Article Index

 

Čovjek okrunjen slavom i čašću

Svi ‘nasljednici’ Božjeg nebeskog kraljevstva imat će svjedočanstvo duha da su trpjeli u svom tijelu zbog Adamovog grijeha. No tada će u svom tijelu biti "proslavljeni".

"Stoga – kaže Pavle - smatram da patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti na nama." (Ri 8:18)

O kakvoj je ‘slavi’ riječ? Watchtower tumači da je riječ o počašćenoj ulozi kralja kojom će se proslaviti samo 144000 izabranih osoba. No, što kaže Biblija? Isus je molio Boga:

"Proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe (u tebi, IŠ, DK) prije nego je svijet postao." (Iv 17:5)

Isus je nakon smrti bio uskrsnut i proslavljen kao Sin Božji, a time i kao novi savršeni čovjek. Tada je dobio onu slavu koju je prije nastanka svijeta već imao prvi čovjek Adam kojeg je on sada zamijenio. To znači da je Isus kao zamjena bio u Bogu, tj. u Božjem umu kao drugi Adam te je daleko prije svog rođenja imao slavu vječnog života. Ljudi su također trebali dobiti slavu djece Božje tj. slavu vječnog života u neraspadljivom tijelu koju su imali u Bogu prije nego su se rodili na zemlji, a koju su prije rođenja izgubili po Adamu. Kao što smo prije rođenja već određeni za smrt, mi smo prije rođenja bili određeni za slavu vječnog života. Zato je Isus, kao posrednik vječnog života mogao reći da nam je dao (posredovao) tu slavu djece Božje koju je njemu dao Bog (Iv 17:22). On ju je dao tadašnjim vjernicima, ali i svima nama koji se još nismo rodili, jer smo tu slavu vječnog života imali u Bogu prije nego je svijet postao.

Prvi čovjek Adam je bio stvoren na sliku svog Stvoritelja (Ri 5:14; 1.Mo 1:27,28). Imao je slavu kao Božji sin koji je trebao vječno živjeti na zemlji zajedno sa svojim potomcima. Kad je počinjen prvobitni grijeh koji je ljude odvojio od vječnog života, čovjek ipak nije potpuno izgubio prvobitnu slavu pa je psalmista rekao Bogu:

"Što je čovjek (smrtni) da misliš na njega ili sin čovječji da se za njega brineš? Učinio si ga malo nižim od anđela; slavom i čašću okrunio si ga i postavio si ga nad djelima ruku svojih." (He 2:6,7; Ps 8:4-8)

Pavle je ove psalmistove riječi citirao kako bi ukazao da je Bog čovjeku dao čast da živi na planeti Zemlji i vlada njenim bogatstvom. No smrtni čovjek nije mogao ispuniti Božji naum na zemlji jer je izgubio prvobitnu slavu. Zato je Isus postao onaj čovjek koji je okusio smrt za svakoga. On je taj koji ‘dovodi mnoge sinove u slavu’. (sinovi - djeca, sinovi i kćeri). Zato je "prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda" (He 2:10,17). Svojim činom opravdanja je omogućio svakome tko vjeruje da bude okrunjen slavom i čašću kao savršeno ljudsko biće. Čovjek će tako pod vlašću Isusa Krista biti proslavljen slavom koju je imao kod Boga prije nego je učinjen grijeh.

"Zato ne posustajemo. Naprotiv ako se naš vanjski čovjek i raspada, onaj unutarnji obnavlja se iz dana u dan. Jer naša trenutna i laka nevolja, donosi nam sve veću vječnu slavu." (2.Ko 4:16,17)

‘Vječna slava’ je povezana sa savršenim vječnim životom u neraspadljivom tijelu nad kojim smrt više neće imati vlast. To je ono što poslušno čovječanstvo očekuje od Boga. Mi slavimo Boga otkrivajući njegovu slavu pred ljudima, a on će uskoro proslaviti nas i to pred nepravednim ljudima koji će također živjeti pod Božjim kraljevstvom. Pravedni ljudi sa vječnim životom u sebi će imati zadatak da nepravedne privode k pravdi. Naime, nepravedni ljudi tada još uvijek neće biti djeca Božja niti će imati slavno savršeno tijelo u kojem će prebivati vječni život. Druga smrt će imati vlast nad njima sve dok ne postanu priznati članovi Božje obitelji.

