Article Index

BOŽJA DJECA I BOŽJI SINOVI

Pitanja: Tko su Božja djeca, a tko Božji sinovi? Da li se gledište 'Stražarske kule' razlikuje od apostolskog? Zašto ona tvrdi da je Bog u svoju obitelj usvojio samo 144000 izabranih? Zašto tvrdi da ostali vjerni sluge neće biti usvojeni u Božju obitelj sve dok ne prođu dodatnu kušnju koja će trajati do kraja Isusove vladavine? Zašto tvrdi da Bog jednu grupu pravednika putem otkupnine oslobađa grijeha a drugu ne? Da li Kristova krv za jedne ima potpuni učinak opraštanja a drugima samo djelomičnu? Da li pretkršćanski sluge gube prednost potpunog otkupljenja od Adamove smrti samo zato što su svoju vjeru dokazali prije kršćanske ere? Tko su nova stvorenja? Što je novo rođenje i da li svi kršćani trebaju biti kršteni svetim duhom? Što je za prve kršćane značilo posinjenje i objavljivanje Božjih sinova?


"Jer po njemu imamo život i mičemo se i postojimo, kao što su i neki od vaših pjesnika rekli: ‘Čak smo i potomstvo njegovo’"

(Djela apostolska 17:28)

 

Božja djeca i Božji sinovi – tko su oni? Apostol Pavle kaže svojoj kršćanskoj braći:

Jer svi koje vodi Božji duh sinovi su Božji (…) Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja. (Ri 8:14,16)

Apostol Ivan je u povezanosti s gornjim riječima rekao:

Gledajte kakvu nam je ljubav dao Otac, da se zovemo djecom Božjom. (1.Iv 3:1)

Ovu istinu je tako jednostavno prihvatiti tako da svatko tko čita ove riječi i osjeća vodstvo svetog duha, može za sebe to potvrditi. Sveti duh je dar kojeg je Bog oduvijek davao svojim slugama, pa tako i nama danas.

“Još jedan dar koji nam je Bog iz ljubavi dao, a na kojem trebamo biti zahvalni je njegov sveti duh. Na dan Pentekosta 33. n. e. apostol Petar je savjetovao mnoštvu u Jeruzalemu: ”Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete besplatni dar svetog duha“ (Djela apostolska 2:38). Danas Jehova daje sveti duh svojim predanim slugama koji se mole za to i koji žele vršiti njegovu volju (Luka 11:9-13).“ (Stražarska kula, 15.9.2001. str 17)

Od samog osnivanja kršćanske skupštine kršćani su bili svjesni svog posebnog odnosa s Bogom koji ih je primio u svoju obitelj. Imali su svjedočanstvo svetog duha koji ih je vodio i čuvao na putu spasenja. Oni nisu bili prvi koji su imali to svjedočanstvo. I prije njih je Bog svojim duhom vodio svoj narod i davao snagu svojim slugama. Zato se za sve njih može reći da su dobili svjedočanstvo Božjeg duha koji im je svjedočio da su njegova djeca, odnosno njegovi sinovi. Takvo svjedočanstvo su kasnije dobili i kršćani tako da danas i svi mi koji vršimo volju Božju možemo znati da se zovemo Božjom djecom. Da li će se netko zvati Božjim djetetom ovisi o tome da li ga “vodi Božji duh“ ili ne. Ako ga ne vodi, onda se nalazi izvan Božje obitelji. Međutim, postoji jedna drugačija istina koja baca sjenu na ovo učenje.

Ta navodna istina uči da Bog ne prihvaća u svoju obitelj mnoge pravednike bez obzira što ih vodi Božji duh. Takvom tvrdnjom koja nije nadahnuta Watchtower svjesno ide protiv nadahnute izjave po kojoj su Božji sinovi svi koje vodi sveti duh. Umjesto da omoguće svetom duhu da im svjedoči tu istinu, članovi zajednice Jehovinih svjedoka slušaju ljudski duh koji tvrdi da se za sada samo 144000 kršćana mogu nazvati ‘Božjim sinovima’, odnosno ‘Božjom djecom’. O tome čitamo:

“Tko su ti ’Božji sinovi‘? Oni su učenici Isusa Krista koji su, kao i ostala ’ljudska stvorenja‘, rođeni u ropstvu grijeha i nesavršenosti. Po rođenju nemaju pravo na mjesto u Božjoj čistoj, savršenoj, univerzalnoj obitelji. No Jehova (samo) za njih (144000) čini nešto doista izvanredno. On ih, putem otkupne žrtve Isusa Krista, oslobađa okova naslijeđenog grijeha i proglašava ih ’pravednima‘, odnosno čistima u duhovnom pogledu (1.Kor. 6:11). Zatim ih usvaja kao ’Božje sinove‘, dovodeći ih ponovno u svoju univerzalnu obitelj (Rim. 8:14-17). (Stražarska kula, 1.5.1999 str.5).

“Jehova je promijenio situaciju skupine (od 144000) nesavršenih ljudi time što je pokrenuo pravni proces njihovog usvajanja. Apostol Pavao, koji je pripadao toj skupini, napisao je suvjernicima: “Primili ste duh posinjenja, koji nas potiče da vičemo: ‘Abba, Oče!’ Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja” (Rimljanima 8:15, 16). Da, usvajanjem su (samo) ti kršćani (iz te skupine) postali dio Božje obitelji, odnosno “djeca Božja.” (Stražarska kula, 1.4.2009. str 11.)

Ovim se želi reći da Bog samo jednoj maloj skupini ljudi od 144000 članova čini nešto izvanredno jer ih oslobađa okova nasljednog grijeha i proglašava pravednicima te ih odmah usvaja u svoju univerzalnu obitelj. No, što je sa vjernim ljudima pretkršćanskog doba kao i sa ostalim kršćanskim vjernicima? Da li Bog i njih usvaja u svoju obitelj? Pogledajmo što tvrdi Watchtower. Za ove druge Božje vjerne sluge se kaže:

“Bog ih ne usvaja kao duhovne sinove, kao što usvaja 144000.“ (Stražarska kula, 1.2.1998. str.19,20)

“Isusove “druge ovce” (ostali pravednici) neće postati Božji sinovi sve do kraja tisuću godina. No budući da su se predale Bogu, s pravom mu se mogu obraćati kao “Ocu” i mogu se smatrati članovima obitelji Jehovinih slugu." (Stražarska kula, 15.1.2010. str.5)

Prema ovom shvaćanju ostali pravednici nisu dio Božje univerzalne obitelji nego pripadaju članovima ‘obitelji Božjih slugu’, a ne Božje djece. Od tih članova Bog u svoju obitelj najprije usvaja za sinove jednu manju skupinu dok će drugu skupinu usvojiti tek na kraju Isusove vladavine i to posredstvom ovih prvih. Da li je ovakvo objašnjenje u skladu s biblijskim učenjem?

Ako svi ljudi imaju mogućnost biti proglašeni pravednima na temelju otkupne žrtve Isusa Krista, onda svi oni za vrijeme svog života trebaju biti usvojeni u Božju obitelj kao Božji sinovi posredstvom Isusa Krista, a ne posredovanjem drugih ljudi. No, izgleda da vodeći ljudi zajednice Jehovinih svjedoka to ne žele tako gledati pa u svojim objašnjenjima stvaraju zablude i zabunu koje su svjesni samo pojedinci. Zabluda je pomiješana sa istinom pa ju je teško primijetiti. Naime, neki dijelovi iz Biblije su izvađeni iz konteksta i stavljeni u neku novu cjelinu gdje su dobili jedno sasvim drugačije značenje od prvobitnog. Tu novu cjelinu su mnogi prihvatili jer im se čini da ima svoj smisao kojeg se može potkrijepiti sa određenim biblijskim stavcima, ali ne vide da time zavaravaju sebe i druge ljude. Svojim drugačijim učenjem se suprotstavljaju istini i svjedočanstvu svetog duha koji nam tu istinu jasno iznosi kroz Božju Riječ. To se može razabrati u nekim tekstovima u kojima se vidi kako se apostolska nauka o spasenju putem otkupnine razvodnjava sa novim načinom gledanja na Božji plan spasenja.

Razmotrimo jedan takav tekst koji se nalazi u Stražarskoj kuli od 15.11.2011. U njemu se najprije objašnjava tko sve od ljudi može biti proglašen pravednim. Pogledajmo:

Sve vrste ljudi proglašene su pravednima i dobivaju život” (Rim. 5:18). Što znači grčki izraz preveden s “biti proglašen pravednim” i kakav prizvuk ima? U vezi s tim dr. Williams je napisao: “To je metaforički izraz koji ima pravni prizvuk, premda nije pravni termin u punom smislu te riječi. On govori o promjeni nečijeg statusa pred Bogom, a ne o promjeni u nutrini te osobe (...). Ta metafora prikazuje Boga kao suca koji donosi presudu u korist optuženika kojeg su, slikovito govoreći, doveli pred Božji sud pod optužbom za nepravednost. No Bog optuženika oslobađa krivnje.” (...). U Rimljanima 5:15-19 jasno se kaže da je smrt “jednog čovjeka” donijela oslobođenje. (...). (str. 12)

Treba naglasiti da je svim vrstama ljudi omogućeno da dobiju život i dar zbog Isusovog “jednog čina opravdanja” iza kojeg stoji njegova poslušnost i vjernosti Bogu sve do smrti. Pavao je napisao:

“Dar koji je uslijedio zbog mnogih prijestupa doveo je do toga da mnogi budu proglašeni pravednima.” (Rim. 5:16)

Iz ovog se vidi kako Biblija, a posebno apostol Pavle, govori o jednom činu opravdanja i jednom daru pravednosti kojima Bog ‘mnoge’ ljude potpuno oslobađa krivnje kako bi dobili život. To ne može nitko osporavati, pa čak ni Watchtower, kao što se vidi iz ovog njihovog teksta. Kad Pavle spominje “sve vrste ljudi“ onda ne misli na sve ljude nego samo na one mnoge koji su proglašeni pravednicima, a koji potječu iz svih slojeva društva kao što piše:

“Nema više ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškoga ni ženskoga, jer vi ste svi jedno u zajedništvu s Kristom Isusom.“ (Gal 3:28)

Sve vrste ljudi su uvršteni u jednu skupinu pravednika koja ima jednu jedinstvenu nadu. Nigdje u svojoj poslanici apostol Pavle nije spomenuo dvije skupine pravednika. Zašto onda Watchtower od jedne skupine pravednika stvara dvije? I ne samo to, njihovo vodeće tijelo pokušava stvoriti dojam kako je to sasvim razumljivo pa u izrazu “mnogi“ ne vidi sve pravednike koji bivaju proglašeni pravednicima nego samo 144000 odabranih jer misli da su svi članovi prve skupštine kojima se Pavle obraćao ulazili u taj broj. Tako se u nastavku ovog članka (pogrešno) tvrdi da se apostol Pavle obratio toj posebnoj skupini odabranih pravednika koja se pojavila u prvom stoljeću. Pogledajmo:

“Bog nije bio dužan primijeniti otkupninu na apostole i druge Kristove učenike zato što su činili neka dobra djela. Naprotiv, primijenio je otkupninu na njih iz milosrđa i velike ljubavi. Odlučio je osloboditi apostole i druge učenike osude koja ih je opterećivala, smatrajući ih odriješenima od naslijeđene krivnje. Pavao je to objasnio rekavši: “Tom ste nezasluženom dobrotom spašeni po vjeri. I to nije vaša zasluga — to je dar Božji” (Efež. 2:8). (str. 14)

Iako se ove gore citirane Pavlove riječi odnose na sve kršćanske učenike, Watchtower to negira jer ovdje više ne govori o svim pravednicima, nego samo o ‘apostolima i drugim učenicima’. Naime s izrazom ‘drugi učenici’ ona ne misli na sve kršćane koji su živjeli do danas nego samo na skupinu od 144000 prvih vjernih kršćana koji su se skupljali u skupštinu prije druge skupine čiji je broj neograničen. Tvrde da je samo za njih (koji su živjeli prije ovih drugih) Bog primijenio otkupninu iz milosrđa i velike ljubavi i da su samo oni spašeni po vjeri i odriješeni naslijeđene krivnje. Svi ostali, bez obzira na njihovu vjeru i odanost, moraju na sebi i dalje nositi osudu kao i nepravednici koji se nalaze izvan Božje obitelji, samo zato što nisu živjeli u vrijeme skupljanja ove prve skupine. Izgleda da Bog prema njima još nije pokazao milosrđe i veliku ljubav pa ih za sada nije otkupio. To je u suprotnosti sa samim izrazom “biti proglašen pravednim“, pa čak i u suprotnosti s njihovom vlastitom izjavom u kojoj stoji:

“Doista, “dar pravednosti” ima suprotan učinak od Adamovog grijeha. Taj dar donosi život (Rim. 5:17; pročitaj Luku 22:28-30). Oni koji dobivaju taj dar, odnosno bivaju proglašeni pravednima, postaju Božji duhovni sinovi.“ (str. 14)

Prema ovoj izjavi se prihvaća činjenica da svi oni koje Bog proglašava pravednima dobivaju dar pravednosti po kojemu se odvajaju od Adamovog grijeha i postaju Božji sinovi. No, zabluda nastaje kada se pokušava tvrditi kako Bog drugu skupinu ljudi proglašava pravednima ali im ipak ne daje status Božjih sinova (Božje djece). Takvu misao nigdje ne nalazimo u Bibliji. No, Watchtower tu ubacuje svoju ideju po kojoj Bog ima razloga da samo jednu manju grupu pravednika odmah oslobodi od Adamovog grijeha i usvoji za svoje sinove. Pogledajmo koji su razlog naveli za takvo tumačenje:

“Kao Kristovi sunasljednici (144000) mogu se nadati da će biti uskrsnuti na nebo kao pravi duhovni sinovi kako bi kraljevali s Isusom Kristom.“ (Stražarska kula, 15.6.2011. str 14)

“Ne očekuju svi kršćani koji imaju vjeru i odano služe Bogu da će kraljevati na nebu s Kristom. Mnogi na temelju onoga što su naučili iz Biblije gaje nadu sličnu onoj koju su imali i pretkršćanski Božji sluge. Nadaju se da će vječno živjeti u raju na Zemlji.“ (Stražarska kula, 15.11.2011. str.15).

“Imena pomazanika (prve skupine pravednika) ostaju trajno zapisana (u knjizi života) nakon što se oni pokažu vjernima do smrti (Otkr. 3:5). Imena onih koji budu nagrađeni zemaljskim životom (druge skupine pravednika) ostat će trajno zapisana tek kad prođu završnu kušnju na kraju tisuću godina“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str.22).

To bi značilo da Bog nema potrebe sve pravednike odmah osloboditi krivnje. Izgleda da pravednici drugorazredne skupine mogu svojom vjerom, poslušnošću i odanošću čak do mučeničke smrti biti potpuno izjednačeni sa ovim prvima, ali ih se ne oslobađa Adamovog grijeha samo zato što se tvrdi kako oni nisu određeni za život na nebu nego na zemlji. No, Biblija ne pravi takvu segregaciju (razlučivanje). Veoma lako se može ustvrditi da nitko nije određen za život na nebu (vidi svezak 2 i 3). Zato nema smisla degradirati bilo koga samo zato što će biti podanici koji će se podložiti Kristu i njegovim suvladarima. Međutim Watchtower i dalje zastupa tu segregaciju jer piše:

“A u Djelima apostolskim 24:15 otkriva se još jedna značajna pojedinost: ”[Bit će] uskrsenje mrtvima, i pravednicima i grješnicima.“ Na istaknutom mjestu među ”pravednicima“ bit će vjerni muževi i žene iz davnine, kao što su Abel, Enoh, Noa, Abraham, Sara i Rahaba (Jevrejima 11:1-40). (...). U pravednike‘ će spadati i tisuće bogobojaznih pojedinaca koji su umrli u novijem vremenu, a koji nisu imali nebesku nadu. (...). Međutim, uskrsnuli ljudi (pravedni i nepravedni) i dalje će biti pod Adamovim grijehom.“ (Stražarska kula, 1.7.1998. str.22)

“Što je s milijunima pripadnika velikog mnoštva koji će izaći iz velike nevolje i koje je Ivan vidio kako stoje na vidljivome mjestu, “pred prijestoljem”? Oni će tada već biti proglašeni pravednima na temelju svoje vjere u Isusovu prolivenu krv i preživjet će veliku nevolju, no njihovo će se suđenje nastaviti tokom tisuću godina. Potpuno pravednima bit će proglašeni tek nakon što budu dovedeni do ljudskog savršenstva i potom iskušani (na kraju 1000-godišnjeg kraljevstva)“ (Otkrivenje..., str.296.)

Watchtower tvrdi da će Bog primijeniti otkupninu na veliko mnoštvo tek na kraju Isusove vladavine kada se dodatno pročiste i polože ispit na zadnjoj kušnji. No, da li Biblija igdje govori da Bog neke svoje vjerne sluge proglašava pravednima na temelju njihove vjere, a da im nije potpuno oprostio na temelju Isusove krvi? Kad Bog oprašta onda to ne čini djelomično nego potpuno bez obzira da li je riječ o osobnom ili nasljednom grijehu. U vezi Božjeg opraštanja čitamo:

“Biblija u Djelima apostolskim 3:19 koristi jedan drugi slikoviti izraz kako bi opisala Božje opraštanje: ”Pokajte se, dakle, i obratite se da vam se izbrišu grijesi.“ Izraz ’izbrisati‘ prijevod je grčkog glagola koji, kad se koristi u prenesenom smislu, može značiti ”isprati, poništiti, ukinuti ili uništiti“. (...). Ne moramo se bojati da će te grijehe u budućnosti ponovno iznositi protiv nas jer Biblija otkriva još nešto o Jehovinom milosrđu što je uistinu izvanredno: Kad oprašta, on zaboravlja!“ (Stražarska kula, 1.12.1997. str.12)

Kad Bog oprašta grešno stanje koje smo naslijedili osudom Adamovog grijeha, onda to čini na isti način jer Biblija kaže:

“Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Krist Isus, koji je sebe dao kao odgovarajuću otkupninu za sve.“ (1.Tim 2:5,6)

“On nas je izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svojega ljubljenog Sina, po kojemu smo oslobođeni otkupninom — oprošteni su nam grijesi.“ (Kol 1:13,14)

“Zato za one koji su u zajedništvu s Kristom Isusom nema osude. Jer zakon tog duha koji daje život u zajedništvu s Kristom Isusom oslobodio te zakona grijeha i smrti. Naime, budući da je Zakon bio nemoćan, jer je zbog tijela bio slab, Bog je, poslavši svojega Sina u obličju sličnom grešnom tijelu da ukloni grijeh, osudio grijeh u tijelu, da bi se pravedni zahtjevi Zakona ispunili na nama koji ne živimo po tijelu, nego po duhu.“ (Rim 8:1-4)

“Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov. A ako je Krist u zajedništvu s vama, tijelo vam je doduše mrtvo zbog grijeha, ali duh vam donosi život zbog pravednosti. A ako duh onoga koji je Isusa podignuo iz mrtvih prebiva u vama, onaj koji je Krista Isusa podignuo iz mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela svojim duhom koji prebiva u vama.“ (Rim 8:9-11)

Kad Pavle spominje “nas“ tj. “one koji su u zajedništvu sa Kristom“, onda misli samo na jednu skupinu ljudi koja je stajala nasuprot drugoj skupini. Ovi drugi nisu bili u tom zajedništvu sa Kristom jer su bili “nepravednici koji neće naslijediti kraljevstvo Božje“ i koje Bog “čuva za dan suda da budu kažnjeni“ (1.Ko 6:9; 2.Pet 2:9). Za Pavla i kršćane su postojale samo dvije kategorije ljudi:

  • pravednici koji žive po duhu i
  • nepravednici koji žive po tijelu.

Jednima se putem otkupnine oprašta osobni i nasljedni grijeh, a drugima ne. Jedni odmah dobivaju za nagradu život, a drugi idu na sud.

Dobra vijest je oduvijek govorila o spasenju putem otkupnine koje uključuje potpuno oslobađanje od grijeha i smrti za sve koji prihvate Božju pripremu spasenja i vjeruju u Krista. Dobra vijest u sebi nije nosila poruku za neku drugorazrednu kategoriju pravednika kojima će Bog navodno oprostiti grijehe, ali ih neće potpuno osloboditi krivnje.

Takvu potpuno krivu ideju je uvela zajednica Jehovinih svjedoka tako što je, u pokušaju da maloj skupini u kojoj se (po njihovom tumačenju) nalaze članovi Vodećeg tijela dade veću važnost, degradirala drugu skupinu koju je na neki način izjednačila sa nepravednicima. Pogledajmo sliku...

Za grupu od 144000 izabranih Watchtower kaže:

“Jehova za [144000] čini nešto doista izvanredno. On ih, putem otkupne žrtve Isusa Krista, oslobađa okova naslijeđenog grijeha.“ (Stražarska kula, od 1.5.1999. str.5)

“Oni koji su uzeti u novi savez raduju se potpunom oproštenju grijeha. Stoga mogu biti među 144000 onih koji primaju vječno nasljedstvo kao duhovni Izrael.“ (Stražarska kula, 1.3.1992.. str.19)

Kad su u pitanju ostali vjerni sluge, onda su i izdanjima Watchtowera nigdje ne spominje da su i oni 'potpuno' oslobođeni okova grijeha, pa Božje opraštanje i Kristova žrtva za njih do daljnjega nema pravi učinak. Za njih se u Stražarskoj kuli samo tvrdi da im se opraštaju učinjeni grijesi, a ne Adamov grijeh koji ih vodi u smrt:

“Jehova oprašta grijehe (množ. tj. 'osobne grijehe') drugih ovaca (zemaljskoj klasi) na temelju Isusove prolivene ’krvi saveza‘.“ (Stražarska kula, 1.2.1998. str.20)

Kao što se može vidjeti, s jedne strane se tvrdi da Bog jednima i drugima odmah oprašta osobne grijehe (množ.) na temelju Isusove krvi – krvi saveza, dok se s druge strane tvrdi kako Bog samo jedne od njih nagrađuje životom time što ih odmah 'potpuno' oslobađa okova nasljednog grijeha (jedn.). No, da bi netko mogao dobiti oproštenje mora biti u savezu s Bogom. Poznato je da je cijeli Izrael bio u savezu s Bogom, a ne samo Leviti kao svećeničko pleme. Taj savez je bio utemeljen na krvi kojom je Mojsije poškropio narod govoreći:

“Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama...“ (2.Mo 24:8)

Treba uzeti u obzir da je savez sklopljen sa pripadnicima Božjeg naroda Izrael među koje su ubrajalo i došljake tj. prozelite. Taj narod je trebao živjeti u skladu sa Božjom voljom i Zakonom koji je bio duhovan. No, punu korist iz tog saveza su imali samo duhovni Izraelci, a ne tjelesni. Oni su bili obrezani u srcu što je kod Boga imalo daleko veću vrijednost od tjelesnog obrezanja. Zato je Bog od samog postanka svijeta imao svoju Skupštinu pravednika. Ta Skupština je Božji duhovni Izrael. Tjelesni Izrael je imao prednost da bude narod određen za posebnu ulogu u skladu sa Abrahamskim savezom po kojem je Abraham trebao postati otac mnogih naroda, a ne samo Izraela. Izrael je bio samo prvina među narodima noseći time veću odgovornost pred Bogom (1.Mo 17:4,5; Jr 2:3). Sve odredbe Mojsijevog saveza su važile jednako za sve članove zajednice Izrael, kako za Izraelca tako i za došljaka. Svi su oni bili sudionici tog saveza. Svi su podjednako sudjelovali u krvnim žrtvama i Pashalnom obroku zajedništva sa Bogom i njegovim Pomazanikom koji je bio predočen janjetom. Nije bilo razlike osim što došljaci za jedno određeno vrijeme nisu mogli dobiti zemlju u nasljedstvo. Možemo slobodno zaključiti da su krvne žrtve svima u jednakoj mjeri mogli pokriti grijeh i držati ih u pravednom položaju pred Bogom. Nije se moglo govoriti da svećeničkoj skupini Bog oprašta u potpunom smislu, a nesvećeničkoj skupini samo djelomično.

Novi savez je također utemeljen na krvi. Vino koje je Isus ponudio svima je ...

