Article Index

Božja djeca i Božji sinovi (2.dio)


Krštenje


Krštenje u vodi i krštenje u duhu – u čemu je razlika. Watchtower tvrdi da svi kršćani stupaju na put spasenja svojim krštenjem u vodi dok je rođenje duhom prilikom krštenja ograničeno samo za one članove nebeske klase koji će se naći među 144000 izabranih. O tome piše:

“Što se tiče krštenja u svetom duhu, neposredno prije svog uzašašća Isus je obećao svojim učenicima: ”Vi ćete ne za mnogo dana nakon ovoga biti kršteni u svetom duhu“ (Djela apostolska 1:5, 8, NW). Uskoro nakon toga, to obećanje se ispunilo. Sveti duh sišao je na oko 120 učenika sakupljenih u gornjoj sobi u Jeruzalemu dok je Isus, s neba, provodio svoja prva krštenja u svetom duhu (Djela apostolska 2:1-4, 33). Sa kojim rezultatom? Učenici su postali dio Kristovog duhovnog tijela. Kao što objašnjava apostol Pavao, ”jednim duhom svi [su] kršteni u jedno tijelo“ (1. Korinćanima 12:13, NW). U isto vrijeme bili su pomazani za buduće kraljeve i svećenike u Božjem nebeskom Kraljevstvu (???) (Efežanima 1:13,14; 2.Timoteju 2:12). Sveti duh služio je i kao početni pečat ili zalog tog slavnog budućeg nasljedstva, ali to nije bilo sve (2. Korinćanima 1:21, 22). Nekoliko godina ranije, Isus je rekao Nikodemu: ”Ako se netko ponovo ne rodi, ne može vidjeti kraljevstvo Božje. (...) Ako se netko ne rodi iz vode i duha, ne može ući u kraljevstvo Božje“ (Ivan 3:3, 5, NW). Sada je 120 ljudi bilo ponovo rođeno. Pomoću svetog duha, bili su usvojeni kao duhovni sinovi Božji, Kristova braća (Ivan 1:11-13; Rimljanima 8:14, 15). Sve te djelatnosti svetog duha bile su na svoj jedinstveni način divnije od čudâ. Osim toga, za razliku od nekadašnjih čuda, sveti duh nije prestao djelovati nakon smrti apostola, nego je nastavio biti aktivan sve do našeg vremena. Jehovini svjedoci imaju prednost da se među njima nalaze posljednji duhom kršteni članovi Kristovog tijela, koji služe kao ”vjerni i razboriti rob“ na pripremanju duhovne hrane u pravo vrijeme (Matej 24:45-47, NW).“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str 14,15).

Ovdje su opisani svi rezultati krštenja svetim duhom. Međutim jedan od njih se ne uklapa u opis. Riječ je o postavljenu vjernika za buduće kraljeve i svećenike. Biblija to nigdje ne tvrdi već otkriva detalje koje Watchtower do sada nije razmotrio u svom izvornom kontekstu. Krštenje u vodi i svetom duhu je od samog početka imalo jednako značenje za sve članove skupštine, bez obzira na njihovu službu koju su vršili u skupštini. To se nije trebalo mijenjati sa idejom da se krštenjem nove vjernike uvodi u zajedničku službu suvladara budućeg kraljevstva. Kršćansko krštenje koje je uveo Isus nakon svog uskrsnuća se razlikuje od krštenja koje je provodio Ivan Krstitelj. Kad bi se danas kršćani krstili samo u vodi, to bi više sličilo Ivanovom krštenju koje je imalo simbol pokajanja s obzirom na stari savez (Dj 19:4). Ono je bilo namijenjeno samo za tjelesne Židove i obraćenje koje su sami morali poduzeti 'radi opraštanja grijeha' (Lk 3:3). Zato se svi oni koji se danas podvrgavaju krštenju u vodi imaju pravo pitati u čemu je razlika njihovog krštenja od krštenja Židova.

Razlika ne postoji ako se tim krštenjem ne rađamo svetim duhom i ne ulazimo u novi savez po kojem se poništava nasljedna kazna smrti. Kad osoba ne bi bila rođena svetim duhom, njeno krštenje ne bi imalo novo značenje u povezanosti s novim životom u Kristu po kojemu smo oslobođeni Adamove kazne. Prije bi imalo sličnosti s Ivanovim krštenjem i čišćenjem od grijeha.

Ivan Krstitelj je dobio od Boga saznanje da je njegovo krštenje u vodi samo ograničenog karaktera od krštenja kojeg će provoditi Isus. Bilo mu je rečeno:

Na koga vidiš da duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti svetim duhom. (Iv 1:32,33)

Ivanovo krštenje je Židove vraćalo u tor Božjeg stada koje je na dan Pedesetnice trebalo biti posvećeno svetim duhom. Oni malobrojni Židovi koji su se krstili u vodi, svojim su se krštenjem vraćali u Božji tor u okvire saveza s Bogom. Isus je o njima govorio kao o ‘malom stadu’ (Lk 12:32). Prije nego je uzašao na nebo rekao je apostolima:

Jer Ivan je krstio vodom, a vi ćete nedugo nakon ovih dana biti kršteni svetim duhom.” (Dj 1:5)

Zanimljivo je da su oni koji su prvi bili kršteni svetim duhom već bili kršteni u vodi u znak pokajanja. Oni se nisu trebali ponovno podroniti pod vodu da bi bili kršteni svetim duhom jer su sa krštenjem u vodi vratili svom Bogu. Znači da je krštenje u vodi koje su prije Isusove smrti provodili Ivan Krstitelj i Isus, bilo potrebno, ali ipak nedovoljno za spasenje jer nije uključivalo rođenje duhom pod novim savezom (Iv 3:22-26). Naime, pokajanje i obraćenje su mogli sami poduzeti za sebe, ali ono što nikako nisu mogli sami postići je božanska strana spasenja koja se postiže krštenjem u svetom duhu, tj. rođenjem kojim kršteni ulaze u novi savez i postaju Božja djeca oslobođena ropstva smrti. Taj novi život u sebi ne možemo sami postići jer je to “dar Božji“ (Ef 2:8-10; Iv 6:53,54).

Da li je onda naše krštenje potpuno, ako se krstimo samo u vodi? Nije potpuno. Zašto? Pogledajmo što je Pavao učinio kad je u Efezu pronašao neke učenike, njih dvanaestak. Rekao im je: "‘Jeste li primili sveti duh kad ste postali vjernici’? Oni su mu odgovorili: ‘Nismo ni čuli da postoji sveti duh’. Nato ih je upitao: ‘Kojim ste se krštenjem onda krstili’? Odgovorili su: ‘Ivanovim krštenjem’". Kad im je Pavle objasnio da je to nedostatno za spasenje, onda su se ‘krstili u ime Gospodina Isusa’. Da bi znali da su se krstili u svetom duhu, Pavle je na njih položio ruke, te je "sveti duh došao na njih, pa su počeli govoriti raznim jezicima i proricati" (Dj 19:1-7). Što učimo iz ovoga?

Krštenje bez posvećenja svetim duhom je povezano s Ivanovim krštenjem, dok je krštenje u svetom duhu usko povezano s krštenjem u ime Krista. Zato je apostol Petar rekao mnoštvu Židova:

Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenje grijeha svojih i primit će te dar svetoga duha. (Dj 2:38)

Dar svetog duha je 'život' od Boga po Isusu Kristu. Petar je kršćansko krštenje u vodi povezao s ‘krštenjem u Isusa Krista’ jer je ono imalo potvrdu ‘pokajanja’ i obraćenja Bogu Ocu putem svetog duha koji im je dao jamstvo života. Krštenje bez primanja svetog duha ne bi bilo kršćansko krštenje nego nešto sasvim nepoznato pa čak i neprihvatljivo za one koji se žele smatrati kršćanima. To je zato što je sam Isus trebao stajati iza takvog krštenja svetim duhom. Ako se tom prilikom ne prima sveti duh, onda iza tog krštenja više ne stoji Isus nego čovjek i organizacija (kao čin primanja u članstvo neke ljudske zajednice).

Isus se također krstio u vodi jer je to bilo dio Božje ‘pravde’ (Mt 3:13-16). Pravda je zahtijevala da Isus bude otkupljen iz smrti po Adamovom potomstvu koje je Bog dao na smrt, a to potomstvo je bilo zastupljeno po Abrahamovom potomstvu koje je Bog izdvojio i simbolično žrtvovao po Izaku te ih uzeo sebi za narod. Njihova smrt po Adamu je preinačena u smrt po Izaku čime je dobila status žrtve a ne kazne. Po toj žrtvi je Isus otkupljen od Adamove smrti. Zatim je rođen svetim duhom po kojemu je dobio 'život u sebi' (Ivan 5:25). Bog je s njim sklopio 'savez za kraljevstvo' koji je ujedno i 'novi savez' (Lk 22:20, 29). Naime, on je svojim krštenjem i pomazanjem odvojen od grešnog čovječanstva koje je bilo pod kaznom smrti te je dobio ovlaštenje od Boga da preuzme na sebe odgovornost sluge koji je trebao primiti kaznu cijelog čovječanstva zbog grijeha u kojem su svi rođeni po Adamu.

Krštenjem u vodi je izvršio čin ‘pokajanja’ u ime svih ljudi koji će pokazati vjeru u njega, čime je ujedno njihove grijehe ponio sa sobom u smrt. Nakon krštenja u vodi, sveti duh ga je pomazao i postavio za ulogu Spasitelja. Zato možemo reći da krštenje u vodi 'u ime Isusa Krista' dovodi do prihvaćanja njihovog ‘pokajanja’ nakon čega ih sveti duh posvećuje za spasenje i rađa za nov život pod novim savezom. Međutim, nigdje ne stoji da su apostoli, prije nego su nekoga krstili, objašnjavali novokrštenima da će ih taj čin voditi do časti koju će uživati kao kraljevi na nebu.

Kršćanskim krštenjem u vodi i duhu svaku se osobu postavlja na put koji vodi u vječni život - ne u vječni život na nebu nego na zemlji. To je u prvim počecima trebalo biti potvrđeno znakovima s neba kako bi se svima koji su se krstili u vodi dokazalo da to nije isto krštenje kakvo je provodio Ivan Krstitelj. Zato su među prvim kršćanima neki imali različite darove duha. No, vremenom su znakovi s neba prestali dokazivati činjenicu da nakon izlaska iz vode nastupa krštenje ili rođenje svetim duhom. Zašto? Očito zato što je židovski religiozni poredak prestao postojati. Do tada je većina Židova, koja se krstila Ivanovim krštenjem, prihvatila Isusa koji ih je krstio svetim duhom. Tako je s vremenom prihvaćeno da krštenje u Isusa koje se provodi u vodi podrazumijeva i rođenje po svetom duhu za nov život.

Pogledajmo s čim je apostol Petar povezao krštenje u svetom duhu. On je bio pozvan da krsti Kornelija koji nije bio Židov već čovjek iz poganskih nacija. Zašto se Kornelije trebao krstiti u svetom duhu? Da li zato da bi bio uključen u klasu kraljeva? Ne. Kornelije je čuo anđela koji mu je rekao za Petra:

On će ti kazati riječi po kojima se možeš spasiti ti i sav  dom tvoj.

