Article Index

Ponovno rođenje


Da bi razumjeli zašto je bilo potrebno ‘novo rođenje’, vratimo se u raniju povijest. Naime, Izraelci su u tjelesnom smislu potekli od Abrahama, Izaka i Jakova preko kojih je djelovao Božji savez. Budući da ih je Bog usvojio sebi, svi su oni svojim rođenjem pripadali Bogu kao njegova djeca ili kako je to Jehova rekao Faraonu:

Izrael je sin moj, prvenac moj. (2.Mo 4:22)

S ovim riječima je Jehova rekao da je Izrael rođen duhom. Na koji način? Izraelci su rođeni pod Abrahamskim savezom koji je bio duhovan. Preko Abrahamskog saveza se njihovo tjelesno rođenje računalo i kao duhovno rođenje čime su u fizičkom i duhovnom pogledu bili pripadnici Abrahamovog potomstva. Iako je Jehova zahtijevao fizičko obrezanje po kojem su Izraelci po tijelu bili u savezu s Bogom, On je u Abrahamovo potomstvo prihvaćao samo one koji su u duhovnom smislu obrezali svoja srca. No, da bi ih Jehova prihvatio kao svoju djecu trebali su svoje duhovno ‘rođenje’ potvrditi na još jedan način i to krštenjem. Kako se to desilo?

Biblija kaže da su oni bili ‘kršteni u Mojsija’. Zanimljivo je to što je Mojsije prije svih njih bio izvađen i spašen iz vode, nakon čega je postao njihov izabrani vođa (2.Mo 2:10). Izraelci su ulaskom u vodu pokazali vjeru u Jehovu ali i u Mojsija koji ih je vodio kroz vodu da bi bili spašeni. Nalazeći se u koritu mora oni su takoreći umrli za sebe, jer se pokazalo da je voda značila smrt za Božje neprijatelje. Oni su izvađeni iz vode i spašeni od sigurne smrti. Tako su postali Božja svojina jer "svi su se krstili u Mojsija kad su pod oblakom prošli kroz more" (1.Ko 10:2). Dok je more kao ‘voda’ predstavljalo umiranje, ‘oblak’ je predstavljao život jer je u njemu djelovao Božji sveti duh kojim su bili posvećeni. Od tada je sveti duh bio na njima kao izabranoj naciji. Svi su zajedno kao nacija bili tada na simboličan način ‘rođeni’ (Iz 44:2,3; 46:3). Jehova je tada postao njihov duhovni Otac. Više nisu trebali živjeti samo za sebe, nego za Jehovu, svog Oca, dokazujući to svojim odnosom prema odredbama držanja sabata. Od tada su svojim tjelesnim rođenjem automatski postajali dio Božjeg izabranog naroda s kojim je Jehova sklopio savez. Budući da je savez Zakona bio duhovan onda su i oni kao Božja djeca morali to smatrati duhovnim ‘rođenjem’ (Ri 7:14).

Izraelci su omogućili svetom duhu da svjedoči u njihovu korist svaki put kad su prinašali žrtve. Dim koji se dizao s oltara se podizao prema nebu. Zato možemo reći da je sveti duh morao svjedočiti Bogu za krv koja je bila povezana s žrtvama koje su se spaljivale na oltaru. Bog je tako mogao pomoću svetog duha u prenesenom smislu ‘namirisati’ i vidjeti da li je žrtva bila njemu ugodna ili ne. No, velika većina Izraelaca je žalostila Božji duh i zato je Izaija s pravom napisao:

Ali oni su se bunili i žalostili njegov duh sveti (…) A onda se narod sjetio dana davnih, Mojsija, sluge njegova: ‘Gdje je onaj koji ih je izvede iz mora s pastirom stada svojega? Gdje je onaj koji je u njega stavio sveti duh svoj? (…) onaj koji je razdvojio vode pred njima,(…) koji ih je vodio kroz vode uzburkane (…) Ti si zaista naš otac,(…) ti si Jehova, otac naš." (Iz 63:8-16)

Apostol Pavle tumači da je Jehova njima bio Otac u tom smislu kao što je i Abraham bio otac Izmaela kojeg mu je rodila robinja Agara. Kaže da su oni tada bili duhovno ‘rođeni’ kao djeca robinje Agare – gore Sinaj gdje su ušli u savez Zakona. Pod tim Zakonom su bili robovi grijeha i smrti. Zato im je bilo potrebno ‘ponovno rođenje’ kako bi postala djeca ‘slobodne žene’ Sare koja predstavlja novi savez (Ga 4:21-31). Kako će se odvijati ‘ponovno rođenje’ i tko će ih uvesti u novi savez?

