Article Index

Božji prijatelji

Nakon Kristovog dolaska neki će vjerni ljudi vjerojatno biti izabrani da služe odmah do Krista, ali to nije nagrada kojom bi imali veća prava od ostalih pravednika. Svi imaju jednako pravo na spasenje vjerom i na opraštanje putem Isusove krvi, pa čak i oni koji su umrli u vjeri prije Isusovog rođenja. Svi za nagradu dobivaju “vijenac pravednosti“, a istaknute službe nisu nagrada nego čast i odgovornost koju će dobiti samo oni koje Krist izabere. S obzirom da su poslanice pisane tadašnjim kršćanima sa jednom zajedničkom nadom, onda se u izdanjima Watchtowera tvrdi da je to bila nada u nebeski život, pa se njima pod svaku cijenu pokušava nametnuti pravo da s Isusom vladaju svijetom s neba, dok se ovu drugorazrednu skupinu kršćana koji danas žive pokušava povezati sa ljudima vjere koji su umrli prije Krista, a koji su gajili prirodnu nadu u vječni život na zemlji. Da bi nekako našla bezbolno rješenje za ovu drugorazrednu kategoriju vjernika, Watchtower tvrdi:

“No [Bog] druge ovce (tj. one koji će vječno živjeti na Zemlji) proglašava pravednima, u onom smislu u kojem je Abraham bio proglašen pravednim kao Božji prijatelj (Matej 25:46; Rimljanima 4:2, 3; Jakov 2:23).“ (Stražarska kula, 1.2.1998. str 20)

Ovakvim tumačenjem se želi reći kako ‘prijatelji’ nisu u tako bliskom srodstvu sa Bogom kao što su to ‘sinovi’. Oni se po ovom tumačenju ne bi trebali smatrati manje vrijednima zato što još nisu usvojeni u Božju obitelj jer mogu biti sretni što ih Bog za sada ipak smatra samo svojim prijateljima. Slično tome i katolička doktrina o čistilištu spominje ljude “koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu“ i za koje je Bog pripremio sistem i vrijeme njihovog postepenog uvođenja u Božju obitelj. Izgleda da takve doktrine unose neki smisao u nauku spasenja pa katolici i Jehovini svjedoci nemaju potrebu dovoditi ih u pitanje. Svjedocima koji se nadaju živjeti na zemlji odgovara što ih se sada smatra samo Božjim prijateljima poput Abrahama. Dok druge kršćanske zajednice smatraju da će Abraham i svi Božji sluge koje je Bog proglasio pravednima uskrsnuti na život, Jehovini svjedoci tvrde da će oni ustati pod osudom Adamovog grijeha. No, može li se tvrditi da će Abraham uskrsnuti u okovima smrti?

Ako bi to bilo točno, onda bi bio izjednačen sa nepravednicima koji također neće biti oslobođeni kazne sve do konačne kušnje. No, što Biblija govori o tome? Da li je Abraham odriješen nasljedne krivnje samim tim što je proglašen pravednim ili mora proći još jednu kušnju?

Isus je rekao da je Abraham, iako je bio mrtav, u Božjim očima smatran ‘živim’, jer će uskrsnuti o uskrsnuću života, dok je za ostale ljude zbog njihove nepravednosti govorio da će biti ‘mrtvi’ u Božjim očima čak i kad uskrsnu (Mt 22:32; Lk 9:60; Ot 20:12). Pravednici su se, bez obzira što su živjeli prije Krista, mogli posthumno okoristiti otkupninom čim je ona plaćena za njih, pa će uskrsnuti “na uskrsnuće života“ zajedno sa svim kršćanskim vjernicima. Na samom početku Isusove vladavine svi će pravedni u susretu s Kristom za nagradu dobiti vječni život. Isus kaže da “dostojni“ vječnog života “više neće moći umrijeti jer će biti djeca Božja“ (Lk 20:36; Ot 20:6). Kad je Isus Židovima govorio o dostojnima koji će uskrsnuti na uskrsnuće života, onda je mislio na sve vjerne sluge koji su do tada umrli među kojima je i Abraham, a ne na one koji se još nisu rodili. Upravo je za vjerne sluge iz prošlosti rekao da će biti “djeca Božja“ što znači da će nakon uskrsnuća svi pravednici zajedno biti posinjeni i objavljeni kao punopravni članovi Božje obitelji. Po tome će se razlikovati od nepravednih ljudi koji će uskrsnuti “na uskrsnuće osude“ (Iv 5:29). Očito se ovo biblijsko gledište razlikuje od gledišta Watchtowera.

