Article Index

 

Susret s Kristom

Biblija govori o 'uznesenju' za sve one koji su živjeli u zajedništvu s Kristom. Da li je realno očekivati doslovno uznesenje na nevidljivo nebo? Uzmimo u obzir da je Isus kao “sin čovječji“ najprije živio na zemlji, a nakon uzašašća privremeno živi na nebu. Uskoro će se vratiti na zemlju. On tako ima dva mjesta boravišta. Za razliku od Isusa ljudi imaju samo jedno boravište koje im je Bog namijenio. Ljudi su stvoreni za zemlju i to je njihov dom u koji se vraćaju nakon uskrsnuća. Bog je u primjeru Ilije pokazao da čovjeka može uzdignuti na vidljivo nebo u oblake. No, kao što je Isus rekao “onamo kamo ja idem vi ne možete doći“ misleći pri tom na nebo koje je ljudima nedostupno (Iv 8:21; 13:33). Zato nemamo potvrdu da će itko od ljudi biti uzdignuti u to najviše nebo kao i Isus.

Ilija je bio uzdignut na prvo nebo tj. u viši dio zemljine atmosfere, ali je kasnije bio spušten na zemlju. Tako nešto se može očekivati prilikom Kristove prisutnosti jer Biblija spominje da će tada, najvjerojatnije nakon velike nevolje,

“Isus poslati anđele svoje uz glasan zvuk trube i oni će skupiti izabrane njegove s četiri strane svijeta.“ (Mt 24:31)

Kršćani su još u prvom stoljeću željeli znati kako će doći do tog sakupljanja i da li će svi zajedno biti sabrani na jedno mjesto pred Kristom prije nego uz njegov blagoslov naslijede Božje kraljevstvo. Sjetimo se kako su Izraelci nakon izlaska iz egipatskog ropstva bili svi zajedno sabrani pred Bogom ispred gore Sinaj na kojoj je bila Božja slava, nakon čega su trebali ući u obećanu zemlju kako bi je naslijedili po obećanju.

Apostol Pavle je govorio o tome nakon što je vjerojatno dobio nebesku objavu. S obzirom da su mnogi od njihove braće već umrli, Pavle je objasnio da će:

(1)   “najprije ustati oni koji su mrtvi u zajedništvu s Kristom.

(2)  Zatim ćemo mi živi, koji preostanemo, biti zajedno s njima odneseni u oblacima da se sretnemo s Gospodinom u zraku. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“ (1.Sol 4:15-17)

Svi koji su umrli u zajedništvu s Kristom će uskrsnuti i zajedno s živima biti sakupljeni i odneseni pred Krista. Nas zanima što sve uključuje zajedništvo s Kristom i da li su to zajedništvo mogli imati ljudi koji su živjeli i umrli prije Isusove smrti?

Isus je rekao da su on i njegov Otac jedno. Biti u zajedništvu s Kristom podrazumijeva imati zajedništvo i sa njegovim (i našim) nebeskim Ocem. Onaj tko je u zajedništvu sa Bogom je ujedno u zajedništvu i sa Sinom. Takvo zajedništvo su mogli imati svi ljudi od postanka svijeta. Ono se potvrđivalo sa slušanjem Božjih zapovjedi i sa krvnim žrtvama koje su predočavale Božju pripremu spasenja za sve koji su u zajedništvu sa Bogom (Iz 45:17). Vidjeli smo da je i Abel bio poslušan Bogu te je prinio krvnu žrtvu kojom je priznao svoje zajedništvo sa Jehovom, a samim tim i sa Kristom (unaprijed određenim pomazanikom) koji je bio predočen sa žrtvovanim janjetom (Iv 6:56; Ot 13:8). Kasnije su to zajedništvo priznavali i pripadnici Božjeg naroda Izrael kao što stoji:

“Pavlove nas riječi podsjećaju na zajedničke žrtve koje su u skladu s Jehovinim zakonom prinosili drevni Izraelci. Božji je oltar nazvan stolom, i za onoga tko je prinosio životinju na žrtvu govorilo se da ima zajedništvo s Jehovom i sa svećenicima.“ (Stražarska kula, 1.7.1994. str.9)

Takvo zajedništvo za Božjim stolom je trebalo održavati slušanjem Božjih zapovjedi, a one su od samog početka bile dane ljudima da po njima žive.