“Patnje sadašnjeg vremena“ su povezane sa svim razumnim stvorenjima koja potječu od Adama. Kad kaže da ‘stvorenje željno iščekuje’ tu promjenu, Pavle ne misli na nevjernike niti misli na kršćane u dalekoj budućnosti, nego misli na kršćane koji su još tada iščekivali Kraljevstvo jer su imali žarku nadu i želju da dočekaju trenutak kojeg su nazivali ‘objavljivanje sinova Božjih’. S tom nadom su tadašnji kršćani kao vjerna ‘stvorenja’ trebali živjeti i jačati svoju vjeru znajući da će samo vjerna stvorenja biti oslobođena od ropstva raspadljivosti i da će imati ‘slavnu slobodu djece Božje’ (Ri 8:19-21). To ističem jer Watchtower pogrešno tumači da se izrazom ‘vjerna stvorenja’ misli na sve pravednike,  a izrazom ‘novo stvorenje’ i ‘sinovi Božji’ samo na one pravednike koji će vladati s Kristom’. O tome Watchtower piše:

“Godine 29. n. e., savršeni čovjek Isus predstavio se Ivanu da ga krsti u rijeci Jordan. ”Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!‘ “ (Matej 3:16, 17, St). Tako je čovjek Krist Isus postao prvo novo stvorenje, pomazan da čini Božju volju.

Kasnije je, na temelju svoje žrtvene smrti, Isus postao posrednik novog saveza između Boga i izabrane grupe ljudi. Svaki od njih postao je ”novo stvorenje“, rođen Božjim duhom za nebesku nadu, s izgledom da vlada s Isusom u njegovom nebeskom Kraljevstvu (2. Korinćanima 5:17, Šarić; 1. Timoteju 2:5, 6; Jevrejima 9:15). Kroz stoljeća su ti pomazani, duhom rođeni kršćani bili sakupljani u jedinstvo s Kristom kao prava kršćanska skupština, koja je i sama novo stvorenje. (...) Njegovi članovi, čiji broj konačno iznosi 144 000, pojedinačno se moraju ’obući u novoga čovjeka, stvorena na sliku Božju u istinskoj pravednosti i svetosti.‘“ (Stražarska kula, 1.1.1993. str.5,6)

Ovakvo tumačenje nije usklađeno s Biblijom. Iako sva razumna stvorenja uzdišu u boli zbog svog raspadljivog nesavršenog stanja ipak samo vjerna ‘stvorenja’ imaju spoznaju po kojoj iščekuju oslobađanje putem otkupnine svjesni zbog čega ih je Bog podložio raspadljivosti. Ujedno samo oni kao vjerna stvorenja imaju radost jer znaju da će ih Bog proslaviti i osloboditi stanja raspadljivosti i smrti. Zato ‘stvorenje’ o kojemu Pavle ovdje govori je svaki pravi kršćanin koji je ‘stvoren’ ili ‘rođen’ svetim duhom. Takva stvorenja žive u nadi i očekivanju ostvarenja Božjeg obećanja. To nisu oni koji su postali vjernici tek od 1935. godine i to samo unutar zajednice Jehovinih svjedoka. Ne, to je ‘stvorenje’ – čovjek vjere – čovjek koji polaže svoju vjeru i nadu u Krista i Božja obećanja, a takvih je bilo kroz cijelu povijest. Iako ih većina (u svom neznanju) isključivo vide samo unutar svoje kršćanske zajednice, oni se nalaze i u svim drugim kršćanskim zajednicama pa makar oni bili u manjini. Watchtover to nije mogao osporiti pa je u gornjem tekstu napisao:

Kroz stoljeća su ti pomazani, duhom rođeni kršćani bili sakupljani u jedinstvo s Kristom kao prava kršćanska skupština“.