“... predstavlja [njegovu] ‘krv saveza’, koja [se trebala] proliti za mnoge radi oproštenja grijeha!“ (Mt 26:28)

Taj savez je također sklopljen s “domom Izraelovim“. Naime, sklopljen je 33. godine, ne sa cijelim Izraelom nego samo s vjernim ostatkom ili “malim stadom“ duhovnih Izraelaca među koje se ubrajalo i prozelite (Jr 31:31; Lk 12:32; Dj 6:5). Oni su u to vrijeme bili pravi (duhovni) Izraelci koji su predstavljali Božji duhovni Izrael. Od tada su svi ljudi koji su prihvatili Krista svojim krštenjem postali sudionici novog saveza. Svi su mogli učestvovati u obroku zajedništva s Kristom.

Prema tome, da bi netko mogao imati koristi od krvi saveza kojom se opraštaju grijesi, mora u srcu biti obrezan kao duhovni Izraelac i postati sudionik novog saveza. Da li se onda može govoriti da krv (novog) saveza nema isti učinak na sve, odnosno da samo jednoj manjoj skupini pravednika Bog oprašta u potpunom smislu, a drugima ne? Kad bi prihvatili takvu nauku onda bi morali tvrditi da Jehova otkupnu žrtvu svog Sina ne smatra jednako vrijednom za sve svoje vjerne sluge jer jednima odmah potpuno oprašta putem otkupnine, a drugima ne. To je očito kriva nauka koja obezvrjeđuje Božji plan spasenja.

Apostol Pavle je u svojim poslanicama govorio o činjenici da je svaki vjernik oslobođen otkupninom, koja pokriva naše osobne grijehe i nasljedni grijeh u tijelu. Taj dar pravednosti je trebalo prihvatiti i sačuvati kroz vjernu poslušnost do samog kraja. Samo takvi mogu imati nadu da će Bog oživjeti njihova smrtna tijela na isti način na koji je Isus uskrsnut.

“Jer ako nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo.“ (1.Ko 15:13)

Ova misao se odnosi samo na uskrsnuće tijela jer samo o tom uskrsnuću govori Biblija.

“Jer kao što u Adamu svi (ljudi) umiru (u tijelu), tako će i u Kristu svi (ljudi) oživjeti (u tijelu). Ali svaki u svom redu: Krist kao prvina (prvi čovjek uskrsnuća), a zatim, za vrijeme njegove prisutnosti, oni koji su Kristovi.“ (1.Ko 15:22,23)

Isus je nadu u uskrsnuće tijela, koju su gajili svi Božji sluge, potvrdio svojim uskrsnućem u tijelu u kojem je pobijedio smrt. Time je ostavio dokaz o pobjedi čovjeka nad smrtnim tijelom. Isus je stoga bio prvina ili prvi čovjek koji je uskrsnuo na takav način. Takav dokaz pobjede nad smrtnim tijelom će imati svi koji su Kristovi, odnosno svi ljudi koji su u sebi imali njegov duh, a takvih je puno više od 144000. Kad se za Božje sluge pretkršćanskog doba kaže da su u sebi imali Božji duh, onda to podrazumijeva da su imali “duh Kristov“ jer je njegov duh ujedno i “Božji duh“ (Rim 8:9). Po tom duhu svi mogu biti jedno u zajedništvu (Iv 17:21). Ivan je stoga napisao:

“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, ali još se nije pokazalo [ono, to] što ćemo biti. Znamo da ćemo, kad se on pokaže, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest.“ (1.Iv 3:2)

Sva Božja djeca su oduvijek gajila nadu da će se obući u neraspadljivost kojom će biti oslobođeni smrti. To je nešto što se još nije pokazalo u 1. stoljeću kada su mnogi to očekivali. Božji pretkršćanski sluge nisu mislili da će se osloboditi smrti oslobađanjem od fizičkog tijela, nego oslobađanjem od nasljednog grijeha koji je vladao fizičkim tijelom. Isto tako, prvi kršćani nisu željeli umrijeti i skinuti sa sebe svoje fizičko obilježje, nego su živjeli u nadi da još za vrijeme svog života vječni život proguta ono što je smrtno kako bi smrt bila pobijeđena u njihovom tijelu i tako, poput Isusa živjeli u neraspadljivom ‘šatoru’. Ako bi i umrli, vjerovali su da će Bog njihova “smrtna (zemaljska) tijela oživjeti“ tako što će ustati u neraspadljivom tijelu poput Isusa (2.Ko 5:4; Ri 8:11). Samo tako je moguće 'vidjeti' tj. spoznati Isusa 'upravo onakvog kakav jest' nakon uskrsnuća.

Uskrsnuće smrtnog tijela podrazumijeva uskrsnuće zemaljskog tijela jer je ono smrtno. Smrtno tijelo, u kojem je prebivao Božji duh kao zalog života će oživjeti u fizičkom obliku i biti oslobođeno smrtne kazne. Stoga se može govoriti da će sa zemaljskim tijelom simbolično uskrsnuti i naše duhovno tijelo preko kojeg dobivamo vječni život. Kad bi neki ljudi trebali oživjeti u nebeskom tijelu, kao što uči zajednica Jehovinih svjedoka, oni ne bi imali dokaz o pobjedi nad smrtnim tijelom. Prema tome, uskrsnuće smrtnog tijela u kojem će se desiti preobrazba iz smrti u život, je nada koju su imali prvi kršćani, a koja će se ostvariti odmah na početku Isusove vladavine u životima svih pravednika, a ne samo jedne male skupine pravednika. Biblija ne podupire tvrdnju da će neki pravednici pobjedu nad smrću doživjeti tek kada prođu još jednu dodatnu kušnju kojoj će biti podvrgnuti svi nepravednici. Takvu nebiblijsku ideju Jehovini svjedoci trebaju odbaciti zajedno sa svim krivim gledištima koji tu ideju podupiru.

 


 

Susret s Kristom

Biblija govori o 'uznesenju' za sve one koji su živjeli u zajedništvu s Kristom. Da li je realno očekivati doslovno uznesenje na nevidljivo nebo? Uzmimo u obzir da je Isus kao “sin čovječji“ najprije živio na zemlji, a nakon uzašašća privremeno živi na nebu. Uskoro će se vratiti na zemlju. On tako ima dva mjesta boravišta. Za razliku od Isusa ljudi imaju samo jedno boravište koje im je Bog namijenio. Ljudi su stvoreni za zemlju i to je njihov dom u koji se vraćaju nakon uskrsnuća. Bog je u primjeru Ilije pokazao da čovjeka može uzdignuti na vidljivo nebo u oblake. No, kao što je Isus rekao “onamo kamo ja idem vi ne možete doći“ misleći pri tom na nebo koje je ljudima nedostupno (Iv 8:21; 13:33). Zato nemamo potvrdu da će itko od ljudi biti uzdignuti u to najviše nebo kao i Isus.

Ilija je bio uzdignut na prvo nebo tj. u viši dio zemljine atmosfere, ali je kasnije bio spušten na zemlju. Tako nešto se može očekivati prilikom Kristove prisutnosti jer Biblija spominje da će tada, najvjerojatnije nakon velike nevolje,

“Isus poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta.“ (Mt 24:31)

Kršćani su još u prvom stoljeću željeli znati kako će doći do tog sakupljanja i da li će svi zajedno biti sabrani na jedno mjesto pred Kristom prije nego uz njegov blagoslov naslijede Božje kraljevstvo. Sjetimo se kako su Izraelci nakon izlaska iz egipatskog ropstva bili svi zajedno sabrani pred Bogom ispred gore Sinaj na kojoj je bila Božja slava, nakon čega su trebali ući u obećanu zemlju kako bi je naslijedili po obećanju.

Apostol Pavle je govorio o tome nakon što je vjerojatno dobio nebesku objavu. S obzirom da su mnogi od njihove braće već umrli, Pavle je objasnio da će:

(1)   “najprije ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom.

(2)  Zatim ćemo mi živi, koji preostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodinom u zraku. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“ (1.Sol 4:15-17)

Svi koji su umrli u zajedništvu s Kristom će uskrsnuti i zajedno s živima biti sakupljeni i odneseni pred Krista. Nas zanima što sve uključuje zajedništvo s Kristom i da li su to zajedništvo mogli imati ljudi koji su živjeli i umrli prije Isusove smrti?

Isus je rekao da su on i njegov Otac jedno. Biti u zajedništvu s Kristom podrazumijeva imati zajedništvo i sa njegovim (i našim) nebeskim Ocem. Onaj tko je u zajedništvu sa Bogom je ujedno u zajedništvu i sa Sinom. Takvo zajedništvo su mogli imati svi ljudi od postanka svijeta. Ono se potvrđivalo sa slušanjem Božjih zapovjedi i sa krvnim žrtvama koje su predočavale Božju pripremu spasenja za sve koji su u zajedništvu sa Bogom (Iz 45:17). Vidjeli smo da je i Abel bio poslušan Bogu te je prinio krvnu žrtvu kojom je priznao svoje zajedništvo sa Jehovom, a samim tim i sa Kristom (unaprijed određenim pomazanikom) koji je bio predočen sa žrtvovanim janjetom (Iv 6:56; Ot 13:8). Kasnije su to zajedništvo priznavali i pripadnici Božjeg naroda Izrael kao što stoji:

“Pavlove nas riječi podsjećaju na zajedničke žrtve koje su u skladu s Jehovinim zakonom prinosili drevni Izraelci. Božji je oltar nazvan stolom, i za onoga tko je prinosio životinju na žrtvu govorilo se da ima zajedništvo s Jehovom i sa svećenicima.“ (Stražarska kula, 1.7.1994. str.9)

Takvo zajedništvo za Božjim stolom je trebalo održavati slušanjem Božjih zapovjedi, a one su od samog početka bile dane ljudima da po njima žive.

Ako držite moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.“ Kasnije je apostol Ivan sukršćanima napisao nešto slično: ”Onaj tko drži [Kristove] zapovijedi ostaje u zajedništvu s njim“ (1.Ivanova 2:24; 3:24). Dakle, držeći Kristove zapovijedi njegovi sljedbenici ostaju u zajedništvu s njim, a to im zajedništvo omogućava da donose plod.“ (Stražarska kula, 1.2.2003. str.19)

Kristove zapovjedi nisu ništa drugo nego Božje zapovjedi kojih su se trebali držati svi ljudi tako da su svi Adamovi potomci mogli ostvariti to zajedništvo s Kristom koji je te zapovjedi utjelovio u sebi i oživotvorio. Kao što se vidi iz Ivanovih riječi, on nam govori da u to zajedništvo ulaze svi koji drže Božje zapovjedi tako da tu nema mjesta stvarati neku dodatnu ili privilegiranu grupu poslušnih ljudi (Iv 14:20,21,24; 15:4; 17:21). Čak i Watchtower priznaje da svatko može biti u zajedništvu s Kristom pa je napisao:

“Ivanova poslanica jasno pokazuje da takva ljubav i dobro poznavanje Boga povezuju (sve) one koji hode s Bogom i stvaraju neraskidivo zajedništvo s Ocem i Sinom (1.Ivanova 2:5, 6). (Sve pismo,  str. 258) “Ukoliko se trudimo biti velikodušni i ponizni kao što su djeca, dolazimo u zajedništvo s najuzvišenijom osobom u čitavom svemiru te njenim Sinom.“ (Stražarska kula, 1.2.2007. str.9)

Prema tome, svi ljudi od postanka svijeta koji su “hodili s Bogom“ su imali “zajedništvo sa Ocem i Sinom“ koji je unaprijed određen (1.Mo 5:24; 6:9; Mih 6:8). Ono je bilo neraskidivo za sve one koji su živjeli i umrli u vjeri. Oni će uskrsnuti na zemlji i zajedno sa živima biti na neki način podignuti u 'oblacima' koji će ih na trenutak odvojiti od ostatka svijeta.

Susret s Kristom će se desiti “u zraku“ tj. u zračnom prostoru zemlje gdje će se nalaziti Isus nakon silaska s nevidljivih nebesa. Silazak s nebesa podrazumijeva da će Isus sići na zemlju a ne na neki međuprostor. To područje predstavlja sveto i uzvišeno mjesto na zemlji a ne na nebu. Vjerojatno će se tada odigrati svečanost koju Biblija naziva “svadba Janjetova“. Na toj “svadbenoj večeri“ će biti mnogo uzvanika koji su pozvani od postanka svijeta kako bi imali zajedništvo s Kristom za njegovim svadbenim stolom. Watchtower tvrdi da će samo 144000 ljudi predstavljati Kristovu nevjestu, a ne samo apostoli (Ot 19:7; 1.Ko 1:9; Ot 14:1; 19:7,9). Čak da je to i točno, oni kao nevjesta ne mogu sami biti na toj svadbenoj večeri bez onih koji bi trebali predstavljati uzvanike koji su pozvani. Stoga će na toj svadbi biti svi koji su izabrani od postanka svijeta. Svadbena svečanost će vjerojatno biti posebna i po tome što će prije ulaska na svadbu svim uzvanicima biti dane simbolične bijele haljine (Mt 22:2,3; Ot 19:9). One će predočavati neraspadljivi vječni život u koji će se obući svi pravednici (Ot 3:4,5; 7:9,14). U tom savršenom stanju će biti poslani da naslijede zemlju te da je obnove i podlože je sebi kako bi u tom smislu kraljevali s Kristom 1000 godina jer će biti okrunjeni slavom i krasotom poput Isusa. (Ps 8:5; Heb 2:5-9; Rim 8:21)

Gora Sion može biti doslovna lokacija na zemlji a samim tim i područje prvog neba koje je sada u rukama Sotone i njegovih političkih zastupnika (Lk 4:5; Ez 28:14,16; Tu 2:1). U svakom slučaju mi ćemo “uvijek biti s Kristom“ jer ćemo biti u zajedništvu s njim u njegovoj slavnoj prisutnosti. Biblija ne govori da će izabrani ljudi otići živjeti na nevidljivi dio nebesa nego kaže da će svi “čestiti živjeti na zemlji i neporočni će ostati na njoj“ (Izr 2:21). Prema tome, ni ovo uznesenje u oblacima neće značiti odlazak nekih čestitih ljudi daleko izvan zemlje i njene atmosfere. Ljudi će ostati na zemlji, pa čak i oni koji će u ulozi Kristove 'nevjeste' imati tu čast i prednost da se po prirodi svoje službe stalno susreću s Kristom na tom svetom i uzvišenom mjestu (usporedi Dj 1:9).

U Bibliji se o “Skupštini“ govori kao o Kristovom tijelu, odnosno kao o ženi. Adam je rekao za svoju ženu da je uzeta od njegovog tijela (1.Mo 2:23). Ona je stoga bila njegovo tijelo. Preko nje je dobio potomstvo tako da u proširenom smislu svi postaju dio jednog tijela, jedne obitelji ili jedne zajednice. Kad govorimo o Kristovoj skupštini, onda su svi pravednici u proširenom smislu prikazani kao jedno tijelo u Kristu. Pravednici su udovi njegovog tijela, što znači da su nastali iz njegovog tijela (Ef 1:22,23; 5:23; Kol 1:24). No tko je onda od njih 'nevjesta' koja će postati Kristova simbolična 'žena'?

Pavle kršćanima u skupštini Korint kaže da mogu sebe vidjeti kao 'djevicu' koja će biti dovedena pred Krista, ali da zato moraju biti spremni i duhovno čisti (2.Ko 11:2; Mt 25:1-10). To nije značilo da je 'djevica' ujedno i 'nevjesta'. 'Djevicu' predstavljaju svi pravednici među kojima se nalaze i oni koji će predstavljati 'nevjestu'. Vjerojatno će od svih pozvanih 'djevica' samo malobrojni dobiti prednost da predstavljaju njegovu 'nevjestu' (Ot 14:4; usporedi Est 2:2-4). Uzmimo u obzir da je u Bibliji cijeli narod Izrael predočavao 'djevicu' ili 'djevojku' od koje se posebno isticala izdvojena klasa djevica (vidi Amos 5:2).

U Bibliji se često spominje djevica kao “kćer Jeruzalemska“ i “kćer Sionska“ što znači da nije u pitanju cijeli narod (djevica u općenitom smislu) nego samo oni koji su proizašli iz Božjeg naroda kao kćer, a koji su zastupali narod pred Bogom (Tu 2:13; Jr 14:17). Slično je i sa izrazom “prvorođenac“ kojeg je nosio cijeli Izrael iako su samo pojedinci mogli biti uvršteni u klasu prvorođenaca (2.Mo 4:22). U Izraelu su izabrani muževi “zastupali“ narod pred Bogom i Boga pred narodom. Isto tako je i u kršćanskoj skupštini (2.Mo 18:19; Ezr 10:14; 2.Ko 5:20). Riječ je o onima koji će i u budućnosti biti izabrani između svih pravih kršćana (djevica) da kao izabrana grupa djevica zastupaju pred Bogom i Kristom cijeli Božji narod iz kojeg su proizašli, odnosno predvodit će cijelo tijelo otkupljenih (usporedi Jr 2:32; 14:17). Moglo bi se zaključiti da će samo izabrani predstavljati Kristovu 'nevjestu' iako su svi iz Božjeg naroda pozvani da dođu pred Krista kao 'djevice'. Kao jedno tijelo svi su oni gajili nadu da će naslijediti blagoslove Božjeg kraljevstva na zemlji.

Kad sve ovo uzmemo u obzir, onda se može vrlo lako zaključiti da apostol Pavle u svojim poslanicama ne uvodi doktrinu o dvije vrste pravednika sa različitim nadama. On je govorio o mnogim ljudima koji zbog svoje vjere ulaze u zajedništvo s Kristom čime sačinjavaju samo jednu zajedničku skupinu ‘pravednika koji će posjedovati zemlju’. S druge strane, kad analiziramo tumačenje Watchtowera o ovoj temi, onda možemo samo vidjeti kako ono jednoj maloj odabranoj skupini pravednika pripisuje sve ono što pišu poslanice, a da bi to bilo drugačije od nade u vječni život na zemlji, onda neke pojmove, kao što su vječni život i besmrtnost, objašnjava izvan biblijskih okvira. Da bi održali svoje gledište oni su napisali:

“Pomazani Kristovi sljedbenici, koji kao “raspadljivi” ljudi sve do smrti vjerno služe Bogu, nakon što uskrsnu kao duhovna bića ne dobivaju samo vječni život. Oni dobivaju besmrtnost — beskonačan i neuništiv život. Osim toga dobivaju i neraspadljivost — tijela koja se ne mogu raspasti.“  (Stražarska kula, 1.10.2006. str.6)

Vidimo da oni razlikuju vječni život od besmrtnosti. Vječni život i besmrtnost su pojmovi koji se nadopunjuju. 'Vječni život' je život bez smrti (besmrtan život) jer će smrt biti ukinuta u najpotpunijem smislu. Prema tome 'besmrtnost' je isto što i neraspadljivi 'vječni život' i zato se te pojmove ne može koristiti kako bi se podupirala nauka o preobrazbi ljudi u nebeska bića. Ne može se govoriti da jedni ljudi dobivaju na dar i 'vječni život' i 'besmrtnost', a drugi samo 'vječni život' ali ne i 'besmrtnost'. Biblija jasno kaže da “smrti više neće biti“, što znači da će postojati samo život bez smrti tj. besmrtan život (Ot 20:6; 21:4). Isus nije imao potrebe da nekome obećaje vječni život bez smrti, a drugima vječni život u smrti. To nikad nije spomenuo nego je svima rekao:

“Budi vjeran do smrti i nagradit ću te životom.“ (Ot 2:10)

Riječ “život“ se odnosi na život u najpotpunijem smislu riječi, tako da se ne može govoriti kako će jedni imati beskonačan i neuništiv život u neraspadljivom tijelu, a drugi samo vječni život u raspadljivom tijelu koji bi bio vremenski ograničen i uništiv. Zbog takvog nelogičnog i krivog tumačenja se daje pogrešna slika, ne samo o onome što je Isus učio i govorio, nego i o Božjoj pravednosti, opraštanju i milosrđu. Čak se mnoge pravednike sa ovakvim krivim učenjem izjednačava sa nepravednicima jer se tvrdi da će kroz tisućugodišnje kraljevstvo zajedno s nepravednicima biti pod osudom Adamovog grijeha sve dok ne prođu zadnju kušnju, s pretpostavkom da neki nepravednici mogu tada zavrijediti vječni život, dok neki pravednici mogu pasti i biti osuđeni na vječnu smrt.

Do sada smo vidjeli da grčki izraz “biti proglašen pravednim“ govori o promjeni nečijeg statusa pred Bogom koji optuženika oslobađa krivnje. Bog je jednim činom opravdanja otkupio sve pravednike, i mrtve i žive, oslobodio ih krivnje i time promijenio njihov status. Kao što smo vidjeli, ova istina je zamijenjena drugačijom istinom ili poluistinom Watchtowera koji ne pobija Isusovu otkupninu, ali zato pobija smisao Božjeg čina opraštanja otkupninom. Ovi drugi bi se po toj njihovoj drugačijoj (krivoj) nauci trebali spasiti na temelju dobrih djela koja moraju činiti tijekom procesa pročišćenja u Božjem kraljevstvu i tek tada bi ih se potpuno oslobodilo otkupninom.

Da li ovakvo tumačenje ima smisla? Kakvo je to Božje opraštanje na temelju Isusove krvi, a da ono ne uključuje potpuno oslobađanje od krivnje? Kakvo bi to bilo opraštanje kad bi Bog jednu skupinu pravednika oslobodio okova smrti, a druge i dalje zadržao u tim okovima do kraja novog milenija? Zar možemo govoriti o Božjoj nepristranosti ako bi u On jednima dao svoje povjerenje zbog njihove vjere a drugima ne? Ovakvo tumačenje nema smisla ali zato ima sličnosti sa katoličkom doktrinom o čistilištu za koje se kaže:

“Svi koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, ali su još uvijek nesavršeno očišćeni, treba da budu uvjereni u svoje vječno spasenje, ali poslije smrti oni odlaze u čistilište, da bi postigli svetost neophodnu za ulazak u nebo.“  (Catechism of the Catholic Church, 1994. str.1030)

“... osoba koja je umrla u stanju milosti može se tijekom ovog procesa osloboditi svakog oblika preostale krivnje ili kazne i na taj se način pripremiti za ulazak u nebesku slavu u Božjoj prisutnosti.” (Suvremena katolička enciklopedija, 1998, stranice 160, 159)

“Kardinal Gibons ovako piše o čistilištu: „U sljedećem životu postoji srednje stanje privremene kazne, određeno za one koji nisu zadovoljili Božju pravdu za grehe koji su već oprošteni.“ (Faith of Our Fathers, p. 247, 248)

Watchtower tvrdi da ovaj katolički nauk nije u skladu s Biblijom. Ako je tako, onda ni nauk Jehovinih svjedoka nije u skladu s Biblijom jer obje nauke podupiru isto mišljenje, ali svaka na svoj način. Činjenica je da ovaj nebiblijski nauk o čistilištu govori o kategoriji vjernika čiji su grijesi oprošteni, a koji nisu zadovoljili Boju pravdu za 'potpunim' opraštanjem. Oni ne mogu dobiti nagradu vječnog života u Raju iako ne zaslužuju vječnu kaznu. Na sebi i dalje nose krivnju koje se mogu osloboditi kroz jedno određeno vrijeme procesa čišćenja u kojem su svjesni buduće kazne i nagrade. Ukoliko se pročiste, dobit će nagradu vječnog života te će uskrsnuti na zemlji kao savršeni ljudi. U suprotnom ih očekuje vječna kazna.

O tom srednjem stanju privremene kazne na sličan način uči i Watchtower u okvirima svog nauka o dvije skupine pravednika. Jedni odmah zadovoljavaju Božje kriterije pa ih odmah čeka nagrada vječnog života, dok drugi pravednici moraju biti dodatno iskušani i pročišćeni kako bi se vidjelo da li će na kraju suda dobiti vječni život ili vječnu smrt. Osim toga jedini kriterij kojima se jednima potpuno oprašta, nije viši stupanj vjere, poslušnosti i odanosti, nego činjenica što oni moraju vladati s Kristom. Takav kriterij poništava Božju ljubav, pravednost i milosrđe, jer službi koja će jednog dana prestati daje veću važnost od ljubavi koja nikad neće prestati.

