Article Index

 

Što nam duh svjedoči?

Pavle nastavlja ovu temu i kaže:

"Jer svi koje vodi Božji duh, to sinovi su Božji(…) Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja." (Ri 8:14,16)

Ponovno vidimo da pojmovi ‘sinovi’ i ‘djeca’ imaju zajednički korijen. Božji ‘sinovi’ su sastavni dio ‘djece’ Božje. Koga onda vodi Božji duh? Da li samo pojedince koji će pripadati klasi ‘novog neba’ ili sve kršćane kao članove duhovnog ‘Izraela’? Logično je zaključiti da sve kršćane treba voditi Božji duh, jer Pavle taj stavak povezuje s riječima koje je izgovorio neposredno prije toga, a gdje kaže:

"Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako Božji duh doista prebiva u vama. No ako tko nema duh Kristov, taj nije Kristov." (Ri 8:9)

Nitko ne može biti uključen u Kristovu obiteljsku lozu ako u njemu ne prebiva Božji duh. Sveti duh djeluje u različitim pravcima, tako da neki među Božjim narodom preuzimaju odgovorna nebeska mjesta u skupštini, a drugi istim tim duhom bivaju vođeni u manjim ali ipak važnim zadacima koje obavljaju kao pojedini udovi istog tijela (1.Ko 12:4-9,11,12; Iv 17:2). Suprotno Božjem duhu je duh ropstva koji uzrokuje strah zbog smrti. Nitko od nas kršćana nije primio taj duh ropstva, nego smo ...

"... primili duh posinjenja, duh koji nas potiče da vičemo: ‘Abba, Oče!’ Taj duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja." (Ri 8:13,15,16)

Zar se svi mi ne osjećamo potaknuti da se Jehovi obraćamo s Oče? On je Otac našeg života, a mi smo preko Kristove loze njegovi ‘sinovi’, njegova zakonita ‘djeca’ (He 12:8,9). Ako nismo Sotonina djeca, onda smo Božja djeca, a time i Božji sinovi (i kćeri). Ne postoji nešto između. Božji duh nam to želi svjedočiti putem Biblije.

Bog to već stoljećima govori svima koji se smatraju Kristovim sljedbenicima. Međutim, s novim tumačenjem koje je nastalo unutar zajednice 'Jehovinih svjedoka' se nitko još ne može smatrati Božjim djetetom osim onih izabranih koji bi jednog dana trebali vladati s Kristom. Zbog toga se dešava da se duh članova zajednice - pod utjecajem Watchtowera - uvijek iznova protivi Božjem duhu. Naime, dok Božji duh u njima svjedoči da su 'djeca Božja' oni to uvijek iznova negiraju u svojim mislima jer su drugačije poučeni. Tako njihov duh ili njihov um ne prihvaća to svjedočanstvo Božjeg duha. No, to sigurno ne umanjuje njihovo mjesto u Božjem narodu jer nas Bog gleda onako kako on hoće, a ne kako nas ljudi žele vidjeti prema nekom svom viđenju. Bog nas smatra svojom djecom i svojim sinovima bez obzira što nam to drugi pokušavaju osporiti. Jehova je tako unaprijed odredio, a ne čovjek. Pišući skupštini u Efezu, Pavle kaže:

"Jer unaprijed je odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove …" (Ef 1:5)

Ako smo svojom vjerom u Isusa usvojeni u Božju obitelj, onda nam nikakva ljudska nauka ne može spriječiti da to i budemo. Treba samo prihvatiti svjedočanstvo Božjeg duha i radovati se toj spoznaji koja svima nama daje jednu jasniju sliku od one koju smo do sada imali. No, možemo se radovati još nečemu što je obećano Božjoj djeci. Pavle nam u nastavku kaže:

"A ako smo djeca onda smo i nasljednici - nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili proslavljeni." (Ri 8:17)

Na koga Pavle ovdje misli kad spominje djecu koja će postati nasljednici? Da bi to bolje razumjeli trebamo vidjeti paralelu u vezi s nasljedstvom kojeg je Bog obećao Abrahamu. Abrahamu su dana obećanja o nasljeđivanju zemlje Kanaan. Njegov sin Izak je bio prvi nasljednik. Budući da je ta zemlja bila Božja, On je mogao reći Izraelcima:

