Article Index

Jedno krštenje


Krštenje duhom je bilo nešto novo što se nije trebalo mijenjati, nadopunjavati ili ukidati. Petar tu temu razmatra i kaže:

... jer nas je [Bog] po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio [krštenjem duhom] za živu nadu (…), za nasljedstvo koje je neraspadljivo i neokaljano i koje ne vene. Ono je sačuvano na nebesima za vas, koje Božja snaga vjerom čuva za spasenje koje je spremno objaviti se u posljednjem vremenu. (1.Pe 1:3-5)

Ovdje je kršćanska nada u spasenje povezana s nasljedstvom koje trebamo dobiti. To je nešto čemu se nadaju kršćani, jer je riječ o ‘nasljedstvu koja je sačuvano na nebesima’ do dana kada će ‘doći s neba’ kako bi ispunilo naša očekivanja u povezanosti s molitvom da ‘dođe Božje kraljevstvo’ (Mt 6:9,10). Nasljedstvo koje ne vene je vječni život u neraspadljivom tijelu pod Božjim (neraspadljivim) kraljevstvom (1.Ko 15:50-55). Budući da je sve to za nas sačuvano na nebesima onda svaki kršćanin svoju vjeru i nadu usmjerava prema nebu pa se može reći da svi mi imamo ‘nebesku nadu’.

Naše nasljedstvo je sačuvano na nebu do posljednjeg vremenskog razdoblja kada će preko Krista (kojeg do tada nebo mora zadržati) doći na Zemlju i ispuniti našu nadu s obzirom na zemaljski život, a ne nebeski. Ljudi nisu izgubili pravo na savršeni nebeski život, nego na zemaljski i to je ono što oni očekuju da se otkrije ili objavi u posljednjem vremenskom razdoblju. Ta nada je povezana sa spasenjem, a ne sa nebeskim životom. Riječ je o spasenju od ovog zlog poretka, jer se na zemlji trebaju otkloniti grijeh i smrt za spas čovječanstva (1.Ko 15:53-57).

Spasenje nije isto što i postavljanje nekoga u svetu službu. Naime, spasenje je ishod naše vjere. "To su spasenje pomno ispitivali i istraživali proroci…" (1.Pe 1:9-12; vidi Iv 5:39). Proroci su znali da Jehova namjerava preko Mesije spasiti čovječanstvo iz ropstva grijeha i smrti i zato su u vezi s tim istraživali Pisma. To ‘spasenje’ je povezano s Isusom Kristom koji je svoju dušu položio za spasenje ljudskih duša. Petar se zato obraća novom narodu ’Izrael’ kojeg sačinjavaju upravo oni koji su zauzeli mjesto koje je prije njih zauzimao cijeli Izraelski narod. Izrael je u obećanoj zemlji imao izabranu grupu muževa koji su tvorili ‘nebo’ i narod koji su tvorili ‘zemlju’. Imajući u vidu tu povijesnu paralelu, Petar citira Pisma i kaže:

…jer je pisano: ’Budite sveti, jer sam ja svet.’

Ako uzmemo paralelu onda vidimo da je Jehova uputio te riječi cijelom narodu, jer govori:

Kaži [cijeloj] zajednici sinova Izraelovih i reci joj: ‘Budite sveti, jer sam svet ja, Jehova, Bog vaš. (1.Pe 1:16; 3.Mo 19:2)

Jehova se tada obratio cijelom narodu, a ne samo svećenicima kao predstavnicima ‘neba’. Zato Petar nije citirao ove riječi samo izabranim predstavnicima ‘neba’ (starješinama) nego i svim vjernicima koji su predstavljali ‘zemlju’.

Spasenje koje vodi u vječni život dolazi samo posredstvom svetog duha. Zato je osoba trebala biti krštena ne samo u vodi nego i svetim duhom. To su dvije odvojene stvari ali za kršćanina usko povezane. Krštenje u vodi se moglo provoditi bez dara svetog duha i obrnuto. Zato nije čudno što je sveti duh bio izliven na ljude iz nacija iako prethodno nisu kršteni u vodi. No, krštenje u vodi nije vodilo u vječni život. Ono je imalo simbol pokajanja koji je omogućio osoba da se čiste savjesti potpuno preda Bogu kao što je to bila Izraelska nacija. Izraelci koji su bili kršteni u Mojsija su i dalje očekivali spasenje koje vodi u vječni život. Da bi mogli imati svjedočanstvo da su primili zalog vječnog života, trebali su se krstiti i u svetom duhu. Zato je Petar Kornelija i njegov dom nakon što su primili sveti duh ipak krstio i u vodi kako bi njihovo krštenje bilo potpuno (Dj 10:44-47). Trebali su imati svjedočanstvo i duha i vode. Krštenjem u vodi koje je zatim uslijedilo dalo je svjedočanstvo pred ljudima da su se pokajali i potpuno predali Bogu, a krštenje svetim duhom je njima osobno dalo svjedočanstvo da su posvećeni krvlju novog saveza. I ‘voda’ i ‘duh’ i ‘krv’ saveza su bili svjedočanstvo da su primili pokajanje koje vodi u vječni život.

