Article Index

Krštenje - simbol žrtve


Krštenje ima simbol žrtve koja se jednom zauvijek prinosi na oltar Jehovi. Postoji veza između žrtava propisanih Zakonom i krštenja u vodi i svetom duhu. Izraelci su trebali prinositi žrtve za svoje nenamjerne grijehe, no sve njihove žrtve zajedno vrijedile su kao jedna žrtva koju je jednom godišnje provodio prvosvećenik za sebe i cijeli narod (vidi 3.Mo 4:3-5 - svećenik; 4:13-16 - narod; 4:27,28,32; 5:6,7 - pojedinac). Umjesto da ih Bog preko Ivana Krstitelja upućuje na žrtve za grijeh koje su trebali prinositi po Zakonu, On ih upućuje na krštenje u vodi. S obzirom na ono što je to krštenje predstavljalo ono je zahtijevalo osobnu žrtvu, odnosno “pokajanje koje je potrebno za oproštenje grijeha“ (Mk 1:4).

Isusovo krštenje je unaprijed bilo povezano s žrtvom koju je veliki svećenik provodio za sebe i cijeli narod (He 7:26,27). Veliki svećenik je bio posvećen svetim uljem pomazanja da bi mogao prinositi te žrtve na oltar (2.Mo 29:7). Isus nije trebao pokajanje nego otkupljenje iz Adamove smrti. Da bi bio otkupljen morao je svojim krštenjem u vodi na sebe i na svoju glavu preuzeti nehotične grijehe svijeta kojeg je Bog podredio smrti. Njihova smrt je dobila vrijednost otkupne žrtve tako što je Bog izdvojio i posvetio jedan narod kojeg je umjesto njih otkupio za sebe. Oni su umrli u Izaku koji je trebao biti žrtvovan, pa su poslužili kao otkup jednoga između sebe kojega je Bog unaprijed odredio. Nakon krštenja u vodi Isus je bio posvećen svetim duhom pomazanja po kojemu je dobio 'život u sebi' pa je kao takav mogao da prinese samog sebe na oltar radi pokrivanja grijeha Božjeg naroda i svih koji im se pridruže.

Ljudi u vodi ostavljaju svoj grijeh i na neki način polažu ruku na glavu janjeta (Krista) koje je u to određeno vrijeme bilo zaklano za njihove grijehe (vidi 3.Mo 1:2-4; 4:13-15). Tako je žrtva za grijehe naroda zamijenjena jednom zauvijek Isusovim žrtvenim prinosom. Isus je dao svoj život za grijehe cijelog svijeta. No nije trebalo ukinuti žrtve koju je svaki pojedinac trebao dati u svoju korist. Kao što je Isus jednom zauvijek prinio sebe za naše grijehe i mi trebamo jednom zauvijek prinijeti sebe na žrtvu kroz krštenje.

Žrtve koje su tokom godine prinosili Izraelci su bile povezane sa njihovom potrebom da budu očišćeni od svojih grijeha. Tako žrtve koje su bile propisane Zakonom za Izraelce predočavaju pokajanje i dovođenje osobe u pravedan odnos pred Bogom. Upravo te žrtve koje su oni često trebali prinositi za sebe su zamijenjene jednim prinosom. Kako? Pa upravo našim krštenjem koje se provodi jednom u životu. Zato se krštenje ne mora ponavljati iz godine u godinu. Sveti duh jednom zauvijek prihvaća našu žrtvu pokajanja od grijeha i posvećuje nas pred Bogom za vječni život. Krštenje u duhu je povezano s krvlju. Kad je Isus kršten u vodi i svetom duhu apostol Ivan je to ovako objasnio:

On, Isus Krist, došao je posredstvom vode i krvi; ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I duh je taj koji svjedoči, jer duh je istina. (1.Iv 5:6,7)

Zašto Ivan kaže da je Isus došao posredstvom vode i krvi, a ne samo s vodom? Krv predstavlja Isusovu žrtvu. Isusovo krštenje u vodi ne bi bilo potpuno da nije uslijedilo krštenje u duhu. Čak ni Isusova smrt ne bi imala vrijednost da Isus nije bio kršten svetim duhom. Bog je Isusa putem vode otkupio a svetim duhom posvetio za vječni život koji nije mogao biti poništen smrću, a uskrsnuće je samo potvrdilo da je smrt bila pobijeđena u njegovom tijelu po svetom duhu.