Ivan Krstitelj je najavio Židovima da dolazi onaj koji će ih krstiti svetim duhom. Krštenjem u vodi Židovi su samo obnavljali svoje predanje Bogu s kojim su bili u savezu preko Abrahama i Mojsija. Tako se u svoje određeno vrijeme pojavio onaj za koga je Mojsije rekao:

Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Jehova, Bog tvoj. Njega slušajte. (5.Mo 18:15)

Bog je Izaelcima podizao 'proroke' koje su trebali slušati, a samo jedan od njih trebao biti puno veći od Mojsija. Isus se 'rodio' pod savezom Zakona kao Abrahamov obećani potomak. Nakon što je izašao iz vode Isus je 'ponovno rođen' u svetom duhu kao Božji ‘jedinorođeni’ Sin. Preko njega je po svetom duhu trebala biti rođena nova nacija. Da bi mogli biti rođeni u Isusovoj duhovnoj liniji i oni su trebali biti kršteni u svetom duhu kao Božja djeca. Prvi koje je Isus krstio i ‘rodio’ svetim duhom su bili njegovi apostoli, a preko njih i drugi njegovi učenici. No, milijuni Izraelaca koji su do tada već umrli i dalje stoje pred tim zahtjevom. Tako će nakon svog uskrsnuća trebati prihvatiti Isusa kao proroka i pokazivati poslušnost prema njemu kao Mesiji kojeg su očekivali. To znači da će se i oni tada morati ’ponovno roditi’ kako bi mogli ući i naslijediti Božje kraljevstvo. Taj zahtjev za duhovnim ‘rođenjem’ je stajao i pred svim ostalim ljudima koji su živjeli do danas i onima koji će uskrsnuti tokom Kristove vladavine na zemlji.

Krštenje u vodi i duhu stavljeno je nasuprot tjelesnom rođenju (Iv 3:6). Pavle Izraelsku naciju tj. onaj tjelesni Izrael koji nije bio obrezan u srcu, uspoređuje s Izmaelom koji je rođen po tijelu, a ostale Židove uspoređuje s potomcima Izaka koji je rođen po duhu (Ga 4:28,29). Izraelci su svojim tjelesnim rođenjem postajali punopravni članovi izabranog naroda jer su bili  kršteni u Mojsija dok su bili u bedrima svojih otaca. Oni su prije rođenja bili u vodi, u bezdanu, kao nerođeno dijete u utrobi svoje majke (Iz 63:13; Ps 139:15). Izlaskom iz te ’plodne’ vode računalo se kao duhovno ‘rođenje’ i uvođenje u savez Zakona što se trebalo ceremonijalno potvrditi. Kada su Židovi odgovorno prihvatili savez s Jehovom, trebali su se držati svih Božjih zakona. Budući da su se mnogi odmetnuli od Jehove i izgubili status duhovnih Izraelaca, oni su se svojim krštenjem koje je provodio Ivan Krstitelj, a kasnije i Isus sa svojim apostolima, vraćali Jehovi, svom Ocu. No, trebali su shvatiti da ih je Jehova samo prihvatio kao djecu koju je usvojio kao Adamovo grešno potomstvo, a koja su bila dužna prinositi krv na oltar kako bi ih Bog prihvatio kao svete pojedince i svetu naciju.