Krštenje duhom je bilo povezano sa ‘spasenjem’, a ne sa izabiranjem i postavljanjem nekoga u posebnu klasu. Kad je sišao duh na Kornelija i njegov dom Petar se "sjetio kako mu je Gospodinovih govorio: ‘Ivan je krstio vodom (radi oproštenja grijeha), a vi će te biti kršteni svetim duhom (za spasenje)’". Kad su to čuli apostoli i druga braća u Judeji rekli su:

Dakle, Bog je i neznabošcima udijelio pokajanje koje vodi u život. (Dj 11:13-18)

Da li možemo zamisliti da je Bog izabrao Kornelija i cijeli njegov dom – ženu, djecu, rodbinu, sluge i sluškinje – da budu suvladari s Isusom? Ne. Krštenje svetim duhom imalo je drugo značenje. Ono je trebalo posvetiti osobu koja se u znak pokajanja i predanja krštava u vodi. Tako Bog toj osobi, krštenoj u vodi i svetom duhu, udjeljuje ‘pokajanje koje vodi u vječni život’ i to na zemlji, a ne na nebu. Mogli smo zapaziti da apostoli nisu rekli: "Dakle, Bog je i neznabošcima dao pravo da budu suvladari s Kristom na nebu." Takvo što im nije bilo u mislima kad su objavljivali dobru vijest o spasenju koje vodi u vječni život. Takvu ideju nisu promovirali kad su pozivali ljude da se pokaju i krste u vodi u ime Isusa Krista, jer bi to nekim Židovima bilo spornije od pitanja obrezanja nežidovskih kršćana, tako da Jehovini svjedoci nemaju temelja da tako nešto tvrde.

Krštenje u vodi je bilo samo radi grijeha i pokajanja, kako bi čovjek bio čist pred Bogom, dok krštenje u duhu vodi još dalje, tj. u vječni život koji je namijenjen svima koji vjeruju, a ne da bi nekoga duh pomazao za nebeskog kralja i svećenika. S Isusom je započelo krštavanje u svetom duhu ili posvećenje duhom i to je bilo na nadnaravan način potvrđeno kako bi se takvo krštenje razlikovalo od krštenje u znak pokajanja i vraćanja Bogu kojeg je provodio Ivan Krstitelj. S druge strane, ako je trebalo uvesti neko novo krštenje po kojem bi se napravila razlika između onog kojeg je uspostavio Isus u 1. stoljeću, s kojim je navodno vršio pomazanje za nebeske kraljeve i svećenike u Božjem kraljevstvu i nekog novog krštenja kojim se ljude svetim duhom označava za podanike kraljevstva, onda je Isus trebao tu veliku novost obznaniti jednim nadnaravnim činom. No, to se nije desilo po Kristu pa je brat J.F. Rutherford na osnovu svog nepotpunog razumijevanja objavio to svoje viđenje bez da je i sam doživio neko nebesko iskustvo svetog duha.

Ne znam da li itko može prihvatiti tu novinu bez javnog očitovanja svetog duha, pogotovo zato što Isus i apostoli nikad nisu objavili takvu mogućnost. Oni su samo govorili o jednom krštenju za sve koji prihvate vjeru u Krista.


Jedno krštenje


Krštenje duhom je bilo nešto novo što se nije trebalo mijenjati, nadopunjavati ili ukidati. Petar tu temu razmatra i kaže:

... jer nas je [Bog] po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio [krštenjem duhom] za živu nadu (…), za nasljedstvo koje je neraspadljivo i neokaljano i koje ne vene. Ono je sačuvano na nebesima za vas, koje Božja snaga vjerom čuva za spasenje koje je spremno objaviti se u posljednjem vremenu. (1.Pe 1:3-5)

Ovdje je kršćanska nada u spasenje povezana s nasljedstvom koje trebamo dobiti. To je nešto čemu se nadaju kršćani, jer je riječ o ‘nasljedstvu koja je sačuvano na nebesima’ do dana kada će ‘doći s neba’ kako bi ispunilo naša očekivanja u povezanosti s molitvom da ‘dođe Božje kraljevstvo’ (Mt 6:9,10). Nasljedstvo koje ne vene je vječni život u neraspadljivom tijelu pod Božjim (neraspadljivim) kraljevstvom (1.Ko 15:50-55). Budući da je sve to za nas sačuvano na nebesima onda svaki kršćanin svoju vjeru i nadu usmjerava prema nebu pa se može reći da svi mi imamo ‘nebesku nadu’.

Naše nasljedstvo je sačuvano na nebu do posljednjeg vremenskog razdoblja kada će preko Krista (kojeg do tada nebo mora zadržati) doći na Zemlju i ispuniti našu nadu s obzirom na zemaljski život, a ne nebeski. Ljudi nisu izgubili pravo na savršeni nebeski život, nego na zemaljski i to je ono što oni očekuju da se otkrije ili objavi u posljednjem vremenskom razdoblju. Ta nada je povezana sa spasenjem, a ne sa nebeskim životom. Riječ je o spasenju od ovog zlog poretka, jer se na zemlji trebaju otkloniti grijeh i smrt za spas čovječanstva (1.Ko 15:53-57).

Spasenje nije isto što i postavljanje nekoga u svetu službu. Naime, spasenje je ishod naše vjere. "To su spasenje pomno ispitivali i istraživali proroci…" (1.Pe 1:9-12; vidi Iv 5:39). Proroci su znali da Jehova namjerava preko Mesije spasiti čovječanstvo iz ropstva grijeha i smrti i zato su u vezi s tim istraživali Pisma. To ‘spasenje’ je povezano s Isusom Kristom koji je svoju dušu položio za spasenje ljudskih duša. Petar se zato obraća novom narodu ’Izrael’ kojeg sačinjavaju upravo oni koji su zauzeli mjesto koje je prije njih zauzimao cijeli Izraelski narod. Izrael je u obećanoj zemlji imao izabranu grupu muževa koji su tvorili ‘nebo’ i narod koji su tvorili ‘zemlju’. Imajući u vidu tu povijesnu paralelu, Petar citira Pisma i kaže:

…jer je pisano: ’Budite sveti, jer sam ja svet.’

Ako uzmemo paralelu onda vidimo da je Jehova uputio te riječi cijelom narodu, jer govori:

Kaži [cijeloj] zajednici sinova Izraelovih i reci joj: ‘Budite sveti, jer sam svet ja, Jehova, Bog vaš. (1.Pe 1:16; 3.Mo 19:2)

Jehova se tada obratio cijelom narodu, a ne samo svećenicima kao predstavnicima ‘neba’. Zato Petar nije citirao ove riječi samo izabranim predstavnicima ‘neba’ (starješinama) nego i svim vjernicima koji su predstavljali ‘zemlju’.

Spasenje koje vodi u vječni život dolazi samo posredstvom svetog duha. Zato je osoba trebala biti krštena ne samo u vodi nego i svetim duhom. To su dvije odvojene stvari ali za kršćanina usko povezane. Krštenje u vodi se moglo provoditi bez dara svetog duha i obrnuto. Zato nije čudno što je sveti duh bio izliven na ljude iz nacija iako prethodno nisu kršteni u vodi. No, krštenje u vodi nije vodilo u vječni život. Ono je imalo simbol pokajanja koji je omogućio osoba da se čiste savjesti potpuno preda Bogu kao što je to bila Izraelska nacija. Izraelci koji su bili kršteni u Mojsija su i dalje očekivali spasenje koje vodi u vječni život. Da bi mogli imati svjedočanstvo da su primili zalog vječnog života, trebali su se krstiti i u svetom duhu. Zato je Petar Kornelija i njegov dom nakon što su primili sveti duh ipak krstio i u vodi kako bi njihovo krštenje bilo potpuno (Dj 10:44-47). Trebali su imati svjedočanstvo i duha i vode. Krštenjem u vodi koje je zatim uslijedilo dalo je svjedočanstvo pred ljudima da su se pokajali i potpuno predali Bogu, a krštenje svetim duhom je njima osobno dalo svjedočanstvo da su posvećeni krvlju novog saveza. I ‘voda’ i ‘duh’ i ‘krv’ saveza su bili svjedočanstvo da su primili pokajanje koje vodi u vječni život.

‘Voda’ je bila javno svjedočanstvo osobi da je svojim pokajanjem i obraćenjem stupila u predani odnos s Bogom. ‘Krv’ saveza koju je prolio Isus Krist svjedoči da je osoba posvećena pred Bogom kao sudionik novog saveza. No, "i duh je taj koji svjedoči, jer duh je istina. Jer troje je što svjedoči: duh i voda i krv i to je troje složno" (1.Iv 5:6-8).

Što je duh trebao svjedočiti svakoj osobi koja se krstila u vodi? Ivan kaže da je svjedočanstvo koje daje Bog veće od svjedočanstva koje daju ljudi. Naime, mi pred ljudima kao svjedocima bivamo kršteni u ‘vodi’ čime se daje javno svjedočanstvo da smo se pokajali. No, ‘sveti duh’ je svjedočanstvo koje se ne treba potvrđivati javno pred drugim ljudima kako bi oni bili svjedoci tog događaja. Naime, krštenje svetim duhom se ne mora javno potvrditi pred ljudima kao svjedocima, nego samo pred Bogom. Svaki kršćanin koji se krsti u vodi postaje odgovoran pred Bogom koji nas posvećuje putem svog svetog duha i daje zalog vječnog života. S tim zalogom smo ujedno kršteni i svetim duhom i posvećeni krvlju saveza.

Budući da se podrazumijeva da su kršćani kršteni svetim duhom onda u tom slučaju svatko tko namjerno čini grijeh, huli protiv Božjeg svetog duha. Što se dešava kad netko, tko je kršten svetim duhom, učini namjerni grijeh? U vezi takvog teškog grijeha postavljeno je pitanje:

Pomislite samo koliko li će težu kaznu zaslužiti onaj tko [je kršten u vodi i duhu a] pogazi Sina Božjega i tko smatra da krv saveza kojom je posvećen nema nikakvu posebnu vrijednost i tko vrijeđa duh nezaslužene dobrote! (He 10:26-29)

Takva osoba koja obezvrjeđuje 'krv saveza' kojom se dobiva vječni život, ne zavređuje vječni život i veliko je pitanje da li je moguće u njenom slučaju očekivati pokajanje prije nego osjeti Božju pravednu srdžbu tokom razdoblja suda (He 6:4-6; Iv 3:36; 12:48).

Spasenje ne može uslijediti samo krštenjem u vodi. Ako osoba nije posvećena svetim duhom tada krštenje u vodi ne može osobu voditi u vječni život. Čak i apostol Petar ‘krštenje’ povezuje s spasenjem. No, kad on spominje ‘krštenje’ onda se samo po sebi podrazumijeva da misli na kršćansko krštenje u vodi u povezanosti s krštenjem u svetom duhu (1.Pe 3:21). U Bibliji se nigdje ne govori da će to novo krštenje biti ograničeno samo za jednu malu i posebnu grupu kršćana nego na sve koji povjeruju u Krista. U Stražarskoj kuli od 1.2.2002 str. 21. st. 10 stoji:

“Sveti duh uistinu igra važnu ulogu u životima [velikog mnoštva]. Oni svoje predanje Jehovi simboliziraju krštenjem ”u ime Oca i Sina i svetog duha. (Matej 28:19).“

Zajednica priznaje da sveti duh igra važnu ulogu kod krštenja, ali stvara razliku tvrdeći da jedne kršćane taj sveti duh postavlja za buduće Kristove suvladare i svećenike na nebu te da ih duhovnim rođenjem usvaja za svoje sinove i ugrađuje u Kristovo tijelo, dok ostalim kršćanima (velikom mnoštvu) sveti duh nakon krštenja samo daje pomoć i vodstvo. Zar to nije obezvrjeđivanje krštenja koje je uvedeno po Isusu? Takvo obezvrjeđivanje Watchtower nameće svima onima koje se želi uvjeriti da 'krv saveza' nema posebnu vrijednost za njih nego samo za jednu malu izabranu i brojčano ograničenu grupu vjernika. Međutim, Petar je prvim učenicima rekao da će im Bog dati sveti duh kao besplatan dar, a ne da će ih postaviti na prva mjesta upravljanja Božjim kraljevstvom. Taj isti dar koji su primili oni u prvom stoljeću se daje i danas svakome tko se krsti u ime Isusa Krista. To na neki način priznaje čak i Watchtower jer kaže:

"Još jedan dar koji nam je Bog iz ljubavi dao, a na kojem trebamo biti zahvalni je njegov sveti duh. Na dan Pentekosta 33. n. e. apostol Petar je savjetovao mnoštvu u Jeruzalemu: ”Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete besplatni dar svetog duha“ (Djela apostolska 2:38). (Stražarska kula, 15.9.2001. str.17).