Iako se nauka o čistilištu u suštini razlikuje od učenja kojim Jehovini svjedoci gledaju na Kristovu otkupninu, ovakvim se učenjem također umanjuje vrijednost Kristove krvi i Božjeg opraštanja. Obje nauke tvrde da Kristova krv nije namijenjena da sve pravedne ljude potpuno osloboditi krivnje za grijeh i da je zato veliku većinu njih potrebno jedno vremensko međustanje postepenog procesa čišćenja i dokazivanja svoje vjere. Da bi se mogli osloboditi smrti i grijeha onda se tvrdi da je Bog za njih osmislio jedan sistem. Katolici ga nazivaju čistilištem, a Jehovini svjedoci danom suda. Međutim, Bog ne uvodi sisteme spašavanja pravednika kojim bi se nadopunila Isusova žrtva. Zato obje nauke nemaju biblijsku osnovu. Biblija govori o jednom činu opravdanja kojim Bog svim pravednim ljudima potpuno oprašta i oslobađa ih vlastite krivnje i Adamove kazne. Svi koje Bog “proglasi pravednima“ ne dolaze na sud nego prelaze iz smrti u vječni život. Za razliku od njih, samo nepravednici dolaze na sud kako bi se kroz određeno razdoblje naveli da povjeruju u Krista i prihvate Božju pripremu spasenja. O tome Biblija jasno govori.

Ako analiziramo učenje Watchtowera, vidjet ćemo na kojim osnovama ono pokušava stvoriti taj dodatni sistem spasenja. Taj sistem se ne zasniva na vjeri i djelima odanosti prije Isusovog dolaska nego na vjeri i djelima koja treba činiti u tom međuvremenskom stanju koje slijedi nakon Isusovog dolaska. Tako izgleda da Bog ovoj drugorazrednoj skupini pravednika briše, ne samo učinjeni grijeh nego i sva dobra djela, vjeru i odanost, te ih ponovno stavlja na ispit i kušnju kako bi dobili potpunu pravednost. Ovakvo učenje poništava vjeru i odanost Bogu i postavlja vremenski faktor zbog koje će samo mali broj pravednika, koji su navodno prvi kršteni u Krista, moći dobiti potpuno oproštenje. No, Biblija uči da nagradu dobivaju svi koji trče bez obzira kad se uključuju u trku. Bitno je ustrajati do kraja (1.Ko 9:24; Mt 24:13). Svaki koji se uključuje u trku za vječni život, treba doći do cilja. No, kakav je to cilj, kad je jednima ciljna dužina sve do smrti ili do Kristovog dolaska, a drugima se trka nastavlja još tisuću godina nakon Kristovog dolaska i uskrsnuća pravednika? Da li pravednici koji su sačuvali svoju vjeru do smrti moraju nastaviti trku za nagradom vječnog života i nakon što uskrsnu? Ne, Isus i apostoli to nisu učili. To uči Watchtover sve one koji mu bespogovorno vjeruju. Mi bi trebali vjerovati Isusu i Božjoj riječi. Kad o tome govorimo, onda bi trebali uzeti u obzir mišljenje apostola Pavla koji je rekao:

“... približilo se vrijeme mojega oslobađanja. Dobro sam se borio, trku do kraja otrčaovjeru sačuvao. Odsad se za mene čuva vijenac pravednosti, kojim će me Gospodin, pravedni sudac, nagraditi u onaj dan — i ne samo mene nego i sve koji željno čekaju da se on pojavi.“ (2.Tim 4:6-8)

Očito je da vijenac pravednosti u onaj dan kad se Krist pojavi dobivaju svi koji su sačuvali vjeru i svoju trku otrčali do kraja svog života. Među takve pravednike ulaze svi ljudi vjere od postanka svijeta koji su željno čekali svog otkupitelja i spasitelja. Svi će se oni susresti s Kristom kad on dođe i od tada uvijek biti s njim u njegovoj prisutnosti. Bilo bi nepravedno da neki koji su sačuvali vjeru do smrti, uskrsnu i shvate da nisu došli do cilja. No, Bog nije nepravedan i nije dobro kada ga neki 'pismoznalci' ovakvim svojim krivim gledištem nesvjesno prikazuju nepravednim.


Božji prijatelji

Nakon Kristovog dolaska neki će vjerni ljudi vjerojatno biti izabrani da služe odmah do Krista, ali to nije nagrada kojom bi imali veća prava od ostalih pravednika. Svi imaju jednako pravo na spasenje vjerom i na opraštanje putem Isusove krvi, pa čak i oni koji su umrli u vjeri prije Isusovog rođenja. Svi za nagradu dobivaju “vijenac pravednosti“, a istaknute službe nisu nagrada nego čast i odgovornost koju će dobiti samo oni koje Krist izabere. S obzirom da su poslanice pisane tadašnjim kršćanima sa jednom zajedničkom nadom, onda se u izdanjima Watchtowera tvrdi da je to bila nada u nebeski život, pa se njima pod svaku cijenu pokušava nametnuti pravo da s Isusom vladaju svijetom s neba, dok se ovu drugorazrednu skupinu kršćana koji danas žive pokušava povezati sa ljudima vjere koji su umrli prije Krista, a koji su gajili prirodnu nadu u vječni život na zemlji. Da bi nekako našla bezbolno rješenje za ovu drugorazrednu kategoriju vjernika, Watchtower tvrdi:

“No [Bog] druge ovce (tj. one koji će vječno živjeti na Zemlji) proglašava pravednima, u onom smislu u kojem je Abraham bio proglašen pravednim kao Božji prijatelj (Matej 25:46; Rimljanima 4:2, 3; Jakov 2:23).“ (Stražarska kula, 1.2.1998. str 20)

Ovakvim tumačenjem se želi reći kako ‘prijatelji’ nisu u tako bliskom srodstvu sa Bogom kao što su to ‘sinovi’. Oni se po ovom tumačenju ne bi trebali smatrati manje vrijednima zato što još nisu usvojeni u Božju obitelj jer mogu biti sretni što ih Bog za sada ipak smatra samo svojim prijateljima. Slično tome i katolička doktrina o čistilištu spominje ljude “koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu“ i za koje je Bog pripremio sistem i vrijeme njihovog postepenog uvođenja u Božju obitelj. Izgleda da takve doktrine unose neki smisao u nauku spasenja pa katolici i Jehovini svjedoci nemaju potrebu dovoditi ih u pitanje. Svjedocima koji se nadaju živjeti na zemlji odgovara što ih se sada smatra samo Božjim prijateljima poput Abrahama. Dok druge kršćanske zajednice smatraju da će Abraham i svi Božji sluge koje je Bog proglasio pravednima uskrsnuti na život, Jehovini svjedoci tvrde da će oni ustati pod osudom Adamovog grijeha. No, može li se tvrditi da će Abraham uskrsnuti u okovima smrti?

Ako bi to bilo točno, onda bi bio izjednačen sa nepravednicima koji također neće biti oslobođeni kazne sve do konačne kušnje. No, što Biblija govori o tome? Da li je Abraham odriješen nasljedne krivnje samim tim što je proglašen pravednim ili mora proći još jednu kušnju?

Isus je rekao da je Abraham, iako je bio mrtav, u Božjim očima smatran ‘živim’, jer će uskrsnuti o uskrsnuću života, dok je za ostale ljude zbog njihove nepravednosti govorio da će biti ‘mrtvi’ u Božjim očima čak i kad uskrsnu (Mt 22:32; Lk 9:60; Ot 20:12). Pravednici su se, bez obzira što su živjeli prije Krista, mogli posthumno okoristiti otkupninom čim je ona plaćena za njih, pa će uskrsnuti “na uskrsnuće života“ zajedno sa svim kršćanskim vjernicima. Na samom početku Isusove vladavine svi će pravedni u susretu s Kristom za nagradu dobiti vječni život. Isus kaže da “dostojni“ vječnog života “više neće moći umrijeti jer će biti djeca Božja“ (Lk 20:36; Ot 20:6). Kad je Isus Židovima govorio o dostojnima koji će uskrsnuti na uskrsnuće života, onda je mislio na sve vjerne sluge koji su do tada umrli među kojima je i Abraham, a ne na one koji se još nisu rodili. Upravo je za vjerne sluge iz prošlosti rekao da će biti “djeca Božja“ što znači da će nakon uskrsnuća svi pravednici zajedno biti posinjeni i objavljeni kao punopravni članovi Božje obitelji. Po tome će se razlikovati od nepravednih ljudi koji će uskrsnuti “na uskrsnuće osude“ (Iv 5:29). Očito se ovo biblijsko gledište razlikuje od gledišta Watchtowera.

Apostol Pavle kaže da nam je Isus svojom žrtvom pribavio vječno izbavljenje. On nije mislio samo na sebe i tadašnje kršćane, nego i na sve dostojne vječnog života koji su u prošlosti ugodili Bogu i njegovoj volji (Heb 9:9-13). U starom Izraelu je veliki svećenik jednom godišnje na Dan pomirenja prinosio žrtvu za grijehe naroda koji je bio u savezu s Bogom. Ona je pokrivala i grijeh onih ljudi koji su u međuvremenu umrli jer je i njihov grijeh uprljao narod. Na sličan način je i Isusova žrtva pokrila Adamov grijeh za sve, a samim tim i za one koji su umrli. Da nije tako, Isus bi se nakon njihovog uskrsnuća morao ponovno žrtvovati ili bi morao, kako kaže Pavle, “mnogo puta trpjeti od postanka svijeta“ (Heb 9:26).

“Isus se pojavio pred licem Božjim za nas (...) jednom zauvijek da svojom žrtvom odstrani grijeh ... da ponese grijehe mnogih (koji su živjeli od postanka svijeta)... A kad se drugi put pokaže, to neće biti zato da bi opet uklanjao grijeh.“ (Heb 9:24-28)

Pavle nije htio reći kako je Isus samo izabranu grupu pravednika od 1. stoljeća oslobodio okova Adamovog grijeha. Izraz 'nas' uključuje 'mnoge' pravednike koji su “od postanka svijeta“ do danas Kristovom žrtvom oslobođeni kazne i proglašeni pravednima. Isusova žrtva je bila od samog postanka svijeta predočena Adamu i njegovim potomcima. Adamov sin Abel je vjerovao u Božje obećanje o dolasku 'potomka žene' (Krista) koji je trebao zadobiti ranu i proliti krv za grijeh koji ih je odvojio od vječnog života (1.Mo 3:15).

Shvatio je da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ pa je prinio janje koje je simboliziralo otkupninu (Heb 9:22; Ot 13:8). Znao je da je spasenje moguće vjerom u Božju pripremu spasenja putem krvi, dok je njegov brat Kain pokušao zadobiti Božje priznanje zemaljskim plodovima svojega rada i truda. Kain je vjerojatno ulagao mnogo truda kako bi se brinuo za materijalne potrebe. To je bilo za svaku pohvalu i Bog je to cijenio. No, njegova ga dobra djela nisu mogla učiniti pravednima pred Bogom niti je mogao svojim zaslugama zadobiti oproštenje za grijeh koji je nosio u svom smrtnom tijelu. Ta činjenica je bila poznata od samog početka ljudskog roda. Bog ju je objavio Adamu tako da je on svojim potomcima dao na znanje što je Božja volja za njih i kako se mogu spasiti i dobiti vječni život. Tu činjenicu je apostol Pavle samo ponovio rekavši:

“Mi... koji znamo da se čovjeka ne proglašava pravednim zbog vršenja djela propisanih zakonom, nego zbog vjere u Krista Isusa … da bismo bili proglašeni pravednima zbog vjere u Krista, a ne zbog vršenja djela propisanih zakonom, jer zbog vršenja tih djela nijedan čovjek neće biti proglašen pravednim.“ (Ga 11:6)

Abel je proglašen pravednim zbog vjere u Krista (Mesiju) koji je trebao doći. Sam čin prinošenja krvne žrtve ga nije mogao učiniti pravednim pred Bogom, nego je to bila njegova vjera u obećano sjeme i krvnu žrtvu Božjeg Janjeta. Samim tim što je Krist trebao položiti svoj život za ljude je u Božjim očima bilo kao da je to već učinjeno u samom početku čovječanstva. No, Krist je samo jednom trebao trpjeti i to je učinjeno u točno određeno vrijeme. Bog nije bio manje velikodušan prema ljudima koji su živjeli i umrli prije Isusove žrtvene smrti, a više velikodušan prema ostalima jer bi to bilo nepravedno. Za njega nije bilo bitno vrijeme u koje je Isus trebao pretrpjeti smrt, nego upravo taj čin opravdanja kojim je poništen grijeh i kazna u korist svih koji su pokazali vjeru. Taj čin je u Bogu već bio učinjen “prije postanka svijeta“ jer je tada otvorio “knjigu života Janjeta koje je bilo zaklano“ (Ot 13:8; 2.Mo 32:32,33; Ps 69:28). Stoga je Božja blagodat mogla pokriti grijeh svima koji su pokazali vjeru u to Janje Božje. Isus je samo u točno određeno vrijeme to javno potvrdio.

Kad su Abel i drugi ljudi vjere dobili svjedočanstvo da su ugodili Bogu, to je za njih bila gotova stvar jer se više nisu trebali pitati da li će ih otkupitelj izbaviti iz smrti i dati život. Svoju trku su otrčali do kraja i sačuvali vjeru tako da je i za njih spreman vijenac pravednosti (Heb 11:39). Abraham je stekao čvrstu vjeru u sva Božja obećanja nakon što mu je Jehova “objavio dobru vijest“ (Gal 3:8). On je također prinašao krvne žrtve. Čak je bio spreman prinijeti i svog sina Izaka na žrtvu, ne znajući da je to trebao biti samo doslovan prikaz žrtve Božjeg janjeta i Božje spremnosti da to učini kako bi spasio ljude od smrti. Bog je tom prilikom zamijenio ljudsku žrtvu sa životinjskom, a Isus je svojom žrtvom jednom zauvijek zamijenio životinjske žrtve. Izak, koji je trebao biti žrtvovan, je sišao s brda živ, što je ukazivalo na Isusovo uskrsnuće. Kroz taj prikaz Abraham je vidio svoje spasenje po Kristu, jer je Isus rekao Židovima:

“Vaš otac Abraham veoma se radovao u nadi da će vidjeti moj dan. I vidio ga je i obradovao se.” (Iv 8:56)

Prema tome, Abraham je proglašen pravednim zbog vjere, a Božja blagodat ga je posthumno potpuno oslobodila nasljedne kazne putem Kristove krvi. Za njega je Božji čin spasenja bio tako stvaran kao da se on već desio. Mogao se obradovati jer je sebe vidio kao sudionika novog saveza utemeljenog na Kristovoj krvi.

Kasnije je Bog ljudima dao još jednu sliku spasenja putem krvi kroz zemaljski šator i hramsku službu. Njegov narod Izrael je sve do Isusove smrti prinašao krvne žrtve za grijeh, ali samo oni koji su pokazali pravu vjeru u Janjetovu krv i vršili Božju volju slušajući njegove zapovjedi su mogli biti proglašeni pravednima. Svi su oni umrli prije Kristovog dana. No, pred Bogom svi ti mrtvi nisu izgubili pravo na Kristovu spasonosnu krv koja je temelj novog saveza. Za Boga su svi oni živi, pa su samim tim i oni posthumno otkupljeni. Kroz povijest su mnogi od njih bili suočeni sa raznim nevoljama i smrću jer su pokazivali jaku vjeru u Janjetovu krv (Heb 11. pogl). Pismo kaže:

“Svi su oni umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je bilo obećano, nego su to vidjeli izdaleka i pozdravili...“ (Heb 11:13)

Prije nego su umrli oni su “zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji“ (Heb 11:39). Što su oni izjavljivali u svojoj vjeri i nadi? Izjavljivali su

“... da su stranci i privremeni stanovnici u zemlji u kojoj su živjeli.“

Što su time dokazivali?

“Jer oni koji tako govore (a to bi trebali govoriti i svi kršćani) dokazuju da revno traže domovinu.“

Na koju su domovinu mislili?

“Da su mislili na onu iz koje su otišli, još bi imali priliku vratiti se onamo.“

Znači, nisu mislili na onu u kojoj vladaju grijeh i smrt nego na onu daleko bolju koja im je obećana. Koju? Istu onu koju su očekivali i kršćani.

“Ali sada (također) oni (koji govore da su stranci) teže za boljom, to jest za onom koja pripada nebu. Zato se Bog ne stidi da ga oni nazivaju svojim Bogom — čak im je grad pripremio.“ (Heb 11:13-16)

Kome je Bog pripremio grad i domovinu koja pripada nebu? Očito svima koji su mu po volji i koji su ga nazivali svojim Bogom. Stoga su i kršćani morali očekivali tu istu domovinu u kojoj vlada pravednost a koju su sa njegovim gradom očekivali i pretkršćanski vjernici jer Pavle kaže:

“Jer ovdje (gdje živimo) nemamo grad (u obliku Božje vladavine) koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći (na zemlju).“ (Heb 13:14)

“A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo (dolazak) spasitelja, Gospodina Isusa Krista, koji će naše poniženo (zemaljsko) tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog (neraspadljivog) tijela, silom kojom može sve podložiti sebi.“ (Fil 3:20,21)

Oni koji imaju domovinu koja pripada nebu imaju i građanstvo na nebesima što ih čini punopravnim građanima Božjeg kraljevstva čija su imena zapisana u knjigu života Janjeta koje je bilo zaklano. Oni su očekivali vrijeme obnove vječnog života na zemlji, a ne na nebu. To je ono što su očekivali i pretkršćanski vjernici tako da nema razlike. Svi su imali jednu nadu, samo što su prvi kršćani mislili da će se ta nada ostvariti u njihovo vrijeme.

S druge strane, kad se govori o pretkršćanskim vjernicima, onda iz kuta gledanja prvih kršćana oni nisu ni mogli doživjeti ostvarenje svoje nade jer su umrli prije Kristovog dolaska. No to ne umanjuje njihovo pravo na spasenje po vjeri je su i oni proglašeni pravednima.

“I svi su oni zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji, ali nisu primili ono što im je bilo obećano, jer je Bog – kaže Pavle - nama (u ovom naraštaju) namijenio nešto bolje, da oni (iz prijašnjih naraštaja koji su čekali Krista) ne budu bez nas učinjeni savršenima.“ (Heb 11:39,40)

Što je Pavle mislio reći? Watchtower tvrdi da je ovim rečeno kako će Pavle zajedno sa drugim izabranim kršćanima dobiti bolju nagradu od ostalih jer će biti posrednici oslobađanja grijeha svih koji su do tada umrli, tako da nitko od ljudi neće moći dobiti savršenstvo bez njihovog posredovanja (vidi Stražarsku kulu od 1.2.2002. str. 22,23). Da li to može biti točno? Prvi kršćani su znali da će svojom vjerom suditi zlom svijetu i palim anđelima, ali da će zbog svoje vjere suditi Abrahamu i drugim ljudima vjere i biti posrednici njihovog spasenja, o tome nikad nisu ni čuli niti su takvo što mogli zamisliti (1.Ko 6:2,3).

Uzmimo u obzir da je je Isus učinjen savršenim, što znači da u određenom pogledu nije bio potpuno savršen (Heb 7:28). Isus je bio čovjek u svom ljudskom tijelu preko kojega je robovao raspadljivosti i smrti kao i svi ljudi. Imao je savršeno tijelo, ali nije bio potpuno savršen jer je u tijelu nosio smrtno obilježje života koje je palo na sve ljude putem Adamovog grijeha. Međutim, on je bio otkupljen od Boga jer mu je Bog putem svetog duha omogućio da ima 'život u sebi' kojeg je trebao potvrditi uskrsnućem u vječni život (Iv 6:57; 5:26). U tom periodu je bio potpuno pravedan u duhu jer nikad nije sagriješio protiv Boga i ljudi. U duhu je bio savršen i pravedan te je kao “Krist, jednom zauvijek umro za grijehe, pravedan za nepravedne“, a ne tjelesno savršen za tjelesno nesavršene (1.Pet 3:18).

Tek nakon smrti i uskrsnuća, s kojim je u svom ljudskom tijelu pobijedio grijeh i smrt, je postao prvi čovjek koji je učinjen savršenim i u tijelu, jer Pismo kaže:

“Kad je bio učinjen (potpuno) savršenim, postao je donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni.“ (Heb 5:9)

Prije toga nitko od ljudi nije mogao biti učinjen potpuno savršenim niti je mogao biti spašen. Što je onda moglo biti to ‘nešto bolje’ što je Bog namijenio kršćanima, a što nisu mogli doživjeti svi pravednici koji su umrli do Krista? Da li se može govoriti da je to nebeski život? Ne, jer bi to značilo da je zemaljski život ‘nešto gore’ od nebeskog. Pavle očito nije mislio na nebeski život nego na činjenicu da su jedni i drugi bili osuđeni na smrt, ali je ovim drugima Bog namijenio ‘nešto bolje’, a to je da vide ostvarenje svoje nade i da postanu potpuno savršenima bez da moraju umrijeti. Za kršćane je bilo puno bolje vidjeti izbliza Božje sredstvo spasenja i nadati se ispunjenju obećanja, nego svima koji su do tada to vidjeti izdaleka znajući da za svog života neće doživjeti to ispunjenje.

Puno bolje od nade je stvarnost. Od smrti je puno bolji život, odnosno ne doživjeti smrt, nego priječi iz smrtnog i raspadljivog stanja u neraspadljivi vječni život. Tome se s pravom nadao i apostol Pavle i svi tadašnji kršćani o čemu svjedoče poslanice koje je on napisao (1.So 4:16,17; 1.Ko 15:51,52). Oni su to s pravom očekivali jer je Kristova žrtva bila stvarnost. Osim toga, Bog je kršćanima namijenio da svjedoče o jednom uzvišenom činu opravdanja krvlju koja je zamijenila sve krvne žrtve koje nisu mogle potpuno očistiti savjest niti ljude učiniti savršenima u duhovnom pogledu. Životinjske žrtve nisu mogle “savršeno očistiti savjest onoga tko ih prinosi“ niti ih otkupiti od smrti. Da su to mogle, onda bi pretkršćanski sluge mogli prije kršćana biti učinjeni savršenima.

Isusova žrtva je za razliku od životinjskih žrtava, mogla učiniti savršenima duhovni život svakoga pravednika bez isticanja bilo kakve razlike među njima, jer su svi oni rođeni u istom grešnom stanju. Kad bi prihvatili tvrdnju Watchtowera da Kristova krv sada ne može potpuno očistiti od grijeha neke ljude koje je Bog proglasio pravednima, onda bi takvim tvrdnjama Isusovu krv poistovjetili sa krvlju životinjskih žrtava (Heb 9:9,14). Zato su svi ljudi vjere iz pretkršćanskog doba, koje je Pavle spomenuo u svojoj poslanici Hebrejima, mogli biti proglašeni pravednima, ali nisu mogli biti učinjeni savršenima prije nego je Krist ljude potpuno oslobodio okova grijeha i smrti. Naime, da su uskrsnuli prije otkupnine, opet su morali iz godine u godinu prinositi žrtve za grijehe. No, kad je Isus oslobodio sve ljude tih okova, i mrtve i žive, onda su svi za koje je umro, mogli biti učinjeni savršenima u duhovnom, a kasnije i u fizičkom smislu.

Stoga, kad Pavle kaže tadašnjim vjernicima da ljudi iz ranijeg razdoblja, nisu mogli bez (nas) kršćana biti učinjeni savršenima, onda im je samo objasnio da ti raniji naraštaji nisu mogli bez te stvarnosti kojoj su svjedočili tadašnji kršćani, dobiti to savršenstvo koje se moglo očitovati tek u vrijeme nakon što je na Božji žrtvenik položen ljudski život koji je bio otkupljen od smrti. U tom smislu su tadašnji kršćani (kojima se Pavle obraćao) zajedno s pretkršćanskim slugama bili učinjeni savršenima ili pravednima jednim činom opravdanja.

O tome govori Pavle kada u nastavku kaže kršćanima da su okruženi velikim oblakom svjedoka i da su svi oni pristupili “duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima“ kroz krv škropljenja kojom je Isus posvetio sve Božje sluge (Heb 12:1,22,23). Isusova krv je posvetila i učinila savršenima sve pravednike koji su umrli u vjeri tako da i mi svojom vjerom pristupamo njima i bivamo savršeni u duhu kao garancija našeg vječnog života koji će biti ostvaren s Kristovim dolaskom.

