Article Index

 

Božja obitelj

Apostol Ivan je u svojoj prvoj poslanici spomenuo dvije obitelji: Božju i Sotonsku. Te dvije obitelji imaju svoj korijen u prvom proročanstvom koje razlikuje Sotonino potomstvo od Božjeg potomstva (1.Mo 3:15; usporedi s Ri 16:20). Od samog postanka svijeta su se ljudi dijelili u te dvije obitelji i dva naroda. Kojoj bi to obitelji pripadalo veliko mnoštvo vjernika, ako zajednica Jehovinih svjedoka tumači da su Božja ‘djeca’ samo oni koji ulaze u broj od 144000 izabranih?

Kršćani koje vodi Božji duh moraju znati da su svi oni sastavni dio Božje obitelji. Apostol Ivan ih je sve bez razlike smatrao Božjom djecom. Nikad nije postojalo nešto neutralno između Božje djece i Sotonine djece. Kad se ne bi smatrali djecom Sotone, a isto tako i Božjom djecom, onda bi smo bili kopilad ili ‘nezakonita djeca’ (He 12:8,9). Činjenica je da je Isus za sve svoje učenike rekao:

"Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta." (Iv 17:16)

Također je rekao:

"… vi ste svi braća (…) jedan je Otac vaš - onaj koji je na nebesima." (Mt 23:8,9)

To je rekao prije nego je uveden novi savez na temelju njegove krvi, što znači da je sve pretkršćanske sluge uključio u zajedničku Božju obitelj u koju su kasnije ušli i njegovi sljedbenici. Stoga Isus sve njih smatra ‘Božjom djecom’, jer im je jedan Otac.

"A onima koji su ga primili dao je pravo da postanu djeca Božja, jer su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga." (Iv 1:12,13)

Prvi koji su ga primili su bili vjerni Židovi prvog stoljeća. Oni su povjerovali u njega te su po toj vjeri rođeni kao Božja djeca. To pravo su kasnije dobili svi vjerni sljedbenici Krista iz drugih naroda. Da su tada živjeli, Krista bi primili i svi vjerni sluge koji su do tada umrli u vjeri, pa im Jehova to uzima kao priznanje po kojem imaju pravo da ih se smatra djecom Božjom. Prije njihove smrti Jehova im je dao svjedočanstvo da su mu ugodili pa samim tim su stekli pravo da postanu njegova djeca. Samo oni koji nisu primili Isusa, a samim tim i Boga, nemaju pravo da postanu Božja djeca. Njih je lako prepoznati jer hode u grijehu, ne drže Božje zapovjedi, nemaju ljubavi, ne poznaju Boga niti vjeruju da je Isus naš Krist i Spasitelj.

Gdje onda vidimo sebe? Ako se smatramo kršćanima i vjerno služimo Bogu, a ujedno mislimo da pripadamo klasi vjernika koja nije krštena i rođena svetim duhom tada će nas slijedeće izjave samo dovoditi u nedoumicu: 

  • "Tko je god rođen od Boga, ne hodi u grijehu …" (1.Iv 3:9)
  • "… i svatko tko ljubi rođen je od Boga i pozna Boga." (4:7)
  • "Svatko tko vjeruje da je Isus doista Krist, rođen je od Boga." (5:1)
  • "Po ovome znamo da ljubimo djecu Božju: po tome što ljubimo Boga i vršimo zapovijedi njegove." (5:2)
  • "Jer sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet. A ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera." (5:4)

Po ovoj zadnjoj izjavi vidimo da je Ivan sve prave vjernike vidio kao Božju djecu, sinove i kćeri. Da je to tako vidljivo je iz knjige Otkrivenja koju je napisao prije ove izjave. U knjizi Otkrivenje, Ivan piše o našoj zajedničkoj pobijedi vjere nad ovim svijetom, a u kojoj za sve nas koristi izraz ‘sin’:

"Onome tko je žedan dat ću da pije s izvora vode života zabadava. Tko pobijedi naslijedit će te blagoslove. I ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin." (Ot 21:6,7)

Biti ‘sin’ znači biti Božje ‘dijete’. Iako je Bog sve svoje vjerne sluge već usvojio u svoju obitelj kao svoju djecu, dajući im u srca ‘duh posinjenja’, tu će činjenicu potvrditi kad ih službeno ‘posini’ tj. objavi za svoje sinove tj. za svoju zakonitu djecu (Ri 8:15,23).

Što će to dobiti i naslijediti oni koji pobjede u svojoj vjeri? Očito ono što je neposredno prije toga Ivan vidio i čuo u viziji, naime vječni život i blagoslove Božjeg kraljevstva na zemlji (Ot 21:4). Samo oni koji su ‘rođeni’ od Boga mogu pobijediti u svojoj vjeri (vidi 1.Ko 15:54-57). To su Božji ‘sinovi’, ‘sinovi kraljevstva’, odnosno ‘Božja djeca’ – ‘sinovi i kćeri’. Oni nastoje zadržati tu prednost. Ne hode u grijehu već se drže svih Božjih zapovijedi. Ljube Boga i svoje bližnje. Vjeruju da je Isus Mesija i s tom čistom i neokaljanom vjerom pobjeđuju svijet (Mt 8:12; 13:38). Pavle u slijedećem razmatranju uzima pojmove koji su se koristili među pripadnicima Izraelske nacije i povezuje to s novim Božjim narodom. Riječ je o slijedećim pojmovima: ‘djeca’, ‘braća’ i ‘narod’. On kaže slijedeće:

"A budući da su ta “djeca” ljudi od krvi i mesa [u stanju raspadljivosti i smrtnosti ], i on je [na sličan način imao udio u istim stvarima], da svojom smrću uništi onoga koji ima moć prouzročiti smrt, to jest Đavla,  i da oslobodi sve koji su zbog straha od smrti cijeli život bili podložni ropstvu. (…). Stoga je u svemu morao postati poput svoje “braće”, da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda." (Heb 2:14-17).  

