je izazivao gnjev kod Židova koji su ga htjeli ubiti. Budući da je samo on bio u opasnosti zbog propovijedanja, onda je jasno da se ostali apostoli i kršćani nisu izlagali takvoj opasnosti jer su se pritajili i posvetili unutarnjoj izgradnji skupštine, a ne propovijedanju. Budući da je Pavle došao u opasnost zbog javnog svjedočenja, a time i cijela skupština, braća su ga odvela daleko izvan tog područja i poslala u Tarz. Kad je Pavle napustio to područje,

tada je za skupštinu po cijeloj Judeji, Galileji i Samariji nastupilo razdoblje mira u kojem se ona izgrađivala“ (Dj 9:31).

U tih nekoliko godina je djelo propovijedanja uspješno završeno na tom području pa su se apostoli posvetili izgrađivanju skupštine. Apostol Petar je zatim otišao u Lidu i Jopu, ali ne da propovijeda tamo gdje se već propovijedalo, nego kako bi izgrađivao braću u vjeri. Umjesto da propovijeda nevjernicima on je među kršćanima učinio neka čuda koja su navele mnoge stanovnike da vide i  čuju za to i povjeruju u Isusa (Dj 9:32-43). Zatim je bio poslan u Cezareju da obrati na kršćanstvo prve nežidove čime je započelo propovijedanje ostalim narodima (usporedi Ri 15:20,21).

 


Tko treba propovijedati?

Vidjeli smo da je cilj propovijedanja širenje poruke kojom se obuhvaćalo široke mase ljudi. Nakon što su bili uvjereni da su na nekom području velika većina ljudi izravno ili neizravno čuli dobru vijest, evanđelizatori su išli dalje i nisu se ponovno vraćali propovijedati tim istim ljudima. Ako su se vraćali na ta područja onda su se posvetili samo onima koji su povoljno reagirali i od njih su činili učenike koje su zatim poučavali. To je bila metoda kojom su se koristili apostoli i drugi evanđelizatori. Oni koji su sijali sjeme kraljevstva i širili dobru vijest nisu uvijek morali ostati na tom području i zalijevati kako bi poučavali obraćenike. Zalijevanje bi prepustili drugoj sposobnoj braći koja su bila osposobljena i postavljena da poučavaju u skupštini poput Ananije iz Damaska.

Kad je Isus tražio od svog 'roba' (zastupnika) da redovito hrani služinčad onda nije mislio na dijeljenje te hrane izvan Božje kuće. Danas imamo situaciju da Zajednica ulaže velike napore i novce da duhovnom hranom preko časopisa i publikacija opskrbljuje ljude iz svijeta. Umjesto da se za širenje dobre vijesti koristi jedinstvena brošura koja bi na jednostavan i kratak način svim ljudima dala 'temeljito svjedočanstvo' kojeg trebaju čuti, Zajednica takve ljude redovito informira i bombardira sa mnoštvom različitih informacija preko časopisa koji se štampaju u milijunskim primjercima. Stoga se dešava da preko 90% onih koji dugo vremena čitaju izdanja Zajednice i koje se posjećuje u njihovim domovima, uopće ne dolaze na sastanke gdje bi se poučili. Čak se mnogi članovi skupštine posvećuju osobama na svom području koji, poput Grka u Pavlovo vrijeme, vole slušati ili čitati nešto novo ili onima koji vole slušati ono što im škaklja uši, ali se teško mogu uvjeriti u istinitost dobre vijesti. Apostoli i prvi kršćanski propovjednici se nisu nikad na takav način posvetili takvim osobama, nego su pozivali zainteresirane da se pridruže kršćanima na njihovim sastancima gdje su mogli dobiti potpunu pouku i uvjeriti se da je Bog zaista s njima. Ukoliko netko nije pokazao pravi interes, oni se nisu zamarali oko njega, niti su zahtijevali da se takvima ponovno propovijeda. Tako je postupao i sam Isus Krist.

Nakon što je osnovana skupština u Jeruzalemu, apostoli su bili ti koji su širili dobru vijest propovijedajući javno među mnoštvima okupljenih ljudi. One koji su postali vjernici su poučavali na javnim sastancima i po kućama. Izvještaj o njihovom djelovanju nam govori da su oni među svim tim mnoštvom novih učenika davali prednost onoj braći koja su postali učenicima prije Isusove smrti. Kao što su tražili da se za apostola imenuje netko tko je već duže vrijeme bio učenik i dobro poznavao Kristovu službu, tako su po tom mjerilu za svoje suradnike u službu evanđeliziranja postavljali duhovno zrele i sposobne muževe, a ne one novokrštene. Ako su braća, koja su bila izabrana za službu ‘dijeljenja hrane’, morala biti ‘na dobrom glasu, puni duha i mudrosti’, koliko je onda bilo važnije upravo takve duhovno zrele osobe izabrati i postaviti za propovjednike i slati ih da idu po gradovima i selima (Dj 1:21,22; 6:3-6,8-10; 8:5,12,40). Stoga je biranje onih koji će biti njihovi ‘suradnici’ na djelu propovijedanja bilo samo po sebi potrebno jer je i Isus dao primjer u tome kada je birao sebi takve suradnike. Neke od svojih suradnika je Pavle spomenuo u svojim poslanicama.

Svi ostali učenici, koji su bili potaknuti da u njegovo ime govore, su bili prihvaćeni kao takvi i nije im se branilo da govore i objavljuju dobru vijest o Kristu (usporedi Mk 9:38-40). Iako je svatko mogao drugima neformalno govoriti o Kristu, samo su pojedinci u skupštinama dobili ovlaštenje za javno objavljivanje i širenje dobre vijesti. Upravo preko takvih pojedinaca je svaka skupština mogla izvršiti svoj zadatak da se širi evanđelje i pouče svi oni koji se odazovu na dobru vijest. Za razliku od takvih pojedinaca, većina novih krštenih vjernika je bila slabo upućena u Pisma. Mnogi od njih nisu odmah postali dovoljno duhovno zreli kršćani, pa ih je Pavle znao okarakterizirati kao malu djecu i tjelesne osobe koji još nisu mogli podnijeti čvrstu duhovnu hranu. Neke od njih je uspoređivao s ljudima iz svijeta (1.Ko 3:1-4). Prema tome kad je skupštinu u Korintu, u kojoj je bilo takvih nezrelih kršćana, pohvalio da ‘obiluje sposobnošću govorenja’ onda nije mislio na sve članove skupštine, nego samo na one duhovno zrele muževe koji su stjecali preduvjete da se dobrovoljno posvete služenju svojoj braći u skupštini a pogotovo služenju onim nezrelima kojima su govorili Božju riječ. Neki među njima su biti poslani da javno propovijedaju dobru vijest na nova područja, dok su drugi osposobljeni muževi kao ‘Kristovi robovi’ duhovno brinuli za svoju braću unutar mjesne skupštine koju su trebali poučavati da uzrastu u zrele kršćane.

Iako se novima pomagalo u njihovim domovima, najveću pomoć su imali kroz zajedničko sastajanje gdje su dobivali redovitu pouku iz Riječi Božje. Samim tim nije bilo mudro od takvih novih i još nezrelih kršćana zahtijevati da idu na područja i javno propovijedaju dobru vijest nevjernicima, jer po Isusovom mjerilu nisu ni mogli biti dostojni da im se povjeri dobra vijest. Čak i da su neki uzrasli u zrele kršćane, to nije značilo da obavezno mora biti ‘evanđelizator’, jer je kršćanima dana sloboda da koriste svoje duhovne darove i životne okolnosti tamo gdje su se mogli posvetiti izgrađivanju sebe, svoje obitelji i cijele skupštine. Kad uzmemo sve ovo u obzir, onda nije ni čudno što u Bibliji nemamo izjavu ili primjer po kojem se sve kršćane smatralo ovlaštenim ‘propovjednicima dobre vijesti’. Nemamo niti dokaz da je ikoga od njih krštenje ovlastilo za tu službu. Čak nemamo ni primjere da su se na nivou skupština organizirala služba propovijedanja za sve članove skupštine kako bi propovijedali od kuće do kuće kao što je to slučaj s Jehovinim svjedocima. Kad su starješine trebali poslati nekoga da dobru vijest propovijeda izvan njihovog grada, onda su slali samo one koji su već bili ovlašteni propovjednici (Dj 13:1-5; 14:24-26). To su opet bili apostoli, evanđelizatori i njihovi suradnici. Ako su samo oni bili uključeni u službu propovijedanja i poučavanja, da li se onda moglo zamisliti da će se samo preko njih 'ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedati po svem svijetu' (Mt 24:14). U ovom proročanstvu se ne može izdvojiti misao kako će svi kršćani propovijedati. To je slično kad bi neko rekao da će se po cijelom svijetu propagirati demokracija, što ne znači da će svatko tko živi u nekoj demokratskoj zemlji biti uključen u tu propagandu. Naime, Isus je u tom proročanstvu naveo i to da će ‘ustat narod na narod’ što ne znači da će svi stanovnici nekog naroda biti uključeni u rat. Tako ni svi kršćani ne moraju biti uključeni u propovijedanje kako bi se dobra vijest proširila po cijelom svijetu. Samo oni koji su trebali biti uključeni u tu aktivnost su bili Božji suradnici. Razmotrimo što je značilo biti Božji suradnik.

 


Tko su Božji suradnici?

Kršćanima u Korintu je Pavle rekao:
 
Tko je, dakle, Apolon? A tko je Pavao? Samo sluge koji izvršavaju službu koju im je Gospodin dao i preko njih ste postali vjernici. Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali Bog je dao da raste. (...). Jer mi (Pavle i Apolon) smo Božji suradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina (1.Ko 3:5,9).
 
Zapažamo da su pojedini muževi dobili od Gospodina zadatak da ‘sade i zalijevaju’, odnosno da propovijedaju i prave učenike. Tko je onda bio ‘Božji suradnik’ u djelu evanđeliziranja i poučavanja? Da li svi članovi skupštine ili samo izabrani? Iz gore navedenog je jasno da su ‘Božji suradnici’ u djelu propovijedanja i poučavanja bili samo oni koji su bili ovlašteni za to Gospodinovo djelo, kao što su to bili Pavle, Apolon i drugi u Bibliji spomenuti muževi. Toga su bili svjesni svi tadašnji kršćanski vjernici. Zato je tim istim kršćanima Pavle kasnije pisao:

Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude (nevjernike). Kao Kristovi zastupnici molimo: ‘Pomirite se s Bogom!’ (...).“ (2.Ko 5:20)

Zatim u nastavku kaže za vjernike:

Kao njegovi suradnici ponovno vas (vjernike) molimo da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju ste primili. (2.Ko 6:1)

U ovim riječima opet vidimo da Pavle ističe svoju službu ‘propovijedanja’ najprije među nevjernicima a zatim i među vjernicima. On i drugi ‘Kristovi poslanici i zastupnici’ su kroz službu propovijedanja najprije pozivali ‘nevjernike’ da se pomire s Bogom. One ‘učenike’ koji su ‘preko njih postali vjernici’ su poučavali kako ‘da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju su primili’. Kao što vidimo, i njima se Pavle obraća kao ‘Kristov suradnik’. Tako su samo ovlašteni muževi bili Kristovi ‘zastupnici’, ‘poslanici’ i ‘suradnici’, dok se ostale kršćanske vjernike kao članove skupštine nije smatralo Božjim i Kristovim ovlaštenim suradnicima jer nisu sudjelovali u tim službama u kojima bi pred drugima zastupali Boga i Krista.

Zbog svog gledišta o evangelizaciji zajednica Jehovinih svjedoka sve svoje krštene članove smatra ‘Božjim suradnicima’ u djelu propovijedanja i poučavanja. Tako u vezi gore citiranih Pavlovih riječi čitamo:

Mi (svi članovi skupštine) kao Božji suradnici moramo vjerno u srca ljudi saditi ”riječ o carstvu“, a potom svaki pokazani interes zalijevati kvalitetno pripremljenim ponovnim posjetima i biblijskim studijima.“ (Stražarska kula, 15.7.1999. str 12 st.13,14).

No, prema onome kako je Pavle postavljao stvari u vezi toga vidimo da je on vjernike kao članove skupštine gledalo, ne kao ‘Božje suradnike’, nego kao na ‘Božju njivu, Božju građevinu’. To je značilo da su vjernici kao ‘građevina’ bili oni koji su se izgrađivali i ‘učvršćivali u vjeri’ od strane imenovanih Božjih suradnika (Dj 16:5). Kao ‘njiva’ su trebali donositi plod vjere u smislu svoje nove osobnosti i dobrih djela čime su također mogli dati svjedočanstvo ljudima iz svijeta. Stoga ‘Božji suradnik’ može biti samo onaj ‘radnik’ koji radi i obrađuje tu njivu, a ne njiva kao takva.

Apostoli i starješine su bili ‘Božji suradnici’ jer su s Bogom i Kristom ‘postavljali temelj i gradili’ skupštinu (1.Ko 3:10). Stoga je Krist,

“ ... dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu [evanđelizatori], neke da budu pastiri i učitelji,  kako bi usmjeravali svete (vjernike), kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo (skupštinu)“  (Ef 4:11,12).

Ovdje su nabrojeni zadaci u kojima nisu služili svi članovi skupštine, nego samo oni koje je Bog postavio nad skupštinom ‘kako bi je izgrađivali’. Među svim tim zadacima je bila i uloga ‘evanđelizatora’. Ako obratimo pažnju primijetit ćemo da je sve gore navedene uloge imao Isus. On je bio ‘apostol’, ‘prorok’, ‘evanđelizator’, ‘pastir’ i ‘učitelj’. Stoga se samo one kršćane koji su se potpuno posvetili tim zadacima smatralo Božjim i Kristovim ‘zastupnicima’ i njihovim ‘suradnicima’. Ostali kršćani su se samo trebali podložiti njihovoj autoriteti i ujedno im služiti svojim imanjem kao što su oni služili njima u njihovim duhovnim potrebama kao što piše:

“ ... oni su to rado učinili, a bili su im i dužnici. Jer ako su narodi dobili udio u njihovim duhovnim dobrima, onda su im dužni služiti svojim tjelesnim dobrima“  (Ri 15:27).

Prema tome, izraz ‘poslanici koji zastupaju Krista’ se koristio samo za imenovane i ovlaštene osobe koji su zastupali Isusa u zadacima u kojima se on bio potpuno posvetio službi Bogu. Kao takvi su bili u situaciji da budu materijalno zbrinuti od strane svih članova skupštine jer nisu imali vlastiti izvor prihoda. Isus je među svojim učenicima birao i svetim duhom postavljao pojedine muževe kako bi izvršili njegovu zapovijed da propovijedaju nevjernicima i poučavaju vjernike. Zanimljivo je da je Jakov upozorio neke kršćane da ne traže da budu ‘učitelji’ jer će biti strože suđeni (Jk 3:1). Naime, da bi netko mogao biti ‘učitelj’ koji bi se potpuno posvetio skupštini morao je biti duhovno zrela i sposobna osoba koja se mogla u punoj mjeri staviti na raspolaganje u tom zadatku ‘poučavanja’. Oni su trebali zastupati Isusa koji je bio Učitelj, a koji je propovijedao i poučavao. Te zadatke nisu trebali izvršavati ‘novoobraćenici’ (1.Ti 3:2-7). Propovjednici su isto kao i učitelji trebali imati duhovne vrline koje bi ih stavljalo u položaj da ih Isus, sveti duh i apostoli ‘ovlaste’ da propovijedaju dobru vijest među nevjernicima (Ga 2:7,8). Onaj koji je propovijedao, morao je biti sposoban i da poučava. Zato ni učitelji ni propovjednici nisu mogli biti ‘novoobraćenici’ ili novokršteni. Neki od onih koji nisu bili ovlašteni za te službe su znali sami sebe preporučivati za apostole, propovjednike ili učitelje pa su okarakterizirani kao samozvani ili ‘lažni’, tj. oni koje nije ovlastio ni Krist, ni apostoli a ni skupština (2.Ko 11:12,13; 2.Pe 2:1; Ot 2:2).

“ Jer Gospodin ne priznaje onoga koji sam sebe preporučuje, nego onoga koga on preporučuje.“ (2.Ko 10:18)

U ovom kontekstu skupština tj. njeni starješine ne bi smjeli olako svakog novokrštenog ovlastiti i postaviti za propovjednike jer bi time samo omalovažavali tu službu koju se u prvom stoljeću toliko cijenilo da je nisu mogli svi izvršavati.

Kad koristimo izraz ‘propovjednik’ ili ‘evanđelizator’ onda se u kontekstu Kršćanskih pisama taj izraz uvijek koristio samo na ovlaštene osobe koji su bili postavljeni u tu službu kao imenovani propovjednici (Ef 4:11; 1.Ko 15:9,11). Prema službi propovijedanja se odnosilo kao prema svetoj službi koju su mogli obavljati samo duhovno zrele i imenovane osobe. Oni nisu imali određenu kvotu sati ili normu koju su morali ispunjavati, nego su se samo posvetili toj službi u mjeri koje su im dozvoljavale okolnosti. Pavle je tako ponekad radio tokom tjedna dok bi subotom odlazio u sinagoge i samo tada propovijedao. Kad bi dobio materijalnu pomoć od braće onda više ne bi radio nego bi se ‘potpuno posvetio propovijedanju’ (vidi Dj 18:1-5). Kakav su onda odnos prema propovijedanju imali oni koji nisu bili ovlašteni za taj zadatak? Samim tim što mnogi vjernici nisu bili postavljeni za propovjednike, nije umanjivao njihovu ulogu u skupštini. Iako nisu bili Kristovi zastupnici niti Božji suradnici oni su, kako Ivan kaže, bili ‘suradnici u istini’ samo ukoliko su izvršavali svoju kršćansku dužnost da te ovlaštene muževe poštuju i ‘primaju gostoljubivo’ (3.Iv 8). Neki među njima su s apostolima ‘surađivali’ rame uz rame. Npr. Luka, Timotej, Tit, Sila (Silvan), Just i drugi kršćani su bili Pavlovi ‘suradnici’ time što su ga pratili u njegovim misionarskim putovanjima i služili mu u stvarima koji su bili potrebni da se on može posvetiti svom zadatku. No i sami su ponekad učestvovali s apostolima u javnom propovijedanju jer su na svom kršćanskom putu već bili iskušani i ojačani u vjeri čime su stekli duhovne preduvjete da i oni postanu ‘Kristovi zastupnici’ i ‘apostoli skupštinama’ (Ri 16:21; 2.Ko 8:23; Kol 4:11; Dj 16:13; 1.Pe 5:12). Braća koja su služila kao ‘sluge pomoćnici’ također su stjecali preduvjete za propovjednike i učitelje. Oni su u skupštini izvršavali zadatke kao ‘suradnici’ apostolima, pastirima i učiteljima te su kao takvi mogli bili iskušani do te mjere da su i oni mogli ‘zastupati Krista’ kao propovjednici. Pavle za takve kaže:

Jer oni (sluge pomoćnici) koji dobro obavljaju službu stječu dobro ime i mogu s velikom slobodom govoriti drugima o vjeri u Krista Isusa“ (1.Ti 3:13).

Ovim se želi ukazati koliko je tada bilo važno da netko koji ‘govori o vjeri u Isusa Krista’ treba biti iskušan unutar skupštine kako bi ‘stekao’ dobro ime a time i preduvjete za nekoga tko bi mogao držati javne govore i poučavati, ne samo vjernike nego i nevjernike. Upravo su se na takav način neki muževi, koji su se iskušali kao suradnici apostolima, pokazali dostojnima da im se povjeri dobra vijest koju su kasnije javno propovijedali.

Timotej je bio poučavan, a zatim i kršten kao Isusov učenik. Izvještaji u vezi njega ne navode da je odmah nakon krštenja bio ovlašten za propovjednika. Apostol Pavle je Timoteja, koji je bio njegov suradnik, obučavao jedno vrijeme u službi propovijedanja do te mjere da je i sam Timotej prihvatio zadatak da ‘propovijeda i poučava’ Božju riječ (vidi Flp 2:22). Stoga mu je Pavle rekao:

Ono što si čuo od mene (...) povjeri vjernim ljudima, koji će biti potom osposobljeni poučavati druge“ (2.Ti 2:2; 4:2,5).

Ove savjete i upute Pavle nije davao svima, nego ih je osobno ili preko Timoteja ‘povjerio’ samo vjernim muževima koji su trebali obavljati isto djelo kao i on. Njih je trebalo ‘osposobiti da poučavaju druge’. Onoj braći koja su bila osposobljena da poučavaju druge je bila ‘povjerena’ dobra vijest s kojom su mogli zastupati Krista kao evanđelizatori, učitelji i pastiri (2.Ti 1:13,14). Samim tim je osposobljenost bila potrebna i za službu propovijedanja kojoj su se neka  braća trebala posvetiti (Ri 12:6-10).

Naziv ‘kršćanin’ se ne bi smjela izjednačavati sa nazivom ‘propovjednik’. Naime, preduvjeti koje netko mora steći prije krštenja su se razlikovali od preduvjeta koje je netko morao steći da bi kasnije postao propovjednik i učitelj. Kršćanin je trebao prije svega živjeti životom dostojnim Krista, a ukoliko se mogao posvetiti službi propovijedanja i poučavanja onda je zavrijedio da ga druga braća prihvate kao takvoga. Većina onih koji se nisu mogli posvetiti toj službi nisu gubili svoje mjesto u skupštini nego su ga nalazili u skladu sa drugim duhovnim darovima kojima su se mogli ‘posvetiti’ (Ri 12:6-8).

Zajednica Jehovinih svjedoka je postavila zahtjev za obaveznim propovijedanjem svih svojih članova, tako da se kasnije nitko nije mogao ni krstiti ukoliko već nije krenuo u službu propovijedanja. Na taj se način sve kršćane koji su u prvom stoljeću neformalno i spontano govorili o Kristu izjednačilo s ovlaštenim propovjednicima koji su bili dužni propovijedati, što je dovelo do uvođenja mnogih pravila kako bi se takva praksa održala. No, kad govorimo o tim vjernicima prvog stoljeća onda je njihov udio u objavljivanju dobre vijesti bila njihova osobna stvar, a ne stvar poslanja od strane skupštine. Budući da nisu od starješina poslani na razna mjesna područja onda nisu ni mogli davati izvještaj o tome što su postigli, kao što su to radili ovlašteni ‘evanđelizatori’ koji su poslani da propovijedali na mjesnom području ili su poslani u druge narode. Na taj način Zajednica provodi jedno novo pravilo po kojem svi učenici svojim krštenjem postaju ovlašteni za propovjednike poput apostola. Budući da Zajednica tvrdi da svoje metode, savjete i primjere za propovijedanje nalazi u Bibliji, pogledajmo što nam u stvari govore apostoli preko svojih poslanica.

 


Propovijedanje i obznanjivanje

Pišući braći u Rimu Pavle najprije za sebe kaže da je “odvojen za evanđelje Božje“ dok NS prijevod kaže da je “odvojen za propovijedanje dobre vijesti“ (Ri 1:1). U svakom slučaju Pavle tom izjavom odvaja sebe od ostalih vjernika koji nisu ‘odvojeni’ za tu službu. On i drugi evanđelizatori kao i mnogi njihovi suradnici su širom tada poznatog svijeta svojim propovijedanjem širili dobru vijest o Kristu, stvarajući svuda temelj za formiranje kršćanskih zajednica. On se posebno trudio za one koje je smatrao svojom braćom po tijelu, odnosno za Židove. Njima je nastojao objasniti da prihvate Isusa za Krista i da svoju pravednost steknu svojom vjerom u njega.  Zato im je rekao:

“Nego što kaže Pismo? “Riječ je blizu tebe, u ustima tvojim i u srcu tvojemu”. Ta je ‘riječ’ poruka vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima svojim obznanjuješ tu “riječ” — da je Isus Gospodin — i ako u srcu svojemu vjeruješ da ga je Bog podignuo od mrtvih, bit ćeš spašen. Jer srcem se vjeruje i tako postiže pravednost, a ustima se obznanjuje vjera i tako postiže spasenje“ (Ri 10:8-10).

Čitajući ove riječi mnogi među nama će bez razmišljanja zaključiti da se spasenje može postići samo ako 'propovijedamo'. No, to bi bio pogrešan zaključak. Ovdje se ‘propovijedanje’ ne spominje kao uvjet spasenja, nego kao način na koji su ovlašteni propovjednici omogućili ljudima iz svijeta da čuju dobru vijest i da se ‘spase’ (1.Ko 9:22). Pavle je ovim vjernicima ukazao na ‘riječ’ ili ‘poruku vjere koju propovijedamo’ (množ.), misleći pri tom na propovijedanje kojeg su među njima vršili on i drugi Kristovi zastupnici. U tom kontekstu propovijedanje nije bio sveopći zadatak kojeg su vršili svi kršćani. Na sličan način se obraća braći u Solunu kad im je rekao: "Na to vas je spasenje (Bog) pozvao putem dobre vijesti koju objavljujemo ...“, misleći pri tom na ‘sebe, Silvana i Timoteja’ i druge koji su kao i on bili odvojeni za evanđelje Božje. Zatim je rekao braći: "molite se za nas [evanđelizatore], da se riječ Gospodinova brzo širi ...“ (vidi 2.So 1:1; 2:14; 3:1; 2.Ko 1:19). Suprotno ovoj izjavi, nigdje u Pavlovim poslanicama nema izjave u kojom je on iskazao svoju potrebu da se i on moli za njihovo širenje dobre vijesti. Nema čak ni zapovijedi kojom bi on obavezao svakog kršćanina da učestvuje u širenju Božje riječi jer je znao da oni nisu ni pozvani ni poslani s tim zadatkom. Stoga im je uvijek govorio da svoje svjedočanstvo daju najprije svojim djelima kako bi drugi vidjeli snagu dobre vijesti u njihovim životima. Braći u Korintu je rekao da je,

"... od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika temeljito propovijedao dobru vijest o Kristu“ (...) "Krist je to učinio preko mene, da bi narodi bili poslušni. Učinio je to mojom riječju i djelom“ (Ri 15:18,19).

Iz ovih riječi je također vidljivo da Isus nije preko kršćana provodio masovnu propovjedničku kampanju, nego je dobru vijest svim narodima širio preko apostola i drugih ovlaštenih evanđelizatora koji su bili u manjini u odnosu na druge kršćane (vidi 2.Ti 4:17). Prema tome, Pavle s jedne strane spominje javno ‘propovijedanje’ kao metodu kojom su on i drugi muževi na daleko i široko širili Božju ‘riječ’ ili ‘poruku spasenja’ kako bi je svi čuli, a s druge strane spominje tu ‘riječ’ koju su svi kršćani, nakon što su je čuli i povjerovali, trebali pred drugima izjavljivati ili ‘obznanjivati svojim ustima’. U čemu je razlika između propovijedanja i obznanjivanja? Pogledajmo tko i na koji način koristi ‘riječ ili poruku spasenja’:

       

‘Obznanjivati svoju vjeru’ pred drugima nije isto što i propovijedati riječ drugima bez obzira što se i propovijedanje i obznanjivanje dovodi u vezu s našim ustima. Za razliku od službe propovijedanja koja je povjerena samo evanđelizatorima, kako bi dobru vijest širili po svuda, ‘obznanjivanje’ se ovdje dovodi u vezu sa svim kršćanima bez razlike kakvu ulogu imali u skupštini.

Pojam ‘obznaniti’ i ‘obznanjivati’ se u Bibliji koristi u smislu ‘javnog priznanja’ ili ‘javnog izjavljivanja’ (bi2-C) onoga što nam je sakriveno u srcu kao što su vjera i nada. Kao što će Bog kroz svoj sud ‘iznijeti na vidjelo ono što je skriveno u tami i obznaniti namjere svačijeg srca’, tako svaki kršćanin treba po pitanju vjere ‘svojim ustima obznaniti riječ poruke koja mu je u srcu’. Koja je to ‘riječ poruke’ koju su kršćani trebali obznaniti drugima? Pavle kaže da su trebali javno obznanjivati poruku ‘da je Isus Gospodin’ (1.Ko 4:5). U Stražarskoj kuli 1.4.1989. str. 25. odl.17, stoji:

“Oni su povjerovali onome što su čuli, pokajali su se za svoje prijašnje postupke i krstili se, pri čemu su dali ’javnu izjavu za spasenje‘“

Naime, svi koji čuju poruku dobre vijesti moraju svojim ustima ‘javno izjaviti’ (NS bi2-C) ili javno dati do znanja da vjeruju u nju (2.Ko 9:13). To je prvi uvjet da bi se netko uopće mogao krstiti, a time i spasiti. Na takav način je Pavle pobuđivao Židove da povjeruju u Isusa i da ga prihvate za Gospodina i Krista kako bi se ‘spasili od pokvarenog naraštaja’ koji odbacuje Isusa. Tu svoju nadu su i nakon krštenja trebali izražavati ustima. Na koji način?

Pogledajmo jedan primjer iz tog vremena kada se tek osnovala kršćanska skupština. Nakon što su tisuće ljudi ‘čuli’ Petrovo propovijedanje i svjedočenje o Kristu, ‘probolo ih je u srcu’. Petar im je zatim objasnio da se trebaju ‘pokajati i krstiti’ kako bi primili sveti duh što će im omogućiti da se ‘spase od ovog pokvarenog naraštaja’. Nakon krštenja, izvještaj kaže da su svi oni,

“... hvalili Boga’ svojim ustima. (...) A Gospodin im je svakodnevno pridruživao one koji su dolazili na put spasenja“ (Dj 2:37-41,46,47).

Ovdje s jedne strane imamo Petra i apostole kao propovjednike koji su objavljivali ‘riječ’, a s druge strane one koji su ‘čuli’ i pozitivno reagirali na tu poruku spasenja. Nakon što su čuli, ta je ‘riječ’ došla u njihovo ‘srce’ koje ih je potaklo da se pokaju, krste i stanu na ‘put spasenja’.

Ono što je karakteristično za njih kao nove učenike, nije bilo njihovo propovijedanje nego ‘obznanjivanje’ pred drugima onoga što im je bilo u srcu. Izvještaj kaže da su oni na zajedničkim okupljanjima jednodušno ‘hvalili Boga’, što pretpostavlja da su svojim ustima javno izjavljivali i to ‘da je Isus Gospodin’ u kojega su povjerovali. Na takav su način potvrđivali da se nalaze na putu spasenja, čime su hrabrili sebe i drugu braću, a prisutne nevjernike navodili da im se pridruže. Imajući to u mislima, Pavle je braći u Rimu pisao:

“A Bog koji daje ustrajnost i utjehu neka vam omogući da u međusobnom ophođenju razmišljate poput Krista Isusa, kako biste jednodušno, jednim ustima, slavili Boga i Oca našega Gospodina Isusa Krista“(Ri 15:5,6).

Na koji se način može jednodušno, jednim ustima ‘slaviti’ i ‘hvaliti Boga’? Slaviti Boga se ovdje ne dovodi u vezu s propovijedanjem ljudima iz svijeta nego sa izrazima upućenih Bogu u ‘međusobnom ophođenju’. Ti izrazi su se među kršćanima u privatnom životu i na sastancima upućivali na razne načine i to: ‘pjesmom’, ‘radosnim klicanjem’, ‘molitvom’, ‘blagoslivljanjem Boga’ i ‘govorenjem o veličanstvenim Božjim djelima’(1.Lje 16:9; 29:20; Ps 47:6,7; 98:4; 2.Lje 20:21,22; Dj 2:11; Kol 3:16,17). To nije bilo ništa novo za kršćane koji su bili Židovi. Izraelci su do tada svoje izraze hvale također podupirali time što su prinosili Bogu ‘junce’ čime su davali duhovni značaj svojim riječima. Žrtve paljenice su na takav način izjednačeni s ‘plodom usana svojih’ kao što stoji:

“Vrati se, Izraele, Jehovi, Bogu svojemu, jer si u prijestupu svojemu posrnuo. Uzmite sa sobom riječi pokajanja i vratite se Jehovi. Svi mu recite: ‘Oprosti nam krivnju i primi ono što je dobro, a mi ćemo ti zauzvrat prinijeti (junce) plod usana svojih!“ (Ho 14:1,2).

Kao što vidimo ‘plod usana’ je i ovdje izravno povezan sa ‘žrtvama zahvalnicama’ tj. sa izrazima hvale i zahvaljivanja upućenim Bogu koji je oprostio grijeh onima koji su se odazvali na pokajanje (vidi Kol 3:17). Upravo na takve načine su i prvi kršćani među sobom javno svojim ustima slavili i ‘hvalili Boga’ koji im je nakon pokajanja udijelio milosrđe i pružio divnu nadu kroz Krista. Zato Pavle našu zahvalnost Bogu dovodi u vezu sa ‘žrtvenikom’ na kojem su se prinosile žrtve ‘za očišćenje grijeha’. Tu zahvalnost za oproštenje i milosrđe moramo uvijek izgovarati u našim pjesmama i molitvama koje dolaze iz dubine našeg srca kako bi...

“... po Isusu uvijek prinosili Bogu žrtve hvale tj. plod usana koje objavljuju njegovo ime“  (He 13:10,11,15).

Izraz ‘po Isusu’ je postao sastavni dio naših molitvi koje preko njega kao posrednika dolaze pred Boga (Iv 14:13,14; 16:24). Samim tim i ‘objavljivanje Božjeg imena’ se ovdje dovodi u vezu sa našim molitvama i ‘žrtvama zahvalnicama’, a ne sa zadatkom propovijedanja. Naime, kao što smo vidjeli, te žrtve odgovaraju ‘zavjetnim žrtvama’ i ‘dragovoljnim žrtvama’ kao ‘žrtvama paljenicama’ koje su vjerni Izraelci starog doba dragovoljno prinosili Bogu kad god su mu željeli zahvaliti za njegovu dobrotu i milosrđe (4.Mo 29:39). Prilikom prinašanja tih žrtava oni su ‘objavljivali Božje ime’ na način da su ga javno priznavali za svog Boga. Ako je netko dao zavjet Bogu da će mu služiti kao njegov i Kristov zastupnik u propovijedanju i pravljenju učenika, onda je to bila njegova osobna stvar i stvar skupštine koja je takvu osobu trebala prepoznati i cijeniti kao duhovno zrelu osobu. No, ukoliko je netko danas dao takav zavjet prije krštenja samo zato što ga se uvjerilo da Bog to očekuje od svakoga, onda je pitanje kako Bog gleda na to, pogotovo ako se iz Biblije uvjeri da on činom krštenja nije trebao biti ovlašteni propovjednik. Da li to znači da on više ne može ustima obznanjivati svoju vjeru u Krista? Ne. To mogu svi kršćani, bez obzira da li su evanđelizatori ili ne. Psalmista je također davao ‘javnu izjavu’ među svojom braćom pa je rekao:

Paljenice cijele od životinja utovljenih prinijet ću tebi, uz dim ovnova žrtvenih. Junca ću prinijeti s jarcima. Dođite, poslušajte, svi koji se Boga bojite, ispričat ću što je učinio za dušu moju. Njega sam prizvao ustima svojim i jezikom ga svojim uzvisivao“ (Ps 66:15-17).

Na takav su način Izraelci pred svojom braćom koja su se bojala Boga davali javnu izjavu ‘da je Jehova Bog’ (Ne 9:1-3,6,7; Ps 35:18; 40:9,10). Židovski i drugi kršćani su uz tu izjavu morali priznati Isusovo mjesto u Božjem naumu tako da su trebali pred drugom braćom priznati ‘da je Isus Gospodin’ (1.Ko 12:3). Bili su potaknuti da ‘svoju nadu obznanjuju svima’ tako da su svoju vjeru u Krista dijelili i sa svojim najbližim članovima obitelji, susjedima i poznanicima (He 10:23-25). Zajedništvo sa Kristom su trebali priznati i ‘pred svakim tko traži obrazloženje njihove nade’ (Mt 10:32,33; 1.Pe 3:15). Međutim, to se ‘obznanjivanje svoje vjere’ nikako ne može dovoditi u vezu sa javnim propovijedanjem nego sa javnim izjavljivanjem svoje nade i to prvenstveno među svojom braćom u vjeri. Da bi se netko mogao spasiti bila je potrebna ‘vjera’ u Isusa Krista, a ne propovijedanje. To je vidljivo u onome što je Pavle u nastavku napisao:

Jer Pismo kaže: “Nitko tko vjeruje u njega neće se razočarati.” Naime, nema razlike između Židova i Grka, jer je nad svima isti Gospodin, koji obilno daje od svojega bogatstva svima koji ga prizivaju. Jer “svatko tko prizove ime Gospodinovo, bit će spašen”. No kako će prizvati onoga u kojega nisu povjerovali? A kako će povjerovati u onoga za kojega nisu čuli? A kako će čuti ako nitko ne bude propovijedao? A kako će propovijedati ako ne budu poslani? Kao što je napisano: “Kako su krasne noge onih koji objavljuju dobru vijest o onom što je dobro!” Ipak, nisu svi prihvatili dobru vijest. Jer Izaija kaže: “Jehova, tko je povjerovao u ono što je čuo od nas (proroka)?” Dakle, vjera se stječe slušanjem poruke, a poruka se širi kad se govori o Kristu. A ja pitam: Zar nisu čuli? Pa, “po cijeloj je zemlji (Izraelskoj) otišao glas njihov i riječi su njihove nakraj svijeta otišle” (Ri 10:11-18).

Ove su nam riječi sada jasnije, jer smo ih se već dotakli. Ponovno vidimo da je ‘propovijedanje’ bio zadatak kojim su evanđelizatori ‘širili poruku dobre vijesti’. ‘Njihove’ su ‘noge’ krasne jer su ‘poslani’ da svuda objavljuju Božju riječ. Pavle ih uspoređuje s prorocima starog doba koji su kao i Izaija javno objavljivali Božju riječ u Judi, Izraelu i među narodima. Poput tih proroka su i kršćanski evanđelizatori omogućili mnogima da ‘čuju’ (vidi 2.Ti 4:17). Oni koji su ‘čuli’ i ‘povjerovali’ su mogli ‘prizivati ime Gospodinovo i biti spašeni’. Naime, ‘vjera se stječe slušanjem poruke dobre vijesti’, a ‘onaj tko vjeruje neće se razočarati’ jer će biti spašen. Bilo bi razočaravajuće kad netko tko vjeruje u Boga i Krista ne bi bio spašen samo zato što na sebe nije preuzeo obavezu da propovijeda iako svoju vjeru svjedoči riječima i djelima. Još je veće razočarenje ako starješine službu propovijedanja pred drugima stavljaju kao preduvjet spasenja jer bi time obezvrijedili Božju pripremu spasenja, a to je vjera u Krista. Vjera je iznad zadatka propovijedanja kojeg netko obavlja.

Pavle je jednom rekao da se može propovijedati Krista, a ipak biti ‘odbačen’, zbog krivih poticaja i grijeha, dok oni koji ‘svojim ustima obznanjuju svoju vjeru, (i prizivaju Božje ime) mogu biti spašeni’ bez obzira da li izvršavaju zadatak propovijedanja ili ne (1.Ko 9:16,22,27; Flp 1:15-18; vidi Iz 43:22). ‘Prizivanje Božjeg imena’ se u kontekstu prethodnih riječi dovodi u vezu s našim čvrstim uvjerenjem u Jehovu kao pravog Boga kojemu upućujemo svoje molitve preko Krista. Kad ga prizivamo, mi od njega u svakodnevnim situacijama tražimo da nam udjeli oproštenje, milost i spasenje. Prizivati ili objavljivati Božje ime nije isto što i propovijedati dobru vijest ljudima koji ne poznaju Boga. Isus je propovijedao svojoj braći koji su znali da se Bog zove Jehova, ali je samo onima koji su pošli za njim ‘objavio Božje ime’ time što ih je upoznao sa svojim i njihovim Ocem i njegovom voljom (vidi Iv 17:3,6-9).