‘Voda’ je bila javno svjedočanstvo osobi da je svojim pokajanjem i obraćenjem stupila u predani odnos s Bogom. ‘Krv’ saveza koju je prolio Isus Krist svjedoči da je osoba posvećena pred Bogom kao sudionik novog saveza. No, "i duh je taj koji svjedoči, jer duh je istina. Jer troje je što svjedoči: duh i voda i krv i to je troje složno" (1.Iv 5:6-8).

Što je duh trebao svjedočiti svakoj osobi koja se krstila u vodi? Ivan kaže da je svjedočanstvo koje daje Bog veće od svjedočanstva koje daju ljudi. Naime, mi pred ljudima kao svjedocima bivamo kršteni u ‘vodi’ čime se daje javno svjedočanstvo da smo se pokajali. No, ‘sveti duh’ je svjedočanstvo koje se ne treba potvrđivati javno pred drugim ljudima kako bi oni bili svjedoci tog događaja. Naime, krštenje svetim duhom se ne mora javno potvrditi pred ljudima kao svjedocima, nego samo pred Bogom. Svaki kršćanin koji se krsti u vodi postaje odgovoran pred Bogom koji nas posvećuje putem svog svetog duha i daje zalog vječnog života. S tim zalogom smo ujedno kršteni i svetim duhom i posvećeni krvlju saveza.

Budući da se podrazumijeva da su kršćani kršteni svetim duhom onda u tom slučaju svatko tko namjerno čini grijeh, huli protiv Božjeg svetog duha. Što se dešava kad netko, tko je kršten svetim duhom, učini namjerni grijeh? U vezi takvog teškog grijeha postavljeno je pitanje:

Pomislite samo koliko li će težu kaznu zaslužiti onaj tko [je kršten u vodi i duhu a] pogazi Sina Božjega i tko smatra da krv saveza kojom je posvećen nema nikakvu posebnu vrijednost i tko vrijeđa duh nezaslužene dobrote! (He 10:26-29)

Takva osoba koja obezvrjeđuje 'krv saveza' kojom se dobiva vječni život, ne zavređuje vječni život i veliko je pitanje da li je moguće u njenom slučaju očekivati pokajanje prije nego osjeti Božju pravednu srdžbu tokom razdoblja suda (He 6:4-6; Iv 3:36; 12:48).

Spasenje ne može uslijediti samo krštenjem u vodi. Ako osoba nije posvećena svetim duhom tada krštenje u vodi ne može osobu voditi u vječni život. Čak i apostol Petar ‘krštenje’ povezuje s spasenjem. No, kad on spominje ‘krštenje’ onda se samo po sebi podrazumijeva da misli na kršćansko krštenje u vodi u povezanosti s krštenjem u svetom duhu (1.Pe 3:21). U Bibliji se nigdje ne govori da će to novo krštenje biti ograničeno samo za jednu malu i posebnu grupu kršćana nego na sve koji povjeruju u Krista. U Stražarskoj kuli od 1.2.2002 str. 21. st. 10 stoji:

“Sveti duh uistinu igra važnu ulogu u životima [velikog mnoštva]. Oni svoje predanje Jehovi simboliziraju krštenjem ”u ime Oca i Sina i svetog duha. (Matej 28:19).“

Zajednica priznaje da sveti duh igra važnu ulogu kod krštenja, ali stvara razliku tvrdeći da jedne kršćane taj sveti duh postavlja za buduće Kristove suvladare i svećenike na nebu te da ih duhovnim rođenjem usvaja za svoje sinove i ugrađuje u Kristovo tijelo, dok ostalim kršćanima (velikom mnoštvu) sveti duh nakon krštenja samo daje pomoć i vodstvo. Zar to nije obezvrjeđivanje krštenja koje je uvedeno po Isusu? Takvo obezvrjeđivanje Watchtower nameće svima onima koje se želi uvjeriti da 'krv saveza' nema posebnu vrijednost za njih nego samo za jednu malu izabranu i brojčano ograničenu grupu vjernika. Međutim, Petar je prvim učenicima rekao da će im Bog dati sveti duh kao besplatan dar, a ne da će ih postaviti na prva mjesta upravljanja Božjim kraljevstvom. Taj isti dar koji su primili oni u prvom stoljeću se daje i danas svakome tko se krsti u ime Isusa Krista. To na neki način priznaje čak i Watchtower jer kaže:

"Još jedan dar koji nam je Bog iz ljubavi dao, a na kojem trebamo biti zahvalni je njegov sveti duh. Na dan Pentekosta 33. n. e. apostol Petar je savjetovao mnoštvu u Jeruzalemu: ”Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete besplatni dar svetog duha“ (Djela apostolska 2:38). (Stražarska kula, 15.9.2001. str.17).