Zar ovdje nije riječ o jednom te istom značenju i ulozi svetog duha koji se prima na dar prilikom krštenja u ime Isusa Krista. Zašto se onda pokušava stvoriti neko novo dodatno krštenje. Krštenje u ime Isusa Krista ima višestruko značenje i primjenjuje se na sve kršćane. No, Watchtower uvodi dva krštenja sa različitim značenjem kao što vidimo na slijedećoj slici:

Ova razlika je nastala zbog mišljenja da krštenje svetim duhom postavlja kršćane za buduće kraljeve pa je samim tim njima priznato i sve ostalo što ide s tim krštenjem. Da bi se ostale kršćane prikazalo kao drugorazrednu grupu njima je oduzeto sve što ide uz to krštenje, naime, oduzeta im je mogućnost usvajanja u Božju obitelj i ugrađivanje u Kristovo tijelo. Jedino što im se nudi je pomoć i vodstvo svetog duha, a to se može imati i bez tog krštenja. Kao što je već rečeno, u Bibliji nigdje ne stoji da će nakon određenog vremena biti ukinuto krštenje svetim duhom i ponovno biti uvedeno samo krštenje u vodi, a koje su Jehovini svjedoci uveli 1935. godine kako bi tvrdili da se u to vrijeme pojavilo 'veliko mnoštvo' koji nemaju privilegiju da se krste svetim duhom.

Zato se postavlja pitanje: Je li krštenje kojim zajednica Jehovinih svjedoka krštava “od Boga ili od ljudi“? Slično pitanje je Isus postavio za Ivanovo krštenje (Mk 11:30). Naime, kad su se Židovi krštavali u vodi Ivanovim krštenjem, oni su javno obznanjivali svoje pokajanje čime su ponovno stupili u predani odnos s Bogom, nakon čega su imali pristup svetom duhu koji ih je vodio i davao pomoć.

Za Ivanovo krštenje vodom znamo da je od Boga, ali za krštenje svih novih članova koje provode Jehovini svjedoci ne možemo reći da je od Boga jer je takvo krštenje u vodi jednom već bilo zamijenjeno krštenjem po svetom duhu. Bog nas svojim svetim duhom posvećuje i prenosi u kraljevstvo svog Sina (Kol 1:13). Ako nismo kršteni svetim duhom, onda nismo ni postali članovi Kristove univerzalne skupštine. Izraz “Kristova skupština“ u 1. stoljeću nije označavala pomazane kaljeve nego sve posvećene (pomazane) kršćane koji su se sastajali po svijetu u svojim lokalnim kršćanskim zajednicama.

“Da, u grčkom dijelu Biblije riječ “skupština” prvenstveno se odnosi na grupu duhom pomazanih Kristovih sljedbenika." (Stražarska kula, 15.4.2007. str.21)

U biti svi koji su po svetom duhu primili jamstvo života su pomazani duhom kojim su primljeni u Božju obitelj. (više o tome u svesku 4 - 'Pomazanje'). Izgleda da se deseci tisuća skupština Jehovinih svjedoka ne može poistovjetiti sa tom izvornom skupštinom jer u njima navodno nitko nije pomazan svetim duhom. Zajednica JS se očito od 1935. godine distancirala od krštenja ili rođenja svetim duhom kojim se krštene osobe ugrađuje u Božju obitelj i Kristovo tijelo tj. u njegovu Skupštinu. Iz toga proizlazi da mnogi Jehovini svjedoci sebe ne mogu smatrati članovima Kristove skupštine, a samim tim niti kršćanima, nego samo Božjim slugama. Odnosno, izgleda da samo oni Jehovini svjedoci koji - po učenju Watchtowera - tvrde da su kršteni i rođeni svetim duhom, a takvih je jako malo, mogu za sebe tvrditi da su pravi kršćani jer su ugrađeni u Kristovo tijelo (Skupštinu). Među takvima je i dosta onih koji su se krstili u vodi kao velika većina, ali su godinama kasnije počeli tvrditi da su i oni u međuvremenu primili pomazanje (krštenje) po svetom duhu koji ih je - po učenju Watchtowera - postavio u položaj budućih Isusovih suvladara, što se naravno ničim ne može dokazati osim vlastitim uvjerenjem po osjećaju svog srca koje je, kako kaže Biblija, prevarljivo (Jr 17:9). Čak ne znaju ni točno vrijeme, odnosno ni dan ni sat kad se to navodno pomazanje desilo, kao što znaju točno vrijeme svog krštenja u vodi. No, sve to pada u vodu kad se spozna što je to kršćansko krštenje i što sve ono podrazumijeva. Pogledajmo:

Samo onda kad uzmemo u obzir da se svi podvrgavamo istim krštenjem u duhu koje je povezano s krštenjem u vodi, tada se krštavamo novim krštenjem koje provodi Isus nad svojim učenicima. U tom slučaju svaka osoba biva posvećena i prihvaćena u novi savez. Stoga više ne mogu postojati dva krštenja koja su odvojena jedno od drugog. Također u kršćanskoj skupštini ne mogu postojati dva Kristova tijela, jedno zemaljsko, a drugo nebesko, niti mogu postojati dva različita duha i dvije različite nade. Postoji samo:

“Jedno tijelo i jedan duh - kao što je i jedna nada na koju ste pozvani (…); jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; … (Ef 4:4,5)


Krštenje - simbol žrtve


Krštenje ima simbol žrtve koja se jednom zauvijek prinosi na oltar Jehovi. Postoji veza između žrtava propisanih Zakonom i krštenja u vodi i svetom duhu. Izraelci su trebali prinositi žrtve za svoje nenamjerne grijehe, no sve njihove žrtve zajedno vrijedile su kao jedna žrtva koju je jednom godišnje provodio prvosvećenik za sebe i cijeli narod (vidi 3.Mo 4:3-5 - svećenik; 4:13-16 - narod; 4:27,28,32; 5:6,7 - pojedinac). Umjesto da ih Bog preko Ivana Krstitelja upućuje na žrtve za grijeh koje su trebali prinositi po Zakonu, On ih upućuje na krštenje u vodi. S obzirom na ono što je to krštenje predstavljalo ono je zahtijevalo osobnu žrtvu, odnosno “pokajanje koje je potrebno za oproštenje grijeha“ (Mk 1:4).

Isusovo krštenje je unaprijed bilo povezano s žrtvom koju je veliki svećenik provodio za sebe i cijeli narod (He 7:26,27). Veliki svećenik je bio posvećen svetim uljem pomazanja da bi mogao prinositi te žrtve na oltar (2.Mo 29:7). Isus nije trebao pokajanje nego otkupljenje iz Adamove smrti. Da bi bio otkupljen morao je svojim krštenjem u vodi na sebe i na svoju glavu preuzeti nehotične grijehe svijeta kojeg je Bog podredio smrti. Njihova smrt je dobila vrijednost otkupne žrtve tako što je Bog izdvojio i posvetio jedan narod kojeg je umjesto njih otkupio za sebe. Oni su umrli u Izaku koji je trebao biti žrtvovan, pa su poslužili kao otkup jednoga između sebe kojega je Bog unaprijed odredio. Nakon krštenja u vodi Isus je bio posvećen svetim duhom pomazanja po kojemu je dobio 'život u sebi' pa je kao takav mogao da prinese samog sebe na oltar radi pokrivanja grijeha Božjeg naroda i svih koji im se pridruže.

Ljudi u vodi ostavljaju svoj grijeh i na neki način polažu ruku na glavu janjeta (Krista) koje je u to određeno vrijeme bilo zaklano za njihove grijehe (vidi 3.Mo 1:2-4; 4:13-15). Tako je žrtva za grijehe naroda zamijenjena jednom zauvijek Isusovim žrtvenim prinosom. Isus je dao svoj život za grijehe cijelog svijeta. No nije trebalo ukinuti žrtve koju je svaki pojedinac trebao dati u svoju korist. Kao što je Isus jednom zauvijek prinio sebe za naše grijehe i mi trebamo jednom zauvijek prinijeti sebe na žrtvu kroz krštenje.

Žrtve koje su tokom godine prinosili Izraelci su bile povezane sa njihovom potrebom da budu očišćeni od svojih grijeha. Tako žrtve koje su bile propisane Zakonom za Izraelce predočavaju pokajanje i dovođenje osobe u pravedan odnos pred Bogom. Upravo te žrtve koje su oni često trebali prinositi za sebe su zamijenjene jednim prinosom. Kako? Pa upravo našim krštenjem koje se provodi jednom u životu. Zato se krštenje ne mora ponavljati iz godine u godinu. Sveti duh jednom zauvijek prihvaća našu žrtvu pokajanja od grijeha i posvećuje nas pred Bogom za vječni život. Krštenje u duhu je povezano s krvlju. Kad je Isus kršten u vodi i svetom duhu apostol Ivan je to ovako objasnio:

On, Isus Krist, došao je posredstvom vode i krvi; ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I duh je taj koji svjedoči, jer duh je istina. (1.Iv 5:6,7)

Zašto Ivan kaže da je Isus došao posredstvom vode i krvi, a ne samo s vodom? Krv predstavlja Isusovu žrtvu. Isusovo krštenje u vodi ne bi bilo potpuno da nije uslijedilo krštenje u duhu. Čak ni Isusova smrt ne bi imala vrijednost da Isus nije bio kršten svetim duhom. Bog je Isusa putem vode otkupio a svetim duhom posvetio za vječni život koji nije mogao biti poništen smrću, a uskrsnuće je samo potvrdilo da je smrt bila pobijeđena u njegovom tijelu po svetom duhu.

Duh je nakon krštenja svjedočio o žrtvi koju Isus preuzima na sebe kako bi izvršio Božju volju po novom savezu. Zato i svaki kršćanin mora predstaviti sebe Bogu kao osobu koja će vršiti njegovu volju u skladu s novim savezom koji se temelji na vječnom životu. To ne može učiniti ako se krsti samo u vodi radi pokajanja jer ga takvo krštenje ne veže za vječni život, nego samo za sadašnji koji je u vlast smrti.

Židovi su kršteni u vodi, ali su zato i dalje bili pod Zakonom koji je zahtijevao prinašanje žrtava, što je zadovoljilo onaj drugi zahtjev u vezi s krvlju. Kršćani taj zahtjev s krvlju mogu zadovoljiti samo ako su kršteni u svetom duhu, čime bivaju “posvećeni duhom i poškropljeni krvlju Isusa Krista“ koji je umro umjesto njih (1.Pe 1:2). Krv u našem slučaju predočava one žrtve koju su Izraelci prinosili u svoju korist kako bi bili posvećeni pred Bogom. Budući da je ta krv predstavljala Isusovu žrtvenu krv, mi dolazimo pred Boga posredstvom krvi njegovog Sina. No, bez svetog duha mi bi vjerojatno morali ponavljati svoje krštenje u vodi, kao što su ga ponovili i Židovi koji su kao nacija već bili kršteni u Mojsija (1.Ko 10:2). "Duh je taj koji svjedoči, jer duh je istina" – kaže Ivan, što znači da duh Božji potvrđuje da smo dio Božje obitelji koja je rođena duhom i čiji članovi prihvaćaju otkupnu vrijednost krvi. Tada "duh, voda i krv" svjedoče zajedno. "To je troje složno" (1.Iv 5:6,8). Ako bilo koja od ovih triju stvari nedostaje, tada je krštenje nepotpuno.