Poput psalmiste, i mi možemo Jehovu ‘prizivati ustima svojim i jezikom ga svojim uzvisivati’ pred svojom braćom, a u kontekstu prethodnih stavaka, tako što javno ‘obznanjujemo svoju vjeru’ u njega i Isusa Krista. Budući da je Bog svoje spasenje namijenio svima onima koji ga prizivaju s vjerom, onda je učinio i pripreme kako bi svi ljudi ‘čuli’ za njega. U tu svrhu je preko Isusa dao i postavio neke vjerne i prokušane muževe da ‘propovijedaju’. Prema tome, ‘prizivanje Božjeg i Kristovog imena’ među braćom se uvijek dovodi u vezu sa onima koji su ‘čuli i povjerovali u Boga i Krista’, a propovijedanje sa onim muževima koji su ‘poslani’ u svijet da govore u njihovo ime.

Oni koji su ‘pozvani’ da propovijedaju dobru vijest svim ljudima, trebaju tom zadatku pristupiti kao apostol Pavle. Kad Pavlove riječi tumačimo u kontekstu prvog stoljeća kada je evanđeliziranje bilo povezano samo sa osobama koji su napustili svoj dom, obitelj i posao, jer su ‘poslani’ da šire dobru vijest na područja gdje mnogi još nisu čuli za Krista i Božju pripremu spasenja, onda u tom kontekstu možemo na ispravan način razumjeti Pavlove riječi i ono što je mislio reći. Naime: 

  • Da bi bili spašeni moraju prizivati Boga                  tko?             vjernici
  • Da bi ga prizvali moraju u njega povjerovati            tko?             nevjernici
  • Da bi povjerovali u njega trebaju čuti                      tko?             nevjernici
  • Da bi oni čuli netko mora propovijedati                   tko?             propovjednici
  • Da bi netko propovijedao mora biti poslan              tko?             poslanici

Iz ovog načina postavljanja stvari se vidi da nečije spasenje ne ovisi o vlastitom propovijedanju nego o vjeri koju stječe na osnovu onih muževa koji su poput proroka starog doba ‘poslani da propovijedaju’ (Ri 10:17). Iako svi mogu govoriti o Kristu, Pavle je propovijedanje uvijek dovodio u vezu sa onima koji su poslani da ‘šire’ tu dobru vijest (vidi 2.So 3:1; Ri 15:15-18). Dok je za sebe uvijek isticao zadatak kojeg je imao kao propovjednik dobre vijesti, on s druge strane nikad nije zapovjedio svim kršćanima da propovijedaju poput njega. Umjesto toga on je od kršćanskih vjernika tražio da se posvete međusobnom poučavanju, izgrađivanju i da ‘opominju jedni druge’ (Ri 15:5,6,14; Kol 3:16). Često im je ukazivao na međusobno zajedništvo u kojem moraju surađivati u raznim zadacima i službama, ali ne tako da se svi moraju posvetiti istom zadatku. Zato je u nastavku ove poslanice kršćane usporedio s ‘udovima u tijelu’ koji nemaju svi istu ulogu. Između ostalog je rekao: "ako tko poučava, neka se posveti poučavanju“ (Ri 12:4-8). Za one koji propovijedaju to bi podrazumijevalo da se trebaju ‘posvetiti propovijedanju’. Naime, poučavanje je kao i propovijedanje bio zadatak kojeg je Isus povjerio svojim apostolima, kad je rekao da ‘idu (propovijedaju) i čine učenike te da ih poučavaju’. To su mogli obaviti samo oni koji su se tome posvetili što je zahtijevalo mnoga odricanja od normalnog života u kojem su uživali ostali kršćani (vidi 1.Ko 4:9-13).

Kao što se Pavle posvetio propovijedanju ili ‘sijanju’ sjemena dobre vijesti, tako su se neki drugi muževi poput Apolona posvetili poučavanju ili ‘zalijevanju’ sjemena (1.Ko 3:5,6). Onaj tko se posveti propovijedanju nevjernicima, trebao je širiti dobru vijest na područje na koje je bio poslan i to na način na koji je to radio Isus i apostoli.

 


Kako propovijedati?

Nakon što je ukazao da je Isus preko njega širio dobru vijest mnogim narodima, apostol Pavle je u nastavku dao do znanja svojoj braći da je,

odlučio da ne objavljuje dobru vijest tamo gdje se već spominjao Krist, kako ne bi gradio na temelju kojeg je položio drugi’ (Ri 15:15-21; 2.Ko 10:15).

Kad je jednom rekao da ‘drugi gradi na temelju kojeg je on postavio’, onda je ukazao da je na tom području postavio starješine koji su izgrađivali skupštinu, a ne propovjednike koji bi uvijek iznova propovijedali jednim te istim ljudima. No i sam je često gradio na temelju kojeg je postavio svojim propovijedanjem sve dok ne bi otišao dalje gdje je ponovo postavljao temelj. Nije propovijedao na području gdje je apostol Petar propovijedao niti tamo gdje se već propovijedalo (1.Ko 3:6,10; 2.Ko 10:16; Ga 2:8). On je time na neki način objasnio cilj propovijedanja, a to je širenje dobre vijesti na područja gdje ljudi ‘još nisu čuli’ za Krista (Ri 15:21). Po ovoj metodi koju su koristili apostoli vidimo da se propovijedanje nevjernicima ne mora provoditi tako da im se uvijek iznova dolazi na vrata, kao što to rade Svjedoci. Ako on to nije smatrao potrebnim, zašto se ta metoda koristi i to u tolikoj mjeri da Svjedoci ljudima opravdano postaju dosadni?

Za razliku od prvih i ovlaštenih evanđelizatora Svjedoci kucaju na vrata ljudi kod kojih su prije već bili mnogi drugi iz iste skupštine. Budući da se prioritet daje izvještajnom listiću preko kojeg se može ustanoviti tko je redoviti objavitelj, onda se zanemaruje Pavlova odluka da se ne propovijeda tamo gdje se već propovijedalo, pa se vjernike šalje da na nekim područjima kucaju na vrata svaki tjedan ili svaki mjesec samo kako se ne bi prihvatilo činjenicu da većina ili cijela skupština nije imala kome propovijedati. To se dešava upravo zato što se ne slijedi primjer prvih kršćana. Smisao propovijedanja se ne sastoji u tome da moramo govoriti sve dok ne dođe kraj pa makar uvijek iznova govorili jednim te istim ljudima koji nas redovito odbijaju. Tako se na izvještajnom listiću može vidjeti koliko smo vremena bespotrebno izgubili na nešto što smo mogli uložiti u izgradnju skupštine i potrebe naše braće.

Propovijedanje od samih svojih početaka bilo usmjereno prema onima ‘koji još nisu čuli’, a ne prema onima koji su čuli i onima koji su odbili slušati. To je poput ljudi koji žele od šume stvoriti poljoprivredno tlo. Oni zapale vatru koja se ‘širi’ šumom i iza sebe ostavlja opožareno područje. Vatra se više ne navraća na to područje jer nema više što izgoriti. Nakon što bi vatra učinila svoje, ljudi bi se posvetili obrađivanju opožarenog tla na kojem sade razne vrste povrća. Na isti način je Isus zapalio vatru dobre vijesti koja se trebala ‘širiti’ cijelim svijetom. Zato je rekao: “ Došao sam zapaliti vatru na zemlji, i što da još poželim kad je već zapaljena?“ (Lk 12:49). Ta vatra dobre vijesti je trebala priječi preko cijele zemlje. Nakon što bi evanđelizatori zapalili vatru na nekom području oni su omogućili da većina ljudi čuje za dobru vijest. Nakon toga bi se kršćanski radnici koji ‘sade i zalijevaju’ posvetili poučavanju i izgrađivanju onih koji su postajali vjernici, a zatim i izgrađivanju skupština.

Ni Isus ni apostol Pavle nisu željeli propovijedati onim ljudima koji su već čuli, a pogotovo ne onima koji su odbili slušati. To bi trebalo biti pravilo po kojem bi i današnji propovjednici trebali postupati jer iza takve zapovijedi ne stoji bilo tko nego sam Isus. Kad je Isus zapovjedio svojim apostolima i drugim propovjednicima da ‘otresu prašinu sa svojih nogu’ tamo gdje ljudi nisu htjeli poslušati onda im je dao do znanja da s tim vidljivim znakom prepuštaju to mjesto posljedicama koje će s vremenom doći od Boga. Taj znak je bio ‘svjedočanstvo protiv onih’ koji nisu bili dostojni poruke evanđelja (Lk 9:5). Zato su tim prepoznatljivim činom Isus i apostoli dali do znanja tim ljudima da su oni svoj zadatak prema njima izvršili, te da im ne namjeravaju više dolaziti s tim istim zadatkom, bez obzira što su bili svjesni da nisu osobno propovijedali svakom pojedinom čovjeku tog mjesta. No, Zajednica je ‘ukinula’ tu Isusovu zapovijed kako bi sačuvala svoje pravilo o redovitom izvještavanju čime se ‘ljudska zapovijed’ postavlja iznad duha i smisla širenja dobre vijesti (usporedi Mk 7:8,9).

Pavle je mogao reći da je ‘čist od krvi sviju’ iako nije po drugi put navraćao tamo gdje se već propovijedao Krist, niti je slao druge da ponovno propovijedaju tim istim ljudima koji njega nisu htjeli slušati. Kada se npr. ponovno vratio u Antiohiju ili Korint, u gradove u kojima je ranije propovijedao Židovima u njihovim sinagogama, on sada više nije objavljivao dobru vijest njima nego samo neznabošcima, jer je pred Židovima ranije otresao prašinu sa svojih nogu (Dj 13:51; 18:5,6; 15:35; 20:26,27). Kad je na nekom širem području izvršio svoj propovjednički zadatak i kad je bio siguran da ‘u tim krajevima više nema područja gdje se još nije propovijedalo’ on je bio slobodan da ide po skupštinama kako bi jačao braću u vjeri i ‘kako bi se nauživao njihovog društva’ (Ri 15:23,24,29,32). Tada se nije vraćao da ponovno propovijeda nego da gradi na temelju kojeg je položio tako što je obilazio nove učenike ‘po njihovim kućama’ i izgrađivao njihovu vjeru. Dok je s jedne strane nevjernicima javno propovijedao samo jednom kako bi čuli dobru vijest, braću u vjeri je uvijek iznova ‘danju i noću’ posjećivao kako bi ih poučio, ukorio, savjetovao i tješio. Uvijek iznova ih je opominjao da se ne odvrate od Boga kao drevni Izraelci koji su vršili krivo obožavanje. (Dj 20:31; He 4:2; Jr 25:3-6).

Kad je Bog svom narodu ‘uvijek iznova’ slao proroke ne znači da su proroci više puta navraćali i prorokovali jednim te istim ljudima, nego je On ‘uvijek iznova’ podizao proroke za svaki slijedeći naraštaj Izraelaca (Jr 7:24-26). Zato se tu potrebu da se uvijek ‘iznova’ govori Riječ Božju, ne možemo koristiti kako bi tvrdili se uvijek iznova mora propovijedalo jednim te istim osobama koji ne žele slušati. Međutim, ako članove različitih kršćanskih crkava smatramo dijelom duhovnog Izraela koji se nalazi u ropstvu krivog obožavanja, onda u tom slučaju Zajednica treba izabirati i slati svoje propovjednike da poput apostola i proroka javno propovijedaju dobru vijest i pozivaju članove tih crkava na pokajanje i obraćenje, a ne na učlanjivanje u njihovu zajednicu propovjednika. No to ne znači da se jednim te istim ljudima mora propovijedati uvijek iznova iz mjeseca u mjesec ili iz godine u godinu. U poslanicama koje je Pavle pisao možemo vidjeti da on poput ranijih proroka nije uvijek iznova propovijedao jednim te istim ljudima, a pogotovo ne onima koji ga nisu htjeli slušati. Ako bi propovijedao na istom području onda nije bio nametljiv jer bi na javnim mjestima držao govore samo onima koji bi ga dolazili slušati. Međutim, danas, Jehovini svjedoci uvijek iznova iz godine u godinu (a negdje čak iz mjeseca u mjesec, ili iz tjedna u tjedan) ponovno navraćaju na ‘područja gdje se propovijedalo’ i još se s tim hvale u javnosti.  

Iako bi to trebao biti dokaz da je propovijedanje na određenom području ispunilo svoju svrhu jer su većina njih čuli dobru vijest, članovima skupštine se uvijek iznova opterećuje savjest ukoliko ponovno ne pokucaju na jedna te ista vrata. I tu nastaje problem jer Zajednica traži od svih svojih članova da propovijedaju i da redovito mjesečno izvještavaju svoju službu, što povlači za sobom da negdje ipak moraju propovijedati, pa makar morali uvijek iznova kucati na jedna te ista vrata i tako dosađivati ljudima koji ih više ne žele slušati.

Prvi evanđelizatori nisu tako radili. Kao što Biblija navodi, oni su najprije širili vijest na područjima na koja su poslani, nakon čega su se vraćali sa izvještajem o tome (vidi Lk 9:1,10; 10:1,17; Dj 13:2-5; 14:24-27). Nakon što su formirane skupštine, apostoli i drugi kršćani su se posvetili izgrađivanju skupštine, pri čemu su imenovani muževi predvodili u poučavanju (Dj 14:23). Ukoliko je bilo potrebno i dalje propovijedati na tom području, tu su službu opet izvršavali samo oni koji su se ‘posvetili’ tom zadatku, pri čemu su davali prednost ‘javnom’ propovijedanju dobre vijesti mnoštvima ljudi koji su se okupljali na raznim javnim mjestima. Na takav je način Pavle od Jeruzalema pa unaokolo sve do Ilirika temeljito propovijedao dobru vijest o Kristu“ (Ri 15:18,19).

Tada je jedan ovlašteni propovjednik poput Pavla mogao tisućama ljudi omogućiti da čuju i pomoći da povjeruju u dobru vijest, a danas mnoštvo Svjedoka godinama propovijedaju jednoj te istoj osobi koja ne želi slušati pod opravdanjem da se ljudi mogu kad-tad promijeniti (vidi 2.Ti 4:17). Ako se po skupštini samo prosječno na godinu jedno do dvoje njih krsti, od kojih su neki djeca ili članovi obitelji, onda je zaista riječ samo o rijetkima koji povoljno reagiraju na poruku. Takav omjer ne zahtijeva potrebu da Zajednica poziva sve svoje članove da uvijek iznova propovijedaju jednim te istim ljudima. Taj zadatak u svakoj skupštini zaista mogu izvršiti ovlašteni propovjednici koji će metodom javnog propovijedanja ‘bacati mreže’ na tisuće ljudi i vjerojatno će uloviti tih par ‘riba’ zbog koje svi ostali masovno uzalud po nekoj novoj metodi ‘bacaju udice’ u već izlovljeno more kako bi nekim slučajem bar netko od njih ulovio tu jednu dobru ribu. Isus nikad nije trošio svoje dragocjeno vrijeme na taj način.

Isus se nije trudio da osobno dođe do svakog čovjeka. Kad je propovijedao znatiželjnim ljudima onda je govorio na način koji je dirao srca i misli samo onih koji su bili naklonjeni vječnom životu. Da bi razlučio dobre od zlih ‘riba’ on je spominjao usporedbe koje su imale svoju pouku ali se nije trudio da svi razume te usporedbe. Zato se posvećivao onima koji su bili navedeni da traže dublje razumijevanje njegovih riječi i usporedbi (Mt 13:10-15; Mk 4:34). Nije se opterećivao sa onima koji ga nisu slušali i koji nisu htjeli razumjeti njegove riječi, već je išao dalje. Svoje učenike nije slao tamo gdje je on ranije propovijedao, već tamo gdje je on sam mislio doći kako bi mu pripremili ljude koje će poučavati (Lk 10:1). Na taj način su oni dolazili ‘prvi’ na to područje. Bili su ‘pioniri’ u pravom smislu riječi.

Pavle je također bio pionir jer je ‘prvi dolazio s dobrom viješću’ na područja gdje se nije propovijedala dobra vijest (2.Ko 10:14). Sa sobom je u službu vodio i svoje ‘pomoćnike’ kao što su bili Ivan (Marko), Timotej, Erasta i drugi. Budući da su pomagali Pavlu kao pioniru, mogli bi ih slobodno nazvati pomoćni pioniri (Dj 19:22; 12:25; 13:5). No danas nema onih koji se na taj način stavljaju na raspolaganje da služe kao ‘pomoćnici’ ovlaštenim propovjednicima. Naime, danas u našoj Zajednici je svaki član samim činom krštenja ovlašten za propovjednika, tako da svi objavitelji međusobno surađuju u službi propovijedanja. S druge strane, većina onih koje se smatra pionirima koji se zavjetuju da će mjesečno ispuniti određenu kvotu sati u toj službi, ne idu na područja gdje se još nije propovijedalo niti imaju potrebu da uza se imaju izabrane ‘pomoćnike’ kakve je imao Pavao. Oni uglavnom propovijedaju uvijek iznova na obrađivanom području i to onima koji su već čuli ili onima koji uvijek iznova odbijaju slušati. Za razliku od Pavla, mnogi objavitelji među nama se ne mogu zvati pionirima koji otvaraju nova područja, pa je naziv ‘pionir’ za većinu poput ‘nerazumnog hvalisanja’ i prikazivanja da su ‘po službi jednaki apostolima’ (2.Ko 10:12; 11:12; 12:6).

Naziv ‘pionir’ (prvi) nema svoje pravo značenje, jer pioniri u Zajednici uglavnom obrađuju područja koja su po tko zna koji put obrađena. Tako se dolazi do zaključka da se izraz ‘pionir’ ili ‘prvi’ više ne odnosi na samu svrhu propovijedanja nego na one propovjednike koji su ‘prvi’ po važnosti među braćom. Taj osjećaj važnosti se nesvjesno nameće u toj mjeri da se neki objavitelji znaju osjećati manje vrijednima, a sve zbog pravila postavljenih kako bi se klasificiralo svačiji udio u službi. Neki među nama izvršavaju punovremenu službu samo zato što misle da time dobivaju na važnosti jer se na sastancima uglavnom hvale braću koja su ‘punovremeni objavitelji’ ili im se ukazuje pretjerana važnost. Ponekad se to čini nesmotreno tako da se neka braća osjećaju manje vrijednim u odnosu na druge. U Stražarskoj kuli od 15.10.1997 str.17, st.19 stoji:

“Jedna je kršćanka napisala što je, nažalost, doživjela: ”Ponekad neki pojedinci stvaraju utisak da, ili si pionir ili ništa ne vrijediš. Mi koji se naprežemo da bismo služili ’samo‘ kao redoviti objavitelji Kraljevstva isto osjećamo potrebu da nas netko cijeni.“

Ovakvih iskustava ima svugdje. To je dovoljan razlog da Zajednica ukine ne samo naziv ‘pionir’ nego i ovlaštenje koje se daje svima. Biblija za službu propovijedanja koristi samo izraz ‘propovjednik’, a ne neke druge izraze koje bi propovjednike razlikovalo jedne od drugih (Dj 21:8; 1.Ko 9:18; Ef 4:11; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11). Taj se izraz nikad nije koristio u općenitom smislu kako bi obuhvatio sve kršćane, za razliku od izraza ‘učenik’ koji se odnosio na sve Kristove sljedbenike. Stoga su se prvi kršćani kao učenici razlikovali jedni od drugih samo po svom imenovanju i službama koje su izvršavali unutar skupštine. Kad je u pitanju služba propovijedanja tada nisu bili u upotrebi mnogi izrazi po kojem bi se članovi skupštine razlikovali jedni od drugih ovisno o vremenu kojeg provode ili ne provode u toj službi na mjesečnoj ili godišnjoj razini. Služba propovijedanja bi se trebala uglavnom obavljati samo na neobrađenim područjima i to sa ciljem da ovlašteni propovjednik učini sve kako bi većina ljudi izravno ‘čula poruku dobre vijesti’ (vidi 2.Ti 4:17). Propovjednik ne bi trebao biti opterećen time što zna da na području ima i onih koji ga nisu izravno čuli jer znamo iz iskustva Isusa i apostola, da je poruka dolazila i do njih ali neizravno tako da se moglo slobodno reći i napisati da su ‘svi čuli’, odnosno velika većina (vidi Dj 19:10; 13:49).

Nakon što bi se propovijedalo na taj način, propovjednik je mogao ostati na tom području kako bi poučavao obraćenike i osnivao skupštinu, ili bi odlazio na druga neobrađena područja dok bi druga sposobna braća na tom obrađenom području ‘zalijevala’ i vršila ‘žetvu’ (vidi Dj 10:48; 14:21-23; 1.Ko 3:5,6). Novi učenici bi se posvetili ‘apostolskom učenju’ tako što bi rasli u spoznaji, vjeri i nadi, a svoju novostečenu vjeru bi neformalno prenosili svojim ukućanima, prijateljima, susjedima i slučajnim neznancima. Među njima su se uvijek mogli naći oni koji bi se stavili na raspolaganje kao pomoćnici i suradnici ovlaštenim propovjednicima. Kad se na nekom području propovijedalo na način da su skoro svi čuli, onda tu više nije bilo potrebe za propovjednicima. Kad u nekom kraju dostiglo ljude s dobrom viješću, Pavle bi se posvetio drugim zadacima dok ne bi otišao na drugo neobrađeno područje. Osim toga, ako je Pavle ‘odlučio’ da ne propovijeda tamo gdje se već spominjao Krist, onda bi trebalo razumjeti braću koja više nisu ‘pioniri’, niti su toliko aktivni u službi propovijedanja jer stalno na svom području nailaze na ravnodušnost, odbijanje i na opravdane prigovore onih koji su čuli poruku i koji im zbog stalnog odbijanja svaki put iznova kažu da su im dali do znanja da ne dolazimo i da su dosadni. Umjesto da ih se razumije njih se osuđuje i kvalificira kao neredovite i neaktivne objavitelje stavljajući na njih nepotreban pritisak.

Pavlu nitko nije prigovarao zbog toga jer je odlučio da ne propovijeda na obrađivanim područjima na kojima su drugi propovijedali i da ne propovijeda onima koji nisu htjeli slušati. No, članovima moje zajednice bi se nametnuo osjećaj krivnje i manje vrijednosti ako bi donijeli sličnu odluku da ne uzimaju područja koja su već jednom ili više puta bila obrađivana. Ako Zajednica tvrdi da je propovijedanje ‘zapovijed’ koju nam je Isus dao, onda bi trebalo uzeti u obzir da je Isus po tom pitanju ‘zapovjedio’ i to da se ne treba navraćati tamo gdje ljudi ne žele slušati. To znači da bi po Isusovoj zapovijedi to trebalo ljudima dati do znanja kao ‘svjedočanstvo protiv njih’. Zato se Isusovu zapovijed o propovijedanju ne može ispravno razumjeti i izvršiti jer se zanemaruje i ‘ukida’ ta njegova zapovijed o ‘otresanju prašine’ kako bi se ‘sačuvala ljudska predaja’ (Mk 7:8,9; Lk 10:10,11). Kad bi se ova zapovijed uzela u obzir, onda bi svaka skupština pazila da svoje izabrane i ovlaštene propovjednike ne šalju na ona područja koja su obrađena, bar ne u jednom razumnom vremenu ili bi javno i nenametljivo držali javne propovijedi kojima bi prisustvovali samo oni koji žele slušati dobru vijest.

Osim toga, ljudi na području moraju znati da Božji sluge stoje iza svog stava koji osuđuje one koji ne žele slušati. To osuđivanje, u smislu da se ne ide onima koji su pokazali svoj neprijateljski stav, može također nakon nekog vremena navesti neke da preispitaju svoj stav. Njih nije potrebno u nekom kratkom vremenu često posjećivati kako bi im se reklo da su bili u krivu. Npr. kad se Pavle nakon nekog vremena vratio u Antiohiju ili Korint on više nije propovijedao Židovima jer im je već bio dao do znanja da je čist od njihove krvi. Ti Židovi su znali da je on ponovno došao u njihov grad i bili su svjedoci da on više ne propovijeda po sinagogama nego da ide samo neznabošcima. To im je bilo ‘svjedočanstvo’ bez riječi, jer im je Pavle i na taj način svjedočio da nisu dostojni vječnog života, što je neke među njima također moglo navesti da se preispitaju.

Kad bi netko od vjernika donio jednu takvu odluku kakvu je donio i Pavle, naime da ne propovijeda tamo gdje ljudi ne žele slušati ili tamo gdje se već propovijedao Krist, onda bi se takve smatralo neduhovnim osobama ili bi ih se čak sankcioniralo. Zajednica bi trebala na osnovu ovakvog istraživanja preispitati svoje stajalište i dati svojim članovima slobodu da sami odlučuju da li će biti ovlašteni propovjednici ili ne. Ako se netko želi posvetiti propovijedanju i kao pionir ići tamo gdje ljudi još nisu čuli, to je njegova slobodna odluka iza koje mora stajati skupština koja ga treba imenovati i poslati na taj zadatak. Takvu slobodu bi trebali imati i svi oni ‘propovjednici’ koji bi smatrali da više za njih nema u blizini neobrađenih područja zbog čega bi se mogli odlučiti da se poput Pavla u narednom periodu ne posvećuju kvantitativnom propovijedanju nevjernicima nego kvalitetnom poučavanju novih i nekim drugim duhovnim aktivnostima kako bi izgrađivali braću i skupštinu. Zar nas Isus nije pozvao na tu slobodu jer samo pod tom slobodom možemo dozvoliti svetom duhu da nas usmjerava tamo gdje možemo koristiti naše duhovne sposobnosti i kvalitete.

Ja sam donio jednu takvu odluku jer sam smatrao da sam izvršio svoj zadatak zbog kojeg sam nekoliko godina bio punovremeni propovjednik. Pred mnom su tada stajale druge odgovornosti i zadaci kojima sam se posvetio, što je možda neke navelo da loše misle o meni. No “zašto da moju slobodu sudi tuđa savjest? Ako (...) pritom zahvaljujem Bogu, zašto da se o meni loše govori zbog onoga za što zahvaljujem Bogu?“ (1.Ko 10:29). Budući da sam po već postavljenim mjerilima i pravilima Zajednice izašao iz okvira revnog i aktivnog propovjednika, starješine su mi na neizravan, a kasnije i na izravan način pred cijelom skupštinom rekli ‘ne trebaš nam’ te su me izopćili jer sam im sve ovo navedeno dao na znanje, a kap koja je prelila čašu je bio moj razgovor na tu temu s jednim članom skupštine. Dao sam im do znanja što je Pavao htio reći kad je braću sa različitim ulogama i zadacima u skupštini uspoređivao s udovima ljudskog tijela:

“Oko ne može reći ruci: „Ne trebam te“ ili pak glava nogama: „Ne trebam vas“ (1.Ko 12:21).

Ako bi ‘noge’ predstavljale odlazak u službu propovijedanja, onda i ‘glava’, u tome učestvuje. Glava ne može misliti da može bez ‘nogu’ i obrnuto. Međutim, da li to znači da svi moraju biti ‘noge’ ili ‘glava’. Iz razloga što se sve kršćane s različitim sposobnostima primorava, da uz svoje zadatke koje imaju kao ‘oči’ ‘uši’ ‘nos’, ili pak ‘ruke’, obavljaju i one koje pripadaju ‘nozi’, dolazi do toga da se ‘nogama’ daje toliko važnosti da svi drugi ‘udovi’ i ‘organi’ gube svoje pravu funkciju jer uz to moraju biti i ‘noga’. No,

“kad bi cijelo tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?“  (1.Ko 12:17).

Kad bi svi bili ‘noga’ onda mnogi među nama uopće ne bi mogli izraziti svoje druge sposobnosti? Ako sam ja ‘ud’ koji se po sposobnostima mogao posvetiti nekom drugom zadatku, zašto sam primoran da zanemarim to što jesam kako bi se predstavljao za ono što nisam (1.Ko 12:29). Ako je “Bog rasporedio udove u tijelu, svaki od njih, kako je htio", zašto onda ova skupština nije uređena po rasporedu koji bi svakom kršćaninu dao slobodu da se stavi na raspolaganje tamo gdje ga raspoređuje Božji duh, a ne nečije ljudsko pravilo ili ‘propis štovanja Boga kakvog su ljudi sami nametnuli’ po kojem svi trebaju biti propovjednici (1.Ko 12:18; Kol 2:23a).

Zbog takvog postavljanja stvari unutar skupštine su mnogi od nas svjedoci da u službi propovijedanja često dolazi do izražaja kvantiteta a ne kvaliteta. No to nije sve. Sudeći po sebi i drugoj braći, koja su me upoznala sa tim problemom, sam uvidio da neka braća kažu:

“ Nisam [noga] i zato nisam dio tijela“ (1.Ko 12:15).

Neki pod tim teretom posustaju, drugi ne dolaze na sastanke, a treći jednostavno odlaze od nas, jer osjećaju da nisu dio ‘tijela’ u kojem ne mogu naći svoje pravo mjesto u skupštini. Stvari bi trebale biti postavljene tako da ‘ako se neki ud slavi’ - zbog svoje uloge koja mu je dana -  ‘da se svi udovi raduju s njim’ a ne da svi udovi sudjeluju s njim u njegovoj ulozi (1.Ko 12:26). S druge strane, određeni dio tijela ne bi trebao od drugih tražiti da oni zanemare svoje uloge bez obzira što oni nemaju istu slavu.

Budući da je služba propovijedanja i poučavanja zadatak koji za sobom povlači određeno cijenjenje i hvalu onda bi takva ‘slava’ po primjeru iz prvog stoljeća trebala pripadati onima koji su ovlašteni za tu službu i koji je izvršavaju na način da doprinose radosti svih drugih članova skupštine koji ne sudjeluju u njoj. No ima objavitelja koji tu službu vrše u onoj količini koja odgovara prosjeku skupštine, samo zato da ne bi izgubili reputaciju dobrog i redovitog objavitelja. Od svakog člana skupštine se traži da službu propovijedanja smatra svojom dužnošću koja mu je povjerena. No, ako je to dužnost, onda je s tom dužnosti svaki kršćanin jedan te isti ‘ud’. Naime, ako je ‘noga’ zadužena za hodanje, onda tu istu dužnost ne može imati ‘ruka’. Ako je ruka zadužena za držanje, uzimanje i davanje, ona ne može zanemariti tu dužnost i prihvatiti ulogu ‘noge’. Kad bi ‘ruka’ sudjelovala u hodanju onda to više ne liči na organizaciju čovjeka, nego na organizaciju nižeg bića. No i niža bića su savršeno stvorena i mogu četveronoške biti brža i spretnija od čovjeka. Takva organizacijska struktura može donositi neke dobre rezultate, ali da li tako postignuti rezultati mogu biti opravdanje za način kako se danas provodi služba propovijedanja. Ruka i oči mogu samo surađivati s nogama time da održavaju ljudsko tijelo u ravnoteži i sigurnosti dok hoda. Noga surađuje s tijelom u onome za što je ona zadužena, dok drugi dijelovi tijela i udovi vrše svaki svoju dužnost. Dužnost je obaveza koja se može pripisati samo onome tko je zadužen za određeni zadatak ili službu, a ne svima bez razlike.

Propovijedanje i poučavanje je dužnost koja se može dati samo pojedincima u skupštini a ne svima, iako ostali članovi skupštine trebaju surađivati s tim dijelovima ‘tijela’ tako da ih podržavaju u njihovoj dužnosti, ali u toj mjeri i toj količini da ne izgube svoje mjesto i ne zanemare svoju dužnost. Zato se ostali kršćani, koji ne moraju imati dužnost da propovijedaju i poučavaju, mogu posvetiti drugim kršćanskim zadacima. Iako nemaju dužnost da propovijedaju oni mogu povremeno neformalno i spontano govoriti dok svojim djelima svakodnevno daju svjedočanstvo svoje vjere. Da li onda ‘ruka’ mora biti ‘noga’ kako bi se osjećala dijelom tijela? Očito ne. Iako u organizacijskom ‘tijelu’ skupštine ne moraju svi biti ‘noge’ ipak svaki kršćanin kao pojedinac treba svoje simbolično ‘tijelo’ um i srce čuvati od zla. U tom slučaju treba svoje simbolične ‘noge i stopala’ obuti obućom ‘dobre vijesti mira’ kako bi se izborio za svoju vjeru i održao na putu istine.

 


Evanđelje mira 

Kad je apostol Pavle skupštini u Efezu želio pomoći da budu pravi kršćani onda im ih je usporedio s vojnikom i ‘bojnom opremom’ koju moraju imati. Tada je između ostalog spomenuo ‘stopala’ ili ‘noge’ kao što piše:

"obujte noge spremnošću da propovijedate dobru vijest mira“ (Ef 6:15).

No, ova rečenica u izvornom tekstu ne spominje izraz ‘propovijedati’ što je još jedan dokaz o nepotrebnom umetanju te riječi kako bi se dobru vijest povezalo samo s propovijedanjem čime se mijenja izvorna misao. Stoga je ovakav prijevod sporan jer se koristiti samo u jednom pogledu, a to je da se dokaže kako je ‘propovijedanje’ zaista bio zahtjev kojeg je morao izvršavati svaki kršćanin. Međutim, činjenica je da se ni u grčkom tekstu ni u engleskom NW interlinearnom prijevodu ne nalazi riječ ‘propovijedati’. Zato mnogi prevodioci prevode ovaj grčki tekst na izvorni način.

Primjer nekih prijevoda: 

  •        obuvši noge, da budete spremni za evanđelje mira (Ivan Šarić)
  •        potpašite noge spremnošću za evanđelje mira (Kr. Sadašnjost)
  •        obuvši noge u pripravu evanđelja mira (DK)
  •        obuvši noge opremom dobre vije­sti mira (NW - bi2C)

Kad se u gornju rečenicu ubaci izraz  ‘propovijedati’, onda on cijelu rečenicu sužava i dovodi ‘dobru vijest’ samo u vezu sa zadatkom propovijedanja. Međutim, ‘dobra vijest’ u ovoj rečenici dobiva sasvim drugi i širi smisao kad nema izraza ‘propovijedati’. To je vidljivo iz drugih prijevoda gdje se kršćanina poziva da bude ‘spreman za evanđelje mira’ ili ‘opremljen dobrom viješću mira’, a ne za evanđeliziranje ili propovijedanje. U čemu je razlika?

Evanđelje ili dobra vijest je poruka, a evanđeliziranje ili propovijedanje je zadatak. U Bibliji se ‘dobra vijest’ ne dovodi uvijek samo s propovijedanjem nego i sa njenim utjecajem na našu vjeru, jer se ‘vjera stječe slušanjem njene poruke’ (Ri 10:17a). Samim tim se dobra vijest dovodi u vezu s ‘načinom života dostojnim dobre vijesti o Kristu’ koju smo ‘čuli i prihvatili’ (Flp 1:27a; 1.So 2:12; Dj 2:41; 1.Ko 15:1).Bog tako preko svojih “poslanika koji zastupaju Krista, moli ljude: “Pomirite se s Bogom!“ (2.Ko 5:20).

Dobra vijest mira se odnosila na ‘pomirenje s Bogom’ kojeg su mogli postići najprije Židovi a kasnije i svi drugi narodi. Apostol Petar je objasnio jednom da je ‘Bog poslao svoju riječ Izraelcima da im objavi dobru vijest mira preko Isusa Krista’. Zatim je rekao da je ‘Isus njima apostolima zapovjedio da propovijedaju narodu o njemu’, odnosno da im je ‘povjerio poruku o tom pomirenju’ (Dj 10:36-42; Ri 10:15; 2.Ko 5:18-20). Dok je ova zapovijed obavezivala samo Isusove zastupnike da izvrše svoju dužnost propovijedanja, druge su kršćani trebali živjeti u skladu sa dobrom viješću mira, dokazujući u svom životu da su ‘u miru s Bogom’ (Ri 5:1,9,10). Dok je Isus kao ovlašteni propovjednik ‘objavljivao dobru vijest mira’, on je tražio od svojih učenika da žive u skladu s onim što je on govorio. Kad je vidio da neki ne čine tako, onda im je prigovorio: "Zašto me, dakle, zovete ‘Gospodine! Gospodine!’ a ne činite ono što govorim?“ (Lk 6:46). Isus nije prekoravao te Židove što oni ne propovijedaju dobru vijest mira jer ih nije ni ovlastio da to ‘čine’ kao što je ovlastio svoje apostole kao ‘poslanike’ mira. Ne, on im je prigovorio što ne žive u skladu s onim što im je on govorio da čine.

Treba uzeti obzir kontekst u kojem je Isus izrekao gornju primjedbu. Naime, on im je prije toga rekao: "Jer nema dobrog stabla koje donosi nevaljali plod, a nema ni nevaljalog stabla koje donosi dobar plod. Jer svako se stablo pozna po plodu svojemu.(...). Dobar čovjek iznosi dobro iz dobre riznice srca svojega, a zao čovjek iznosi zlo iz svoje zle riznice, jer usta njegova govore ono čega mu je srce puno“ (Lu 6:43-45). Isus ovdje ukazuje na srce koje bi trebalo potaknuti čovjeka da čini dobro i da govori ono što je dobro. Usta koja doprinose ‘miru’ i djela učinjena u pravcu ‘mira’ s Bogom i s bližnjima je ono što bi donosilo ‘dobar plod’. Kad proširimo kontekst onda vidimo što je sve Isus tom prilikom govorio prisutnom mnoštvu ljudi u skladu sa evanđeljem mira. Izmeđuostalog je spomenuo mnogo stvari kao što je zahtjev ‘da budu ‘dobrostivi prema svima’, ‘da ljube svoje neprijatelje’, ‘da ne sude drugima’, ‘da opraštaju’, ‘da ne gledaju trun u oku svog brata’ (Lk 6.pogl). Niti jednom nije spomenuo da idu i propovijedaju ta da poput njega krštavaju i čine učenike. On je od njih tražio da žive u skladu s evanđeljem mira i da uvijek budu spremni doprinositi miru. Očito mnogi Izraelci u to vrijeme nisu živjeli u skladu s ‘dobrom viješću mira’ što znači da nisu ‘obuli noge opremom dobre vijesti mira’ koju je Isus propovijedao. ‘Obući noge’ je značilo biti spreman učiniti nešto što je dobro i što je doprinosilo miru s Bogom i ljudima u skladu sa zlatnim pravilom: “Sve što želite da ljudi čine vama činite i vi njima“ (Mt 7:12). Stoga trebamo u tom kontekstu razumjeti što znači za kršćanina da obuju noge opremom dobre vijesti mira tj. da budu opremljeni za svako dobro djelo. U Stražarskoj kuli od 1.4.1989. str. 25. odl.17, stoji:

"Dakle, još unutar istog stoljeća pokazalo se istinitim ono što su prorekli anđeli povodom Isusova rođenja: ”Mir među ljudima dobre volje [ili: ljudima koji posjeduju Božje priznanje]“ (Luka 2:14). Da bi ”ljudi dobre volje“ mogli sačuvati taj mir trebali su ’nastojati da sa strahom i drhtanjem postignu svoje spasenje‘ (Filipljanima 2:12, ST).

Jedan vojnik će u ratu pokazati taj pozitivni ‘strah i drhtanje’ dok nastoji u borbi sačuvati svoj život i postigne spasenje. Zato apostol Pavle ovdje jednog kršćanina ne opisuje kao ‘glasnika’ koji ide svuda i propovijeda, nego kao vojnika koji treba svoj kršćanski integritet štititi opremom vjere, ljubavi, nade, pravednosti, mira, duha, istine i potpunim pouzdanjem u Boga (Ef 6:14-18; 1.So 5:8 – vidi donju sliku). Na sličan način Pavle piše i skupštini u Solunu gdje kršćane opisuje kao one koji trebaju ‘na prsa navući oklop vjere i ljubavi i staviti kacigu – nadu u spasenje’. Za razliku od spomenute izjave da svoje noge ‘obuju u dobru vijest mira’, on im tu misao  približava na jedan drugi način kad im  kaže da ‘budu u miru jedni s drugima’, kako bi ih ‘Bog mira potpuno posvetio’ (1.So 5:8-13,23). Očito je kršćanska oprema povezana sa ‘dobrom viješću’ uključivala način ‘života dostojnog Boga’ a ne propovijedanje. U ovoj poslanici Pavle također propovijedanje povezuje samo sa onima koje je ‘Bog prosudio da im povjeri dobru vijest’, a ne sa svakim krštenim pojedincem u skupštini (1.So 1:5; 2:2,4,12,13; 3:2; 4:1,2,11).