“Pravednost pred Bogom mogu vjerom u Isusa Krista postići svi koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi (od postanka svijeta) su sagriješili i ne odražavaju slavu Božju, a dar je to što su njegovom nezasluženom dobrotom (svi pravednici zajedno) proglašeni pravednima zbog toga što su oslobođeni otkupninom koju je platio Krist Isus.“ (Ri 3:22-24)

Svi bez razlike koji vjeruju u Krista mogu dobiti pravednost i biti oslobođeni otkupninom koju je platio Isus. Stoga njegova žrtva jednom zauvijek pokriva Adamov grijeh. Iako su mrtvi, Abraham i drugi Božje sluge su posthumno očišćeni i oslobođeni Adamovog grijeha jer su vjerovali u Krista. Imali su istu vjeru u otkupninu kao i svi koji su umrli nakon Isusovog uskrsnuća. O tome također govore ranokršćanski pisci koji su bili suvreminici apostola. Jedan od njih je bio i Klement Rimski koji u svojoj poslanici Korinčanima piše:

“Sva pokoljenja od Adama do dana današnjega minuše; no oni koji Božjom milošću preminuše u ljubavi, dobivaju mjesto pripravljeno za pobožne i očitovat će se o dolasku Kristova kraljevstva.“ (st.3)

Kad se promatra biblijski kontekst, onda se nikako ne može govoriti da pretkršćanski vjernici nisu mogli niti mogu biti učinjeni savršenima bez posredovanja (pomazanih) kršćana, kako to tvrdi Watchtower. Bilo bi nerazumno misliti da je Pavle tadašnjim kršćanima govorio kako Abraham i drugi ljudi vjere ne mogu biti učinjeni savršenima bez njih i njihovog posredovanja. Time bi umanjili vrijednost Isusa kao jedinog posrednika između Boga i ljudi i sebe stavili u položaj koji im ne pripada. Osim toga Božji sluge su oduvijek Jehovu smatrali svojim otkupiteljem koji će ih učiniti savršenima preko čovjeka – Janjeta Božjeg. Nisu očekivali običnog čovjeka jer – kako kaže psalmista: “nitko (tko je pod grijehom i smrti) ne može otkupiti brata, niti dati Bogu otkup za njega“ (Ps 49:7-9).

To znači da Abraham i drugi ljudi vjere mogu dobiti vječni život samo preko jedinstvenog čovjeka, drugog Adama, koji je zbog svog jedinstvenog rođenja po Bogu i same uloge otkupitelja dobio pravo da ga Bog otkupi i oslobodi od smrti. Zato oni koji su umrli prije Krista nisu mogli biti učinjeni savršenima u duhu niti su mogli uskrsnuti i dobiti savršeni život prije otkupnine kojoj su svjedočili prvi kršćani. Bog je jednim činom opravdanja sve njih zajedno preko Krista učinio savršenima u duhu i sve njih će zajedno, u vrijeme posljednje trube, učiniti savršenima u tijelu.

Kada Isus pobjedi Sotonu koji je kroz cijelu povijest vodio borbu protiv Božjih slugu, čuti će se “jak glas na nebu kako govori:

“Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen optužitelj braće naše, koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću.“ (Ot 12:10,11)

Spasenje koje nastupa s Isusovim dolaskom nije uskraćeno nikome tko je proglašen pravednim zbog vjere jer su svi oni od postanka svijeta vodili borbu za svoju vjeru i pobijedili Sotonu pomoću Janjetove, tj. Kristove krvi. Kao što simboli kruha i vina predočavaju Isusa u zemaljskom tijelu koje je dao na žrtvu, tako su i predodžbene žrtve i njihova krv predočavale Krista. Svi koji su imali udjela za tim duhovnim stolom ili žrtvenikom, trebali su pokazivati vjeru u otkupninu i Božju moć praštanja.

Sam čin žrtvovanja “janjeta“ nije Božje sluge u stara vremena mogla spasiti od smrti, nego su spasenje mogli zaslužiti vjerom u Božje Janje. Tom vjerom u Janjetovu krv svi su oni pobijedili Sotonu. Na isti način se to očekivalo i od kršćana. Njihovo sudjelovanje na Gospodinovoj večeri i tjednom obroku zajedništva na kojima su jeli i pili duhovnu hranu ih ne može spasiti ukoliko ne pokazuju vjeru. Zato je Isus rekao:

“Budi vjeran do smrti i nagradit ću te životom.“ (Ot 2:10)

Ono što ljude spašava od smrtne kazne je Božja blagodat ili nezaslužena dobrota. Ona je uvijek bila dostupna Adamovim potomcima. Božja blagodat je bila predstavljena kroz žrtveno janje koje uzima grijehe svijeta. U Bibliji žrtveno janje vidimo već u prvoj knjizi Biblije kod žrtve koju je prinio Adamovo sin Abel, a također i u zadnjoj knjizi Otkrivenja. Janje je od samog početka predočavalo unaprijed određenog potomka žene (Krista) u kojega su ljudi vjere polagali nadu u svoje spasenje. Kad je Isus umro na mučeničkom stupu,

“Bog ga je uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom.“ (Fil 2:9,10)

Pavle ovdje spominje one ljude koji su umrli u vjeri i nadi, a koji su izdaleka vidjeli vrijeme kada će se pokloniti Kristu. Stoga su i oni koji su se nalazili pod zemljom, jednim činom opravdanja bili oslobođeni smrtne kazne te će uskrsnuti na život, a ne na sud. Prema tome, ne može se tvrditi da su Božji sljedbenici pretkršćanskog doba bili samo Božji prijatelji i da nisu mogli biti učinjeni Božjom djecom. U biti svi raniji Božji prijatelji su ujedno i Kristovi prijatelji jer su živjeli u vjeri i očekivanju Krista (Mesije) koji ih je trebao spasiti iz okova ropstva i smrti. Njihova je vjera čak bila i veća od naše vjere jer su oni vjerovali u ono što se još nije dogodilo, dok mi vjerujemo znajući da je Isus došao i otkupio nas svojom krvlju. Oni su ga primili za svog spasitelja i uzvjerovali u njega prije nego je stupio na scenu. Čak je vjerni Job rekao:

“Ali ja dobro znam da je živ Otkupitelj moj i da će poslije mene doći, i nad prahom stati… iako se istrošilo tijelo moje, opet ću u svom (novom) tijelu vidjeti Boga.“ (Job 19:25,26; Ps 6:4)

Vjerni Job je ovim riječima pokazao živu vjeru u Božju pripremu otkupnine. Iako je Jehova naš Otkupitelj, on je ljudima omogućio da vjeruju u onog 'potomka žene' preko kojega će izvršiti otkupninu koja će pokriti njega i sve umrle pravednike dok još budu spavali u prahu zemaljskome, što znači da su mnogi posthumno oslobođeni statusa kojeg su nosili kao Adamova grešna djeca (Iv 1:12). Njihov status je promijenjen pa se i za njih može govoriti kao o Božjoj savršenoj djeci. To će biti potvrđeno njihovim uskrsnućem jer će ustati na život te će biti oslobođeni okova smrti i grijeha. Da nisu bili Božji prijatelji, to ne bi mogli očekivati. Kad iskreni vjernici svog Boga u molitvi oslovljavaju svojim Ocem, onda je to dovoljan pokazatelj da Božji duh svjedoči njihovom duhu da su djeca Božja, a ne samo prijatelji.

Biblija ne koristi pojam ‘Božji prijatelj’ da bi se ukazivalo na drugorazrednu skupinu vjernika. Taj pojam ima svoje mjesto u izražavanju Božje naklonosti prema svima koji žive u skladu s Božjom voljom, što znači da su Božja djeca ujedno i Božji prijatelji. Naime, članovi obitelji mogu jedan drugoga smatrati prijateljima ukoliko se međusobno ljube, cijene i poštuju. Isus je bio spreman za svoju braću kao prave prijatelje dati svoj život pa je rekao:

“Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje.“ (Iv 15:13)

To je za njega bio najveći izraz ljubavi. Nakon izlijevanja svetog duha na njegove učenike, on je kao Sin Božji postao njihov Otac preko kojega dobivaju život (Iz 9:6). Tako su Božja djeca ujedno i njegova djeca. Onima koji su trebali po svetom duhu postati Božja djeca Isus je rekao:

“Vi ste prijatelji moji ako činite ono što vam ja zapovijedam.“ (Iv 15:14)

Ako Isus kao naš Vječni Otac, sve nas smatra svojim ‘prijateljima’, onda i Bog kao Otac svu svoju usvojenu ‘djecu’ može također smatrati ‘prijateljima’ (Iv 15:13,14; Mt 20:1,13). Znamo da su svi ljudi izgubili Božju slavu jer su potpali pod grijeh i smrt (Ri 3:23). Zato je uvijek bilo potrebno pridobiti Božje prijateljstvo kako bi On sve koji to žele usvojio u svoju obitelj kao svoju djecu (Mt.5:9).

Prvi korak koji ljudi mogu učiniti je taj da ih Bog smatra prijateljima, tj. onima koji su svoju vjeru pokazali djelima. To su oni u koje on može polagati svoje povjerenje. Tako je i Isus svoje apostole nazvao svojim ‘prijateljima’ (Iv 15:15). Drugi korak je da Bog svoje ‘prijatelje’ usvoji kao svoju ‘djecu’. Tako na kraju svi oni koji su nazvani Božjim prijateljima mogu postati Božja djeca, sinovi i kćeri, ali samo preko njegovog ljudskog Sina koji je za sve Adamove potomke dao svoj život kojim nas je otkupio iz okova kazne smrti koju smo dobili u nasljedstvo. Sam čin opraštanja grijeha sve vjerne Božje sluge dovodi u isti položaj pred Bogom tako da svi oni ulaze u Božju univerzalnu obitelj kao ‘Božje vlasništvo’. To se odnosi i na one koje je Jehova proglasio pravednicima, a koji su umrli prije nego je plaćena otkupnina, jer su i oni tim činom posthumno otkupljeni iz ropstva smrti (Ri 5:18; 3:25,26).

Svi kršćanski vjernici su dobili zalog života ili ‘duh posinjenja’, odnosno ‘jamstvo’ da će biti ‘oslobođeni grijeha i smrti’ zajedno sa svim pretkršćanskim vjernim slugama koji su to ‘jamstvo’ ili ‘duh posinjenja’ stekli svojom vjerom u Božje obećanje koje se trebalo ostvariti u Isusu Kristu, jer je Krist za sve njih trebao biti “jamstvo boljeg saveza“ (Ri 8:1,15; 2.Ko 1:22; 5:5; Ef 1:14; He 7:22). Svi će oni zajedno biti ‘posinjeni’ u Božjem kraljevstvu, kada će ih Bog ‘objaviti kao svoje sinove’ ili ‘nasljednike Božjeg kraljevstva’ (Ri 8:23; Mt 25:34). Tu činjenicu nam otkriva cjelokupni kontekst Biblije i način na koji je Jehova ispunjavao svoj naum sa ljudima sve do danas. To ćemo najbolje predočiti kroz pojmove kojima su se služili biblijski pisci kako bi opisali tko je sve mogao biti uključen u pojmove ‘Božja djeca’ i ‘Božji sinovi’.


 

Božja djeca

Božji sinovi i Božja djeca – su pojmovi koji na različite načine ukazuju na sve članove Božje skupštine na zemlji – ‘Izrael Božji’ (Dj 15:36). Da bi to bolje razumjeli, vratimo se na drevni Izrael koji je potekao od Abrahamove loze. Oni su bili izabrani za posebnu svrhu pa se Jehova prema njima ophodio na poseban način. Budući da je Jehova otkupio Abrahama i postao Tvorac Izraela, onda je cijeli narod mogao smatrati svojim narodom ili svojim sinovima kao što im je rečeno:

“Vi ste sinovi Jehove, Boga svojega.“ (5.Mo 14:1; Iz 29:22; 43:1)

Za sve njih se koristi zajednički naziv “sin“ jer je Jehova rekao Mojsiju:

“A ti reci faraonu: ‘Ovako kaže Jehova: “Izrael je sin moj prvorođeni.“ (2.Mo 4:22)

Izraz “prvorođeni“ se odnosi na položaj prvenstva kojeg je Jehova dao tom narodu u odnosu na druge narode (usporedi Ps 89:27). Prema tome, pojam ‘sin’ (jedn.) ili ‘sinovi’ (množ.) je opći pojam za tjelesne i duhovne Izraelce, a srodno tome u Bibliji se za njih koriste i drugi izrazi kao što su ‘sinovi i kćeri’ te ‘djeca’. (Iz 54:1 usporedi s Gal 4:27; Rim 8:14 usporedi s Rim 8:16)

David je npr. bio jedan od djece tj. sinova Izraelovih koji je potekao od Abrahamovog potomstva. Njega je Jehova izabrao da bude prorok i kralj (1.Lje 17:7; Dj 2:29,30). On je uzet između sinova Izraelovih i svoje Izraelske braće kao što je rekao Jehova: "Nekoga od braće svoje postavi za kralja nad sobom" (5.Mo 17:15). David u ulozi kralja predočava Isusa kojeg je Jehova ‘uzeo [između njegove braće] da bude vođa Božjem narodu Izraelu’ (1.Lje 17:7). Isusa se zato naziva "sinom Davidovim" (Mt 21:9). Taj izraz ukazuje da je Isus potekao iz Davidove loze kao njegov nasljednik. Isus nije potekao direktno od Davida, nego indirektno preko njegove loze (Mt 1:17).

Izraelce se naziva ‘Jakovljevim sinovima’ što također ukazuje da su svi oni zajedno s Isusom potekli iz Jakovljeve loze. Kad se za Izraelce i za Isusa kaže da su ‘potomstvo’ i ‘djeca Abrahamova’, to samo govori da su potekla od Abrahama preko Izaka, Jakova i jednoga od Jakovljevih sinova (usporedi 2.Mo 3:6,15). U tom proširenom smislu trebamo promatrati izraze ‘otac’, ‘sinovi’ i ‘djeca’. Na isti način se ti izrazi koriste u kršćanskim grčkim spisima. Pavle je citirao iz hebrejskih spisa u kojima je Jehova rekao:

"Prebivat ću među njima i biti među njima i bit ću Bog njihov, a oni će biti narod moj."

To je povezao sa drugim Božjim porukama:

"Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se (…) i ja ću vas primiti. (...) I bit ću vam otac, a vi će te mi biti sinovi i kćeri, kaže Jehova, Svemogući." (2.Ko 6:16-18)

Budući da je riječ o Božjoj skupštini vjernika, onda se na njih i na sve prave kršćane može gledati kao na ‘Božju djecu’. Ako nam je jedan Otac, mi smo "braća" po Kristu i zato se oslovljavamo na način koji pokazuje da smo svi bez razlike djeca Božja (Mt 23:8). Među nama se nalaze duhovno zreli muževi koji nas vode i poučavaju. Tako stariji muževi u skupštini nisu samo Božja ‘djeca’ nego i Božji istaknuti ‘sinovi’. Bog je dao proročanstvo koje se trebalo ispuniti na Božjem narodu nakon duhovne obnove. Preko proroka Hošea je rekao:

"Sinova Izraelovih bit će  kao pijeska morskoga što se ne može izmjeriti niti izbrojiti. I na mjestu gdje im se nekad govorilo: ‘Vi niste moj narod’, bit će nazvani ‘Sinovima Boga živoga." (Ho 1:10)

Izraz ‘sinovi’ je pojam koji se u Bibliji koristi, ne samo za muškarce, nego za sve ‘sinove i kćeri’. Tako su i žene ubrojene u zajednički naziv ‘sinovi’ jer su sinovi Izraelovi predstavljali cjelokupni Božji narod. Riječ je o velikom mnoštvu vjernih Izraelaca ‘koje se ne može izbrojiti’ jer im broj očito nije ograničen. Vjerni Izraelci su kroz povijest dobili prednost da među prvima postanu ‘sinovima Boga živoga’. Njima su se kasnije pridružili mnoštva ljudi iz drugih naroda koji su pokazali vjeru u Boga i Krista. Stoga se pojam ‘Božji sinovi’ u kršćanskim grčkim spisima po istom modelu koristi za sve vjernike, a ne samo na neku izdvojenu klasu kršćana koji bi imali prednost vladati s Isusom u njegovom kraljevstvu.

Kao što su svi Izraelovi ‘sinovi’ bili Božja djeca, a ne samo ljudi koji su učestvovali u svećeničkoj i kraljevskoj službi, tako se ti izrazi mogu na isti način koristi za cijeli Božji narod koji prihvaća Isusa za svog kralja, a ne samo za neku istaknutu klasu vjernih ljudi (Mt 5:9). Budući da je Izrael kao narod nazvan ‘Božji sin’ onda se i danas na sve članove skupštine Božjeg naroda može koristit taj zajednički izraz ‘sin’, a u skladu s tim i izraz ‘Božji sinovi’ (2.Mo 4:22).

Muževi koji zastupaju Boga i Krista pred vjernicima su prvi ‘sinovi’ po statusu pa će mnogi među njima imati status prvenaca ili prvih nasljednika zemlje Božjeg kraljevstva. Također će nositi odgovornost za svu Božju djecu – ‘sinove i kćeri’ koji će postati nasljednici kraljevstva (Ga 3:26,27). To nam daje razumjeti i sam apostol Ivan koji je o tome najviše pisao. Kad čitamo Ivanove poslanice u kojima se on obraća ‘Božjoj djeci’, tada možemo osjetiti kako su njegove riječi upućene svima nama kao kršćanima, a ne samo onima koje Watchtower smatra 'nebeskom klasom'. Mnogim Jehovinim svjedocima koji čitaju te Ivanove riječi, Božji duh svjedoči da su oni ta Božja djeca, ali im um to odbija prihvatiti jer su (krivo) poučeni kako su te riječi upućene navodnim pomazanicima, a ne cijeloj zajednici kršćana. Pogledajmo što kaže apostol Ivan:

"Djeca Božja i djeca Đavolova poznaju se po ovome: tko god ne hodi u pravednosti, ne potječe od Boga, a tako ni onaj tko ne ljubi brata svojega." (…) "Vi potječete od Boga, dječice, i pobijedili ste te ljude [iz svijeta], jer onaj koji je uz vas veći je od onoga koji je uz svijet. Oni potječu od svijeta (…) Mi potječemo od Boga." (1.Iv 3:10; 4:4-6)

Ivan u ovoj poslanici povezuje gornju izjavu sa svojim evanđeljem gdje citira Isusa koji je rekao onima koji su od svijeta slijedeće:

"Vaš je otac Đavo i želite postupati po željama svojega oca (…) Tko je od Boga (Oca), sluša što Bog govori (jer je Božje dijete). Zato vi ne slušate, jer niste od Boga." (Iv 8:44-47)

Što nam govori Božji duh dok čitamo ove riječi? Da li sebe slobodno možemo smatrati Božjom djecom ili nam se odmah upali crvena lampica koja kaže: "Ne, preko publikacija Watchtowera su mi rekli da se to ne odnosi na mene, nego samo na pomazanike koji će vladati s Isusom". Da li nas to zbunjuje?

Trebamo imati na umu da je svoje poslanice Ivan pisao nakon knjige Otkrivenje u kojoj je spomenuo dvije grupe ljudi. U jednu grupu ubraja 144000 izdvojenih iz svakog plemena Izraela, a u drugoj spominje veliko mnoštvo iz svih naroda (Ot 7:4,9). On je znao da to mnoštvo predstavlja sve vjerne Božje sluge sakupljene iz svih naroda. Čak je u njegovo vrijeme to sakupljanje imalo svjetske razmjere jer se dobra vijest tada “propovijedala među svim stvorenjima pod nebom“ (Mt 28:19; Kol 1:23). Koliko je pravih kršćana već bilo sakupljeno po svijetu u prvom stoljeću, to Ivan nije mogao znati, ali je znao da je riječ o velikom broju. Zato se podrazumijeva da se Ivan u svom pismu obraća njima, a ne nekoj malobrojnoj grupici. U svojim poslanicama nije ni pokušao napraviti razliku kojom bi jedne nazvao Božjom djecom, a druge ne. U svim skupštinama su svi oni svoje zajedništvo s Kristom i Bogom dokazivali i potvrđivali učešćem u uzimanju kruha i vina na obilježavanju Gospodinove večere.

S druge strane 144000 vjernih osoba koje je Ivan vidio u viziji, a koji su bili izdvojeni iz svih Izraelskih plemena, mogu predstavljati Božje sluge koje će Bog izdvojiti iz Izraela (Sina) Božjeg. Da li će biti izdvojeni samo iz vjernog dijela tjelesnog Izraela ili će u taj broj biti pribrojeni i neki koji su se pricijepili na 12 ogranaka Izraelove 'masline', to ne možemo sa sigurnošću znati. U svakom slučaju, ukoliko je riječ o doslovnom broju, njih će Bog izdvojiti i posvetiti za posebnu ulogu. Oni su kao pojedinci sastavni dio Božjeg univerzalnog naroda. Izraelci su bili prvi pozvani te su se “prvi pouzdali u Krista“, a zajedno sa ostalim ljudima iz svih naroda koji su im se pridružili čine “Božje vlasništvo“ (Ef 1:8-14; Jk 1:1, 18). Abraham je preko Izaka i Jakova, te 12 plemena Izraelovih trebao postati otac svih naroda, pa je moguće da su svi narodi asimilirani u 12 plemena poput prozelita. Izrael je kao Božja posebna svojina imao tu prednost da ih Bog upotrijebi kao prvine Kristove skupštine sazidane na temelju apostola i proroka (Ef 2:20). Moguće je da ih upotrijebi i kao temelje Božjeg kraljevstva na zemlji u koji će ući 144000 izabranih Izraelaca koji bi na zemlji predstavljali Novi Jeruzalem. Druga solucija je da je riječ o ljudima iz Izraela i ostalih naroda koji su im se pridružili. No, to ćemo vidjeti kad se proročanstvo ispuni.

Činjenica je da su Izraelci Božja posebna svojina i da ih Bog nije potpuno odbacio. Zadržao je sebi ostatak vjernih i od njih stvorio novi narod. Izraelci bi kao prvina među stvorenjima, mogli dobiti novu ulogu među narodima jer će i Jeruzalem kao uprava Božjeg kraljevstva, kojeg Ivan vidi u viziji, biti sazidan na temeljima od 12 apostola koji su tjelesni Izraelci, dok će na dvanaest vrata biti imena 12 plemena sinova Izraelovih kroz koja će ulaziti ljudi iz svih naroda, svaki na svoja vrata (Ot 21:10-14,25,26; Iz 60:11). Ulaskom kroz točno određena vrata, oni na neki način prihvaćaju biti dio tog plemena u koji će biti asimilirani i blagoslovljeni.

Upravo vizija o 12 vrata na kojima su upisana imena 12 plemena Izraelovih, a kroz koja ulaze svi narodi, govori u prilog činjenici da će svi narodi biti podređeni Izraelu i grupirani unutar 12 Izraelovih plemena. Takva podjela je vjerojatno već prisutna od postanka svijeta, samo što je Bog tu činjenicu nama objavio kroz proročanske slike i događaje opisane u Bibliji. Bez obzira što su se ljudi kroz povijest organizirali na razna plemena i narode, Bog je oduvijek imao svoj narod u kojeg su bili pozvani svi. Izrael je pozvan prvi i poslužio kao temelj i model Božjeg naroda koji će naslijediti zemlju. Stoga svi pripadnici Božjeg naroda jesu ujedno i članovi Božje obitelji.


 

Božja obitelj

Apostol Ivan je u svojoj prvoj poslanici spomenuo dvije obitelji: Božju i Sotonsku. Te dvije obitelji imaju svoj korijen u prvom proročanstvom koje razlikuje Sotonino potomstvo od Božjeg potomstva (1.Mo 3:15; usporedi s Ri 16:20). Od samog postanka svijeta su se ljudi dijelili u te dvije obitelji i dva naroda. Kojoj bi to obitelji pripadalo veliko mnoštvo vjernika, ako zajednica Jehovinih svjedoka tumači da su Božja ‘djeca’ samo oni koji ulaze u broj od 144000 izabranih?