Duh je nakon krštenja svjedočio o žrtvi koju Isus preuzima na sebe kako bi izvršio Božju volju po novom savezu. Zato i svaki kršćanin mora predstaviti sebe Bogu kao osobu koja će vršiti njegovu volju u skladu s novim savezom koji se temelji na vječnom životu. To ne može učiniti ako se krsti samo u vodi radi pokajanja jer ga takvo krštenje ne veže za vječni život, nego samo za sadašnji koji je u vlast smrti.

Židovi su kršteni u vodi, ali su zato i dalje bili pod Zakonom koji je zahtijevao prinašanje žrtava, što je zadovoljilo onaj drugi zahtjev u vezi s krvlju. Kršćani taj zahtjev s krvlju mogu zadovoljiti samo ako su kršteni u svetom duhu, čime bivaju “posvećeni duhom i poškropljeni krvlju Isusa Krista“ koji je umro umjesto njih (1.Pe 1:2). Krv u našem slučaju predočava one žrtve koju su Izraelci prinosili u svoju korist kako bi bili posvećeni pred Bogom. Budući da je ta krv predstavljala Isusovu žrtvenu krv, mi dolazimo pred Boga posredstvom krvi njegovog Sina. No, bez svetog duha mi bi vjerojatno morali ponavljati svoje krštenje u vodi, kao što su ga ponovili i Židovi koji su kao nacija već bili kršteni u Mojsija (1.Ko 10:2). "Duh je taj koji svjedoči, jer duh je istina" – kaže Ivan, što znači da duh Božji potvrđuje da smo dio Božje obitelji koja je rođena duhom i čiji članovi prihvaćaju otkupnu vrijednost krvi. Tada "duh, voda i krv" svjedoče zajedno. "To je troje složno" (1.Iv 5:6,8). Ako bilo koja od ovih triju stvari nedostaje, tada je krštenje nepotpuno.

Isusova žrtva za cijeli svijet je veća od svih žrtava koje bi mi kao pojedinci prinosili pred Boga. Zato, sve što mi činimo u skladu s Božjom voljom, Jehova prihvaća kao našu “žrtvu živu“ (Ri 12:1,2). No da bi naša žrtva bila prihvaćena, ona treba biti izvršena od osobe koja je u novom savezu s Jehovom. Samo takva osoba je posvećena i prihvaćena od Boga. Naime, Isus je ‘svojom krvlju posvetio narod’ (He 13:12). Mi smo tako "posvećeni prinošenjem tijela Isusa Krista jednom zauvijek" (He 10:10). Da bi osoba bila posvećena mora pokazati vjeru u Isusa i biti krštena. Svojim krštenjem prihvaća ono što je za nju učinjeno jednom zauvijek, a to je žrtva za njeno grešno stanje prouzročeno po Adamu kako bi mogla dobiti vječni život po novom savezu. Tako svaka osoba jednom zauvijek biva krštena svetim duhom. Samo takvim krštenjem sveti duh može osobu povezati s žrtvenim prinosom.

Jer ako krv jaraca i junaca i pepeo ud junice posvećuje onečišćene koji su time poškropljeni, te im tijelo postaje čisto, koliko će više krv Krista, koji je po vječnom [svetom] duhu samoga sebe neokaljana prinio Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela kako bi smo služili živome Bogu. (He 9:13,14; 1.Pe 1:2)

Isusova je žrtva prinesena Bogu posredstvom svetog duha, a ne vode. Zato sveti duh posreduje i za nas kako bi našu savjest očistio od mrtvih djela. Da bi sveti duh mogao posredovati za nas mi moramo biti kršteni u svetom duhu. Samo takvo krštenje je pravovaljano za kršćanina. Spasenje je povezano s čistom savješću.