Isusova žrtva za cijeli svijet je veća od svih žrtava koje bi mi kao pojedinci prinosili pred Boga. Zato, sve što mi činimo u skladu s Božjom voljom, Jehova prihvaća kao našu “žrtvu živu“ (Ri 12:1,2). No da bi naša žrtva bila prihvaćena, ona treba biti izvršena od osobe koja je u novom savezu s Jehovom. Samo takva osoba je posvećena i prihvaćena od Boga. Naime, Isus je ‘svojom krvlju posvetio narod’ (He 13:12). Mi smo tako "posvećeni prinošenjem tijela Isusa Krista jednom zauvijek" (He 10:10). Da bi osoba bila posvećena mora pokazati vjeru u Isusa i biti krštena. Svojim krštenjem prihvaća ono što je za nju učinjeno jednom zauvijek, a to je žrtva za njeno grešno stanje prouzročeno po Adamu kako bi mogla dobiti vječni život po novom savezu. Tako svaka osoba jednom zauvijek biva krštena svetim duhom. Samo takvim krštenjem sveti duh može osobu povezati s žrtvenim prinosom.

Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo ud junice posvećuje onečišćene koji su time poškropljeni, te im tijelo postaje čisto, koliko će više krv Krista, koji je po vječnom [svetom] duhu samoga sebe neokaljana prinio Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bi smo služili živome Bogu. (He 9:13,14; 1.Pe 1:2)

Isusova je žrtva prinesena Bogu posredstvom svetog duha, a ne vode. Zato sveti duh posreduje i za nas kako bi našu savjest očistio od mrtvih djela. Da bi sveti duh mogao posredovati za nas mi moramo biti kršteni u svetom duhu. Samo takvo krštenje je pravovaljano za kršćanina. Spasenje je povezano s čistom savješću.

Ono što je bilo predočeno time i vas sada spašava, naime krštenje (koje nije uklanjanje tjelesne nečistoće nego molba upućena Bogu za čistu savjest) na temelju uskrsnuća Isusa Krista. (1.Pe 3:21)

Takvu molbu su Izraelci upućivali Bogu kroz svoje žrtve za svoje nenamjerne grijehe. Kad su bile u skladu s Božjim zahtjevom one su bile Jehovi ugodan miris. Isusova žrtva je bila Bogu ‘ugodan miris’ (Ef 5:2). Ona je prinesena jednom zauvijek u skladu s njegovim krštenjem. A i mi smo također Bogu Kristov ‘ugodan miris’ (2.Ko 2:15). Zato žrtve životinja koje su prinašali Izraelci bivaju zamijenjene jednom zauvijek našim krštenjem svetim duhom. O kojem onda krštenju Petar ovdje govori? Očito o krštenju koje zamjenjuje potrebu za životinjskim žrtvama. To je krštenje kojim nas Isus uvodi u novi savez škropljenjem svojom krvlju. Naime, sveti duh posreduje Isusovu krv tako da svi bivamo očišćeni i posvećeni za vječni život.

Pogledajmo kako je to predočeno s Izraelskom nacijom. Kad je narod bio upoznat sa savezom Zakona nakon što je Mojsije pročitao knjigu saveza, Izraelci su svojim potvrdnim odgovorom dali do znanja da će činiti i slušati Boga u svemu što je rekao. Poslije toga je "Mojsije uzeo krv i poškropio narod govoreći: ‘Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama…" (2.Mo 24:7,8). Tom je prilikom cijeli narod koji je već bio kršten u Mojsija, bio uveden u savez s Jehovom pomoću krvi kojom su poškropljeni. Taj čin posvećenja se nije trebao ponavljati. On je vrijedio za svu još nerođenu djecu koja su potekla iz Abrahamove loze. U skladu s tim događajem Pavle piše svim kršćanima:

Vi ste pristupili (…) Isusu, posredniku novog saveza i krvi škropljenja koja govori bolje od Abelove krvi. (He 12:22-24; 1.Pe 1:2)

Time što je izlio sveti duh na apostole i na svoje prve učenike, Isus je poput Mojsija poškropio svojom krvlju cijeli narod kako bi ih tim činom uveo u novi savez (2.Mo 24:8) Da li itko može tvrditi da su Kristovom krvlju posredstvom duha tada poškropljeni samo oni koji trebaju biti kraljevi i svećenici Božjeg kraljevstva? Da li su samo pripadnici budućeg ‘novog neba’ kršteni svetim duhom? Neka čitalac upotrijebi razbor.

Razbor nam govori da je 33. godine na praznik Pedesetnice uveden novi savez, tako što je sveti duh bio na vidljiv način izliven na prve pripadnike kršćanske skupštine. Tako je Kristova krv posredstvom svetog duha poškropila i posvetila za vječni život cijeli narod koji je u početku brojio oko sto i dvadeset kršćana. Taj čin posvećenja ili pomazanja svetim duhom se nije trebao ponavljati, pa je tako i pomazanje novog naroda bilo učinjeno samo jednom. Iako je to učinjeno prije skoro dvije tisuće godina, ono i dalje vrijedi tako da se svaki pojedinac koji se krsti u Isusa Krista ujedno krsti i u svetom duhu jer su svi oni putem vjere postali Abrahamova djeca i nasljednici obećanja (Ga 3:7,26,29). To se desilo jednom za sva vremena, tako da su od tada svi koji se daju krstiti u ime Isusa Krista kršteni novim krštenjem – krštenjem u svetom duhu kojeg provodi Isus. To se nije trebalo mijenjati. Svojim predanjem Bogu, Isus Krist svaku osobu koja se krsti u vodi otkupljuje i krštava svetim duhom te uvodi u svoju pomazanu skupštinu pod novim savezom. Uvođenje svakog pojedinca u novi savez je povezano s duhovnim rođenjem. No, što je to duhovno rođenje?


Duhovno rođenje


S ovim gornjim objašnjenjem dovodimo u pitanje dosadašnje tumačenje duhovnog ‘rođenja’, za koje Watchtower tvrdi da pripada isključivo posebnoj klasi od 144000 izdvojenih osoba kao što piše:

“Ponovno je rođen onaj tko se “rodi od vode” (krsti u vodi) i “rodi od (...) duha”, čime postaje Božji sin i dobiva nadu da će biti dionik Božjeg Kraljevstva (Ivan 3:3-5). Takvo su rođenje iskusili Isus i 144000 onih koji su njegovi sunasljednici u nebeskom Kraljevstvu.“ (Raspravljanje, str. 256).

Kad dublje istražimo što je to duhovno ‘rođenje’, onda ćemo ponovno vidjeti da je ono povezano sa mnoštvom vjernih kršćana koji postaju članovi obnovljenog duhovnog naroda ‘Izraela’, a ne samo sa jednom manjom grupom izabranih. U prethodnom razmatranju smo vidjeli da se Petar obraća upravo njima – duhovnim Izraelcima koje je Bog ‘nanovo rodio’ (1.Pe 1:3-5). U nastavku on kaže:

Jer niste nanovo rođeni iz raspadljivog, nego iz neraspadljivog sjemena riječju živog i vječnog Boga (…) A ’riječ’ je ono što vam je objavljeno kao dobra vijest. (…) I kao novorođena djeca razvijte želju za čistim mlijekom riječi Božje, da biste hraneći se njime uzrasli do spasenja. (1.Pe 1:23,25; 2:2)

Apostol Petar je duhovno ‘rođenje’ ili krštenje duhom zaista povezao sa cjelokupnim velikim mnoštvom kršćana. On se u svojoj poslanici ne obraća samo jednoj grupi kršćana, nego svima.

Petar se obraća prije svega onim Židovskim kršćanima koji se nalaze izvan svoje matične domovine, od kojih su neki bili među velikim mnoštvom koji su se krstili na Pedesetnicu 33. godine. To se vidi po izrazu 'ponovno rođeni' jer su samo oni već jednom bili duhovno rođeni o prvom savezu. Zato se taj izraz ne koristi za ljude iz drugih naroda koji su prvi put duhovno 'rođeni' tek po novom svezu. Iz dosadašnjeg razmatranja smo već zaključili da su pripadnici nebrojenog mnoštva Židova bili prisutni u prvom stoljeću. Petar im je tada ukazao na činjenicu da su sada ‘nanovo rođeni’ tj. rođeni duhom po kojem su postali punopravni članovi Božjeg novog naroda – duhovnog ‘Izraela’. Njihovo tjelesno porijeklo više nema svoju isključivu svrhu.

U prijašnja vremena, svatko tko je rođen kao tjelesni Židov, automatski je svojim rođenjem bio kršten u Mojsija i postao pripadnik Božjeg izabranog naroda. Naime, bio je kršten dok je bio u bedrima svojih otaca koji su prošli kroz vodu Crvenog mora. To krštenje u Mojsija je povezano s duhovnim ‘rođenjem’ s kojim su postali pripadnici Božjeg pomazanog naroda. No sada im je omogućeno da se ‘nanovo rode’. Novo se rođenje desilo nakon što je u njihova srca posijano ‘neraspadljivo duhovno sjeme’ posredstvom ’riječi’ sadržane u dobroj vijesti koju je počeo objavljivati Isus Krist. Duhovno sjeme je došlo s neba posredstvom dobre vijesti i palo na srca pravdoljubivih Židova i nežidova. Tim vjernim kršćanima je ukazano da je njihovo ‘novo rođenje’ bilo potrebno kako bi u Isusovoj obiteljskoj lozi dobili obećano “nasljedstvo“ – vječni život pod Božjim Kraljevstvom – “koje je neraspadljivo, neokaljano i koje ne vene, a koje je za njih sačuvano na nebesima do posljednjeg vremenskog razdoblja“ (1.Pe 1:4). To se ne može dobiti nikakvim našim postignućima, kao što su pokajanje, obraćenje i krštenje u vodi. Time samo dolazimo Bogu kojemu se možemo potpuno predati. Kad mu se predamo, onda dozvoljavamo njemu da nas otkupi Kristovom krvlju i krsti svetim duhom kako bi nas rodio kao svoju djecu koja će naslijediti njegovo kraljevstvo. Ovo nam pomaže objasniti Isusove riječi:

Ako se tko ponovno ne rodi [od vode i duha], ne može vidjeti [ući u] kraljevstvo Božje. (Iv 3:3,5)

Budući da je Ivan Krstitelj propovijedao o ‘nebeskom kraljevstvu’ to nije značilo da je pozivao ljude za nebeski život kako bi na taj način ‘vidjeli’ ili ‘ušli u kraljevstvo Božje’, niti je u njih usađivao takvu nadu (vidi He 11:13). Ivan je bio pozvan u službu da pripremi Bogu spreman narod i da ih odvoji od pokvarenog naraštaja kako bi poslužili Bogu za ulogu za koju ih je odredio (Lk 1:16,17). Tako se njegovim djelovanjem i krštavanjem odvojio mali ostatak Židova kojeg je Isus nazvao ‘malo stado’ u kojem su se nalazili svi koji su putem vode umrli za sebe kako bi živjeli za Boga. Njih je Ivan pripremao da prihvate Mesiju. Oni su očekivali Božje kraljevstvo na zemlji i s tim povezane blagoslove, o čemu su Isus i svi njegovi prvi sljedbenici propovijedali.

Naime, Isus je nastavio propovijedati o tom istom ‘nebeskom kraljevstvu’ tako da nije ni on to kraljevstvo povezivao s životom na nebu nego s blagoslovima koje će ono s neba donijeti na Zemlju rekavši:

“Blago krotkima jer će naslijediti zemlju. (Mt 5:3)

Samo krotki će ‘vidjeti’ i ‘ući’ u Božje Kraljevstvo (Iv 3:3,5). Izraelci su posredstvom Zakona bili čuvani i odgajani kao Božja djeca. S pojavom Mesije došla je punina vremena da se preuzme puna odgovornost s obzirom na pripremu spasenja za sve narode u skladu s obećanjem dano Abrahamu. Tu odgovornost su mogli preuzeti samo osobe koje su se svojim pokajanjem vratile Bogu u predani odnos. Zato je preko Ivana Krstitelja uvedeno krštenje u vodi kojim se je osoba predstavila Jehovi kao ona koja se je pokajala i time bila spremna prihvatiti svoju ulogu kroz Božju pripremu spasenja koja dolazi svetim duhom preko Mesije kao spasitelja. Njihova spremnost da budu 'žrtva živa' je poslužila Bogu da duhovni dio Izraela kojeg je otkupio iz naroda iskoristi kao otkupnu vrijednost kojom je oslobodio Isusa iz Adamove smrti.