Ako držite moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi.“ Kasnije je apostol Ivan sukršćanima napisao nešto slično: ”Onaj tko drži [Kristove] zapovijedi ostaje u zajedništvu s njim“ (1.Ivanova 2:24; 3:24). Dakle, držeći Kristove zapovijedi njegovi sljedbenici ostaju u zajedništvu s njim, a to im zajedništvo omogućava da donose plod.“ (Stražarska kula, 1.2.2003. str.19)

Kristove zapovjedi nisu ništa drugo nego Božje zapovjedi kojih su se trebali držati svi ljudi tako da su svi Adamovi potomci mogli ostvariti to zajedništvo s Kristom koji je te zapovjedi utjelovio u sebi i oživotvorio. Kao što se vidi iz Ivanovih riječi, on nam govori da u to zajedništvo ulaze svi koji drže Božje zapovjedi tako da tu nema mjesta stvarati neku dodatnu ili privilegiranu grupu poslušnih ljudi (Iv 14:20,21,24; 15:4; 17:21). Čak i Watchtower priznaje da svatko može biti u zajedništvu s Kristom pa je napisao:

“Ivanova poslanica jasno pokazuje da takva ljubav i dobro poznavanje Boga povezuju (sve) one koji hode s Bogom i stvaraju neraskidivo zajedništvo s Ocem i Sinom (1.Ivanova 2:5, 6). (Sve pismo,  str. 258) “Ukoliko se trudimo biti velikodušni i ponizni kao što su djeca, dolazimo u zajedništvo s najuzvišenijom osobom u čitavom svemiru te njenim Sinom.“ (Stražarska kula, 1.2.2007. str.9)

Prema tome, svi ljudi od postanka svijeta koji su “hodili s Bogom“ su imali “zajedništvo sa Ocem i Sinom“ koji je unaprijed određen (1.Mo 5:24; 6:9; Mih 6:8). Ono je bilo neraskidivo za sve one koji su živjeli i umrli u vjeri. Oni će uskrsnuti na zemlji i zajedno sa živima biti na neki način podignuti u 'oblacima' koji će ih na trenutak odvojiti od ostatka svijeta.

Susret s Kristom će se desiti “u zraku“ tj. u zračnom prostoru zemlje gdje će se nalaziti Isus nakon silaska s nevidljivih nebesa. Silazak s nebesa podrazumijeva da će Isus sići na zemlju a ne na neki međuprostor. To područje predstavlja sveto i uzvišeno mjesto na zemlji a ne na nebu. Vjerojatno će se tada odigrati svečanost koju Biblija naziva “svadba Janjetova“. Na toj “svadbenoj večeri“ će biti mnogo uzvanika koji su pozvani od postanka svijeta kako bi imali zajedništvo s Kristom za njegovim svadbenim stolom. Watchtower tvrdi da će samo 144000 ljudi predstavljati Kristovu nevjestu, a ne samo apostoli (Ot 19:7; 1.Ko 1:9; Ot 14:1; 19:7,9). Čak da je to i točno, oni kao nevjesta ne mogu sami biti na toj svadbenoj večeri bez onih koji bi trebali predstavljati uzvanike koji su pozvani. Stoga će na toj svadbi biti svi koji su izabrani od postanka svijeta. Svadbena svečanost će vjerojatno biti posebna i po tome što će prije ulaska na svadbu svim uzvanicima biti dane simbolične bijele haljine (Mt 22:2,3; Ot 19:9). One će predočavati neraspadljivi vječni život u koji će se obući svi pravednici (Ot 3:4,5; 7:9,14). U tom savršenom stanju će biti poslani da naslijede zemlju te da je obnove i podlože je sebi kako bi u tom smislu kraljevali s Kristom 1000 godina jer će biti okrunjeni slavom i krasotom poput Isusa. (Ps 8:5; Heb 2:5-9; Rim 8:21)