Kršćani koje vodi Božji duh moraju znati da su svi oni sastavni dio Božje obitelji. Apostol Ivan ih je sve bez razlike smatrao Božjom djecom. Nikad nije postojalo nešto neutralno između Božje djece i Sotonine djece. Kad se ne bi smatrali djecom Sotone, a isto tako i Božjom djecom, onda bi smo bili kopilad ili ‘nezakonita djeca’ (He 12:8,9). Činjenica je da je Isus za sve svoje učenike rekao:

"Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta." (Iv 17:16)

Također je rekao:

"… vi ste svi braća (…) jedan je Otac vaš - onaj koji je na nebesima." (Mt 23:8,9)

To je rekao prije nego je uveden novi savez na temelju njegove krvi, što znači da je sve pretkršćanske sluge uključio u zajedničku Božju obitelj u koju su kasnije ušli i njegovi sljedbenici. Stoga Isus sve njih smatra ‘Božjom djecom’, jer im je jedan Otac.

"A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga." (Iv 1:12,13)

Prvi koji su ga primili su bili vjerni Židovi prvog stoljeća. Oni su povjerovali u njega te su po toj vjeri rođeni kao Božja djeca. To pravo su kasnije dobili svi vjerni sljedbenici Krista iz drugih naroda. Da su tada živjeli, Krista bi primili i svi vjerni sluge koji su do tada umrli u vjeri, pa im Jehova to uzima kao priznanje po kojem imaju pravo da ih se smatra djecom Božjom. Prije njihove smrti Jehova im je dao svjedočanstvo da su mu ugodili pa samim tim su stekli pravo da postanu njegova djeca. Samo oni koji nisu primili Isusa, a samim tim i Boga, nemaju pravo da postanu Božja djeca. Njih je lako prepoznati jer hode u grijehu, ne drže Božje zapovjedi, nemaju ljubavi, ne poznaju Boga niti vjeruju da je Isus naš Krist i Spasitelj.

Gdje onda vidimo sebe? Ako se smatramo kršćanima i vjerno služimo Bogu, a ujedno mislimo da pripadamo klasi vjernika koja nije krštena i rođena svetim duhom tada će nas slijedeće izjave samo dovoditi u nedoumicu: 

  • "Tko je god rođen od Boga, ne hodi u grijehu …" (1.Iv 3:9)
  • "… i svatko tko ljubi rođen je od Boga i pozna Boga." (4:7)
  • "Svatko tko vjeruje da je Isus doista Krist, rođen je od Boga." (5:1)
  • "Po ovome znamo da ljubimo djecu Božju: po tome što ljubimo Boga i vršimo zapovijedi njegove." (5:2)
  • "Jer sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet. A ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera." (5:4)

Po ovoj zadnjoj izjavi vidimo da je Ivan sve prave vjernike vidio kao Božju djecu, sinove i kćeri. Da je to tako vidljivo je iz knjige Otkrivenja koju je napisao prije ove izjave. U knjizi Otkrivenje, Ivan piše o našoj zajedničkoj pobijedi vjere nad ovim svijetom, a u kojoj za sve nas koristi izraz ‘sin’:

"Onome tko je žedan dat ću da pije s izvora vode života zabadava. Tko pobijedi naslijedit će te blagoslove. I ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin." (Ot 21:6,7)

Biti ‘sin’ znači biti Božje ‘dijete’. Iako je Bog sve svoje vjerne sluge već usvojio u svoju obitelj kao svoju djecu, dajući im u srca ‘duh posinjenja’, tu će činjenicu potvrditi kad ih službeno ‘posini’ tj. objavi za svoje sinove tj. za svoju zakonitu djecu (Ri 8:15,23).

Što će to dobiti i naslijediti oni koji pobjede u svojoj vjeri? Očito ono što je neposredno prije toga Ivan vidio i čuo u viziji, naime vječni život i blagoslove Božjeg kraljevstva na zemlji (Ot 21:4). Samo oni koji su ‘rođeni’ od Boga mogu pobijediti u svojoj vjeri (vidi 1.Ko 15:54-57). To su Božji ‘sinovi’, ‘sinovi kraljevstva’, odnosno ‘Božja djeca’ – ‘sinovi i kćeri’. Oni nastoje zadržati tu prednost. Ne hode u grijehu već se drže svih Božjih zapovijedi. Ljube Boga i svoje bližnje. Vjeruju da je Isus Mesija i s tom čistom i neokaljanom vjerom pobjeđuju svijet (Mt 8:12; 13:38). Pavle u slijedećem razmatranju uzima pojmove koji su se koristili među pripadnicima Izraelske nacije i povezuje to s novim Božjim narodom. Riječ je o slijedećim pojmovima: ‘djeca’, ‘braća’ i ‘narod’. On kaže slijedeće:

"A budući da su ta “djeca” ljudi od krvi i mesa [u stanju raspadljivosti i smrtnosti ], i on je [na sličan način imao udio u istim stvarima], da svojom smrću uništi onoga koji ima moć prouzročiti smrt, to jest Đavla,  i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cijeli život bili podložni ropstvu. (…). Stoga je u svemu morao postati poput svoje “braće”, da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda." (Heb 2:14-17).  

Koga je Isus mogao osloboditi iz ropstva? Da li samo one koji su u tom trenutku bili živi ili je to učinio i za sve koji su do tada umrli i koji se još nisu rodili? Odgovor može biti samo jedan. Učinio je to “da oslobodi sve [pa čak i one koji su već bili umrli] koji su zbog straha od smrti cijeli život bili podložni ropstvu“. Iako je Isus umro za cijeli svijet, samo su djeca Božja mogla biti oslobođena ropstva smrti. Smrt je boravila u tijelu i u tijelu ju je trebalo pobijediti. Zato Isus nije stvoren neovisno od ljudskog roda kao Adam već je stvoren i rođen unutar ljudskog roda. On je morao po tijelu i krvi imati zajedništvo sa svojom ‘braćom’ kako bi preko Davidove rodoslovne linije dobio udio u tom ljudskom ‘smrtnom tijelu’ nad kojim je smrt imala vlast. I što se onda desilo prilikom njegove smrti i uskrsnuća? Njegovo je ljudsko tijelo bilo oslobođeno raspadljivosti i tako postalo prvi vidljivi dokaz pobjede ljudskog tijela nad smrću. Tako je njegovo uskrsnuće tijela poslužilo za temelj vjere u ispunjenje naše nade u vječni život. Stoga su apostoli, a kasnije i apostolski oci “na njegovom primjeru objavljivali uskrsnuće od mrtvih“, odnosno na njegovom su primjeru objavljivali uskrsnuće tijela (Dj 4:2).

Podrazumijeva se da su apostoli tadašnjim Židovima govorili o mnogim vjernim slugama koji su do tada umrli, a koji će po Isusovom primjeru uskrsnuti u neraspadljivom fizičkom tijelu. Ne postoji dokaz da su im apostoli objavljivali nešto novo, odnosno da će od tada umrli, po Isusovom primjeru, uskrsnuti i otići živjeti na nebo. Čak nisu objavljivali da će po pitanju uskrsnuća biti razlike među pravednicima, odnosno da će (po Watchtower teoriji) svi pretkršćanski sluge uskrsnuti i živjeti na zemlji dok će oni i drugi Isusovi sljedbenici uskrsnuti u nebeski život. Stoga se nikako ne može tvrditi kako se u prvom stoljeću pojavila klasa vjernika koji su određeni za život na nebu.

Kao što smo mogli zapaziti u Pavlovoj izjavi, izraz ‘braća‘ za koje je Isus prinio pomirbenu žrtvu, u sebi sadrži sve Božje sluge kao pripadnike Božje obitelji i naroda. Isusova braća su ujedno ‘Božji sinovi’, što podrazumijeva svu Božju djecu, odnosno ‘sinove i kćeri’ koje povezuje jedna obiteljska loza. Izraz ‘djeca’ je općenit tako da u sebi sadrži pojmove ‘sinovi’ i ‘braća’. Pogledajmo kako te pojmove Pavle povezuje u jednu cjelinu:

"Jer dolikovalo je onome (…), da dovodeći mnoge ‘sinove‘ u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihovog spasenja. Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje - svi su od istoga oca. Zato se on ne stidi zvati ih ‘braćom‘, kad kaže (Ps 22:22): ‘Objavljivat ću ime tvoje braći svojoj, usred mnoštva okupljena [skupštine] hvalit ću te pjesmom’. (…) I još (Iz 8:18): "Evo, ja i ‘djeca‘, koju mi je dao Jehova" (Heb 2:10-13).

Budući da Pavle citira psalmistu koji spominje ‘braću‘, trebamo taj citat razmotriti u povezanosti sa stavkom koji slijedi odmah nakon toga, a gdje stoji: 

"…Vi koji se bojite Jehove hvalite ga! Svi koji ste potomstvo Jakovljevo, slavite ga. Budite u strahu pred njim, svi koji ste potomstvo Izraelovo! Zbog djela tvojih hvalit ću te usred velikog mnoštva okupljenog; zavjete svoje izvršit ću pred onima koji se njega boje." (Ps 22:23,25)

Koga psalmista naziva svojom ‘braćom’? Pa ‘sve’ one koji se boje Boga. Tu su bili uključeni svi vjerni i poslušni pripadnici ‘velikog mnoštva’ Božjeg naroda Izrael, a ne samo izdvojena grupa svećeničke klase koja služi u hramu. Prema tome, kontekst pokazuje da je Pavle u Isusovu ‘braću’ ubrojio sav Božji narod, od kojih su do tada mnogi već umrli. U proširenom smislu su Abrahamova ‘djeca’ svi koji pokazuju vjeru u Bog i Isusa Krista tako da ih i mi možemo zvati svojom braćom. Kad se danas oslovljavamo sa ‘brate’ i ‘sestro’ onda prihvaćamo činjenicu da smo iz jedne obitelji i da nam je jedan otac. Ako smo mi ‘djeca’ onda smo i ‘Božji sinovi’ – ‘sinovi i kćeri’. Bog je svoju djecu povjerio Isusu na način da mu je dao ulogu da bude njihov Vječni Otac.


 

Isusova obiteljska loza

Biblija pokazuje kako se razvijalo Adamova loza.

"Ovo je knjiga o životu Adamovu (…) rodio mu se sin njemu sličan, na sliku njegovu i dao mu je ime Šet. A nakon što mu se rodio Šet (…) rodilo mu se još sinova i kćeri." (1.Mo 5:1-4)

Kad je dobio sinove, njegova žena Eva je rekla da je dobila Kaina i Seta uz pomoć Jehove koji joj je dao sinove (1.Mo 4:1, 25). U biti, Jehova, umjesto da direktno stvara sebi sinove zemaljske, on ih stvara preko Adama.

Adam je tako imao u svojoj lozi ‘sina’ preko kojeg se vodila jedna istaknuta loza koju možemo pratiti u Bibliji. No, imao je i drugu djecu, ‘sinove i kćeri’ preko kojih je došao u postojanje ostatka svijeta. Tako su svi ljudi svojim tjelesnim rođenjem ušli u veliku Adamovu obitelj koja je trebala biti Božja obitelj na zemlji. Među njima je bio i Isus čija se loza prati preko Šeta. U toj lozi su u svakom koljenu po jedan član obitelji bili nositelji Adamove loze do Krista tako da preko njih možemo pratiti liniju sve do Isusa (Mt 1:1-17; Lk 3:23-38). Iako je Isus potjecao od Adama, njegova se loza trebala odvojiti od Adama kako bi Bog preko njega stvorio novu obitelj. Na koji način? 

Isusovu lozu možemo pratiti sve do danas iako on nije imao tjelesnu djecu. Isus je kao drugi Božji sin – ‘drugi Adam’ - imao prednost da ima svoju lozu koja dolazi u postojanje, ne tjelesnim nego duhovnim rođenjem. Watchtower tvrdi da u Isusovu lozu ulaze ograničeni broj izabranih koji će s njim vladati u Božjem kraljevstvu. Međutim, to ne može biti točno (vidi Iv 15:1-6). Naime, kad svi pravi kršćani ne bi bili podvrgnuti duhovnom rođenju tada Kristova loza ne bi imala zemaljsko potomstvo koje bi trebalo naslijediti Božje kraljevstvo. Zato treba prihvatiti činjenicu da Isusova loza do danas broji na milijune Božje djece od kojih su mnogi umrli prije i poslije Isusovog uskrsnuća. Među njima se u prvom nasljednom redu nalaze istaknuti vjerni muževi, a poslije njih i drugi Božji sinovi kao ‘prvenci’ ili kao nositelji Kristove loze. Od njih je do danas poteklo mnoštvo pravednika. Tako je duhovnim rođenjem po vjeri obnovio duhovni narod, ‘Izrael’. Iz tog naroda se uzimaju prvenci kao nosioci Kristove loze. Oni se mogu nazivati ‘prvorođenci’ jer imaju prednost da budu duhovni očevi svim članovima Božje univerzalne skupštine, dok njihova duhovna braća i sestre prihvaćaju njihovu istaknutu ulogu (He 12:23; 1.Ti 5:17; 5.Mo 21:17).

Naime, ‘prvorođenci’ su u duhovnom pogledu stariji od ostale braće, te se ta riječ odnosi na starije muževe kao upravitelje Božjeg naroda. Zato duhovno rođenje uključuje svu Božju djecu, kako duhovne prvence ili istaknute ‘sinove’ tako i ostalu djecu, ‘sinove i kćeri’. Svi smo mi rođeni kao ‘Božja djeca’ nakon što je sjeme dobre vijesti usađeno u naše srce (1.Pe 1:23). Svojim krštenjem nismo postali članovi neke kršćanske zajednice nego smo postali članovi jedne velike Božje obitelji te nam korijeni sežu sve do dvanaest apostola koji su potekli od Krista, a Krist od Jehove.

Isus je jedini čovjek koji se može nazvati Božji jedinorođeni Sin. Samo je On potekao direktno od Jehove po obećanju, kao što je samo Izak potekao po obećanju od svog oca Abrahama. Ako se i za Izaka kaže da je Abrahamovo dijete kao i za sve Izraelce koji su potekli preko Izaka, onda su i Izak i Izraelci ‘djeca’ Abrahamova i njegovo ‘potomstvo’. Iako su Izraelci potekli indirektno preko Izaka, ipak se može reći da su i Izak i Izraelci ‘braća’ po Abrahamu jer im je jedan otac. Izak ih može zvati svojom djecom i svojom braćom. U tom smislu trebamo promatrati izraze ‘djeca’ i ‘braća’ i kod Isusove loze.

Nije ništa neobično da je Isus kao Božji sin, a ujedno i Otac svih koji vjeruju, nazvao svoje vjerne sluge ‘braćom’. On ih je nazvao braćom po Abrahamu jer je i sam potekao iz te loze koju je Jehova odabrao (Ml 2:10). Npr. kad je Jakov usvojio svoje unuke Efraima i Manasiju oni su zauzeli isti položaj kao i njihov otac Josip, te su postali ravnopravni nasljednici kao Josipova braća (1.Mo 48:5,6). Poput Davida i Isus je mogao reći Židovima:

"Vi ste moja braća, vi ste kost moja i meso moje." (2.Sa 19:12)

U tom periodu su svi Židovi bili njegova tjelesna braća jer su potjecali od jednoga Oca, Abrahama. Izraelcima je bilo rečeno:

"Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje (…) podignut će ti Jehova Bog tvoj." (5.Mo 17:15; 18:15)

Isus je uzet između svoje židovske braće da u svemu bude prvi. Između te braće po tijelu on je sebi odvojio vjerne članove Izraelske nacije. Budući da potječu od jednoga Oca, Isus ih se nije stidio i u tom duhovnom smislu zvati ‘braća’ (He 2:11; Mt 28:10; Iz 9:6). On se nakon uskrsnuća uzdigao iznad svoje duhovne braće i postao njihov ‘kralj i svećenik’, a oni preko njega bivaju rođeni u Božjoj obitelji kao Božja djeca i sinovi (1.Pe 1:3). Stoga se svi koje vodi Božji duh mogu smatrati Božjom djecom.

Kao što Bog preko Adama stvorio ‘sina’ na Adamovu sliku, tako je i preko Isusa, ‘drugog Adama’ svetim dugom rodio ‘sinove’ koji su trebali biti oblikovani po Isusovoj ‘slici’. Kao što, iz gornjeg citata, nije samo Šet rođen na Adamovu sliku, nego i ostala Adamova djeca – ‘sinovi i kćeri’, tako i svi mi, rođeni u Isusovoj lozi, postajemo njegova, a ujedno i Božja djeca – ‘sinovi i kćeri’. Neki od te djece se uzimaju za prvence tj. prvorođene ‘sinove’, dok svi drugi sačinjavaju ostalu djecu. Nakon što smo podvrgnuti rođenju svetim duhom mi se moramo dati oblikovati po ‘slici’ Isusa Krista. Govoreći o židovskim kršćanima Pavle kaže

"… one kojima je prvo poklonio pažnju, njih je [Bog] unaprijed odredio da budu oblikovani po slici njegova Sina, da on bude prvorođenac među mnogom braćom." (Ri 8:29; 11:2)

Ovo oblikovanje se najprije mora desiti u duhovnom smislu, a kasnije i u tjelesnom po slici Isusa Krista. Isus je prvorođenac iz mrtvih, tj. prvi koji je uskrsnuo u svom tijelu oslobođenom smrti, tako da će sva njegova djeca na isti način biti oblikovani po njemu time što će u tijelu pobijediti smrt i živjeti kao besmrtna stvorenja svog novog oca – posljednjeg Adama (1.Ko 15:45). Da bi ovo mogli bolje razumjeti trebamo razmotriti sve Isusove proročanske uloge koje su dovele su toga da se preko njega broji duhovna loza Božjeg naroda Izrael. Budući da je jedinorođeni ‘Sin Božji’, on je preuzeo ulogu Abrahamovog sina Izaka (Iv 1:14,18).

Izak je sebe spremno prinio na žrtvenik prije nego je imao djecu. No, on tada nije umro jer je Jehova u zamjenu za njega dao da se žrtvuje ovan. Jehova je time pokazao da je samo otkupio jedinorođenog Izaka od smrti koji je tim činom postao njegov tj. Božji sin. No, Izak nije mogao biti onaj čovjek koji je trebao biti žrtva za grijehe. Taj drugi čovjek je mogao biti samo netko tko je unaprijed bio određen za tu ulogu. Trebao je biti rođen kao Božji sin Adam kojega je Bog osobno stvorio od praha zemaljskoga u utrobi njegove majke što je dodatno potvrđeno kad je Isusa Bog pomazao i time rodio svojim svetim duhom. On je bio otkupljen od Adamove smrti i postavljen na Adamovo mjesto s izgledom da ima život u sebi po kojem je mogao zbog poslušnosti priječi iz smrtnog stanja u besmrtno bez da je morao umrijeti, ali je za sve nas pretrpio žrtvenu smrt i bio proglašen Božjim sinom (Ri 1:4).

Onog dana kada je Izak trebao umrijeti na žrtveniku, njegov je još nerođeni sin, koji je bio u njegovim bedrima, trebao teoretski nastaviti tamo gdje je Izak stao, kako bi se ostvarilo Božje obećanje o rođenju velikog naroda. No, to je učinjeno tako što je Izak umro samo simbolično, ali je ipak nastavio fizički živjeti kako bi preko njega, rođenjem Jakova, potekla Abrahamova loza. To je u praksi učinjeno s Isusom. On se 29. g.n.e. nakon krštenja u vodi rodio i pomazao svetim duhom čime ga je Bog prihvatio kao svojega ‘jedinorođenog’ sina. Njegovo krštenje je bilo krštenje u smrt. On je tog dana ujedno umro za sebe i svoj dotadašnji život, a uskrsnuo kao Božji sin. Njegova uloga Izaka prestala onog trenutka kad je bio ubijen (Mt 3:16,17; He 1:1-5). No kad je uskrsnuo, tada ga je Bog ujedno učinio i ‘prvorođencem’ umjesto Adama (kao Jakova umjesto Ezava). Isus je ujedno zamijenio Jakova - prvorođenog sina ‘Izraela’ (Ps 89:27; He 1:6).  Za Izrael je Jehova davno prije rekao:

"Izrael (Jakov) je sin moj prvorođeni." (2.Mo 4:22; Jr 31:9)

No, ‘Izrael’ je prezreo to svoje pravo prvog sina, ali ga je na kraju zadržao po Isusu i malom ostatku vjernih Židova koji su sačinjavali novi narod Izrael. Kao što se Jakov silno želio na sebe preuzeti prava i odgovornosti prvog sina prerušivši se u Ezavovu odjeću i omotavši ruke i vrat jarećom kožom kako bi pojavom i na dodir bio sličan Ezavu, tako je i Isus koji nije bio grešan, na sebe preuzeo tu ulogu Sina a ujedno i grijehe svijeta kako bi bio sličan Adamu (prvom sinu) i sinovima kraljevstva (1.Mo 25:25,26; 27:15,16; Mt 8:11,12; Iv 1:29; Ri 8:3; He 2:14,17; Flp 2:7,8). Svojom vjernom službom je zavrijedio da se bude ‘drugi Adam’ preko kojega će nastati pravedno čovječanstvo.

Ova proročanska paralela je također vezana uz proroka Izaiju i njegova dva sina. Izaija je dobio dva sina koji su imali proročansko značenje. Prvi je bio Emanuel, čije ime znači "s nama je Bog" (Iz 7:14; Mt 1:23). On predočava Isusa – većeg Jakova. Drugi Izaijin sin ima proročanski naziv "Pohitati na grabež. Brz na plijen", što opisuje Ezava koji je bio putujući lovac (Iz 8:3; 1.Mo 25:27; 27:3).

Taj naziv odgovara i Levitskim svećenicima - ‘sinovima kraljevstva’ - koji su prezreli svoje prvorodstvo. Od njih je kasnije nastala samozvana svećenička klasa čiji su poglavari "obilazili more i kopno da bi jednog čovjeka [ulovili i] obratili na svoju vjeru", misleći da će time udovoljiti svom Bogu, dok su ujedno tražili Božji blagoslov time što su ‘istraživali Pisma misleći da će pomoću njih imati vječni život’ (Mt 23:15; Iv 5:39). No, oni koji su se pokazali nevjernima i koji su prezirali Božji zakon su izgubili pravo da se preko njih ostvari obećanje koje je Jehova dao Abrahamu i njegovom potomstvu. Kad su izgubili blagoslov, suprotstavili su se glavnom Abrahamovom potomku Isusu i njegovoj djeci (malom ostatku) koju mu je Jehova dao.

Isus Krist je od svog pozvanja igrao dvije uloge. Igrao je ulogu Izaka - ‘jedinorođenca’ koji se spremno dao žrtvovati (Mt 21:5). No, svojim je rođenjem od žene istovremeno igrao i ulogu Jakova – prvorođenca koji je zavrijedio svoje prvorodstvo. Jednom je prilikom Jakov usnio slijedeći san:

"Na zemlji su stajale ljestve što su vrhom dopirale do neba, i anđeli Božji po njima su se penjali i spuštali. A nad njima je stajao Jehova, koji je rekao: ‘… Preko tebe i potomstva tvojega blagoslovit će se svi narodi na zemlji…’" (1.Mo 28:3,12-14)

Ovi anđeli su se spuštali na zemlju kako bi omogućili da se ostvari savez koji je Jehova sklopio s Jakovom. Na isti način će Isus kao ‘sin čovječji’ uz Jehovinu pomoć i pomoć Božjih anđela ostvariti Božje obećanje o blagoslovima kojim će se ‘preko njega i njegovog potomstva blagosloviti svi narodi na zemlji’. Stoga je Isus jednom rekao židovskim svećeničkim glavarima:

"Zaista, zaista, kažem vam, vidjet će te nebo otvoreno i anđele Božje kako uzlaze i silaze k sinu čovječjem." (Iv 1:51)

Ovim je Isus prorekao vrijeme kada će kao kralj doći na zemlju te da će svoju vlast provoditi po svoj zemlji uz suradnju izabranih ljudi i anđela. On će biti prisutan na zemlji tako da će anđeli s neba ‘silaziti k Sinu čovječjem’. Ukoliko će po svojoj funkciji morati uzlaziti na nebo (Svetinju nad svetinjama), onda će i anđeli koji će na zemlji obavljati svoju službu zajedno s knezovima i svećenicima ‘uzlaziti k njemu’. Tako će se kroz Isusovo vrijeme kraljevanja “ponovo sastaviti u Kristu – ono što je na nebesima i ono što je na zemlji“ (Ef 1:10). Nebeska i zemaljska stvorenja će biti ujedinjena u jednu univerzalnu Božju obitelj.