Naime, ako kroz stoljeća nije postojala zajednica koja je bila identična zajednici Jehovinih svjedoka, nego je po učenju i drugim stvarima više bila slična nekim današnjim kršćanskim zajednicama, onda su se kroz cijelu povijest kršćanstva pravi kršćani nalazili u sastavu raznih institucionalnih zajednica i grupa a ipak pripadali “pravoj kršćanskoj skupštini“. Ta prava skupština nije nikakva kršćanska institucija sa svojim zidovima jer ona nadilazi svaku instituciju i njihove zidove koje su sami podignuli. Samim tim se ne može govoriti da danas postoji jedna prava kršćanska institucija (religija) jer se pravi kršćani i prije i sada nalaze u svakoj od kršćanskih zajednica.

Prema tome, točno je da je prava kršćanska skupština postojala kroz stoljeća jer Isus nije ustanovio svoju skupštinu kao fizičku instituciju nego kao univerzalnu zajednicu vjernika. Ono što je bitno istaknuti je činjenica da su se pravi kršćani “sakupljali u jedinstvo s Kristom“ iako su bili članovi razjedinjenih crkava. Samim tim se zajednicu Jehovinih svjedoka može smatrati samo jednom od mnogih samostalnih skupština koje su međusobno odvojeni institucionalnim zidovima. Unutar svake od takvih autonomnih skupština ili zajednica se mogu nalaziti, ne samo pravi kršćani kao dio Kristove univerzalne skupštine, nego i oni koji su predočeni kukoljem. Vjerna stvorenja bi trebala znati da su u zajedništvu s Kristom.

"Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje; ono što je staro prošlo je, gle, novo je nastalo" (2.Ko 5:17).

Za židovske kršćane koji su bili rasijani po svijetu Jakov je rekao da su "prvine među stvorenjima njegovim" (Jk 1:1,18; usporedi Iv 11:50,52). Oni su pripadali narodu koji je prvi od svih duhom rođenih ‘stvorenja’ dobio prednost da uđe u Božju obitelj preko Krista. Zajedno sa njima sva Božja vjerna stvorenja još uvijek iščekuju ‘slavu’ koja će se objaviti na svima njima. Riječ je o slavi koja će se objaviti na tim ‘novim stvorenjima’ kad dođe Božje kraljevstvo. Ta ‘stvorenja’ su ‘Božja djeca’ koja su "primila duh posinjenja". Stoga ih se naziva i ‘Božjim sinovima’ (Ri 8:14,15; usporedi s 8:16).

Posinjenje’ je izraz koji se koristi u slučaju usvajanja djeteta. Budući da taj izraz u sebi ima sinonim ‘sin’ (posinjenje) onda se za takvu Božju djecu (sinove i kćeri) kaže da su Božji ‘sinovi’. ‘Izraelci’ su kao narod bili ‘posinjeni’ ili usvojeni kao prvi sinovi, pa je razumljivo da su svi kršćani trebali ‘primiti duh posinjenja’ preko Krista (Ri 9:4). Iako su kršćani primili duh posinjenja to ih nije oslobodilo od smrtnog stanja u kojem se nalaze i sva ostala stvorenja koja zbog toga ‘zajedno uzdišu i u boli su sve do sad’ (Ri 8:22). Budući da se još uvijek i vjerna stvorenja nalaze u istoj situaciji u kojoj također uzdišu, ona kao takva, za razliku od ostalih stvorenja, žive u iščekivanju imajući nadu u svoje oslobođenje. Iako su oni kao Božja djeca "primila duh posinjenja", oni još uvijek žive u nadi "očekujući posinjenje" (Ri 8:15 usporedi s 8:23). Naime, oni moraju čekati da taj duh posinjenja u njima bude potvrđen. To je isto kao i čekanje uskrsnuća. Job je u svojoj patnji zaželio umrijeti pa je rekao: “Sve dane vremena koje mi je određeno čekat ću dok ne dođe oslobođenje moje.“ (Job 14:14). Tako je Job, kao vjerno stvorenje koje je zbog patnji uzdisalo u sebi, gledao u budućnost očekujući posinjenje tj. promjenu iz smrtnog i nesavršenog stanja u jedno slavno i neraspadljivo stanje. Tu promjenu očekuju svi kršćani koji su umrli, a koji su još za vrijeme svog života putem dobre vijesti primili svjedočanstvo da su ‘prešli iz smrti u život’. Naime, iako vjerni ljudi po tom svjedočanstvu imaju u sebi zalog vječnog života, oni i dalje umiru i očekuju vječni život koji će im biti potvrđen u Božjem kraljevstvu (Iv 5:24; 1.Ko 15:53,54). Ta je promjena povezana sa činom ‘posinjenja’ o kojem je Pavle govorio u poslanici Rimljanima.