Da bi se ubrojili u ‘Božju djecu’ koja su rođena preko Isusa, morali su se ‘ponovno roditi’ od vode i duha. Voda je trebala simbolizirati njihovu smrt s obzirom na grijeh, a duh ih je trebao oživjeti kao ‘nova stvorenja’ koja u sebi imaju život od Boga. Time su postali Božja zakonita djeca koja imaju pravo ući u Božje kraljevstvo kao zakoniti nasljednici. ‘Novo rođenje’ ima veze sa ‘novim savezom’ po kojem su otkupljeni od smrti. Zato je krštenje ‘u vodi i duhu’ simbolično prikazivalo taj proces rađanja od Boga za vječni život. Svaka osoba se treba upoznati sa Božjim zahtjevima. Nakon što plodno sjeme istine padne na plodno tlo srca neke osobe, ono mora simbolično umrijeti i proklijati. Klijanje je povezano sa novim životom koje djeluje u osobi. Zato se ona mora krstiti u vodi u znak svog pokajanja i predanja Jehovi Bogu kako bi bila otkupljena od grijeha i smrti.

Svojim ulaskom pod vodu, svaka osoba ulazi u stanje u kojem se nalazi dijete unutar majčine utrobe. Ta voda u svojoj simbolici predstavlja plodnu vodu u kojoj se nalazi dijete nakon začeća i prije rođenja. Prije nego dijete dođe na svijet ono se nalazi u vodi, tj. od začeća do rođenja prolazi kroz vodu. Dok prolazi kroz vodu njegovo rođenje i život u potpunosti ovise o darovatelju života. Na takav način osoba svoje izglede u život predaje Jehovi svojim potpunim predanjem. Izlaskom iz vode osoba biva rođena iz vode. No, ona je bila živa i prije rođenja, kao što je dijete živo još u majčinoj utrobi. Ali, da bi se život nastavio nakon rođenja mora biti ispunjena svetim duhom, kao što se pluća djetetu pune kisikom koji aktivira i podržava proces životno-važnog disanja. Da bi objasnio kako izgleda ‘rođenje od Boga’ Isus je rekao:

Što je rođeno od tijela, tijelo je, a što je rođeno od duha, duh je (…) Vjetar puše gdje hoće i čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Takav je svatko tko je rođen od duha. (Iv 3:6,8)

Da li je Isus ovdje rekao da oni koji su rođeni od duha postaju nevidljivi poput vjetra, odnosno duhovi s nevidljivim nebeskim tijelom poput Boga i anđela? Ne. Čak ni sam Isus prilikom svog duhovnog rođenja nije postao duh ili nebesko biće. Točno je da se riječju ‘duh’ ponekad misli na nešto što nema fizičko tijelo i što nije podložno fizičkim zakonima. Tako su na primjer apostoli, kad su vidjeli Isusa da hoda po vodi, mislili da vide ‘utvaru’ ili duha (Mt 14:26). Kad se nakon svog uskrsnuća iznenada pojavio i stao među njih, oni "su uplašeni i puni straha pomislili da vide duha". Isus im je objasnio da on nije duh, "jer duh nema meso i kosti" (Lk 24:36-39). Međutim, Isus nije želio reći da će onaj tko se rodi od duha postati ‘duh’ ili nevidljivo biće poput Boga i anđela. On je govorio o rođenju po Božjem duhu kojim ljudi postaje djeca Božja. Apostol Pavle je to objasnio kad je rekao: 

“djeca dobivena po tijelu nisu ujedno i djeca Božja, nego se djeca dobivena po obećanju (po duhu) računaju kao potomstvo (djeca Božja). (Ri 9:8)

“Ali kao što je onda onaj (Išmael) koji je bio rođen po tijelu progonio onoga (Izaka) koji je bio rođen po duhu, tako je i sada. (Ga 4:29)

Isus je Nikodemu govorio o ‘ponovnom rođenju’, tj. rođenju od Božjeg duha pod novim savezom. Nikodem je na brzinu zaključio da je ‘ponovno rođenje’ povezano s ponovnim tjelesnim rođenjem ili reinkarnacijom koju su zastupale istočnjačke religije. Mislio je da se čovjek treba ponovno vratiti u maternicu kako bi se rodio kao novi čovjek (Iv 3:4). Kad je Isus koristio riječ ‘ponovno’ on je ukazao na ponovljeni postupak ‘duhovnog rođenja’, a ne tjelesnog, jer prvi čin ‘duhovnog rođenja’ očito nije imao trajnu vrijednost. Isus je stoga skrenuo pažnju Nikodemu na ‘duhovno rođenje’ koje su Izraelci doživjeli kao nacija koju je Bog rodio svojim duhom, a koje se moralo ponoviti pod novim savezom.