Krštenje u vodi je bilo povezano s pokajanjem ili umiranjem s obzirom na grijeh. Naime, Židovi su se u znak pokajanja spremno dali krstiti u vodi, jer je voda u njihovim mislima već imala svoju simboliku. Dajući se krstiti u vodi, oni su na simboličan način ulaskom i izlaskom iz vode obnovili svoje predanje Jehovi koje se desilo kad su njihovi praočevi pod vodstvom Mojsija prošli kroz vodu Crvenog mora i bili spašeni od sigurne smrti. Tada ih je Jehova otkupio jer su ostali na životu zahvaljujući njemu koji ih je oslobodio i spasio od ropstva i smrti.

Židovima koji su se krštenjem u vodi u znak pokajanja vratili u predani odnos s Bogom, a i svima drugima koji su željeli predati svoj život Bogu, Jehova je pripremio spasenje od ropstva grijeha i smrti preko Isusa Krista. Bog je prihvatio iskreno kajanje pojedinih Židova te ih je preko Isusa usmjeravao u pravcu vršenja njegove volje. Budući da su u Božjim očima još uvijek bili robovi grijeha, krštenje u vodi ih nije moglo spasiti. I dalje bi bili podložni Zakonu i prinašanjem žrtava u svoju korist. Zato su se trebali krstiti i u svetom duhu, kako bi se ponovno ‘rodili’ kao Božja djeca čiji su grijesi potpuno pokriveni Kristovom žrtvom (Mt 3:11; Dj 11:16-18). Apostol Ivan svjedoči o tome i kaže:

A onima [Židovima] koji su ga primili, dao je pravo da postanu djeca Božja, jer su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od krvi ni od volje tjelesne ni od volje čovječje, nego od Boga. (Iv 1:11-13)

Znači ‘novo rođenje’ je dovelo do rađanja ‘novog stvorenja’. U vezi s tim apostol Pavle kaže:

Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu (…) ako je tko u zajedništvu sa Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. (2.Ko 5:16,17; vidi Ri 6:11)

To ‘novo stvorenje’ je nastalo kršenjem svetim duhom. Od tada s pravom to ‘stvorenje’ očekuje da će biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje (Ri 8:19-21). Krštenje u vodi je u prenesenom smislu osobu usmrtilo u odnosu na prijašnji život koji je bio pod osudom. Pavle piše u vezi toga slijedeće: "…jer ste s njim pokopani u njegovom krštenju." Prije nego su prošli kroz vodu oni su već ‘umrli u odnosu na načela ovoga svijeta’ (Kol 2:12,20). Tim se činom krštenja zaključuje nečije pokajanje čime se započinje nov život. Isus se nije trebao pokajati jer je samo rođen u ‘grešnom tijelu’, ali se krstio kako bi izvršio volju svog nebeskog Oca (Ri 8:3; 2.Ko 5:21). On je ulaskom i izlaskom iz vode preuzeo na sebe grijehe svih onih koji se daju krstiti u vodi, u kojoj tim istim putem – putem vode - ostavljaju svoj grijeh u njoj (Iv 1:29). Time je

  • preuzeo njihovu smrt kojom su umrli kao žrtva Bogu
  • ustao iz vode kao onaj kojega je Bog otkupio od smrti
  • preuzeo grijeh svih ljudi
  • izvršio čin pokajanja za sve ljude

Samo oni koji se daju krstiti u vodi bivaju oslobođeni od svojih grijeha, tako da njihovo pokajanje koje je Isus izvršio u njihovo ime može biti pravovaljano nakon što pokažu vjeru u njega. Naime, preko njega dolazi oproštenje grijeha.

Odmah nakon što je izašao iz vode Isus je bio ‘rođen’ svetim duhom kao Božji jedinorođeni Sin (Mt 3:16,17). Isus je tako bio prvi čovjek koji je otkupljen od smrti te rođen u svetom duhu po kojemu je

  • dobio da ima 'život u sebi'.

No, bio je i jedini koji je rođen po obećanju kao jedinstveni potomak ljudskog roda preko kojega svi ljudi postaju 'nova stvorenja'.

Jer Božja je volja bila da sva punina prebiva u njemu i da preko njega – uspostavivši mir njegovom krvlju prolivenom na mučeničkom stupu – pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima. (Kol 1:18-20)

Zato je on, u kome je prebivala punina duha, bio taj koji je bio postavljen da ‘preko njega’ svi Božji sluge najprije Izraelci a zatim i ostali narodi, budu kršteni u svetom duhu kako bi ih posvetio i postavio u službu kao predane članove novog duhovnog ‘Izraela’ (Iv 1:33). On je tako postao ‘otac’ nove duhovne nacije čiji su pripadnici rođeni preko njega (1.Iv 2:28,29).


Ponovno rođenje


Da bi razumjeli zašto je bilo potrebno ‘novo rođenje’, vratimo se u raniju povijest. Naime, Izraelci su u tjelesnom smislu potekli od Abrahama, Izaka i Jakova preko kojih je djelovao Božji savez. Budući da ih je Bog usvojio sebi, svi su oni svojim rođenjem pripadali Bogu kao njegova djeca ili kako je to Jehova rekao Faraonu:

Izrael je sin moj, prvenac moj. (2.Mo 4:22)

S ovim riječima je Jehova rekao da je Izrael rođen duhom. Na koji način? Izraelci su rođeni pod Abrahamskim savezom koji je bio duhovan. Preko Abrahamskog saveza se njihovo tjelesno rođenje računalo i kao duhovno rođenje čime su u fizičkom i duhovnom pogledu bili pripadnici Abrahamovog potomstva. Iako je Jehova zahtijevao fizičko obrezanje po kojem su Izraelci po tijelu bili u savezu s Bogom, On je u Abrahamovo potomstvo prihvaćao samo one koji su u duhovnom smislu obrezali svoja srca. No, da bi ih Jehova prihvatio kao svoju djecu trebali su svoje duhovno ‘rođenje’ potvrditi na još jedan način i to krštenjem. Kako se to desilo?

Biblija kaže da su oni bili ‘kršteni u Mojsija’. Zanimljivo je to što je Mojsije prije svih njih bio izvađen i spašen iz vode, nakon čega je postao njihov izabrani vođa (2.Mo 2:10). Izraelci su ulaskom u vodu pokazali vjeru u Jehovu ali i u Mojsija koji ih je vodio kroz vodu da bi bili spašeni. Nalazeći se u koritu mora oni su takoreći umrli za sebe, jer se pokazalo da je voda značila smrt za Božje neprijatelje. Oni su izvađeni iz vode i spašeni od sigurne smrti. Tako su postali Božja svojina jer "svi su se krstili u Mojsija kad su pod oblakom prošli kroz more" (1.Ko 10:2). Dok je more kao ‘voda’ predstavljalo umiranje, ‘oblak’ je predstavljao život jer je u njemu djelovao Božji sveti duh kojim su bili posvećeni. Od tada je sveti duh bio na njima kao izabranoj naciji. Svi su zajedno kao nacija bili tada na simboličan način ‘rođeni’ (Iz 44:2,3; 46:3). Jehova je tada postao njihov duhovni Otac. Više nisu trebali živjeti samo za sebe, nego za Jehovu, svog Oca, dokazujući to svojim odnosom prema odredbama držanja sabata. Od tada su svojim tjelesnim rođenjem automatski postajali dio Božjeg izabranog naroda s kojim je Jehova sklopio savez. Budući da je savez Zakona bio duhovan onda su i oni kao Božja djeca morali to smatrati duhovnim ‘rođenjem’ (Ri 7:14).

Izraelci su omogućili svetom duhu da svjedoči u njihovu korist svaki put kad su prinašali žrtve. Dim koji se dizao s oltara se podizao prema nebu. Zato možemo reći da je sveti duh morao svjedočiti Bogu za krv koja je bila povezana s žrtvama koje su se spaljivale na oltaru. Bog je tako mogao pomoću svetog duha u prenesenom smislu ‘namirisati’ i vidjeti da li je žrtva bila njemu ugodna ili ne. No, velika većina Izraelaca je žalostila Božji duh i zato je Izaija s pravom napisao:

Ali oni su se bunili i žalostili njegov duh sveti (…) A onda se narod sjetio dana davnih, Mojsija, sluge njegova: ‘Gdje je onaj koji ih je izvede iz mora s pastirom stada svojega? Gdje je onaj koji je u njega stavio sveti duh svoj? (…) onaj koji je razdvojio vode pred njima,(…) koji ih je vodio kroz vode uzburkane (…) Ti si zaista naš otac,(…) ti si Jehova, otac naš." (Iz 63:8-16)

Apostol Pavle tumači da je Jehova njima bio Otac u tom smislu kao što je i Abraham bio otac Izmaela kojeg mu je rodila robinja Agara. Kaže da su oni tada bili duhovno ‘rođeni’ kao djeca robinje Agare – gore Sinaj gdje su ušli u savez Zakona. Pod tim Zakonom su bili robovi grijeha i smrti. Zato im je bilo potrebno ‘ponovno rođenje’ kako bi postala djeca ‘slobodne žene’ Sare koja predstavlja novi savez (Ga 4:21-31). Kako će se odvijati ‘ponovno rođenje’ i tko će ih uvesti u novi savez?

Ivan Krstitelj je najavio Židovima da dolazi onaj koji će ih krstiti svetim duhom. Krštenjem u vodi Židovi su samo obnavljali svoje predanje Bogu s kojim su bili u savezu preko Abrahama i Mojsija. Tako se u svoje određeno vrijeme pojavio onaj za koga je Mojsije rekao:

Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Jehova, Bog tvoj. Njega slušajte. (5.Mo 18:15)

Bog je Izaelcima podizao 'proroke' koje su trebali slušati, a samo jedan od njih trebao biti puno veći od Mojsija. Isus se 'rodio' pod savezom Zakona kao Abrahamov obećani potomak. Nakon što je izašao iz vode Isus je 'ponovno rođen' u svetom duhu kao Božji ‘jedinorođeni’ Sin. Preko njega je po svetom duhu trebala biti rođena nova nacija. Da bi mogli biti rođeni u Isusovoj duhovnoj liniji i oni su trebali biti kršteni u svetom duhu kao Božja djeca. Prvi koje je Isus krstio i ‘rodio’ svetim duhom su bili njegovi apostoli, a preko njih i drugi njegovi učenici. No, milijuni Izraelaca koji su do tada već umrli i dalje stoje pred tim zahtjevom. Tako će nakon svog uskrsnuća trebati prihvatiti Isusa kao proroka i pokazivati poslušnost prema njemu kao Mesiji kojeg su očekivali. To znači da će se i oni tada morati ’ponovno roditi’ kako bi mogli ući i naslijediti Božje kraljevstvo. Taj zahtjev za duhovnim ‘rođenjem’ je stajao i pred svim ostalim ljudima koji su živjeli do danas i onima koji će uskrsnuti tokom Kristove vladavine na zemlji.