Pavle u 8. poglavlju u stavcima 1-17, spominje dvije grupe ljudi, jednu koja živi po duhu i drugu koja živi po tijelu. Kad  govori o ovoj grupi koja živi po duhu onda u stavcima 18-21, najprije u prvom licu množine opisuje sadašnje stanje u kojem se nalaze sva vjerna ‘stvorenja’, a zatim spominje promjenu koju oni očekuju:

1.lice (8:18)      "patnje sadašnjeg vremena nisu ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti na nama"

Ovu misao proširuje govoreći u nastavku u trećem licu množine o ‘nama’ kao ‘stvorenju’:

3.lice (8:19)      "Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje Božjih sinova…"

3.lice (8:20,21):  "pružena je nada da će i sâmo stvorenje (…) dobiti slavnu slobodu djece Božje …"

Vidjeli smo da izraz ‘Božja djeca’ i ‘Božji sinovi’ nose u sebi jednu te istu misao. Stoga se vjerna stvorenja koja su ‘primili duh posinjenja’ još u ovom poretku mogu nazivati Božja djeca ili Božji sinovi. Oni kao vjerna ‘stvorenja’ očekuju da to bude potvrđeno jednim posebnim činom kojeg Pavle naziva ‘objavljivanje Božjih sinova’ ili pravomoćno ‘posinjenje’ koje će se javno ‘objaviti’ tek u Božjem kraljevstvu, kao što se vidi u usporedbi između 19. i 23. stavka:

3.lice (8:19)   "Jer (vjerno) stvorenje željno iščekuje objavljivanje Božjih sinova..."

1.lice (8:23)   "mi (vjerna stvorenja) u sebi uzdišemo (…) željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega (smrtnog) tijela putem otkupnine"

Usklađivanjem ovih stavaka u kontekstu u kojem su napisani dolazimo do zaključka da:

         Objavljivanje Božjih sinova           je           POSINJENJE

Budući da vjerna ‘stvorenja’ uzdišu u sebi zbog svog smrtnog stanja onda je razumljivo da oni očekuju ‘slavu koja će se objaviti na njima’. Kad u trećem licu spominje tu istu misao onda Pavle kaže da to ‘stvorenje’ čeka ‘objavljivanje Božjih sinova’. Na prvi pogled se može steći dojam kao da jedni čekaju druge, odnosno da stvorenje čeka Božji sinove. Ali, ako dublje uđemo u bit onoga što je Pavle govorio tada vidimo da ‘stvorenje’ ne čeka Božje sinove jer su i sami sinovi Božji, nego to ‘stvorenje’ čeka trenutak i čin objavljivanja, misleći pri tome na sebe kao one koji će doživjeti da budu ‘objavljeni za Božje sinove’ (i kćeri), odnosno ‘posinjeni’. To je isto kao da je Pavle rekao:

“Jer vjerno stvorenje, željno iščekuje objavljivanje Božjih sinova“.

Zamislimo jednu drugu situaciju kako bi to objasnili. Naime, polaznici misionarske škole (vjerna stvorenja) jedno određeno vrijeme pohađaju misionarski tečaj. Oni željno iščekuju diplomiranje razreda misionara kojem pripadaju, a time i objavljivanje Božjih misionara. Diplomiranje je čin kojim se objavljuje tko je od njih primljen u misionarsku službu. Zato polaznici čekaju svoju diplomu kojoj se unaprijed raduju. Tako se i kršćani koji pripadaju razredu vjernih stvorenja unaprijed raduju očekujući posinjenje ili čin objavljivanja Božjih sinova koji će s tom objavom postati punopravni članovi Božje obitelji. Tim činom će primiti vječni život u slavnom neraspadljivom tijelu. Vjerna stvorenja, su svjesni toga da ih je Jehova podložio ispraznosti ili raspadljivosti i zato čekaju svoje ‘posinjenje’ (objavljivanje Božjih sinova) jer znaju da je posinjenje povezano s oslobađanjem od ropstva raspadljivosti tijela putem otkupnine.

