Article Index

 

Kristova braća

Tko su ‘Kristova braća’? Ako je Isus sada naš duhovni ‘otac’, kako može bilo koga na zemlji još uvijek nazivati svojom ‘braćom’? Ovo pitanje je slično pitanju kojeg je Isus postavio Židovima kad je rekao: "Kako to da kažu da je Krist Davidov sin?" Zatim on citira Psalam 110:1 i kaže: "…David ga, dakle naziva ‘Gospodinom’, kako mu je onda sin?" (Lk 20:41-44). Njegovi slušatelji nisu mogli odgovoriti na to pitanje. Isus je znao odgovor ali im ga nije želio dati zato što nisu bili spremni prihvatiti činjenicu da je on Božji Sin – izabranik, Krist.

Isus je po svojoj unaprijed određenoj ulozi bio stariji od Davida iako je David tada bio mrtav više od 1000 godina. On nije negirao činjenicu da je on Davidov sin, jer je po tijelu potekao iz njegove obiteljske loze (vidi Mt 21:9). S druge strane, Isus je kao zamjenski Adam prije svog rođenja imao slavu koja mu je unaprijed određena. Adamovim grijehom nije nestao čovjek koji je trebao biti otac savršenog čovječanstva, nego je taj čovjek postojao u Bogu i njegovom naumu. Toga su bili svjesni mnogi pravednici koji su očekivali njegovo rođenje. Znajući da je on po svojoj ulozi iznad njih, mogli su ga kao i David zvati svojim Gospodinom (vidi Lk 1:41-43). On je učinjen "Gospodinom" upravo kao što je prorekao David kad je napisao:

"Jehova je rekao Gospodinu mojemu: ‘Sjedi meni zdesna…’" (Ps 110:1).

Zato je Petar okupljenim Židovima rekao:

"Stoga, neka sav dom Izraelov pouzdano zna da je Bog njega [Isusa] učinio i Gospodinom i Kristom [Mesijom]…" (Dj 2:34-36)

Isus kao 'Krist' ne može biti Davidov sin jer pojam 'Krist' ukazuje na onoga koga je Bog pomazao za svog Sina, pa je samim tim Krist Božji Sin, a ne Davidov. Isus je prema tome s jedne strane Davidov sin (po zemaljskoj lozi) a s druge strane Davidov Gospodin i Božji Sin (po duhovnoj ulozi) (Lk 18:31,39; Iz 9:6). Kad Isusove mesijanske uloge gledamo na ovakav način, onda vidimo da svaka od tih uloga ima svoje mjesto u Božjem naumu.

Mi smo stoga po duhu Isusova ‘djeca’ koja su duhovnim rođenjem potekla iz njegove loze po njemu kao Božjem Sinu, a ujedno smo i njegova ‘braća’ s kojom on dijeli svoje ljudsko postojanje po tijelu. Ta logika nije ljudska već biblijska. Da je ljudska, tada ne bi mogli odgovoriti na pitanja koja su postavljena na početku ovog odlomka. Međutim, ovo ne ide u prilog tvrdnji Watchtowera koji smatra da su Kristova ‘braća’ samo 144000 izabranih. Zato se ponovo vratimo Bibliji da vidimo što ona kaže.

"Tko su moja braća" – pitao je Isus. "I pruživši svoju ruku prema učenicima svojim rekao je: Evo (…) braće moje! Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebu, taj mi je brat i sestra..." (Mt 12:46-50)

Isus, iako je učinjen većim od ljudi, može ‘vjerne ljude’ koji vrše Božju volju smatrati svojom ‘braćom’. On je bio i ostao čovjek, a ta njegova uloga još više dobiva na vrijednosti zbog otkupnine. On je svoj ljudsko tijelo i krv dao za otkupninu koja će imati vrijednost sve do kraja vladavine Kraljevstva. Zato se On u svakom trenutku može poistovjetiti sa svojom braćom. Ta uloga nije prestala važiti i zato na zemlji ima svoju braću po zemaljskom ocu Abrahamu i po nebeskom Ocu Jehovi.