"… jer zemlja pripada meni, a vi ste u mojim očima došljaci i pridošlice." (3.Mo 25:23)

Tu je zemlju Bog njima "dao u posjed", kao nasljedstvo, a njih je ‘posinio’ i uzeo ‘sebi u posjed’ (2.Mo 6:8; 5.Mo 15:4; 2.Mo 34:9; vidi Ri 9:4). Bog je kupio sebi sve prvence u Izraelu, kako bi preko njih cijelu naciju uvijek držao u svojem posjedu i vlasništvu (4.Mo 3:12). Izraelci su stoga bili Abrahamovi nasljednici jer su potekli preko Izaka, Jakova i Jakovljevih sinova. Nasljednici su time postali svi ‘sinovi Izraelovi’, a preko njih je cijela nacija dobila nasljedstvo u obećanoj zemlji (vidi Jr 49:1). Svi su bili Abrahamovo potomstvo ili njegova djeca. Budući da su pripadali Abrahamovom potomstvu imali su Bože pravo na obećanu zemlju. Tako su oni bili ‘nasljednici’ Abrahamovi, a ujedno i ‘sunasljednici’ s Izakom, Abrahamovim jedinorođenim sinom.

Ako je Jehova za Izraelsku naciju rekao: "Izrael je sin moj prvorođeni" onda je On preko Abrahamskog saveza postao Otac cijele nacije, a oni su postali njegovo ‘nasljedstvo’ koje je ‘posinio’ (2.Mo 4:22; Ho 11:1; vidi Ps 33:12; Iz 65:9; usporedi Ri 9:4). Židovi su dobili priliku da budu prvi ‘nasljednici Božji i sunasljednici Kristovi’ po pitanju Božjeg kraljevstva. To potvrđuje i Pavle kad kaže da je Židovima "prvo poklonio pažnju", i da je njih time prve ‘posinio’ odnosno ‘usvojio kao sinove’ i ‘izabrao za nasljednike’ (Ri 8:29; Ef 1:5,11). No Watchtower tumači da je Bog ‘prvo poklonio pažnju’ izabiranju klase od 144000 koja će vladati s Kristom, što očito ne može biti točno. Sam Pavle nije nikad govorio o tome da je Bog prvo poklonio pažnju određenoj povlaštenoj klasi kršćana koja bi se navodno trebala skupiti prije pojave drugorazredne klase kršćana.

Židovi su bili izabrani za prve nasljednike prije nego je u novi savez trebalo pozvati i druge narode. Naime, preko vjernih Židova kao ‘malog stada’ ili ‘malog ostatka’ vjernih sljedbenika Isusa Krista, je bilo moguće da se ostvari obećanje dano Abrahamu i njegovom potomstvu, naime da se ‘preko potomstva njegova blagoslove svi narodi na zemlji’ (1.Mo 22:18). Taj blagoslov se odnosi na mogućnost da i drugi narodi dobiju u nasljedstvo zemlju Božjeg kraljevstva. Izaija je tako prorekao da će "potomstvo [Božje simbolične žene] osvojiti narode" (Iz 54:3). Što to znači?  To znači da će svi narodi i njihova zemlja koju posjeduju postati nasljedstvo Božjih sinova. Tako bi svi narodi postali Božje nasljedstvo preko Abrahamovog potomstva, odnosno u duhovnoj liniji koja je išla preko Isusa, apostola i ‘malog stada’ židovskih kršćana.