Pavle zato na dva načina izražava o kakvom se oslobođenju radi. Prvi put (u st. 19,21) spominje ‘stvorenje’, a drugi put (u st. 23) sve one koji imaju ‘duh posinjenja’:

"Jer stvorenje željno iščekuje (…) da će (…) (putem otkupnine) biti oslobođeno robovanja raspadljivosti."

"Mi koji imamo prvine, naime duh, očekujemo (…) oslobađanje od svojega (raspadljivog) tijela putem otkupnine."

Ove dvije rečenice ne prave razliku između dvije klase vjernika i dvije vrste oslobađanja. Riječ je o jednoj jedinstvenoj situaciji izraženoj iz dva različita kuta. Ako ‘stvorenje’ čeka da bude oslobođeno od ‘robovanja raspadljivosti’ onda je to isto što i ‘oslobađanje od svog tijela’ koje je podložno ropstvu raspadljivosti (2.Ko 5:2-4).

Međutim, kad Jehovini svjedoci čitaju svoj NS prijevod koji u 21. stavku kaže da će se vjernici 'osloboditi svojega tijela putem otkupnine, onda imaju u mislima tumačenje Watchtovera o napuštanju fizičkog (materijalnog) tijela grupe ljudi od 144000 koji bi trebali živjeti na nebu u nebeskom nematerijalnom tijelu. No, takvu nauku nisu imali prvi kršćani. Da bi podupirao to svoje krivo učenje Watchtower je umjesto izvornog teksta, u djelu u kojem stoji

"otkupljenje svojega tijela",  

dodavali riječ 'oslobađanje' i napisali

 "oslobođenje od svojeg (fizičkog) tijela" 

Takvom izmjenom teksta su htjeli reći da su upravo to očekivali prvi kršćani (vidi Stražarska kula, 1.1.2007. str.31). Međutim, kad se oslobodimo bilo kojeg doktrinarnog učenja, onda u gornjim citatima vidimo da je riječ o jednim te istim vjernim ljudima. Kad nastupi vrijeme ‘objavljivanja Božjih sinova’ onda će ‘stvorenje’ dobiti tu slavnu slobodu Božje djece. Očekivanje vlastitog ‘posinjenja’ je isto što i čekanje trenutka kada za sva stvorenje treba nastupiti taj zajednički čin potvrđivanja ili ‘objavljivanja Božjih sinova’.  

OBJAVLJIVANJE SINOVA BOŽJIH

posinjenje = slava = vječni život = otkupljenje od raspadljivog tijela 

Izraz ‘objavljivanje Božjih sinova’ opisuje isto što i izraz ‘slava koja će se objaviti na nama’. Ta ‘slava’ je povezana sa ‘slavnom slobodom djece Božje’. Sloboda je povezana sa ‘oslobađanjem od svog smrtnog tijela putem otkupnine’ kojom će se javno ‘objaviti’ onaj tko je posinjen.

‘Posinjenje’ će biti ‘objavljeno’ na način što će stvorenja saznati za radosnu vijest da su oslobađana od ropstva raspadljivosti. To se odnosi samo na one koji su prethodno već ‘primili duh posinjenja’ čime su već sada primljeni u Božju obitelj. No sam čin posinjenja je događaj kojim će takve vjerne osobe pravomoćno postati punopravni članovi Božje obitelji što znači da će tim činom ‘posinjenja’ (poput zajedničkog čina posvećenja) biti oslobođeni od svog smrtnog tijela putem otkupnine. Taj čin ima vjerojatno vezu sa zajedničkim krštenjem u Krista kada će u jedan tren nastati 'novi narod' (usporedi 1.Ko 10:2-4; 1.Sol 4:16,17).

Prema tome, ‘stvorenje’ čeka trenutak kada će ih Bog očitovati i prihvatiti kao svoju zakonitu djecu. Taj događaj ili čin Pavle naziva ‘objavljivanje Božjih sinova’. Tada će se javno ‘objaviti’ ono što je bilo sakriveno u nama, a to je duh posinjenja kojim je stavljen zalog vječnog života u naša srca. Taj duh je sakriven u tom smislu što ostaje u nama kao zalog do vremena kad se treba javno objaviti ono što jesmo – Božja djeca. Tada ćemo biti proslavljeni kao vjerna stvorenja koja imaju vječni život u sebi. 