Krštenje u vodi i duhu stavljeno je nasuprot tjelesnom rođenju (Iv 3:6). Pavle Izraelsku naciju tj. onaj tjelesni Izrael koji nije bio obrezan u srcu, uspoređuje s Izmaelom koji je rođen po tijelu, a ostale Židove uspoređuje s potomcima Izaka koji je rođen po duhu (Ga 4:28,29). Izraelci su svojim tjelesnim rođenjem postajali punopravni članovi izabranog naroda jer su bili  kršteni u Mojsija dok su bili u bedrima svojih otaca. Oni su prije rođenja bili u vodi, u bezdanu, kao nerođeno dijete u utrobi svoje majke (Iz 63:13; Ps 139:15). Izlaskom iz te ’plodne’ vode računalo se kao duhovno ‘rođenje’ i uvođenje u savez Zakona što se trebalo ceremonijalno potvrditi. Kada su Židovi odgovorno prihvatili savez s Jehovom, trebali su se držati svih Božjih zakona. Budući da su se mnogi odmetnuli od Jehove i izgubili status duhovnih Izraelaca, oni su se svojim krštenjem koje je provodio Ivan Krstitelj, a kasnije i Isus sa svojim apostolima, vraćali Jehovi, svom Ocu. No, trebali su shvatiti da ih je Jehova samo prihvatio kao djecu koju je usvojio kao Adamovo grešno potomstvo, a koja su bila dužna prinositi krv na oltar kako bi ih Bog prihvatio kao svete pojedince i svetu naciju.

Da bi se ubrojili u ‘Božju djecu’ koja su rođena preko Isusa, morali su se ‘ponovno roditi’ od vode i duha. Voda je trebala simbolizirati njihovu smrt s obzirom na grijeh, a duh ih je trebao oživjeti kao ‘nova stvorenja’ koja u sebi imaju život od Boga. Time su postali Božja zakonita djeca koja imaju pravo ući u Božje kraljevstvo kao zakoniti nasljednici. ‘Novo rođenje’ ima veze sa ‘novim savezom’ po kojem su otkupljeni od smrti. Zato je krštenje ‘u vodi i duhu’ simbolično prikazivalo taj proces rađanja od Boga za vječni život. Svaka osoba se treba upoznati sa Božjim zahtjevima. Nakon što plodno sjeme istine padne na plodno tlo srca neke osobe, ono mora simbolično umrijeti i proklijati. Klijanje je povezano sa novim životom koje djeluje u osobi. Zato se ona mora krstiti u vodi u znak svog pokajanja i predanja Jehovi Bogu kako bi bila otkupljena od grijeha i smrti.

Svojim ulaskom pod vodu, svaka osoba ulazi u stanje u kojem se nalazi dijete unutar majčine utrobe. Ta voda u svojoj simbolici predstavlja plodnu vodu u kojoj se nalazi dijete nakon začeća i prije rođenja. Prije nego dijete dođe na svijet ono se nalazi u vodi, tj. od začeća do rođenja prolazi kroz vodu. Dok prolazi kroz vodu njegovo rođenje i život u potpunosti ovise o darovatelju života. Na takav način osoba svoje izglede u život predaje Jehovi svojim potpunim predanjem. Izlaskom iz vode osoba biva rođena iz vode. No, ona je bila živa i prije rođenja, kao što je dijete živo još u majčinoj utrobi. Ali, da bi se život nastavio nakon rođenja mora biti ispunjena svetim duhom, kao što se pluća djetetu pune kisikom koji aktivira i podržava proces životno-važnog disanja. Da bi objasnio kako izgleda ‘rođenje od Boga’ Isus je rekao:

Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je (…) Vjetar puše gdje hoće i čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Takav je svatko tko je rođen od duha. (Iv 3:6,8)

Da li je Isus ovdje rekao da oni koji su rođeni od duha postaju nevidljivi poput vjetra, odnosno duhovi s nevidljivim nebeskim tijelom poput Boga i anđela? Ne. Čak ni sam Isus prilikom svog duhovnog rođenja nije postao duh ili nebesko biće. Točno je da se riječju ‘duh’ ponekad misli na nešto što nema fizičko tijelo i što nije podložno fizičkim zakonima. Tako su na primjer apostoli, kad su vidjeli Isusa da hoda po vodi, mislili da vide ‘utvaru’ ili duha (Mt 14:26). Kad se nakon svog uskrsnuća iznenada pojavio i stao među njih, oni "su uplašeni i puni straha pomislili da vide duha". Isus im je objasnio da on nije duh, "jer duh nema meso i kosti" (Lk 24:36-39). Međutim, Isus nije želio reći da će onaj tko se rodi od duha postati ‘duh’ ili nevidljivo biće poput Boga i anđela. On je govorio o rođenju po Božjem duhu kojim ljudi postaje djeca Božja. Apostol Pavle je to objasnio kad je rekao: 

“djeca dobivena po tijelu nisu ujedno i djeca Božja, nego se djeca dobivena po obećanju (po duhu) računaju kao potomstvo (djeca Božja). (Ri 9:8)

“Ali kao što je onda onaj (Išmael) koji je bio rođen po tijelu progonio onoga (Izaka) koji je bio rođen po duhu, tako je i sada. (Ga 4:29)

Isus je Nikodemu govorio o ‘ponovnom rođenju’, tj. rođenju od Božjeg duha pod novim savezom. Nikodem je na brzinu zaključio da je ‘ponovno rođenje’ povezano s ponovnim tjelesnim rođenjem ili reinkarnacijom koju su zastupale istočnjačke religije. Mislio je da se čovjek treba ponovno vratiti u maternicu kako bi se rodio kao novi čovjek (Iv 3:4). Kad je Isus koristio riječ ‘ponovno’ on je ukazao na ponovljeni postupak ‘duhovnog rođenja’, a ne tjelesnog, jer prvi čin ‘duhovnog rođenja’ očito nije imao trajnu vrijednost. Isus je stoga skrenuo pažnju Nikodemu na ‘duhovno rođenje’ koje su Izraelci doživjeli kao nacija koju je Bog rodio svojim duhom, a koje se moralo ponoviti pod novim savezom.

Isus je stoga opomenuo Nikodema: "Ti si učitelj u Izraelu, a to ne znaš" (Iv 3:9,10). Očito je Isus govorio o nečemu što je trebao razumjeti svaki učitelj Zakona koji je dobro poznavao Hebrejska pisma. Pisma su govorila o tome da su Izraelci jednom već bili duhovno ‘rođeni’ (vidi 5.Mo 32:18). Jehova je postao njihov duhovni Otac koji ih je rodio i sazdao "od utrobe majčine". Kad ih je otkupio iz ropstva onda je ‘izlio svoj duh’ na njihovo potomstvo čime je potvrdio da ih je putem ‘posinjenja’ uzeo za svoju djecu. Oni su bili njegova djeca koju je odgajao i ‘ponio čim su se rodili’ (Iz 44:2,3; 46:3; 51:17,18; Ri 9:4). To rođenje je bilo povezano sa Zakonom saveza koji je preko svećeničke klase poslužio kao njihova majka i odgojiteljica. Zakon je bio duhovan jer ga je Bog posredovao svojim duhom preko anđela, tako da su Izraelci pod tim Zakonom postala Božja djeca (Ri 7:12,14; Ga 3:19). Bili su ‘kršteni u Mojsija’ koji je bio ‘Krist’, odnosno ‘pomazanik’ Božji (He 11:26). Bili su kršteni ‘vodom’ tako što ih je on proveo kroz vodu i ‘duhom’ time što im je on posredovao Zakon (1.Ko 10:2). Svojim prolaskom kroz vodu oni su umrli za sebe i oživjeli za Boga. No, oni tada nisu ‘rođeni’ preko obećanog potomka, tako da je njihovo ‘rođenje’ bilo i dalje povezano s grijehom. Zato im je bilo potrebno ‘ponovno rođenje’ koje je bilo vrjednije od prvog ‘rođenja’ kojeg su imali preko Mojsija. Stoga se pojam ‘ponovno rođenje’ odnosi na ponovljeni postupak rađanja od Boga, ali ovaj put preko Isusa Krista.

Prvo ‘duhovno rođenje’ je bilo povezano s obrezanjem koje je bilo tjelesne i duhovne prirode. Zakon koji ih je uveo u savez s Jehovom trebao je biti napisan, ne samo na kamenim pločama, nego i na njihovim srcima. Tako je Božji duh vodio naciju preko Zakona. Isus je također rođen pod tim Zakonom, te je živio u duhu tog Zakona. No, većina je Izraelaca žalostila Božji duh, što govori da su radili protiv duha Zakona. Kao djeca Zakona oni nisu mogli izbjeći onome što je Zakon naglašavao, a to je grijeh koji vodi u smrt. Svaki učitelj zakona je zato trebao znati da su Izraelci tako bili simbolično ‘rođeni’, ali da su i dalje bili robovi grijeha. Trebali su znati da im Zakon nije mogao dati vječni život niti pravednost (Ga 3:21: Iv 5:39). Nikodem je trebao znati da je Bog po proroku Jeremiji obećao ‘novi savez’ tako što će ‘staviti zakon svoj u njih’ (Jr 31:31,33).

Da bi ušli u ‘novi savez’ oni su trebali biti ‘ponovo rođeni’ kako ne bi više pripadali pomazaniku Mojsiju nego jednom drugom pomazaniku koji je bio veći od Mojsija. Svojim ‘krštenjem u Krista Isusa’ oni bi bili ‘kršteni u njegovu smrt’ čime bi ‘po Kristovu tijelu umrli Zakonu’ a time ustali u novi život (Ri 6:3; Ri 7:4). To bi bilo drugačije ‘duhovno rođenje’ jer bi dobili život svojim ‘krštenje u Krista’ kojeg su očekivali. Krštenjem u vodi i svetom duhu kojeg je provodio Isus je zamijenilo krštenje u Mojsija. Tako su oni koji su željeli ući u obećanu zemlju Božjeg kraljevstva trebali bili ‘kršteni u Krista’ (1.Pe 1:3-5). Uz to su, umjesto ‘Mojsijevog zakona’ trebali prihvatiti i ispuniti ‘Kristov zakon’ (Ga 6:2).

Jer zakon tog duha koji daje život u zajedništvu s Kristom Isusom oslobodio te zakona 1) grijeha i 2) smrti” (Ri 8:2)

‘Ponovno rođenje’ je zato trebalo izvršiti u vodi i duhu. Zašto u duhu, a ne samo u vodi? Židovi su svojim krštenjem u vodi izvršili čin pokajanja čime su dobili oproštenje što je ujedno zamijenilo životinjske žrtve za grijeh. Time su se vraćali Jehovi, svojem Ocu, ali da bi ih Bog prihvatio kao djecu rođenu u Kristovoj lozi, u njima se trebao roditi “duh posinjenja“ kao dokaz da su zaista preko Krista postala njegova djeca (Ri 8:15). Samo u Kristovoj lozi su mogli dobiti vječni život. Svojim ‘ponovnim rođenjem’ mogli su preći iz Adamove obitelji koja je bila podložna grijehu i smrti u Božju obitelj u kojoj djeluje vječni život (Iv 5:24). Oni koji se nisu ‘ponovno rodili’ ostali su djeca na kojoj je i dalje bila srđba i smrt (Iv 1:3,4; 3:36). Isus je ‘jedinorođenac’ od svog Oca Jehove, "a ono čega je on pun svi mi stalno primamo – nezasluženu dobrotu. Jer Zakon je bio dan preko Mojsija, a nezaslužena dobrota i istina došle su preko Isusa Krista" (Iv 1:14-17). Zakon je Židovima isticao grijeh i smrt unutar Adamove loze, ali i potrebu da se prihvati ‘ponovno rođenje’ unutar Kristove loze. Zato Petar takvo ‘ponovno rođenje’ naziva ‘novo rođenje’ (1.Pe 1:3, bi2-C). Ono je za Židove bilo u svemu novo, za razliku od prvog ‘rođenja’ u kojem su rođeni kao izabrana i Bogu predana nacija.

Za razliku od prvog rođenja koje nije imalo trajnu vrijednost trebalo je uvesti ‘ponovno rođenje’. Isus je već tada bio ‘rođen duhom’. Bio je prvorođenac i zato je rekao Nikodemu, a time i svima Židovima da se i oni ‘moraju ponovno roditi’ kako bi mogli ‘ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3:3,5,7). Budući da Isus govori o Židovima, možemo reći da se pojam ‘ponovno rođenje’ odnosi samo na Židove koji su već jednom kao predana nacija bili rođeni od Boga preko saveza Zakona (vidi He 8:6; 9:15). Za sve ostale kršćane koji su potekli iz drugih naroda a koji nisu rođeni pod savezom Zakona ne treba koristiti taj pojam ‘ponovno rođenje’, već se može govoriti samo kao o "rođenju od Boga" (Iv 1:13; 1.Iv 3:9; 4:7; 5:4).