     

Sva ova oprema služi kršćanima ‘da se mogu oduprijeti Đavolovim spletkama u zli dan i ostati postojani’ (Ef 6:11,13). Izraz ‘oduprijeti’ opisuje kršćanina koji je napadnut i koji se odupire Sotonskim napadima (vidi 1.Pe 5:9). Tada smo prisiljeni boriti se ‘protiv vrhovništva, protiv vlasti, protiv svjetskih vladara ove tame, protiv zlih duhovnih sila na nebesima’ iza kojih stoji Sotona (Ef 6:11,12).Oni su ti koji idu na nas kako bi svojim metodama uništili naš kršćanski integritet i identitet. Kad neprijatelji napadnu našu vjeru, onda to može za nas biti ‘dan rata’, ‘zli dan’, ili ‘dan nevolje’. ‘Zao dan’ se ne može odnositi na ‘razdoblje mira’ nego na one dane i situacije kada smo napadnuti od strane Božjih neprijatelja (Dj 9:31).

Napad na našu vjeru bi trebali gledati kao na napad na cijelu skupštinu. Ako je svaki kršćanin vojnik, onda je i cijela skupština u proširenom smislu taj vojnik jer su svi oni jedno tijelo. Skupština je trebala djelovati poput jednog vojnika kako bi se sačuvalo njeno jedinstvo i mir s Bogom. U skladu s tim Pavle je u istoj poslanici rekao: "usrdno vas molim da živite životom dostojnim poziva kojim ste pozvani, (...) istinski se trudeći održati jedinstvo duha, u miru koji vas povezuje. Jedno je tijelo i jedan duh — kao što je i jedna nada na koju ste pozvani — jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, Jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima i u svima i djeluje preko svih“ (Ef 4:1-6). Ovdje je Pavle istaknuo ‘jedinstvo’ skupštine a time i zajedničko podupiranje njenog mira putem dobre vijesti. Mir kao plod duha treba djelovati preko svih članova skupštine koji moraju živjeti životom dostojnim svog poziva i istinski se truditi održati mir koji ih povezuje s evanđeljem mira. Kad je u pitanju objavljivanje dobre vijesti mira među ljudima iz svijeta onda je skupština mogla izvršiti taj svoj zadatak preko onih koje je Bog za to postavio, a ne preko svakog pojedinog vjernika. Zato je Bog "dao neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu evanđelizatori (propovjednici dobre vijesti), neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo“ (Ef 4:11,12). Vidimo da se u ovoj poslanici ‘propovijedanje’ dovodi u vezu samo sa pojedinom braćom u tom ‘tijelu’, a ne cijelom skupštinom pa je razumljivo da će Bog preko ovih imenovanih muževa lakše objaviti dobru vijest ljudima iz svijeta ako cijela skupština kršćana daje slavu Bogu i žive u miru koji ih povezuje u jedno tijelo (vidi Lk 2:14).

U kršćanskoj skupštini ‘Bog djeluje preko svih’ iako svi ne nose iste zadatke čime se ‘preko skupštine’ kao ‘tijela’ objavljuje dobra vijest (Ef 3:8-11). Ako razmotrimo cijelu poslanicu Efežanima onda ćemo primijetiti da Pavle niti jednom ne zapovijeda cijeloj skupštini da propovijeda, nego im s druge strane ukazuje na sve druge važne aspekte kršćanskog života kojim trebaju doprinositi jedinstvu i miru vlastite skupštine. Takvim načinom života cijela skupština treba biti prepoznata kao ona preko koje djeluje Bog. Oni koji djeluju kao propovjednici će javno pred svijetom širiti dobru vijest mira, dok će ih ostali vjernici podupirati svojim uzornim kršćanskim životom i podrškom. Zato je, nakon opisivanja bojne opreme, Pavle tražio od te cijele skupštine da se mole za njega koji je kao propovjednik bio ‘poslanik dobre vijesti’ (Ef 6:19). Nije nijednom tražio da se oni mole za ostale kršćane koji nisu bili poslanici, niti je ikad izjavio da će se on moliti za njih po tom istom pitanju.

Osim toga, Pavle je u ovoj poslanici rekao da se ‘preko skupštine obznanjuje Božja raznolika mudrost’ (Ef 3:10). No, da li je Božja mudrost odredila da se na zemlji provede jednu masovna propovjednička aktivnost u kojoj bi svaki kršćanin bio poslan u službu propovijedanja? Pogledajmo što je Isus rekao. “Zato je i rekla mudrost Božja: "Poslat ću k njima proroke i apostole, a neke od njih će ubiti i progoniti...“ (Lk 11:49). Očito je Božja mudrost odredila da u službu propovijedanja budu poslani samo određeni muževi, a ne svi kršćani odreda. Isus nije smatrao da se po toj mudrosti neće uspjeti propovijedati po cijelom svijetu. Zato nije promijenio postojeće Božje pravilo koje je bilo u skladu s Božjom mudrosti, nego je u tu službu slao samo odabrane učenike. Prema tome, ako se preko Društva Watch Tower obznanjuje da su svi kršćani primili zadatak da propovijedaju, onda su očito neki vodeći muževi koji upravljaju tim Društvom smatrali manjkavom tu Božju mudrost kojoj su dodali malo svoje mudrosti kako bi njeni članovi distribuirali njena mjesečna i druga tiskovna izdanja, a sve pod obavezom iza koje stoji Bog i Isus Krist. Takvo mišljenje su svojim uvjerljivim riječima uspjeli usaditi u psihu svakog od nas do te mjere da je sada nemoguće razmišljati u skladu s izvornom Božjom mudrosti. To se vidi po tome što se svakog Jehovinog svjedoka poistovjećuje sa prorocima i apostolima koji su bili ovlašteni za Božje i Kristove zastupnike. Oni koji ne prihvate na sebe tu obavezu se čak ne mogu ni krstiti jer se uvelo ljudsko pravilo po kojem se krštenjem svaki novi kršćanin ovlašćuje i obavezuje na taj zadatak. No takvo ovlaštenje očito nije ‘od Boga nego od ljudi’ (Mt 21:25). Samim tim je ovdje riječ o ‘ljudskoj zapovijedi’ i ljudskoj mudrosti, a ne Božjoj (usporedi Mt 15:9).

U svjetlu Biblije možemo vidjeti da kršćani po Božjoj mudrosti nisu uvedeni u službu ‘proroka i apostola’. No kršćani ipak moraju uvijek biti ‘spremni’ da se sa drugom braćom ‘jednodušno zajednički bore za vjeru dobre vijesti’(Flp 1:27b). Biti ‘spreman’ u ovom kontekstu znači da u određenoj situaciji, kad se kuša naša vjera ili kad smo progonjeni kao pojedinci ili kao skupština, budemo spremni da dobrom viješću mira obranimo svoj stav i ostanemo postojani na kršćanskim nogama. Naš život treba odražavati mir čak i onda kad nam nanose zlo, o čemu imamo mnogo savjeta Isusa i njegovih apostola. Kad su naša stopala i noge opremljena sa ‘dobrom viješću mira’ onda ćemo mi uvijek ‘ići za mirom’, ‘ljubeći i svoje neprijatelje’. Kad su nam noge obuvene ‘dobrom viješću mira’ onda nećemo težiti za osvetom jer je osveta u Božjim rukama (Mt 5:44; Lk 6:27-29; Ri 12:17-21). To je najbolje opisano u slijedećim riječima: "Tko će vam nauditi ako revno činite dobro? Ali ako i trpite zbog pravednosti, sretni ste. No ne bojte se onoga čega se oni boje i ne uznemirujte se. Nego neka Krist, kao Gospodin, bude svet u srcima vašim i budite uvijek spremni na obranu pred svakim tko od vas traži obrazloženje nade koja je u vama, ali činite to blago i s dubokim poštovanjem“ (1.Pe 3:13-15). Ovi savjeti su u skladu s opisom bojne opreme koja nam služi za obranu našeg kršćanskog načina života. Zbog različitih opasnosti trebamo biti ‘spremni na obranu’ svog kršćanskog stava.

Da bi ‘mir Kristov vladao u srcima našim’ onda ‘Krist mora biti svet u našim srcima’ (Kol 3:15). Tada ćemo svoju nadu moći obrazložiti ‘blago i s dubokim poštovanjem’ čak i prema neprijateljima naše vjere. U takvim situacijama dolazi do izražaja ‘dobra vijest’ koju svi mi zastupamo bez obzira da li smo ovlašteni propovjednici ili ne. To je kratka i jasna poruka drugima da se mi ‘klonimo zla, činimo dobro, tražimo mir i idemo za njim’ (1.Pe 3:11). Na takav način se možemo izboriti da se neprijatelji dobre vijesti ‘postide zbog onoga što govore protiv nas’ i protiv Krista (1.Pe 3:16). Iako je Isus upozorio sve kršćane da će zbog njegovog imena biti proganjani, ipak je naglasio da će glavna meta biti oni koji su poslani da propovijedaju. Svojim je apostolima rekao: "A prije svega toga dignut će na vas ruke, progonit će vas  i predavati u sinagoge i zatvore i voditi vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. To će vam biti prilika da svjedočite. Stoga nemojte unaprijed smišljati što ćete reći u svoju obranu, jer ja ću vam dati riječi i mudrost kojima se svi vaši protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti“ (Lk 21:12-15; Mt 10:17,18; 23:34). Na apostolima su se ispunile ove riječi odmah nakon osnivanja kršćanske skupštine u Jeruzalemu. Iako je bilo na tisuće ‘vjernika’ u tom gradu, samo su ‘apostoli’ bili meta protivljenja, zatvaranja i zlostavljanja. Tako je bilo i u drugim mjestima (vidi Dj 14:1-6).

Kad nisu mogli njih ušutkati i zaustaviti da propovijedaju onda su napali njihovo postignuto djelo - Kristovu skupštinu koju su sačinjavali mnogi vjernici. Takav način progonstva je uvijek bio prisutan. Apostol Pavle je to posebno iskusio jer je bio poslan da propovijeda Izraelcima i drugim narodima. ‘Njegova progonstva i patnje’ su bila posljedica njegovog propovijedanja čak i kad su drugi vjernici mirno živjeli u svojim kršćanskim zajednicama. Dok je on javno zastupao Krista kao ovlašteni propovjednik na sebe je navlačio protivljenje neprijateljski nastrojene rulje i najviših vrhova vlasti zbog kojih je često bio ‘u smrtnoj opasnosti’. U takvoj opasnosti su bili čak i oni koji su njemu i drugim apostolima služili u njihovim potrebama, tako što su bili uz apostole ili im nosili materijalnu potporu koju su im skupštine slale. Neki od njih su s njima surađivali kao propovjednici (Flp 2:25-30). Drugi kršćani koji nisu bili ovlašteni da javno propovijedaju su ipak koristili prilike da govore o Kristu rođacima, prijateljima, susjedima i znancima u svojoj ili njihovoj kući. To je bila njihova spontana reakcija, a ne zadatak, pa se samim tim nisu izlagali smrtnoj opasnosti kao apostoli koji su trebali propovijedati i širiti dobru vijest. Zato je Pavle rekao da ‘u njemu djeluje smrt, a u njima život’ (2.Ko 4:11,12; 1.Ko 4:9,10). Dok su on i slični njemu zbog svog ‘poslanja’ bili proganjani kao Kristovi zastupnici, ostali su bili progonjeni zbog svoje pripadnosti kršćanskoj skupštini i vjeri u Isusa Krista pa je i za njih rečeno: "A i svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni“ (2.Ti 3:11,12; Mt 23:34).Očito se kršćane kao vjernike progonilo, ne zbog propovijedanja,  nego zbog njihove vjere i načina života kojim su davali do znanja da su kao sljedbenici Isusa Krista odani Bogu, a kojega se nisu željeli odreći ni po cijenu vlastitog života. Zato se od apostola tražilo da prestanu govoriti u Kristovo ime, dok se od ostalih kršćana tražilo da se odreknu Krista.

Prema tome, to što trebamo imati na nogama ‘opremu dobre vijesti mira’ ne prikazuje sve nas kao Kristove zastupnike u evanđeliziranju. Imajući to u mislima dolazimo do zaključka da svi mi trebamo biti opremljeni i spremni da zastupamo dobru vijest mira u svim situacijama kada Đavo svojim spletkama pokušava narušiti naš pomirbeni odnos s Bogom te mir i jedinstvo skupštine. Moramo hoditi u miru i ići s mirom. U kontekstu ovoga i svega onoga što smo do sada razmotrili možemo zaključiti i to da svi vjernici ne moraju biti izdvojeni i osposobljeni za propovjedničku službu i poslani da idu po gradovima i selima kako bi širili dobru vijest. Zašto onda Zajednica pokušava sve svoje članove školovati za propovjednike ako takvo školovanje nije bilo potrebno kršćanima u 1. stoljeću?


Tko je osposobljen za službu?

Spoznali smo da Isus nije sve svoje učenike prilikom krštenja obavezao na službu propovijedanja i poučavanja. Umjesto toga on je između svojih učenika izabrao samo neke koje je školovao, osposobio i poslao u takvu službu. Za razliku od njih, Isus je izabrao Pavla i prije njegovog krštenja te ga je postavio za apostola bez da ga je morao osposobljavati, vjerojatno zato što je on bio poučavan od Gamalijela. U Stražarskoj kuli od 15.7.1996, str 28 stoji:

“Je li Gamalijelovo školovanje utjecalo na Pavlovo poučavanje kao kršćanina? Pavao je bio striktno podučen Pismima i židovskom nauku i to se vjerojatno pokazalo korisnim za njega kao kršćanskog učitelja.“

Ono što je u njegovom slučaju bilo korisno se nije moglo smatrati nepotrebnim. Osim njega su i mnogi svećenici prihvaćali vjeru u Krista pa su neki od njih nakon nekog vremena mogli prihvatiti zadatak učitelja, pastira ili propovjednika. Njihovo školovanje je vjerojatno omogućilo da kvalitetnije obavljaju svoje zadatke. No i drugi koji nisu imali takvo obrazovanje su mogli steći sposobnost da obavljaju službu propovjednika i učitelja dok su surađivali sa imenovanim muževima u njihovim zadacima.

Drugu poslanicu Korinćanima Pavle je napisao kako bi dokazivao svoje ovlaštenje da propovijeda jer su neki osporavali njegovu ulogu apostola tj. Kristovog poslanika. On je svoju ulogu dokazivao silnim djelima, znakovima i darovima duha. No to nije bilo dovoljno tako da je bio primoran posvetiti veći dio poslanice dokazivanju da je on Isusov poslanik i zastupnik. Iako često naglašava svoju propovjedničku aktivnost i dužnost, on uopće nigdje ne spominje zahtjev po kojem bi se svi trebali posvetiti osposobljavanju i propovijedanju. Samim tim ne daje nikakve upute u vezi s tim. Što onda znače riječi:

"Hvala Bogu, koji nas uvijek u Kristu vodi u pobjedonosnom slavlju i koji po nama širi na svakomu mjestu miris svoje spoznaje! (...) Ali tko je sposoban za takvu službu? Mi, jer nismo kao mnogi koji trguju riječju Božjom, nego govorimo iz iskrenih pobuda — kao poslani od Boga, pred Božjim očima i u zajedništvu s Kristom“ (2.Ko 2:14,16,17).

Izraz ‘mi’ je ovdje točno određen, i zna se na koga je Pavle mislio. Međutim, Zajednica kao da ne želi vidjeti kontekst pa čak i tu osobnu zamjenicu ‘mi’ koristi u općenitom smislu kojom obuhvaća sve kršćane kako bi nas uvjerila da smo svi mi svojim krštenjem pozvani i poslani u službu propovijedanja i poučavanja. U Stražarskoj kuli  od 1.11.1990. str.23 st 9; stoji:

Pavao nastavlja s pitanjem: ”A tko je za ovo sve podoban?“ (2. Korinćanima 2:16, St). To znači: ”Tko je dorastao takvom zadatku?“ (Die Bibel in heutigem Deutsch). ”Tko je za to prikladan?“ (Duda-Fućak). Biblijski odgovor glasi: Jehovini svjedoci! Kako to? Jer su samo Bogu predane osobe osposobljene za zadatak da šire miomiris spoznaje Boga — poštene i iskrene osobe koje ne teže za sebičnim dobitkom i ne ulaze u kompromise s krivom religijom, nego i dalje govore istinu (Kološanima 1:3-6, 13; 2. Timoteju 2:15).

Ovdje se sve Bogu predane osobe smatra podobnim ili sposobnim za zadatak propovijedanja i pravljenja učenika. To samo po sebi povlači zaključak da se ovlaštenje za takav zadatak dobiva prilikom krštenja kada se postaje Bogu predana osoba. Stoga u Stražarskoj kuli od 15.11.2000 str. 17,18, čitamo slijedeće:

Što je s Isusovim sljedbenicima iz prvog stoljeća? I njih je [poput Isusa] Jehova ovlastio da budu sluge koji će izvršavati propovjednički zadatak. Pavao je rekao: ”Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza“ (2.Korinćanima 3:5,6). Kako Jehova osposobljava i ovlašćuje svoje obožavatelje za propovijedanje? Razmotri primjer Timoteja, kojeg je Pavao nazvao ’Božjim slugom u dobroj vijesti o Kristu‘ (1. Solunjanima 3:2). (...) S obzirom na Isusovu zapovijed zapisanu u Mateju 28:19,20, možemo biti sigurni da je Timoteja njegova vjera u jednom trenutku potakla da oponaša Isusa i krsti se (Matej 3:15-17; Hebrejima 10:5-9). Bio je to simbol Timotejevog predanja Bogu cijelom dušom. Prilikom svog krštenja Timotej je postao sluga ovlašten za propovijedanje.“

Ovakvo postavljanje stvari možemo smatrati pogrešnim prikazivanjem činjenica. Zašto? Pogledajmo da li je Timotej prilikom krštenja postao sluga ovlašten za propovijedanje. Naime, kad je Pavao došao u Derbu i Listru, tamo je ‘bio neki učenik po imenu Timotej’ (Dj 16:1). Izvještaj kaže da je Timotej tada već bio ‘učenik’ što znači da je bio kršten, ali se nigdje ne navodi da je propovijedao u skladu sa tadašnjim značenjem izraza evanđelizator. Izraz ‘učenik’ se u ono vrijeme koristio za sve Ivanove a kasnije i za sve Isusove sljedbenike koji nisu propovijedali, dok su se izrazi ‘apostol’, ‘propovjednik’ i ‘učitelj’ koristili za ovlaštene muževe koji su bile ‘sluge dobre vijesti’ jer su propovijedali i nevjernicima i vjernicima (Ef 4:11; 1.So 3:2; Kol 1:25). Tek nakon što je Pavle pozvao Timoteja za ‘pomoćnika’ i ‘suradnika’, on je vjerojatno kroz kratko vrijeme postao osposobljen da ‘obavlja Gospodinovo djelo kao i Pavle’ (Ri 16:21; 1.Ko 16:10). Zato je Pavle u određenom trenutku njegove spremnosti ‘položio ruku’ na njega čime ga je ovlastio za to djelo. On se kao Pavlov suradnik ‘dokazao u širenju dobre vijesti’. Kasnije je starješinstvo ‘položilo ruke’ na njega te ga ovlastilo i za nadglednika (Fil 2:22; 1.Ti 4:16; vidi Dj 13:2,3). Za Timoteja se nakon svega toga moglo reći da je bio ovlašteni ‘sluga u dobroj vijesti o Kristu’ jer je služio s Pavlom u širenju dobre vijesti kao propovjednik, a zatim i u poučavanju o dobroj vijesti po skupštinama kao nadglednik (1.So 3:2, NS bi2-C).

Kad Zajednica kaže da je Timotej postao ovlašten za propovijedanje prilikom svog krštenja, ona samo podupire svoju unaprijed stvorenu praksu koja se uopće ne zasniva na Bibliji nego na nečijem osobnom shvaćanju koje je s vremenom postalo dio kolektivne svijesti kojoj ne želimo proturječiti bez obzira što nas Biblija navodi na drugačije i ispravnije postavljanje stvari u vezi toga. Stoga nije čudno da Zajednica na sve svoje članove primjenjuje Pavlove riječi: ”Naša odgovarajuća osposobljenost dolazi od Boga, koji nas je odgovarajuće i osposobio da budemo sluge novog saveza“ (2.Ko 3:5,6). Stoga, kad je Pavle kršćanima u Korintu postavio pitanje: ‘tko je sposoban za takvu službu’, odgovorio je kratko i jasno: ‘mi’. No kad je rekao ‘mi’, onda treba vidjeti da li je mislio na sve kršćane ili samo na sebe i svoje suradnike kojima je povjerena poruka dobre vijesti. Razmotrimo to u kontekstu svega onoga što je on tom prilikom rekao i zapisao u toj poslanici.

Pavle u ovoj poslanici s jedne strane spominje sebe i drugu imenovanu braću koja su bila ovlaštena da propovijedaju i prave učenike. S druge strane spominje vjernike povezane s skupštinom koji su se okoristili njihovom službom. Zato je važno obratiti pažnju osobnim zamjenicama – ‘ja’, ‘mi’, ‘nas’, ‘nama’, ‘naše’, s jedne strane te zamjenicama ‘vi’, ‘vas’, ‘vaše’, ‘vama’ s druge strane - koje se stalno izmjenjuju u ovoj poslanici. Ako tome obratimo pažnju tada ćemo opet zapaziti da je riječ o službi koju nisu svi kršćani bili obavezni izvršavati.

U samom početku Pavle kršćanima u Korintu ukazuje na Isusa Krista te kaže: "kojega smo vam mi propovijedali – ja i Silvan i Timotej“ (2.Ko 1:19). Ovdje se osobna zamjenica ‘mi’ odnosi na ovu trojicu propovjednika tako da se u nastavku svega onoga što je Pavle napisao u ovoj poslanici može znati da je Pavle mislio na sebe i svoje suradnike. Ova trojica braće su kršćanima u Korintu donijela dobru vijest i pomogla u prihvaćanju vjere u Krista. Nakon toga su ih poučavali kako bi uzrasli u zrele kršćane. Zato Pavle kaže: "Ne kažem da smo mi gospodari vaše vjere, nego smo vaši suradnici, da biste bili radosni, jer vi ste postojani zbog svoje vjere" (2.Ko 1:24; Kol 1:28). Ove istaknute riječi (zamjenice) nam služe da bi bili točni u određivanju pojedinih misli koje je izrekao apostol Pavle.

Služba koju su ova trojica obavljala je bila javna služba zbog koje su često bili u smrtnoj opasnosti od protivnika. Za razliku od njih, vjernici su se posvećivali zajedničkim sastancima i pouci kako bi živjeli dostojno dobre vijesti koju su čuli. Budući da nisu obavljali javnu službu propovijedanja, onda vjernici nisu ni bili u istoj životnoj opasnosti kao ovi spomenuti propovjednici. Zato im je Pavle rekao: "Jer mi (...) se nalazimo u smrtnoj opasnosti radi Isusa (...). Tako smrt djeluje u nama a život u vama“ (2.Ko 4:11,12). Samim tim što je rekao da ‘u vjernicima djeluje život’ dok istovremeno ‘u njemu i njegovim suradnicima djeluje smrt’ je dovoljan razlog da uvidimo da postoji razlika između onih koji su se posvetili propovijedanju dobre vijesti i onih ostalih vjernika koji neobavezno s vremena na vrijeme u prigodnim situacijama spontano, povremeno i neformalno svojim bližnjima govore o Bogu. Zato ne možemo sebe kao vjernike poistovjetiti sa javnom službom koju su obavljali apostoli i drugi izabrani muževi prvog stoljeća. Toga su biti svjesni tadašnji vjernici pa su trebali cijenili njihov trud u Gospodinu i ‘moliti se za njih’ kako bi se preko njih svuda širila poruka dobre vijesti (2.Ko 1:8-11; 1.Ko 4:9-13; 2.So 3:1; Kol 4:3,4).

Pavle je ove kršćanske vjernike pohvalio jer su njega i njegove suradnike mnogi od njih prihvatili kao Božje sluge, rekavši im: ‘mi smo vam razlog da se hvalite, kao što ćete i vi nama biti u dan našeg Gospodina’ (2.Ko 1:14). Ako su se vjernici u to vrijeme mogli hvaliti s onima koji su im propovijedali Krista i koji su ih poučavali, zašto su se onda Pavle i njegovi suradnici nisu u to isto vrijeme mogli hvaliti vjernicima zbog te iste revnosti u službi propovijedanja i poučavanja? Zašto su trebali čekati Kristov dolazak kako bi se mogli hvaliti s tim vjernicima? Da su ovi vjernici također propovijedali poput njih i bili u istoj situaciji poput njih, onda je Pavle mogao reći da se i on ima razloga da se hvali s njima po pitanju te iste službe i ne bi trebao čekati Kristov dolazak da im to kaže. No budući da ovi vjernici nisu bili zaduženi da propovijedaju i poučavaju nego da žive kršćanskim načinom života sve do dana Kristovog, onda je trebalo čekati taj dan kako bi se apostoli mogli hvaliti s onima koji su čuli i prihvatili Božju riječ, a koja je u njima donijela plod dostojan vječnog života.

Vjernici su trebali biti rezultat propovijedanja i poučavanja. Taj rezultat nije trebao biti propovjednik, učitelj ili pastir, nego ‘čovjek’ koji će biti dostojan da dobije vječni život i bude temelj novog društva. To je i Isus tražio od svojih učenika kad im je rekao: "Budite dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5:48). Biti propovjednik i učitelj je samo zadatak za kojeg mogu biti ovlašteni samo pojedinci zbog svoje duhovne sposobnosti i zadatka da stvaraju ‘odraslog čovjeka koji raste do punine Kristove’ (Ef  4:11-13; Kol 1:28). Stoga, da bi obranio ovlaštenje koje su on i njegovi suradnici imali od Gospodina, Pavle je rekao tim kršćanskim vjernicima: "Počinjemo li opet sami sebe preporučivati? (...) Vi ste naše pismo, napisano na srcima našim, koju poznaju i čitaju svi ljudi. Jer očito je da ste vi Kristovo pismo koje smo mi napisali svojom službom...“ (2.Ko 3:1-3; vidi 5:12; 6:4-10). Kasnije je još dodao: "Jer Gospodin ne priznaje onoga koji sam sebe preporučuje, nego onoga koga on preporučuje“ (2.Ko 10:18).

Pavle je ovdje službu propovijedanja i poučavanja opisao kao službu koju su mogli obavljati samo oni koji su izabrani i ‘preporučeni’ od stane Isusa, apostola i starješina, a time i od Boga (vidi Kol 4.17). Ova ‘služba’ je iza sebe imala mnoge dobre rezultate jer su apostoli i njihovi suradnici pobjeđivali svoje protivnike, kako u dokazivanju da je Isus Gospodin i Krist, tako i u stvaranju učenika u svakom mjestu gdje su propovijedali. Pogledajmo stoga na koga Pavle misli kad je rekao: "Ali hvala Bogu koji nas u zajedništvu s Kristom uvijek vodi u pobjedničkoj povorci i koji preko nas posvuda širi miris znanja o sebi! Jer mi smo Bogu ugodan miris Kristov koji osjećaju i (1) oni što su na putu spasenja i (2) oni što su na putu u propast. Ovim posljednjima to je miris smrti koji vodi u smrt, a prvima miris života koji vodi u život" (2.Ko 2:14-16a). Koga Pavle ističe kao one preko kojih je Bog širio miris znanja o sebi? Da li sebe i svoje uže suradnike ili sve članove skupštine?

Iz konteksta je vidljivo da u toj pobjedonosnoj povorci nisu svi kršćanski vjernici nego samo oni simbolični Kristovi vojnici koji su ‘rušili kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, obuzdavajući svaku misao da bi se pokorila Kristu i kažnjavajući svaku neposlušnost’ (2.Ko 10:4-6). Samo onaj tko je prema ovom opisu bio ovlašten da propovijeda i poučava je mogao ‘kažnjavati svaku neposlušnost’. Ostali vjernici su poput građana trebali dočekivati te propovjednike kao što se dočekivalo vojnike koji su se kao pobjednici vračali iz rata (vidi Dj 13:2-5; 14:24-28). Tada su vjernici imali razloga da se hvale sa tim Kristovim zastupnicima koji su hrabro i neustrašivo propovijedali i objavljivali dobru vijest.

U gornjim riječima smo mogli primijetiti da su spoznaju koju su oni širili poput mirisa,‘osjećali’ dvije vrste ljudi. Jedni su bili ‘oni koji se nalaze na putu u propast’, a koji nisu obraćali pažnju na dobru vijest koju su oni propovijedali. Druga vrsta ljudi su ‘oni na putu spasenja’ akoji ‘idu boljim putem’ jer su prihvatili Krista (Dj 2:47; He 6:9). Stoga kršteni vjernici ovdje nisu prikazani kao oni koji po nečijem nalogu šire miris spoznaje, nego kao oni koji osjećaju taj ‘miris života koji vodi u život’. Vjernici su taj ‘miris’ osjećali kroz duhovnu pouku onih koji su vršili tu službu propovijedanja i poučavanja. U povezanosti s tim Pavle je pitao: "A tko je sposoban za takvu službu“? Kad je rekao "Mi“, onda je samo potvrdio da Bog ‘preko njega i njegovih suradnika’ koje je poimence spomenuo, ‘širi miris znanja o sebi’. Oni su bili ti koji su "poslani od Boga“ u tu ‘službu’, a ne svi kršćani odreda(2.Ko 2:17). Zato Pavle kaže da ‘im je Bog povjerio službu pomirenja’ i ‘poruku o tom spasenju’ (2.Ko 5:18,19). U Bibliji se izraz ‘povjerio’ odnosi samo na one koji su izabrani između svoje braće i postavljeni u neku ‘službu’ (vidi 2.Lje 23:18; Ne 7:1,2; Mt 25:14,20-22; Mk 13:34; Iv 5:22; Kol 1:25). No, i taj izraz Zajednica koristi u općenitom smislu, pa često možemo čitati izjave kao što je ova:

“Bilo kako bilo, kad u službi propovijedanja dajemo sve od sebe, mi sudjelujemo u djelu koje nam je Bog povjerio i postajemo “Božji suradnici” (1. Korinćanima 3:9). (Stražarska kula, 1.10.2007 str.23, odl 9).

Za ovakve izjave nitko od nas do sada ne bi rekao da su krive, ali sada kada smo razmotrili pozadinu i kontekst, onda vidimo kako su one rezultat slabog poznavanja povijesti kršćanskog života prvog stoljeća kada su te izjave napisane. Iako sam već objasnio na koga se odnosi izraz ‘mi’ i ‘Božji suradnik’, u nastavku ću ponovno istaknuti misli koje je Pavle koristio u vezi s tim. Pavle za sebe i svoje izabrane suradnike kaže kršćanima u Korintu: "Mi smo dakle poslanici koji zastupaju Krista, i to je kao da Bog preko nas moli ljude. Kao Kristovi zastupnici molimo: “Pomirite se s Bogom!" (2.Ko 5:20). Oni su kao Kristovi zastupnici bili zaduženi da pozivaju ljude iz svijeta da se pomire sa Bogom, što je u skladu sa povjerenim zadatkom da propovijedaju i šire dobru vijest svim narodima. Kad je u pitanju služba poučavanja, onda su oni molili ove vjernike koji su se već pomirili s Bogom, slijedeće: "Kao [Kristovi] suradnici ponovno vas molimo da ne propustite ispuniti svrhu Božje nezaslužene dobrote koju ste primili“ (2.Ko 6:1). Opet se izraz ‘Kristov suradnik’ ovdje dovodi u vezu sa Pavlom i drugom ovlaštenom braćom koja su imala pravo da zahtijevaju od vjernika da žive po nauci koju su primili od njih. Kristov zastupnik i suradnik je mogao biti samo netko tko je poput Isusa svetim duhom pozvan i postavljen u tu službu u kojoj su zastupali Isusa kao evanđelizatori, pastiri i učitelji.

Stoga nam kontekst ponovno pokazuje da su samo apostoli i druga braća koja su bila ‘poslana od Boga’ u službu propovijedanja i poučavanja, bila ‘sposobni za takvu službu’. Zato je Pavle rekao: "Ne smatramo da smo sami od sebe sposobni išta učiniti, nego naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je osposobio da budemo sluge novog saveza...“ (2.Ko 3:5,6). Ako su oni bili sposobni za tu službu, onda to podrazumijeva da ostali kršćani nisu bili pozvani ni osposobljeni za to isto djelo. Kršćanska skupština tada nije imala školu osposobljavanja za sve jer je takva sposobnost dolazila od Boga koji je vidio onoga tko je bio prikladan da mu se ‘povjeri’ taj zadatak (Kol 1:25). Zato velika većina njih nisu ni poslani u propovjednički zadatak da uokolo po selima i gradovima šire dobru vijest kao Kristovi zastupnici. No Zajednica je tu ulogu i službu po nekom svojem shvaćanju dala svim članovima, pa je razumljivo što su po tom pitanju smatrali da je potrebno otvoriti ‘školu’ za osposobljavanje propovjednika, poznatu kao ‘Teokratska škola propovijedanja’ koja je namijenjena svim vjernicima. Škola sama po sebi nije nešto loše, ali je za veliku većinu bila samo formalnog značaja. Tu školu je osmislio predsjednik Društva brat Knorr, pa je njegovim autoritetom nametnuta svim članovima koji su time još više trebali osjećati važnost svojeg ovlaštenja, ne znajući da su ga dobili od čovjeka a ne od Boga.

Kad je u pitanju ta služba koju je Isus povjerio samo odabranim učenicima, onda Pavle kaže ‘da tu službu imaju po milosrđu koje im je ukazano’ a po kojoj objavljuju istinu i nevjernicima i vjernicima.Vjernicima je rekao: "Jer mi (ja, Silvan i Timotej) ne propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a za sebe govorimo da smo vaši robovi radi Isusa’ (2.Ko 4:1-5; vidi 8:23). Prema tome, kad ovdje također uzmemo kontekst i pozadinu cijelog teksta možemo zaključiti da je Pavle govorio o ‘službi’ propovijedanja i poučavanja koja je bila povjerena samo duhovno zrelim muževima sposobnima za takvu službu. Pavle ni u ovoj poslanici nijednom riječju nije spomenuo službu propovijedanja kao zadatak kojeg su revno trebali izvršavati svi kršćani. Umjesto toga je kršćanske vjernike mnogim riječima hrabrio na jednu drugu revnost u povezanosti sa redovitim skupljanjem priloga za one koji su ‘imali ovlaštenje da propovijedaju dobru vijest i da žive od dobre vijesti’, o čemu im je pisao i u prvoj poslanici. Kao što su ovi muževi poput ‘robova’ služili vjernicima u njihovim duhovnim potrebama, tako su i vjernici služili njima u njihovim materijalnim potrebama. (2.Ko 8:1-9,13; 1.Ko 9:11-14).


Što nam govore povjesničari? 

Služba propovijedanja i poučavanja je spadala među duhovne darove u ljudima koji su se očitovali kroz one koji su bili postavljeni u tu službu. Oni koji su po skupštinama sami sebe postavljali u tu službu često su znali iskrivljavati dobru vijest pa ih je Pavle nazvao ‘nadapostolima’ i ‘lažnim apostolima’ tj. lažnim poslanicima jer ih nitko nije ovlastio niti poslao da propovijedaju(2.Ko 11:4,5). S druge strane darovi duha su bili jasan pokazatelj koga je Bog postavio u skupštini s određenim zadatkom, tako da su svi u skupštini mogli prepoznati svoje i tuđe mjesto. Ti darovi duha su bili posebno izraženi kod onih koji su poslani da šire dobru vijest. U Pismu stoji: "Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, ali nemaju svi udovi istu ulogu, tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u zajedništvu s Kristom, a kao pojedinci udovi smo jedni drugima. Dakle, imamo različite darove, već prema nezasluženoj dobroti koja nam je ukazana: ako je to prorokovanje, prorokujmo primjereno vjeri koja nam je udijeljena; ako je to služenje, izvršavajmo tu službu; ako tko poučava, neka se posveti poučavanju; ako tko pobuđuje, neka se posveti pobuđivanju; tko dijeli, neka to čini darežljivo; tko predvodi, neka to čini revno; tko pokazuje milosrđe, neka to čini radosno“ (Ri 12:4-8). Kršćani su u skladu sa svojim darom izvršavali određene službe od kojih su neke bile povezane s ovlaštenjem, a druge sa osjećajem odgovornosti prema drugima.

Biblija i povijest izvještava da su kršćani prvog stoljeća svugdje širili evanđelje i to uglavnom zahvaljujući onima koji su to dokazivali ‘čudima i znamenjima kojima je Gospodin potvrđivao svoju poruku’ (Dj 14:3). Takvi su javno djelovali širom tada poznatog svijeta. Ostali kršćani su na razne načine davali podršku Kristovim zastupnicima tako što su se brinuli o njima i materijalno ih podupirali. Međutim i sami se nisu stidjeli govoriti svojim bližnjima o svojoj vjeri u Krista. Svaka je skupština kroz različite darove duha svojih članova doprinosila tome da se skupštinu smatra zajednicom koja širi evanđelje. Povijesni zapisi apostolskih otaca koji su bili suvremenici Kristovih apostola ili su živjeli nakon njihove smrti nam u svojim djelima ne spominju da su svi kršćani bili obavezni propovijedati. To što su tadašnji kršćani svojim djelima, riječima i čvrstom vjerom u Krista doprinosili širenju kršćanstva nije se moglo izjednačiti s onima koji su se posvetili propovijedanju. No, neki noviji povjesničari ne prave tu razliku jer evanđeliziranje promatraju u proširenom smislu na globalnoj razini. U knjizi ‘History of the Christian Church’ Philip Schaff o kršćanima u tom vremenu piše:

”Svaka je skupština bila zajednica misionara i svaki je kršćanin bio misionar“. U knjizi ‘The Glorious Ministry of the Laity ’ W. S. Williams piše: ”U globalu gledano, dokazi upućuju na to da su svi kršćani iz iskonske Crkve, naročito oni koji su imali karizmatski dar [darove duha], propovijedali evanđelje“. On također tvrdi: ”Isus Krist nikako nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove.“

Iako ovi povjesničari daju svoju globalnu sliku o životu i djelovanju prvih kršćana i kršćanskih zajednica, Biblija je ta koja nam daje uvid u samu bit propovijedanja. Biblija u svojim evanđeljima i poslanicama razlikuje ovlaštene javne propovjednike od ostalih kršćana koji su svoju vjeru u Krista obznanjivali svojim kršćanskim životom i neformalnim objavljivanjem. Kad netko kaže da je svaki kršćanin bio misionar ili poslanik onda se to ne slaže sa izjavom koju je dala naša Zajednica u kojoj stoji da nismo svi misionari. Naime, u Stražarskoj kuli od 15.2.2008. na str.12. stoji:

“Riječ “misionar” ne pojavljuje se u glavnom tekstu prijevoda Novi svijet. No u bilješci za Efežanima 4:11 stoji da se grčka riječ prevedena s “propovjednici dobre vijesti” može prevesti i s “misionari”. Sam izraz “misionar” (koji potječe od latinske riječi koja znači “poslanik”) označava osobu koja je poslana da propovijeda dobru vijest. Za Isusa Krista može se reći da je bio misionar. (...) On je u potpunosti uspio u objavljivanju dobre vijesti o Kraljevstvu, a njegova služba koristi i nama danas. Na primjer, njegove metode poučavanja možemo primjenjivati u službi propovijedanja, bez obzira na to jesmo li misionari ili nismo.“

Dok Zajednica s jedne strane prihvaća izjavu spomenutog povjesničara da je ‘svaki kršćanin bio misionar’ a samim tim da je biti kršćanin značilo biti misionar (poslanik), s druge strane to opovrgava gornja izjava koja kaže da nismo svi misionari iako Isusove metode možemo primjenjivati u službu propovijedanja (na koju su nas oni ovlastili). To dovodi do zablude jer se zna da su među prvim kršćanima samo ‘neki bili evanđelizatori’ koji su ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest (Ef 4:11). Očito se riječ ‘misionar’ koristi na dva različita značenja, ovisno o tome što se želi reći. No jedno je točno, a to je da se izraz ‘evanđelizator’ u prvom stoljeću koristio samo za one kršćanske muževe koji su se dragovoljno stavili na raspolaganje time što su po Isusovom zadatku napustili svoj dom, obitelj i posao i posvetili se propovijedanju i širenju dobre vijesti na neobrađena područja. Oni su bili ‘poslanici’ ili ‘misionari’ po zadatku i službi koja im je povjerena. Ostali kršćani nisu bili poslani da šire dobru vijest, nego su to činili svojevoljno na poticaj svog srca da drugima govore o putu spasenja. Samim tim nisu bili ‘poslanici’ niti ‘misionari’. To je velika razlika koju treba uzeti u obzir. No, ukoliko se izraz ‘misionar’ i ‘evanđelizator’ koristi bez razlike za sve kršćane, onda dolazi do toga da se svakog pojedinca smatra ‘poslanikom’ ili ‘misionarom’ pa je normalno da dolazi do zablude oko toga da li su prvi kršćani bili misionari ili nisu. Umjesto da se rasvijetli ta činjenica, naša je Zajednica prihvatila te izraze izvan konteksta Biblije i uzela si za pravo da svakog svog člana ovlasti za evanđelizaora.