Isus je nakon krštenja u duhu imao u sebi duh posinjenja koji ga je činio Božjim Sinom, ali je ipak trebao čekati svoje uskrsnuće u život vječni da ga Bog proslavi i proglasi kao svog Sina (Ri 1:4). Kada su njegova nevjerna polubraća tražila od njega da se ‘pokaže svijetu’ Isus im je rekao:

"Moje vrijeme još nije došlo." (Iv 7:4-6)

Vrijeme kad se Isus trebao ‘objaviti’ kao Sin Božji je trebalo nastupiti u budućnosti. Zbog toga je duh posinjenja kojeg je Isus dobio prilikom krštenja bio sakriven od svih koji nisu vjerovali u njega. Oni koji su ga prezirali i mrzili nazivali su ga Belzebubom. Zato je on rekao svojim učenicima koji su uskoro trebali primiti duh posinjenja:

"Ako su domaćina nazivali Belzebubom, koliko će više ukućane njegove! Dakle, ne bojte ih se; jer ništa nije pokriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati." (Mt 10:24-26)

Da je Isus zaista Božji Sin bilo je otkriveno nakon njegovog uskrsnuća. Isus je tek tada bio proslavljen kao Božji Sin ‘slavom koju je imao (u Bogu) prije nego je svijet postao’ (Iv 17:5). To su spoznali ne samo oni koji su povjerovali u njega nego i njegovi neprijatelji i nevjernici. Isus se tada pojavio i svom bratu Jakovu kako bi tog nevjernika uvjerio da je on Krist, Sin Božji (1.Ko 15:7). Međutim, mnogima će to biti otkriveno kad Isus uskoro dođe u svojoj slavi "u onaj dan kad se sin čovječji treba otkriti" (Lk 17:30, bi2-C; Mt 24:30; 2.So 1:7). Iščekivanje tog događaja je povezano s očekivanjem ‘novih nebesa i nove zemlje’ (2.Pe 3:10,13). Nakon što se Isus objavi svijetu nastupa trenutak kada će se objaviti i ostali koji pripadaju Božjoj obitelji. Tada će se ‘otkriti’ tko su Božja djeca.

Međutim kad govorimo o objavljivanju Božjeg Sina u njegovoj slavi koju će imati i ostala Božja djeca onda znamo da se Isus objavio u tom svjetlu tek nakon uskrsnuća kad je u njemu objavljen vječni život. Tako čitamo:

“[Bog je po svojim prorocima govorio]… o Sinu svojemu, koji je po tijelu potomak Davidov, a koji je snagom duha svetosti bio proglašen Sinom Božjim kad je bio uskrsnut od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ (Rim 1:3,4)

“I riječ (Božja zamisao) je postala tijelo (utjelovila se u Isusu) i prebivala je među nama i gledali smo (prilikom preobraženja i nakon uskrsnućaslavu njegovuslavu (vječnog života) koju je imao kao jedinorođenac od Oca.“ (Iv 1:14)

“Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo očima svojim vidjeli (prilikom preobraženja i nakon uskrsnuća), što smo promatrali i što su ruke naše opipale, s obzirom na riječ života (da, život je objavljen, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam vječni život koji potječe od Oca i koji nam je objavljen).“ (1.Iv 1;1,2)

Kao što vidimo Isus je proglašen ili potvrđen 'Sinom Božjim' nakon uskrsnuća kada je u njegovom tijelu objavljen vječni život a poništena smrt, čime je stekao slavu neraspadljivog života. Po njegovom primjeru će se Božja 'nova stvorenja' objaviti kao Božji sinovi (pojedinačno) ili svi zajedno kao Božja djeca tako što će dobiti slavu neraspadljivog života koja će se moći vidjeti i opipati. Na taj će način i u njima biti objavljen vječni život kao što je bio objavljen u Isusu Kristu. Zato svi zajedno čekaju proglašenje ili 'objavljivanje' te slave vječnog života u njima, što Pavle opisuje kao pojedinačno 'objavljivanje sinova Božjih'. 