Apostol Pavle kaže da nam je Isus svojom žrtvom pribavio vječno izbavljenje. On nije mislio samo na sebe i tadašnje kršćane, nego i na sve dostojne vječnog života koji su u prošlosti ugodili Bogu i njegovoj volji (Heb 9:9-13). U starom Izraelu je veliki svećenik jednom godišnje na Dan pomirenja prinosio žrtvu za grijehe naroda koji je bio u savezu s Bogom. Ona je pokrivala i grijeh onih ljudi koji su u međuvremenu umrli jer je i njihov grijeh uprljao narod. Na sličan način je i Isusova žrtva pokrila Adamov grijeh za sve, a samim tim i za one koji su umrli. Da nije tako, Isus bi se nakon njihovog uskrsnuća morao ponovno žrtvovati ili bi morao, kako kaže Pavle, “mnogo puta trpjeti od postanka svijeta“ (Heb 9:26).

“Isus se pojavio pred licem Božjim za nas (...) jednom zauvijek da svojom žrtvom odstrani grijeh ... da ponese grijehe mnogih (koji su živjeli od postanka svijeta)... A kad se drugi put pokaže, to neće biti zato da bi opet uklanjao grijeh.“ (Heb 9:24-28)

Pavle nije htio reći kako je Isus samo izabranu grupu pravednika od 1. stoljeća oslobodio okova Adamovog grijeha. Izraz 'nas' uključuje 'mnoge' pravednike koji su “od postanka svijeta“ do danas Kristovom žrtvom oslobođeni kazne i proglašeni pravednima. Isusova žrtva je bila od samog postanka svijeta predočena Adamu i njegovim potomcima. Adamov sin Abel je vjerovao u Božje obećanje o dolasku 'potomka žene' (Krista) koji je trebao zadobiti ranu i proliti krv za grijeh koji ih je odvojio od vječnog života (1.Mo 3:15).

Shvatio je da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja“ pa je prinio janje koje je simboliziralo otkupninu (Heb 9:22; Ot 13:8). Znao je da je spasenje moguće vjerom u Božju pripremu spasenja putem krvi, dok je njegov brat Kain pokušao zadobiti Božje priznanje zemaljskim plodovima svojega rada i truda. Kain je vjerojatno ulagao mnogo truda kako bi se brinuo za materijalne potrebe. To je bilo za svaku pohvalu i Bog je to cijenio. No, njegova ga dobra djela nisu mogla učiniti pravednima pred Bogom niti je mogao svojim zaslugama zadobiti oproštenje za grijeh koji je nosio u svom smrtnom tijelu. Ta činjenica je bila poznata od samog početka ljudskog roda. Bog ju je objavio Adamu tako da je on svojim potomcima dao na znanje što je Božja volja za njih i kako se mogu spasiti i dobiti vječni život. Tu činjenicu je apostol Pavle samo ponovio rekavši:

“Mi... koji znamo da se čovjeka ne proglašava pravednim zbog vršenja djela propisanih zakonom, nego zbog vjere u Krista Isusa … da bismo bili proglašeni pravednima zbog vjere u Krista, a ne zbog vršenja djela propisanih zakonom, jer zbog vršenja tih djela nijedan čovjek neće biti proglašen pravednim.“ (Ga 11:6)