Isus je stoga opomenuo Nikodema: "Ti si učitelj u Izraelu, a to ne znaš" (Iv 3:9,10). Očito je Isus govorio o nečemu što je trebao razumjeti svaki učitelj Zakona koji je dobro poznavao Hebrejska pisma. Pisma su govorila o tome da su Izraelci jednom već bili duhovno ‘rođeni’ (vidi 5.Mo 32:18). Jehova je postao njihov duhovni Otac koji ih je rodio i sazdao "od utrobe majčine". Kad ih je otkupio iz ropstva onda je ‘izlio svoj duh’ na njihovo potomstvo čime je potvrdio da ih je putem ‘posinjenja’ uzeo za svoju djecu. Oni su bili njegova djeca koju je odgajao i ‘ponio čim su se rodili’ (Iz 44:2,3; 46:3; 51:17,18; Ri 9:4). To rođenje je bilo povezano sa Zakonom saveza koji je preko svećeničke klase poslužio kao njihova majka i odgojiteljica. Zakon je bio duhovan jer ga je Bog posredovao svojim duhom preko anđela, tako da su Izraelci pod tim Zakonom postala Božja djeca (Ri 7:12,14; Ga 3:19). Bili su ‘kršteni u Mojsija’ koji je bio ‘Krist’, odnosno ‘pomazanik’ Božji (He 11:26). Bili su kršteni ‘vodom’ tako što ih je on proveo kroz vodu i ‘duhom’ time što im je on posredovao Zakon (1.Ko 10:2). Svojim prolaskom kroz vodu oni su umrli za sebe i oživjeli za Boga. No, oni tada nisu ‘rođeni’ preko obećanog potomka, tako da je njihovo ‘rođenje’ bilo i dalje povezano s grijehom. Zato im je bilo potrebno ‘ponovno rođenje’ koje je bilo vrjednije od prvog ‘rođenja’ kojeg su imali preko Mojsija. Stoga se pojam ‘ponovno rođenje’ odnosi na ponovljeni postupak rađanja od Boga, ali ovaj put preko Isusa Krista.

Prvo ‘duhovno rođenje’ je bilo povezano s obrezanjem koje je bilo tjelesne i duhovne prirode. Zakon koji ih je uveo u savez s Jehovom trebao je biti napisan, ne samo na kamenim pločama, nego i na njihovim srcima. Tako je Božji duh vodio naciju preko Zakona. Isus je također rođen pod tim Zakonom, te je živio u duhu tog Zakona. No, većina je Izraelaca žalostila Božji duh, što govori da su radili protiv duha Zakona. Kao djeca Zakona oni nisu mogli izbjeći onome što je Zakon naglašavao, a to je grijeh koji vodi u smrt. Svaki učitelj zakona je zato trebao znati da su Izraelci tako bili simbolično ‘rođeni’, ali da su i dalje bili robovi grijeha. Trebali su znati da im Zakon nije mogao dati vječni život niti pravednost (Ga 3:21: Iv 5:39). Nikodem je trebao znati da je Bog po proroku Jeremiji obećao ‘novi savez’ tako što će ‘staviti zakon svoj u njih’ (Jr 31:31,33).

Da bi ušli u ‘novi savez’ oni su trebali biti ‘ponovo rođeni’ kako ne bi više pripadali pomazaniku Mojsiju nego jednom drugom pomazaniku koji je bio veći od Mojsija. Svojim ‘krštenjem u Krista Isusa’ oni bi bili ‘kršteni u njegovu smrt’ čime bi ‘po Kristovu tijelu umrli Zakonu’ a time ustali u novi život (Ri 6:3; Ri 7:4). To bi bilo drugačije ‘duhovno rođenje’ jer bi dobili život svojim ‘krštenje u Krista’ kojeg su očekivali. Krštenjem u vodi i svetom duhu kojeg je provodio Isus je zamijenilo krštenje u Mojsija. Tako su oni koji su željeli ući u obećanu zemlju Božjeg kraljevstva trebali bili ‘kršteni u Krista’ (1.Pe 1:3-5). Uz to su, umjesto ‘Mojsijevog zakona’ trebali prihvatiti i ispuniti ‘Kristov zakon’ (Ga 6:2).