Klement Rimski, koji je bio 'biskup' (nadglednik), a koji je umro oko 100. n. e. u svojoj Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, navodi slijedeće:

”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli (poslani) od Krista.“  

Ovaj kršćanski starješina, koji je bio suvremenik Kristovih apostola, ovdje nije rekao da su svi kršćani propovijedali Evanđelje, nego samo oni koji su poslani od Krista, a to su u ono vrijeme bili apostoli za koje se znalo da su zbog toga napustili svoj dom, posao i obitelji kako bi izvršili zadatak na koji su poslani. To podrazumijeva i njihove suradnike i druge muževe koji su se stavljali na raspolaganje njima i skupštini. Osim ‘Isusovih apostola’ koje je on direktno poslao, postojali su i ‘apostoli skupština’ kao što je bio Barnaba, a koje su skupštine poslale u službu propovijedanja. Samo takve osobe je skupština slala na razna područja u kojima su oni propovijedali po mnogim gradovima i selima  (Mt 19:12; vidi Lk 9:57-60). To što su i mnogi vjernici na neformalan način ‘objavljivali dobru vijest’ nije bilo u povezanosti sa ‘poslanjem’ nego sa normalnom željom i spontanom reakcijom da svoju radost, vjeru i nadu podijele sa svojim bližnjima (Mk 5:19;20; Lk 7:16,17; Dj 8:4; 10:24). Ovu činjenicu često ponavljam jer se sama po sebi nameće. Zato treba biti oprezan kad se koriste izjave nekih povjesničara koji ne poznaju duh Pisma i ne ističu izvorni kontekst Biblije pa proturječe sami sebi sa nekim izrazima kojima daju svoje površno viđenje za koje se ne bi trebalo olako hvatati.

Tako je i gore navedeni povjesničar s izrazom ‘misionar’ mislio na sve one koji su svojim bližnjima govorili o Kristu i svojoj vjeri, a ne samo na one koji su bili poslani u službu propovijedanja kao ovlašteni evanđelizatori. Za njega je ‘misionar’ bio i onaj tko nije bio poslan, ali je drugima govorio o dobroj vijesti koju su propovijedali tadašnji apostoli i drugi evanđelizatori. U tom smislu je mogao reći da je skupština bila ‘zajednica misionara’. No pravi izraz bi bio ‘zajednica kršćana’ jer njihovo objavljivanje dobre vijesti nije bilo uvjetovano poslanjem, ovlaštenjem niti krštenjem. Zato je sasvim razumljivo da svaki kršćanin nije bio ovlašteni evanđelizator tj. misionar ili poslanik dobre vijesti.

Spomenutom tvrdnjom da ‘Isus nije želio da propovijedanje bude rezervirano isključivo za određene vjerske redove’ se vjerojatno misli da su svi kršćani mogli govoriti o Kristu, a ne samo muževi koji su bili poznati kao misionari ili propovjednici. Međutim, ako se misli da je Isus propovijedanje namijenio svim kršćanima kao zadatak kojeg moraju izvršavati, onda to nije točno jer on tada ne bi odredio pravilo po kojem su ‘oni koji objavljuju dobru vijest trebali živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14,18). Samo su imenovani muževi mogli živjeti po ovom pravilu jer su oni uz apostole ‘poslani’ da propovijedaju dobru vijest i vjernicima i nevjernicima. Celzo, protivnik kršćanstva iz starog doba je napisao:

”Ljudi koji su se bavili obrađivanjem vune, postolari, kožari, posve neobrazovane i priproste osobe, bili su revni propovjednici evanđelja.“ (Stražarska kula, 1.1.2004. str. 11).

Na koje je ljude on mislio? Izraz ‘ljudi’ je neodređen pa ga treba gledati u kontekstu onog vremena kada su određeni kršćani od skupštine bili ‘poslani’ da revno šire evanđelje, a takvih je bilo mnogo i Celzo je vjerojatno mislio na njih. Kao što su apostoli bili ribari, a kasnije ovlašteni propovjednici, tako je bilo i sa ostalim propovjednicima koje su skupštine slali u tu službu. Oni su bili obični ljudi iz naroda koji su ostavili sve da bi se posvetili propovijedanju. Oni su bili misionari u pravom smislu riječi.

Ukoliko povjesničari ‘globalno gledaju’ povijest kršćana onda je razumljivo što oni zaključuju da su svi kršćani doprinosili širenju evanđelja, iako i oni potvrđuju činjenicu da su se među njima posebno isticali oni koji su imali ‘karizmatski dar’. No, ti koji su se isticali po čudima liječenje su upravo bili ovlašteni kao evanđelizatori što ih je razlikovalo od ostalih kršćana koji su svoje darove duha, ukoliko su ih imali, mogli koristiti samo za izgrađivanje skupštine. Ako su istaknuti darovi duha potvrđivali činjenicu da su samo neki bili ‘poslani’ od Krista a ne svi, onda je svima u to vrijeme bilo jasno tko je uz Isusove apostole bio ovlašten da propovijeda, a tko nije. Od skupštine i njenih članova se očekivalo da svojim gostoprimstvom i materijalnim davanjem podupiru ovlaštene muževe koji su postavljeni za propovjednike, pastire i učitelje. Npr. Isusa su zajedno sa dvanaestoricom učenika pratile ‘žene koje su im služile svojom imovinom’. Međutim Isus je kasnije samo apostolima zapovjedio da idu i propovijedaju, ali ne i njima niti drugim učenicima koji su ga slijedili (Lk 8:1-3; 9:1,2).

Pavle spominje također neke žene i braću koje su na takav način podupirale njega u službi tako da ih je mogao nazvati svojim ‘suradnicima u istini’ ali ne i propovjednicima. Zato je zanimljivo primijetiti i to što Biblija i izučavatelji povijesti nigdje ne ističu da su žene bile evanđelizatori koje su apostoli i skupštine slale po gradovima i selima. Što je onda sa ženama koje Biblija spominje?


Da li su žene propovijedale?

Filip je imao ‘četiri kćeri koje su prorokovale’ (Dj 21:8,9). Što je to značilo u ono vrijeme? Da li je to značilo da su propovijedale poput apostola i drugih evanđelizatora? Ne. Time što su ‘prorokovale’ one su se očito kao i još neki kršćani ‘gorljivo trudile dobiti taj dar duha’ (1.Ko 14:1). One nisu spadale među ovlaštene ‘proroke’ na kojima se temeljila skupština. Proroci su služili kao evanđelizatori i nadglednici u skupštinama sa zadatkom da javno govore Božju riječ pred cijelom skupštinom tako da nema niti jednog izvještaja o tome da su u prvom stoljeću žene bile proroci i evanđelizatori koji su javno objavljivali dobru vijest. No, one su mogle prorokovati u jednom drugom smislu tj. mogle su prenositi drugima Božju riječ koju je on povjerio svojim apostolima, ali nikad nisu javno govorile i propovijedale poput muškaraca, niti u skupštini niti izvan nje. Čak nije bilo dolično da žene ‘govore’ i ‘poučavaju’ u skupštini niti u javnosti. ‘Prorokovanje’ se odnosi na javno govorenje o Božjoj riječi pred drugima jer “tko proriče, svojim govorom izgrađuje, hrabri i tješi ljude“. ‘Prorokovanje’ je dar koji se koristio za vjernike, a ne za nevjernike i to uglavnom za ‘izgradnju skupštine’ (1.Ko 14:3,4,34,35). Kako su onda neke od njih mogle ‘prorokovati’ i ‘objavljivati dobru vijest?

Žene su mogle objavljivati dobru vijest u svom domu ili u domovima drugih žena i njihovim obiteljima, te u nekim prigodnim situacijama, ali nisu nikad bile poslane da idu po selima i gradovima. Budući da je u skupštinama uvijek bilo žena koje su se krštavale, ove Filipove kćeri su se sigurno trudile da im duhovno pomažu u izgrađivanju njihove vjere, čime su se pokazale kao dobre ‘suradnice’. Ako su drugima govorile o Bogu i Kristu onda su to činile u tajnosti, a ne javno. Oni su sa tim darom duha izgrađivali skupštinu na način da su se posvetile duhovnim aktivnostima s kojima su poticale druge žene da daju hvalu Bogu poput proročice Mirjam, Mojsijeve sestre koja je ponekad prenosila drugima ono što Bog rekao Mojsiju (2.Mo 15:20; 4.Mo 12:2). U skladu sa Joelovim proročanstvom one su ‘prorokovale’ jer su govorile o Bogu, ali nisu propovijedale poput ovlaštenih muževa koji su bili poslani s tim zadatkom (Dj 2:17). Zato žene nigdje u Bibliji nisu prikazane kao one koje su od skupštine poslane na područja gdje je trebalo propovijedati i širiti dobru vijest. No, apostoli su mogli sa sobom voditi svoje žene na pastirske posjete skupštinama, tako da su zajedno sa svojim ženama u tim skupštinama izgrađivali kršćane u vjeri (1.Ko 11:5). Njihove su žene mogle sudjelovati s njima u ‘proricanju’ jer su vjerojatno ‘hrabrile i tješile’ braću i sestre što je ‘izgrađivalo’ vjeru svih njih.

Biblija navodi učenika Akvilu koji je u suradnji sa svojom ženom Priscilom pomogao učeniku Apolonu da točnije razumije Božji put (Dj 18:24-26; 1.Ti 2:12). Akvila i njegova žena u ovom izvještaju nisu navedeni kao oni koji su javno širili dobru vijest, nego je u toj spomenutoj situaciji njegova žena surađivala s njim u poučavanju nekoga tko je već bio Kristov učenik. Neke žene stoga mogu imati učešća u objavljivanju dobre vijesti kao dobre suradnice svojih muževa ili starješina tako što svojim udjelom u ‘prorokovanju’ ili prenošenju Božje riječi, mogu pomagati novima, a posebno novokrštenim ženama, dok je javno ‘propovijedanje’ i ‘poučavanje’ uglavnom prepušteno sposobnoj imenovanoj braći (1.Ko 9:1; 14:22,34,35; 1.Ti 2:11,12). To je i razumljivo, pa su se one za razliku od evanđelizatora, učitelja i pastira mogle posvetiti siromašnima i udovicama u njihovim tjelesnim i duhovnim potrebama u toj mjeri da su s pravom bile njihove suradnice u istini.

Pavle je ‘starijim ženama’ savjetovano - ne da idu i čine učenike - nego ‘da poučavaju druge dobru, da uče mlađe žene da ljube svoje muževe, da ljube svoju djecu, da budu razborite, čestite, uzorne kućanice, dobre, podložne svojim muževima, kako se o riječi Božjoj ne bi pogrdno govorilo’ (Tit 2:3-5). Njihovo poučavanje nije bio dio nekog zadatka kojeg su imali ovlašteni propovjednici i učitelji. Samim tim nisu bili obavezne biti ‘propovjednici’ i ‘učitelji’ nego su svoje poučavanje trebali s vremena na vrijeme usmjeriti na one članove skupštine kojima su one mogle biti primjer, prije svega kršćanskim ženama. Tim načinom su se borile da dobra vijest bude djelotvorna i da donosi plod duha među drugim ženama i njihovim obiteljima. Takve je kršćanske žene Pavao spomenuo i u kontekstu onih žena koje su svojim kršćanskim životom unutar svoje obitelji trebale pokazivati osobine koje Bog cijeni. Zato i one žene koje nisu ‘prorokovale’ su svoj doprinos dobroj vijesti mogle davati na druge načine koje su drugi također cijenili. Ono što je spadalo u njihova ‘dobra djela je da su odgojile djecu, da su bile gostoljubive, da su prale noge svetima, da su pomagale nevoljnicima, da su predano činile svakovrsna dobra djela’ (1.Ti 5:10).

Pavle u tom kontekstu spominje ‘Mariju koja se mnogo trudila za braću’ i‘Febu, zaštitnicu mnogima’ (Ri 16:1,2,6). ‘Tabita’ je bila poznata po tome što je ‘činila dobra djela i pomagala siromašnima’ (Dj 9:36,39). Biblija nju i druge žene ne navodi u istom kontekstu kao i one žene koje su ‘prorokovale’, ali su zato one svjedočile svojim kršćanskim životom i dobrim djelima(1.Ti 2:9,10; 3:11). Osim toga, nigdje se za spomenute žene ne spominje da su bile propovjednice kao što su se ti izrazi koristili uz određene muževe kojima je taj zadatak bila dužnost i obaveza. Pavle spominje još nekoliko takvih žena koje su na razne načine davale svoj doprinos dobroj vijesti. Među njima on spominje: ‘Trifenu i Trifozu koje su se trudile u Gospodinu’; ‘Persidu koja se mnogo trudila u Gospodinu’; ‘Evodiju i Sintihu koje su se zajedno s njim (i njegovim suradnicima) borile za dobru vijest’ (Ri 16:12; Flp 4:2,3; vidi Flp 1:27). Ove žene su vjerojatno bile među onim ‘neudanim ženama i djevicama koje su se brinule za Gospodinovo, da budu svete i tijelom i duhom’ (1.Ko 7:34). Takve neudane žene i djevice su se vjerojatno trudile za skupštinu kao ‘Gospodinovo djelo’ time što su ‘služile u skupštini’ imenovanim osobama u njihovim potrebama poput proročice Ane, Jiftahove kćerke i žena koje su ‘služile Isusu’ bez da su propovijedale (Lk 2:36-38; Su 11:38-40; Mt 27:55; Lk 8:3). Naime, ako su se apostoli i starješine trebali posvetiti skupštini u toj mjeri da nisu mogli brinuti za svoje materijalne potrebe, onda su one njima ‘služile’ u pripremanju obroka, šivanju odjeće, čišćenju i sl. Ako su takve žene bile siromašne i udovice, a posvetile se ‘služenju svetima’, onda su i one trebale potporu skupštine kako bi izvršile svoju službu prema toj braći koja su imala pravo da žive od dobre vijesti (1.Ko 9:14; vidi Ri 16:1,2).

U skupštinama je bilo i drugih udovica i žena koje nisu živjele po vjeri. Pavle je spomenuo neke koje nisu zaslužile pomoć od skupštine “jer su odbacile vjeru koju su imale u početku. A uz to se uče biti besposlene i skitati se po kućama, i ne samo biti besposlene nego i ogovarati, miješati se u tuđe poslove i govoriti ono što ne bi smjele. Zato želim da se mlađe udovice udaju, rađaju djecu, vode domaćinstvo, da ne daju protivniku povoda da pogrdno govori o nama“ (1.Ti 5:11-14). Umjesto da besposlene kršćanske žene savjetuje da se posvete propovijedanju po kućama, a ne skitanju, (kao što to čine starješine JS), Pavle traži da se one udaju i vode domaćinstvo. Osim toga on savjetuje da materijalnu pomoć od skupštine može dobiti “žena koja je zaista udovica i koja je u neimaštini, koja se uzda u Boga i ustrajno upućuje prošnje i molitve noć i dan“ (1.Ti 5:5). Ovaj opis odgovara ostarjeloj proročici Ani koja “nikad nije izostajala iz hrama, nego je noć i dan služila Bogu postovima i usrdnim molitvama“ (Lk 2:36-38). Tu se ubrajalo i to što su se takve žene ‘ukrašavale dobrim djelima’ (1.Ti 2:10). Kao što vidimo Pavle ni ovdje ne spominje službu propovijedanja po kojoj bi skupštinski starješine trebali procjenjivati vjernost i odanost kršćanskih žena. Upravo taj uvjet je danas među nama najvažniji jer po njemu skupštinski starješine mjere vjernost i duhovnost kršćanskih žena i muškaraca.

Da bi se vidjelo kako Zajednica pokušava iz najstarije kršćanske povijesti vidjeti ono što se ne može vidjeti, ona je citirala jednog povjesničara i jedan biblijski stavak, a zatim u fusnoti dala komentar kojim želi dokazati kako su žene bile propovjednice. U Stražarskoj kuli od 15.1.2013. na str.23 stoji:

“Bibličar Albert Barnes rekao je da je “Savao bjesnio na crkvu kao kakva zvijer“. Savao je bio pobožan Židov i smatrao je da Bog od njega zahtijeva da iskorijeni kršćanstvo. Zbog toga je okrutno progonio kršćane. Izvještaj kaže da je “odisao prijetnjom i snažnom željom da pobije (...) muškarce i žene“ (Dj ap 9:1,2; 22:4).*“

Fusnota: U Bibliji se više puta spominje da je Savao progonio i žene. To znači da su žene u 1.stoljeću igrale važnu ulogu u propovijedanju (Ps 68:11).

Ako pogledamo gornji tekst, onda se iz njega može samo zaključiti da je Savao progonio 'crkvu' s ciljem da iskorijeni kršćanstvo. To je i sam priznao kad je rekao da je “preko mjere progonio Božju skupštinu i htio je zatrti“ (Gal 1:13). Budući da kršćansku skupštinu sačinjavaju i muškarci i žene, onda se podrazumijeva da je progonio i žene. On nije progonio muževe i žene  koji propovijedaju nego skupštinu ili zajednicu ljudi koja je prihvatila Isusa za Mesiju. Zato je zaključak da su žene u 1.stoljeću igrale važnu ulogu u propovijedanju potpuno netočan jer se takav zaključak ne može iščitati čak ni iz Biblije bez obzira što je u fusnoti naveden i dodatni stavak - Psalam 68:11 – u  kojem se spominju žene. No, o čemu govori taj stavak? U tom stavku piše: "velika je vojska žena koje dobru vijest objavljuju.“ Iako se nigdje ne navodi da su žene propovijedale, Zajednica ipak koristi ovaj stavak izvan njegovog konteksta kako bi od žena tražila da budu propovjednici. Zato nikad ne koristi kontekst ili nastavak ovih riječi koje glase: "Bježe kraljevi što vojskama zapovijedaju, bježe. A onoj (ženi) koja kod kuće ostaje, i njoj se plijen dijeli" (Ps 68:11,12). U Stražarskoj kuli od 1.7.1991. str.16. st.11, stoji:

“Unutar kršćanske skupštine danas ima mnogo kršćanki koje se ”trude u Gospodinu“. Ustvari, statistike pokazuju da je ’žena koje objavljuju dobru vijest velika vojska‘, da sačinjavaju većinu vojske Svjedoka koju Jehova upotrebljava u ovom vremenu kraja (Psalam 68:11, NW). Takve marljive kršćanke koje se trude stekle su si dobro ime, budući da se bore kako bi ispunile svoju ulogu žena, majki, domaćica, hraniteljica, kao i ulogu kršćanskih propovjednika.“

Da li su ove psalmistove riječi napisane kako bi proročanski ukazivale na kršćanske žene kao propovjednice dobre vijesti? Ne, ove spomenute žene su u kontekstu onog vremena pjesmom ‘objavljivale dobre vijesti’ o pobjedama njihovih muževa i sinova koji su se vraćali iz borbe. Svojim su riječima hvalili i Jehovu Boga koji je stajao iza tih pobjeda (2.Mo 15:20,21; Su 11:34; 1.Sa 18:6,7). Kao što vidimo u nastavku psalmistovih riječi iz 12.stavka, neke žene su u tim prilikama izlazile pred svoje muževe i sinove koji su se vraćali u pobjedonosnoj povorci, ali to nije umanjivalo radost i onih žena koje su ‘ostajale kod kuće’ jer se i za njih ovdje spominje da su ‘dijelile plijen’. Zato ove psalmistove riječi ne možemo povezivati sa propovijedanjem kojeg su vršili Isus i apostoli. Čak ni ‘narod’ spomenut u Psalmu 110:3;  ne predstavlja cijelu zajednicu nego samo ‘mlade ratnike’ i ‘sposobne muškarce’ (4.Mo 1:45,46; Ps 110:3). U kontekstu u kojem se spominju ove žene, mi možemo govoriti o tome da žene mogu sudjelovati zajedno sa muškarcima samo u objavljivanju dobre vijesti kroz hvalospjeve kao što su to činile Izraelke. Ako ove Izraelke nisu bile obavezne ići u rat onda se nisu ni mogli izjednačavati sa ‘ratnicima’ kojima je Bog dao određene dužnosti u zajednici svog ‘naroda’. Samim tim se kršćanske žene ne mogu izjednačavati sa onim muškarcima koje je Bog u svojoj skupštini postavio za propovjednike, pastire, učitelje, koji su poput vojnika postavljeni da duhovnim oružjem ‘ruše snažno utvrđena kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga, da obuzdavaju svaku misao koja bi se trebala pokoriti Kristu, i spremno kažnjavaju svaku neposlušnost’ (2. Ko 10:4-6). Zato se ‘objavljivanje dobrih vijesti’ od strane žena u ovom kontekstu ne može uspoređivati sa obavezom ili dužnošću kojeg su u prvom stoljeću imali ovlašteni kršćanski muževi koji su odlazili na dodijeljena područja da šire dobru vijest i vraćali se sa pobjedom dobre vijesti. Ovo objavljivanje je spontana reakcija žena koje su pjesmom objavljivale pobjede svojih muževa. Stoga ovaj spomenuti Psalam 68:1, se ne može koristiti kako bi se kršćanskim ženama dokazivalo da imaju obavezu objavljivati dobru vijest, pogotovo zato što se ovdje zajedno s njima spominju i one žene koje su ‘ostajale u svojim kućama’.

To što ove druge žene nisu objavljivale dobre vijesti, a dijelili su ratni plijen sa svojim narodom, treba također istaknuti kako bi i današnje kršćanske žene same slobodno odlučivale o svom privatnom životu i kršćanskim aktivnostima bez da se osjećaju manje vrijednima. No, Zajednica ne spominje ove druge žene koje su iz opravdanih razloga ostajale kod kuće, jer bi time dovela u pitanje obavezu redovitog propovijedanja koju je nametnula svim ženama. Naime, ako se ove Izraelke uspoređuje sa propovjednicima, onda ove koje su ostajale kod kuće to nisu bile, a to nikako ne ide sa postavkom da su sve žene izjednačene u obavezi da propovijedaju. No kad proučavamo Bibliju i povijest Božjeg naroda, onda ćemo uvijek naići na zadatke koji su bili obavezni, ali samo za neke članove zajednice, na način da su na kraju svi u narodu imali koristi od toga. Npr. u rat su uvijek išli izabrani ljudi, ali je cijela zajednica dijelila plijen i radovala se u Bogu (4.Mo 31:27; 1.Sa 30:24). Iz onoga što nam otkrivaju poslanice ne možemo zaključiti da se kršćanskim ženama uvjetovalo i to da trebaju biti redoviti i revni objavitelj dobre vijesti. Taj uvjet nije nikad postavljen za nikoga osim za one koji su ‘postavljeni’ u službu propovijedanja i kojima je to bio zadatak kojeg su trebali ‘potpuno izvršiti’. Čak se ni njihove suradnike nije obavezivalo da budu u stalnoj službi osim onih koji su se stavili na raspolaganje u toj mjeri da su apostoli i starješine na njih položili ruke i imenovali za propovjednike (vidi Dj 6:6; 13:2,3; 1.Ti 4:14; 5:22; 2.Ti 1:6).


Materijalno podupiranje dobre vijesti

Dok su apostoli s jedne strane u poslanicama često skupštinama i njenim članovima davali opširne upute i savjete kako da materijalno podupiru dobru vijest, s druge strane ne možemo naći nikakve njihove savjete i upute kako da skupštine organiziraju i provode službu propovijedanja po okolnim gradovima i selima, a pogotovo ne o tome kako da njeni članovi provode službu od kuće do kuće. Nema uputa kako voditi poučavanje u domovima zainteresiranih, niti uputa o tome da bi svi kršćani trebali o svojoj službi voditi evidenciju i polagati račun i izvještaj svojim skupštinskim starješinama. Ako je služba propovijedanja bio najvažniji zadatak svake skupštine, onda bi upravo sve poslanice upućene skupštinama trebale od apostola sadržavati slične smjernice i opširne upute kao što ih je Isus davao svojim apostolima. Odnosno, ako su te upute i smjernice trebale važiti za svakog kršćanina, onda bi apostoli imali obavezu da ih često napominju svoj braći po svim skupštinama. Međutim takvih uputa nema. Ima samo onih koje su se prenosile usmeno i pismeno samo onoj braći koja su se stavila na raspolaganje kao suradnici i evanđelizatori. Pavle je tako rekao Timoteju: “Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge“ (2.Ti 2:2).

Sve poslanice nam govore da su svi članovi pojedine skupštine pozvani da svojim materijalnim prilozima i gostoprimstvom podupiru evanđeliziranje i poučavanje kojeg su provodili pozvana i imenovana braća, čime su sa svoje strane trebali ‘doprinosili širenju dobre vijesti’. Budući da se sve kršćane hrabrilo i poticalo na redovito materijalno podupiranje dobre vijesti, onda su na takav način mnogi osjetili radost davanja i služenja za ‘Gospodinovo djelo’. Svaki je kršćanin na neki način mogao biti ‘zaokupljen djelom Gospodinovim’ time što se trudio da svojim dobrim djelima, riječima i materijalnim davanjima podupire djelo koje je Isus provodio preko svojih zastupnika (1.Ko 15:58).

Uzmimo za primjer skupštinu u Filipima. Pavle im je rekao: “Radosno upućujem svoje usrdne molitve za vas zbog vašeg doprinosa širenju dobre vijesti od prvoga dana pa sve do sada. Jer uvjeren sam u ovo: onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršit će ga do dana Isusa Krista“ (Flp 1:5,6). Kako je ta skupština ‘doprinosila širenju dobre vijesti’? U skupštini je bilo braće koja su na sastancima ‘propovijedali Krista’, neki dobrovoljno, a neki iz častoljublja (Flp 1:14,15; usporedi (Dj 15:21; 1.Ti 4:13-16). Vjerojatno su svi vjernici neformalno govorili drugima o dobroj vijesti. Međutim, kad Pavle spominje ‘doprinos’ kojeg je ova skupština dala za širenje dobre vijesti onda je u tom kontekstu mislio na njihovu materijalnu podršku koju je nazvao ‘dobrim djelom’. To ‘djelo’ je trebalo redovito ponavljati i ‘dovršiti’ sve do dana Isusa Krista.

Na sličan je način tu misao rekao i braći u Korintu: “na vašu je korist dovršiti to djelo koje ste već prije godinu dana započeli. I ne samo da ste ga izvršavali nego ste to činili dragovoljno. A sada to djelo i dovršite — kao što ste ga spremno željeli učiniti, tako ga i dovršite, od onoga što imate. Naime, davanje je osobito dobrodošlo ako tko daje spremno. Od svakoga se očekuje da daje ono što ima, a ne ono što nema" (2.Ko 8:10-12). Zatim je rekao i ovo: “A Bog vam može u izobilju iskazati svu svoju nezasluženu dobrotu da uvijek imate svega dovoljno i da vam još pretekne da činite svako dobro djelo. (Kao što je pisano: “Velikodušno on dijeli, daje siromašnima, pravednost njegova ostaje zauvijek.” A onaj koji u izobilju daje sjeme sijaču i kruh ljudima za jelo, dat će vam sjeme i umnožiti ga i povećati plodove pravednosti vaše.). U svemu se obogaćujete za svakovrsnu velikodušnost, koja zbog onoga što činimo potiče ljude da zahvaljuju Bogu. Jer ta služba kojom se sakuplja pomoć ne treba samo namiriti potrebe svetih nego treba i pružiti poticaj za mnogobrojne zahvale Bogu. Zbog onoga što ste pokazali pomažući tako drugima, oni slave Boga jer ste podložni dobroj vijesti o Kristu, kao što javno izjavljujete, i jer velikodušno dajete priloge njima i svima“ (2.Ko 9:8-13; vidi He 6:10).

Očito su velikodušni ‘prilozi’ kao ‘dobro djelo’ doprinosili širenju dobre vijesti, a samim tim su bili dokaz da su oni kršćani koji su dobrovoljno učestvovali u toj ‘službi davanja’ bili ‘podložni dobroj vijesti’. Da su kršćani u Filipima na takav način zaista doprinosili širenju dobre vijesti koju je Pavle propovijedao, možemo zaključiti iz onoga što im je u nastavku ovog pisma Pavle rekao: “A vi, Filipljani, znate i da mi u početku objavljivanja dobre vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna skupština nije pomogla dajući i pritom primajući, osim vas jedinih. Jer čak ste mi i u Solun i prvi i drugi put poslali što mi je bilo potrebno. Ne tražim dar, nego tražim plod koji se upisuje na vaš račun. Ali svega imam, i to u izobilju. Namirene su moje potrebe otkako sam od Epafrodita primio ono što ste mi poslali — miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu“ (Flp 4:15-18). Ovo ‘dobro djelo’ je poslužilo da se namire Pavlove potrebe. Zato su oni kao skupština Pavlu poslali brata Epafrodita koji je s tim prilogom služio u njegovim potrebama.

Iako nisu ovlašteni i poslani da propovijedaju kao evanđelizatori, oni su ovim ‘prilozima’ i drugim dobrim djelima ipak doprinosili širenju dobre vijesti. Neka druga braća su se stavili na raspolaganje da služe apostolima u njihovim svakodnevnim potrebama. Njihov trud i požrtvovnost zbog kojeg su se ponekad izlagali opasnosti su svi ostali trebali cijeniti i poštivati (Flp 2:29,30; 1.Ko 16:17,18; Flm 13,14). Za razliku od njihovog doprinosa, druga braća poput Timoteja su ‘robovali sa njim u širenju dobre vijesti’ time što su išla s Pavlom u službu propovijedanja (Flp 2:19-22,25). Među kršćanima su se tako izdvajali samo oni koji su se posvetili službi propovijedanja i poučavanja. Budući da su takvi uglavnom bili ‘siromašni’ jer nisu radili svjetovni posao, onda je bilo razumljivo što su braća i sestre trebali takvim propovjednicima i učiteljima služiti na razne načine, a posebno u materijalnom pogledu (2.Ko 6:10; Ga 6:6). Siromaštvo je bio samo jedna od stvari po kojoj su se mogli prepoznati oni koji su vršili službu propovijedanja (vidi 2.Ko 6:1-10).  Zato se ne trebamo iznenaditi kad u poslanicama čitamo da se od svih kršćana zahtijevalo da svojim redovitim prilozima podupiru takve osobe i doprinose širenju dobre vijesti, dok istovremeno nemamo niti jedne zapovjedi o tome da svi odreda trebaju redovito propovijedati (1.Ko 16:1,2).

Poznato je da je Pavle uglavnom govorio o svojoj osobnoj obavezi propovijedanja jer je bio poslan da izvršava taj zadatak, ali nikad nije na to obavezivao one kršćane koji nisu imali takvo ovlaštenje niti od svetog duha niti od skupštine. Znao je da taj zadatak ne mogu i ne trebaju izvršavati svi nego samo duhovno zreli kršćani, posebno muževi koji su bili ovlašteni od strane starješina ili su se sami stavljali na raspolaganje jer ih je duh poticao na to. Takvo postavljanje stvari nije bilo ništa novo jer se ono temeljilo na hebrejskim spisima u kojima se često isticala služba svećenika i proroka koji su bili ovlašteni da zastupaju Boga i njegovu riječ koju je trebalo govoriti i Božjem narodu i ostalim narodima te proročkim sinovima koji su podupirali izabrane proroke. Bez obzira što je takvih propovjednika bilo relativno malo u odnosu na ostale kršćane, Pavle je bio primjer da su oni svoj zadatak ipak mogli sami obaviti uz pomoć suradnika i pomoćnika koji su im se dobrovoljno stavljali na raspolaganje. Zato nije bilo potrebno angažirati svakog vjernika jer je Pavle rekao “da ga je Gospodin ojačao da se preko njega potpuno izvrši propovijedanje dobre vijesti i da je čuju svi narodi“ (2.Ti 4:17; Dj 19:9,10). Isus nije trebao sve svoje učenike poslati da propovijedaju, jer je očito preko Pavla mogao učiniti to da dobru vijest čuju svi narodi. Pavle je bio svjestan svog zadatka pa je za svoje suradnike birao i drugu sposobnu braću, a neke je i sam osposobljavao.

Apostoli i starješine su u prvom stoljeću organizirali djelo propovijedanja među svim narodima i takve evanđelizatore slali da šire dobru vijest i otvaraju skupštine. Nigdje nema izvještaja da su skupštine od apostola dobile zadatak da za sve svoje članove organiziraju područja kako bi svi mogli redovito ići u službu propovijedanja. Svrha skupštine je bila da se svi koji su se odazivali na vijest, zajednički sastaju, jačaju u međusobnoj vjeri i zajedničkoj nadi u kraljevstvo jer su kao takvi potpuno spremni i budni trebali dočekati Krista. Skupština je stoga bila rasadnik mnogih duhovnih darova i različitih službi jer se među postojećim i duhovno zrelim kršćanima uvijek moglo naći one koje je duh poticao da služe kao evanđelizatori i učitelji. Njih je po Isusovoj zapovijedi trebalo materijalno podupirati. Drugi kršćani koji nisu bili pozvani za propovjednike nisu stoga bili manje vrijedni i po duhovnosti slabije osobe jer su skupštinu izgrađivali sa drugim darovima duha, surađujući sa starješinama u pomaganju novim i slabima.

Budući da sam u Bibliji nalazio sve ove gore navedene činjenice, mene je zanimalo zašto je Zajednica Jehovinih svjedoka u vrijeme svog djelovanja postavila neka pravila koja u načelu odudaraju od nekih kršćanskih normi koji su bili postavljeni u ranoj skupštini. Za razliku od novokrštenih u prvom stoljeću od kojih se nije zahtijevalo da sudjeluju u organiziranoj službi propovijedanja, Zajednica je u naše vrijeme postavila uvjet i zahtjev po kojem se krstiti mogu samo oni koji su već započeli sa tom službom, pogotovo u propovijedanju od kuće do kuće i dali do znanja da će to redovito raditi i o tome izvještavati skupštinu. Jedan od razloga je i sam naziv ‘Jehovini svjedoci’ kojeg se koristi u tom smislu. Naime, ne možeš biti Jehovin svjedok ukoliko ne svjedočiš, odnosno ukoliko ne propovijedaš. No, svjedočiti za Jehovu je jedno, a propovijedati dobru vijest kao evanđelizator je sasvim nešto drugo. Pogledajmo.


Što znači biti Jehovin svjedok?

Istraživači Biblije koji su ostali povezani s Društvom Watchtower u njegovim predsjednikom J.F. Rutherfordom su 1931. godine donijeli rezoluciju po kojem svoje ime zamijenili s imenom ‘Jehovini svjedoci’. Jedan od razloga je što u Izaiji 43:10, stoji napisano:

“Vi ste moji svjedoci”, kaže Jehova, “i sluga moj kojeg sam izabrao.”

U ovoj izjavi je ključna misao kojom se želi reći da je Bog 'izabrao' Izrael a u novije vrijeme i ovu zajednicu koja samim tim ima pravo nazvati se 'Jehovini svjedoci'. Iako nema nikakvih dokaza o Božjem izboru, članovi zajednice su uvjereni u to zbog samog naziva svoje Zajednice. No, rijetko tko od njih poznaje stvarne činjenice o povijesti Društva Watchtower pa nisu ni svjesni da je ovdje riječ samo o jednoj lijepoj ideji, a ne o Božjem izboru. Ta ideja o Jehovinim svjedocima koje je (navodno) Bog 1919. godine izabrao, propovijeda se zajedno sa evanđeljem. Među Svjedocima postoji uzrečica da ‘svjedok koji šuti nije svjedok’. To je točno. No tko za sebe može reći da je pouzdani i vjerodostojni svjedok koji je mogao zastupati nekoga? Koga su Jehova i Isus uzeli za svoje pouzdane svjedoke koji su govorili u njihovo ime? Da li one koji su zaista bili svjedoci onoga što su vidjeli ili čuli ili one koji su samo povjerovali u ono što nisu osobno ni vidjeli i čuli?

Prema Bibliji je ‘svjedok onaj tko je vidio ili zna nešto o nekoj osobi ili događaju’ (3.Mo 5:1). U izvornom grčkom tekstu Biblije izraz mártys, znači “svjedok”. Prema jednom rječniku grčkog jezika, u Bibliji taj izraz označava osobu koja je aktivna, koja je “pozvana da kaže što je vidjela i čula, da izjavi što je saznala”. Bilo kakvo saznanje se moralo temeljiti na onome što je svjedok vidio i čuo iz prve ruke, a ne na temelju prepričavanja. Tako je u biblijska vremena ”svjedok“ bio osoba koja je svojim iskazom potvrđivala istinitost onoga u što vidjela i čula. Ako nije bila svjedok tom događaju onda se njen iskaz mogao uzeti u obzir samo onda ako je na osnovu nekog istinitog svjedočanstva došla do nekog saznanja koji bi bio povezan s dotičnom osobom ili događajem. Cijela Biblija iznosi mnoge situacije gdje se ‘svjedoke’ dovodi u vezu s onim što su čuli i vidjeli kako bi mogli svjedočiti za ili protiv nekoga. Izraz ‘Jehovin svjedok’ se u Bibliji povezuje sa onim Božjim slugama koji su bili očevici nekih događaja iza kojih je stajao Bog. Npr. u Izraelu su jedni naraštaji imali priliku čuti za neko proročanstvo, dok su drugi naraštaji postali svjedoci ispunjenja tih proročanstava. Oni koji su doživjeli to što je Bog rekao i učinio su samim tim i pravi pouzdani svjedoci toga, jer su čuli (ono što je već bilo rečeno i napisano) i doživjeli ispunjenje tih riječi. Upravo te ljude je Bog nazvao ‘svojim svjedocima’ koji su mogli iz prve ruke posvjedočiti za Njega kao pravog Boga. Svjedok u pravnom smislu riječi nije bio netko iz treće generacije koji nije doživio to ispunjenje nego je samo čuo ili pročitao da se ono odigralo u povijesti njegovog naroda. No i takvi su mogli iznositi svjedočanstvo za Jehovu kao pravog Boga, na osnovu postojećih pokazatelja koji su bili produkt svih tih ispunjenja, ali i nekih činjenica koji se mogu uzeti u obzir kao dokaz da je Jehova pravi Bog.