Abel je proglašen pravednim zbog vjere u Krista (Mesiju) koji je trebao doći. Sam čin prinošenja krvne žrtve ga nije mogao učiniti pravednim pred Bogom, nego je to bila njegova vjera u obećano sjeme i krvnu žrtvu Božjeg Janjeta. Samim tim što je Krist trebao položiti svoj život za ljude je u Božjim očima bilo kao da je to već učinjeno u samom početku čovječanstva. No, Krist je samo jednom trebao trpjeti i to je učinjeno u točno određeno vrijeme. Bog nije bio manje velikodušan prema ljudima koji su živjeli i umrli prije Isusove žrtvene smrti, a više velikodušan prema ostalima jer bi to bilo nepravedno. Za njega nije bilo bitno vrijeme u koje je Isus trebao pretrpjeti smrt, nego upravo taj čin opravdanja kojim je poništen grijeh i kazna u korist svih koji su pokazali vjeru. Taj čin je u Bogu već bio učinjen “prije postanka svijeta“ jer je tada otvorio “knjigu života Janjeta koje je bilo zaklano“ (Ot 13:8; 2.Mo 32:32,33; Ps 69:28). Stoga je Božja blagodat mogla pokriti grijeh svima koji su pokazali vjeru u to Janje Božje. Isus je samo u točno određeno vrijeme to javno potvrdio.

Kad su Abel i drugi ljudi vjere dobili svjedočanstvo da su ugodili Bogu, to je za njih bila gotova stvar jer se više nisu trebali pitati da li će ih otkupitelj izbaviti iz smrti i dati život. Svoju trku su otrčali do kraja i sačuvali vjeru tako da je i za njih spreman vijenac pravednosti (Heb 11:39). Abraham je stekao čvrstu vjeru u sva Božja obećanja nakon što mu je Jehova “objavio dobru vijest“ (Gal 3:8). On je također prinašao krvne žrtve. Čak je bio spreman prinijeti i svog sina Izaka na žrtvu, ne znajući da je to trebao biti samo doslovan prikaz žrtve Božjeg janjeta i Božje spremnosti da to učini kako bi spasio ljude od smrti. Bog je tom prilikom zamijenio ljudsku žrtvu sa životinjskom, a Isus je svojom žrtvom jednom zauvijek zamijenio životinjske žrtve. Izak, koji je trebao biti žrtvovan, je sišao s brda živ, što je ukazivalo na Isusovo uskrsnuće. Kroz taj prikaz Abraham je vidio svoje spasenje po Kristu, jer je Isus rekao Židovima:

“Vaš otac Abraham veoma se radovao u nadi da će vidjeti moj dan. I vidio ga je i obradovao se.” (Iv 8:56)

Prema tome, Abraham je proglašen pravednim zbog vjere, a Božja blagodat ga je posthumno potpuno oslobodila nasljedne kazne putem Kristove krvi. Za njega je Božji čin spasenja bio tako stvaran kao da se on već desio. Mogao se obradovati jer je sebe vidio kao sudionika novog saveza utemeljenog na Kristovoj krvi.

Kasnije je Bog ljudima dao još jednu sliku spasenja putem krvi kroz zemaljski šator i hramsku službu. Njegov narod Izrael je sve do Isusove smrti prinašao krvne žrtve za grijeh, ali samo oni koji su pokazali pravu vjeru u Janjetovu krv i vršili Božju volju slušajući njegove zapovjedi su mogli biti proglašeni pravednima. Svi su oni umrli prije Kristovog dana. No, pred Bogom svi ti mrtvi nisu izgubili pravo na Kristovu spasonosnu krv koja je temelj novog saveza. Za Boga su svi oni živi, pa su samim tim i oni posthumno otkupljeni. Kroz povijest su mnogi od njih bili suočeni sa raznim nevoljama i smrću jer su pokazivali jaku vjeru u Janjetovu krv (Heb 11. pogl). Pismo kaže:

“Svi su oni umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je bilo obećano, nego su to vidjeli izdaleka i pozdravili...“ (Heb 11:13)

Prije nego su umrli oni su “zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji“ (Heb 11:39). Što su oni izjavljivali u svojoj vjeri i nadi? Izjavljivali su

“... da su stranci i privremeni stanovnici u zemlji u kojoj su živjeli.“

Što su time dokazivali?

“Jer oni koji tako govore (a to bi trebali govoriti i svi kršćani) dokazuju da revno traže domovinu.“

Na koju su domovinu mislili?

“Da su mislili na onu iz koje su otišli, još bi imali priliku vratiti se onamo.“

Znači, nisu mislili na onu u kojoj vladaju grijeh i smrt nego na onu daleko bolju koja im je obećana. Koju? Istu onu koju su očekivali i kršćani.