Anđeli su odigrali još jednu ulogu u životu patrijarha Jakova. Jakov je kasnije, nakon što se nakratko odvojio od žena i svojih 11 sinova, pokazao veliku ustrajnost boreći se s utjelovljenim Božjim anđelom. Tražeći od njega blagoslov dobio je novo ime ‘Izrael’ što znači – ‘onaj koji se ustrajno bori s Bogom’ (1.Mo 32:22-24,28). Jakov je dobio prednost da postane otac Božjeg izabranog naroda pa se u Bibliji često koristi izraz ‘dom Jakovljev’ (Iz 29:22; Am 3:13). Jakovljev dom je preko Judinog i Levijevog plemena izvršavao ulogu kralja i svećenika. Na sličan način je Isus u svojoj ustrajnoj borbi za blagoslov čovječanstva dobio novo ime i to vjerojatno nakon što je s njim posljednje večeri na Maslinskoj gori ostalo 11 vjernih apostola. Nakon što se odvojio od njih, on je u molitvi sa svojim Ocem proživljavao tešku borbu. O tome čitamo:

"Tada mu se ukazao anđeo s neba i jačao ga. A kad je zapao u tešku duševnu patnju, molio se još usrdnije. Znoj mu je postao kao kapi krvi koje su padale na zemlju." (Lk 22:39-44)

Ostajući ustrajan do smrti, Isus je zavrijedio novo ime. To je "ime koje je iznad svakog drugog imena" (Flp 2:9). Ono je uključivalo ulogu koju je nakon svog uskrsnuća morao preuzeti kao Otac duhovnog Izraela koje je došlo u postojanje duhovnim rođenjem 33. g.n.e na Praznik Duhova (1.Iv 2:29). Njegovo novo ime uključuje ulogu ‘kralja’ i ‘velikog svećenika’ koji će upravljati svojim domom preko vjernih izabranika (Iv 18:36,37; Heb 5:5; 6:20).

Isusova uloga Jakova vezana je za stvaranje (obnovu) Božjeg naroda preko njegovih 12 apostola koji su preuzeli ulogu 12 Izraelovih sinova. Samim tim su Isusovih dvanaest apostola postali djeca obećanja – djeca od kojih će nastati velik narod ‘Izrael’, preko kojega će se blagosloviti svi narodi na zemlji. Iako je Isus potekao između svoje židovske ‘braće’, on je ujedno potekao iz čovječanstva. Židovi su samo dobili prednost da budu prvine između svih naroda. Stoga je Isus na praznik Duhova rodio ‘svetim duhom’ svoje prve sinove među kojima su apostoli postali duhovni očevi ostalim vjernicima. Među imenovanim vjernim muževima koji predstavljaju skupštinu prvorođenaca, Isus uz već izabrane apostole nastavlja birati ostale koje postavlja za svoje upravitelje. Preko njih Isus je ispunjavao ulogu ‘Oca’ cijele duhovne nacije ‘Izrael’ koja je svoj novi početak imala 33. g.n.e. prilikom posvećenja Kristove skupštine (1.Ko 4:15; Iz 9:6; 1.Iv 2:29). Tada su se ‘velikom mnoštvu’ Božje djece, pridruživali mnogi vjernici iz svih naroda.

Ako ovu povijesnu dramu gledamo kako se odvija u više razina onda Isusa vidimo gdje kao ‘jedinorođeni’ ispunjava ulogu Izaka, a kao ‘prvorođeni’ ispunjava ulogu Jakova koji je dobio pravo prvorođenca (Ri 8:29). Tako je Isus u ovoj drami odigrao dvije proročanske uloge. Kao što smo mogli zapaziti Isus je ulogu Izaka odigrao prilikom krštenja i pomazanja. Tada se poput Izaka dobrovoljno stavio na smrt kako bi položio svoje tijelo na oltar, ali nije umro zauvijek nego je uskrsnuo u ulozi Jakova. Nakon duhovne borbe, uskrsnuća i uzašašća je preko svojih dvanaest apostola postao otac nove nacije ‘Izraela Božjeg’. Tako je preko njega Jehova (veći Abraham) postao Otac svima koji su dobili prednost da se zovu ‘Božja djeca’. Izraelci su tako bili u prvom nasljednom redu. Svi smo mi kao ‘druge ovce’ iz drugih naroda došli u postojanje preko njih.

Mi iz drugih naroda smo ubrojeni u Božju obitelj preko Isusa Krista, apostola i židovskih kršćana koji su bili prvi izabrani i pozvani u skladu s Božjim naumom. Sagledavanje svih ovih proročanskih slika i događaja nam pomaže razumjeti da su članovi Božjeg naroda, a time i Božje obitelji, svi ljudi koji svojom vjerom stječu pravo da se rode u Kristovoj obiteljskoj lozi. To nam pomaže razumjeti još neke detalje koji postoje u Božjoj obitelji, a tiču se Kristove braće.


 

Kristova braća

Tko su ‘Kristova braća’? Ako je Isus sada naš duhovni ‘otac’, kako može bilo koga na zemlji još uvijek nazivati svojom ‘braćom’? Ovo pitanje je slično pitanju kojeg je Isus postavio Židovima kad je rekao: "Kako to da kažu da je Krist Davidov sin?" Zatim on citira Psalam 110:1 i kaže: "…David ga, dakle naziva ‘Gospodinom’, kako mu je onda sin?" (Lk 20:41-44). Njegovi slušatelji nisu mogli odgovoriti na to pitanje. Isus je znao odgovor ali im ga nije želio dati zato što nisu bili spremni prihvatiti činjenicu da je on Božji Sin – izabranik, Krist.

Isus je po svojoj unaprijed određenoj ulozi bio stariji od Davida iako je David tada bio mrtav više od 1000 godina. On nije negirao činjenicu da je on Davidov sin, jer je po tijelu potekao iz njegove obiteljske loze (vidi Mt 21:9). S druge strane, Isus je kao zamjenski Adam prije svog rođenja imao slavu koja mu je unaprijed određena. Adamovim grijehom nije nestao čovjek koji je trebao biti otac savršenog čovječanstva, nego je taj čovjek postojao u Bogu i njegovom naumu. Toga su bili svjesni mnogi pravednici koji su očekivali njegovo rođenje. Znajući da je on po svojoj ulozi iznad njih, mogli su ga kao i David zvati svojim Gospodinom (vidi Lk 1:41-43). On je učinjen "Gospodinom" upravo kao što je prorekao David kad je napisao:

"Jehova je rekao Gospodinu mojemu: ‘Sjedi meni zdesna…’" (Ps 110:1).

Zato je Petar okupljenim Židovima rekao:

"Stoga, neka sav dom Izraelov pouzdano zna da je Bog njega [Isusa] učinio i Gospodinom i Kristom [Mesijom]…" (Dj 2:34-36)

Isus kao 'Krist' ne može biti Davidov sin jer pojam 'Krist' ukazuje na onoga koga je Bog pomazao za svog Sina, pa je samim tim Krist Božji Sin, a ne Davidov. Isus je prema tome s jedne strane Davidov sin (po zemaljskoj lozi) a s druge strane Davidov Gospodin i Božji Sin (po duhovnoj ulozi) (Lk 18:31,39; Iz 9:6). Kad Isusove mesijanske uloge gledamo na ovakav način, onda vidimo da svaka od tih uloga ima svoje mjesto u Božjem naumu.

Mi smo stoga po duhu Isusova ‘djeca’ koja su duhovnim rođenjem potekla iz njegove loze po njemu kao Božjem Sinu, a ujedno smo i njegova ‘braća’ s kojom on dijeli svoje ljudsko postojanje po tijelu. Ta logika nije ljudska već biblijska. Da je ljudska, tada ne bi mogli odgovoriti na pitanja koja su postavljena na početku ovog odlomka. Međutim, ovo ne ide u prilog tvrdnji Watchtowera koji smatra da su Kristova ‘braća’ samo 144000 izabranih. Zato se ponovo vratimo Bibliji da vidimo što ona kaže.

"Tko su moja braća" – pitao je Isus. "I pruživši svoju ruku prema učenicima svojim rekao je: Evo (…) braće moje! Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebu, taj mi je brat i sestra..." (Mt 12:46-50)

Isus, iako je učinjen većim od ljudi, može ‘vjerne ljude’ koji vrše Božju volju smatrati svojom ‘braćom’. On je bio i ostao čovjek, a ta njegova uloga još više dobiva na vrijednosti zbog otkupnine. On je svoj ljudsko tijelo i krv dao za otkupninu koja će imati vrijednost sve do kraja vladavine Kraljevstva. Zato se On u svakom trenutku može poistovjetiti sa svojom braćom. Ta uloga nije prestala važiti i zato na zemlji ima svoju braću po zemaljskom ocu Abrahamu i po nebeskom Ocu Jehovi.

Kao što smo vidjeli, Isus ima mnogo uloga i svaka od tih uloga je i dalje aktivna. On i dalje igra ulogu Izaka (Božji jedinorođeni sin), Jakova (prvorođeni sin) i Davida (kralj). Kao Mesija on je potekao između svoje braće po vjernom Abrahamu i po Davidu. To se ne može zanemariti jer je u svom tijelu sadržavao njihove gene koje ga vode do Adama. S te pozicije on se ne stidi sve vjerne ljude nazvati svojom ‘braćom’, zato što je kao sin čovječji potekao između njih i umro za njih. Kasnije su i svi drugi narodi imali prednost da postanu članovi novog Izraela (Sina) Božjeg tako da su zbog svoje vjere postala Abrahamova djeca, a time i ‘braća’ sina čovječjeg. Ono što je Isus učinio za sve ljude time što je umro za njih, bit će i dalje aktualno, te će ga svi moći gledati kao najvećeg čovjeka. On se spušta na njihov nivo kako bi "budući da je i sam trpio kad je bio iskušavan, [mogao] priteći u pomoć onima koji su u kušnjama" (He 2:18).

Prije svoje smrti Isus je stekao jedno posebno životno iskustvo (He 5:8). To iskustvo koje nosi u sebi će ga zauvijek vezati za sve ljude. Iako je trenutno izvan Zemlje u okruženju nebeskih bića, on je zadržao svoju ljudsku prirodu te u potpunosti suosjeća s ljudima i njihovim slabostima (He 4:15). Zato vjerne ljude s kojima dijeli zajedničko tijelo i krv u fizičkom smislu, te duh, vodu i krv u duhovnom smislu može nazivati svojom ‘braćom’ (1.Iv 5:5-8). Između svoje ‘braće‘ Isus izabire pojedince kojima daje prednost da ga zastupaju na zemlji. To su vjerni muževi – pastiri i učitelji. Oni poput svećenika i Levita u Izraelu preuzimaju veću odgovornost. Izabrani su između duhovnih sinova Izraelovih te su tako potekli između svoje braće, kao i Isus. Izaija u vezi s tim proriče:

"Dovesti će svu braću vašu iz svih naroda na dar Jehovi (…) I od njih ću uzeti svećenike i Levite, veli Jehova." (Iz 66:20,21)

Budući da su uzeti između svoje braće tako što su kupljeni iz svih obitelji (skupštinskih zajednica), imenovani muževi u Božjem narodu čine ‘skupštinu prvorođenaca’ (He 12:23). Prvorođenci su uzeti između svoje braće koja su se krstila i rodila svetim duhom. Tu prednost nisu dobili zato što su na vremenskoj crti rođeni duhom prije ostalih, nego po službi koju trebaju izvršavati među svojom braćom. Znamo da David nije bio prvenac. On je bio najmlađi od svoje braće, ali kad ga je Jehova mislio pomazati za kralja onda je rekao za njega: "I ja ću ga prvorođencem učiniti …" (Ps 89:27; 1.Sa 16:1,10-13). Kad je na praznik Duhova rođen jedan novi ‘narod’, Bog je ‘prvencima’ tada učinio samo apostole, a kasnije i druge vjerne muževe koji su postali temelji i stupovi Kristove skupštine (Iz 66:8). Oni su postali Božji istaknuti ‘sinovi’ u ulozi prvorođenaca o kojima je Izrael zadržao ulogu Božjeg prvorođenog sina (2.Mo 4:22)

Izraz ‘sinovi‘ u Kršćanskim pismima uključuje, ne samo imenovane muževe, nego i sve ostale pripadnike skupštine, i muževe i žene kao Božju djecu. S tim izrazom (‘sinovi’) se u Hebrejskim spisima davao naglasak na Izrael kao naciju u cjelini, jer je Jehova rekao: "Izrael je sin moj prvorođeni" (2.Mo 4:22; vidi Ho 11:1; Ml 2:10; 3:6-10). Imenica ‘sin’ je u muškom rodu čime se ne želi ignorirati ženski rod, nego ih se stavlja u podređen položaj s obzirom na autoritet muškarca. To je teokratsko pravilo kojeg je potvrdio i apostol Pavle kad je rekao: "Ali želim da znate da je svakom muškarcu glava Krist; a ženi je glava muškarac…" (1.Ko 11:3). Vidjeli smo da Jehova preko ‘sinova’ zastupa svoj autoritet i da njima povjerava određene zadatke i odgovornosti. Zato, kad se spominje izraz ‘sin’ ili ‘sinovi’ time se samo uzima u obzir one preko kojih Bog i Krist provode svoj autoritet nad ostalim narodom, bilo u obitelji bilo u skupštini. Tako je Jehova izrazom ‘Izrael je moj sin’ ukazao na cijelo mnoštvo Izraelaca, i muževa i žena, koji su potekli od Jakova. Na sličan način se i za duhovni ‘Izrael’ može reći da je ‘Božji sin’ koji je rođen na način duha, što govori da je sve mnoštvo njegovih članova, i muškaraca i žena, rođeno svetim duhom. Oni su djeca obećanja preko većeg Izaka i Jakova - Isusa Krista.

S ovim uvidom još jednom potvrđujemo da su svi pravi kršćani ‘Božja djeca’ koja sačinjava ‘Izrael Božji’, a ne samo oni koji ulaze u broj od 144000 izabranih. ‘Božja djeca’ su stoga u određenom smislu Isusova ‘braća i sestre’ jer im je jedan Otac, Jehova (Mt 23:9). Isus je jedinorođeni sin. On je poput Izaka jedini čovjek na zemlji koji je rođen duhom po obećanju direktno od svog nebeskog Oca, većeg Abrahama. On je jedini po kojemu nastaje novi Božji narod. Nakon uzašašća na nebo, Isus je u ulozi Jakova mogao postati duhovni otac svim pravednicima. Stoga su apostoli i svi ostali kršćani svojim krštenjem ušli u Božju obitelj preko Krista i postali ‘Božja djeca’ – sinovi i kćeri (1.Iv 2:29). Apostoli su imenovani za prvih 12 ‘sinova’ koja su rođeni duhom od Isusa - većeg Jakova. Oni su tako, poput 12 Jakovljevih sinova, postali duhovni očevi 12 plemena duhovnog Izraela.

Unutar tih plemena se među svim narodima organiziraju manje i veće grupe i skupštine kao kršćanske obitelji u kojima predvode vjerni muževi. Oni su prvorođeni sinovi koji su potekli od drugih duhovnih očeva, a svi zajedno od Isusa Krista – našeg duhovnog oca – drugog Adama. Pojam ‘očevi’ koji se koristi u poslanicama za takve muževe se ne smatra titulom na koju samo Jehova ima pravo (vidi 1.Iv 2:13,14; 1.Ko 4:15; 1.So 2:4). Zato je Isus upozorio svoje učenike: "I nikoga na zemlji ne zovite ocem, jer jedan je Otac vaš - onaj koji je na nebesima" (Mt 23:9). Jehova Bog je svom Sinu Isusu dao zemaljsku djecu da im bude vođa, pastir i učitelj. Isus je to spomenuo u svojoj molitvi kad je rekao:

"Oče, (…) da vlašću koju si mi dao na svim ljudima, dadem (posredujem) vječni život svima koje si mi dao … Objavio sam tvoje ime ljudima [djeci] koje si mi dao iz svijeta. Bili su tvoji i ti si ih dao meni i držali su tvoju riječ. (…) Ja za njih molim. Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao; jer su tvoji (…) Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih je zamrzio, jer nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta.(…) Kao što si ti mene poslao u svijet tako sam i ja njih poslao u svijet. Za njih ja posvećujem sebe, da i oni budu posvećeni istinom." (Iv 17:2,6,9,10,14,18,19)

Za Isusa postoje samo dvije grupe:

  1.  svijet otuđen od Boga i
  2.  oni koji nisu dio svijeta

Bog je Isusu dao najprije ‘malo stado’ židovskih učenika koji su tada sačinjavali malobrojni duhovni Izrael. Njih je organizirao u svoju skupštinu koja je sačinjavala novi narod (Kol 1:13). Svi oni koji su putem dobre vijesti prihvaćali vjeru u Isusa su  bila ‘djeca’ koja su svojim krštenjem ulazila u Božju obitelj i Kristovu obiteljsku lozu čija su ‘imena bila napisana na nebesima’ (Lk 10:20,21). Oni su ubrojeni u Božju obitelj jer su posvećeni istinom tako što je Isus sebe posvetio za njih.

"Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje - svi su od istog oca. Zato se on [Isus - Sin čovječji] ne stidi zvati ih ‘braćom‘." (He 2:11; Ml 2:10)

Njih Isus opisuje kao ‘malu djecu’ jer su bili spremni poniziti se kao malo dijete i tako postati Božja djeca (Mt 18:2-14; 19:14-17,23). Stoga su oni Isusova ‘mala braća’ (Mt 10:42; vidi 18:6). No, postoje i oni koji su po svojoj službi još manji tj. oni za koje Isus spominje izraz ‘najmanja braća’ (Mt 25:31,40). Tko su oni?

Izraz ‘najmanji’ se može koristiti samo ako postoje i druga Kristova braća koja su u usporedbi s njima ‘mala’ ali nisu i ‘najmanja’. Time se odvajaju dvije grupe učenika. Naime dok se na većinu kršćana kao grupu može koristiti izraz ‘mali’ (ponizni), među njima je trebala biti izdvojena i prepoznatljiva grupa onih učenika koji će po svojoj službi i zadacima biti označeni kao ‘najmanji’, tj. manji i ponizniji od većine ostalih.

Taj nam izraz očito govori da Isus sve vjerne učenike smatra svojom ‘malom (poniznom) braćom’ ali da među njima ima one koje smatra ‘najmanjima’ jer su ujedno njegovi zastupnici na zemlji koji služe svima ostalima u zadacima koje im je on povjerio. Ako se izraz ‘manji’ koristi kako bi se opisala ponizna služba sve ‘Božje djece’ koja služe interesima kraljevstva, onda se izraz ‘najmanji’ koristi samo za one ‘Božje sinove’ koji ponizno služe na prvim mjestima kao zastupnici Isusa Krista.

Kao poglavar skupštine Isus daje čast i slavu onim ‘sinovima’ koje je postavio da ga zastupaju na zemlji kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Oni tako služe duhovnim potrebama Isusovih ‘malih’ učenika i zato je Isus rekao:

"Nego tko god hoće biti velik [ili prvi] među vama, neka vam bude sluga." (Mt 20:26,27)

‘Sluga’ ili ‘rob’ je u kršćanskoj skupštini onaj ‘najmanji’, a ujedno prvi jer pripada ‘skupštini prvorođenaca’ (He 12:23). Prvi mogu biti, nitko drugi do vjerni muževi koji služe duhovnim potrebama ostalih kršćana. Njih treba poštivati kao prve sinove jer zastupaju Isusov autoritet i Isusovu lozu preko koje se ubrajaju sva Božja djeca (He 13:17). No, oni nikad ne bi smjeli zloupotrijebiti ili zanemariti svoju službu jer će biti strože suđeni (Jk 3:1). Ukoliko zloupotrijebe svoj položaj Kristovih zastupnika, tada više nisu oni najmanji jer se uzdizanjem iznad drugih dovode u situaciju da gospodare tuđom vjerom i da zbog toga budu degradirani.

‘Božja djeca’ su ujedno i ‘djeca’ i ‘sinovi’ Božje duhovne žene, gornjeg Jeruzalema.

"A gornji (nebeski) je Jeruzalem slobodan - on je naša majka (…) Stoga, braćo, [mi smo] djeca slobodne žene." (Ga 4:26,31; Iz 66:8; 1.Mo 3:15)

Bog je tako poput Abrahama postao "otac mnogih naroda" (1.Mo 17:4). Bog je njihov Otac, ali preko Krista ‘Vječnog Oca’. Tako su sva Božja djeca postala ‘djeca slobodne žene’ –  koja je predočena sa Sarom. Ta simbolična Sara je imala svog muža, ali je jedno vrijeme naizgled bila napuštena jer je Jehova svoj naum najprije sprovodio s zemaljskom ženom s kojom je dobio veliko i nebrojeno mnoštvo 'djece' po tijelu. Pavle ukazuje da se je to u svoje vrijeme trebalo promijeniti u korist simbolične Sare koja još nije rađala, pa je citirao proročanstvo koje kaže:

“... jer je djece napuštene žene više nego djece one koja muža ima!“ (Ga 4:27)

Ovim se samo potvrđuje da su svi kršćani od 33. g.n.e. rođeni duhom kao potomci slobodne žene - gornjeg Jeruzalema i da ih je trebalo biti brojčano više od zemaljske djece rođene po tijelu od Abrahama. Naime, u samo nekoliko dana, nakon izlijevanja svetog duha na kršćansku skupštinu broj duhovne djece je narastao na 5000 i iz dana u dan se sve više množio. Kad su ljudi iz drugih naroda (druge ovce) ušli u savez, taj je broj mnogostruko brzo rastao pa je po nekima čak premašio broj tjelesnih Židova. O tome je pisao jedan starješina iz 2. stoljeća. On se također kao apostol Pavle osvrće na Izaijino proročanstvo pa u svojoj poslanici kaže:

“Kliči, nerotkinjo koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata“. (...) ...[prorok nam] kaza da je naš narod izgledao napušten i od Boga ugrabljen, a sada, pošto povjerovasmo, brojniji smo od onih koji su mislili da imaju Boga“. (Pseudo-Klementova homilija II, st. 1-3).

Kad stvari sagledavamo iz kuta prvih kršćana onda je očito da Sarinu djecu tada nije sačinjavala jedna mala grupu od 144000 osoba, nego daleko brojnije veliko mnoštvo. Oni su kao narod i prije postojali. Bili su malobrojni poput malog stada, ali su povjerovali te su nakon izlijevanja svetog duha posvećeni kao punopravni Božji narod koji je počeo naglo brojčano rasti.

Moramo opet naglasiti da je samo Isus (Sin Božji) poput Izaka direktno rođen od Božje nebeske žene. Sva ostala ‘djeca’ u Isusovoj lozi se mogu nazivati njeni drugorazredni sinovi i kćeri kao što je za Saru bilo rečeno da će preko Izaka postati "mati mnogim narodima" (1.Mo 17:16, bi2-C). Izaija je napisao Izraelcima:

"Pogledajte Abrahama, oca svojega, i Saru, koja vas je u bolima porođajnim na svijet donijela." (Iz 51:2)

Naravno, Sara je Abrahamu rodila samo Izaka, ali je preko njegove loze - po drugim ženama - ‘rodila’ svu Izraelovu djecu. Tako sve žene koje su rađale svoje potomke predstavljaju Saru, a muževi predstavljaju Abrahama. No, kad je u pitanju 'nebeski (gornji) Jeruzalem' u ulozi Sare, onda u toj ulozi služe predstavnici Božje skupštine koji putem krštenja u vodi rađaju djecu koja primaju Božji (sveti) duh.

Prema tome, Isus (Izak) je prvorazredno sjeme koje je poteklo direktno od Jehove (Abrahama) i njegove nebeske žene (Sare). Svi ostali Božji sluge su drugorazredno sjeme koje se rađa u Kristovoj lozi. Kristova loza se najprije dijeli na dvanaest apostola preko kojih je dovedena u postojanje cijela duhovna nacija ‘Izrael’ koja broji ‘veliko mnoštvo’ sinova i kćeri. Zato slobodno možemo reći da smo svi mi kao vjerni kršćani djeca Božje nebeske žene - ‘gornjeg Jeruzalema’ (koji predstavlja Božju skupštinu). U vezi s tim Izaija je prorekao za sinove gornjeg Jeruzalema:

"Svi će sinovi tvoji biti poučeni od Jehove i velik mir imat će sinovi tvoji." (Iz 54:13)

Isus je taj redak namijenio svima onima koji ga budu slijedili. Rekao je:

"Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao. I ja ču ga uskrsnuti (podići u vječni život) u posljednji dan. U Prorocima stoji napisano: ‘Svi će [sinovi] biti poučeni od Jehove’ (…) Zaista, zaista vam kažem: onaj tko vjeruje ima vječni život." (Iv 6:44-47)

Tako će sva Božja djeca biti poučena od Jehove i to preko prvorođenih ‘sinova’ što će biti posebno istaknuto u vrijeme posljednjeg tisućugodišnjeg dana. Tada će svi, i živi i uskrsnuli, dobiti priliku da uđu u Božju obitelj i da se tako i oni nazovu ‘Božjom djecom’ – sinovima i kćerima (Ri 8:21). 