Objavljivanje Božjih ‘sinova’ je isto što i objavljivanje Božje ‘djece’ jer smo vidjeli da ta dva izraza – ‘sinovi’ i ‘djeca’ - opisuju sve one koji su članovi mnogobrojnog duhovnog ‘Izraela’. Božja vjerna ‘stvorenja’ rođena svetim duhom znaju da ‘njihovo vrijeme još nije došlo’ i zato još uvijek iščekuju vrijeme kada će ih Bog objaviti i proglasiti kao svoju djecu. To će se desiti na dan oslobođenja otkupninom, "… za spasenje koje je spremno objaviti se u posljednjem vremenu" (1.Pe 1:3-5; Mt 12:8).

Svi oni koji su ‘pouzdali u Krista, kad su čuli riječ istine, dobru vijest o svom spasenju" su ‘zapečaćeni obećanim svetim duhom (…) da bi kao Božje vlasništvo [Božja djeca] bili oslobođeni otkupninom’ (Ef 1:13,14). Tako su svi Božji sluge ‘zapečaćeni’ na način da su im čela obilježena ‘pečatom’ za spasenje na dan oslobođenja otkupninom koje će se desiti u posljednjem vremenskom razdoblju (Ef 4:30; Ot 9:4). Taj pečat je povezan s našom nadom:

"Jer u toj smo nadi spašeni. Ali nada koja se vidi nije nada, jer kad čovjek nešto vidi, da li se tome nada?" (Ri 8:24)

Ono što se sada ne vidi bit će uskoro ‘objavljeno’ ne samo nama nego i uskrsnulim nepravednicima koji će živjeti pod Božjim kraljevstvom. Oni koji su čak u neznanju mrzili i proganjali Božje sluge moći će napokon vidjeti protiv koga su se borili.

Pravednici će putem otkupnine biti oslobođeni od svog nesavršenog i grešnog tijela, dok će ti isti nepravednici i dalje biti u vlasti druge smrti, odnosno u vlasti kazne smrti. Svim će nepravednicima, koji će tada živjeti na zemlji, biti objavljeno tko su to Božja djeca od kojih će se oni i dalje razlikovati. Zato je Ivan napisao:

"Zato svijet ne pozna nas, jer nije upoznao [Boga]. Ljubljeni, sada smo djeca Božja, ali još se nije pokazalo (ili ‘objavilo’) što ćemo biti." (1.Iv 3:1,2a)

Ivan ovdje svojim suvjernicima želi reći da nas svijet ne pozna kao djecu Božju, što je i razumljivo. Njima je to još uvijek sakriveno jer svi oni, odnosno mi, u kojima je duh posinjenja, sami još uvijek očekujemo da budemo javno objavljeni kao Božja djeca, Božji sinovi. Do tada ćemo (poput Isusa do njegovog proslavljenja) i dalje živjeti kao i svi drugi ljudi ovog svijeta koji žive u ropstvu raspadljivosti i (prve) smrti. Po tom smo pitanju izjednačeni s njima i zato nas svijet ne pozna kao Božju djecu. Ni Isusa mnogi nisu poznavali kao Božjeg sina dok nije proglašen ili objavljen nakon uskrsnuća.

Ova misao: ‘još se nije pokazalo [ono] što ćemo biti’, ukazuje da se još na nama nije manifestiralo ili objavilo da smo djeca Božja koja bi po toj činjenici trebala biti na višem stupnju postojanja kao i prvi čovjek koji je dobio prednost da vječno živi. Iako s uvjerenjem tvrdimo da po Kristu (drugom Adamu) imamo nadu u vječni život, to je ono što se još nije pokazalo. To će se pokazati tek u Božjem kraljevstvu kada će se javno objaviti ili objelodaniti da smo djeca Božja koja po Kristu - našem ‘Vječnom Ocu’ - imaju sva prava na vječni život i blagoslove kraljevstva. Tada ćemo poput Isusa biti proglašeni Božjom djecom. Zato u nastavku Ivan piše:

"Znamo, da ćemo, kad se on pokaže [objavi] biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti upravo onakvog kakav jest." (1.Iv 3:2b)

Iako znamo da je Isusa "Bog uskrsnuo od mrtvih te da se više neće vratiti u raspadljivost" i da "…smrt više nema vlast nad njim", mi ćemo se posebno radovati kad ga ‘vidimo upravo onakvog kakav jest’ – neraspadljivog i besmrtnog (Dj 13:34; Ri 6:9). Izraz ’vidjeti’ u ovom kontekstu može značiti - potpuno spoznati i razumjeti dar vječnog života jer ćemo ‘biti poput Isusa’ – našeg ‘Vječnog Oca’ koji će nam u ulozi ‘posljednjeg Adama’ posredovati vječni život (1.Ko 15:45). ‘Poput njega’ i mi ćemo kao njegova djeca pobijediti smrt i dobiti neraspadljiv vječni život.