Budući da Jehovu Boga nitko nije vidio onda ne može biti njegov svjedok u tom smislu. No, ako je netko vidio neki događaj koji je izravno povezan sa Njim onda može biti njegov svjedok. No ukoliko nije osobno svjedočio tom događaju, nego je naknadno vidio ‘svjedočanstvo’ po kojem se uvjerio da se to zaista dogodilo, onda može samo svjedočiti svoju vjeru da iza svjedočanstva kojeg je vidio ili čuo stoji Bog. Npr. mi možemo svjedočiti da Bog postoji na temelju onoga što je stvorio jer vidimo posljedice njegove stvaralačke moći. No, mi nismo svjedoci Božjeg izravnog stvaranja svemira, ali sve ono što danas vidimo je ‘svjedočanstvo’ da on postoji. Koristeći to ‘svjedočanstvo’ mi možemo svjedočiti za njega da je jedini i pravi Bog. No, takvo svjedočanstvo mogu dati i oni vjernici koji ne pripadaju zajednici koja se zove ‘Jehovini svjedoci’. Također postoji ‘svjedočanstvo’ koje je zapisano u Bibliji. Svi oni koji povjeruju tom ‘svjedočanstvu’ mogu dati izjavu da je Biblija zaista Božja riječ. No, takvu izjavu mogu dati mnogi koji nisu dio zajednice Jehovinih svjedoka. Ako je Jehovin svjedok svatko onaj koji prima na znanje da vjeruje knjizi stvaranja i Bibliji kao ‘svjedočanstvima’ iza kojih stoji Jehova Bog, onda mnogi ljudi mogu svjedočiti za Jehovu kao jedinog i pravog Boga, pogotovo oni koji su prihvatili njegovo svjedočanstvo kojim je on svjedočio da je Isus postavljen za Krista. No, da li time mogu reći da su Jehovini svjedoci u pravom smislu riječi, ako nisu osobno vidjeli i čuli sve ono u što je zapisano u Bibliji?

O Jehovi i Kristu svjedoče djela koja su oni učinili u prošlosti, a koja su zapisana u Bibliji. Isus je rekao da ‘djela koja čini svjedoče o njemu da ga je Jehova poslao’ (Iv 5:36). No da li mi možemo poput apostola svjedočiti tim djelima, ako ih nismo vidjeli? Očito ne! Mi možemo samo koristiti njihovo svjedočanstvo iz Biblije u koje smo povjerovali. Ali ako iznosimo iz Biblije to što su Jehova i Isus činili onda mi pokazujemo da u to vjerujemo, a kad govorimo o tome, onda mi svojim riječima i postupcima dajemo svjedočanstvo svoje vjere u Boga i Krista. Ne možemo se još uvijek smatrati ‘svjedocima’ Božjih djela koji bi mogli posvjedočiti da iza onoga što vidimo stoji Bog. Danas mnogi mogu vidjeti neka čudesna liječenja, govorenje stranim jezicima i drugim čudesnim natprirodnim djelovanjima iza kojih stoje ljudi koji zastupaju Krista. No da li su promatrači tih ‘djela’ Jehovini svjedoci ako znamo da Biblija govori o ‘lažnim čudesnim znakovima’ iza kojih ne stoji Jehova (2.So 2:9)? Kako prepoznati Božje djelovanje i reći s pouzdanjem da smo postali ‘svjedoci’ koji su vidjeli Jehovino ‘djelo’. Što je ‘Božje djelo’?

Npr. opći potop, uništenje Sodome i Gomore, razdvajanje Crvenog mora i druga natprirodna djelovanja su Božja djela kojima su svjedočili neki Božji sluge, dok prirodne katastrofe nisu Božje djelo. Ratovi, glad, potresi i sve što danas vidimo da se dešava nije Božje djelo iako o tim stvarima govori Biblija da će se dešavati kao rezultat ljudskog bezakonja i drugih činioca na koje čovjek ne može djelovati. Kad iz biblijske perspektive ‘vidimo’ da se dešava ono što je prorečeno onda možemo ‘znati da dolazi Isus’ (Mt 24:33). No, tek kad on dođe u svojoj slavnoj prisutnosti, mi ćemo ‘vidjeti Znak sina čovječjeg’ i biti svjedoci tog događaja (Mt 24:30,31).  Mi smo svjedoci događaja koje su prorekli Bog i njegov sin Isus Krist. No, i mnogi drugi ljudi su svjedoci toga tako da i među drugim kršćanskim zajednicama mnogi vjeruju da će Isus doći. Takvo uvjerenje je bilo prisutno među kršćanima kroz cijelu povijest. No da li to što vidimo ‘svjedočanstvo’ vremena u kojem živimo može svakog čovjeka označiti kao Jehovinog svjedoka u pravom smislu riječi?

Za Isusa se može govoriti da je ‘vjerni i istiniti svjedok’ jer je on preko nebeskog zastupnika vidio Jehovu licem u lice kao i Mojsije. Vidio je mnoga djela koja je Bog među ljudima činio preko njega. Čuo je Božji glas koji je posvjedočio za njega. Niti jedan čovjek ne može biti takav pouzdan svjedok. Isus je bio Jehovin svjedok jer je ‘vidio i čuo’ što je Bog rekao i učinio u skladu sa svojom riječju. Zato je Ivan Krstitelj rekao za njega: "Što je vidio i čuo, o tome svjedoči, ali nitko ne prihvaća njegovo svjedočanstvo. Tko prihvati njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da Bog istinu govori“ (Iv 3:22,23). Prema ovim riječima Isus je bio taj svjedok dok su drugi samo trebali prihvatiti njegovo svjedočanstvo. Isus je bio Jehovin svjedok, jer je vidio i čuo ono što drugi nisu vidjeli i čuli. Ukoliko su prihvatili njegovo svjedočanstvo to ih nije činilo svjedocima. Svjedoci za Boga su bili i oni koji su vidjeli djela koja je Bog činio preko Isusa pa su poput Nikodema mogli reći da vjeruju kako je Isus Učitelj koji je došao od Boga i da je Bog s njim (Iv 3:2). Tako onaj tko ‘prihvaća Isusovo svjedočanstvo’ nije ‘svjedok’ nego vjernik koji vjeruje u to i prihvaća činjenice s kojima ‘potvrđuje da Bog govori istinu’. Tko danas vjeruje u Sina Božjeg, prihvaća ‘svjedočanstvo’ koje nam je dano preko apostola kao pouzdanih svjedoka. Za razliku od njih, mi nismo svjedoci, nego samo vjernici.

Ivan Krstitelj je bio jedan od svjedoka koji su mogli svjedočiti za Isusa jer je rekao: "Ja sam to vidio i svjedočim da je on Sin Božji” (Iv 1:34; 5:33). Apostol Ivan je napisao: "A sami smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao svog Sina kao Spasitelja svijeta" (1.Iv 4:14). S druge su strane Isusovi neprijatelji tražili svjedoke s kojima bi optužili Isusa. Tako čitamo: "Za to su vrijeme glavari svećenički i cijelo Sudbeno vijeće tražili lažno svjedočanstvo protiv Isusa kako bi ga mogli ubiti, ali nisu ga našli, premda su pristupili mnogi lažni svjedoci“ (Mt 26:59,60). Kao što vidimo iz svega ovoga, da bi netko mogao za nekoga ili protiv njega iznijeti ‘svjedočanstvo’ morao je biti ‘svjedok’ onoga što je vidio ili čuo u vezi nekoga. Zato je Isus tražio od svojih apostola da budu njegovi zastupnici i ‘njegovi svjedoci’ koji bi imali sve dokaze kojim bi mogli svjedočiti za njega, a samim tim i za Jehovu. Budući da su apostoli trebali zastupati Isusa koji je bio ‘Jehovin svjedok’, onda su i oni mogli biti Jehovini svjedoci jer su mogli iz prve ruke posvjedočiti da je Isus njegov Sin o kojem je on unaprijed govorio. No, da li mi možemo iz prve ruke posvjedočiti da je Isus Božji Sin. Ne, mi u to vjerujemo na temelju ‘njihovog svjedočanstva’ zapisanog u Bibliji.

Za razliku od nas vjernika, pa čak i onih u prvom stoljeću, samo su apostoli mogli biti pouzdani svjedoci za Isusa. Zato je njih Isus obavezao da budu ‘njegovi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje’ (Dj 1:8). Ovaj izraz ‘sve do kraja zemlje’ nije označavao cijelu planetu, niti vrijeme koje se trebalo protezati do naših dana, tako da se mi ne možemo poistovjetiti sa tim izrazom ‘bit će te mi svjedoci’ koja se odnosila na apostole. Isus je samo njima rekao: “Počevši od Jeruzalema, vi [apostoli] ćete biti svjedoci toga“ (Lk 24:47,48). Također im je rekao: "vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom“ (Iv 15:27). Apostoli su zaista mogli biti pouzdani svjedoci ili svjedoci u pravom smislu riječi jer su bili s Isusom ‘od samog početka’ pa sve do ispunjenja svega onoga što im je on govorio, a njima je često govorio ono što nije govorio ostalim učenicima. Oni su sa svojim suradnicima zaista obišli cijeli tada poznati svijet, od Babilona na istoku do Španjolske na zapadu, te cijeli dio Sredozemlja, Sjevernu Afriku, Aziju i Evropu ‘dajući temeljito svjedočanstvo’ o Isusu (Dj 8:25; Ga 2:7-9; Ri 15:24).

Apostoli su znali koja je to odgovornost biti Isusov ‘svjedok’, u smislu u kojem je to Isus tražio od njih, pa su prilikom izabiranja dvanaestog apostola tražili upravo takvog pouzdanog svjedoka. U zamjenu za apostola Judu su izabrali učenika Matiju koji je za razliku od drugih učenika mogao poput apostola biti Isusov ‘svjedok’ jer je ‘mogao posvjedočiti sve o Isusu, od dana Isusovoga krštenja pa sve do uznesenja’, (Dj 1:21,22). Oni nisu tražili nekoga koji je samo povjerovao u Isusa iz onoga što je čuo, nego onoga koji je mogao osobno ‘posvjedočiti sve o Isusu’, odnosno tko je bio s Isusom ‘od početka’ kao i ostali apostoli. Uzimajući ove stvari u obzir, a u kontekstu u kojima su bili izrečeni, onda je razumljivo da se izraz ‘bit će te mi svjedoci’ odnosio samo na apostole, a ne na ostale na koje se Isus nije mogao osloniti kao svoje pouzdane svjedoke. Npr. Apostol Ivan je bio svjedok Isusove smrti pa je rekao za sebe: “Onaj koji je to vidio svjedoči i svjedočanstvo je njegovo istinito. On zna da govori istinu, da i vi vjerujete“ (Iv 19:33-36). Petar kaže da je ‘svjedok Kristovih patnji’ (1.Pe 5:1). Takvi ‘svjedoci’ kao što su bili apostoli i još neki učenici kao Matija i Antipa, su se razlikovali od ostalih kršćana koji nisu bili svjedoci tih događaja, nego su samo povjerovali u ‘njihovo svjedočanstvo’ (Ot 2:13). Naravno, bilo je i drugih svjedoka, ali oni nisu mogli posvjedočiti o svemu što je bilo povezano s Isusom, nego samo o pojedinim događajima koje su osobno vidjeli i čuli. Jedan od njih je vjerojatno bio Stjepan kojega je Pavle nazvao 'svjedokom Isusovim' (Dj 22:20).

Za razliku od ostalih kršćana prvog stoljeća, apostoli su zaista bili jedini pravi i pouzdani svjedoci za Isusa. Da bi ispunili svoju ulogu Isusovih svjedoka, oni su na sebe odmah preuzeli zadatak da propovijedaju po cijelom tada poznatom svijetu. Već na samom početku je apostol Petar dao temeljito svjedočanstvo o Isusu, pa je prisutnom mnoštvu rekao za Isusa: “Ali Bog ga je podignuo iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci“ (Dj 3:15). Kasnije je apostoli rekli sudbenom vijeću: “Mi [apostoli] smo svjedoci tih događaja“ (Dj 5:32). Kad je Petar dao svjedočanstvo Korneliju i njegovom domu također im je rekao: “A mi [apostoli] smo svjedoci svega što je činio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu. Njega su ubili objesivši ga na stup. Bog ga je uskrsnuo treći dan i dao mu da se pokaže ljudima, ali ne svemu narodu, nego svjedocima koje je Bog unaprijed odredionama [apostolima] koji smo jeli i pili s njim nakon što je ustao iz mrtvih“ (Dj 10:39-41).

Zanimljivo je ovdje primijetiti da je Bog ‘unaprijed odredio tko će biti svjedok’ za Krista. Samim tim, ostali Isusovi učenici nisu bili određeni i pozvani da u tom pravom smislu riječi svjedoče za Krista jer ih Krist nije ovlastio za to. Kasnije je Pavle, dajući svjedočanstvo o Isus rekao kako se “[Isus] mnogo dana ukazivao [apostolima] koji su s njim otišli iz Galileje u Jeruzalem, a koji su sada njegovi svjedoci pred narodom“ (Dj 13:31). Pavle ovdje samo potvrđuje da su apostoli ispunjavali ono što je Isus od njih tražio, a to je da ‘budu njegovi svjedoci u Jeruzalemu, Samariji i do kraja zemlje’. Zato nisu svi tadašnji kršćani mogli biti svjedoci za Isusa u tom smislu, nego su mogli biti samo vjernici koji su povjerovali u ‘svjedočanstvo’ apostola koji su propovijedali tu istinu o Kristu po cijelom tada poznatom svijetu. Mnogi koji su postajali kršćani nikad nisu vidjeli Krista niti čuli njegov glas, pa je razumljivo da nisu mogli biti njegovi svjedoci. Za razliku od njih, apostol Pavle je bio ovlašteni Isusov ‘svjedok’ jer je u viziji ‘vidio i čuo’ njega i njegov glas i zapovijed koju je dobio kad mu je rekao: "Jer ukazao sam ti se zato da te izaberem za slugu i svjedoka da objavljuješ ono što si vidio i ono što ću ti o sebi pokazati“ (Dj 26:16). Kasnije mu je Ananija to ponovio pa mu je rekao: “jer ćeš [Isusu] biti svjedok pred svim ljudima za ono što si vidio i čuo“ (Dj 22:15,16; 23:11; 1.Ko 11:23; Ga 1:1,12). On nije poput ostalih Isusovih apostola bio očevidac Isusove službe na zemlji, ali mu se Isus ukazao, pa je i on mogao biti ‘svjedok’ Isusova uskrsnuća kao Božjeg sina. Pavle je mogao biti ‘svjedok za Isusa’ jer je rekao da Božju riječ i zapovijed  “nije primio od čovjeka niti ga je tko učio o njoj, nego mu ju je objavio s neba Isus Krist“(Ga 1:12). Zato je apostol Pavle često govorio pred drugima upravo o tom svom ‘viđenju Isusa u njegovoj nebeskoj slavi’ (Dj 9:27; 22:6-10; 26:12-16; 1.Ko 9:1). U tom svjetlu, mi danas ne možemo biti svjedoci za Isusa jer nam se Isus još nije objavio s neba, a kamo li da nam je direktno dao zapovijed. Biti ‘svjedok za Krista’ je u ono vrijeme bila čast dana onima kojima se Isus ‘ukazao’ nakon svog uskrsnuća i uzašašća na nebo’. To nije mogao biti netko tko je samo čuo svjedočanstvo o kojem su svjedočili apostoli, a koje mi danas možemo čitati u Bibliji.

Zato postoji razlika između onih svjedoka koji iznose svoje svjedočanstvo i svih ostalih ljudi koji iznose, ne svoje, nego tuđe svjedočanstvo. Onaj koji iznosi tuđe svjedočanstvo o Isusu se ne može nazivati ‘njegov svjedok’ iako može iznositi tuđe svjedočanstvo u koje vjeruje. Imajući u vidu sebe i Isusove apostole kao Isusovih svjedoka, Pavle je rekao vjernicima: "Dakle, tako propovijedamo — bio to ja ili oni (apostoli) — i tako ste povjerovali“ (1.Ko 15:9,11; Ri 10:18). Dok su apostoli svjedočili o Isusu o onome što su vidjeli i čuli, svi ostali, koji su postali kršćani su ‘povjerovali’ u njihovo svjedočenje koje se trebalo ‘utvrditi među njima’ (1.Ko 1:6). Zato su samo ‘apostoli’ s pravom mogli biti ‘Isusovi svjedoci pred narodom’. Stoga Pavle nije nikad od Timoteja, koji nije bio Isusov svjedok, tražio da on svjedoči o Isusu, nego mu je samo rekao da se ‘ne postidi svjedočanstva o našem Gospodinu’ koje je primio od apostola (2.Ti 1:8; 3:14). Timotej je davao ‘svjedočanstvo’, svoje vjere u Krista ‘pred mnogim svjedocima’ koji su vidjeli njegovu vjeru u Krista koju je pokazivao u svom životu (1.Ti 6:12). O Isusu je samo govorio na temelju onoga što je spoznao i povjerovao od apostola. Ovi drugi se spominju kao svjedoci njegove vjere a ne kao Kristovi svjedoci ili Jehovini svjedoci.

Stoga i mi možemo riječima i djelima davati samo svjedočanstvo svoje vjere o Bogu i Kristu. O Bogu i Isusu možemo samo iznositi svoje čvrsto uvjerenje i ne stidjeti se dobre vijesti. Danas nitko od kršćana sebe ne može nazivati Isusovim svjedokom jer nije bio u prilici da posvjedoči o nečemu što nije vidio ni čuo od Isusa dok je on bio na zemlji, niti je postao svjedok Isusovog pojavljivanja i djelovanja u naše vrijeme. Osim toga, Isus se još nikome nije ukazao u viđenju kao Pavlu tako da nitko ne može reći da ga je vidio, a kamoli čuo osim što postoje lažna viđenja i ukazanja koja nemaju svoju vjerodostojnost. No, kad čitamo Ivanovo Otkrivenje koje mu je dao Isus, onda ćemo primijetiti da jedan anđeo kaže kako je Ivanovoj braći: “povjereno da svjedoče za Isusa. (…) Jer svrha je proročanstava da svjedoče za Isusa.” (Ot 19:10). Svjedočiti za nekoga je očito moguće neizravnim putem preko 'proročanstava' koja su se ispunila na Isusu. Tako će se Sotona boriti protiv onih kojima je “povjereno da svjedoče za Isusa“ jer su povjerovali u njega iako ga još osobno nisu vidjeli ni čuli (Ot 12:17; 1.Pe 1:8). Takvi nisu Isusovi svjedoci kao što su bili apostoli, ali mogu svojim riječima i djelima vjere svjedočiti njemu u prilog dokazujući da je on Krist poput Apolona koji je pred drugima “dokazivao iz Pisama da je Isus doista Krist“ (Dj 18:28).

Isus je prorekao da će se na zemlji u budućnosti pojaviti njegovi ‘svjedoci’ koji će prorokovati cijelom svijetu. Oni će očito imati prednost da im se Isus ‘ukaže’ i da im da nalog da prorokuju jedno kratko vrijeme. Još nitko od ljudi nije dobio tu čast, tako da ne možemo tvrditi da su neki još početkom 20. stoljeća dobili nalog od Isusa da ga predstavljaju u ulozi ova “dva svjedoka“ iako istaknuti predstavnici Watchtowera bez ikakvih dokaza tvrde da predstavljaju te svjedoke (Ot 11:3). Očito Isusov svjedok ne može biti svatko tko je kršćanin, ali svatko onaj tko je pravi kršćanin je prihvatio proročanstva koja svjedoče o Kristu pa može svjedočiti za njega da je on Krist.

Za razliku od onih koji su se s pravom mogli nazivati ‘svjedocima’ za Jehovu i Isusa, svi mi ostali nemamo to isto pravo jer ne ispunjavamo sve preduvjete za biti svjedok. Mi smo samo primili i ‘prihvatili Isusovo svjedočanstvo’ o Bogu i ‘svjedočanstvo apostola’ o Isusu i to preko Biblije kao pisanog ‘svjedočanstva’ i onih koji su nam ukazivali na biblijsku istinu o Jehovi i Isusu, tako da s čvrstim uvjerenjem možemo govorili o Jehovi i Isusu. Mi ne možemo tvrditi da smo njihovi svjedoci, ali možemo iskazati ‘vjeru i povjerovali u ono što nismo vidjeli’ jer imamo neke pouzdane dokaze koji nam potvrđuju našu vjeru, tako da možemo na neki način ‘potvrđivati da Bog govori istinu’. Na taj način svaki vjernik ne može biti pouzdani svjedok za Jehovu i Krista ali može ‘prihvaćati svjedočanstvo onih koji su postali svjedoci onoga što su vidjeli i čuli’ (Iv 3:11,32,33; He 11:1). Npr. ako nisi vidio da je tvoj bliski prijatelj učinio neko dobro djelo, ne možeš biti svjedok toga, ali možeš čuti i povjerovati da je on to učinio. Samim tim možeš svjedočiti o njemu kao dobrom čovjeku koji je spreman u svim situacijama činiti dobra djela. 

Govoriti i svjedočiti nije jedno te isto. ‘Govoriti’ o nečemu što znamo ne znači da smo svjedoci toga. Samo onaj tko je svjedok može, ne samo govoriti o onome što zna nego i ‘svjedočiti’ o tome što je vidio i čuo. U tom smislu je Isus rekao Nikodemu za sebe i druge proroke:

“Zaista, zaista, kažem ti, govorimo ono što znamo i svjedočimo o onome što smo vidjeli...“ (Iv 3:11).

Prema tome, svako može ‘govoriti’ o onome što zna, a samo onaj koji je vidio može ‘svjedočiti’ o tome. Budući da nismo svjedoci mnogo toga o čemu govorimo, onda ne možemo davati svjedočanstvo o tome, nego možemo samo govoriti da to znamo i da u to vjerujemo pri čemu možemo drugima ‘svjedočiti’ o svojoj vjeri i djelima davati vidljivo ‘svjedočanstvo’ svoje vjere. U kojem smislu čovjek može svjedočiti svoju vjeru? Poledajmo što je rekao Jošua (grč. Isus) Nunov:

“Nato je Jošua narodu rekao: “Sami ste protiv sebe svjedoci da ste po svojoj volji izabrali Jehovu da mu služite.” A oni su rekli: “Svjedoci smo!” (Jš 24:22)

Da, svi mi trebamo biti svjedoci svoje vjere u Jehovu kojemu smo svojevoljno obećali da ćemo mu služiti. Svi koji vjeruju u Boga mogu svjedočiti svoju vjeru u njega. To ne moraju biti samo oni koji se nazivaju Jehovini svjedoci po imenu svoje zajednice, nego svi koji vjeruju u Boga i njegovu riječ. Apostol Pavle je rekao da je svim ljudima “očito ono što se može znati o Bogu jer im je Bog to učinio očitim. Jer njegova se nevidljiva svojstva, naime, njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvorio“ (Ri 1:19,20). Svi koji ‘vide’ ono što se može smatrati istinitim ‘svjedočanstvom’ mogu ‘znati’ da Bog postoji i mogu biti svjedoci toga što vide. No da li svakoga od njih Bog može smatrati svojim ‘svjedocima’? Što je Jehova mislio kad je Izraelce nazvao ‘svojim svjedocima’?


Tko su bili Jehovini svjedoci?

U knjizi proroka Izaije Bog kaže svom narodu: ‘vi ste mi svjedoci’, na temelju kojih je i naša Zajednica prisvojila naziv ‘Jehovini svjedoci’. Taj izraz trebamo ispravno razumjeti kako bi vidjeli da li je Bog cijeli svoj narod obavezao na službu kojom su svaki od njih bili obavezni redovito propovijedati i govoriti o njemu, pogotovo kad je riječ o propovijedanju drugim narodima tj. nevjernicima. Bog je tada rekao Izraelcima kao narodu koji je po njegovoj riječi bio oslobođen iz ropstva, da su ‘njegovi svjedoci’, ali samo u slučaju oslobođenja kojeg su po Božjoj proročanskoj riječi sami doživjeli. Oni nisu mogli biti svjedoci za ono što su doživjeli njihovi očevi u prošlosti. Kontekst nam kaže da je Jehova u to vrijeme imao one svjedoke koji su mogli posvjedočiti da je on pravi Bog koji može ispuniti ono što je prorekao i obećao, a što nisu mogli drugi narodi posvjedočiti za svoje bogove. Zato je Bog rekao svom narodu: “Vi ste moji svjedoci”, kaže Jehova, “i sluga moj kojeg sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi i razumjeli da sam ja onaj isti. Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i poslije mene neće biti nijednoga. Ja, ja sam Jehova, i osim mene nema spasitelja.” “Ja sam prorekao, spasio i objavio, kad među vama nije bilo nijednoga tuđeg boga. Stoga ste vi moji svjedoci”, kaže Jehova, “a ja sam Bog“ (Izaija 43:10-12).

Kad je Jehova rekao ovim Izraelcima: “Vi ste mi svjedoci … da sam ja … prorekao, spasio i objavio“, onda su oni mogli reći: “Svjedoci smo“! Oni su imali ‘pisano svjedočanstvo’ preko kojeg su znali da je Jehova to prorekao. Međutim to saznanje ih nije moglo učiniti svjedocima sve dok nisu vidjeli da se to ispunilo upravo na način na koji je bilo unaprijed objavljeno. Jehova im je stoga rekao: “Ovako govori Jehova kralj Izraelov i izbavitelj [”Otkupitelj“, ”St“] njegov, Jehova nad vojskama: ja sam prvi i ja sam posljednji, i osim mene nema Boga. I tko kao ja oglašuje i objavljuje ovo, ili mi uređuje otkako naselih stari narod? Neka im javi što će biti i što će doći. Ne bojte se i ne plašite se; nisam li ti davno kazao i objavio? Vi ste mi svjedoci; ima li Bog osim mene?“ (Iz 44:6-8).Kad im je Jehova rekao da su oni ‘njegovi svjedoci’ onda im je rekao da su oni svjedoci koji mogu posvjedočiti da On stoji iza svih proročanskih riječi i objava koje su se ostvarili pred njihovim očima. Zbog toga su ‘Jehovini svjedoci’ bili svi oni koji su se osvjedočili da je to Jehova rekao i učinio. Preko takvih ‘svjedoka’ je sebi skupio dovoljno svjedočanstva koje je zapisano u Bibliji kako bi mi stekli vjeru u njega. Da li onda svi mi možemo biti takvi svjedoci kojima će Jehova reći: “Vi ste mi svjedoci“. Čemu to mi danas možemo biti svjedoci ako još ne vidimo ispunjenje proročanstva o svom izbavljenju?

Uzmimo za primjer neke slične događaje gdje su neki ljudi postali svjedoci koji su mogli potvrditi nečije riječi i postupke. Kad je Boaz želio uzeti Rutu za ženu, on je rekao “pred starješinama i svim ljudima: “Vi ste (mi) danas svjedoci da iz Naomine ruke kupujem sve što je bilo Elimelekovo i sve što je bilo Kiljonovo i Mahlonovo. I Rutu Moapku, ženu Mahlonovu, kupujem za sebe da podignem ime umrlome na nasljedstvu njegovu da se ime umrloga ne bi zatrlo među braćom njegovom i nestalo s vrata mjesta njegova. Vi ste danas tome svjedoci.” Nato su svi ljudi što su bili na vratima i starješine rekli: “Svjedoci smo“! (Ru 4:9-11). Ovi ljudi su tog dana vidjeli što je rekao i učinio Boaz. Sami su se osvjedočili pa su postali svjedoci da je to učinio u skladu sa Božjim zakonom. On im je uvijek mogao reći: “Vi ste mi svjedoci“. No to nije mogao reći onima koji nisu bili očevici tog događaja. Budući da je imao svjedoke, nitko u narodu nije mogao ustati protiv njega. Ovi svjedoci su po potrebi mogli drugima reći što su vidjeli i čuli. Ostali koji nisu bili ‘svjedoci’ su mogli samo prihvatiti tuđe svjedočanstvo koje je kasnije zapisano u Bibliji. Uloga svjedoka prestaje sa njihovom smrću, a ono što ostaje je pisani dokument kao ‘svjedočanstvo’ o tom događaju.

Jehova je svima nama dao pisano ‘svjedočanstvo’ preko kojeg možemo saznati sve o njemu i to prihvatiti kao istinu. To svjedočanstvo je njegova Riječ koju je ‘davno kazao i objavio’, a kroz ‘izbavljenje’ potvrdio. To ne može nitko osim njega. Dok se to nije dogodilo, oni su samo vjerovali da će ih Jehova osloboditi, ali nisu još mogli biti svjedoci za njega dok on to nije ostvario. To oslobođenje i spasenje je istinito ‘svjedočanstvo’ kojim su oni mogli svjedočili o Jehovi idućim naraštajima jer su osobno doživjeli i vidjeli da se ispunilo ono što je Jehova prorekao. Na temelju gomilu dokaza onoga što su ti oslobođeni Izraelci vidjeli kao ispunjenje svega onoga što je Jehova ‘prorekao i objavio’ a zatim i ‘spasio’ svoj narod iz Babilonskog zarobljeništva, oni su mogli posvjedočiti da je Jehova pravi Bog.

Kao narod koji je postojao preko tisuću godina, oni su mogli biti svjedoci mnogih Jehovinih djela i znati da iza njih stoji Jehova. Globalno gledajući, oni su kao narod bili Jehovini svjedoci, iako mnogi pojedinci među njima to nisu mogli tvrditi za sebe. Naime, među njima je bilo mnogo pojedinaca koji nikad nisu vidjeli neko Jehovino djelo koje je bilo izvršeno na osnovu neke objave ili proroštva. Nisu mogli osobno svjedočiti takvom događaju ali su na osnovu nekog vidljivog svjedočanstva vjerovali u njega i razumjeli da je On jedini i pravi Bog. Naime, među njima je postojao ‘šator svjedočanstva’ a kasnije i ‘hram’ te ‘kovčeg svjedočanstva’ i vidljivo teokratsko uređenje kojim se Jehova služio. Događaji iz prošlosti koji su se čitali i prepričavali su služili kao pisano ‘svjedočanstvo’ za Jehovu. Prema tome, iako nisu svi kao pojedinci mogli biti svjedoci za Jehovu, ali su zato ‘kao narod’ mogli biti njegovi svjedoci iz naraštaja u naraštaj. Osim toga, kad je oslobođenim Izraelcima Jehova rekao da su ‘svjedoci’ njegovog djelovanja kao pravog Boga, onda nigdje ne zapažamo da On, samim tim što ih naziva ‘svojim svjedocima’ obavezuje svakog od njih da idu i drugima svjedoče o toj činjenici u koju su se sami uvjerili.

Pogledajmo u kontekstu knjige Izaije što je Jehova rekao Izraelu kao svojem ‘sluzi’: “Ja sam prorekao, spasio i objavio, kad među vama nije bilo nijednoga tuđeg boga. Stoga ste vi moji svjedoci”, kaže Jehova, “a ja sam Bog“ (Iz 43:12). Da li su ove Jehovine riječi trebale navesti svećenike u Izraelu da svakog člana Izraelske zajednice koji je izašao iz ropstva, ovlaste za propovjednike ili glasnike koji će ići neznabošcima po selima, gradovima i po kućama da im svjedoče o tome da je Jehova ispunio na njima ono što je prorekao? Biblija i njena povijest nam ne daju takvu sliku ovih spomenutih ‘Jehovinih svjedoka’ starog doba. Međutim naša Zajednica unatoč tome tvrdi da su Izraelci morali to činiti jer ih su bili ‘Jehovini svjedoci’. Pogledajmo kako je to rečeno u Stražarskoj kuli od 1.7.2006. na str.21,22. st.3,4:

“...Kao narod koji nosi Jehovino ime, Izraelci su trebali drugima svjedočiti o njegovoj vrhovnoj vlasti. Trebali su biti narod ’stvoren na slavu Jehovi‘. Trebali su ’pripovijedati hvalu Jehovinu‘, govoriti drugima o tome kako ih je na začuđujuće načine izbavio i tako slaviti njegovo sveto ime. Ukratko govoreći, trebali su biti narod koji će svjedočiti za Jehovu...“

Slično tome stoji u Stražarskoj kuli od 1.4.2006. na str.24. st.13:

“...Kad netko postane Jehovin svjedok, on preuzima na sebe dužnost da svjedoči o svom Bogu. Jehova je pripadnike njemu predanog izraelskog naroda pozvao da budu njegovi svjedoci kako bi potvrdili da je on pravi i vječni Bog (Izaija 43:10-12, 21). No Izraelci nisu izvršili zadatak koji su dobili i Jehova ih je na koncu odbacio. Danas pravi kršćani smatraju velikom čašću što mogu svjedočiti o Jehovi. Mi to činimo zato što ga ljubimo i želimo da se njegovo ime posveti. Zar bismo mogli šutjeti kad znamo istinu o našem nebeskom Ocu i njegovom naumu? Osjećamo se isto kao apostol Pavao kad je rekao: ”Na meni je dužnost. Zaista, jao meni ako ne objavljujem dobru vijest!“ (1. Korinćanima 9:16).

Ovakvi komentari su napisani na način kojim nam se želi dati do znanja da smo obavezni propovijedati, samim tim što nosimo naziv ‘Jehovini svjedoci’. Tko nam je dao taj naziv – Bog ili čovjek? Kojim povodom je Bog izdvojio grupu kršćana 1919. godine i kasnije ih nazvao svojim svjedocima? Što su to samo oni mogli čuti, vidjeti i posvjedočili? Navodno su samo oni proricali da će 1914. godine doći kraj ovom svijetu, ali to se nije ostvarilo tako da ih te neostvarene objave ne mogu dovesti u vezu sa pravim Bogom nego sa čovjekom. Slične neostvarene objave su bile vezane za godine 1915., 1918. i 1925. Unatoč tome, onaj tko je stajao iza tih neostvarenih objava je navodio članstvo da moraju propovijedati. To je posebno naglašeno uzimanjem naziva ‘Jehovini svjedoci’ kojim su još više naglašavali dužnost da svatko objavljuje dobru vijest u skladu sa tim nazivom, jer svjedok ne može i ne smije šutjeti.

No, kome su to Izraelci morali svjedočiti i propovijedati? Da li je činjenica što ih je Bog smatrao svojim ‘svjedocima’ mogao obavezati da budu ovlašteni propovjednici poput proroka? Ne. Kao prvo za njih se kaže da su trebali, ne propovijedati, nego pripovijedati. Izraelci su te razne priče iz povijesti svog naroda ‘pripovijedali’ svojoj djeci i budućim naraštajima, a koje su svjedočile za Jehovu kao pravog Boga, što se ne može nikako izjednačiti sa ‘propovijedanjem’ ili objavljivanjem Božje riječi kojeg su vršili proroci, a kasnije Isus i apostoli. Pripovijedanje i propovijedanje imaju dva različita značenja. ‘Pripovijedati’ je unutar svoje obitelji mogao svatko tko je bio upoznat sa određenim događajima iz pisane prošlosti iako nije morao biti svjedok tih događaja, a ‘propovijedati’ su mogli samo oni koji su izabrani i poslani da u Božje ime govore njegove riječi cijelom narodu. I jedni i drugi su ‘objavljivali’ a samim tim i na druge prenosili ono što su čuli i znali. U Stražarskoj kuli od 1.9.1995. str 11, st.11. stoji:

"Poslušni bi Izraelci svojoj djeci pričali o Jehovinim moćnim djelima. Njihova bi pak djeca o njima pričala svojoj djeci i to bi se činilo iz generacije u generaciju. Na taj način Jehovina moćna djela nisu pala u zaborav. Slično je to i danas, roditelji imaju odgovornost svjedočiti svojoj djeci (5. Mojsijeva 6:4-7; Priče Salamunove 22:6).“

Ovdje se izraz ‘svjedočiti’ treba odnositi na ‘iznošenje događaja koji svjedoče o Jehovi kao pravom Bogu’. No ako te događaje nismo osobno vidjeli i doživjeli, onda o njima ne možemo nikome osobno svjedočiti iz prve ruke kao svjedoci, nego ih možemo samo prepričavati i pripovijedati drugima kao svjedočanstvo u koje smo osobno povjerovali. Naravno, ako u to vjerujemo, onda nas Jehova može smatrati svojim slugama koji putem njegove pisane riječi kao pisanog svjedočanstva svjedočimo da je On pravi Bog. No takvo iznošenje nekog pisanog svjedočanstva u kojeg vjerujemo ne može imati neke veze sa izrazom ‘svjedok’.

Kad je riječ o ovim Izraelcima koji su izašli iz ropstva Babilona, oni su s tim veličanstvenim dokazom mogli posvjedočiti da je Jehova pravi Bog. Kad se to ostvarilo onda su samo oni mogli biti svjedoci tog događaja kojeg su prepričavanjem mogli prenositi drugim generacijama Izraelaca, a i onima iz drugih naroda koji su željeli saznati o njihovom Bogu. No ove druge generacije Izraelaca nisu se mogle nazvati ‘svjedocima’ koji su to vidjeli, ali su mogli vjerovati i posvjedočiti da se to dogodilo jer su bili potomci oslobođenih Židova. Zato Isus nikad nije generaciju Židova s kojima je živio nazvao ‘Jehovinim svjedocima’, a niti svojim svjedocima. Iako je imao mnogo učenika koji su ga slijedili on je samo svojim apostolima dao zapovijed da budu ‘njegovi svjedoci pred narodom’ jer su samo oni bili pouzdani svjedoci svega onoga što je on govorio i činio pod vodstvom Božjeg duha (Dj 1:8; 13:31). No takvih svjedoka više nema tako da se nitko danas ne može zvati njegovim svjedokom. Međutim, o Isusu Kristu danas mogu propovijedati a time i svjedočiti mnogi koji nisu njegovi svjedoci, ali su stekli vjeru u njega na temelju Biblije kao pisanog ‘svjedočanstva’. No to opet ne moraju činiti svi, nego samo oni koji su pozvani da to čine.

To što su neki od Izraelaca bili ‘svjedoci’ Božjih čudnovatih dijela ih nije obavezivalo da svaki od njih pojedinačno idu među narode i javno objavljuju da je Jehova pravi Bog i da traže one koji će postati prozeliti ili obraćenici na židovsku vjeru, jer to nije bilo uključeno u značenje izraza ‘Jehovin svjedok’. Kao i u slučaju Isusovih učenika samo su neki pojedinci među njima bili ‘unaprijed određeni’ da javno daju svjedočanstvo o Bogu i Kristu pred narodima. Bog nikad nije svakog Izraelca, a time i svakog svog slugu ovlastio za svog zastupnika i glasnika, nego samo pojedine muževe koji su javno govorili Božju riječ, bez obzira da li su bili očevici Božjih djela ili ne. Zato ne možemo tvrditi (kao što to piše u navedenom članku) da je Bog Izraelce kaznio jer nisu propovijedali drugima o njemu, odnosno što “nisu izvršili zadatak koji su dobili i Jehova ih je na koncu odbacio.“ Jedino što su mogli i morali činiti je da pripovijedaju svojoj djeci i među sobom o Bogu kako bi imali vjeru u njega i živjeli po njegovom Zakonu. No, mnogi od njih, iako su vjerovali u svog Boga, nisu dali dokaz ili ‘svjedočanstvo’ svoje vjere i pouzdanja u Jehovu i njegovu Riječ. Budući da drevni Izraelci nisu živjeli po Božjim zakonima, Jehova je između njih izabrao pojedince od kojih je stvorio sebi novi narod Izrael koji je trebao svojim primjernim životom dati takvo svjedočanstvo o Bogu i Kristu.

Vratimo se opet povijesnoj pozadini i kontekstu u kojem sam Jehova spominje svoje ‘svjedoke’. Tko je od tih svjedoka mogao zastupati Jehovu među narodima? Ako se vratimo na spomenuti stavak iz Izaije 43:12, vidimo da je Jehova ‘prorekao, spasio i objavio’. Ti izrazi su spomenuti u kontekstu onih muževa koje je Jehova izabrao i ovlastio da preko njih ‘proriče, objavljuje i spašava’. Proroci, svećenici, suci, kraljevi, knezovi i starješine su bili Jehovine ‘sluge’ i ‘pomazanici’ preko kojih je upravljao svojom riječju i svojom voljom. Samim tim su samo oni bili imenovani ‘upravitelji’ Božje riječi i njegovih veličanstvenih djela. Njihova uloga je bila drugačija od uloge ostatka naroda. No, čak ni oni nisu imali isti zadatak, ali su svojim zastupanjem Jehove mogli doprinijeti da cijela nacija Izrael bude ‘svjedok’ Jehovinih veličanstvenih djela. Svi su mogli svjedočiti Jehovinim blagoslovima ali i prokletstvima koji su bili izravno povezani sa slušanjem ili odbacivanjem Jehove.