Isus je rekao Nikodemu: "Ako se tko ne rodi od vode i duha, ne može uči u kraljevstvo Božje" (Iv 3:5). Drugim riječima, ako se tko ne ‘rodi od Boga’ ne može uči u Božje nebesko kraljevstvo jer nije otkupljen od grijeha i smrti. Kao učitelj zakona Nikodem je trebao znati o čemu se radi. Hebrejska pisma nigdje nisu govorila o tome da će čovjek morati postati poput anđela kako bi ušao u Božje kraljevstvo. Zato ni Isus nije govorio Nikodemu o tome da će oni koji se rode od vode i duha jednog dana dobiti nevidljiva nebeska tijela s kojima će moći ući u kraljevstvo. On ne govori da će čovjek postati ‘duh’ nakon fizičke smrti i ponovnog rođenja. ‘Duh’ o kojem on govori nije duhovno tijelo nego ‘duh posinjenja’ koji djeluje u nama nakon krštenja. ‘Tijelo’ je ono što je rođeno od tijela, a ‘duh’ ono što je rođeno od duha. Naše tijelo se rađa od strane tjelesnih roditelja. Međutim, onaj tko u nama rađa ‘duh posinjenja’ je Bog – naš duhovni Otac. Pogledajmo što o tome govori sam Isus:

Bog je Duh i koji ga štuju moraju ga štovati duhom i istinom. (Iv 4:24)

Isus je najavio da će nastupiti promjena po pitanju obožavanja, a ta promjena je povezana s rađanjem od vode i duha. Bog je kao Duh trebao u vjernicima prouzročiti da se u njihovoj nutrini rodi ‘duh’ koji će omogućiti ‘posinjenje’. U vezi tog je Isus rekao:

"Tko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, ‘iz nutrine njegove poteći će rijeke žive vode‘. A rekao je to za duh što su ga trebali primiti oni koji vjeruju u njega. Tada, naime, duh još nije bio dan, jer Isus još nije bio proslavljen. (Iv 7:38,39)

Budući da Isus tada još nije bio oslobođen raspadljivosti i smrti, odnosno još nije svojom smrću pobijedio to grešno stanje, nije ni mogao postati Otac nove nacije sve dok nije bio proslavljen kao ‘sin čovječji’ koji je mogao putem svetog duha roditi svoju djecu. Da bi ‘duh’ potekao kao ‘živa voda’, trebao se roditi u njima kao nešto što potječe od Božjeg duha. To vrijeme je tek trebalo doći kao što je Isus najavio:

Ali dolazi čas i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom. (Iv 4:23)

Taj čas je nastupio tek nakon Isusovog uskrsnuća i uzašašća na nebo jer nije bilo moguće da ‘duh posinjenja’ nastupi prije nego Isus bude ‘proslavljen’ kao onaj koji ih može krstiti i ‘roditi’ svetim duhom. Tek tada je Bog posredstvom Krista – novog oca -‘izlio svoj duh na sve vrste ljudi’ (Dj 1:8; 2:1-4,17,18,33).

Kada je duh neraspadljivog života bio dan na raspolaganje svima, onda je apostol Petar rekao prisutnima koji su se okupili na Pedesetnicu, da će primiti taj besplatni dar svetog duha. Tom se prilikom Božji ‘duh posinjenja’ rodio u srcima Isusovih učenika, što je značilo da su oni rođeni u duhu kao Božja djeca u Isusovoj lozi. Bog čovjeka ne prepoznaju po tijelu, nego po onome što je u njegovom srcu. Ako u njegovom srcu prebiva Božji duh, onda je riječ o duhovnom čovjeku koji je rođen od duha.

Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po (smrtnom) tijelu (…) on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle novo je postalo. (2.Ko 5:16,17)

Da bi bili rođeni od Boga moramo primiti njegov duh. Tako se nakon krštenja u vodi u nama rađa Božji duh. Od tada Božji duh stanuje u našem tijelu zajedno s našim duhom. ‘Božji duh’ – ‘duh posinjenja’ tada svjedoči našem duhu da smo ‘Kristovi’, a preko njega i "djeca Božja" (Ri 8:9,16). "Što je rođeno od duha, duh je" (Iv 3:6b). Taj ‘duh’ je sila koja pokreće naš um. Iako svaki čovjek ima svoj um, samo duhovan čovjek ima ‘Kristov um’ koji ga potiče da govori i radi ono što je u skladu s Isusovim načinom razmišljanja.

Zato je apostol Pavle rekao da duhovan čovjek može razumjeti ono što je od Božjeg duha jer ima ‘Kristov um’ (1.Ko 2:14-16). Kristov um je taj ‘duh’ koji djeluje u nama i koji nas poput gena oblikuje po njegovoj ‘slici’ i povezuje s njim kao našim Vječnim ocem (Ri 8:29). Imati Kristov um, znači biti podložan zakonu Kristovom, a time i Božjem zakonu. Pavle je to najbolje opisao, jer je bio svjestan onoga što je u njemu bilo rođeno od tijela i onoga što je bilo rođeno od duha. On kaže:

Po svom unutarnjem čovjeku doista uživam u Božjem zakonu, ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mojega uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima (…) Ja, dakle, umom robujem Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha. (Ri 7:22-25)

Prema tome, ono što je rođeno od duha je u suglasnosti s Kristovim duhom koji pokreće naš um. Um predstavlja našu osobnost i način razmišljanja. On je sastavni dio našeg "unutarnjeg čovjeka" kojeg pokreče zakon duha (2.Ko 4:16). Tako se putem rođenja duhom ispunilo Božje obećanje:

Stavit ću zakone svoje u um njihov i upisat ću ih u srca njihova. I bit ću Bog njihov i oni će biti narod moj. (He 8:7,10)

Budući da je duhovan čovjek ono što ga čini takvim, onda je razumljivo da je poistovjećen s Kristovim ‘duhom’ koji djeluje u njemu. On je poput ‘vjetra’ koji djeluje u skladu sa atmosferskim prilikama na koje čovjek ne može utjecati. Zato Isus kaže da ‘nitko ne zna odakle takav dolazi’ jer nema uvid u njegovo djelovanje koje može biti povezano sa Božjom voljom. Takav je podložan Božjem vodstvu kao što je vjetar podložan Božjim zakonima. Takvi su svojim rođenjem od duha "primili duh koji je od Boga" i samo Bog zna ‘kamo takvi idu’ jer ih vodi svojim svetim duhom (Iv 3:8). Bog je za svakoga čovjeka rođenog od duha namijenio neki zadatak kako bi se izvršio Božji naum.

Jer tko od ljudi zna što je u nekom čovjeku osim duha čovječjeg koji je u njemu? Isto tako, nitko ne zna što je u Bogu osim duha Božjega. (1.Ko 2:11,12)

Samo onaj tko je rođen od duha zna ono što je u njegovom srcu i mislima. On može ‘spoznati što mu je Bog podario’. On "prihvaća ono što je od Božjeg duha" i sve to ‘prosuđuje na duhovan način’ (1.Ko 2:14,15). Budući da je riječ o Božjem duhu kao sili koja djeluje u nama, onda je riječ o sili koja se ne vidi, ali zato koristi naše tijelo kao materiju da bi poput vjetra proizvela određeni učinak. Naime, taj duh pokreće naše tijelo, srce i misaone snage preko kojih djeluje na izgrađivanje Kristove skupštine. Tako svi kršćani sa svojim duhovnim sposobnostima i darovima zajedno djeluju kao jedno tijelo, kao narod kojeg je Bog uzeo i rodio za svoje ime (1.Ko 12:12-26; Dj 15:14).

Osobe koje su rođene svetim duhom odbacuju svoje tjelesno porijeklo tako da su i očevi i majke i njihova djeca jedni drugima ‘braća’ po Kristu. Oni su i dalje ljudi od krvi i mesa, ali u sebi nose ono što je rođeno od Boga, a to je Božji duh. Samo takve osobe će moći ‘ući u Božje kraljevstvo’. Naime, Isus je rekao da će ‘kraljevstvo’ moći naslijediti veliko mnoštvo vjernih ljudi koji se nađu na njegovoj desnoj strani (Mt 25:34). Velika mnoštva ljudi su još u prvom stoljeću prihvatili taj poziv s neba ili nebeski poziv i postajali Isusovi učenici pred kojima je ležala divna nada – ulazak u Božje kraljevstvo (Dj 2:38,40,41). Pavle i Barnaba su kasnije u jednom gradu "mnoge načinili učenicima" a zatim su posvuda gdje su postojale skupštine "jačali učenike, hrabreći ih da ostanu u vjeri i govoreći: ‘Kroz mnoge nevolje ući ćemo u kraljevstvo Božje’" (Dj 14:20-22). Taj se poziv i ohrabrenje i dalje upućuje svima koji traže kraljevstvo (Mt 6:10,33).

U ovom razmatranju smo vidjeli kako se rađaju Božja djeca. Oni svoj duhovni život mogu zahvaliti Jehovi, svom nebeskom Ocu i Nebeskom Jeruzalemu (kraljevstvu) kao majci. Zato svaki kršteni učenik Isusa Krista svojim duhovnim rođenjem ulazi u Božju obitelj preko Novog saveza koji je jednom za sva vremena bio na upečatljiv način sklopljen sa kršćanskom skupštinom u prvom stoljeću.

 


DODATAK


U Stražarskoj kuli od 15.9.1998. na str.19 stoji:

“Imajući tako veličanstvene izglede, jeli imalo iznenađujuće da druge ovce (“stvorenja“) ’čekaju otkrivanje sinova Božjih‘ sa ’željnim iščekivanjem‘? 

"Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih." (Rimljanima 8:19)

Watchtower je ovdje ‘druge ovce’ pokušao izjednačiti s pojmom ‘stvorenja’ o kojima je Pavle govorio u svojoj poslanici Rimljanima. Prema Pavlovim riječima 'stvorenje' je u njegovo vrijeme živjelo u tom iščekivanju, dok se prema tumačenju Watchtowera, 'stvorenja' odnose na 'veliko mnoštvo' (druge ovce) koje se nisu nalazili među prvim kršćanima, pa nisu ni mogli tada živjeti u tom iščekivanju. Time je Zajednica upala u kontradiktornost s vlastitim tumačenjem. Zato se postavlja pitanje vodećem tijelu: Kako je Pavle u svoje vrijeme mogao govoriti o onoj grupi kršćana koja čekaju posinjenje ako oni po njihovom tumačenju tada nisu postojali?

To je dokaz da se ne može pobjeći dojmu kojeg ostavlja biblijska poruka. Ona je kao trag koji se vidi i nakon brisanja. Watchtower je svojim tumačenjem izbrisao pravi smisao nekih stavaka i rečenica, ali se on i dalje nazire kao trag koji se utiskuje u naše misli dok čitamo Bibliju. Njega je nemoguće ignorirati dok preko njega Zajednica pokušava utisnuti svoje tumačenje. Zato su i oni sami nesvjesno priznali nešto što svjesno pokušavaju ignorirati.

Stvar je u tome što je Pavle govorio općenito o svim vjernim ‘stvorenjima’ kojima je pružena nada u oslobađanje od grijeha i smrti. Budući da se u ta stvorenja ubrajaju i kršćani onda je svoju izjavu izrazio u prezentu (sadašnjost) kako bi opisao tu istu nadu koja je prisutna kod njega i ostalih govoreći u 3. licu da to 'stvorenje' i dalje “željno iščekuje otkrivanje sinova Božjih“ (Ri 8:19). Da je smatrao kako su se tome nadali samo pretkršćanski vjernici, onda bi rekao da je to stvorenje ‘željno iščekivalo’ (svršeni glagol; prošlo-svršeno vrijeme), a ne da još uvijek ‘željno iščekuje’ (nesvršeni glagol; nesvršeno vrijeme) ostvarivanje svoje nade.