Kao što smo vidjeli, Isus ima mnogo uloga i svaka od tih uloga je i dalje aktivna. On i dalje igra ulogu Izaka (Božji jedinorođeni sin), Jakova (prvorođeni sin) i Davida (kralj). Kao Mesija on je potekao između svoje braće po vjernom Abrahamu i po Davidu. To se ne može zanemariti jer je u svom tijelu sadržavao njihove gene koje ga vode do Adama. S te pozicije on se ne stidi sve vjerne ljude nazvati svojom ‘braćom’, zato što je kao sin čovječji potekao između njih i umro za njih. Kasnije su i svi drugi narodi imali prednost da postanu članovi novog Izraela (Sina) Božjeg tako da su zbog svoje vjere postala Abrahamova djeca, a time i ‘braća’ sina čovječjeg. Ono što je Isus učinio za sve ljude time što je umro za njih, bit će i dalje aktualno, te će ga svi moći gledati kao najvećeg čovjeka. On se spušta na njihov nivo kako bi "budući da je i sam trpio kad je bio iskušavan, [mogao] priteći u pomoć onima koji su u kušnjama" (He 2:18).

Prije svoje smrti Isus je stekao jedno posebno životno iskustvo (He 5:8). To iskustvo koje nosi u sebi će ga zauvijek vezati za sve ljude. Iako je trenutno izvan Zemlje u okruženju nebeskih bića, on je zadržao svoju ljudsku prirodu te u potpunosti suosjeća s ljudima i njihovim slabostima (He 4:15). Zato vjerne ljude s kojima dijeli zajedničko tijelo i krv u fizičkom smislu, te duh, vodu i krv u duhovnom smislu može nazivati svojom ‘braćom’ (1.Iv 5:5-8). Između svoje ‘braće‘ Isus izabire pojedince kojima daje prednost da ga zastupaju na zemlji. To su vjerni muževi – pastiri i učitelji. Oni poput svećenika i Levita u Izraelu preuzimaju veću odgovornost. Izabrani su između duhovnih sinova Izraelovih te su tako potekli između svoje braće, kao i Isus. Izaija u vezi s tim proriče:

"Dovesti će svu braću vašu iz svih naroda na dar Jehovi (…) I od njih ću uzeti svećenike i Levite, veli Jehova." (Iz 66:20,21)

Budući da su uzeti između svoje braće tako što su kupljeni iz svih obitelji (skupštinskih zajednica), imenovani muževi u Božjem narodu čine ‘skupštinu prvorođenaca’ (He 12:23). Prvorođenci su uzeti između svoje braće koja su se krstila i rodila svetim duhom. Tu prednost nisu dobili zato što su na vremenskoj crti rođeni duhom prije ostalih, nego po službi koju trebaju izvršavati među svojom braćom. Znamo da David nije bio prvenac. On je bio najmlađi od svoje braće, ali kad ga je Jehova mislio pomazati za kralja onda je rekao za njega: "I ja ću ga prvorođencem učiniti …" (Ps 89:27; 1.Sa 16:1,10-13). Kad je na praznik Duhova rođen jedan novi ‘narod’, Bog je ‘prvencima’ tada učinio samo apostole, a kasnije i druge vjerne muževe koji su postali temelji i stupovi Kristove skupštine (Iz 66:8). Oni su postali Božji istaknuti ‘sinovi’ u ulozi prvorođenaca o kojima je Izrael zadržao ulogu Božjeg prvorođenog sina (2.Mo 4:22)

Izraz ‘sinovi‘ u Kršćanskim pismima uključuje, ne samo imenovane muževe, nego i sve ostale pripadnike skupštine, i muževe i žene kao Božju djecu. S tim izrazom (‘sinovi’) se u Hebrejskim spisima davao naglasak na Izrael kao naciju u cjelini, jer je Jehova rekao: "Izrael je sin moj prvorođeni" (2.Mo 4:22; vidi Ho 11:1; Ml 2:10; 3:6-10). Imenica ‘sin’ je u muškom rodu čime se ne želi ignorirati ženski rod, nego ih se stavlja u podređen položaj s obzirom na autoritet muškarca. To je teokratsko pravilo kojeg je potvrdio i apostol Pavle kad je rekao: "Ali želim da znate da je svakom muškarcu glava Krist; a ženi je glava muškarac…" (1.Ko 11:3). Vidjeli smo da Jehova preko ‘sinova’ zastupa svoj autoritet i da njima povjerava određene zadatke i odgovornosti. Zato, kad se spominje izraz ‘sin’ ili ‘sinovi’ time se samo uzima u obzir one preko kojih Bog i Krist provode svoj autoritet nad ostalim narodom, bilo u obitelji bilo u skupštini. Tako je Jehova izrazom ‘Izrael je moj sin’ ukazao na cijelo mnoštvo Izraelaca, i muževa i žena, koji su potekli od Jakova. Na sličan način se i za duhovni ‘Izrael’ može reći da je ‘Božji sin’ koji je rođen na način duha, što govori da je sve mnoštvo njegovih članova, i muškaraca i žena, rođeno svetim duhom. Oni su djeca obećanja preko većeg Izaka i Jakova - Isusa Krista.