Zar ovdje nije riječ o jednom te istom značenju i ulozi svetog duha koji se prima na dar prilikom krštenja u ime Isusa Krista. Zašto se onda pokušava stvoriti neko novo dodatno krštenje. Krštenje u ime Isusa Krista ima višestruko značenje i primjenjuje se na sve kršćane. No, Watchtower uvodi dva krštenja sa različitim značenjem kao što vidimo na slijedećoj slici:

Ova razlika je nastala zbog mišljenja da krštenje svetim duhom postavlja kršćane za buduće kraljeve pa je samim tim njima priznato i sve ostalo što ide s tim krštenjem. Da bi se ostale kršćane prikazalo kao drugorazrednu grupu njima je oduzeto sve što ide uz to krštenje, naime, oduzeta im je mogućnost usvajanja u Božju obitelj i ugrađivanje u Kristovo tijelo. Jedino što im se nudi je pomoć i vodstvo svetog duha, a to se može imati i bez tog krštenja. Kao što je već rečeno, u Bibliji nigdje ne stoji da će nakon određenog vremena biti ukinuto krštenje svetim duhom i ponovno biti uvedeno samo krštenje u vodi, a koje su Jehovini svjedoci uveli 1935. godine kako bi tvrdili da se u to vrijeme pojavilo 'veliko mnoštvo' koji nemaju privilegiju da se krste svetim duhom.

Zato se postavlja pitanje: Je li krštenje kojim zajednica Jehovinih svjedoka krštava “od Boga ili od ljudi“? Slično pitanje je Isus postavio za Ivanovo krštenje (Mk 11:30). Naime, kad su se Židovi krštavali u vodi Ivanovim krštenjem, oni su javno obznanjivali svoje pokajanje čime su ponovno stupili u predani odnos s Bogom, nakon čega su imali pristup svetom duhu koji ih je vodio i davao pomoć.

Za Ivanovo krštenje vodom znamo da je od Boga, ali za krštenje svih novih članova koje provode Jehovini svjedoci ne možemo reći da je od Boga jer je takvo krštenje u vodi jednom već bilo zamijenjeno krštenjem po svetom duhu. Bog nas svojim svetim duhom posvećuje i prenosi u kraljevstvo svog Sina (Kol 1:13). Ako nismo kršteni svetim duhom, onda nismo ni postali članovi Kristove univerzalne skupštine. Izraz “Kristova skupština“ u 1. stoljeću nije označavala pomazane kaljeve nego sve posvećene (pomazane) kršćane koji su se sastajali po svijetu u svojim lokalnim kršćanskim zajednicama.

“Da, u grčkom dijelu Biblije riječ “skupština” prvenstveno se odnosi na grupu duhom pomazanih Kristovih sljedbenika." (Stražarska kula, 15.4.2007. str.21)

U biti svi koji su po svetom duhu primili jamstvo života su pomazani duhom kojim su primljeni u Božju obitelj. (više o tome u svesku 4 - 'Pomazanje'). Izgleda da se deseci tisuća skupština Jehovinih svjedoka ne može poistovjetiti sa tom izvornom skupštinom jer u njima navodno nitko nije pomazan svetim duhom. Zajednica JS se očito od 1935. godine distancirala od krštenja ili rođenja svetim duhom kojim se krštene osobe ugrađuje u Božju obitelj i Kristovo tijelo tj. u njegovu Skupštinu. Iz toga proizlazi da mnogi Jehovini svjedoci sebe ne mogu smatrati članovima Kristove skupštine, a samim tim niti kršćanima, nego samo Božjim slugama. Odnosno, izgleda da samo oni Jehovini svjedoci koji - po učenju Watchtowera - tvrde da su kršteni i rođeni svetim duhom, a takvih je jako malo, mogu za sebe tvrditi da su pravi kršćani jer su ugrađeni u Kristovo tijelo (Skupštinu). Među takvima je i dosta onih koji su se krstili u vodi kao velika većina, ali su godinama kasnije počeli tvrditi da su i oni u međuvremenu primili pomazanje (krštenje) po svetom duhu koji ih je - po učenju Watchtowera - postavio u položaj budućih Isusovih suvladara, što se naravno ničim ne može dokazati osim vlastitim uvjerenjem po osjećaju svog srca koje je, kako kaže Biblija, prevarljivo (Jr 17:9). Čak ne znaju ni točno vrijeme, odnosno ni dan ni sat kad se to navodno pomazanje desilo, kao što znaju točno vrijeme svog krštenja u vodi. No, sve to pada u vodu kad se spozna što je to kršćansko krštenje i što sve ono podrazumijeva. Pogledajmo:

Samo onda kad uzmemo u obzir da se svi podvrgavamo istim krštenjem u duhu koje je povezano s krštenjem u vodi, tada se krštavamo novim krštenjem koje provodi Isus nad svojim učenicima. U tom slučaju svaka osoba biva posvećena i prihvaćena u novi savez. Stoga više ne mogu postojati dva krštenja koja su odvojena jedno od drugog. Također u kršćanskoj skupštini ne mogu postojati dva Kristova tijela, jedno zemaljsko, a drugo nebesko, niti mogu postojati dva različita duha i dvije različite nade. Postoji samo:

“Jedno tijelo i jedan duh - kao što je i jedna nada na koju ste pozvani (…); jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; … (Ef 4:4,5)