 

Ovdje nisu opisane dvije klase koje imaju dvije različite želje, iščekivanja i nade. Riječ je o jednoj grupi pravednika i njihovoj jednoj želji, jednom iščekivanju i “jednoj nadi“ koju je Bog utisnuo u srca svih svojih vjernih slugu (Ef 4:4). Pavle je govorio općenito o njima kao o vjernim stvorenjima koji su kroz povijest prihvatili nadu spasenja jer su hodili po duhu a ne po tijelu. Njima su se u 1. stoljeću pridružili kršćani koji su imali prednost da svoju nadu temelje na Isusu Kristu, kojega su vjerna stvorenja iz prošlosti željno očekivala za svog otkupitelja. Nasuprot njima su se uvijek kroz cijelu povijest nalazila ona stvorenja koja su hodili po tijelu (vidi kontekst stavci Ri 8:1-18). Za njih Pavle ubacuje misao:

Jer znamo da sve stvorenje (sav ljudski rod) zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada. (stavak 22)

Pavle, je svjestan da postoje te dvije grupe (vidi 3.svezak). Nikad nije spominjao tri grupe - jednu koja živi po tijelu i dvije koje žive po duhu. Samo je jedna grupa opisana kao vjerno stvorenje i toj grupi je i on pripadao. Oni su po Božjem obećanju željno iščekivali dolazak Mesije i otkupitelja. Još prije nego je postao kršćanin, on je poput vjernog Joba gajio nadu u oslobođenje od robovanja raspadljivosti i smrti, te vječnom životu na zemlji (Job 14:14,15). Ta nada je bila jedina nada koja se mogla steći kroz Božja obećanja opisana u hebrejskim spisima. Isus i apostoli su samo tu nadu mogli objavljivati i potvrđivati Pismom, tako da prvi kršćanski vjernici nisu mogli steći dojam kako se njima nameće nešto što nisu mogli potvrditi Pismima i nešto što nije prirodno, a to je život na nebu. Želja za vječnim životom na zemlji je bila i ostala živa kod svih koji su se krštavali u Krista. Nakon što je Pavao postao kršćaninom njegova se nada i želja nije promijenila nego je dobila veći i potpuniji smisao jer ju je Isus Krist potvrdio svojom smrću i uskrsnućem. Kad je pisao o tim ‘stvorenjima’ onda je govorio općenitoo svima njima, od kojih su mnogi već umrli. Pavle se u svojoj poslanici Rimljenima osvrće na tu nadu koja je još uvijek bila živa u tadašnjim stvorenjima, pa se izražava u glagolskom obliku trajne radnje, misleći na kršćanske vjernike kojima je i on pripadao, a ne o kršćanima koji se još nisu ni rodili. Zato se u nastavku koristi ličnom zamjenicom ‘mi’ kojom na određen način ukazuje na sebe i sve one koji su tada bili živi, a koji još uvijek žive s tim istim željnim iščekivanjem kao i vjerna stvorenja prije njih. Zajednica JS ovo ne vidi ili ne može vidjeti u Bibliji zbog svog krivog tumačenja. Ona smatra da Pavle spominje dvije klase kršćana – ‘sinove Božje’ kao nebesku klasu i ‘stvorenja’ kao zemaljsku klasu. Zato u Stražarskoj kuli od 15.7.2012 na str. 11, i dalje tvrdi slijedeće:

"Govoreći o slobodi koju Jehova jamči svojim zemaljskim slugama Pavle je napisao: "Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih. (...) Izraz "stvorenje" odnosi se na one sa zemaljskom nadom kojima će "objavljivanje" Božjih duhom pomazanih sinova donijeti velike blagoslove."

Ovdje se također potvrđuje kontradiktornost s vlastitim gledištem o 'drugim ovcama' koji po njima nisu postojali među prvim kršćanima. Naime, ako se izraz ‘stvorenje’, kako se ovdje tvrdi, odnosi na klasu kršćana (druge ovce) sa zemaljskom nadom, onda su po tome 'druge ovce' ipak bile ubrojene među prve kršćane. To nas dovodi do zaključka da je riječ o vjernim stvorenjima koji su zaista gajili nadu u zemaljski život, a ne u nebeski. Samim tim i njihovo pomazanje i uzimanje simbola kruha i vina nije imalo nikakve veze sa nadom u nebeski život. Ta kontradiktornost ne odgovara trenutnom tumačenju Watchtowera koji kaže da su tada svi kršćani imali nebesku nadu i da su krštenjem svetim duhom pomazani za nebeski život koji je navodno ograničen na prvih 144000 vjernih kršćana.

Kao što sam već spomenuo, Pavle je konstatirao da to ‘stvorenje’ još u tom vremenu "željno iščekuje" (prezent) ispunjenje svoje nade. Budući da je čak i on u svoje vrijeme očekivao skori kraj, govoreći kršćanima da im je “spasenje bliže nego kad su postali vjernici“, onda je razumljivo da je o tim vjernim stvorenjima govorio na dva različita načina (Ri 13:11,12). Pogledajmo to iz još jednog ugla:

Pavle tako na dva načina govori o nadi i želji svih vjernih stvorenja, pa tako i tadašnjih kršćana. Zbog svoje zajedničke nade oni su jedno te isto 'stvorenje'. O njima Pavle u 3. licu govori kao o ‘stvorenju’ koje “željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih“, a potom ponavlja tu misao u 1. licu govoreći o sebi i suvjernicima koji željno očekuju svoje posinjenje. Imajmo na umu da je i Isus o sebi i svojoj slavi često govorio u 3.licu kao 'sinu čovječjem' (Mt 25:31).

Iz ovoga se može zaključiti da je ‘objavljivanje sinova Božjih’ opisao i na drugi način - kao ‘posinjenje’. Što je posinjenje? Pavle se na taj pojam nadovezuje pa kaže da je s tim činom povezano ‘oslobađanje od svojega (raspadljivog i smrtnog) tijela’ kojemu su ljudi postali robovi rođenjem pod Adamovom kaznom. Takvo oslobođenje su očekivali i pretkršćanski Božji sluge pa je to njihova zajednička nada, a ne dvije različite nade.

Što je onda ‘objavljivanje sinova Božjih’? Pa isto što i posinjenje. Ta dva istovjetna pojma ukazuju na ‘oslobađanje od robovanja raspadljivosti’ prilikom prihvaćanja vjernih stvorenja u Božju obitelj. Zajedničko tim pojmovima je i to što ono uključuje ‘dobivanje slavne slobode djece Božje’. Ta nova stvarnost će biti objavljena u Božjem kraljevstvu. Ako analiziramo tekst vidjet ćemo zašto je Pavle koristio dva načina izražavanja. Pogledajmo:

 

Iako je namjeravao govoriti o vjernim stvorenjima, koja očekuju slavu koja će se objaviti na njima, Pavle u tekst unosi jednu konstataciju koja se odnosi na "sve stvorenje", odnosno na cjelokupni "ljudski rod" kojeg je Bog podložio ispraznosti, a koje “zajedno uzdiše i u boli je sve do sada“. Zatim, kako bi napravio razliku između tog  cjelokupnog ljudskog stvorenja i onih stvorenja koja imaju čvrstu nadu, on u nastavku prelazi na izražavanje s kojim te dvije grupe odvaja jednu od druge u smislu ‘oni’ (ljudski rod) i ‘mi’ (vjernici). U tekstu se u 3.licu spominju dvije grupe stvorenja.

  1. grupa – ‘vjerna stvorenja’ – Božji sluge
  2. grupa – ‘svo stvorenje’ – ljudski rod

U Pavlovom tekstu se može raspoznati podjela na dvije grupe stvorenja. Iako dijele istu bol i ispraznost kojoj su podloženi, oni se razlikuju u tome što jedni imaju istinsku nadu u oslobađanje, a drugi je nemaju. No, Watchtower je u ovakvoj podijeli vidio tri grupe - jednu koja se odnosi na ljudski rod ili neznabošce (označeno zelenom bojom), a ostale dvije na Božje sluge na način da ih je podijelio na dvije klase – nebesku i zemaljsku (označeno žutom bojom). No kad se u tekstu analiziraju zajedničke točke – fizičko, duševno i duhovno stanje, nada i očekivanja - onda se vidi da Pavle nije govorio o dvije klase vjernika, nego o jednoj. Nju opisuje najprije u općenitom smislu kao ‘vjerno stvorenje’, a zatim u određenom smislu kao one koji, za razliku od ostalih ljudi, imaju prvine, naime sveti duh.

U općenitom smislu svi Božji sluge kroz cijelu povijest su ta vjerna stvorenja, a njima su se od 1. stoljeća pridružili oni koji su kršteni u Krista. Sveti duh je djelovao i u pretkršćanskim slugama kroz savez i zakon koji je bio duhovan (Ri 7:14). To što nisu bili kršteni u Krista je samo stvar na koju nisu mogli utjecati, jer su živjeli i umrli prije uvođenja novog saveza. No, Bog je putem raznih saveza omogućio i njima da budu u zajedništvu s njim, a time i sa Kristom kojeg su željno očekivali. Za njih je krštenje u Krista samo odgođeno do vremena kad budu uskrsnuti, jer da su živjeli u 1. stoljeću oni bi svojim krštenjem ušli u zajedništvo s Kristom i bili potpuno izjednačeni s tadašnjim vjernicima. Pavle to naziva ‘obrezanjem srca’ što je svojstveno svim pravednicima koji se drže Božjih zapovjedi, a ne samo kršćanskim vjernicima (5.Mo 10:16; Rim 2:28,29; 1.Ko 7:19; Kol 2:11). Pavao u vezi toga piše:

Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. (2.Ko 5:17)

U skladu s tim postoji ‘staro stvorenje’ koje uključuje sav ljudski rod sve do danas i ‘novo stvorenje’ koje uključuje sva ‘vjerna stvorenja’ koji preko Božjih saveza ulaze u zajedništvo sa Kristom i Bogom, odnosno …

  1. stara stvorenja koji nisu u zajedništvu sa Bogom
  2. nova stvorenja koji se nalaze u zajedništvu s Bogom

Ova vjerna 'nova stvorenja' za razliku od 'starih stvorenja' imaju živu nadu i žive u iščekivanju svog oslobađanja od stanja raspadljivosti kojem robuju. U biti žive u iščekivanju svog posinjenja kada će biti objavljeni kao Božja djeca. Naime, oni su već sada Božja djeca jer su u toj nadi pozvani u Božju obitelj. O sebi mogu govoriti kao Božjoj djeci jer u sebi nose duh posinjenja, samo što taj duh u njima još nije potvrđen tako da i dalje uzdišu u istim nevoljama kao i sva druga stvorenja. Stoga oni željno iščekuju da Bog potvrdi njihov status Božje djece, a to će biti učinjeno u Božjem kraljevstvu kada će Bog objaviti svoje sinove i time potvrditi sve oni koji tada u sebi budu imali duh posinjenja kojeg im je dao.

Sve što je u Pavlovim poslanicama napisano odnosi se na sve kršćane sa jednom jedinstvenom nadom u vječni život, tj. u oslobađanje od robovanja raspadljivosti tijela podložnog smrti. U niti jednoj svojoj poslanici Pavle nije govorio o nekim drugorazrednim vjernim ‘stvorenjima’ ili drugorazrednim ‘ovcama’ koji neće biti rođeni svetim duhom. Zato je važno u Bibliji prepoznati ta vjerna stvorenja koja su u 1. stoljeću uključivala vjerne Židove opisane kao ‘malo stado ovaca’ i druge narode opisane kao ‘druge ovce’. Svi su bili jedno stado vjernih stvorenja.


 Kraj