S ovim uvidom još jednom potvrđujemo da su svi pravi kršćani ‘Božja djeca’ koja sačinjava ‘Izrael Božji’, a ne samo oni koji ulaze u broj od 144000 izabranih. ‘Božja djeca’ su stoga u određenom smislu Isusova ‘braća i sestre’ jer im je jedan Otac, Jehova (Mt 23:9). Isus je jedinorođeni sin. On je poput Izaka jedini čovjek na zemlji koji je rođen duhom po obećanju direktno od svog nebeskog Oca, većeg Abrahama. On je jedini po kojemu nastaje novi Božji narod. Nakon uzašašća na nebo, Isus je u ulozi Jakova mogao postati duhovni otac svim pravednicima. Stoga su apostoli i svi ostali kršćani svojim krštenjem ušli u Božju obitelj preko Krista i postali ‘Božja djeca’ – sinovi i kćeri (1.Iv 2:29). Apostoli su imenovani za prvih 12 ‘sinova’ koja su rođeni duhom od Isusa - većeg Jakova. Oni su tako, poput 12 Jakovljevih sinova, postali duhovni očevi 12 plemena duhovnog Izraela.

Unutar tih plemena se među svim narodima organiziraju manje i veće grupe i skupštine kao kršćanske obitelji u kojima predvode vjerni muževi. Oni su prvorođeni sinovi koji su potekli od drugih duhovnih očeva, a svi zajedno od Isusa Krista – našeg duhovnog oca – drugog Adama. Pojam ‘očevi’ koji se koristi u poslanicama za takve muževe se ne smatra titulom na koju samo Jehova ima pravo (vidi 1.Iv 2:13,14; 1.Ko 4:15; 1.So 2:4). Zato je Isus upozorio svoje učenike: "I nikoga na zemlji ne zovite ocem, jer jedan je Otac vaš - onaj koji je na nebesima" (Mt 23:9). Jehova Bog je svom Sinu Isusu dao zemaljsku djecu da im bude vođa, pastir i učitelj. Isus je to spomenuo u svojoj molitvi kad je rekao:

"Oče, (…) da vlašću koju si mi dao na svim ljudima, dadem (posredujem) vječni život svima koje si mi dao … Objavio sam tvoje ime ljudima [djeci] koje si mi dao iz svijeta. Bili su tvoji i ti si ih dao meni i držali su tvoju riječ. (…) Ja za njih molim. Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao; jer su tvoji (…) Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih je zamrzio, jer nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta.(…) Kao što si ti mene poslao u svijet tako sam i ja njih poslao u svijet. Za njih ja posvećujem sebe, da i oni budu posvećeni istinom." (Iv 17:2,6,9,10,14,18,19)

Za Isusa postoje samo dvije grupe:

  1.  svijet otuđen od Boga i
  2.  oni koji nisu dio svijeta

Bog je Isusu dao najprije ‘malo stado’ židovskih učenika koji su tada sačinjavali malobrojni duhovni Izrael. Njih je organizirao u svoju skupštinu koja je sačinjavala novi narod (Kol 1:13). Svi oni koji su putem dobre vijesti prihvaćali vjeru u Isusa su  bila ‘djeca’ koja su svojim krštenjem ulazila u Božju obitelj i Kristovu obiteljsku lozu čija su ‘imena bila napisana na nebesima’ (Lk 10:20,21). Oni su ubrojeni u Božju obitelj jer su posvećeni istinom tako što je Isus sebe posvetio za njih.