Pavle je nežidovskim kršćanima naglasio činjenicu da po tom pitanju postoji jedan utvrđeni teokratski red. Kada misli na židovske kršćane on koristi zamjenicu ‘mi’, ‘naše’, a kad misli na druge narode onda koristi zamjenicu ‘vi’. Pogledajmo jedan takav primjer. Pavle je nežidovskim kršćanima u Efezu rekao:

"… u zajedništvu s [Isusom] smo i mi [Židovski kršćani] izabrani za nasljednike, unaprijed određeni prema naumu onoga koji sve čini po svojoj volji i odluci, da mi koji smo se prvi pouzdali u Krista budemo na hvalu i slavu Bogu. A i vi [nežidovski kršćani] ste se pouzdali u njega kad ste čuli riječ istine, dobru vijest o svojem spasenju i preko njega ste, kad ste povjerovali bili zapečaćeni obećanim svetim duhom, koje je jamstvo našeg nasljedstva, da Božje vlasništvo bude oslobođeno otkupninom…" (Ef 1:11-14; vidi 2:11,17,18; Jk 1:1,18)

Znači, drugi narodi su postali Božje vlasništvo koje je on dobio u posjed, preko vjerne službe apostola i drugih članova ‘malog stada’ židovskih kršćana. To je u skladu s proročanstvom u kojem se kaže da će Isus imati svoje potomstvo preko svojih prvih potomaka. Jehova mu je rekao:

"Duh moj koji je na tebi i riječi moje koje sam stavio u usta tvoja, neće se uzeti od usta tvojih ni od usta potomstva tvojega, ni od usta potomaka potomstva tvojega." (Iz 59:21)

Tako je Abraham preko Isusa postao "otac mnogih naroda", ali ne po tijelu nego po duhu. S tim je bilo povezano obećanje da će Abraham i njegovo potomstvo postati ‘nasljednicima svijeta’. Stoga su ‘nasljednici’ svi "koji se drže vjere Abrahamove", kako vjerni Židovi, tako i svi ostali ljudi iz drugih naroda koji su zajedno s njima postali Isusova djeca (vidi Ri 4:11-17).

Da bi naslijedili zemlju Božjeg kraljevstva trebamo pripadati Bogu, odnosno Božjoj djeci. Da bi pripadali Bogu, potrebno je imati zalog svetog duha. Bez tog Božjeg duha u sebi, bili bi izjednačeni s zlim naraštajem ljudi ovog svijeta koji pripada Sotoni. Mi smo Božja djeca, kojima je Bog odredio da ‘naslijede kraljevstvo’ (Mt 25:34). Stoga smo svi mi, koje vodi Božji duh, Božja djeca (kao što su samo duhovni Izraelci bili priznata Abrahamova djeca). Mi smo ‘nasljednici Božji’ (kao što su samo duhovni Izraelci bili nasljednici Abrahamovi), a također smo ‘sunasljednici Kristovi’ (kao što su duhovni Izraelci bili sunasljednici s Izakom – Abrahamovim jedinorođenim sinom) (Ri 8:17).

Sve ovo možemo bolje razumjeti kad koristimo izraz ‘građani’ i ‘sugrađani’. Svi smo mi određeni da budemo ‘građani Božji’ ili ‘građani’ Božjeg kraljevstva. Budući da je Isus kao kralj tog kraljevstva ujedno i njegov prvi građanin koji to kraljevstvo dobiva u nasljedstvo, mi smo njegovi sugrađani ili sunasljednici. To je u suglasnosti s obećanjem koje je povezano s Božjim kraljevstvom.

"Vjerom je Abraham, kad je bio pozvan, poslušao i otišao u kraj koji je trebao dobiti u nasljedstvo. Otišao je ne znajući kamo ide. Vjerom se kao došljak nastanio u obećanoj zemlji kao u tuđini i živio je u šatorima s Izakom i Jakovom, sunasljednicima istog obećanja. Jer očekivao je grad s pravim temeljima, kojemu je graditelj i tvorac Bog.“ (He 11:8-10)

Abraham je trebao dobiti u nasljedstvo obećanu zemlju. On je po tom pravu bio prvi nasljednik. Tu zemlju su u nasljedstvo dobili njegovi potomci, njegovi sunasljednici. Izraelci su bili Abrahamovi nasljednici, a ujedno i sunasljednici koji su to nasljedstvo dijelili sa svojim praocima Izakom i Jakovom. Svi su oni bili ‘sunasljednici’ istog obećanja. Kao što su Abrahamovi potomci bili nasljednici Abrahamovi, a sunasljednici s Izakom i Jakovom, tako smo i mi kao Božja djeca nasljednici Božji, a ujedno i sunasljednici Kristovi (većeg Izaka i Jakova) jer smo njegovi potomci. Biti sugrađanin ili sunasljednik s nekim znači dijeliti s tom osobom isto nasljedstvo, što ide u prilog Isusovom obećanju kojeg je dao pokajničkom zločincu koji je visio do njega na mučeničkom stupu, a kojemu je rekao: "bit ćeš sa mnom u raju“ (Lk 23:43; vidi Iz 65:9).