Izraelci su ‘kao narod’, zbog Jehovinih blagoslova koje su uživali, mogli čak i bez riječi davati jedno veliko svjedočanstvo pred narodima koja je ‘donosila Jehovi hvalu, slavu i čast’. U Stražarskoj kuli od 1.9.1995. str.11. st.12. stoji:

Bogati blagoslov koji je Izrael dobivao od Jehove dok mu je bio vjeran služio je kao svjedočanstvo okolnim nacijama. Kao što je rekao Mojsije nakon što je potanko ispričao Jehovine obećane blagoslove: ”Vidjeće svi narodi na zemlji da se ime Gospodinovo priziva na tebe, i bojaće se tebe“ (5. Mojsijeva 28:10).“

Iako su mnogi Izraelci mogli biti Jehovini svjedoci po pitanju spasenja kojeg je On učinio, oni nisu nosili odgovornost i ovlaštenje da svaki od njih pojedinačno javno objavljuje Božju riječ. Oni su ‘kao narod’ ‘objavljivali slavu Jehovinu’ i to uglavnom ‘bez govora i riječi’ kao što su tu hvalu o Bogu ‘objavljivala nebesa’ i sve što je stvoreno(usporedi Ps 19:1-4). Na takav su način Izraelci, dok su živjeli u skladu s Božjim zakonom, svjedočili za Jehovu svim okolnim narodima koji su to vidjeli ili čuli. Čak i neki iz neznabožačkih naroda, kao što je bila kraljica od Sabe, koji su vidjeli blagoslove života u Izraelskoj zemlji su postali svjedoci toga. Tako su glas o njima širili i mnogi ljudi iz okolnih naroda iako ih Jehova nije obavezao da to čine.

U tom kontekstu možemo razumjeti riječi iz tog istog 43.poglavlja knjige proroka Izaije gdje Bog svom narodu kaže: "Slavit će me zvijeri poljske, šakali i nojevi, jer dat ću da poteku vode u pustari, rijeke u pustinji, da bi pio narod moj, izabranik moj, narod koji sam sebi stvorio da razglasi (pripovijeda) hvalu moju“(Iz 43:20,21). Jehova je, kao što vidimo u ovom stavku, sebi mogao pribaviti slavu ne samo od svog naroda koji je uživao njegove blagoslove nego i od životinja koji su bezbrižno živjele u toj Božjoj zemlji. Kad se ovdje spominje ‘narod koji razglašuje hvalu Jehovinu’ onda je taj narod kao ‘Božji sluga’, globalno gledajući objavljivao Jehovinu riječ. Pojam ‘razglasiti’, u kontekstu u kojem je napisan, se ne može dovoditi u vezu sa ovlaštenjem po kojem bi svaki pojedinac trebao ići i objavljivati neznabošcima Božju riječ.

Izraelci nikad nisu od Jehove dobili takav zadatak. Oni su o Jehovi trebali svjedočiti svojim životom. Pozvani su da o Jehovi pripovijedaju svojoj djeci i budućim naraštajima, a ne okolnim narodima (vidi Ps 78:5-7; 5.Mo 6:7). Svojim su životom trebali doprinijeti da ih Jehova vodi i blagoslivlja do te mjere da je to moglo postati očito svim okolnim narodima kao vidljivo ‘svjedočanstvo’. Na takav su način pribavljali Jehovi hvalu među svim narodima jer se glas o njima širio po svuda. S druge su strane, samo neki izabrani ‘sluge’, kao što su bili ‘proroci’ i ‘svećenici’, od Jehove bili postavljeni kao ‘upravitelji’ njegove riječi (He 5:1; Da 9:6). Oni su kao ‘Božji glasnici’ zastupali Jehovinu riječ i prenosili je Božjem narodu, prozelitima, a često i pripadnicima drugih naroda (Mal 2:7).

Kasnije su neki od farizeja i pismoznanci po svom vlastitom ovlaštenju ‘obilazili more i kopno kako bi jednog čovjeka obratili na svoju vjeru’ (Mt 23:15). Isus ih nije pohvalio zbog toga, niti je ostale Izraelce ukorio što to nisu činili jer se znalo kako je i preko koga Bog objavljivao svoju riječ i davao svjedočanstvo riječima. Prema tome, svaki je Izraelac znao da su samo pojedini muževi uvijek bili Božji glasnici pred svojim narodom, ali i pred drugim narodima. U svakom slučaju su samo te izabrane ‘sluge’ iz naroda javno zastupali Boga i njegovu riječ. Iako su samo pojedini muževi javno zastupali Božju riječ, pa čak i pozivali ljude iz drugih naroda da im se pridruže u pravom obožavanju, Biblija to opisuje globalno, kao da je ‘narod’ stajao iza toga. Slično tome se u Izaiji 2:3, proriče da će ‘narodi ići i govoriti: ‘Dođite’ (usporedi Iz 2:3; Ot 22.17). Ovaj izraz ‘narodi’ se očito ne odnosi na cjelokupne narode nego na one pojedince iz tih naroda koji su prihvatili pravo obožavanje. Međutim, koliko god pojedinci, potaknuti željom, pozivaju druge na put života i govore im o Jehovi Bogu, oni nikad nisu trebali biti ovlašteni da svi od reda na sebe preuzmu zadatak da javno pred drugima propovijedaju njegovu riječ, niti su bili ovlašteni da idu u druge narode kako bi ih pozivali na pokajanje i obraćenje. To su činili samo oni koje je Jehova ovlastio svojim duhom.

U tom kontekstu možemo čitati Božje riječi koje je također zapisao prorok Izaija, a glase: "Ja ispunjavam riječ sluge svojega i ostvarujem objave glasnika svojih...“ (Iz 44:26a). Ovdje se izraz ‘sluga’ ne odnosi na cijeli narod Izrael nego na one izabrane ‘sluge’ koji su služili kao ‘proroci’ i ‘glasnici’, dok su Izraelci kao narod bili ‘sluga’ ali nisu služili kao glasnici. Ako je trebalo uzeti u obzir njihovo svjedočanstvo, ti Izraelci su to rado učinili kako bi svojoj djeci i budućim naraštajima dali čvrsto pouzdanje u svog Boga. Izraelci su nakon oslobođenja iz Babilonskog zarobljeništva mogli biti ‘svjedoci’ za svog Boga jer su bili svjedoci svega onoga što je On učinio za njih u skladu sa svojim objavljenim naumom. On ih je mogao u određenim situacijama pozvati za svoje svjedoke, ali to nije značilo da su morali svi odreda pojedinačno javno propovijedali.

Tako postavljeno teokratsko uređenje Izraela kao naroda se nastavilo i nakon što je osnovana kršćanska skupština i novi narod Izrael. Svaki se kršćanin mogao osvjedočiti da je Božja riječ istinita. Iako većina njih nisu bili svjedoci Božjih čudnovatih djela o kojima su samo čuli, oni su mogli svojim životom svjedočiti da čvrsto vjeruju u Božju riječ i njegove zakone i time potvrđivati istinitost onoga u što vjeruju jer živimo po vjeri, a ne po onome što vidimo (Heb 11:1). Bog ih je stoga mogao smatrati svojim slugama koji mogu pružiti dokaz ili svjedočanstvo svoje vjere pred drugima koji će biti potaknuti da ‘slave Boga’ i da ga traže u zajednici s njima. No, samo su pojedinci među njima bili pozvani da Boga i Krista zastupaju kao propovjednici. Tako je apostol Pavle, spominjući ‘otkupninu’ kao glavnu temu dobre vijesti, rekao: "...O tome će se svjedočiti u svoje vrijeme. Radi tog svjedočenja ja sam postavljen za propovjednika i apostola“ (1.Ti 2:5-7). Iako svi kršćani mogu svjedočiti o Bogu i Kristu, ipak vidimo da su samo neki muževi u prvom stoljeću ‘postavljeni za propovjednike’ i to upravo ‘radi tog svjedočenja’. Kad je Isus za sebe rekao da je ‘za to poslan’ ili ‘postavljen’ onda je imao u mislima svoje ‘pomazanje’ kojim je bio ovlašten od Boga za evanđelizatora. Stoga je i apostol Pavle rekao za sebe da ga je Jehova ‘postavio za propovjednika’ što je odgovaralo ‘pomazanju’ za točno određenu službu koju nisu obavljali svi kršćani.  Propovjednici koji su ‘postavljeni’ ili ovlašteni ‘radi tog svjedočenja’ su oni koji su trebali pružiti ‘svjedočanstvo’ da se svuda po svijetu propovijeda dobra vijest o kraljevstvu kao što je prorečeno: "I ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj“(Mt 24:14). ‘Svjedočanstvo’ je nešto što govori samo za sebe. Dobra vijest je u sebi sadržavala svjedočanstvo onoga što je Bog učinio preko Krista u korist svih koji povjeruju, ali to svjedočanstvo mogu objavljivati i oni koji nisu svjedoci onih događaja koji su sadržani u dobroj vijesti.

Biblija spominje mnoge vjerne osobe iz prošlosti i naziva ih ‘svjedocima’. Budući da ih je bilo zaista mnogo onda ih naziva ‘oblakom svjedoka’. No o kojim je ljudima riječ i zašto se za njih govorilo da su bili ‘svjedoci’? Čega su oni bili ‘svjedoci’? Što su vidjeli? Pavle je ukazao na neke od tih primjera pa je rekao: "Jer zbog vjere su ljudi iz staroga doba primili svjedočanstvo da su Bogu po volji (...) Vjerom je Abel prinio Bogu vredniju žrtvu nego Kajin i zbog te vjere primio je svjedočanstvo da je pravedan, jer je Bog posvjedočio da prihvaća njegove darove. I zbog te vjere, iako mrtav, još uvijek govori“ (He 11:2,4). Bog je svojim vjernim ljudima starog doba na razne načine ‘posvjedočio’ da su po njegovoj volji. Oni su od Boga primili svjedočanstvo da su mu po volji. Tako su postali svjedoci ispunjenja Božjeg obećanja na njima osobno. To je Bog osobno posvjedočio i Abelu i to na nadnaravan način koji se može pripisati samo Bogu. Abel je ‘primio to svjedočanstvo’ s neba koje je bilo vidljivo i očito čak i njegovom bratu Kainu.

Pravi i pouzdani svjedok za Jehovu ne može biti svatko samim tim što se naziva ‘Jehovin svjedok’ pogotovo ako svoje svjedočanstvo temelji na onome što je samo čuo od drugih bilo usmenim ili pismenim putem. Osim toga, služba propovijedanja uopće nema ništa zajedničko sa vlastitim uvjerenjem da je Jehova pravi Bog. To uvjerenje s kojim je povezana naša nada u ispunjenje svih Jehovinih obećanja možemo objavljivati drugima bez da smo ovlašteni za propovjednike. Zajednica je svojim nazivom ‘Jehovini svjedoci’ željela opisati grupu kršćana koji imaju zadatak da službom propovijedanja svjedoče za Jehovu i njegovo kraljevstvo. Izraz ‘svjedočiti’ je usko vezala uz ‘propovijedanje’ tako da je izrazu ‘svjedok’ dala jednu drugu dimenziju i težinu u dobroj namjeri da svakog svog člana navedu da ‘svjedoči’ za Jehovu, što samo po sebi nije loše, ali je tu namjeru poistovjetila sa zadatkom i obavezom koju je Isus dao samo apostolima. Iako se Isusov poziv: ‘bit će te mi svjedoci’ odnosio samo na apostole, Zajednica je tu misao proširila na sve kršćane koji nisu mogli svjedočiti za Isusa poput apostola. Stoga mi ne možemo biti pouzdani svjedoci nego možemo samo davati svjedočanstvo svoje vjere u ono što znamo i vjerujemo da je istina.

Budući da više ne postoje očevici svega onoga što je zapisano u Bibliji za Boga i Isusa, onda je i te kako važno da za njih ‘svjedoče’ samo oni koji imaju, ne samo čvrstu vjeru, nego i točnu spoznaju. Kao što je Isus unaprijed odredio tko će biti njegov svjedok, tako je preko apostola odredio da u službu propovijedanja budu poslani samo oni koji su duhovno osposobljeni, a koji se poput apostola mogu posvetiti tom zadatku. Isto je vrijedilo i za one koji su se trebali posvetiti poučavanju. To je bio njihov zadatak po kojem su na sebe preuzeli obavezu i odgovornost da budu Božji i Kristovi zastupnici iako nisu mogli biti Isusovi svjedoci poput apostola. No apostoli su ostavili svoje pouzdano svjedočanstvo koje mi uzimamo u obzir kada svjedočimo za svoju vjeru u Boga i Krista. To što svoje svjedočanstvo temeljimo na njihovom svjedočanstvu ne može obavezati svakog od nas da tu obavezu izvršavamo kroz službu propovijedanja. Mnogi od nas koji se nismo posvetili službi propovijedanja i poučavanja možemo bez ikakve obaveze širili glas o onome što smo ‘čuli i povjerovali’, čime samoinicijativno i neformalno u prigodnim situacijama objavljujemo dobru vijest. Zbog toga nismo svi Božji zastupnici jer nismo svi od Boga izabrani za taj zadatak, pa je sasvim razumljivo da svi ne nosimo odgovornost po tom pitanju kao ovlašteni propovjednici i učitelji Božje riječi. Davanje svjedočanstva svoje vjere riječima i djelima ne spada u obavezno propovijedanje i stvaranje učenika

Kad je u pitanju naše svjedočenje o onome u što vjerujemo, dešava se da u javnost iznosimo i pogrešne informacije. Vjerni i istiniti svjedoci nisu prije sto godina mogli govoriti ‘vrijeme se približilo’ i čak navoditi datume i godine Isusovog dolaska kad se unaprijed znalo da to nije u skladu s Kristovim riječima? (Lk 21:8; Mt 24:36). I ne samo to, kad danas svjedočimo drugima da vidimo ‘znak Isusove prisutnosti’ onda očito u javnosti govorimo da je Isus već došao, a što nije u skladu s apostolskim razumijevanjem tog znaka. Kako onda možemo sebe smatrati pouzdanim ‘svjedocima’ ako o onome što vidimo svojim očima dajemo pogrešno svjedočanstvo, tj. ‘svjedočanstvo koje se ne slaže’ s apostolskim svjedočenjem (usporedi Mk 15:49)? Da li Bog može nas smatrati svojim svjedocima samo zato što smo u nešto povjerovali, a što nismo vidjeli ili smo pogrešno protumačili ono što smo vidjeli? U pravom smislu riječi mi se možemo smatrati samo Isusovim sljedbenicima – tj. kršćanima koji vjeruju u Krista, a koji još ne mogu biti njegovi svjedoci, odnosno svjedoci njegovog povratka i dolaska u slavi sve dok zaista ne vidimo ‘znak sina čovječjeg’?

Kada se uskoro ispune proročanstva o Isusovom dolasku i njegovom preuzimanju vlasti nad svom zemljom, onda će samo oni koji to dožive moći poput nekih Izraelaca biti svjedoci koji će uskrsnulima moći pričati ili pripovijedati te veličanstvene stvari. Po teokratskom pravilu će vjerojatno i tada izabrani muževi biti ovlašteni da poučavaju uskrsnule. Budući da je Božji narod kroz cijelu povijest mogao svjedočiti o svemu onome što je Jehova iz naraštaja u naraštaj činio u skladu sa svojom proročanskom riječju, onda možemo govoriti o Božjem narodu među kojima postoje oni koje Bog može pozvati za svoje svjedoke koji će moći posvjedočiti za Boga pred drugim ljudima koji samo mogu primiti s vjerom to svjedočanstvo i objavljivati ga drugima. Osim toga, sve ono što je u našem životu povezano s Bogom, a što smo doživjeli ili ćemo tek u budućnosti doživjeti kao svjedočanstvo od Boga može nam poslužiti da smo se osobno osvjedočili u Boga. U tom smislu smo svjedoci da je Bog s nama, a ne svjedoci onoga što su drugi Božji sluge kroz prošlost vidjeli i čuli.  

Kad se u Hebrejima 11.poglavlju spominju mnogi povijesni primjeri osoba, muževa i žena koji su pokazali vjeru u Jehovu Boga onda se za njih kaže da su ‘svjedoci’. U kom smislu su mogli biti njegovi svjedoci? Oni su na osnovu nekih pokazatelja koje su vidjeli i osjetili u svom životu bili svjedoci da je Jehova pravi Bog zbog čega su stekli vjeru u njega i kroz tu vjeru dobili svjedočanstvo da su mu po volji. Naime, da bi netko mogao ugoditi Bogu "mora vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže“ (He 11:6). Ta nagrada je svjedočanstvo koje se dobiva za vrijeme života i povezana je s osjećajem da smo ugodili Bogu iako nismo još primili ono što nam je Bog obećao, a to je vječni život u njegovom kraljevstvu. Tako su mnogi spomenuti ‘svjedoci’ "zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji, ali nisu primili ono što im je bilo obećano“ (He 11:39).

Iako ga se ne može vidjeti i čuti, mi možemo Boga gledati očima vjere i čuti što je on rekao preko svojih zastupnika koji su njegovu riječ zapisali u Bibliju. No tek onda kad se osvjedočimo da je Jehova pravi Bog mi možemo biti svjedoci za njega ali samo po pitanju vlastitog iskustva. Danas mnogi ljudi iz svijeta kršćanstva vjeruju da Bog postoji i da je dao svog sina za grijehe čovječanstva. Kroz cijelu povijest kršćanstva su mnogi svjedočili tu svoju vjeru kroz način života i zavjete koje su davali Bogu iz iskrenih poticaja koristeći čak njegovo ime u svojim molitvama i pjesmama. Živjeli su u nadi da će vidjeti blagoslove života u raju iako su mnogi taj raj povezivali s nebeskim životom u Božjoj prisutnosti. Mnogi su umirali zbog svoje vjere i ljubavi prema Bogu iako nisu imali prilike da budu svjedoci za Boga. No, da li su od Boga primili svjedočanstvo da su mu ugodili i da su mu po volji? Kako mi možemo znati da smo mu ugodili ako nismo bili svjedoci nekih događaja kojima možemo pripisati Božje uplitanje u naš život? Da li je služba propovijedanja razlog da ugodimo Bogu i da nas on prihvati i dade svjedočanstvo da smo mu po volji?


Tko je dao ovlaštenje zajednici 'Jehovinih svjedoka' ?

Kršćani poznati kao ‘Istraživači Biblije’ su uglavnom koristili javnu službu koju su vodeći članovi po primjeru apostola Pavla provodili među okupljenim masama ljudi. Ostali su na ulicama sa transparentima, pozivali ljude na te javne govore i skupove namijenjene isključivo širenju dobre vijesti među pripadnicima drugih kršćanskih religija. Kasnije su zahtijevali od svih svojih članova da idu od kuće do kuće i da sami prenose dobru vijest ljudima. Iako se u početku mnogi nisu odazivali na takav vid propovijedanja Zajednica je ustrajala upravo na takvoj metodi propovijedanja, dok se s vremenom odustalo od javnih i masovnih nastupa.

Zajednica se danas hvali sa postignutim brojem krštenih vjernika kojeg smatraju dokazom da Bog blagoslivlja, ne samo metodu propovijedanja ‘od kuće do kuće’, nego i činjenicu što u toj službi sudjeluju svi kršćani.No, može se slobodno reći da nije riječ o pravom nego prividnom blagoslovu. Naime i druge manje kršćanske zajednice imaju veliki porast vjernika iako ogromna većina njihovih članova nije obavezna ići u službu propovijedanja. Dok u tim kršćanskim zajednicama propovijedaju samo ovlašteni pojedinci, drugi se posvećuju različitim dobrim djelima pa čak i humanitarnim akcijama kojima čine dobro svima, a posebno onima s kojima su u vjeri. Možda mi sve to smatramo manje vrijednim u odnosu na našu masovnu propovjedničku kampanju za koju smatramo da je dokaz prave kršćanske skupštine koja slijedi Isusovu zapovijed o propovijedanju.

Kad govorimo o uspjehu kojeg se postiže masovnom propovjedničkom kampanjom u kojoj sudjeluju svi kršćani, a ne samo imenovani evanđelizatori, onda to možemo usporediti s ratom u kojem sudjeluje cijeli jedan narod, a ne samo vojnici koji su za to plaćeni. Poznato nam je da su neki gerilski pokreti u svoje redove regrutirali mnoge civile, žene pa čak i djecu koju su obučavali da ubijaju neprijatelje. Cilj je često opravdavao takav način vođenja ratovanja tako da su ti pokreti nakon dobivenih bitki i ratova svoj uspjeh i blagoslov isticali upravo kroz činjenicu da su u njemu učestvovali civili i djeca. Ono što je stajalo iza takvih ratova je bio osjećaj domoljublja i slobode koje su vođe koristili kako bi svima nametnuli odgovornost i potrebu da se i po cijenu svog života bore za te ideale. Zanimljivo je da se pokazalo kako su mnoga regrutirana djeca s velikom revnošću ubijala ljude komentirajući da su to činili zbog ljudskih ideala. No da li se treba hvaliti takvom revnošću i iskorištavanju civila i djece za svoje ciljeve?

Za razliku od ljudskih ratova, Jehova je pokazao u više primjera da njemu za ostvarivanje svojih ciljeva ne treba cijeli njegov narod za rat, nego samo malobrojni i izabrani. On je sa pojedinim prorocima, glasnicima i junacima uspjevano izvršiti svaki svoj zadatak pri ratovanju i objavljivanju svoje riječi. No, naša Zajednica se oslonila na masovnost a ne na one koji su za službu propovijedanja trebali biti izabrani i poslani. Ona je imala opravdan cilj da novostečenu vjeru, nadu i spoznaju proširiti do svih krajeva svijeta putem masovne propovjedničke kampanje. No, da li je taj cilj trebao biti ostvaren kroz ‘civile’ a ne samo kroz regrutirane i obučene vojnike. Iako su Isus i apostoli u svojim usporedbama koristili regrutirane vojnike koji su se razlikovali od ostatka naroda koji nije išao u rat, naša Zajednica je očito za svoje ciljeve koristila metode koje se mogu usporediti sa onim ratovima u kojoj su civili protiv svoje volje regrutirani za vojnike time što im je vlast nametnula osjećaj odgovornosti. Kao što se ljubav prema domovini i slobodi uspješno koristio za regrutaciju civila, tako je Zajednica ljubav prema Bogu i bližnjima iskoristila za regrutiranje svakog svog člana za službu propovijedanja. To što su mnogi ‘civili i djeca’ među nama pokazali revnost i uspjeh u toj službi nije nikakav dokaz da je takav vid službe opravdan.

Smatram da je Zajednica sa svojim zahtjevom kojim je tražila od svojih članova da idu u službu propovijedanja, čak onemogućila mnogima da ne postanu dio Zajednice. Vjerojatno je milijunima dobronamjernih osoba zbog te obaveze, koja se zahtijevala čak i prije krštenja, Zajednica zatvorila vrata i mogućnost da se nađu u zajednici sa nama, jer su svi oni to smatrali obavezom koju ne mogu prihvatiti. Mnogima koji se nisu osjećali sposobnima i hrabrima za tu javnu službu je nesvjesno stavljen osjećaj nesigurnosti i manje vrijednosti. To što su mnogi otišli ili su se našli odbačenima, može se krivo tumačiti da je za njih ta obaveza da idu od kuće do kuće bila ispod časti ili da nisu poslušni Isusovoj zapovjedi. Međutim, zašto nitko otvoreno ne govori o pravim razlozima zbog kojih mnogima teško pada ta obaveza.

Događa se da mnogi kojima se objavi dobra vijest povoljno reagiraju, ali kad shvate da je služba jedan od uvjeta da pređu prag, ostaju vječiti interesenti, od kojih milijuni njih čak niti ne dolaze na sastanke, osim na Spomen svečanost ili samo primaju i čitaju časopise Zajednice. Od tolikog velikog broja navodno zainteresiranih samo relativno malo njih idu do kraja te se krste kao objavitelji. One osobe koje odustaju od krštenja a time i od službe propovijedanja se smatra osobama koji nemaju dovoljno vjere u Boga i Krista. Tako se dolazi samo do onih koje se uspije uvjeriti da moraju javno propovijedati ako žele biti pravi kršćani i na tome temeljimo izreku da je ‘malo odabranih’. Međutim, vremenom čak i neki od njih koji se krste osjete na sebi teret tog zadatka te postepeno odustaju na način da smanjuju svoj udio u službi propovijedanja, dok drugi potpuno prestanu sa tom službom tako da u svakoj skupštini ima onih koje se vodi kao neredovite i neaktivne objavitelje. No to nije sve. Ima dosta onih koji trče za satima, kako pioniri tako i ostali objavitelji kako bi ispunili uvjete koji su postavljeni. Zato u svojoj službi imaju dosta praznog hoda samo da se dostigne neki cilj u satima.

Zbog potrebe da se pismeno izvještava skupštinu o vremenu provedenoj u službi neki objavitelji samo odlaze do onih s kojima često provode sate i sate u razgovoru noseći im usput nova izdanja Zajednice a bez ikakvog vidljivog duhovnog napretka. Drugi svoj uspjeh vide kroz dijeljenje velikog broja časopisa i knjiga velikom broju ljudi bez da se posvećuju samo onima koji imaju stvaran interes. Tako se bez opravdanog razloga ‘biseri’ bacaju pred mnoge osobe koji ne cijene istinu iz Božje riječi u toj mjeri da bi se odazivali na njenu poruku čime se Zajednica preko takvih objavitelja rasipa s novcem koji se daje za interese Kraljevstva (Mt 7:6). Pred takvim činjenicama se zatvaraju oči jer se smatra da je bitno to da se redovito propovijeda i da su na neki način svi u to uključeni. Isus, apostoli i prvi propovjednici nisu tako radili, niti su svoje vrijeme i novac posvećivali onima koji nisu htjeli slušati.

Ima mnogo onih koji se krste, izvještavaju svoju službu a da nisu dovoljno osposobljenima za jedan takav zahtijevan zadatak tako da takvi imaju kvantitetu ali ne i kvalitetu. Umjesto da ljudima prenesu dobru vijest, takvi svojim načinom zatvaraju vrata mnogim ljudima koji u kontaktu s njima stvaraju predrasude prema Jehovinim svjedocima opravdano nas smatrajući dosadnima i nametljivim ljudima. Iako ti ljudi možda nemaju prigovora na dobru vijest, ali prigovaraju tome što im se često kuca na vrata iako su nas uljudno odbili. Za razliku od Krista i apostola koji nisu tražili razlog da se ponovno vraćaju u mjesta koja nisu htjeli slušati poruku o Kraljevstvu, nama se danas iznose razlozi zbog kojih uvijek iznova treba ići kod onih koji nas nisu htjeli slušati. Ljudi stoga prigovaraju što im se po svaku cijenu želi nametnuti nešto što oni ne žele. Neki prigovaraju da nas iz pristojnosti prime u kuću kako ne bi razgovarali na vratima, ali da nas se nakon toga teško otarasiti jer neka braća jednostavno zasjednu i samo prelaze s teme na temu dobivajući time na vremenu provedenoj u službi. Zbog takvih i drugih razloga se daje povoda da se u svijetu ‘loše govori’ o našoj propovjedničkoj aktivnosti koju mi smatramo ‘našim dobrim djelima’ (Ri 14:16). No, kako se zbog takvih razloga ne bi loše govorilo o nama bilo bi na mjestu da svaka skupština, po primjeru iz prvog stoljeća, odredi ciljeve i zadatke kako bi dobru vijest širila na svom području. Starješine mogu poticati vjernike da poput prvih kršćana riječima i djelima svjedoče svojim bližnjima s kojima svakodnevno dolaze u kontakt pazeći da svjedočenje riječima ne bi bilo nametljivo. Čak i kad više ne bi imali prilike svjedočiti riječima oni bi nastavili svjedočiti djelima. S druge strane skupština bi za svoje neobrađeno područje među vjernicima izabrala osposobljenu braću i poslala ih da poput apostola propovijedaju i prave učenike, naravno ukoliko oni to mogu i žele.

Uzmimo primjer skupštinu u Antiohiji o kojoj izvještava učenik Luka. Po primjeru te skupštine, starješinstvo svake skupštine bi među svojim krštenim članovima trebali izabirati pojedince koji imaju sve duhovne preduvjete da ih se pošalje na te zadatke zajedno sa onima koji bi im mogli biti suradnici i pomoćnici. Budući da su imali veliko područje rada nisu ni mogli planirati da metodom od kuće do kuće pojedinačno objavljuju dobru vijest nego su javno propovijedali po svim gradovima i selima. Zanimljivo je to što ostali članovi skupštine u Antiohiji nisu bili poslani u službu propovijedanja na to područje, nego je taj zadatak bio povjeren samo dvojici vjernih muževa Pavlu i Barnabi koji su imali Marka za pomoćnika. Iako u toj službi nisu sudjelovali svi članovi skupštine ipak su ova dvojica apostola mogli u kratkom vremenu proći gradove i sela na svom dodijeljenom zadatku i ‘dovršiti djelo’ na koji su bili poslani (razmotri primjer iz Dj 13:1-5; 14:24-26).

Može se slobodno reći da je ta ‘skupština’ ipak ispunila svoj zadatak iako u toj službu na vanjskom području nisu sudjelovali svi njeni članovi. Na tom području su vjerojatno živjeli neki Židovi koji su na Pedesetnicu čuli za dobru vijest i krstili se i koji su o tome što su čuli i vidjeli govorili svojim bližnjima. Međutim ta braća nisu imali ovlaštenje da propovijedaju, pa je skupština u službu propovijedanja poslala ove izabrane muževe koji su svojim javnim propovijedanjem obuhvatili i one koji su već neformalno čuli dobru vijest. Zanimljivo je i to što se nakon tako obavljenog zadatka, ovi apostoli nisu ponovno navraćali na isto područje kako bi ponovno ‘objavljivali dobru vijest tamo gdje se već spominjao Krist’ (Ri 15:19,20). Međutim, oni su se ‘vratili’ sa ciljem da ‘posjete braću u svakom gradu u kojem su objavljivali riječ Božju’ (Dj 15:36,41). Zato nije bilo potrebno da skupština u Antiohiji i dalje šalje na to isto područje neke druge propovjednike, jer su Pavle i Barnaba dovršili zadatak na koji su bili poslani. Ono što je bilo potrebno su bili starješine koji će poučavati braću po tim skupštinama.

Prema tome, kad se na vagu stave pozitivne i negativne strane u vezi propovijedanja kojeg je Zajednica uvela, dolazimo do zaključka da je u nekim stvarima odstupila od metodologije apostola i prve kršćanske skupštine. Biblija nigdje ne izvještava da su svi prvi kršćani bili obavezni propovijedati, a kamoli da su prije krštenja trebali ispunjavati taj preduvjet. Nema izvještaja da su se na nivou svoje skupštine sastajali kako bi se svi zajedno školovali za propovjednike. Apostoli i starješine tada nisu slali sve kršćane po gradovima i selima, niti su ih slali od kuće do kuće. Stoga nigdje nema izvještaja da su se kršćani, a pogotovo oni koje se smatralo slabima i tjelesnima, suprotstavljali toj obavezi, kao što takve slučajeve imamo danas po svim skupštinama iako mnogi to ne žele priznati ili o tome ne žele govoriti.

Da je ta obaveza važila za sve kršćane onda bi vjerojatno Pavle u svoje vrijeme često nailazio na takve osobe koji su se krstili a koji nisu napredovali do te mjere da idu u službu propovijedanja. On bi u svojim poslanicama takvima neaktivnim objaviteljima često davao naglasak na tu dužnost i pokušavao bi ih na razne načine uvjeravati da idu u službu propovijedanja. Međutim, takvih savjeta i uputa nema dok s druge strane ima pregršt savjeta kako treba napredovati k zrelosti i kako svoj život dovesti u sklad sa svim Božjim zahtjevima. Pavle očito nije imao potrebu da nove, slabe i neiskusne pa čak i zrele kršćane potiče na službu propovijedanja jer je propovijedanje tada bio zadatak kojeg su obavljali samo oni koje bi sveti duh ili skupština ovlastila i slala u službu propovijedanja. Pavle je neke među članovima skupštine izabirao sebi za suradnike pa je samo takvima osobno davao upute i savjete. Ostalim kršćanskim vjernicima je osobno ili preko poslanica davao savjete kako da svojim kršćanskim životom i materijalnim prilozima doprinose da se dobro govori o kršćanskom putu i širi dobra vijest.

Npr. u svojoj poslanici Titu je naglasio da je ‘Bog svoju riječ objavio propovijedanjem koje je njemu bilo povjereno’, a zatim je preko Tita dao savjete i zapovjedi svim kršćanima kojima je Tit služio. U tim savjetima i zapovijedima nema niti jedno poticanje na službu propovijedanja, nego samo na kršćanski način života ‘kako bi se oni koji su povjerovali u Boga usredotočili na vršenje dobrih djela’ Ta ‘dobra dijela’ ne uključuju propovijedanje jer je Pavle ova ‘dobra djela’ na koja je mislio stavio nasuprot ‘bezakonju’, a samim tim i nasuprot svemu onome što nije u skladu sa Božjim zakonima i moralnim mjerilima (Tit 1:2,3; 2:14; 3:8). U Božje zakone nikad nije bilo uvrštena obaveza da cijeli narod propovijeda, jer bi time i šutnja s obzirom na propovijedanje bila izjednačena sa bezakonjem. No Zajednica je na nas stavila osjećaj krivnje ukoliko ne propovijedamo svim ljudima do kojih možemo doći na našem skupštinskom području koji obuhvaća mnoge gradove i stotinu sela. Čak i kad bi neki objavitelj ‘dovršio djelo na koji je bio poslan’ skupština poslije njega ponovno šalje drugog objavitelja na to isto područje. U tu svrhu često koristi riječi iz knjige proroka Ezehijela kojemu je bilo rečeno:

"Kad na zemlju neku pošaljem mač, a narod te zemlje složno odredi čovjeka i postavi ga za stražara svojega, i on vidi da mač dolazi na zemlju te zapuše u rog i upozori narod, ali onaj koji čuje zvuk roga ne posluša upozorenje, pa dođe mač i pogubi ga, krv će njegova pasti na njegovu glavu. Čuo je zvuk roga, ali nije poslušao upozorenje. Krv će njegova pasti na njega. Da je poslušao upozorenje, izbavio bi dušu svoju. A ako stražar vidi da mač dolazi, ali ne zapuše u rog i ne upozori narod, pa mač dođe i pogubi koju dušu između njih, ona će umrijeti zbog prijestupa svojega, ali krv ću njezinu tražiti iz stražareve ruke“ (Ez 33:2-6).

Kao što vidimo, Bog nije tražio od naroda da svi nose odgovornost ‘stražara’. Narod je trebao ‘odrediti i postaviti’ nekog između sebe i to vjerojatno onoga koji je dostojan povjerenja. Po tom pravilu je Bog također ‘odredio i postavio’ proroke, apostole i učitelje da brinu za duhovnu sigurnost Božjeg naroda, a ne za sigurnost ljudi iz svijeta. Bog je po tom svom nepromijenjenom teokratskom pravilu također preko Isusa ‘odredio i postavio propovjednike’ kao što je bio Pavle i preko njih pozivao ljude da dođu u sigurnost Božje skupštine gdje će se o njima brinuti ovaj ‘stražar’. Stoga u nastavku Bog kaže proroku Ezehijelu:

"Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu. Slušaj riječ iz usta mojih i opominji ih u ime moje! Kad kažem zlome: ‘Umrijet ćeš, zlikovče!’ a ti ne progovoriš i ne opomeneš zlikovca kako bi ga odvratio od puta njegova, on će umrijeti zbog prijestupa svojega, jer zlo čini, ali krv ću njegovu tražiti iz tvoje ruke. Ali ako opomeneš zloga da se odvrati od puta svojega, a on se ne odvrati od njega, on će umrijeti zbog prijestupa svojega, a ti ćeš izbaviti dušu svoju“ (Ez 33:7-9).

Ovaj stražar predočava vjerne muževe koji su po skupštinama postavljeni da brinu za dobrobit kršćanskih vjernika među kojima se mogu pojaviti bezakonita djela (2.Mo 18:25,26; Mt 24:45). Odgovornost koju su nosili svi ostali kršćani se svodila na duhovnu brigu o sebi i svojoj obitelji (1.Ko 7:16). Osim toga svaki je vjernik mogao neformalno svjedočiti i drugim ljudima izvan svoje obitelji i pomoći nekome da upozna poruku dobre vijesti, ali bi odgovornost o poučavanju na kraju ipak prepustili skupštinskim učiteljima i pastirima koji su postavljeni od Boga.

To što Zajednica smatra da je propovijedanje dokaz naše ljubavi prema bližnjima ne znači da je morala uvesti pravilo koje bi sve kršćane obavezivalo na tu službu. To što smatra da je osobni kontakt bolji od govorenja pred masama ljudi ne mora značiti da je trebala javnu službu propovijedanja, koja je bila istaknuta metoda Isusa i njegovih apostola, staviti u drugi plan. To što netko misli, želi i smatra, nije dovoljan dokaz da tako mora biti. Npr. kad je Bog uzeo nešto duha što je bio na Mojsiju i dao ga drugim izabranim muževima, onda je Mojsije rekao: "Volio bih da svi među Jehovinim narodom budu proroci, jer bi tada Jehova stavio svoj duh na njih!“ (4.Mo 11:25,29).

To što bi on ‘volio’ nije trebalo primorati Jehovu da postavi novo pravilo kako bi svi Izraelski muževi bili proroci. Slično tome, kad je Pavle rekao da bi ‘volio da svi ljudi budu kao i on’ po pitanju samaštva, onda to nije trebalo nikoga u skupštini navesti na pomisao da uvede ‘celibat’ po kojem bi se neki kršćani trebali odreći bračnog života kako bi se posvetili služenju drugima (1.Ko 7:7). Kao što su u jednoj kršćanskoj zajednici odgovorni muževi uveli celibat, tako su drugi odgovorni muževi u našoj zajednici uveli obavezu po kojoj svaki član zajednice treba biti propovjednik, samo zato što su jedni i drugi smatrali da je to ono što Bog traži.

Prema tome, ako je Zajednica smatrala da bi bilo dobro da svi kršćani propovijedaju kako bi širili dobru vijest, onda to ne znači da tako mora biti. Ona nije trebala mijenjati Božje pravilo niti postavljati uvjet po kojem se može krstiti samo onaj koji na sebe prihvaća zadatak propovjednika, a zatim to pratiti kroz karticu objavitelja čime se starješine nesvjesno dovode u situaciju da ‘gospodare nečijom vjerom’ (2.Ko 1:24; 1.Pe 5:3). Stoga možemo govoriti o jednoj novoj generaciji kršćana koji su postali propovjednici, ne po Božjem ovlaštenju, nego po čovjeku kao predstavniku biblijskog Društva Watch Tower za raspačavanje biblijske literature masovnom distribucijom zbog koje je propovijedanje izgubilo svoj izvorni smisao a dobilo jednu novu sliku povezanu sa distribucijom tiskanog materijala koji nije nadahnut od Boga i u koji se ljudi moraju uvjeravati da vide da li iza njih stoji Bog ili čovjek. 