Gora Sion može biti doslovna lokacija na zemlji a samim tim i područje prvog neba koje je sada u rukama Sotone i njegovih političkih zastupnika (Lk 4:5; Ez 28:14,16; Tu 2:1). U svakom slučaju mi ćemo “uvijek biti s Kristom“ jer ćemo biti u zajedništvu s njim u njegovoj slavnoj prisutnosti. Biblija ne govori da će izabrani ljudi otići živjeti na nevidljivi dio nebesa nego kaže da će svi “čestiti živjeti na zemlji i neporočni će ostati na njoj“ (Izr 2:21). Prema tome, ni ovo uznesenje u oblacima neće značiti odlazak nekih čestitih ljudi daleko izvan zemlje i njene atmosfere. Ljudi će ostati na zemlji, pa čak i oni koji će u ulozi Kristove 'nevjeste' imati tu čast i prednost da se po prirodi svoje službe stalno susreću s Kristom na tom svetom i uzvišenom mjestu (usporedi Dj 1:9).

U Bibliji se o “Skupštini“ govori kao o Kristovom tijelu, odnosno kao o ženi. Adam je rekao za svoju ženu da je uzeta od njegovog tijela (1.Mo 2:23). Ona je stoga bila njegovo tijelo. Preko nje je dobio potomstvo tako da u proširenom smislu svi postaju dio jednog tijela, jedne obitelji ili jedne zajednice. Kad govorimo o Kristovoj skupštini, onda su svi pravednici u proširenom smislu prikazani kao jedno tijelo u Kristu. Pravednici su udovi njegovog tijela, što znači da su nastali iz njegovog tijela (Ef 1:22,23; 5:23; Kol 1:24). No tko je onda od njih 'nevjesta' koja će postati Kristova simbolična 'žena'?

Pavle kršćanima u skupštini Korint kaže da mogu sebe vidjeti kao 'djevicu' koja će biti dovedena pred Krista, ali da zato moraju biti spremni i duhovno čisti (2.Ko 11:2; Mt 25:1-10). To nije značilo da je 'djevica' ujedno i 'nevjesta'. 'Djevicu' predstavljaju svi pravednici među kojima se nalaze i oni koji će predstavljati 'nevjestu'. Vjerojatno će od svih pozvanih 'djevica' samo malobrojni dobiti prednost da predstavljaju njegovu 'nevjestu' (Ot 14:4; usporedi Est 2:2-4). Uzmimo u obzir da je u Bibliji cijeli narod Izrael predočavao 'djevicu' ili 'djevojku' od koje se posebno isticala izdvojena klasa djevica (vidi Amos 5:2).

U Bibliji se često spominje djevica kao “kćer Jeruzalemska“ i “kćer Sionska“ što znači da nije u pitanju cijeli narod (djevica u općenitom smislu) nego samo oni koji su proizašli iz Božjeg naroda kao kćer, a koji su zastupali narod pred Bogom (Tu 2:13; Jr 14:17). Slično je i sa izrazom “prvorođenac“ kojeg je nosio cijeli Izrael iako su samo pojedinci mogli biti uvršteni u klasu prvorođenaca (2.Mo 4:22). U Izraelu su izabrani muževi “zastupali“ narod pred Bogom i Boga pred narodom. Isto tako je i u kršćanskoj skupštini (2.Mo 18:19; Ezr 10:14; 2.Ko 5:20). Riječ je o onima koji će i u budućnosti biti izabrani između svih pravih kršćana (djevica) da kao izabrana grupa djevica zastupaju pred Bogom i Kristom cijeli Božji narod iz kojeg su proizašli, odnosno predvodit će cijelo tijelo otkupljenih (usporedi Jr 2:32; 14:17). Moglo bi se zaključiti da će samo izabrani predstavljati Kristovu 'nevjestu' iako su svi iz Božjeg naroda pozvani da dođu pred Krista kao 'djevice'. Kao jedno tijelo svi su oni gajili nadu da će naslijediti blagoslove Božjeg kraljevstva na zemlji.