"Jer i posvetitelj i oni koje on posvećuje - svi su od istog oca. Zato se on [Isus - Sin čovječji] ne stidi zvati ih ‘braćom‘." (He 2:11; Ml 2:10)

Njih Isus opisuje kao ‘malu djecu’ jer su bili spremni poniziti se kao malo dijete i tako postati Božja djeca (Mt 18:2-14; 19:14-17,23). Stoga su oni Isusova ‘mala braća’ (Mt 10:42; vidi 18:6). No, postoje i oni koji su po svojoj službi još manji tj. oni za koje Isus spominje izraz ‘najmanja braća’ (Mt 25:31,40). Tko su oni?

Izraz ‘najmanji’ se može koristiti samo ako postoje i druga Kristova braća koja su u usporedbi s njima ‘mala’ ali nisu i ‘najmanja’. Time se odvajaju dvije grupe učenika. Naime dok se na većinu kršćana kao grupu može koristiti izraz ‘mali’ (ponizni), među njima je trebala biti izdvojena i prepoznatljiva grupa onih učenika koji će po svojoj službi i zadacima biti označeni kao ‘najmanji’, tj. manji i ponizniji od većine ostalih.

Taj nam izraz očito govori da Isus sve vjerne učenike smatra svojom ‘malom (poniznom) braćom’ ali da među njima ima one koje smatra ‘najmanjima’ jer su ujedno njegovi zastupnici na zemlji koji služe svima ostalima u zadacima koje im je on povjerio. Ako se izraz ‘manji’ koristi kako bi se opisala ponizna služba sve ‘Božje djece’ koja služe interesima kraljevstva, onda se izraz ‘najmanji’ koristi samo za one ‘Božje sinove’ koji ponizno služe na prvim mjestima kao zastupnici Isusa Krista.

Kao poglavar skupštine Isus daje čast i slavu onim ‘sinovima’ koje je postavio da ga zastupaju na zemlji kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Oni tako služe duhovnim potrebama Isusovih ‘malih’ učenika i zato je Isus rekao:

"Nego tko god hoće biti velik [ili prvi] među vama, neka vam bude sluga." (Mt 20:26,27)

‘Sluga’ ili ‘rob’ je u kršćanskoj skupštini onaj ‘najmanji’, a ujedno prvi jer pripada ‘skupštini prvorođenaca’ (He 12:23). Prvi mogu biti, nitko drugi do vjerni muževi koji služe duhovnim potrebama ostalih kršćana. Njih treba poštivati kao prve sinove jer zastupaju Isusov autoritet i Isusovu lozu preko koje se ubrajaju sva Božja djeca (He 13:17). No, oni nikad ne bi smjeli zloupotrijebiti ili zanemariti svoju službu jer će biti strože suđeni (Jk 3:1). Ukoliko zloupotrijebe svoj položaj Kristovih zastupnika, tada više nisu oni najmanji jer se uzdizanjem iznad drugih dovode u situaciju da gospodare tuđom vjerom i da zbog toga budu degradirani.

‘Božja djeca’ su ujedno i ‘djeca’ i ‘sinovi’ Božje duhovne žene, gornjeg Jeruzalema.

"A gornji (nebeski) je Jeruzalem slobodan - on je naša majka (…) Stoga, braćo, [mi smo] djeca slobodne žene." (Ga 4:26,31; Iz 66:8; 1.Mo 3:15)

Bog je tako poput Abrahama postao "otac mnogih naroda" (1.Mo 17:4). Bog je njihov Otac, ali preko Krista ‘Vječnog Oca’. Tako su sva Božja djeca postala ‘djeca slobodne žene’ –  koja je predočena sa Sarom. Ta simbolična Sara je imala svog muža, ali je jedno vrijeme naizgled bila napuštena jer je Jehova svoj naum najprije sprovodio s zemaljskom ženom s kojom je dobio veliko i nebrojeno mnoštvo 'djece' po tijelu. Pavle ukazuje da se je to u svoje vrijeme trebalo promijeniti u korist simbolične Sare koja još nije rađala, pa je citirao proročanstvo koje kaže:

“... jer je djece napuštene žene više nego djece one koja muža ima!“ (Ga 4:27)