Društvo Watchtower i nove metode propovijedanja

Razlog zbog kojeg se propovijedanje Jehovinih svjedoka razlikuje od metode prvih kršćana leži u tiskanoj literaturi. Prvi kršćani nisu poruku dobre vijesti širili raspačavanjem Biblija i tiskanog materijala, nego samo usmenim putem. Rijetki su imali priliku imati cijelo Sveto Pismo u svojoj kući ili ga koristiti u službi propovijedanja. Zato su se sastajali u sinagogama kako bi zajedno čitali i ‘istraživali Pisma’ (Dj 17;1-3,10,11). Budući da ni apostoli nisu sa sobom uvijek nosili ‘Pisma’ oni su ih često citirali i objašnjavali njihovu primjenu i značenje. Nisu imali nikakvo udruženje ili korporaciju kojom bi se služili za štampanje i širenje dobre vijesti pismenim putem. Pisma i poslanice koja su pisali su bila namijenjena braći u vjeri a ne ljudima iz svijeta. To se međutim s vremenom promijenilo. Širenje kršćanstva se tokom srednjeg vijeka često vršilo prisilno i drugim nebiblijskim metodama. Međutim, pojavom reformacije i osnivanjem biblijskih društava se omogućilo mnogim ljudima da dođu do svog primjerka Biblije, tako da se na taj način širila Božja riječ svuda po svijetu. Veliku ulogu u širenju Biblije i vjerske literature su imali kolporteri.

Kolporter je naziv izveden iz francuskog jezika (col – ‘vrat’;  porter; - ‘nositi’). Kolporteri su u srednjem vijeku išli od trgovine do trgovine te od kuće do kuće, nudeći robu koju su ‘nosili’ u torbama ili vrećama koje su nosili oko ‘vrata’. Neki kolporteri su kasnije prodavali novine te razne knjige i Biblije, a drugi kako bi na taj način proširili svoja vjerovanja i uvjerenja zbog kojih su bili proganjani. Zanimljivo je da su se u tim ranim godinama oni koji su sudjelovali u raspačavanju publikacije Istraživača Biblije od kojih su potekli Jehovini svjedoci nazivali ‘kolporterima’. Oni su ‘nosili’ i raspačavali časopise, knjige i traktate, a često su ‘oko vrata’ nosili i transparente sa religioznim porukama i sadržajima. Godine 1881. je u časopisu Sionska kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti kršćanima koji to žele i mogu upućen poziv da se prihvate evanđeliziranja. Do 1885. na taj se poziv odazvalo oko 300 evanđelizatora koji su otputovali po cijelom svijetu i dijelili pisani materijal kojeg je objavilo Društvo.

Krajem 19. stoljeća biblijska su društva Bibliju, koja sadrži dobru vijest, prevela i tiskala na mnoge jezike te distribuirala diljem svijeta. Zato su Istraživači Biblije nekoliko desetljeća smatrali da se već daje svjedočanstvo svim narodima. No u Stražarskoj kuli  od 1. prosinca 1928. je to mišljenje promijenjeno te je pisalo:

”Možemo li reći da se raspačavanjem Biblija ispunjava prorečeno propovijedanje evanđelja o kraljevstvu? Nikako ne! Unatoč raspačavanju Biblija neophodno je da mala grupa Božjih svjedoka na Zemlji tiska literaturu u kojoj se objašnjava njegov [naum] i da posjećuje osobe kojima su uručene Biblije. U suprotnom ljudi neće znati da je u naše vrijeme uspostavljena Mesijanska vlast.“

Jehovini svjedoci su bili i ostali uvjereni da je Božje Kraljevstvo pod vlašću Isusa Krista uspostavljeno 1914. godine na nebu, čime je započela prorečena ‘Kristova prisutnost’ u slavi za koju su se zanimali apostoli (Matej 24:3).  U Stražarskoj kuli od 1.2.2006,. str 24,25 stoji:

“Pred kraj 19. stoljeća, nakon što je vjersko otpadništvo dugo prevladavalo, ponovno se počelo obožavati Boga na ispravan način. Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, jasno su razumjeli zapovijed da čine učenike po cijeloj Zemlji (Matej 28:19, 20). (...) Međutim, Istraživači Biblije u to doba nisu shvatili puni smisao Mateja 24:14.“

U tom je broju Stražarske kule dalje pisalo:

”Godine 1920 (...) Istraživači Biblije došli su do ispravnog razumijevanja Gospodinovog proročanstva iz Mateja 24:14. Tada su shvatili da ’ovo evanđelje‘ koje se mora propovijedati po cijelom svijetu za svjedočanstvo ne-Židovima, odnosno svim narodima, nije evanđelje o kraljevstvu koje tek treba biti uspostavljeno, nego evanđelje koje govori da je Mesijanski Kralj već počeo vladati nad Zemljom.“

Međutim, kad uzmemo u obzir što je ‘Kristova prisutnost’ i razumijevanje koje su o tome imali apostoli i prvi kršćani, onda dolazimo do zaključka da Kristova prisutnost još nije uslijedila. Samim tim Jehovini svjedoci sve do sada propovijedaju evanđelje na netočan način jer govore ljudima da je Isus 1914 god. preuzeo vlast nad Zemljom, što nije točno (vidi svezak 13)

Budući da su Istraživači Biblije pod vodstvom brata Russella svoju propovjedničku aktivnost započeli izdavanjem časopisa u kojima su iznosili svoja tumačenja Biblije, bilo je potrebno naći načina da se ti časopisi distribuiraju onima koji će ih čitati s ciljem da upoznaju istinu o Bogu. S tim je ciljem tada osnovana korporacija Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania. Iako je brat Russell i stotine drugih evanđelizatora javno propovijedalo u mnogim zemljama, ostali članovi zajednice koji su to željeli su kao kolporteri prodavali, dijelili i raspačavali časopise, traktate i pozivnice svuda pa i po kućama. S vremenom je potražnja za takvom duhovnom literaturom bila sve veća, pa je bilo razumljivo da se sve više članova Društva Istraživača Biblije uključi u takav vid službe kolportera koji su u svojim torbama (‘oko vrata’) nosili biblijsku literaturu.

Samo po sebi je razumljivo da za raspačavanjem tiska nisu trebali postojati neki posebni preduvjeti osim da je dotična osoba priznati član zajednice koji poznaje bar ona osnovna biblijska učenja. I prvi kršćani su sa tim preduvjetima neformalno objavljivali dobru vijest, ali nisu bili ovlašteni da javno propovijedaju i zastupaju Isusa kao evanđelizatori. S pojavom korporacije Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania su se neke stvari izmijenile jer je raspačavanje biblijske literature izjednačeno s propovijedanjem dobre vijesti. Naglasak se više nije stavljao na pojedine propovjednike i na njihovo javno djelovanje, nego na potrebu da se sve članove kršćanske skupštine ovlasti za propovijedanje dobre vijesti kako bi se moglo raspačavati sve ono što je Društvo tiskalo. Vremenom se odustalo od javnog širenja dobre vijesti putem javnih govora, novina i radio mreža, tako da se sve podredilo tiskanju i raspačavanju, a samim tim i širenju svojih uvjerenja od kuće do kuće kao što su to radili srednjovjekovni kolporteri, ali ne i apostoli. Braća su se poistovjetila sa kolporterima koja su nosili novine, a koja su išli po ulicama i ljudima oko sebe prezentirali naslovne i udarne vijesti kako bi prodali što više novina. Samo se na takav način moglo očekivati da se tiskana riječ uruči što većem broju ljudi.

To je bilo opravdano jer se nije moglo zamisliti da se biblijska literatura Zajednice prodaje na javnim mjestima zajedno s drugim tiskanim materijalom jer taj pokušaj nije dao rezultate. Nju su zato morali raspačavati samo članovi skupštine. S druge strane, bilo je razumljivo da milijunske naklade časopisa, knjiga i Biblija nisu mogli raspačavati samo misionari koji su postavljeni od skupštine. Stoga se moralo u tu službu uključiti sve članove skupštine koji su tu literaturu trebali uručivati na ulicama i po kućama. Korporacija je na taj način nametnula distribuciju tiskane riječi, a Zajednica je tu distribuciju očito izjednačila sa propovijedanjem Božje riječi pa je postavila obavezu da svi kršćani moraju biti aktivni i revni propovjednici čime je težište te službe prebacila sa ovlaštenih propovjednika na sve vjernike. Naime, kad ne bi bilo te obaveze, dovelo bi se u pitanje i samo štampanje i distribucija časopisa i druge Biblijske literature. Kasnije su skupštinski objavitelji trebali ispuniti sve one zahtjeve za službu propovijedanje koji su bili dani apostolima pa je na nivou svih skupština otvorena i škola za obučavanje u službi propovijedanja i poučavanja. Tako se stvorio dojam da je propovijedanje obaveza bez koje se ne može tvrditi da je netko pravi kršćanin. Unatoč tome, uvijek je bilo onih koji nisu mogli prihvatiti tu obavezu što je umanjilo njihovu radost i suživot u zajednici s drugim članovima skupštine bez obzira na druga dobra djela koja su spremno činili u skladu sa svojom vjerom.

Budući da su korporaciju sačinjavali ona bogata braća koja su imala najviše novčanog udjela u njoj, onda su sve odluke dolazile od te braće. Tako dolazimo do zaključka da su oni koji su vodili i upravljali korporacijom bili bogati u materijalnom pogledu, što ne mora značiti da su i u duhovnom pogledu bili dovoljno bogati kako bi upravljali Isusovim imanjem na način da sami na sebe preuzmu odgovornost i obavezu propovijedanja. Na mjesto upravljanja ih je dovelo njihovo materijalno bogatstvo koje su oni vjerojatno iz ispravnih motiva ugradili u samu korporaciju. O tome piše u Stražarskoj kuli od 1.7.1990. str 17,18, odl. 9-11:

"U objavljivanje ovih časopisa i drugih pomoćnih sredstava za proučavanje Biblije bili su uključeni i određeni pravni zahtjevi. Stoga je u saveznoj državi Pennsylvaniji, SAD, ustanovljeno i registrirano društvo pod nazivom Watch Tower Bible and Tract Society (Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara). Godinama se vidljivo Vodeće tijelo poistovjećivalo sa sedmoricom koji su sačinjavali upravni odbor te korporacije, koja je osnovana da bi se objavljivalo pomoćna sredstva za proučavanje Biblije, a koja treba i koristi Gospodinov narod širom svijeta. Ovih sedam upravnika Društva bili su svi vjerni kršćani. Ali njihova uloga u toj zakonskoj korporaciji mogla bi ukazivati na to da su svoj položaj u Vodećem tijelu zahvaljivali tome što su ih izabrali zakonski članovi Društva Kula stražara. Nadalje, takvo članstvo i glasačke prednosti po zakonu su bile dozvoljene samo nekima koji su davali priloge Društvu. Takvo uređenje trebalo je biti promijenjeno. To je i učinjeno na godišnjem sastanku pensilvanijske korporacije Društva Kula stražara održanom 2. oktobra 1944. Statuti Zajednice bili su dopunjeni, tako da se članstvo više nije baziralo na financijskoj potpori. Članovi su birani između vjernih Jehovinih slugu u koje su bili uključeni mnogi koji služe kao punovremeni (stalni) radnici u centrali u Brooklynu (New York) i u podružnicama širom svijeta. Osvrćući se na to poboljšanje, Kula stražara od 1. novembra 1944. (engl.) je pisala: ”Novac, koji je zastupljen u materijalnim prilozima, ne treba imati odlučan glas, ne treba zapravo imati ništa sa popunjavanjem vodećeg tijela Jehovinih svjedoka na Zemlji. . . Ono što u toj stvari treba odlučivati i voditi je sveti duh, djelotvorna sila koja dolazi od Jehove Boga kroz Krista Isusa.“

Na osnovo ovoga se može postaviti pitanje:

  • Da li je i u kojoj mjeri Božji duh mogao djelovati na ljude čiji je novac igrao važnu ulogu kod odlučivanja tko će od njih upravljati korporacijom?
  • Da li su sve odluke tih ljudi po pitanju biblijskih nauka i organizacijskog ustrojstva mogle biti ispravne?
  • Da li su pod utjecajem nekih osobnih ili zajedničkih interesa gledali prije svega interese korporacije koja je osnovana da bi se štampala pomoćna sredstva za razumijevanje Biblije?
  • Da li su zbog postojanja jedne takve korporacije bili primorani da zbog njenog opstanka budu začetnici jedne ljudske zapovijedi o masovnom propovijedanju samo kako bi se opravdalo štampanje ogromnih količina biblijske literature?
  • Da li su bili primorani da zbog potrebe masovnog raspačavanja Isusovu zapovijed koju je dao apostolima promatraju kao poziv svim kršćanima da se uključe u propovijedanje i pravljenje učenika?

Može se zaključiti da je demokratski izabrani Upravni odbor svoje odluke i tumačenja Biblije zasnivao samo na onima koji su vodili glavnu riječ u korporaciji, a čiji je novac vodio glavnu riječ u odlučivanju. Naime, lako je povezati činjenicu da se novac koji se davao za štampanje biblijske literature i časopisa morao vratiti korporaciji kroz distribuciju i prodaju te iste biblijske literature. No da bi se došlo do velikog broja ljudi koji će kupiti tu biblijsku literaturu ili dati svoj prilog i time podmiriti sve troškove oko štampanja, moralo se u tu distribuciju uključiti sve članove zajednice. Tako su članovi Upravnog odbora zanemarili stvarno značenje Isusove zapovijedi o propovijedanju pa su propovijedanje doveli u vezu sa masovnom distribucijom biblijske literature.

Takva vrsta službe propovijedanja nije svima bila prihvatljiva pa se mnogi nisu aktivno i redovito uključivali u nju. No uvijek je bilo onih koje je duh poticao na revnost za jedan takav zadatak. Bilo je i onih koji su bili poslušni svemu što je dolazilo od vodećih muževa pa su se trudili ispuniti jedan takav zadatak iz uvjerenja da moraju propovijedati kako bi bili poslušni Kristovoj zapovijedi. No, kad su u pitanju mnogi koji nemaju takav duh koji bi ih poticao na službu propovijedanja, onda je tu ključnu ulogu odigrao pritisak okoline, kao i jedna vrsta nagovaranja koja je povezana sa manipulacijom. Takva manipulacija svoju snagu crpi iz osjećaja krivice koja se stvara kod svih koji ne bi izvršavali jedan takav zadatak. Dok taj osjećaj krivice mi povezujemo sa poslušnošću Isusovoj zapovijedi nismo ni svjesni da se time postiže jedan drugi cilj, a to je da svi mi učestvujemo u distribuciji svega onoga što je korporacija štampala i financirala našim zajedničkim novcem.

Umjesto da se shvati kako je skupština prvog stoljeća obilovala kršćanima s različitim darovima i službama, a ne samo s propovjednicima, danas se od svih traži da imaju duh revnosti u službi propovijedanja kako bi se svim ljudima pojedinačno donosila dobra vijest na njihova vrata i to preko časopisa i knjiga. Zato se nitko među nama ne usudi javno reći da mu teško pada obaveza da redovito iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec ide u službu od kuće do kuće jer bi znao da bi ga drugi smatrali neduhovnom osobom. Što bi tek bilo kad bi netko uzeo Bibliju i javno tvrdio da to nije zahtjev koji je dan svima nama. Znamo kako Zajednica gleda na takvu braću (op. zbog ove tvrdnje koju sami predočio svojim starješinama kroz nekoliko opširnih tekstova iz ove knjige sam također bio doveden pred pravni odbor).

Uspjeh u službi propovijedanja može biti veći ili manji, ovisno o onima koji provode tu službu i načinu na koji se ta služba provodi. Koji je onda način bolji i koji donosi prave rezultate? Jedan način je onaj kojeg su provodili Isus i apostoli u prvom stoljeću, a koji nije uključivao masovnost ni metodu od kuće do kuće. Takvim načinom Zajednica bi trebala imenovati osobe za evanđelizatore, a to upravo čini kroz misionarsku školu i školu namijenjenu onima koji se žele staviti na raspolaganje kao punovremeni objavitelji koji imaju materijalnu potporu Zajednice. Takvi su osposobljeni za takvu službu poput apostola i prvih misionara. Iako svoju službu mogu provoditi od kuće do kuće, oni bi posebno trebali biti osposobljeni za javnim objavljivanjem dobre vijesti kako bi u što manjem vremenu omogućili velikom broju ljudi da ‘čuju’ poruku dobre vijesti. Tako bi bili u mogućnosti da po primjeru apostola brzo šire dobru vijest i otvaraju skupštine gdje bi se sakupljali oni koji su naklonjeni vječnom životu. Prije nego bi se formirala skupština bili bi u mogućnosti da se posvete zainteresiranima i da ih poučavaju u njihovim domovima, čime bi ispunjavali zadatak da ‘poučavaju’ takve ljude ‘po njihovim kućama’ kao što su to radili Isus i apostoli.

No, opet ponavljam, ako je Isus bio pastir i učitelj on nije zahtijevao da svi koji ga slijede budu pastiri i učitelji, posebno ne žene. Ako je on bio evanđelizator onda ni taj zadatak nije zahtijevao od svih koji ga žele slijediti, pogotovo ne od onih koji nisu bili dovoljno kvalitetni i duhovno sposobni da se nose sa jednim tako zahtjevnim zadatkom kakvog je on provodio. Isus je za taj zadatak izabirao pojedince između mnogih koji su u to vrijeme bili kršteni i koji su ga slijedili. Takvim je dao primjer i upute te ih je slao da propovijedaju na način kakvog je on provodio. Druge, koje nije slao u službu propovijedanja, je poučavao o potrebi da svojim načinom života svjedoče o svojoj vjeri u Jehovu prije svega među svojim ukućanima i rođacima. Stoga su svi kršćani mogli nositi jaram koji je sa sobom nosio službu Bogu, ali samo u onome u čemu su mu mogli poslužiti. Biti propovjednik ili učitelj nije mogao biti svatko jer je to bio odgovoran zadatak. Ako se kršćane tražilo da olako ne prihvaćaju odgovornost ‘učitelja’, onda se to isto podrazumijevalo i za onoga tko je želio biti ‘propovjednik’ (Jk 3:1; 1.Ti 2:7; 2.Ti 1:11).

Jaram kojeg je netko mogao nosit je podrazumijevao njegovo nošenje odgovornosti u povezanosti s interesima Kraljevstva. Taj jaram nije trebao biti isti za svakoga nego je trebao odgovarati svakom kršćaninu u skladu s njegovim željama, mogućnostima i sposobnostima. Zato su kršćani trebali biti zajednica koja obiluje različitim službama i darovima koji su omogućavali da se dobra vijest propovijeda i onima vani i onima unutar zajednice te da se dostojnima omogući da dobiju redovitu duhovnu hranu, pouku i ohrabrenje. Takav način organiziranja skupštine je donosio očekivane rezultate u prvom stoljeću. Nesporno je da se današnjom metodom propovijedanja i poučavanja također postižu neki rezultati vidljivi po broju onih koji se odazivaju na dobru vijest. Naime, kad se želi postići neki cilj, onda se on može postići na više načina. No koji je pravi način?

Smatram da je način propovijedanja u prvom stoljeću bio bolji i uspješniji jer su ga provodili samo oni koji su se posvetili tom zadatku i to na način kojim su omogućavali širokim masama ljudi da izravno i neizravno čuju ono što su propovijedali na javnim mjestima. Iako revnih kršćana koje duh tjera da propovijedaju ima i u svim današnjim skupštinama, problem je u tome što je propovijedanje i poučavanje postao zadatak koji se traži i od onih koje duh ne potiče na to tako da u njemu sudjeluju mnogi koji mu se ne mogu potpuno i kvalitetno posvetiti. No još gore je to što ga se smatra obaveznim za sve, muškarce i žene, za mlade i za stare, pa čak i za nemoćne i bolesne kršćane. Svi su stavljeni pod isti jaram odgovornosti tako da je veći broj onih kod kojih do izražaja dolazi samo kvantiteta bez obzira što su dugo u to uključeni.

Kvantiteta sa sobom donosi negativne rezultate zbog kojih se milijuni ljudi ne osjećaju pozvanima da dijele zajednicu s nama, pogotovo zato što u svima nama prije svega vide propovjednike a ne kršćane. Često i mi neku svoju braću poznajemo uglavnom po službi propovijedanja a ne po drugim kršćanskim djelima. Zato ne možemo govoriti samo o pozitivnim stranama današnjeg načina propovijedanja kad iza svega toga postoje opravdani razlozi koji dovode u pitanje njenu opravdanost. Kad govorimo o javnoj službi, po primjeru apostola Pavla, onda bi Zajednica trebala širiti dobru vijest preko misionara ili evanđelizatora koji bi koristili sva dostupna javna sredstva za širenje evanđelja. Ako je apostol Pavle mogao sam na jednom velikom području izvršiti to djelo i dati temeljito svjedočanstvo na način da je svakodnevno držao javne govore na koja su dolazili ljudi iz okolnih gradova i sela, onda i današnji propovjednici, koji bi bili izabrani i poslani od Zajednice, mogu puno kvalitetnije izvršiti tu službu preko javnih okupljanja i javnih medija nego tisuće onih koji nisu osposobljeni i kojima je taj zadatak stavljen kao uvjet za preživljavanje velike nevolje. Uz taj uvjet je postavljen i još jedan zahtjev a to je izvještavanje svoje službe.

Dok su evanđelizatori u prvom stoljeću bili potpuno posvećeni propovijedanju dobre vijesti za koju su usmeno iznosili izvještaj o postignutim rezultatima, ostale kršćane se nije mjerilo po njihovom udjelu u službi propovijedanja niti su morali svaki mjesec upoznati starješine svoje skupštine o tome da li su bili u toj službi i koliko su vremena proveli u njoj. Međutim, iz nekih, navodno opravdanih razloga, je Zajednica uvela kartica objavitelja u povezanosti sa mjesečnim izvještajem kojeg trebaju davati svi njeni kršteni članovi.


Izvještajni listić

Biblija je puna brojki kojima se moglo mjeriti sve ono što je Bog u prošlosti činio preko svojih slugu i svog naroda. Te nam brojke daju uvid u mnogo toga iza čega je stajao sam Bog. No, pitanje je da li je izvještavanje o službi propovijedanja kojeg se traži od svih članova skupštine opravdano i da li je u skladu s Biblijom.

Zadatak propovijedanja nikad nije bio uvjetovan količinom vremena, nego posvećenosti tom zadatku jer su propovjednici morali svoj život podrediti toj službi sve dok je ne bi ispunili, nakon čega bi izvještavali skupštinu o svemu onome što su učinili i doživjeli u svojoj službi. Skupštine u prvom stoljeću nisu dijelile ili klasificirale kršćane po njihovom udjelu u službi propovijedanja. S jedne strane su bili imenovane i ovlaštene osobe koje su postavljene u skupštini sa ciljem propovijedanja i poučavanja, dok su s druge strane bili vjernici koji su se pod njihovim vodstvom izgrađivali u vjeri. Vjernici su se razlikovali po svojoj duhovnosti tako da se u Bibliji spominju jedni koji su duhovni, zreli i jaki a drugi tjelesni i slabi. No, budući da je Zajednica u današnje vrijeme sa zadatkom redovitog propovijedanja obavezala svakog kršćanina, uvela je terminologiju po kojoj su se trebali razlikovati oni koji su se potpuno posvetili tom zadatku od onih koji su tom zadatku trebali posvetiti svakog mjeseca bar onoliko vremena koliko su im dopuštale mogućnosti i to tako da u službu idu najmanje jednom tjedno. Stoga se današnji propovjednici unutar Zajednice razlikuju kao misionari, opći ili stalni pioniri, povremeni pioniri, kršteni ili nekršteni objavitelji. One objavitelje koji mjesečno bar jednom nisu bili u službi smatra se neredovitim objaviteljima, a one koji tu službu ne izvještavaju više od šest mjeseci smatra se neaktivnim ili nedjelotvornim objaviteljima. Da bi se sve njih moglo razlikovati i pratiti njihov udio u službi Zajednica je uvela obavezu izvještavanja svoje službe, što nije bila obaveza prvih kršćana.

Sva su ta pravila i nazivi uvedeni s ciljem da se stavi naglasak na službu propovijedanja kao najvažniji zadatak kojeg moraju izvršavati svi koji se žele smatrati pravim kršćanima. Stoga oni koji se ne podrede obavezi da propovijedaju na takav način nemaju isti status kao drugi kršćani čiji izvještaj pokazuje da su redoviti i prosječni u službi. Čak im se neizravno ukazuje da zbog toga mogu izgubiti priliku da žive u novom svijetu. Zbog tih izvještaja braću se često gleda kroz brojeve. Ako je izvještaj važan da bi se nadzirala nečija služba, onda bi i pastiri trebali podnositi takav pismeni izvještaj Zajednici po kojem bi se vidjelo koliko su tjedno ili mjesečno proveli sati u pastirenju i koliko su braće posjetili. Po tom izvještaju bi neki pastiri izgubili svoj kredibilitet i službu koja im je povjerena jer bi se moglo zaključiti da su ovce prepuštene sebi samima. No za to očito nije potreban pismeni izvještaj pa je i to dokaz koliko je redovita distribucija izdanja Društva važnija od nadgledničke službe.

Brojčani izvještaji u Bibliji su u nekim prilikama bili važni, ali ne toliko da su navele apostole i starješine prvog stoljeća da traže pismeni izvještaj od svih vjernika kako bi znali koliko ima onih koji su aktivni u službi propovijedanja. No, predsjednik Društva J.F. Rutherford je 1922. godine otvaranjem kartica objavitelja i izvještavanjem o broju sati i količini raspačane literature na neki način sve objavitelje primoralo da budu aktivni i redoviti u takvom vidu službe kako bi se osjećali kao sastavni dio skupštine kojoj je zadatak propovijedati i širiti dobru vijest. Da bi nas potakla na aktivno propovijedanje, pa makar mjesečno proveli najmanje 15 min u toj službi, Zajednica koristi primjer ‘Marije koja je skupocjeno ulje izlila na Isusovu glavu i noge’ i primjer ‘siromašne udovice’ koja je u hramsku blagajnu položila skromni prilog najmanje vrijednosti od dvije lepte (Iv 12:3; Mk 12:42-44).

Za razliku od Marije, ova je siromašna udovica svojim skromnim prilogom dala sve što je imala čime je njen prilog bio veći čak i od onih koji su davali od suviška. Ovo ‘služenje svojom imovinom’ i ‘davanje milostinje’ je bilo praksa kod Židova koji su na taj način udovoljavali Božjem zakonu. Ono je između ostalog služilo materijalnom podupiranju različitih službi u hramu, a samim tim i svećenika koji su po Zakonu živjeli na račun priloga kojeg su davali obožavatelji Jehove. Zato je sam Bog odredio u Zakonu da svi Izraelci redovito daju desetine i druge priloge kako bi se održala hramska i svećenička služba. Takav način služenja svojom imovinom se ubrajalo u ‘pravedna djela’ koja su trebala biti osobna stvar između svake pojedine osobe i Boga i o kojima nije trebalo davati izvještaj drugima (Mt 6:1,2).  No, da li su primjeri Marije i spomenute udovice trebali poslužiti nama za primjer kad je u pitanju vrijeme kojeg provodimo u službi propovijedanja? O tome čitamo:

“Iz Isusovog načina postupanja s ove dvije žene možemo izvući neke dirljive pouke o tome kako Jehova gleda na službu (propovijedanja) koja se vrši cijelom dušom (Ivan 5:19). Isus nije udovicu uspoređivao s Marijom. Dva udovičina novčića nije cijenio ništa manje nego Marijino ’mnogocjeno‘ ulje. Budući da su obje žene dale sve što su mogle, oba su dara u Božjim očima bila vrijedna. Stoga nemoj očajavati ako te preplavi osjećaj bezvrijednosti zato što u [službi propovijedanja] ne možeš učiniti sve ono što bi želio. (…) Jehova cijeni kad mu svaki pojedini pripadnik milijuna vjernih objavitelja Kraljevstva služi cijelom dušom, a to trebamo cijeniti i mi. No što ako izgleda da se neki u službi trude manje nego što bi mogli? Opadanje broja sati koje neki suvjernik provede u službi može zainteresiranim starješinama biti pokazatelj da je dotičnome potrebna pomoć ili ohrabrenje. Ujedno ne smijemo zaboraviti da neki pojedinci služe cijelom dušom, ali da se njihova služba može usporediti s udovičinim novčićima prije nego s Marijinim skupocjenim uljem. Obično je najbolje vjerovati da naša braća i sestre ljube Jehovu i da će ih ta ljubav potaknuti da učine najviše — a ne najmanje — što mogu. Nijedan savjesni Jehovin sluga sigurno neće odlučiti da služi Bogu manje nego što može! (1. Korinćanima 13:4, 7). Međutim, za mnoge pripadnike Božjeg naroda služiti cijelom dušom znači posvetiti se izuzetno vrijednom životnom pozivu — [punovremenoj] službi propovijedanja. (Stražarska kula, 15.10.1997. str.17)

Zajednica čak i ove primjere koristi kako bi nam nametnula obavezu da u službi propovijedanja damo sve od sebe, svoje vrijeme i novac. Kao da se želi reći da je materijalno davanje manje vrijednije od nečijeg udjela u službi propovijedanja. Međutim, spomenuta udovica je trebala poslužiti kao primjer kršćanima da i oni svojim velikodušnim davanjima podupiru ‘Gospodinovo djelo’, a ne da osobno učestvuju u tom djelu. Naime, Krist i njegovi apostoli su već koristili u svojoj službi priloge koji su im drugi učenici davali kako bi ih podupirali i kako bi ih na taj način služili svojom imovinom. Tako su Isusa i apostole pratile neke ‘žene koje su im služile svojom imovinom’, ali koje Isus nikad nije poslao da propovijedaju zajedno s apostolima i drugim učenicima (Lk 8:1-3). Zbog toga je Isus spomenuo i ovu udovicu kako bi dao do znanja da će Bog uvijek cijeniti one koji budu velikodušno podupirali svete službe i muževe koje on bude postavio u skupštini da služe kao učitelji, pastiri i evanđelizatori. Samim tim je ‘odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti’, da ‘pastiri piju mlijeko od svojega stada’ i da oni kao kršćanski ‘vojnici ne služe o svom trošku’ (1.Ko 9:14; vidi Ri 15:27). Naše davanje je po primjeru udovice trebalo podupirati službu propovijedanja i poučavanja koju su trebali vršiti ovlašteni i imenovani muževi. Zato Isus primjer ove udovice nije koristio da bi nas poučio o vrijednosti onih koji u službi propovijedanja daju sve od sebe, pa makar to bilo i manje od jednog sata mjesečno.

Osim toga, ako Zajednica tu ‘milostinju’ po primjeru ‘Marije’ i ‘siromašne udovice’, uspoređuje sa našim udjelom u službi propovijedanja onda se to ne podudara sa načinom kako je Isus gledao na ‘davanje milostinje’. On je u vezi toga rekao: "A kad ti daješ milostinju neka ti ne zna ljevica što daje desnica, da bi tvoja milostinja bila u tajnosti“ (Mt 6:1,2). Prema tome, ako se naš udio u službi Bogu uspoređuje sa ‘davanjem milostinje’, onda bi to naše davanje trebalo biti osobna stvar između nas i Boga, a ne o tome izvještavati skupštinske starješine koji bi tako znali tko je i koliko vremena učestvovao u službi propovijedanja. No, ukoliko Zajednica smatra da je izvještaj potreban kako bi mogla planirati štampanje i pratiti raspačavanje svojih izdanja, onda bi to moglo biti opravdano, ali na način da svaka skupština obaveže svoje članove da po tom pitanju daju svoj izvještaj ali da na njemu ne pišu svoje ime. Time bi svaka skupština mogla mjesečno izvještavati svoje članove o rezultatima raspačavanja biblijske literature kao što mjesečno izvještava o skupljenim prilozima bez da ima uvid tko je i koliko dao priloga. Mi često u negativnom svjetlu prikazujemo to što u nekim crkvama kršćanstva postoji običaj da se spominju imena osobe i količina novca kojeg su one dale kao svoje priloge. Na isti način bi trebali gledati i na izvještaje o našem duhovnom davanju na kojem ne bi trebalo stavljati svoja imena. Prvi kršćani nisu bili obavezni svoj udio u davanju svjedočanstva predočavati svojim starješinama jer se znalo da svaki onaj kojeg potiče srce na materijalno podupiranje evanđelizatora srce može također poticati na davanje svjedočenja o Kristu i rječima i djelima u svakoj prilici.

Izvještaji skupština bi pokazivali mnogo realnije stanje kad vjernici ne bi morali upisivati svoja imena. Tada bi skupština svakog mjeseca imala uvid u to koliko je njenih članova sudjelovalo u raspačavanju biblijske literature. Naime, kada bi se braći objasnilo da svi oni nisu ovlašteni da propovijedaju, ali da ipak koriste prilike kako bi svjedočili drugima i uručili im biblijsku publikaciju, i da to izvještavaju, tada bi se dešavalo da u nekom mjesecu manji ili veći broj njih uopće ne bi sudjelovao u tim zadacima. No, to ne bi trebalo predstavljati duhovni problem jer smo mogli zaključiti da oni ni nisu obavezni propovijedati. Zato je važno da nitko ne bi trebao znati tko nije a tko je i koliko je tog mjeseca govorio o Bogu i svojoj nadi, kao što se ne treba znati ni to tko nije a tko je i koliko je dao priloga za Gospodinovo djelo. Takvo davanje sebe, svoje imovine i svog vremena za podupiranje dobre vijesti bi prema Bibliji trebalo biti ‘u tajnosti’. S druge strane naglasak bi se stavio na one koji su u skupštini ovlašteni da propovijedaju, a koje skupština po Isusovoj odredbi treba materijalno podupirati jer bi se svakog mjeseca punovremeno posvetili tom zadatku. Za njih se mogu uvesti neka pravila kako ne bi ‘zloupotrebljavali pravo koje imaju kao propovjednici dobre vijesti’ (1.Ko 9:18). No, i oni ne bi trebali izvještavati vrijeme svoje službe ako su oni posvećeni toj službi od dana kada su postavljeni i poslani da propovijedaju. Njihov izvještaj bi se mjerio po rezultatima u širenju dobre vijesti na neobrađenim područjima i po novokrštenim učenicima. Osim toga, braća koja bi od skupštine bila imenovana za propovjednike bi uvijek mogla s vremena na vrijeme hrabriti sve ostalu braću sa onim što su postigli na dodijeljenom području, kao što su to činili i apostoli.

Kad je Isus ‘poslao’ apostole da propovijedaju dvoje po dvoje po selima i gradovima, oni su ga, kad su se vratili, ‘izvijestili o svemu što su činili i naučavali’ (Mk 6:7,30; Lk 9:10). Apostol Pavle i Barnaba su, nakon što su od skupštine u Antiohiji bili ‘poslani’ i nakon što su ‘stigli’ nazad, ‘skupili skupštinu i ispričali što je sve Bog preko njih učinio i kako je neznabošcima otvorio vrata k vjeri.’ (Dj 13:4; 14:27). Njihov izvještaj je vjerojatno ohrabrio braću u toj skupštini a i šire jer su oni “ispraćeni od skupštine prolazili kroz Feniciju i Samariju, potanko izvještavajući o obraćenju neznabožaca, što je svoj braći donosilo veliku radost. A kad su stigli u Jeruzalem, ljubazno ih je primila skupština i apostoli i starješine, a oni su ispričali što je sve Bog preko njih učinio“ (Dj 15:3). Ovaj način izvještavanja je bio sličan situaciji kad je Mojsije ‘poslao’ dvanaest muževa koji su bili ‘poglavari’ među svojim plemenom u obećanu zemlju da je izvide. Kad su se ‘vratili’ oni su Mojsiju a i cijeloj ‘zajednici podnijeli izvještaj’, koji je uključivao sve ono što su vidjeli zajedno sa dokazima koje su donijeli (4.Mo 13:1,2,25,26).

Što nam pokazuju ovi izvještaji? Kao prvo, njih su donosili osobe koje su bili izabrane između Božjeg naroda i ‘poslani’ sa određenim zadatkom. Kao drugo, njihovi ‘izvještaj’ su bili vezani za ono što su oni vidjeli i učinili. Kao treće, ti izvještaji nisu bili pismeni nego usmeni a bili su izrečeni pred starješinama i pred cijelom zajednicom ili skupštinom. S druge strane, u Bibliji nigdje nemamo spomena o tome da su svi vjernici donosili pred starješine takav izvještaj, a kamoli da su ga morali davati u pismenom obliku kako bi starješine mogle znati na kojem području službe propovijedanja treba raditi skupština ili pojedinci. Prema tome, čak i izvještaji koji se ovdje spominju su dokaz da su u prvom stoljeću samo pojedinci bili pod obavezom da propovijedaju dobru vijest, i da o tome daju izvještaj, dok su se svi ostali učenici molili za takve propovjednike, podupirali ih materijalno i zanimali se o napretku širenja dobre vijesti. Zato se ničiju vjeru i djelotvornost nije mjerilo sa vremenom provedenim u službi propovijedanja nego sa djelima vjere i načinom života kojima se odražavalo moralnost, poštenje, nesebičnost, dobrota, blagost kao i spremnost da se materijalno podupiru siromašne, a posebno one koji su bili ovlašteni za evanđelizatore, pastire i učitelje.

Kad su u pitanju brojčani iznosi, onda u knjizi Djela apostolskih imamo izvještaj da su se s apostolima jednom prilikom skupilo na sastanku ‘oko 120 učenika’, zatim da su se na dan Pedesetnice krstile ‘oko 3000 duša’ i da je kasnije ‘broj muškaraca koji su postali vjernici dostigao oko 5000’ (Dj 1:15; 2:5-11, 41, 47; 4:4; 6:7). Kod svih ovih brojeva se nalazi riječ ‘oko’ tako da je uvijek bilo riječ o približnom broju a ne točnom. Zato su svi ovi brojevi zaokruženi na desetice i tisućice što nam ne govori o potrebi o točnom izvještavanju, nego o približnom. Osim toga, braći je tada bilo važno znati koliko je ‘muškaraca’ postalo kršćanima,  kao što se u izvještaju o tome koliko je Isus nahranio ljudi spominju samo ‘muškarci kojih je, ne računajući žene i djecu, bilo oko 5000’ (Mt 14:21; 16:9,10). Takav način izvještavanja je nepotpun jer u njega nisu bili uračunate sve osobe. To što su se u ovim izvještajima računali samo muškarci nam govori o veličini onoga što se krilo iza tih brojeva. Muškarci su nosili mnoge odgovornosti prema Bogu i prema svojim članovima obitelji, pa je njihov broj bio značajniji od ukupnog broja u kojem bi se računale žene i djeca. Kad izvještaj navodi da se broj muškaraca koji su postali vjernici popeo na 5000 onda se iz toga da zaključiti kako iza tog broja stoji mnogo više nego da je još toliko žena postalo vjernicima. Naime, na muškarcima je ovisilo daljnje širenje kršćanstva pa nije ni slučajno da se samo za njih spominje da su bili apostoli, proroci, starješine, učitelji i propovjednici. Žene su ih samo podupirale na razne načine pa se za niti jednu od spomenutih ne spominje da su bile izabrane i postavljene za službu propovijedanja. Prema tome, U Bibliji ne postoje uvijek neki točan broj jer se za neke informacije nisu tražili točnim podaci. Svaki približan broj zaokružen na puni broj je na neki način bio dovoljan da se iz njega izvedu potrebni zaključci. Svaka skupština može imati izvještaj o broju svojih članova te o broju onih koji nam se iz mjeseca u mjesec ili iz godine u godinu pridružuju.

Iz svega ovoga se može zaključiti da nema potrebe da svaki pojedinac bude uključen u službu propovijedanja a kamo li da bude obavezan redovito tjedno ili mjesečno izvještavati skupštinu o tome koliko je sati proveo u govorenju drugima o Bogu. Ukoliko Zajednica želi imati informacije o broju potrebnih časopisa i druge publikacije za raspačavanje onda skupštine mogu tražiti od svojih članova da im na izvještajni listić navedu koliko mjesečno raspačaju te publikacije kako bi ta informacija bila korisna Zajednici koja određuje što i koliko toga treba štampati. Međutim, ti izvještaji ne bi trebali sadržavati podatak o upisivanju nečijeg imena kao što se ne traži od vjernika da navode svoje ime zajedno sa novčanim prilogom kojeg daju za djelo Kraljevstva.