Kad sve ovo uzmemo u obzir, onda se može vrlo lako zaključiti da apostol Pavle u svojim poslanicama ne uvodi doktrinu o dvije vrste pravednika sa različitim nadama. On je govorio o mnogim ljudima koji zbog svoje vjere ulaze u zajedništvo s Kristom čime sačinjavaju samo jednu zajedničku skupinu ‘pravednika koji će posjedovati zemlju’. S druge strane, kad analiziramo tumačenje Watchtowera o ovoj temi, onda možemo samo vidjeti kako ono jednoj maloj odabranoj skupini pravednika pripisuje sve ono što pišu poslanice, a da bi to bilo drugačije od nade u vječni život na zemlji, onda neke pojmove, kao što su vječni život i besmrtnost, objašnjava izvan biblijskih okvira. Da bi održali svoje gledište oni su napisali:

“Pomazani Kristovi sljedbenici, koji kao “raspadljivi” ljudi sve do smrti vjerno služe Bogu, nakon što uskrsnu kao duhovna bića ne dobivaju samo vječni život. Oni dobivaju besmrtnost — beskonačan i neuništiv život. Osim toga dobivaju i neraspadljivost — tijela koja se ne mogu raspasti.“  (Stražarska kula, 1.10.2006. str.6)

Vidimo da oni razlikuju vječni život od besmrtnosti. Vječni život i besmrtnost su pojmovi koji se nadopunjuju. 'Vječni život' je život bez smrti (besmrtan život) jer će smrt biti ukinuta u najpotpunijem smislu. Prema tome 'besmrtnost' je isto što i neraspadljivi 'vječni život' i zato se te pojmove ne može koristiti kako bi se podupirala nauka o preobrazbi ljudi u nebeska bića. Ne može se govoriti da jedni ljudi dobivaju na dar i 'vječni život' i 'besmrtnost', a drugi samo 'vječni život' ali ne i 'besmrtnost'. Biblija jasno kaže da “smrti više neće biti“, što znači da će postojati samo život bez smrti tj. besmrtan život (Ot 20:6; 21:4). Isus nije imao potrebe da nekome obećaje vječni život bez smrti, a drugima vječni život u smrti. To nikad nije spomenuo nego je svima rekao:

“Budi vjeran do smrti i nagradit ću te životom.“ (Ot 2:10)

Riječ “život“ se odnosi na život u najpotpunijem smislu riječi, tako da se ne može govoriti kako će jedni imati beskonačan i neuništiv život u neraspadljivom tijelu, a drugi samo vječni život u raspadljivom tijelu koji bi bio vremenski ograničen i uništiv. Zbog takvog nelogičnog i krivog tumačenja se daje pogrešna slika, ne samo o onome što je Isus učio i govorio, nego i o Božjoj pravednosti, opraštanju i milosrđu. Čak se mnoge pravednike sa ovakvim krivim učenjem izjednačava sa nepravednicima jer se tvrdi da će kroz tisućugodišnje kraljevstvo zajedno s nepravednicima biti pod osudom Adamovog grijeha sve dok ne prođu zadnju kušnju, s pretpostavkom da neki nepravednici mogu tada zavrijediti vječni život, dok neki pravednici mogu pasti i biti osuđeni na vječnu smrt.