 

Što nam duh svjedoči?

Pavle nastavlja ovu temu i kaže:

"Jer svi koje vodi Božji duh, to sinovi su Božji(…) Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja." (Ri 8:14,16)

Ponovno vidimo da pojmovi ‘sinovi’ i ‘djeca’ imaju zajednički korijen. Božji ‘sinovi’ su sastavni dio ‘djece’ Božje. Koga onda vodi Božji duh? Da li samo pojedince koji će pripadati klasi ‘novog neba’ ili sve kršćane kao članove duhovnog ‘Izraela’? Logično je zaključiti da sve kršćane treba voditi Božji duh, jer Pavle taj stavak povezuje s riječima koje je izgovorio neposredno prije toga, a gdje kaže:

"Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov." (Ri 8:9)

Nitko ne može biti uključen u Kristovu obiteljsku lozu ako u njemu ne prebiva Božji duh. Sveti duh djeluje u različitim pravcima, tako da neki među Božjim narodom preuzimaju odgovorna nebeska mjesta u skupštini, a drugi istim tim duhom bivaju vođeni u manjim ali ipak važnim zadacima koje obavljaju kao pojedini udovi istog tijela (1.Ko 12:4-9,11,12; Iv 17:2). Suprotno Božjem duhu je duh ropstva koji uzrokuje strah zbog smrti. Nitko od nas kršćana nije primio taj duh ropstva, nego smo ...

"... primili duh posinjenja, duh koji nas potiče da vičemo: ‘Abba, Oče!’ Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja." (Ri 8:13,15,16)

Zar se svi mi ne osjećamo potaknuti da se Jehovi obraćamo s Oče? On je Otac našeg života, a mi smo preko Kristove loze njegovi ‘sinovi’, njegova zakonita ‘djeca’ (He 12:8,9). Ako nismo Sotonina djeca, onda smo Božja djeca, a time i Božji sinovi (i kćeri). Ne postoji nešto između. Božji duh nam to želi svjedočiti putem Biblije.

Bog to već stoljećima govori svima koji se smatraju Kristovim sljedbenicima. Međutim, s novim tumačenjem koje je nastalo unutar zajednice 'Jehovinih svjedoka' se nitko još ne može smatrati Božjim djetetom osim onih izabranih koji bi jednog dana trebali vladati s Kristom. Zbog toga se dešava da se duh članova zajednice - pod utjecajem Watchtowera - uvijek iznova protivi Božjem duhu. Naime, dok Božji duh u njima svjedoči da su 'djeca Božja' oni to uvijek iznova negiraju u svojim mislima jer su drugačije poučeni. Tako njihov duh ili njihov um ne prihvaća to svjedočanstvo Božjeg duha. No, to sigurno ne umanjuje njihovo mjesto u Božjem narodu jer nas Bog gleda onako kako on hoće, a ne kako nas ljudi žele vidjeti prema nekom svom viđenju. Bog nas smatra svojom djecom i svojim sinovima bez obzira što nam to drugi pokušavaju osporiti. Jehova je tako unaprijed odredio, a ne čovjek. Pišući skupštini u Efezu, Pavle kaže:

"Jer unaprijed je odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove …" (Ef 1:5)

Ako smo svojom vjerom u Isusa usvojeni u Božju obitelj, onda nam nikakva ljudska nauka ne može spriječiti da to i budemo. Treba samo prihvatiti svjedočanstvo Božjeg duha i radovati se toj spoznaji koja svima nama daje jednu jasniju sliku od one koju smo do sada imali. No, možemo se radovati još nečemu što je obećano Božjoj djeci. Pavle nam u nastavku kaže:

"A ako smo djeca onda smo i nasljednici - nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili proslavljeni." (Ri 8:17)

Na koga Pavle ovdje misli kad spominje djecu koja će postati nasljednici? Da bi to bolje razumjeli trebamo vidjeti paralelu u vezi s nasljedstvom kojeg je Bog obećao Abrahamu. Abrahamu su dana obećanja o nasljeđivanju zemlje Kanaan. Njegov sin Izak je bio prvi nasljednik. Budući da je ta zemlja bila Božja, On je mogao reći Izraelcima:

"… jer zemlja pripada meni, a vi ste u mojim očima došljaci i pridošlice." (3.Mo 25:23)

Tu je zemlju Bog njima "dao u posjed", kao nasljedstvo, a njih je ‘posinio’ i uzeo ‘sebi u posjed’ (2.Mo 6:8; 5.Mo 15:4; 2.Mo 34:9; vidi Ri 9:4). Bog je kupio sebi sve prvence u Izraelu, kako bi preko njih cijelu naciju uvijek držao u svojem posjedu i vlasništvu (4.Mo 3:12). Izraelci su stoga bili Abrahamovi nasljednici jer su potekli preko Izaka, Jakova i Jakovljevih sinova. Nasljednici su time postali svi ‘sinovi Izraelovi’, a preko njih je cijela nacija dobila nasljedstvo u obećanoj zemlji (vidi Jr 49:1). Svi su bili Abrahamovo potomstvo ili njegova djeca. Budući da su pripadali Abrahamovom potomstvu imali su Bože pravo na obećanu zemlju. Tako su oni bili ‘nasljednici’ Abrahamovi, a ujedno i ‘sunasljednici’ s Izakom, Abrahamovim jedinorođenim sinom.

Ako je Jehova za Izraelsku naciju rekao: "Izrael je sin moj prvorođeni" onda je On preko Abrahamskog saveza postao Otac cijele nacije, a oni su postali njegovo ‘nasljedstvo’ koje je ‘posinio’ (2.Mo 4:22; Ho 11:1; vidi Ps 33:12; Iz 65:9; usporedi Ri 9:4). Židovi su dobili priliku da budu prvi ‘nasljednici Božji i sunasljednici Kristovi’ po pitanju Božjeg kraljevstva. To potvrđuje i Pavle kad kaže da je Židovima "prvo poklonio pažnju", i da je njih time prve ‘posinio’ odnosno ‘usvojio kao sinove’ i ‘izabrao za nasljednike’ (Ri 8:29; Ef 1:5,11). No Watchtower tumači da je Bog ‘prvo poklonio pažnju’ izabiranju klase od 144000 koja će vladati s Kristom, što očito ne može biti točno. Sam Pavle nije nikad govorio o tome da je Bog prvo poklonio pažnju određenoj povlaštenoj klasi kršćana koja bi se navodno trebala skupiti prije pojave drugorazredne klase kršćana.

Židovi su bili izabrani za prve nasljednike prije nego je u novi savez trebalo pozvati i druge narode. Naime, preko vjernih Židova kao ‘malog stada’ ili ‘malog ostatka’ vjernih sljedbenika Isusa Krista, je bilo moguće da se ostvari obećanje dano Abrahamu i njegovom potomstvu, naime da se ‘preko potomstva njegova blagoslove svi narodi na zemlji’ (1.Mo 22:18). Taj blagoslov se odnosi na mogućnost da i drugi narodi dobiju u nasljedstvo zemlju Božjeg kraljevstva. Izaija je tako prorekao da će "potomstvo [Božje simbolične žene] osvojiti narode" (Iz 54:3). Što to znači?  To znači da će svi narodi i njihova zemlja koju posjeduju postati nasljedstvo Božjih sinova. Tako bi svi narodi postali Božje nasljedstvo preko Abrahamovog potomstva, odnosno u duhovnoj liniji koja je išla preko Isusa, apostola i ‘malog stada’ židovskih kršćana.

Pavle je nežidovskim kršćanima naglasio činjenicu da po tom pitanju postoji jedan utvrđeni teokratski red. Kada misli na židovske kršćane on koristi zamjenicu ‘mi’, ‘naše’, a kad misli na druge narode onda koristi zamjenicu ‘vi’. Pogledajmo jedan takav primjer. Pavle je nežidovskim kršćanima u Efezu rekao:

"… u zajedništvu s [Isusom] smo i mi [Židovski kršćani] izabrani za nasljednike, unaprijed određeni prema naumu onoga koji sve čini po svojoj volji i odluci, da mi koji smo se prvi pouzdali u Krista budemo na hvalu i slavu Bogu. A i vi [nežidovski kršćani] ste se pouzdali u njega kad ste čuli riječ istine, dobru vijest o svojem spasenju i preko njega ste, kad ste povjerovali bili zapečaćeni obećanim svetim duhom, koje je jamstvo našeg nasljedstva, da Božje vlasništvo bude oslobođeno otkupninom…" (Ef 1:11-14; vidi 2:11,17,18; Jk 1:1,18)

Znači, drugi narodi su postali Božje vlasništvo koje je on dobio u posjed, preko vjerne službe apostola i drugih članova ‘malog stada’ židovskih kršćana. To je u skladu s proročanstvom u kojem se kaže da će Isus imati svoje potomstvo preko svojih prvih potomaka. Jehova mu je rekao:

"Duh moj koji je na tebi i riječi moje koje sam stavio u usta tvoja, neće se uzeti od usta tvojih ni od usta potomstva tvojega, ni od usta potomaka potomstva tvojega." (Iz 59:21)

Tako je Abraham preko Isusa postao "otac mnogih naroda", ali ne po tijelu nego po duhu. S tim je bilo povezano obećanje da će Abraham i njegovo potomstvo postati ‘nasljednicima svijeta’. Stoga su ‘nasljednici’ svi "koji se drže vjere Abrahamove", kako vjerni Židovi, tako i svi ostali ljudi iz drugih naroda koji su zajedno s njima postali Isusova djeca (vidi Ri 4:11-17).

Da bi naslijedili zemlju Božjeg kraljevstva trebamo pripadati Bogu, odnosno Božjoj djeci. Da bi pripadali Bogu, potrebno je imati zalog svetog duha. Bez tog Božjeg duha u sebi, bili bi izjednačeni s zlim naraštajem ljudi ovog svijeta koji pripada Sotoni. Mi smo Božja djeca, kojima je Bog odredio da ‘naslijede kraljevstvo’ (Mt 25:34). Stoga smo svi mi, koje vodi Božji duh, Božja djeca (kao što su samo duhovni Izraelci bili priznata Abrahamova djeca). Mi smo ‘nasljednici Božji’ (kao što su samo duhovni Izraelci bili nasljednici Abrahamovi), a također smo ‘sunasljednici Kristovi’ (kao što su duhovni Izraelci bili sunasljednici s Izakom – Abrahamovim jedinorođenim sinom) (Ri 8:17).

Sve ovo možemo bolje razumjeti kad koristimo izraz ‘građani’ i ‘sugrađani’. Svi smo mi određeni da budemo ‘građani Božji’ ili ‘građani’ Božjeg kraljevstva. Budući da je Isus kao kralj tog kraljevstva ujedno i njegov prvi građanin koji to kraljevstvo dobiva u nasljedstvo, mi smo njegovi sugrađani ili sunasljednici. To je u suglasnosti s obećanjem koje je povezano s Božjim kraljevstvom.

"Vjerom je Abraham, kad je bio pozvan, poslušao i otišao u kraj koji je trebao dobiti u nasljedstvo. Otišao je ne znajući kamo ide. Vjerom se kao došljak nastanio u obećanoj zemlji kao u tuđini i živio je u šatorima s Izakom i Jakovom, sunasljednicima istog obećanja. Jer očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog.“ (He 11:8-10)

Abraham je trebao dobiti u nasljedstvo obećanu zemlju. On je po tom pravu bio prvi nasljednik. Tu zemlju su u nasljedstvo dobili njegovi potomci, njegovi sunasljednici. Izraelci su bili Abrahamovi nasljednici, a ujedno i sunasljednici koji su to nasljedstvo dijelili sa svojim praocima Izakom i Jakovom. Svi su oni bili ‘sunasljednici’ istog obećanja. Kao što su Abrahamovi potomci bili nasljednici Abrahamovi, a sunasljednici s Izakom i Jakovom, tako smo i mi kao Božja djeca nasljednici Božji, a ujedno i sunasljednici Kristovi (većeg Izaka i Jakova) jer smo njegovi potomci. Biti sugrađanin ili sunasljednik s nekim znači dijeliti s tom osobom isto nasljedstvo, što ide u prilog Isusovom obećanju kojeg je dao pokajničkom zločincu koji je visio do njega na mučeničkom stupu, a kojemu je rekao: "bit ćeš sa mnom u raju“ (Lk 23:43; vidi Iz 65:9).

Bog je Isusu, svom prvorođenom Sinu, drugom Adamu, dao poslušne ljude u nasljedstvo i to preko novog saveza koji je upisan na našim srcima i naš um, a koji preko Božje riječi svjedoči našem duhu da smo posvećena djeca Božja (He 10:14-18). U skladu s tim su svi pravi kršćani kao Božja djeca ‘nasljednici Božji’ jer će putem otkupnine naslijediti ‘grad kojemu je graditelj i tvorac Bog’, a time i zemlju Božjeg kraljevstva. Budući da je to kraljevstvo nad zemljom Bog dao Isusu Kristu u nasljedstvo, ono je stoga Kristovo nasljedstvo.

Isus kao prvi Sin ima pravo da se vodi kao nasljednik sve zemlje koja mu je dana u ruke. Tako preko Isusa zemlju Božjeg kraljevstva nasljeđuju najprije izabrani ‘sinovi Božji’ koji će se smatrati ‘prvencima’. Svi ostali iz Božjeg naroda su ‘Božja djeca’, sinovi i kćeri. Naime, prvi sinovi su oni preko kojih se vodi neka loza, dok se na njihovu braću i sestre gleda kao drugorazrednu djecu, sinove i kćeri. No, i ta su druga djeca po zakonu imala pravo dobiti nasljedstvo (Lk 12:13). Tako će cijelo Isusovo duhovno potomstvo biti sunasljednici s Kristom. Kao sunasljednici Kristovi oni će dobiti rajsku zemlju u nasljedstvo. Isus je Božje nasljedstvo, kojeg je Bog dobio prilikom njegovog duhovnog rođenja. Bog mu je rekao:

"Ti si moj sin, ja sam danas postao otac tvoj." (He 1:5)

Isus kao prvi nasljednik nasljeđuje Kraljevstvo u ulozi Božjeg ‘prvorođenca’. Sve druge vjerne i poslušne osobe nasljeđuju Kraljevstvo kao članovi duhovnog Izraela koji će tvoriti organizaciju ‘novog neba i nove zemlje’. Krist kao jedinorođeni Sin ne može naslijediti položaj svog Oca kao suverena, ali kao drugi Adam može naslijediti Zemlju kao Božji posjed, tako da svi koji pripadaju Kristu su sunasljednici istog posjeda. Mi smo stoga nasljednici Božjeg obećanja. Budući da je Zemlja Jehovina, onda će svi koji imaju pravo živjeti na njoj biti Božji nasljednici s obzirom na Zemlju. To nasljedstvo dijelimo s Kristom kao njegovi sunasljednici. Naime, ako je Bog Zemlju dao Isusu da bude njen vladar, onda će ljudi koji dobiju svoj dio na zemlji vladati s Kristom nad tim posjedom i biti ‘sunasljednici Kristovi’.

Prema tome, kad Pavle spominje Božje sinove i djecu, ne misli na neku povlaštenu klasu ljudi, nego na sve vjerne osobe koji će se radovati blagoslovima Božjeg kraljevstva. Tako će svi vjerni sluge naslijediti zemlju preko Krista na što će imati pravo jer će biti njegovo duhovno potomstvo. On će zemlju kao nasljedstvo razdijeliti svima koji budu rođeni duhom u njegovoj obitelji. Samo će takvi naslijediti Kraljevstvo. Ostali ljudi koji budu uskrsnuti o uskrsnuću nepravednih, neće naslijediti zemlju Božjeg kraljevstva, već će kao stranci i tuđini dobiti svoj dio tek nakon što budu zapisani u knjigu života (Ot 20:7-9,12-15; 21:27; Ez 47:23).


 

Čovjek okrunjen slavom i čašću

Svi ‘nasljednici’ Božjeg nebeskog kraljevstva imat će svjedočanstvo duha da su trpjeli u svom tijelu zbog Adamovog grijeha. No tada će u svom tijelu biti "proslavljeni".

"Stoga – kaže Pavle - smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti na nama." (Ri 8:18)

O kakvoj je ‘slavi’ riječ? Watchtower tumači da je riječ o počašćenoj ulozi kralja kojom će se proslaviti samo 144000 izabranih osoba. No, što kaže Biblija? Isus je molio Boga:

"Proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe (u tebi, IŠ, DK) prije nego je svijet postao." (Iv 17:5)

Isus je nakon smrti bio uskrsnut i proslavljen kao Sin Božji, a time i kao novi savršeni čovjek. Tada je dobio onu slavu koju je prije nastanka svijeta već imao prvi čovjek Adam kojeg je on sada zamijenio. To znači da je Isus kao zamjena bio u Bogu, tj. u Božjem umu kao drugi Adam te je daleko prije svog rođenja imao slavu vječnog života. Ljudi su također trebali dobiti slavu djece Božje tj. slavu vječnog života u neraspadljivom tijelu koju su imali u Bogu prije nego su se rodili na zemlji, a koju su prije rođenja izgubili po Adamu. Kao što smo prije rođenja već određeni za smrt, mi smo prije rođenja bili određeni za slavu vječnog života. Zato je Isus, kao posrednik vječnog života mogao reći da nam je dao (posredovao) tu slavu djece Božje koju je njemu dao Bog (Iv 17:22). On ju je dao tadašnjim vjernicima, ali i svima nama koji se još nismo rodili, jer smo tu slavu vječnog života imali u Bogu prije nego je svijet postao.

Prvi čovjek Adam je bio stvoren na sliku svog Stvoritelja (Ri 5:14; 1.Mo 1:27,28). Imao je slavu kao Božji sin koji je trebao vječno živjeti na zemlji zajedno sa svojim potomcima. Kad je počinjen prvobitni grijeh koji je ljude odvojio od vječnog života, čovjek ipak nije potpuno izgubio prvobitnu slavu pa je psalmista rekao Bogu:

"Što je čovjek (smrtni) da misliš na njega ili sin čovječji da se za njega brineš? Učinio si ga malo nižim od anđela; slavom i čašću okrunio si ga i postavio si ga nad djelima ruku svojih." (He 2:6,7; Ps 8:4-8)

Pavle je ove psalmistove riječi citirao kako bi ukazao da je Bog čovjeku dao čast da živi na planeti Zemlji i vlada njenim bogatstvom. No smrtni čovjek nije mogao ispuniti Božji naum na zemlji jer je izgubio prvobitnu slavu. Zato je Isus postao onaj čovjek koji je okusio smrt za svakoga. On je taj koji ‘dovodi mnoge sinove u slavu’. (sinovi - djeca, sinovi i kćeri). Zato je "prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda" (He 2:10,17). Svojim činom opravdanja je omogućio svakome tko vjeruje da bude okrunjen slavom i čašću kao savršeno ljudsko biće. Čovjek će tako pod vlašću Isusa Krista biti proslavljen slavom koju je imao kod Boga prije nego je učinjen grijeh.

"Zato ne posustajemo. Naprotiv ako se naš vanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan. Jer naša trenutna i laka nevolja, donosi nam sve veću vječnu slavu." (2.Ko 4:16,17)

‘Vječna slava’ je povezana sa savršenim vječnim životom u neraspadljivom tijelu nad kojim smrt više neće imati vlast. To je ono što poslušno čovječanstvo očekuje od Boga. Mi slavimo Boga otkrivajući njegovu slavu pred ljudima, a on će uskoro proslaviti nas i to pred nepravednim ljudima koji će također živjeti pod Božjim kraljevstvom. Pravedni ljudi sa vječnim životom u sebi će imati zadatak da nepravedne privode k pravdi. Naime, nepravedni ljudi tada još uvijek neće biti djeca Božja niti će imati slavno savršeno tijelo u kojem će prebivati vječni život. Druga smrt će imati vlast nad njima sve dok ne postanu priznati članovi Božje obitelji.

“Patnje sadašnjeg vremena“ su povezane sa svim razumnim stvorenjima koja potječu od Adama. Kad kaže da ‘stvorenje željno iščekuje’ tu promjenu, Pavle ne misli na nevjernike niti misli na kršćane u dalekoj budućnosti, nego misli na kršćane koji su još tada iščekivali Kraljevstvo jer su imali žarku nadu i želju da dočekaju trenutak kojeg su nazivali ‘objavljivanje sinova Božjih’. S tom nadom su tadašnji kršćani kao vjerna ‘stvorenja’ trebali živjeti i jačati svoju vjeru znajući da će samo vjerna stvorenja biti oslobođena od ropstva raspadljivosti i da će imati ‘slavnu slobodu djece Božje’ (Ri 8:19-21). To ističem jer Watchtower pogrešno tumači da se izrazom ‘vjerna stvorenja’ misli na sve pravednike,  a izrazom ‘novo stvorenje’ i ‘sinovi Božji’ samo na one pravednike koji će vladati s Kristom’. O tome Watchtower piše:

“Godine 29. n. e., savršeni čovjek Isus predstavio se Ivanu da ga krsti u rijeci Jordan. ”Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!‘ “ (Matej 3:16, 17, St). Tako je čovjek Krist Isus postao prvo novo stvorenje, pomazan da čini Božju volju.

Kasnije je, na temelju svoje žrtvene smrti, Isus postao posrednik novog saveza između Boga i izabrane grupe ljudi. Svaki od njih postao je ”novo stvorenje“, rođen Božjim duhom za nebesku nadu, s izgledom da vlada s Isusom u njegovom nebeskom Kraljevstvu (2. Korinćanima 5:17, Šarić; 1. Timoteju 2:5, 6; Jevrejima 9:15). Kroz stoljeća su ti pomazani, duhom rođeni kršćani bili sakupljani u jedinstvo s Kristom kao prava kršćanska skupština, koja je i sama novo stvorenje. (...) Njegovi članovi, čiji broj konačno iznosi 144 000, pojedinačno se moraju ’obući u novoga čovjeka, stvorena na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti.‘“ (Stražarska kula, 1.1.1993. str.5,6)

Ovakvo tumačenje nije usklađeno s Biblijom. Iako sva razumna stvorenja uzdišu u boli zbog svog raspadljivog nesavršenog stanja ipak samo vjerna ‘stvorenja’ imaju spoznaju po kojoj iščekuju oslobađanje putem otkupnine svjesni zbog čega ih je Bog podložio raspadljivosti. Ujedno samo oni kao vjerna stvorenja imaju radost jer znaju da će ih Bog proslaviti i osloboditi stanja raspadljivosti i smrti. Zato ‘stvorenje’ o kojemu Pavle ovdje govori je svaki pravi kršćanin koji je ‘stvoren’ ili ‘rođen’ svetim duhom. Takva stvorenja žive u nadi i očekivanju ostvarenja Božjeg obećanja. To nisu oni koji su postali vjernici tek od 1935. godine i to samo unutar zajednice Jehovinih svjedoka. Ne, to je ‘stvorenje’ – čovjek vjere – čovjek koji polaže svoju vjeru i nadu u Krista i Božja obećanja, a takvih je bilo kroz cijelu povijest. Iako ih većina (u svom neznanju) isključivo vide samo unutar svoje kršćanske zajednice, oni se nalaze i u svim drugim kršćanskim zajednicama pa makar oni bili u manjini. Watchtover to nije mogao osporiti pa je u gornjem tekstu napisao:

Kroz stoljeća su ti pomazani, duhom rođeni kršćani bili sakupljani u jedinstvo s Kristom kao prava kršćanska skupština“.