Taj zaključak možemo izvesti iz onoga što je Pavao rekao u vezi skupljanja priloga kad je napisao: "Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas u svom domu stavlja na stranu i skuplja koliko može, da ne bude skupljanja kad ja dođem“ (1.Ko 16:2). To što je on tražio da ‘svatko’ od članova skupštine svakog tjedna stavlja sa strane novac koji želi dati za prilog Gospodinovom djelu nije trebalo navesti starješine da kontroliraju svoje članove u vezi toga na način da ‘svatko od njih’ da izvještaj na kojem će se vidjeti da li su tjedno ili mjesečno izvršavali svoju obavezu prema Gospodinovom djelu. No u nedavnoj prošlosti je naša Zajednica na osnovu tog primjera postavila jedno takvo pravilo o redovitom tjednom izvještavanju službe propovijedanja kojeg je ubrzo ukinula. No i dalje je ostao zahtjev o mjesečnom izvještavanju. Taj zahtjev se opravdava jer se smatra kako iza toga stoji zapovijed o obaveznom propovijedanju koju se može nadzirati samo pomoću izvještaja. No budući da takvih izvještaja nije bilo u prvom stoljeću je dovoljan razlog da se s pravom posumnja u takvo nadziranje nečije vjere koja nikad nije bila uvjetovana službom propovijedanja.

Pavle nikad nije davao neku zapovijed kojom bi obavezivao kršćane na obavezno davanje priloga, nego je svoju braću samo predlagao, poticao, pozivao i molio da to čine od srca. Kako netko može od srca sudjelovati u davanju kad bi osjetio da ga se na nešto prisiljava. Slično je i sa objavljivanjem dobre vijesti. Stoga je bilo razumljivo što su mnoga braća, iako nisu bila postavljena u službu propovijedanja, rado od srca govorila drugima o Kristu i o svemu onome što su vidjeli i čuli, čime su neformalno i spontano objavljivali dobru vijest. Apostoli, ovlašteni propovjednici i starješine nisu trebali zabranjivati toj braći da govore, ali ih nisu niti obavezivali da to redovito čine i da o tome daju svoj tjedni ili mjesečni izvještaj, jer nije ni bilo potrebe da bilo tko kontrolira da li oni redovito iz mjeseca u mjesec govore o Kristu, bilo u svom domu ili izvan njega. Zato u poslanicama ne možemo naći niti jednu određenu zapovijed koja bi zahtijevala da svi kršćani zastupaju Boga kao propovjednici.  

To je značilo da vjernici nisu po nekim uputama i pravilima trebali objavljivati dobru vijest najmanje jednom tjedno ili mjesečno, nego samo onda kad su imali želju i priliku da nekome prenesu dobru vijest. Zbog toga nisu bili pod budnim okom starješina niti su starješine tada organizirali i slali sve njih u službu propovijedanja. Starješine također nisu trebali voditi brigu i evidenciju o tome da li neki vjernik objavljuje dobru vijest ili ne. S druge strane, ovlašteni je propovjednik bio poslan od starješina da ide na određeno područje i da pri povratku iz službe daje izvještaj o tome što je sve učinio u vremenu dok je propovijedao na tom području. Stoga su ga starješine i cijela skupština trebali hrabriti, poticati i materijalno podupirati u toj ‘službi’ (Kol 4:17; Dj 14:26,27). 


Propovijedanje - teret ili obaveza

Ovo što sam istražio i napisao je u mnogočemu drugačije od svega onoga što smo do sada učili i prihvaćali u vezi službe propovijedanja. Budući da sam se cijelim srcem posvetio Božjoj Riječi i onome što Bog govori kroz nju, ja mogu sa slobodom citirati Isusa i reći: “Ono što naučavam nije moje, nego dolazi od (Boga kroz njegovu Riječ). Ako tko želi vršiti njegovu volju, on će znati je li to učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe. Tko govori sam od sebe, traži svoju slavu, a tko traži slavu (od Boga), taj je istinit i u njemu nema nepravednosti“ (Iv 7:16-18). Smatram da ovo i sve drugo što sam spoznao nije moje, nego dolazi od Boga koji nam je dao svoju Riječ da po njoj vodimo svoj kršćanski život. To što tvrdim da Isus nije zapovjedio da svi njegovi učenici preuzmu na sebe zadatak da propovijedaju i prave učenike je protiv svega onoga što je do sada na tu temu izneseno preko svih izdanja Zajednice. Zato bih na prvi pogled svojoj braći u vjeri izgledao kao čovjek koji govori sam od sebe i da to što tvrdim nije istina. Naime, kroz časopise je već stvoreno takvo ozračje da se na svakog tko o propovijedanju govori drugačije smatra neduhovnom osobom.

Svjestan sam toga da bi se velika većina braće suprotstavila bilo kakvoj tvrdnji, pa čak i biblijskim argumentima koji bi obaveznu službu propovijedanja postavilo u neke nove biblijske okvire. Međutim, onima koji su opterećeni ovom obavezom bi bio čovjek kojega bi trebalo poslušati samo zato što imam reći nešto što se čini prihvatljivim ali i logičnim. Iako takvi u sebi osjećaju potrebu da im se skine taj teret pod kojim služe Bogu, oni ne mogu sami to učiniti jer bi ih se smatralo neposlušnima toj Isusovoj zapovjedi.

Budući da je Zajednica uvela novo pravilo po kojem je svaki kršćanin ujedno i ovlašteni propovjednik koji mora redovito propovijedati u svom susjedstvu, u svom mjestu a i šire je mnogima s vremenom postao teret ‘nezgodan za nošenje’ jer izlazi iz izvan okvira onoga što se očekivalo od prvih kršćana. Takav teret je nosio i Božji narodu u prošlosti kojemu su religiozni vođe nametnuli neka dodatna pravila po pitanju Mojsijevih zakona i zapovjedi (Mt 23:4; Lu 11:46; Kol 2:23). Kao što su svećenici smatrali da s mnogim dodatnim pravilima u vezi obožavanja mogu samo pomoći Izraelcima da se ne ogriješe o Božji zakon, tako je i Zajednica smatrala da se uvođenjem mnoštva pravila i inovacija u vezi službe propovijedanja samo pomaže kršćanima da ispune Kristov zakon. Umjesto da se kršćanima da sloboda da sami odlučuju kada i kome će govoriti o svojoj nadi, Zajednica je za sve njih postavila pravila da to čine najmanje jednom tjedno ili mjesečno i to tako da o dobroj vijesti ne govore samo rodbini, susjedima, prijateljima i znancima, jer bi time veoma brzo izvršili svoju obavezu, nego da poput apostola šire dobru vijest svim svojim mještanima, sugrađanima a i šire, čime bi mogli stalno iz mjeseca u mjesec izvršavati svoju službu. Kako bi se takav način kontrolirao uvedeno je pravilo o izvještavanju koje također ne nalazi svoje mjesto u Bibliji niti u praksi prvih kršćana. To je sve dobro zamišljeno, samo što se takvim načinom ide preko onoga što se tražilo od prvih kršćana, čime se stvara teret odgovornosti kojeg ne mogu svi podjednako nositi.

Za sva ta nova pravila je Zajednica našla svoje opravdanje i argumente i to u dobroj namjeri kako bi svaki kršćanin i svaka skupština sudjelovala u tom zadatku. No, koliko god bila dobra, ta pravila u sebi nose teret jer obavezuju sve članove da redovito iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec propovijedaju, zbog čega moraju i protiv svoje volje odlaziti i na ona područja koja su više puta obrađivana a gdje uvijek iznova nailaze na ravnodušnost i odbijanje pa čak i prijetnje onih koji su dali do znanja da im se ne dolazi na vrata. Da bi se ta pravila održala, kršćani su dovedeni u situaciju da rade protiv nekih drugih pravila koja se nalaze u Bibliji, a koja su provodili Isus i apostoli. Naime, oni nisu odlazili tamo gdje se već propovijedalo niti su to tražili od drugih propovjednika. Čak su davali do znanja da su prema ljudima koji nisu htjeli slušati izvršili svoju službu i završili svoju dužnost, tako da nisu tražili od drugih da oni propovijedaju na mjestima gdje su njih odbili slušati. Oni koji su odbili slušati nisu time bili zakinuti, jer se glas o kršćanima i njihovoj vjeri širio na razne načine, pa čak i preko nevjernika, od kojih su mnogi govorili protiv kršćana (Dj 28:22). Ukoliko su kršćani bili njihovi sugrađani, susjedi ili članovi rodbine uvijek su ih mogli pitati za njihovu nadu koju bi im oni spremno obznanili. Čak i kad ne bi dobili svjedočanstvo riječima, bilo je dovoljno što su kršćani svjedočili svojim uzornim životom i djelima. Kršćani u njihovom gradu ih nisu sistematski obilazili po kućama, kao ni apostoli, jer su većina njih imali prilike čuti dobru vijest na javnim mjestima ili neformalno. Sasvim je razumljivo da su prvi kršćani bili ispunjeni radošću i željom da drugima govore o Isusu i blagoslovima Božjeg kraljevstva. Onaj tko je želio biti propovjednik i služiti Bogu na takav način, je kao takav bio imenovan od skupštine, te je samo takav kršćanin na sebe mogao preuzimao odgovornost Isusovog zastupnika u evanđeliziranju.

Zato možemo slobodno govoriti da je obaveza propovijedanja i izvještavanja nešto što danas unutar naše Zajednice izlazi iz okvira onih pravila koja su postojala u prvom stoljeću, a koja nisu postavili ni Isus a ni apostoli. Kao takva su po meni stvorila teret koji ne može svatko nositi. Takav teret se možda može nositi jedno vrijeme samo kako bi se udovoljilo nekom zahtjevu. No čak ako nosimo neki teret misleći da je to način da služimo Bogu, može se s vremenom pokazati da osim svog tereta nosimo i teret koji nije namijenjen nama nego samo onima unutar skupštine koji su poput apostola pozvani i poslani da propovijedaju. Svaki teret kojeg nosimo dok iz ljubavi prema Bogu i Kristu živimo kršćanskim životom nije težak "jer ljubiti Boga znači držati zapovijedi njegove, a zapovijedi njegove nisu teške“ (1.Iv 5:3). Međutim, ljudske zapovijedi, koliko god one bili dobronamjerne mogu nas natovariti do te mjere da se prije ili kasnije umorimo. Zato je Isus rekao: ”Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11:28). Onaj tko se osjeća ‘umornim’ dok služi Bogu očito radi nešto što je zamorno ili to radi zbog pritiska okoline, a što često ne donosi prave rezultate.  

Svi možemo razvijati želju ili osjećaj da činimo nešto dobro kroz službu propovijedanja, ali to nije jedino mjerilo koje bi opravdavalo prihvaćanje na sebe neke odgovornosti ili zadatka. Zar nitko ne vidi dokaze da i služba propovijedanja može biti umorna jer mnogi godinama idu u službu, podijele na stotine i tisuće časopisa, a bez rezultata. Mnogi to rade pod pritiskom drugih kršćana i same obaveze kao takve. Unatoč tome se sve one koji su umorni želi uvjeriti da moraju i dalje propovijedati, unatoč ravnodušnosti i stalnom protivljenju jednih te istih osoba. Mnogi zanemaruju svoju kršćansku obavezu prema vlastitoj obitelji i drugoj braći u vjeri u korist ljudi na području koji se uvijek iznova izjašnjavaju da nas ne žele ni vidjeti ni čuti. Zar našim upornim dolaženjem na jedna te ista vrata kršimo Isusovo pravilo po kojem bi trebali jednostavno otresti prah sa svojih nogu i ne dolaziti više kod tih ljudi koji bi pokazali ravnodušnost ili protivljenje. Koliko se samo izgubi dragocjenog vremena na takvu besplodnu službu a kojeg bi se moglo korisno upotrijebiti u izgrađivanje sebe, svoje obitelji i kršćanske skupštine. Sve to umara iako nas se želi uvjeriti da smo od Boga postavljeni za propovjednike i da unatoč svemu tome moramo i dalje propovijedati sve do kraja ovog svjetskog poretka ili sve dok ne umremo. Time nam se samo stavlja dodatni teret pod kojim mnogi otežano hodaju, tim više što se boje dati drugima do znanja da im je teško ići u službu, samo kako bi drugi imali dobru sliku o njima.

Naime, slika svakog od nas se najviše temelji na našoj aktivnosti u službi propovijedanja, a rijetko na dobrim djelima o kojima u skupštino govorimo samo povremeno i to uglavnom kroz teoriju kakva bi djela trebali činiti, a rijetko kroz praksu onoga što smo učinili ili što činimo, što bi u svima nama stalno poticalo želju da nastavimo činiti dobro svakome, ‘a posebno našoj braći u vjeri’ (Ga 6:10). Na taj se način dešava da kršćane koji čine mnoga dobra djela a nisu aktivni u službi propovijedanja smatra nedjelotvornima, dok se istovremeno one koji redovito daju izvještaj, a ne čine dobro svojoj braći, smatra djelotvornima. Biti nedjelotvoran znači biti beskoristan i to je osjećaj koji je natovaren svima onima koji posustanu u službi propovijedanja.

Kad je Isus govorio o onima koji su ”natovareni“ po pitanju služenja Božjim zakonima, onda je mislio na one koji su opterećeni raznim obavezama koje prelaze normalnu mjeru. Zato se dešava da svoju obavezu prema Bogu i ljudima ne obavljamo uvijek gorljivo jer nam postavljena pravila i obaveze u vezi službe propovijedanja otežavaju teret kojeg ionako nosimo. Isus je trebao biti sa svakim od nas pod jarmom kojeg nam je on dao, i to svakom onaj jaram koji odgovara njegovim mogućnostima i odgovornostima. Stoga je rekao onima koji su služili Bogu pod jarmom koji nije odgovarao Božjim zahtjevima: "Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam blag i ponizna srca, i naći ćete okrepu za duše svoje! Jer jaram je moj ugodan i teret je moj lak” (Mt 11:29,30). Kad je Isus ovo rekao, on nije ljude pozivao da uzmu na sebe njegovu službu evanđeliziranja, pastirenja i poučavanja. Za to ne možemo ove riječi dovoditi u vezu sa Isusovom ulogom evanđelizatora, pastira ili učitelja jer bi to značilo da se poput njega svi moraju odreći normalnog obiteljskog života. On to nije tražio tako da uzimanjem njegovog jarma znači živjeti u skladu sa njegovim zapovijedima i poukama koje su svima mogle donijeti olakšanje dok nose teret svoje odgovornosti pred Bogom.

Prema tome, Kristov jaram je predstavljao način nošenja tereta ili izvršavanja bilo koje Božje zapovjedi. Takav jaram je ugodan jer je rasterećivao a ne opterećivao onoga tko je postao njegov učenik. Svatko tko služi Bogu ponizna srca poput Isusa će moći ispunjavati sve Božje zapovijedi, ali to ne znači da zapovijed, koja je dana apostolima, u vezi propovijedanja i pravljenja učenika, moraju ispunjavati svi. Svaki je kršćanin morao udovoljavati općim zapovijedima i zahtjevima, ali ne i onim zahtjevima koji su obavezivali samo imenovane muževe, među kojima su Božji glasnici. Stoga su apostoli i starješine u Jeruzalemu napisali pismo svim skupštinama u kojem su im rekli ‘da na njih ne stavljaju nikakvo dodatno breme’ po pitanju nekih zahtijeva u obožavanju(Dj 15:28). Isus je preko apostola Ivana skupštini u Tijatiri rekao ‘da na njih ne stavlja drugo breme’ (Ot 2:24). Stoga nemamo nigdje izvještaj, ni u Bibliji ni u drugim ranim zapisima, da su kršćanski vjernici imali teret obaveze redovito ići u službu propovijedanja kao Božji glasnici.


Božji glasnici

Glasnici dobre vijesti su prije svega Božji anđeli. Apostol Ivan je prema jednoj viziji rekao: "I vidio sam jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu dobru vijest da je  objavi onima koji žive na zemlji — svakom narodu i plemenu i jeziku i puku“ (Ot 14:6). Ova vizija se odnosi na vrijeme kraja i govori o poruci koju će uskoro čuti svi ljudi. Ta poruka glasi: “Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer je došao čas suda njegova! Poklonite se onome koji je načinio nebo i zemlju i more i izvore voda!” (Ot 14:7). Tko treba prenijeti ljudima ovu poruku? Da li svi mi ili osobe koje Bog odredi? Prije nego dobijemo odgovor na ovo pitanje pogledajmo što Biblija kaže o anđelima i porukama koje su oni prenosili ljudima.

Anđeli su oduvijek prenosili Božje poruke ljudima. Na koji način? Kad je Bog želio nešto reći pojedenim osobama kao što su bili Noa, Abraham, Mojsije, Danijel, Isus i razni mnogi drugi muževi i žene, onda se njima obraćao preko jednog od svojih anđela u javi ili snu. Međutim, kad je želio svoju poruku reći cijelom narodu onda je tu poruku također prenio preko svojih anđela, ali na jedan drugi način. Naime anđeli se tada nisu direktno obraćali narodu, nego su tu poruku trebali proslijedili do osoba koje je Bog izabrao, a koji su tu poruku zatim trebali prenijeti svima onima kojima je bila namijenjena, čime su na sebe preuzeli zadatak i odgovornost da zastupaju Boga kao njegovi glasnici. Oni su tako surađivali s anđelima.

Međutim, to što se nekim ljudima obratio anđeo sa dobrom viješću nije uvijek značilo da su morali tu vijest širiti na daleko i široko. Npr. prilikom rođenja Isusa, pastirima u Betlehemu se noću pojavio anđeo i rekao im: "Evo objavljujem vam dobru vijest o velikoj radosti za sve ljude jer vam se danas u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin" (Lk 2:10,11). Anđeo ovim pastirima nije zapovjedio da idu i objavljuju tu dobru vijest drugim ljudima. Oni su ‘hvalili Boga zbog svega onoga što su čuli i vidjeli’ tako da su svoju radost vjerojatno podijelili samo sa užim krugom svoje rodbine i poznanika (Lk 2:17-20). Naime, nitko od njih nije ostavio svoja stada i išao po gradovima i selima sa zadatkom da tu radosnu vijest prenese cijelom narodu iako je to bila ‘radosna vijest za sve ljude’. Ta vijest nije došla ni do kralja Heroda u Jeruzalemu iako su Josip i Marija nakon četrdeset dana doveli Isusa u hram kako bi nad njim izvršili obred po Mojsijevom zakonu. Čak ni Šimun na kojemu je bio sveti duh, kad je vidio dijete Isusa nije smatrao svojom obavezom da tu vijest širi dalje jer nije dobio taj zadatak (Lk 2:25-29). Iz ovog primjera se može vidjeti da se dobra vijest ne mora uključivati zadatak propovijedanja po kojem bi se ona morala prenositi bez obzira što iza nje stoje anđeli kao Božji nebeski glasnici.

Može se samo pretpostaviti da se ta dobra vijest o Mesiji širila prepričavanjem od uha do uha, ali ne preko proroka ili propovjednika, nego preko ljudi koji su samo čuli neke izjave o njegovom rođenju i o pogubljenju djece u Betlehemu koje je bilo izravno povezano s njegovim rođenjem. Možda je godinama kasnije zbog takvih vijesti ‘narod bio u iščekivanju’ o dolasku Mesije što je bilo u skladu i sa biblijskim proročanstvima (Lk 3:15). Međutim, kad je došlo vrijeme, dobra vijest o kraljevstvu se počela propovijedati, najprije preko Ivana Krstitelja a zatim preko Isusa Krista, dvojice proroka koje je Bog ovlastio za taj zadatak. U tome su anđeli također odigrali svoju posredničku ulogu. Naime, kao što se i u prošlosti Bog preko anđela obraćao vjernim muževima koje je ovlastio za proroke, tako se osobno obratio Ivanu i Isusu, za koje se navodi da ih je Bog ‘poslao’ da propovijedaju i krštavaju Židove (Lk 4:18; Iv 1:33; 7:29). Ovu dobru vijest koju su trebali čuti Židovi, a kasnije i drugi narodi nisu trebali objaviti anđeli, nego Ivan i Isus kao Božji zastupnici i glasnici. Isus je po ovlaštenju koje mu je dano imao pravo da u svoje ime izabere u narodu one muževe kojima je posredovao zadatak da u njegovo ime propovijedaju i prave učenike koje su krštavali u znak pokajanja.

Kad je uskrsnuli Isus ovlastio Pavla za apostola, onda je to učinio osobno iako se ne može isključiti mogućnost da je tada Isusa zastupao i neki anđeo koji se u njegovo ime obraćao Pavlu (Iv 20:21; Dj 22: 7,14,15,18,21). Zato u Bibliji imamo dosta primjera gdje su anđeli surađivali samo sa apostolima i drugim imenovanim muževima kako bi ispunili svoj zadatak. Tako je jedan anđeo bio poslan da apostole oslobodi iz zatvora. Izvještaj kaže: "Ali Jehovin je anđeo noću otvorio vrata zatvora, izveo ih i rekao: “Idite, stanite u hramu i govorite narodu sve riječi o ovom životu!“” (Dj 5:19,20). Ovdje je vidljivo i to da je iza ovog anđela stajao sam Isus koji je ovu zapovijed ‘idite’ već ranije rekao svojim apostolima dok je bio s njima na zemlji (Mt 28:19,20). Tako je Isus preko anđela pomagao apostolima da izvrše svoj zadatak (Dj 12:11). Apostoli su kao Isusovi zastupnici imali pravo da u Isusovo ime postave i druge muževe u službu koju su oni obavljali. Stoga su anđeli mogli stupati u kontakt i sa tim drugim muževima. Pogledajmo kako je to bilo kad je u pitanju bio učenik Filip. Njega su apostoli zajedno sa još šestoricom muževa postavili za jedan privremeni zadatak kojeg su oni revno izvršili. Vjerojatno je to Filipa, koji je već označen kao osoba koja je ‘na dobrom glasu, puna duha i mudrosti’ (što se očito nije moglo reći za svakog učenika), preporučilo za suradnika apostolima tako da je on vjerojatno učestvovao u poučavanju mnoštva novih učenika koje su se krštavali. Kad je zbog progonstva skupštine u Jeruzalemu bio prisiljen zajedno sa drugom braćom pobjeći u Samariju on je propovijedao i krštavao. Iako se i za druge vjernike kaže da su objavljivali dobru vijest svuda gdje su prolazili, može se lako iz izvještaja vidjeti da je samo Filip mogao činiti čuda kao i apostoli, što ga je razlikovalo od ostalih učenika koji nisu bili ovlašteni za propovjednike (Dj 8:6,7,12,13). Zato nije ni čudno da se od mnoštva učenika ‘Jehovin anđeo obratio samo njemu’ kako bi ga uputio tamo gdje je trebao svjedočiti za Krista. Taj anđeo mu je rekao: “Ustani i idi prema jugu na put koji se iz Jeruzalema spušta u Gazu!” (Dj 8:26). Na tom putu je susreo jednog Etiopljanina kojemu je dao temeljito svjedočanstvo nakon čega ga je krstio. Kasnije su ga anđeli uputili u druga mjesta da propovijeda (Dj 8:39,40). Anđeli su surađivali i s apostolom Pavlom kojega su često izbavljali iz opasnosti i prenosili mu objave s neba (Dj 27:23,24).

Sva ova iskustva u kojima su sudjelovali anđeli nam pokazuju da su oni stajali iza apostola i drugih ovlaštenih muževa, preko kojih se trebao izvršiti zadatak propovijedanja i pravljenja učenika. Nemamo nijedan biblijski izvještaj o suradnji anđela i ostalih kršćanskih vjernika koji nisu bili ni apostoli ni propovjednici. Ako je bilo potrebno anđeli su prosljeđivali poruke samo određenim kršćanima tako što su nekim muževima – ‘mladićima i starcima’ omogućili da imaju nadnaravna ‘viđenja i snove’ (Dj 2:17). U tom kontekstu trebamo razumjeti i proročanstvo koje se odnosi na posljednje dane ovog svjetskog poretka u kojem anđeli također imaju zadatak da se ljudima objavi dobra vijest. Kao što smo već rekli Ivan je u viziji ‘vidio jednog anđela koji nosi vječnu dobru vijest da je objavi onima koji žive na zemlji’ a koja je u sebi nosila poruku da je ‘došao čas suda njegova’ (Ot 14:6,7). Budući da anđeli nikad nisu objavljivali Božje poruke narodima, nego su ih prosljeđivali preko izabranih Božjih proroka, onda bi to trebalo biti slučaj i sa ovom porukom koja sadrži jednu novu vijest s obzirom na kraj ovog svijeta.

Jehovini svjedoci smatraju da se ovaj anđeo već oglasio preko propovjedničke kampanje koju provede od 1919. godine. No kako u to možemo povjerovati ako anđeli nisu stupili u kontakt sa nijednim čovjekom ili grupom ljudi kojima bi dali zadatak da tu posebnu vijest objave po cijelom svijetu. Nemamo potvrdu da je itko od naše braće imao nadnaravnu viziju ili snove ili da mu se anđeo osobno obratio. Ako je potkraj 19. i početkom 20.stoljeća bilo potrebno objaviti ‘vječnu dobru vijest’ o tome da je ‘došao čas Božjeg suda’ onda bi anđeo kojeg je Ivan vidio u viziji, trebao stupiti u kontakt sa nekim od ljudi na zemlji (vidi Dj 9:10-12; 10:3,19; 16:9,10; 18:9). No, nitko od ranih muževa, kao što su bili brat Russell, Rutherford, Knorr i drugi, za koje se tvrdi da su pomazani svetim duhom za Isusove suvladare, nije imao to iskustvo, kao što su ga u prošlosti imali svi vjerni muževi, pa čak i Isus (Iv 1:15,32; 5:31-33,36; 8:13,14,17). Često se to želi tumačiti na način da anđeli to danas ne čine jer je to moguće i bez njih posredstvom svetog duha. Međutim, to nije točno jer znamo da su se pojedinim izabranim muževima osobno obraćali anđeli i nakon što su bili kršteni svetim duhom. Nije bilo nekog drugog načina svjedočenja duhom.

U Bibliji nema izvještaja da je bilo koji čovjek mogao govoriti nešto u Božje ime a da prethodno tu vijest nije čuo preko Božjih anđela. S druge strane, bilo je uvijek onih ljudi koji su tvrdili da su Božji proroci, a koji svoje poruke nisu dobivali preko anđela nego su bile stvar špekulacija i vlastitog uvjerenja. Njih se je moglo poslušati ali ih se moglo i lako razotkriti kad se pokazalo da se nije ispunilo ono što su govorili. To je bio dovoljan razlog da se ustvrdi da Bog to nije rekao, a kamoli da su ti ljudi mogli čuti objavu s neba koju bi proslijedili Božji anđeli. Zato, nikako ne možemo negirati činjenicu da su anđeli uvijek posredovali prorocima Božju riječ osobno ili putem viđenja i snova. Ne možemo tvrditi da oni više to ne čine na taj isti način kakvog su koristili u prošlosti. Takva tvrdnja isključuje metode koje su uvijek vrijedile za anđele, dok se istovremeno smatra kako anđeli neprimjetno i bez našeg znanja objavljuju dobru vijest preko ljudi. Čak nas se pokušava uvjeriti kako nije potrebno čuti glas anđela jer Bog govori preko stranica Biblije. Čak se vjeruje da se neke informacije dobivaju tako što ih posreduju, ne anđeli, nego pomazani kršćani koji su uskrsnuli u nebeski život. Ali kako netko može tvrditi tako nešto ako nije imao nebesku objavu koju bi jasno čuo i vidio u viđenju i snu.

U knjizi 'Tajne nebeskog kraljevstva' se nalazi dovoljno biblijskih argumenata koji pobijaju činjenicu da je došlo do uskrsnuća, a kamoli da bilo tko od vjernih ljudi s neba posreduje neke informacije ovima na zemlji. Kao prvo, nitko na zemlji nema neko svjedočanstvo duha koje bi bilo toliko očito da bi ga se moglo povezati sa nekim anđelom ili uskrsnulim čovjekom koji je zbog toga stupio u kontakt sa njima. Kao drugo, primjer tumačenja izraza ‘veliko mnoštvo’ i njegovo identificiranje je samo po sebi netočno i izvan biblijskog konteksta, da bi ga se moglo pripisati nekoj nebeskoj objavi iza koje bi stajao neki uskrsnuli pomazanik (vidi ‘Otkrivenje’ str 124.odl.17). Netočnih tvrdnji i tumačenja ima dovoljno da ustvrdimo kako anđeli ne djeluju na misaoni sustav onih koji bi njihove poruke trebali objavljivali nama i cijelom svijetu. S druge strane oni (Jehova, Isus Krist i anđeli) iz nekog razloga dozvoljavaju da svi mi vjerujemo u ono što nije istina, inače bi još odavno to zaustavili. Možda je to zato što će promjene u spoznaji koje će uskoro morati nastupiti biti mnogima velika kušnja i kamen spoticanja koji će ispitati da li svi imamo vjeru u Isusa ili smo se uljuljali u lažnu sigurnost koja stoji iza imena ‘kršćanin’ ili ‘Jehovini svjedoci’. Promjene će biti potrebne i po pitanju objavljivanja dobre vijesti kako bi se prihvatilo teokratsko pravilo koje će ponovno doći do izražaja kada Bog preko anđela objavi vijest izabranim ljudima, a koji će tu vijest ‘da je došao čas Božjeg suda’ prenijeti nama i cijelom svijetu.

Zato, kad je u pitanju ‘dan Božjeg suda’ kojeg se najavljuje skoro 2000 godina, onda se dobra vijest u vezi toga mora jednog dana promijeniti. Svako objavljivanje tog dana nema u sebi snagu sve dok on ne nastupi. Anđeoska poruka o tom danu će biti daleko aktualnija i snažnija neposredno prije velike nevolje kada će Bog započeti suditi i rušiti ovaj svjetski religiozni i politički poredak. Toj poruci će se zatim pridružiti objave o padu Babilona Velikog i osudi nad sadašnjim svjetskim poretkom. Tada će objave biti još u ušima onih koji bi pred svojim očima gledali ono što Bog čini. No, danas nakon 100 godina ima jako malo ljudi koji su početkom 20-tog stoljeća čuli isto takve poruke navodnih pomazanika koje su bile samo lažna uzbuna. Sve upućuje na to da su te objave bile preuranjene i da iza njih nisu stajali anđeli.

Da bi nebeska poruka došla do svih ljudi, Bog će poslati jednog svog anđela sa dobrom viješću po kojoj će se čuti da je ‘došao čas Božjeg suda’ i ‘vrijeme da se sudi mrtvima i da se dade nagrada’ svima koji su vjerno služili Bogu, ali i da se ‘unište oni koji zemlju uništavaju’ (Ot 11:18). Ovdje nije riječ o dobroj vijesti koja se kao takva objavljuje od vremena Isusa i apostola pa sve do sad (Mt 24:14). Riječ je o ‘dobroj vijesti’ koja u sebi nosi pravomoćnu odluku i poruku ‘da je došao čas Božjega suda’. To je ‘dobra vijest’ samo za one ljude na zemlji koji su Bogu po volji (Lk 2:10,13,14). Oni će u to vrijeme biti ‘budni’ s obzirom na događaje po kojima će prepoznati da se ‘Božje Kraljevstvo približilo’ više nego ikada (Mt 10:7; Mk 13:33; Ri 13:11; 1.So 5:6).

Budući da je Isus više puta dao do znanja svojim apostolima da ‘o tom danu i času nitko ne zna’ onda još uvijek nitko nema pravo da ‘objavljivanje godine milosti’ koju je Isus započeo zamijeni sa ‘objavom dana suda’ (Mt 24:36; Dj 1:6; Lk 4:19; Iz 61:2). Za sada ljudi mogu samo znati da će taj dan doći ali ne i da je došao (2.Pe 3:7). Kad taj dan dođe, onda će anđeli tu vijest objaviti preko izabranih muževa. Zato nitko ne može objavljivati svijetu da je došao taj dan jer bi se mogao naći u situaciji u kojoj su se naša braća i cijela Zajednica našli nekoliko puta kad su mislili da im Bog preko Biblije govori da će kraj nastupiti 1874-te, 1914-te.1915-te, 1920-te, a zatim 1925, dok se kasnije špekuliralo o mogućnosti da se to desi 1975, a najkasnije prije nego izumre naraštaj od 1914.godine, računajući da bi do 1990-tih ti ljudi već mogli imati 80-tak godina što je granica ljudskog vijeka. Sada se vjerojatno špekulira o vremenu od 120 godina po primjeru vremena kojeg je Jehova dao ljudima Noinog vremena što bi značilo da bi kraj mogao nastupiti najkasnije 2034.godine. (Stražarska kula 15.12.2003. str.15 odl.6,7; Probudite se! 22.6.1995. str 8,9).

Međutim, na nama nije da određujemo kada će nastupiti ‘čas Božjeg suda’. Samim tim, treba čekati vrijeme kada će se oglasiti anđeo koji će tu vijest prenijeti na zemlju svim ljudima. On se nije mogao oglasiti 1919. godine jer je od tada do danas prošlo dovoljno vremena koji pobijaju takvu tvrdnju. Čak i u objašnjenju Zajednice stoji:

”Čas“ suda je kratak period koji uključuje kako objavljivanje tako i izvršenje presuda opisanih u tom proročanstvu. Mi živimo u tom periodu“ (Stražarska kula 1.10.05. str. 23. odl. 14,15).

Koliko traje taj period da bi ga mogli smatrati kratkim? Da li je moguće da ‘mi živimo u tom periodu’ i da on već traje preko 100 godina, odnosno više nego jedan životni vijek čovjeka? Skoro svi oni ljudi koji su mogli čuti tu poruku 1919. godine, su umrli, tako da se nisu ispunile poznate riječi predavanja i istoimene brošurice: ‘Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti’. Očito je onda riječ o poruci koju anđeo još nije proslijedio na zemlju, a koju su čak i naša braća u svojoj revnosti prijevremeno počeli objavljivati kao da je taj ‘dan’ nastupio, a sa njim i ‘Gospodinova prisutnost’. Stoga i dalje vrijedi upozorenje: "A što se tiče prisutnosti našega Gospodina Isusa Krista i našega skupljanja k njemu, molimo vas, braćo, ne dajte se brzo pokolebati u svom prosuđivanju niti uznemiriti nekom nadahnutom izjavom ni nekom riječju ni nekim navodno našim pismom, o tome da je Jehovin dan već ovdje“ (2.So 2:1,2). Mi možemo, dok gledamo da se postepeno ispunjava sve što je prorečeno, govoriti samo to da je ‘blizu veliki dan Jehovin’ te da je ‘blizu vrijeme da se to ispuni’ (Mt 24:33; Sf 1:14; Ot 1:3; 22:10). Dok ne dođe ta objava sa neba nitko ne može s punim uvjerenjem govoriti da je ‘došao čas Božjeg suda’.

Npr. kad je prorok Jeremija prorokovao protiv Babilona, on je najprije govorio da će ‘doći’ vrijeme kad će se to proročanstvo početi ispunjavati. Kad je nastupio taj trenutak Bog je pokrenuo niz situacija koje su dovele do pada Babilona. Iako je objava osude napisana godinama prije, ona se javno obznanila i čula tek kad je taj dan nastupio, a glasi: "Teško njima, jer je došao dan njihov, vrijeme da budu kažnjeni" (Jr 50:25-27,31; usporedi Ez 7:1-7). Na sličan način nam i Ivan u Otkrivenju govori i piše o vremenu kad će se ‘doći’ taj trenutak ‘Božjeg suda’. On je prema ovoj viziji vidio da će jednog dana doći anđeo sa ovom porukom za sve ljude. Kad dođe, onda će se po cijelom svijetu čuti glas da je ‘došao čas Božjeg suda’.

Izraz ‘došao je čas Božjega suda’ ukazuje na trenutak kada će Božjom odlukom započet sud. Mi samo znamo da je ‘Bog odredio dan u kojem je naumio suditi svemu svijetu’ (Dj 17:31). Budući da nitko na zemlji ne može znati kada će taj dan započeti, onda će biti potrebno da ga objave anđeli preko nekih izabranih proroka. Taj čas nije došao ni 1914. ni 1919. godine. Tada su naša kršćanska braća mogla govoriti da će doći a ne da je došao taj dan. Prema svemu onome što nam Biblija otkriva, taj dan započinje kada Bog na nebu donese presudu protiv ovog svjetskog poretka i pokrene događaje kojima će započeti velika nevolja. Te poruke o Božjem sudu neće morati objavljivati svi kršćani nego samo oni koji će biti poslani od Boga u ulozi apostola i proroka. Oni odgovaraju viziji koja prikazuje ‘dvojicu svjedoka’ koji će biti ‘poslani’ od anđela da prorokuju 1260 dana. Tu poruku neće dobiti od čovjeka ni od Društva Watch Tower, nego s neba od anđela kao što ju je dobio i apostol Pavle (Ot 11:3,4; Ga 1:12).

Izraz ‘svjedok’ se u Bibliji uvijek povezuje sa onima koji su bili očevici nekih događaja iza kojih je stajao Bog, a koje nitko nije mogao pobiti, jer su ti svjedoci to dokazivali raznim čudesnim znacima. Čak je Isus nazvan ‘svjedokom’ jer je svjedočio o tome da mu je Bog osobno govorio i da ga je on pomazao i poslao u službu, što je bilo posvjedočeno raznim čudesnim djelima (Iv 3:11,32; 5:31-37). Apostoli su bili svjedoci svega onoga što je Isus činio i govorio, a njihovo svjedočanstvo je potvrđivano čudesnim djelima (Dj 1:8; 10:39; 13:31; 1.Pe 5:1). U zamjenu za apostola Judu su izabrali učenika Matiju koji je za razliku od drugih učenika mogao poput apostola biti Isusov svjedok koji bi mogao posvjedočiti sve o Isusu, od dana Isusovoga krštenja pa sve do uznesenja (Dj 1:22). I on je poput drugih apostola svoje poslanje posvjedočio čudesnim djelima. Apostol Pavle je mogao biti Isusov svjedok jer ga je u viziji vidio i čuo njegov glas i zapovijed da propovijeda. I on je čineći čudesna djela davao svjedočenje o svom poslanju  (Dj 22:15; 1.Ko 11:23; Ga 1:12). Stoga ova ‘dvojica svjedoka’ moraju biti ovlaštena od Boga na način da osobno čuju glas anđela koji bi im u viziji ili u snovima dao zapovijed da prorokuju. Svoje ovlaštenje će moći dokazivati na jedini mogući način, a to je uz pomoć Božjih nebeskih anđela koji će učiniti sve što je u njihovoj moći, pa čak i kroz čudesna djela, kako bi oni izvršili svoju službu u tom točno određenom periodu (Ot 11:5,6).

Sjetimo se Isusovog preobraženja pred trojicom apostola. Tada su se apostoli našli u viziji budućnosti kada je Isus došao u svojoj slavi. S Isusom su tada bili Mojsije i Ilija, dvojica proroka. Zanimljivo je da su ova ‘dvojica svjedoka’ prikazana da imaju ‘vlast’ kakvu je imao prorok Ilija i Mojsije (Ot 11:5,6). Zato oni predočavaju ovu dvojicu svjedoka koji će direktno od Isusa primiti ovlaštenje da objavljuju da je došao dan suda. Na nama je da prihvatimo njihovo svjedočenje koje će objavljivati ‘obučeni u kostrijet’, čime predstavljaju i Ivana Krstitelja koji je pozivao narod na pokajanje i krštenje prije nego dođe Isus. Ivan je bio poslan od Boga preko anđela, a bio je obučen u sličnu odjeću kakvu je nosio prorok Ilija (Mt 3:4; 2.Kr 1:8). Ivan je bio ubijen, a Ilija uznesen na nebo. Stoga je moguće da će oni pripremiti put Isusu Kristu koji će uskoro doći u svojoj slavi, nakon čega će biti simbolično ubijeni, a zatim i simbolično podignuti na nebo. Nakon toga slijedi Isusov dolazak i uspostava Božjeg kraljevstva na zemlji kojeg treba spremno dočekati svaki u svojoj ulozi koja nam je dana. Ako si ovlašten za evangelizatora onda izvršavaj revno svoju službu, a ako nisi, onda objavljuj svoju vjeru riječima i djelima.