Do sada smo vidjeli da grčki izraz “biti proglašen pravednim“ govori o promjeni nečijeg statusa pred Bogom koji optuženika oslobađa krivnje. Bog je jednim činom opravdanja otkupio sve pravednike, i mrtve i žive, oslobodio ih krivnje i time promijenio njihov status. Kao što smo vidjeli, ova istina je zamijenjena drugačijom istinom ili poluistinom Watchtowera koji ne pobija Isusovu otkupninu, ali zato pobija smisao Božjeg čina opraštanja otkupninom. Ovi drugi bi se po toj njihovoj drugačijoj (krivoj) nauci trebali spasiti na temelju dobrih djela koja moraju činiti tijekom procesa pročišćenja u Božjem kraljevstvu i tek tada bi ih se potpuno oslobodilo otkupninom.

Da li ovakvo tumačenje ima smisla? Kakvo je to Božje opraštanje na temelju Isusove krvi, a da ono ne uključuje potpuno oslobađanje od krivnje? Kakvo bi to bilo opraštanje kad bi Bog jednu skupinu pravednika oslobodio okova smrti, a druge i dalje zadržao u tim okovima do kraja novog milenija? Zar možemo govoriti o Božjoj nepristranosti ako bi u On jednima dao svoje povjerenje zbog njihove vjere a drugima ne? Ovakvo tumačenje nema smisla ali zato ima sličnosti sa katoličkom doktrinom o čistilištu za koje se kaže:

“Svi koji umru u Božjoj milosti i prijateljstvu, ali su još uvijek nesavršeno očišćeni, treba da budu uvjereni u svoje vječno spasenje, ali poslije smrti oni odlaze u čistilište, da bi postigli svetost neophodnu za ulazak u nebo.“  (Catechism of the Catholic Church, 1994. str.1030)

“... osoba koja je umrla u stanju milosti može se tijekom ovog procesa osloboditi svakog oblika preostale krivnje ili kazne i na taj se način pripremiti za ulazak u nebesku slavu u Božjoj prisutnosti.” (Suvremena katolička enciklopedija, 1998, stranice 160, 159)

“Kardinal Gibons ovako piše o čistilištu: „U sljedećem životu postoji srednje stanje privremene kazne, određeno za one koji nisu zadovoljili Božju pravdu za grehe koji su već oprošteni.“ (Faith of Our Fathers, p. 247, 248)

Watchtower tvrdi da ovaj katolički nauk nije u skladu s Biblijom. Ako je tako, onda ni nauk Jehovinih svjedoka nije u skladu s Biblijom jer obje nauke podupiru isto mišljenje, ali svaka na svoj način. Činjenica je da ovaj nebiblijski nauk o čistilištu govori o kategoriji vjernika čiji su grijesi oprošteni, a koji nisu zadovoljili Boju pravdu za 'potpunim' opraštanjem. Oni ne mogu dobiti nagradu vječnog života u Raju iako ne zaslužuju vječnu kaznu. Na sebi i dalje nose krivnju koje se mogu osloboditi kroz jedno određeno vrijeme procesa čišćenja u kojem su svjesni buduće kazne i nagrade. Ukoliko se pročiste, dobit će nagradu vječnog života te će uskrsnuti na zemlji kao savršeni ljudi. U suprotnom ih očekuje vječna kazna.

O tom srednjem stanju privremene kazne na sličan način uči i Watchtower u okvirima svog nauka o dvije skupine pravednika. Jedni odmah zadovoljavaju Božje kriterije pa ih odmah čeka nagrada vječnog života, dok drugi pravednici moraju biti dodatno iskušani i pročišćeni kako bi se vidjelo da li će na kraju suda dobiti vječni život ili vječnu smrt. Osim toga jedini kriterij kojima se jednima potpuno oprašta, nije viši stupanj vjere, poslušnosti i odanosti, nego činjenica što oni moraju vladati s Kristom. Takav kriterij poništava Božju ljubav, pravednost i milosrđe, jer službi koja će jednog dana prestati daje veću važnost od ljubavi koja nikad neće prestati.