Ovim se samo potvrđuje da su svi kršćani od 33. g.n.e. rođeni duhom kao potomci slobodne žene - gornjeg Jeruzalema i da ih je trebalo biti brojčano više od zemaljske djece rođene po tijelu od Abrahama. Naime, u samo nekoliko dana, nakon izlijevanja svetog duha na kršćansku skupštinu broj duhovne djece je narastao na 5000 i iz dana u dan se sve više množio. Kad su ljudi iz drugih naroda (druge ovce) ušli u savez, taj je broj mnogostruko brzo rastao pa je po nekima čak premašio broj tjelesnih Židova. O tome je pisao jedan starješina iz 2. stoljeća. On se također kao apostol Pavle osvrće na Izaijino proročanstvo pa u svojoj poslanici kaže:

“Kliči, nerotkinjo koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata“. (...) ...[prorok nam] kaza da je naš narod izgledao napušten i od Boga ugrabljen, a sada, pošto povjerovasmo, brojniji smo od onih koji su mislili da imaju Boga“. (Pseudo-Klementova homilija II, st. 1-3).

Kad stvari sagledavamo iz kuta prvih kršćana onda je očito da Sarinu djecu tada nije sačinjavala jedna mala grupu od 144000 osoba, nego daleko brojnije veliko mnoštvo. Oni su kao narod i prije postojali. Bili su malobrojni poput malog stada, ali su povjerovali te su nakon izlijevanja svetog duha posvećeni kao punopravni Božji narod koji je počeo naglo brojčano rasti.

Moramo opet naglasiti da je samo Isus (Sin Božji) poput Izaka direktno rođen od Božje nebeske žene. Sva ostala ‘djeca’ u Isusovoj lozi se mogu nazivati njeni drugorazredni sinovi i kćeri kao što je za Saru bilo rečeno da će preko Izaka postati "mati mnogim narodima" (1.Mo 17:16, bi2-C). Izaija je napisao Izraelcima:

"Pogledajte Abrahama, oca svojega, i Saru, koja vas je u bolima porođajnim na svijet donijela." (Iz 51:2)

Naravno, Sara je Abrahamu rodila samo Izaka, ali je preko njegove loze - po drugim ženama - ‘rodila’ svu Izraelovu djecu. Tako sve žene koje su rađale svoje potomke predstavljaju Saru, a muževi predstavljaju Abrahama. No, kad je u pitanju 'nebeski (gornji) Jeruzalem' u ulozi Sare, onda u toj ulozi služe predstavnici Božje skupštine koji putem krštenja u vodi rađaju djecu koja primaju Božji (sveti) duh.

Prema tome, Isus (Izak) je prvorazredno sjeme koje je poteklo direktno od Jehove (Abrahama) i njegove nebeske žene (Sare). Svi ostali Božji sluge su drugorazredno sjeme koje se rađa u Kristovoj lozi. Kristova loza se najprije dijeli na dvanaest apostola preko kojih je dovedena u postojanje cijela duhovna nacija ‘Izrael’ koja broji ‘veliko mnoštvo’ sinova i kćeri. Zato slobodno možemo reći da smo svi mi kao vjerni kršćani djeca Božje nebeske žene - ‘gornjeg Jeruzalema’ (koji predstavlja Božju skupštinu). U vezi s tim Izaija je prorekao za sinove gornjeg Jeruzalema:

"Svi će sinovi tvoji biti poučeni od Jehove i velik mir imat će sinovi tvoji." (Iz 54:13)

Isus je taj redak namijenio svima onima koji ga budu slijedili. Rekao je:

"Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac, koji me poslao. I ja ču ga uskrsnuti (podići u vječni život) u posljednji dan. U Prorocima stoji napisano: ‘Svi će [sinovi] biti poučeni od Jehove’ (…) Zaista, zaista vam kažem: onaj tko vjeruje ima vječni život." (Iv 6:44-47)

Tako će sva Božja djeca biti poučena od Jehove i to preko prvorođenih ‘sinova’ što će biti posebno istaknuto u vrijeme posljednjeg tisućugodišnjeg dana. Tada će svi, i živi i uskrsnuli, dobiti priliku da uđu u Božju obitelj i da se tako i oni nazovu ‘Božjom djecom’ – sinovima i kćerima (Ri 8:21).