Koga je Isus mogao osloboditi iz ropstva? Da li samo one koji su u tom trenutku bili živi ili je to učinio i za sve koji su do tada umrli i koji se još nisu rodili? Odgovor može biti samo jedan. Učinio je to “da oslobodi sve [pa čak i one koji su već bili umrli] koji su zbog straha od smrti cijeli život bili podložni ropstvu“. Iako je Isus umro za cijeli svijet, samo su djeca Božja mogla biti oslobođena ropstva smrti. Smrt je boravila u tijelu i u tijelu ju je trebalo pobijediti. Zato Isus nije stvoren neovisno od ljudskog roda kao Adam već je stvoren i rođen unutar ljudskog roda. On je morao po tijelu i krvi imati zajedništvo sa svojom ‘braćom’ kako bi preko Davidove rodoslovne linije dobio udio u tom ljudskom ‘smrtnom tijelu’ nad kojim je smrt imala vlast. I što se onda desilo prilikom njegove smrti i uskrsnuća? Njegovo je ljudsko tijelo bilo oslobođeno raspadljivosti i tako postalo prvi vidljivi dokaz pobjede ljudskog tijela nad smrću. Tako je njegovo uskrsnuće tijela poslužilo za temelj vjere u ispunjenje naše nade u vječni život. Stoga su apostoli, a kasnije i apostolski oci “na njegovom primjeru objavljivali uskrsnuće od mrtvih“, odnosno na njegovom su primjeru objavljivali uskrsnuće tijela (Dj 4:2).

Podrazumijeva se da su apostoli tadašnjim Židovima govorili o mnogim vjernim slugama koji su do tada umrli, a koji će po Isusovom primjeru uskrsnuti u neraspadljivom fizičkom tijelu. Ne postoji dokaz da su im apostoli objavljivali nešto novo, odnosno da će od tada umrli, po Isusovom primjeru, uskrsnuti i otići živjeti na nebo. Čak nisu objavljivali da će po pitanju uskrsnuća biti razlike među pravednicima, odnosno da će (po Watchtower teoriji) svi pretkršćanski sluge uskrsnuti i živjeti na zemlji dok će oni i drugi Isusovi sljedbenici uskrsnuti u nebeski život. Stoga se nikako ne može tvrditi kako se u prvom stoljeću pojavila klasa vjernika koji su određeni za život na nebu.

Kao što smo mogli zapaziti u Pavlovoj izjavi, izraz ‘braća‘ za koje je Isus prinio pomirbenu žrtvu, u sebi sadrži sve Božje sluge kao pripadnike Božje obitelji i naroda. Isusova braća su ujedno ‘Božji sinovi’, što podrazumijeva svu Božju djecu, odnosno ‘sinove i kćeri’ koje povezuje jedna obiteljska loza. Izraz ‘djeca’ je općenit tako da u sebi sadrži pojmove ‘sinovi’ i ‘braća’. Pogledajmo kako te pojmove Pavle povezuje u jednu cjelinu:

"Jer dolikovalo je onome (…), da dovodeći mnoge ‘sinove‘ u slavu, patnjama učini savršenim Glavnog Zastupnika njihovog spasenja. Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje - svi su od istoga oca. Zato se on ne stidi zvati ih ‘braćom‘, kad kaže (Ps 22:22): ‘Objavljivat ću ime tvoje braći svojoj, usred mnoštva okupljena [skupštine] hvalit ću te pjesmom’. (…) I još (Iz 8:18): "Evo, ja i ‘djeca‘, koju mi je dao Jehova" (Heb 2:10-13).

Budući da Pavle citira psalmistu koji spominje ‘braću‘, trebamo taj citat razmotriti u povezanosti sa stavkom koji slijedi odmah nakon toga, a gdje stoji: 

"…Vi koji se bojite Jehove hvalite ga! Svi koji ste potomstvo Jakovljevo, slavite ga. Budite u strahu pred njim, svi koji ste potomstvo Izraelovo! Zbog djela tvojih hvalit ću te usred velikog mnoštva okupljenog; zavjete svoje izvršit ću pred onima koji se njega boje." (Ps 22:23,25)

Koga psalmista naziva svojom ‘braćom’? Pa ‘sve’ one koji se boje Boga. Tu su bili uključeni svi vjerni i poslušni pripadnici ‘velikog mnoštva’ Božjeg naroda Izrael, a ne samo izdvojena grupa svećeničke klase koja služi u hramu. Prema tome, kontekst pokazuje da je Pavle u Isusovu ‘braću’ ubrojio sav Božji narod, od kojih su do tada mnogi već umrli. U proširenom smislu su Abrahamova ‘djeca’ svi koji pokazuju vjeru u Bog i Isusa Krista tako da ih i mi možemo zvati svojom braćom. Kad se danas oslovljavamo sa ‘brate’ i ‘sestro’ onda prihvaćamo činjenicu da smo iz jedne obitelji i da nam je jedan otac. Ako smo mi ‘djeca’ onda smo i ‘Božji sinovi’ – ‘sinovi i kćeri’. Bog je svoju djecu povjerio Isusu na način da mu je dao ulogu da bude njihov Vječni Otac.