“Ali sada (također) oni (koji govore da su stranci) teže za boljom, to jest za onom koja pripada nebu. Zato se Bog ne stidi da ga oni nazivaju svojim Bogom — čak im je grad pripremio.“ (Heb 11:13-16)

Kome je Bog pripremio grad i domovinu koja pripada nebu? Očito svima koji su mu po volji i koji su ga nazivali svojim Bogom. Stoga su i kršćani morali očekivali tu istu domovinu u kojoj vlada pravednost a koju su sa njegovim gradom očekivali i pretkršćanski vjernici jer Pavle kaže:

“Jer ovdje (gdje živimo) nemamo grad (u obliku Božje vladavine) koji će ostati, nego željno čekamo onaj koji će doći (na zemlju).“ (Heb 13:14)

“A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo (dolazak) spasitelja, Gospodina Isusa Krista, koji će naše poniženo (zemaljsko) tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog (neraspadljivog) tijela, silom kojom može sve podložiti sebi.“ (Fil 3:20,21)

Oni koji imaju domovinu koja pripada nebu imaju i građanstvo na nebesima što ih čini punopravnim građanima Božjeg kraljevstva čija su imena zapisana u knjigu života Janjeta koje je bilo zaklano. Oni su očekivali vrijeme obnove vječnog života na zemlji, a ne na nebu. To je ono što su očekivali i pretkršćanski vjernici tako da nema razlike. Svi su imali jednu nadu, samo što su prvi kršćani mislili da će se ta nada ostvariti u njihovo vrijeme.

S druge strane, kad se govori o pretkršćanskim vjernicima, onda iz kuta gledanja prvih kršćana oni nisu ni mogli doživjeti ostvarenje svoje nade jer su umrli prije Kristovog dolaska. No to ne umanjuje njihovo pravo na spasenje po vjeri je su i oni proglašeni pravednima.

“I svi su oni zbog svoje vjere primili svjedočanstvo da su Bogu po volji, ali nisu primili ono što im je bilo obećano, jer je Bog – kaže Pavle - nama (u ovom naraštaju) namijenio nešto bolje, da oni (iz prijašnjih naraštaja koji su čekali Krista) ne budu bez nas učinjeni savršenima.“ (Heb 11:39,40)

Što je Pavle mislio reći? Watchtower tvrdi da je ovim rečeno kako će Pavle zajedno sa drugim izabranim kršćanima dobiti bolju nagradu od ostalih jer će biti posrednici oslobađanja grijeha svih koji su do tada umrli, tako da nitko od ljudi neće moći dobiti savršenstvo bez njihovog posredovanja (vidi Stražarsku kulu od 1.2.2002. str. 22,23). Da li to može biti točno? Prvi kršćani su znali da će svojom vjerom suditi zlom svijetu i palim anđelima, ali da će zbog svoje vjere suditi Abrahamu i drugim ljudima vjere i biti posrednici njihovog spasenja, o tome nikad nisu ni čuli niti su takvo što mogli zamisliti (1.Ko 6:2,3).

Uzmimo u obzir da je je Isus učinjen savršenim, što znači da u određenom pogledu nije bio potpuno savršen (Heb 7:28). Isus je bio čovjek u svom ljudskom tijelu preko kojega je robovao raspadljivosti i smrti kao i svi ljudi. Imao je savršeno tijelo, ali nije bio potpuno savršen jer je u tijelu nosio smrtno obilježje života koje je palo na sve ljude putem Adamovog grijeha. Međutim, on je bio otkupljen od Boga jer mu je Bog putem svetog duha omogućio da ima 'život u sebi' kojeg je trebao potvrditi uskrsnućem u vječni život (Iv 6:57; 5:26). U tom periodu je bio potpuno pravedan u duhu jer nikad nije sagriješio protiv Boga i ljudi. U duhu je bio savršen i pravedan te je kao “Krist, jednom zauvijek umro za grijehe, pravedan za nepravedne“, a ne tjelesno savršen za tjelesno nesavršene (1.Pet 3:18).