Iako se nauka o čistilištu u suštini razlikuje od učenja kojim Jehovini svjedoci gledaju na Kristovu otkupninu, ovakvim se učenjem također umanjuje vrijednost Kristove krvi i Božjeg opraštanja. Obje nauke tvrde da Kristova krv nije namijenjena da sve pravedne ljude potpuno osloboditi krivnje za grijeh i da je zato veliku većinu njih potrebno jedno vremensko međustanje postepenog procesa čišćenja i dokazivanja svoje vjere. Da bi se mogli osloboditi smrti i grijeha onda se tvrdi da je Bog za njih osmislio jedan sistem. Katolici ga nazivaju čistilištem, a Jehovini svjedoci danom suda. Međutim, Bog ne uvodi sisteme spašavanja pravednika kojim bi se nadopunila Isusova žrtva. Zato obje nauke nemaju biblijsku osnovu. Biblija govori o jednom činu opravdanja kojim Bog svim pravednim ljudima potpuno oprašta i oslobađa ih vlastite krivnje i Adamove kazne. Svi koje Bog “proglasi pravednima“ ne dolaze na sud nego prelaze iz smrti u vječni život. Za razliku od njih, samo nepravednici dolaze na sud kako bi se kroz određeno razdoblje naveli da povjeruju u Krista i prihvate Božju pripremu spasenja. O tome Biblija jasno govori.

Ako analiziramo učenje Watchtowera, vidjet ćemo na kojim osnovama ono pokušava stvoriti taj dodatni sistem spasenja. Taj sistem se ne zasniva na vjeri i djelima odanosti prije Isusovog dolaska nego na vjeri i djelima koja treba činiti u tom međuvremenskom stanju koje slijedi nakon Isusovog dolaska. Tako izgleda da Bog ovoj drugorazrednoj skupini pravednika briše, ne samo učinjeni grijeh nego i sva dobra djela, vjeru i odanost, te ih ponovno stavlja na ispit i kušnju kako bi dobili potpunu pravednost. Ovakvo učenje poništava vjeru i odanost Bogu i postavlja vremenski faktor zbog koje će samo mali broj pravednika, koji su navodno prvi kršteni u Krista, moći dobiti potpuno oproštenje. No, Biblija uči da nagradu dobivaju svi koji trče bez obzira kad se uključuju u trku. Bitno je ustrajati do kraja (1.Ko 9:24; Mt 24:13). Svaki koji se uključuje u trku za vječni život, treba doći do cilja. No, kakav je to cilj, kad je jednima ciljna dužina sve do smrti ili do Kristovog dolaska, a drugima se trka nastavlja još tisuću godina nakon Kristovog dolaska i uskrsnuća pravednika? Da li pravednici koji su sačuvali svoju vjeru do smrti moraju nastaviti trku za nagradom vječnog života i nakon što uskrsnu? Ne, Isus i apostoli to nisu učili. To uči Watchtover sve one koji mu bespogovorno vjeruju. Mi bi trebali vjerovati Isusu i Božjoj riječi. Kad o tome govorimo, onda bi trebali uzeti u obzir mišljenje apostola Pavla koji je rekao:

“... približilo se vrijeme mojega oslobađanja. Dobro sam se borio, trku do kraja otrčaovjeru sačuvao. Odsad se za mene čuva vijenac pravednosti, kojim će me Gospodin, pravedni sudac, nagraditi u onaj dan — i ne samo mene nego i sve koji željno čekaju da se on pojavi.“ (2.Tim 4:6-8)

Očito je da vijenac pravednosti u onaj dan kad se Krist pojavi dobivaju svi koji su sačuvali vjeru i svoju trku otrčali do kraja svog života. Među takve pravednike ulaze svi ljudi vjere od postanka svijeta koji su željno čekali svog otkupitelja i spasitelja. Svi će se oni susresti s Kristom kad on dođe i od tada uvijek biti s njim u njegovoj prisutnosti. Bilo bi nepravedno da neki koji su sačuvali vjeru do smrti, uskrsnu i shvate da nisu došli do cilja. No, Bog nije nepravedan i nije dobro kada ga neki 'pismoznalci' ovakvim svojim krivim gledištem nesvjesno prikazuju nepravednim.