Isus je prvi ‘čovjek’ koji je pobijedio ‘smrt i raspadljivost’ i time otvorio vrata za sve nas dajući nam nadu da i mi to možemo postići, ali samo po njemu kao Božja djeca. To je ono što bi svi vjerni kršćani u svojoj nadi trebali iščekivati jer će se na taj veličanstveni način naš nebeski Otac Jehova proslaviti na nama u koje je stavio svoj i Kristov duh (Ri 8:9).

Objavljivanje Božjih sinova je povezano i sa slavom koja će se pokazati na poslušnim stvorenjima. Zato se mi (1.lice) nadamo "da će stvorenje (mi u 3. licu) biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i imati slavnu slobodu djece Božje" (Ri 8:21,22). Dobivanje vječnog života na dar je povezano sa činom kada će Bog svoju djecu (uskrsnule i žive) usvojiti i potvrditi kao svoje priznate sinove kao što je to bilo s Isusom (Ri 1:4; (1.Ko 15:51-53). U vezi toga Pavle piše:

"… jer nas je [Bog] prije postanka svijeta (prije nego smo rođeni) izabrao da budemo u zajedništvu s njim [Kristom], da bi smo bili sveti i neokaljani pred njim u ljubavi. Jer unaprijed je odredio da nas preko Isusa Krista usvoji kao sinove…" (Ef 1:4,5)

Prije postanka svijeta Bog je u svom naumu imao sliku savršenog čovjeka (drugog Adama) koje će mu dovesti natrag savršeno potomstvo. Tada je imao i našu sliku, sliku savršenih stvorenja, koji će u potpunosti odgovarati Božjem prvobitnom naumu, pa smo stoga ‘unaprijed određeni’ za ‘nasljednike zemlje’ u zajedništvu s Kristom kao kraljem koji je također prije svog rođenja imao tu slavu u Bogu (Ps 37:4,29; Ez 47:14). Svi koji budu dostojni toga, spadaju u tu unaprijed izabranu grupu ljudi iz svih naroda, plemena i jezika.

Da bi smo znali da pripadamo Božjoj svetoj obitelji, moramo imati zalog ili svjedočanstvo duha. Taj duh mora svjedočiti našem duhu da smo djeca Božja. Naš duh je stanje našeg uma koje je činom krštenja dobilo svjedočanstvo o tome da smo pozvani da naslijedimo Kraljevstvo. Ono što treba doći u skladu s Božjim obećanjem je slavni vječni život pod Božjim kraljevstvom.

Božji sveti duh je u prvim kršćanima svjedočio o toj Božjoj namjeri, što potvrđuju njihova očekivanja koja su iznosili kroz dobru vijest. Zato se ne može prihvatiti tvrdnja Watchtowera da je sveti duh kod prvih kršćana svjedočio o njihovoj nadi u nebeski život gdje bi služili kao Isusovi suvladari. Ako se nama danas uporno tvrdi da svi oni, koji ne ulaze u broj od 144000, nisu djeca Božja nego ‘stranci’ i ‘tuđinci’ onda nam se uskraćuje svjedočanstvo Božjeg duha. Protiv svoje volje moramo tvrditi da nismo ono za što nas Bog smatra, dok tisuće njih zbog takvog tumačenja tvrde da su izabrani za kraljeve iako za to nemaju nikakvo svjedočanstvo od Boga. No, do sada smo iznijeli mnogo argumenata koji idu u prilog činjenici da je nada prvih kršćana bila povezana sa spasenjem od ovog zlog poretka, a ne s odlaskom na nebo. Što je onda podrazumijevalo kršćansko krštenje prvih kršćana? Razmotrimo to u drugom dijelu...