Tek nakon smrti i uskrsnuća, s kojim je u svom ljudskom tijelu pobijedio grijeh i smrt, je postao prvi čovjek koji je učinjen savršenim i u tijelu, jer Pismo kaže:

“Kad je bio učinjen (potpuno) savršenim, postao je donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni.“ (Heb 5:9)

Prije toga nitko od ljudi nije mogao biti učinjen potpuno savršenim niti je mogao biti spašen. Što je onda moglo biti to ‘nešto bolje’ što je Bog namijenio kršćanima, a što nisu mogli doživjeti svi pravednici koji su umrli do Krista? Da li se može govoriti da je to nebeski život? Ne, jer bi to značilo da je zemaljski život ‘nešto gore’ od nebeskog. Pavle očito nije mislio na nebeski život nego na činjenicu da su jedni i drugi bili osuđeni na smrt, ali je ovim drugima Bog namijenio ‘nešto bolje’, a to je da vide ostvarenje svoje nade i da postanu potpuno savršenima bez da moraju umrijeti. Za kršćane je bilo puno bolje vidjeti izbliza Božje sredstvo spasenja i nadati se ispunjenju obećanja, nego svima koji su do tada to vidjeti izdaleka znajući da za svog života neće doživjeti to ispunjenje.

Puno bolje od nade je stvarnost. Od smrti je puno bolji život, odnosno ne doživjeti smrt, nego priječi iz smrtnog i raspadljivog stanja u neraspadljivi vječni život. Tome se s pravom nadao i apostol Pavle i svi tadašnji kršćani o čemu svjedoče poslanice koje je on napisao (1.So 4:16,17; 1.Ko 15:51,52). Oni su to s pravom očekivali jer je Kristova žrtva bila stvarnost. Osim toga, Bog je kršćanima namijenio da svjedoče o jednom uzvišenom činu opravdanja krvlju koja je zamijenila sve krvne žrtve koje nisu mogle potpuno očistiti savjest niti ljude učiniti savršenima u duhovnom pogledu. Životinjske žrtve nisu mogle “savršeno očistiti savjest onoga tko ih prinosi“ niti ih otkupiti od smrti. Da su to mogle, onda bi pretkršćanski sluge mogli prije kršćana biti učinjeni savršenima.

Isusova žrtva je za razliku od životinjskih žrtava, mogla učiniti savršenima duhovni život svakoga pravednika bez isticanja bilo kakve razlike među njima, jer su svi oni rođeni u istom grešnom stanju. Kad bi prihvatili tvrdnju Watchtowera da Kristova krv sada ne može potpuno očistiti od grijeha neke ljude koje je Bog proglasio pravednima, onda bi takvim tvrdnjama Isusovu krv poistovjetili sa krvlju životinjskih žrtava (Heb 9:9,14). Zato su svi ljudi vjere iz pretkršćanskog doba, koje je Pavle spomenuo u svojoj poslanici Hebrejima, mogli biti proglašeni pravednima, ali nisu mogli biti učinjeni savršenima prije nego je Krist ljude potpuno oslobodio okova grijeha i smrti. Naime, da su uskrsnuli prije otkupnine, opet su morali iz godine u godinu prinositi žrtve za grijehe. No, kad je Isus oslobodio sve ljude tih okova, i mrtve i žive, onda su svi za koje je umro, mogli biti učinjeni savršenima u duhovnom, a kasnije i u fizičkom smislu.

Stoga, kad Pavle kaže tadašnjim vjernicima da ljudi iz ranijeg razdoblja, nisu mogli bez (nas) kršćana biti učinjeni savršenima, onda im je samo objasnio da ti raniji naraštaji nisu mogli bez te stvarnosti kojoj su svjedočili tadašnji kršćani, dobiti to savršenstvo koje se moglo očitovati tek u vrijeme nakon što je na Božji žrtvenik položen ljudski život koji je bio otkupljen od smrti. U tom smislu su tadašnji kršćani (kojima se Pavle obraćao) zajedno s pretkršćanskim slugama bili učinjeni savršenima ili pravednima jednim činom opravdanja.