Bog je Isusu, svom prvorođenom Sinu, drugom Adamu, dao poslušne ljude u nasljedstvo i to preko novog saveza koji je upisan na našim srcima i naš um, a koji preko Božje riječi svjedoči našem duhu da smo posvećena djeca Božja (He 10:14-18). U skladu s tim su svi pravi kršćani kao Božja djeca ‘nasljednici Božji’ jer će putem otkupnine naslijediti ‘grad kojemu je graditelj i tvorac Bog’, a time i zemlju Božjeg kraljevstva. Budući da je to kraljevstvo nad zemljom Bog dao Isusu Kristu u nasljedstvo, ono je stoga Kristovo nasljedstvo.

Isus kao prvi Sin ima pravo da se vodi kao nasljednik sve zemlje koja mu je dana u ruke. Tako preko Isusa zemlju Božjeg kraljevstva nasljeđuju najprije izabrani ‘sinovi Božji’ koji će se smatrati ‘prvencima’. Svi ostali iz Božjeg naroda su ‘Božja djeca’, sinovi i kćeri. Naime, prvi sinovi su oni preko kojih se vodi neka loza, dok se na njihovu braću i sestre gleda kao drugorazrednu djecu, sinove i kćeri. No, i ta su druga djeca po zakonu imala pravo dobiti nasljedstvo (Lk 12:13). Tako će cijelo Isusovo duhovno potomstvo biti sunasljednici s Kristom. Kao sunasljednici Kristovi oni će dobiti rajsku zemlju u nasljedstvo. Isus je Božje nasljedstvo, kojeg je Bog dobio prilikom njegovog duhovnog rođenja. Bog mu je rekao:

"Ti si moj sin, ja sam danas postao otac tvoj." (He 1:5)

Isus kao prvi nasljednik nasljeđuje Kraljevstvo u ulozi Božjeg ‘prvorođenca’. Sve druge vjerne i poslušne osobe nasljeđuju Kraljevstvo kao članovi duhovnog Izraela koji će tvoriti organizaciju ‘novog neba i nove zemlje’. Krist kao jedinorođeni Sin ne može naslijediti položaj svog Oca kao suverena, ali kao drugi Adam može naslijediti Zemlju kao Božji posjed, tako da svi koji pripadaju Kristu su sunasljednici istog posjeda. Mi smo stoga nasljednici Božjeg obećanja. Budući da je Zemlja Jehovina, onda će svi koji imaju pravo živjeti na njoj biti Božji nasljednici s obzirom na Zemlju. To nasljedstvo dijelimo s Kristom kao njegovi sunasljednici. Naime, ako je Bog Zemlju dao Isusu da bude njen vladar, onda će ljudi koji dobiju svoj dio na zemlji vladati s Kristom nad tim posjedom i biti ‘sunasljednici Kristovi’.

Prema tome, kad Pavle spominje Božje sinove i djecu, ne misli na neku povlaštenu klasu ljudi, nego na sve vjerne osobe koji će se radovati blagoslovima Božjeg kraljevstva. Tako će svi vjerni sluge naslijediti zemlju preko Krista na što će imati pravo jer će biti njegovo duhovno potomstvo. On će zemlju kao nasljedstvo razdijeliti svima koji budu rođeni duhom u njegovoj obitelji. Samo će takvi naslijediti Kraljevstvo. Ostali ljudi koji budu uskrsnuti o uskrsnuću nepravednih, neće naslijediti zemlju Božjeg kraljevstva, već će kao stranci i tuđini dobiti svoj dio tek nakon što budu zapisani u knjigu života (Ot 20:7-9,12-15; 21:27; Ez 47:23).