Naime, ako kroz stoljeća nije postojala zajednica koja je bila identična zajednici Jehovinih svjedoka, nego je po učenju i drugim stvarima više bila slična nekim današnjim kršćanskim zajednicama, onda su se kroz cijelu povijest kršćanstva pravi kršćani nalazili u sastavu raznih institucionalnih zajednica i grupa a ipak pripadali “pravoj kršćanskoj skupštini“. Ta prava skupština nije nikakva kršćanska institucija sa svojim zidovima jer ona nadilazi svaku instituciju i njihove zidove koje su sami podignuli. Samim tim se ne može govoriti da danas postoji jedna prava kršćanska institucija (religija) jer se pravi kršćani i prije i sada nalaze u svakoj od kršćanskih zajednica.

Prema tome, točno je da je prava kršćanska skupština postojala kroz stoljeća jer Isus nije ustanovio svoju skupštinu kao fizičku instituciju nego kao univerzalnu zajednicu vjernika. Ono što je bitno istaknuti je činjenica da su se pravi kršćani “sakupljali u jedinstvo s Kristom“ iako su bili članovi razjedinjenih crkava. Samim tim se zajednicu Jehovinih svjedoka može smatrati samo jednom od mnogih samostalnih skupština koje su međusobno odvojeni institucionalnim zidovima. Unutar svake od takvih autonomnih skupština ili zajednica se mogu nalaziti, ne samo pravi kršćani kao dio Kristove univerzalne skupštine, nego i oni koji su predočeni kukoljem. Vjerna stvorenja bi trebala znati da su u zajedništvu s Kristom.

"Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje; ono što je staro prošlo je, gle, novo je nastalo" (2.Ko 5:17).

Za židovske kršćane koji su bili rasijani po svijetu Jakov je rekao da su "prvine među stvorenjima njegovim" (Jk 1:1,18; usporedi Iv 11:50,52). Oni su pripadali narodu koji je prvi od svih duhom rođenih ‘stvorenja’ dobio prednost da uđe u Božju obitelj preko Krista. Zajedno sa njima sva Božja vjerna stvorenja još uvijek iščekuju ‘slavu’ koja će se objaviti na svima njima. Riječ je o slavi koja će se objaviti na tim ‘novim stvorenjima’ kad dođe Božje kraljevstvo. Ta ‘stvorenja’ su ‘Božja djeca’ koja su "primila duh posinjenja". Stoga ih se naziva i ‘Božjim sinovima’ (Ri 8:14,15; usporedi s 8:16).

Posinjenje’ je izraz koji se koristi u slučaju usvajanja djeteta. Budući da taj izraz u sebi ima sinonim ‘sin’ (posinjenje) onda se za takvu Božju djecu (sinove i kćeri) kaže da su Božji ‘sinovi’. ‘Izraelci’ su kao narod bili ‘posinjeni’ ili usvojeni kao prvi sinovi, pa je razumljivo da su svi kršćani trebali ‘primiti duh posinjenja’ preko Krista (Ri 9:4). Iako su kršćani primili duh posinjenja to ih nije oslobodilo od smrtnog stanja u kojem se nalaze i sva ostala stvorenja koja zbog toga ‘zajedno uzdišu i u boli su sve do sad’ (Ri 8:22). Budući da se još uvijek i vjerna stvorenja nalaze u istoj situaciji u kojoj također uzdišu, ona kao takva, za razliku od ostalih stvorenja, žive u iščekivanju imajući nadu u svoje oslobođenje. Iako su oni kao Božja djeca "primila duh posinjenja", oni još uvijek žive u nadi "očekujući posinjenje" (Ri 8:15 usporedi s 8:23). Naime, oni moraju čekati da taj duh posinjenja u njima bude potvrđen. To je isto kao i čekanje uskrsnuća. Job je u svojoj patnji zaželio umrijeti pa je rekao: “Sve dane vremena koje mi je određeno čekat ću dok ne dođe oslobođenje moje.“ (Job 14:14). Tako je Job, kao vjerno stvorenje koje je zbog patnji uzdisalo u sebi, gledao u budućnost očekujući posinjenje tj. promjenu iz smrtnog i nesavršenog stanja u jedno slavno i neraspadljivo stanje. Tu promjenu očekuju svi kršćani koji su umrli, a koji su još za vrijeme svog života putem dobre vijesti primili svjedočanstvo da su ‘prešli iz smrti u život’. Naime, iako vjerni ljudi po tom svjedočanstvu imaju u sebi zalog vječnog života, oni i dalje umiru i očekuju vječni život koji će im biti potvrđen u Božjem kraljevstvu (Iv 5:24; 1.Ko 15:53,54). Ta je promjena povezana sa činom ‘posinjenja’ o kojem je Pavle govorio u poslanici Rimljanima.

Pavle u 8. poglavlju u stavcima 1-17, spominje dvije grupe ljudi, jednu koja živi po duhu i drugu koja živi po tijelu. Kad  govori o ovoj grupi koja živi po duhu onda u stavcima 18-21, najprije u prvom licu množine opisuje sadašnje stanje u kojem se nalaze sva vjerna ‘stvorenja’, a zatim spominje promjenu koju oni očekuju:

1.lice (8:18)      "patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti na nama"

Ovu misao proširuje govoreći u nastavku u trećem licu množine o ‘nama’ kao ‘stvorenju’:

3.lice (8:19)      "Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje Božjih sinova…"

3.lice (8:20,21):  "pružena je nada da će i sâmo stvorenje (…) dobiti slavnu slobodu djece Božje …"

Vidjeli smo da izraz ‘Božja djeca’ i ‘Božji sinovi’ nose u sebi jednu te istu misao. Stoga se vjerna stvorenja koja su ‘primili duh posinjenja’ još u ovom poretku mogu nazivati Božja djeca ili Božji sinovi. Oni kao vjerna ‘stvorenja’ očekuju da to bude potvrđeno jednim posebnim činom kojeg Pavle naziva ‘objavljivanje Božjih sinova’ ili pravomoćno ‘posinjenje’ koje će se javno ‘objaviti’ tek u Božjem kraljevstvu, kao što se vidi u usporedbi između 19. i 23. stavka:

3.lice (8:19)   "Jer (vjerno) stvorenje željno iščekuje objavljivanje Božjih sinova..."

1.lice (8:23)   "mi (vjerna stvorenja) u sebi uzdišemo (…) željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega (smrtnog) tijela putem otkupnine"

Usklađivanjem ovih stavaka u kontekstu u kojem su napisani dolazimo do zaključka da:

         Objavljivanje Božjih sinova           je           POSINJENJE

Budući da vjerna ‘stvorenja’ uzdišu u sebi zbog svog smrtnog stanja onda je razumljivo da oni očekuju ‘slavu koja će se objaviti na njima’. Kad u trećem licu spominje tu istu misao onda Pavle kaže da to ‘stvorenje’ čeka ‘objavljivanje Božjih sinova’. Na prvi pogled se može steći dojam kao da jedni čekaju druge, odnosno da stvorenje čeka Božji sinove. Ali, ako dublje uđemo u bit onoga što je Pavle govorio tada vidimo da ‘stvorenje’ ne čeka Božje sinove jer su i sami sinovi Božji, nego to ‘stvorenje’ čeka trenutak i čin objavljivanja, misleći pri tome na sebe kao one koji će doživjeti da budu ‘objavljeni za Božje sinove’ (i kćeri), odnosno ‘posinjeni’. To je isto kao da je Pavle rekao:

“Jer vjerno stvorenje, željno iščekuje objavljivanje Božjih sinova“.

Zamislimo jednu drugu situaciju kako bi to objasnili. Naime, polaznici misionarske škole (vjerna stvorenja) jedno određeno vrijeme pohađaju misionarski tečaj. Oni željno iščekuju diplomiranje razreda misionara kojem pripadaju, a time i objavljivanje Božjih misionara. Diplomiranje je čin kojim se objavljuje tko je od njih primljen u misionarsku službu. Zato polaznici čekaju svoju diplomu kojoj se unaprijed raduju. Tako se i kršćani koji pripadaju razredu vjernih stvorenja unaprijed raduju očekujući posinjenje ili čin objavljivanja Božjih sinova koji će s tom objavom postati punopravni članovi Božje obitelji. Tim činom će primiti vječni život u slavnom neraspadljivom tijelu. Vjerna stvorenja, su svjesni toga da ih je Jehova podložio ispraznosti ili raspadljivosti i zato čekaju svoje ‘posinjenje’ (objavljivanje Božjih sinova) jer znaju da je posinjenje povezano s oslobađanjem od ropstva raspadljivosti tijela putem otkupnine.

Pavle zato na dva načina izražava o kakvom se oslobođenju radi. Prvi put (u st. 19,21) spominje ‘stvorenje’, a drugi put (u st. 23) sve one koji imaju ‘duh posinjenja’:

"Jer stvorenje željno iščekuje (…) da će (…) (putem otkupnine) biti oslobođeno robovanja raspadljivosti."

"Mi koji imamo prvine, naime duh, očekujemo (…) oslobađanje od svojega (raspadljivog) tijela putem otkupnine."

Ove dvije rečenice ne prave razliku između dvije klase vjernika i dvije vrste oslobađanja. Riječ je o jednoj jedinstvenoj situaciji izraženoj iz dva različita kuta. Ako ‘stvorenje’ čeka da bude oslobođeno od ‘robovanja raspadljivosti’ onda je to isto što i ‘oslobađanje od svog tijela’ koje je podložno ropstvu raspadljivosti (2.Ko 5:2-4).

Međutim, kad Jehovini svjedoci čitaju svoj NS prijevod koji u 21. stavku kaže da će se vjernici 'osloboditi svojega tijela putem otkupnine, onda imaju u mislima tumačenje Watchtovera o napuštanju fizičkog (materijalnog) tijela grupe ljudi od 144000 koji bi trebali živjeti na nebu u nebeskom nematerijalnom tijelu. No, takvu nauku nisu imali prvi kršćani. Da bi podupirao to svoje krivo učenje Watchtower je umjesto izvornog teksta, u djelu u kojem stoji

"otkupljenje svojega tijela",  

dodavali riječ 'oslobađanje' i napisali

 "oslobođenje od svojeg (fizičkog) tijela" 

Takvom izmjenom teksta su htjeli reći da su upravo to očekivali prvi kršćani (vidi Stražarska kula, 1.1.2007. str.31). Međutim, kad se oslobodimo bilo kojeg doktrinarnog učenja, onda u gornjim citatima vidimo da je riječ o jednim te istim vjernim ljudima. Kad nastupi vrijeme ‘objavljivanja Božjih sinova’ onda će ‘stvorenje’ dobiti tu slavnu slobodu Božje djece. Očekivanje vlastitog ‘posinjenja’ je isto što i čekanje trenutka kada za sva stvorenje treba nastupiti taj zajednički čin potvrđivanja ili ‘objavljivanja Božjih sinova’.  

OBJAVLJIVANJE SINOVA BOŽJIH

posinjenje = slava = vječni život = otkupljenje od raspadljivog tijela 

Izraz ‘objavljivanje Božjih sinova’ opisuje isto što i izraz ‘slava koja će se objaviti na nama’. Ta ‘slava’ je povezana sa ‘slavnom slobodom djece Božje’. Sloboda je povezana sa ‘oslobađanjem od svog smrtnog tijela putem otkupnine’ kojom će se javno ‘objaviti’ onaj tko je posinjen.

‘Posinjenje’ će biti ‘objavljeno’ na način što će stvorenja saznati za radosnu vijest da su oslobađana od ropstva raspadljivosti. To se odnosi samo na one koji su prethodno već ‘primili duh posinjenja’ čime su već sada primljeni u Božju obitelj. No sam čin posinjenja je događaj kojim će takve vjerne osobe pravomoćno postati punopravni članovi Božje obitelji što znači da će tim činom ‘posinjenja’ (poput zajedničkog čina posvećenja) biti oslobođeni od svog smrtnog tijela putem otkupnine. Taj čin ima vjerojatno vezu sa zajedničkim krštenjem u Krista kada će u jedan tren nastati 'novi narod' (usporedi 1.Ko 10:2-4; 1.Sol 4:16,17).

Prema tome, ‘stvorenje’ čeka trenutak kada će ih Bog očitovati i prihvatiti kao svoju zakonitu djecu. Taj događaj ili čin Pavle naziva ‘objavljivanje Božjih sinova’. Tada će se javno ‘objaviti’ ono što je bilo sakriveno u nama, a to je duh posinjenja kojim je stavljen zalog vječnog života u naša srca. Taj duh je sakriven u tom smislu što ostaje u nama kao zalog do vremena kad se treba javno objaviti ono što jesmo – Božja djeca. Tada ćemo biti proslavljeni kao vjerna stvorenja koja imaju vječni život u sebi. 

Isus je nakon krštenja u duhu imao u sebi duh posinjenja koji ga je činio Božjim Sinom, ali je ipak trebao čekati svoje uskrsnuće u život vječni da ga Bog proslavi i proglasi kao svog Sina (Ri 1:4). Kada su njegova nevjerna polubraća tražila od njega da se ‘pokaže svijetu’ Isus im je rekao:

"Moje vrijeme još nije došlo." (Iv 7:4-6)

Vrijeme kad se Isus trebao ‘objaviti’ kao Sin Božji je trebalo nastupiti u budućnosti. Zbog toga je duh posinjenja kojeg je Isus dobio prilikom krštenja bio sakriven od svih koji nisu vjerovali u njega. Oni koji su ga prezirali i mrzili nazivali su ga Belzebubom. Zato je on rekao svojim učenicima koji su uskoro trebali primiti duh posinjenja:

"Ako su domaćina nazivali Belzebubom, koliko će više ukućane njegove! Dakle, ne bojte ih se; jer ništa nije pokriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati." (Mt 10:24-26)

Da je Isus zaista Božji Sin bilo je otkriveno nakon njegovog uskrsnuća. Isus je tek tada bio proslavljen kao Božji Sin ‘slavom koju je imao (u Bogu) prije nego je svijet postao’ (Iv 17:5). To su spoznali ne samo oni koji su povjerovali u njega nego i njegovi neprijatelji i nevjernici. Isus se tada pojavio i svom bratu Jakovu kako bi tog nevjernika uvjerio da je on Krist, Sin Božji (1.Ko 15:7). Međutim, mnogima će to biti otkriveno kad Isus uskoro dođe u svojoj slavi "u onaj dan kad se sin čovječji treba otkriti" (Lk 17:30, bi2-C; Mt 24:30; 2.So 1:7). Iščekivanje tog događaja je povezano s očekivanjem ‘novih nebesa i nove zemlje’ (2.Pe 3:10,13). Nakon što se Isus objavi svijetu nastupa trenutak kada će se objaviti i ostali koji pripadaju Božjoj obitelji. Tada će se ‘otkriti’ tko su Božja djeca.

Međutim kad govorimo o objavljivanju Božjeg Sina u njegovoj slavi koju će imati i ostala Božja djeca onda znamo da se Isus objavio u tom svjetlu tek nakon uskrsnuća kad je u njemu objavljen vječni život. Tako čitamo:

“[Bog je po svojim prorocima govorio]… o Sinu svojemu, koji je po tijelu potomak Davidov, a koji je snagom duha svetosti bio proglašen Sinom Božjim kad je bio uskrsnut od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ (Rim 1:3,4)

“I riječ (Božja zamisao) je postala tijelo (utjelovila se u Isusu) i prebivala je među nama i gledali smo (prilikom preobraženja i nakon uskrsnućaslavu njegovuslavu (vječnog života) koju je imao kao jedinorođenac od Oca.“ (Iv 1:14)

“Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo očima svojim vidjeli (prilikom preobraženja i nakon uskrsnuća), što smo promatrali i što su ruke naše opipale, s obzirom na riječ života (da, život je objavljen, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam vječni život koji potječe od Oca i koji nam je objavljen).“ (1.Iv 1;1,2)

Kao što vidimo Isus je proglašen ili potvrđen 'Sinom Božjim' nakon uskrsnuća kada je u njegovom tijelu objavljen vječni život a poništena smrt, čime je stekao slavu neraspadljivog života. Po njegovom primjeru će se Božja 'nova stvorenja' objaviti kao Božji sinovi (pojedinačno) ili svi zajedno kao Božja djeca tako što će dobiti slavu neraspadljivog života koja će se moći vidjeti i opipati. Na taj će način i u njima biti objavljen vječni život kao što je bio objavljen u Isusu Kristu. Zato svi zajedno čekaju proglašenje ili 'objavljivanje' te slave vječnog života u njima, što Pavle opisuje kao pojedinačno 'objavljivanje sinova Božjih'. 

Objavljivanje Božjih ‘sinova’ je isto što i objavljivanje Božje ‘djece’ jer smo vidjeli da ta dva izraza – ‘sinovi’ i ‘djeca’ - opisuju sve one koji su članovi mnogobrojnog duhovnog ‘Izraela’. Božja vjerna ‘stvorenja’ rođena svetim duhom znaju da ‘njihovo vrijeme još nije došlo’ i zato još uvijek iščekuju vrijeme kada će ih Bog objaviti i proglasiti kao svoju djecu. To će se desiti na dan oslobođenja otkupninom, "… za spasenje koje je spremno objaviti se u posljednjem vremenu" (1.Pe 1:3-5; Mt 12:8).

Svi oni koji su ‘pouzdali u Krista, kad su čuli riječ istine, dobru vijest o svom spasenju" su ‘zapečaćeni obećanim svetim duhom (…) da bi kao Božje vlasništvo [Božja djeca] bili oslobođeni otkupninom’ (Ef 1:13,14). Tako su svi Božji sluge ‘zapečaćeni’ na način da su im čela obilježena ‘pečatom’ za spasenje na dan oslobođenja otkupninom koje će se desiti u posljednjem vremenskom razdoblju (Ef 4:30; Ot 9:4). Taj pečat je povezan s našom nadom:

"Jer u toj smo nadi spašeni. Ali nada koja se vidi nije nada, jer kad čovjek nešto vidi, da li se tome nada?" (Ri 8:24)

Ono što se sada ne vidi bit će uskoro ‘objavljeno’ ne samo nama nego i uskrsnulim nepravednicima koji će živjeti pod Božjim kraljevstvom. Oni koji su čak u neznanju mrzili i proganjali Božje sluge moći će napokon vidjeti protiv koga su se borili.

Pravednici će putem otkupnine biti oslobođeni od svog nesavršenog i grešnog tijela, dok će ti isti nepravednici i dalje biti u vlasti druge smrti, odnosno u vlasti kazne smrti. Svim će nepravednicima, koji će tada živjeti na zemlji, biti objavljeno tko su to Božja djeca od kojih će se oni i dalje razlikovati. Zato je Ivan napisao:

"Zato svijet ne pozna nas, jer nije upoznao [Boga]. Ljubljeni, sada smo djeca Božja, ali još se nije pokazalo (ili ‘objavilo’) što ćemo biti." (1.Iv 3:1,2a)

Ivan ovdje svojim suvjernicima želi reći da nas svijet ne pozna kao djecu Božju, što je i razumljivo. Njima je to još uvijek sakriveno jer svi oni, odnosno mi, u kojima je duh posinjenja, sami još uvijek očekujemo da budemo javno objavljeni kao Božja djeca, Božji sinovi. Do tada ćemo (poput Isusa do njegovog proslavljenja) i dalje živjeti kao i svi drugi ljudi ovog svijeta koji žive u ropstvu raspadljivosti i (prve) smrti. Po tom smo pitanju izjednačeni s njima i zato nas svijet ne pozna kao Božju djecu. Ni Isusa mnogi nisu poznavali kao Božjeg sina dok nije proglašen ili objavljen nakon uskrsnuća.

Ova misao: ‘još se nije pokazalo [ono] što ćemo biti’, ukazuje da se još na nama nije manifestiralo ili objavilo da smo djeca Božja koja bi po toj činjenici trebala biti na višem stupnju postojanja kao i prvi čovjek koji je dobio prednost da vječno živi. Iako s uvjerenjem tvrdimo da po Kristu (drugom Adamu) imamo nadu u vječni život, to je ono što se još nije pokazalo. To će se pokazati tek u Božjem kraljevstvu kada će se javno objaviti ili objelodaniti da smo djeca Božja koja po Kristu - našem ‘Vječnom Ocu’ - imaju sva prava na vječni život i blagoslove kraljevstva. Tada ćemo poput Isusa biti proglašeni Božjom djecom. Zato u nastavku Ivan piše:

"Znamo, da ćemo, kad se on pokaže [objavi] biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest." (1.Iv 3:2b)

Iako znamo da je Isusa "Bog uskrsnuo od mrtvih te da se više neće vratiti u raspadljivost" i da "…smrt više nema vlast nad njim", mi ćemo se posebno radovati kad ga ‘vidimo upravo onakvog kakav jest’ – neraspadljivog i besmrtnog (Dj 13:34; Ri 6:9). Izraz ’vidjeti’ u ovom kontekstu može značiti - potpuno spoznati i razumjeti dar vječnog života jer ćemo ‘biti poput Isusa’ – našeg ‘Vječnog Oca’ koji će nam u ulozi ‘posljednjeg Adama’ posredovati vječni život (1.Ko 15:45). ‘Poput njega’ i mi ćemo kao njegova djeca pobijediti smrt i dobiti neraspadljiv vječni život.

Isus je prvi ‘čovjek’ koji je pobijedio ‘smrt i raspadljivost’ i time otvorio vrata za sve nas dajući nam nadu da i mi to možemo postići, ali samo po njemu kao Božja djeca. To je ono što bi svi vjerni kršćani u svojoj nadi trebali iščekivati jer će se na taj veličanstveni način naš nebeski Otac Jehova proslaviti na nama u koje je stavio svoj i Kristov duh (Ri 8:9).

Objavljivanje Božjih sinova je povezano i sa slavom koja će se pokazati na poslušnim stvorenjima. Zato se mi (1.lice) nadamo "da će stvorenje (mi u 3. licu) biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i imati slavnu slobodu djece Božje" (Ri 8:21,22). Dobivanje vječnog života na dar je povezano sa činom kada će Bog svoju djecu (uskrsnule i žive) usvojiti i potvrditi kao svoje priznate sinove kao što je to bilo s Isusom (Ri 1:4; (1.Ko 15:51-53). U vezi toga Pavle piše:

"… jer nas je [Bog] prije postanka svijeta (prije nego smo rođeni) izabrao da budemo u zajedništvu s njim [Kristom], da bi smo bili sveti i neokaljani pred njim u ljubavi. Jer unaprijed je odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove…" (Ef 1:4,5)

Prije postanka svijeta Bog je u svom naumu imao sliku savršenog čovjeka (drugog Adama) koje će mu dovesti natrag savršeno potomstvo. Tada je imao i našu sliku, sliku savršenih stvorenja, koji će u potpunosti odgovarati Božjem prvobitnom naumu, pa smo stoga ‘unaprijed određeni’ za ‘nasljednike zemlje’ u zajedništvu s Kristom kao kraljem koji je također prije svog rođenja imao tu slavu u Bogu (Ps 37:4,29; Ez 47:14). Svi koji budu dostojni toga, spadaju u tu unaprijed izabranu grupu ljudi iz svih naroda, plemena i jezika.

Da bi smo znali da pripadamo Božjoj svetoj obitelji, moramo imati zalog ili svjedočanstvo duha. Taj duh mora svjedočiti našem duhu da smo djeca Božja. Naš duh je stanje našeg uma koje je činom krštenja dobilo svjedočanstvo o tome da smo pozvani da naslijedimo Kraljevstvo. Ono što treba doći u skladu s Božjim obećanjem je slavni vječni život pod Božjim kraljevstvom.

Božji sveti duh je u prvim kršćanima svjedočio o toj Božjoj namjeri, što potvrđuju njihova očekivanja koja su iznosili kroz dobru vijest. Zato se ne može prihvatiti tvrdnja Watchtowera da je sveti duh kod prvih kršćana svjedočio o njihovoj nadi u nebeski život gdje bi služili kao Isusovi suvladari. Ako se nama danas uporno tvrdi da svi oni, koji ne ulaze u broj od 144000, nisu djeca Božja nego ‘stranci’ i ‘tuđinci’ onda nam se uskraćuje svjedočanstvo Božjeg duha. Protiv svoje volje moramo tvrditi da nismo ono za što nas Bog smatra, dok tisuće njih zbog takvog tumačenja tvrde da su izabrani za kraljeve iako za to nemaju nikakvo svjedočanstvo od Boga. No, do sada smo iznijeli mnogo argumenata koji idu u prilog činjenici da je nada prvih kršćana bila povezana sa spasenjem od ovog zlog poretka, a ne s odlaskom na nebo. Što je onda podrazumijevalo kršćansko krštenje prvih kršćana? Razmotrimo to u drugom dijelu...