O tome govori Pavle kada u nastavku kaže kršćanima da su okruženi velikim oblakom svjedoka i da su svi oni pristupili “duhovnom životu pravednika koji su učinjeni savršenima“ kroz krv škropljenja kojom je Isus posvetio sve Božje sluge (Heb 12:1,22,23). Isusova krv je posvetila i učinila savršenima sve pravednike koji su umrli u vjeri tako da i mi svojom vjerom pristupamo njima i bivamo savršeni u duhu kao garancija našeg vječnog života koji će biti ostvaren s Kristovim dolaskom.

“Pravednost pred Bogom mogu vjerom u Isusa Krista postići svi koji vjeruju, jer nema razlike. Jer svi (od postanka svijeta) su sagriješili i ne odražavaju slavu Božju, a dar je to što su njegovom nezasluženom dobrotom (svi pravednici zajedno) proglašeni pravednima zbog toga što su oslobođeni otkupninom koju je platio Krist Isus.“ (Ri 3:22-24)

Svi bez razlike koji vjeruju u Krista mogu dobiti pravednost i biti oslobođeni otkupninom koju je platio Isus. Stoga njegova žrtva jednom zauvijek pokriva Adamov grijeh. Iako su mrtvi, Abraham i drugi Božje sluge su posthumno očišćeni i oslobođeni Adamovog grijeha jer su vjerovali u Krista. Imali su istu vjeru u otkupninu kao i svi koji su umrli nakon Isusovog uskrsnuća. O tome također govore ranokršćanski pisci koji su bili suvreminici apostola. Jedan od njih je bio i Klement Rimski koji u svojoj poslanici Korinčanima piše:

“Sva pokoljenja od Adama do dana današnjega minuše; no oni koji Božjom milošću preminuše u ljubavi, dobivaju mjesto pripravljeno za pobožne i očitovat će se o dolasku Kristova kraljevstva.“ (st.3)

Kad se promatra biblijski kontekst, onda se nikako ne može govoriti da pretkršćanski vjernici nisu mogli niti mogu biti učinjeni savršenima bez posredovanja (pomazanih) kršćana, kako to tvrdi Watchtower. Bilo bi nerazumno misliti da je Pavle tadašnjim kršćanima govorio kako Abraham i drugi ljudi vjere ne mogu biti učinjeni savršenima bez njih i njihovog posredovanja. Time bi umanjili vrijednost Isusa kao jedinog posrednika između Boga i ljudi i sebe stavili u položaj koji im ne pripada. Osim toga Božji sluge su oduvijek Jehovu smatrali svojim otkupiteljem koji će ih učiniti savršenima preko čovjeka – Janjeta Božjeg. Nisu očekivali običnog čovjeka jer – kako kaže psalmista: “nitko (tko je pod grijehom i smrti) ne može otkupiti brata, niti dati Bogu otkup za njega“ (Ps 49:7-9).

To znači da Abraham i drugi ljudi vjere mogu dobiti vječni život samo preko jedinstvenog čovjeka, drugog Adama, koji je zbog svog jedinstvenog rođenja po Bogu i same uloge otkupitelja dobio pravo da ga Bog otkupi i oslobodi od smrti. Zato oni koji su umrli prije Krista nisu mogli biti učinjeni savršenima u duhu niti su mogli uskrsnuti i dobiti savršeni život prije otkupnine kojoj su svjedočili prvi kršćani. Bog je jednim činom opravdanja sve njih zajedno preko Krista učinio savršenima u duhu i sve njih će zajedno, u vrijeme posljednje trube, učiniti savršenima u tijelu.

Kada Isus pobjedi Sotonu koji je kroz cijelu povijest vodio borbu protiv Božjih slugu, čuti će se “jak glas na nebu kako govori:

“Sada je nastalo spasenje i moć i kraljevstvo Boga našega i vlast Krista njegova, jer je zbačen optužitelj braće naše, koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim! A oni su ga pobijedili krvlju Janjetovom i riječju svjedočenja svojega i nisu ljubili život svoj ni onda kad su se suočili sa smrću.“ (Ot 12:10,11)

Spasenje koje nastupa s Isusovim dolaskom nije uskraćeno nikome tko je proglašen pravednim zbog vjere jer su svi oni od postanka svijeta vodili borbu za svoju vjeru i pobijedili Sotonu pomoću Janjetove, tj. Kristove krvi. Kao što simboli kruha i vina predočavaju Isusa u zemaljskom tijelu koje je dao na žrtvu, tako su i predodžbene žrtve i njihova krv predočavale Krista. Svi koji su imali udjela za tim duhovnim stolom ili žrtvenikom, trebali su pokazivati vjeru u otkupninu i Božju moć praštanja.