Ono što je bilo predočeno time i vas sada spašava, naime krštenje (koje nije uklanjanje tjelesne nečistoće nego molba upućena Bogu za čistu savjest) na temelju uskrsnuća Isusa Krista. (1.Pe 3:21)

Takvu molbu su Izraelci upućivali Bogu kroz svoje žrtve za svoje nenamjerne grijehe. Kad su bile u skladu s Božjim zahtjevom one su bile Jehovi ugodan miris. Isusova žrtva je bila Bogu ‘ugodan miris’ (Ef 5:2). Ona je prinesena jednom zauvijek u skladu s njegovim krštenjem. A i mi smo također Bogu Kristov ‘ugodan miris’ (2.Ko 2:15). Zato žrtve životinja koje su prinašali Izraelci bivaju zamijenjene jednom zauvijek našim krštenjem svetim duhom. O kojem onda krštenju Petar ovdje govori? Očito o krštenju koje zamjenjuje potrebu za životinjskim žrtvama. To je krštenje kojim nas Isus uvodi u novi savez škropljenjem svojom krvlju. Naime, sveti duh posreduje Isusovu krv tako da svi bivamo očišćeni i posvećeni za vječni život.

Pogledajmo kako je to predočeno s Izraelskom nacijom. Kad je narod bio upoznat sa savezom Zakona nakon što je Mojsije pročitao knjigu saveza, Izraelci su svojim potvrdnim odgovorom dali do znanja da će činiti i slušati Boga u svemu što je rekao. Poslije toga je "Mojsije uzeo krv i poškropio narod govoreći: ‘Ovo je krv saveza koji je Jehova sklopio s vama…" (2.Mo 24:7,8). Tom je prilikom cijeli narod koji je već bio kršten u Mojsija, bio uveden u savez s Jehovom pomoću krvi kojom su poškropljeni. Taj čin posvećenja se nije trebao ponavljati. On je vrijedio za svu još nerođenu djecu koja su potekla iz Abrahamove loze. U skladu s tim događajem Pavle piše svim kršćanima:

Vi ste pristupili (…) Isusu, posredniku novog saveza i krvi škropljenja koja govori bolje od Abelove krvi. (He 12:22-24; 1.Pe 1:2)

Time što je izlio sveti duh na apostole i na svoje prve učenike, Isus je poput Mojsija poškropio svojom krvlju cijeli narod kako bi ih tim činom uveo u novi savez (2.Mo 24:8) Da li itko može tvrditi da su Kristovom krvlju posredstvom duha tada poškropljeni samo oni koji trebaju biti kraljevi i svećenici Božjeg kraljevstva? Da li su samo pripadnici budućeg ‘novog neba’ kršteni svetim duhom? Neka čitalac upotrijebi razbor.

Razbor nam govori da je 33. godine na praznik Pedesetnice uveden novi savez, tako što je sveti duh bio na vidljiv način izliven na prve pripadnike kršćanske skupštine. Tako je Kristova krv posredstvom svetog duha poškropila i posvetila za vječni život cijeli narod koji je u početku brojio oko sto i dvadeset kršćana. Taj čin posvećenja ili pomazanja svetim duhom se nije trebao ponavljati, pa je tako i pomazanje novog naroda bilo učinjeno samo jednom. Iako je to učinjeno prije skoro dvije tisuće godina, ono i dalje vrijedi tako da se svaki pojedinac koji se krsti u Isusa Krista ujedno krsti i u svetom duhu jer su svi oni putem vjere postali Abrahamova djeca i nasljednici obećanja (Ga 3:7,26,29). To se desilo jednom za sva vremena, tako da su od tada svi koji se daju krstiti u ime Isusa Krista kršteni novim krštenjem – krštenjem u svetom duhu kojeg provodi Isus. To se nije trebalo mijenjati. Svojim predanjem Bogu, Isus Krist svaku osobu koja se krsti u vodi otkupljuje i krštava svetim duhom te uvodi u svoju pomazanu skupštinu pod novim savezom. Uvođenje svakog pojedinca u novi savez je povezano s duhovnim rođenjem. No, što je to duhovno rođenje?