Sam čin žrtvovanja “janjeta“ nije Božje sluge u stara vremena mogla spasiti od smrti, nego su spasenje mogli zaslužiti vjerom u Božje Janje. Tom vjerom u Janjetovu krv svi su oni pobijedili Sotonu. Na isti način se to očekivalo i od kršćana. Njihovo sudjelovanje na Gospodinovoj večeri i tjednom obroku zajedništva na kojima su jeli i pili duhovnu hranu ih ne može spasiti ukoliko ne pokazuju vjeru. Zato je Isus rekao:

“Budi vjeran do smrti i nagradit ću te životom.“ (Ot 2:10)

Ono što ljude spašava od smrtne kazne je Božja blagodat ili nezaslužena dobrota. Ona je uvijek bila dostupna Adamovim potomcima. Božja blagodat je bila predstavljena kroz žrtveno janje koje uzima grijehe svijeta. U Bibliji žrtveno janje vidimo već u prvoj knjizi Biblije kod žrtve koju je prinio Adamovo sin Abel, a također i u zadnjoj knjizi Otkrivenja. Janje je od samog početka predočavalo unaprijed određenog potomka žene (Krista) u kojega su ljudi vjere polagali nadu u svoje spasenje. Kad je Isus umro na mučeničkom stupu,

“Bog ga je uzvisio i podario mu ime koje je iznad svakog drugog imena, da se u Isusovo ime prigne svako koljeno onih koji su na nebu i onih koji su na zemlji i onih koji su pod zemljom.“ (Fil 2:9,10)

Pavle ovdje spominje one ljude koji su umrli u vjeri i nadi, a koji su izdaleka vidjeli vrijeme kada će se pokloniti Kristu. Stoga su i oni koji su se nalazili pod zemljom, jednim činom opravdanja bili oslobođeni smrtne kazne te će uskrsnuti na život, a ne na sud. Prema tome, ne može se tvrditi da su Božji sljedbenici pretkršćanskog doba bili samo Božji prijatelji i da nisu mogli biti učinjeni Božjom djecom. U biti svi raniji Božji prijatelji su ujedno i Kristovi prijatelji jer su živjeli u vjeri i očekivanju Krista (Mesije) koji ih je trebao spasiti iz okova ropstva i smrti. Njihova je vjera čak bila i veća od naše vjere jer su oni vjerovali u ono što se još nije dogodilo, dok mi vjerujemo znajući da je Isus došao i otkupio nas svojom krvlju. Oni su ga primili za svog spasitelja i uzvjerovali u njega prije nego je stupio na scenu. Čak je vjerni Job rekao:

“Ali ja dobro znam da je živ Otkupitelj moj i da će poslije mene doći, i nad prahom stati… iako se istrošilo tijelo moje, opet ću u svom (novom) tijelu vidjeti Boga.“ (Job 19:25,26; Ps 6:4)

Vjerni Job je ovim riječima pokazao živu vjeru u Božju pripremu otkupnine. Iako je Jehova naš Otkupitelj, on je ljudima omogućio da vjeruju u onog 'potomka žene' preko kojega će izvršiti otkupninu koja će pokriti njega i sve umrle pravednike dok još budu spavali u prahu zemaljskome, što znači da su mnogi posthumno oslobođeni statusa kojeg su nosili kao Adamova grešna djeca (Iv 1:12). Njihov status je promijenjen pa se i za njih može govoriti kao o Božjoj savršenoj djeci. To će biti potvrđeno njihovim uskrsnućem jer će ustati na život te će biti oslobođeni okova smrti i grijeha. Da nisu bili Božji prijatelji, to ne bi mogli očekivati. Kad iskreni vjernici svog Boga u molitvi oslovljavaju svojim Ocem, onda je to dovoljan pokazatelj da Božji duh svjedoči njihovom duhu da su djeca Božja, a ne samo prijatelji.

Biblija ne koristi pojam ‘Božji prijatelj’ da bi se ukazivalo na drugorazrednu skupinu vjernika. Taj pojam ima svoje mjesto u izražavanju Božje naklonosti prema svima koji žive u skladu s Božjom voljom, što znači da su Božja djeca ujedno i Božji prijatelji. Naime, članovi obitelji mogu jedan drugoga smatrati prijateljima ukoliko se međusobno ljube, cijene i poštuju. Isus je bio spreman za svoju braću kao prave prijatelje dati svoj život pa je rekao:

“Nitko nema veću ljubav od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje.“ (Iv 15:13)

To je za njega bio najveći izraz ljubavi. Nakon izlijevanja svetog duha na njegove učenike, on je kao Sin Božji postao njihov Otac preko kojega dobivaju život (Iz 9:6). Tako su Božja djeca ujedno i njegova djeca. Onima koji su trebali po svetom duhu postati Božja djeca Isus je rekao:

“Vi ste prijatelji moji ako činite ono što vam ja zapovijedam.“ (Iv 15:14)

Ako Isus kao naš Vječni Otac, sve nas smatra svojim ‘prijateljima’, onda i Bog kao Otac svu svoju usvojenu ‘djecu’ može također smatrati ‘prijateljima’ (Iv 15:13,14; Mt 20:1,13). Znamo da su svi ljudi izgubili Božju slavu jer su potpali pod grijeh i smrt (Ri 3:23). Zato je uvijek bilo potrebno pridobiti Božje prijateljstvo kako bi On sve koji to žele usvojio u svoju obitelj kao svoju djecu (Mt.5:9).

Prvi korak koji ljudi mogu učiniti je taj da ih Bog smatra prijateljima, tj. onima koji su svoju vjeru pokazali djelima. To su oni u koje on može polagati svoje povjerenje. Tako je i Isus svoje apostole nazvao svojim ‘prijateljima’ (Iv 15:15). Drugi korak je da Bog svoje ‘prijatelje’ usvoji kao svoju ‘djecu’. Tako na kraju svi oni koji su nazvani Božjim prijateljima mogu postati Božja djeca, sinovi i kćeri, ali samo preko njegovog ljudskog Sina koji je za sve Adamove potomke dao svoj život kojim nas je otkupio iz okova kazne smrti koju smo dobili u nasljedstvo. Sam čin opraštanja grijeha sve vjerne Božje sluge dovodi u isti položaj pred Bogom tako da svi oni ulaze u Božju univerzalnu obitelj kao ‘Božje vlasništvo’. To se odnosi i na one koje je Jehova proglasio pravednicima, a koji su umrli prije nego je plaćena otkupnina, jer su i oni tim činom posthumno otkupljeni iz ropstva smrti (Ri 5:18; 3:25,26).

Svi kršćanski vjernici su dobili zalog života ili ‘duh posinjenja’, odnosno ‘jamstvo’ da će biti ‘oslobođeni grijeha i smrti’ zajedno sa svim pretkršćanskim vjernim slugama koji su to ‘jamstvo’ ili ‘duh posinjenja’ stekli svojom vjerom u Božje obećanje koje se trebalo ostvariti u Isusu Kristu, jer je Krist za sve njih trebao biti “jamstvo boljeg saveza“ (Ri 8:1,15; 2.Ko 1:22; 5:5; Ef 1:14; He 7:22). Svi će oni zajedno biti ‘posinjeni’ u Božjem kraljevstvu, kada će ih Bog ‘objaviti kao svoje sinove’ ili ‘nasljednike Božjeg kraljevstva’ (Ri 8:23; Mt 25:34). Tu činjenicu nam otkriva cjelokupni kontekst Biblije i način na koji je Jehova ispunjavao svoj naum sa ljudima sve do danas. To ćemo najbolje predočiti kroz pojmove kojima su se služili biblijski pisci kako bi opisali tko je sve mogao biti uključen u pojmove ‘Božja djeca’ i ‘Božji sinovi’.