Jer zakon tog duha koji daje život u zajedništvu s Kristom Isusom oslobodio te zakona 1) grijeha i 2) smrti” (Ri 8:2)

‘Ponovno rođenje’ je zato trebalo izvršiti u vodi i duhu. Zašto u duhu, a ne samo u vodi? Židovi su svojim krštenjem u vodi izvršili čin pokajanja čime su dobili oproštenje što je ujedno zamijenilo životinjske žrtve za grijeh. Time su se vraćali Jehovi, svojem Ocu, ali da bi ih Bog prihvatio kao djecu rođenu u Kristovoj lozi, u njima se trebao roditi “duh posinjenja“ kao dokaz da su zaista preko Krista postala njegova djeca (Ri 8:15). Samo u Kristovoj lozi su mogli dobiti vječni život. Svojim ‘ponovnim rođenjem’ mogli su preći iz Adamove obitelji koja je bila podložna grijehu i smrti u Božju obitelj u kojoj djeluje vječni život (Iv 5:24). Oni koji se nisu ‘ponovno rodili’ ostali su djeca na kojoj je i dalje bila srđba i smrt (Iv 1:3,4; 3:36). Isus je ‘jedinorođenac’ od svog Oca Jehove, "a ono čega je on pun svi mi stalno primamo – nezasluženu dobrotu. Jer Zakon je bio dan preko Mojsija, a nezaslužena dobrota i istina došle su preko Isusa Krista" (Iv 1:14-17). Zakon je Židovima isticao grijeh i smrt unutar Adamove loze, ali i potrebu da se prihvati ‘ponovno rođenje’ unutar Kristove loze. Zato Petar takvo ‘ponovno rođenje’ naziva ‘novo rođenje’ (1.Pe 1:3, bi2-C). Ono je za Židove bilo u svemu novo, za razliku od prvog ‘rođenja’ u kojem su rođeni kao izabrana i Bogu predana nacija.

Za razliku od prvog rođenja koje nije imalo trajnu vrijednost trebalo je uvesti ‘ponovno rođenje’. Isus je već tada bio ‘rođen duhom’. Bio je prvorođenac i zato je rekao Nikodemu, a time i svima Židovima da se i oni ‘moraju ponovno roditi’ kako bi mogli ‘ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3:3,5,7). Budući da Isus govori o Židovima, možemo reći da se pojam ‘ponovno rođenje’ odnosi samo na Židove koji su već jednom kao predana nacija bili rođeni od Boga preko saveza Zakona (vidi He 8:6; 9:15). Za sve ostale kršćane koji su potekli iz drugih naroda a koji nisu rođeni pod savezom Zakona ne treba koristiti taj pojam ‘ponovno rođenje’, već se može govoriti samo kao o "rođenju od Boga" (Iv 1:13; 1.Iv 3:9; 4:7; 5:4).

Isus je rekao Nikodemu: "Ako se tko ne rodi od vode i duha, ne može uči u kraljevstvo Božje" (Iv 3:5). Drugim riječima, ako se tko ne ‘rodi od Boga’ ne može uči u Božje nebesko kraljevstvo jer nije otkupljen od grijeha i smrti. Kao učitelj zakona Nikodem je trebao znati o čemu se radi. Hebrejska pisma nigdje nisu govorila o tome da će čovjek morati postati poput anđela kako bi ušao u Božje kraljevstvo. Zato ni Isus nije govorio Nikodemu o tome da će oni koji se rode od vode i duha jednog dana dobiti nevidljiva nebeska tijela s kojima će moći ući u kraljevstvo. On ne govori da će čovjek postati ‘duh’ nakon fizičke smrti i ponovnog rođenja. ‘Duh’ o kojem on govori nije duhovno tijelo nego ‘duh posinjenja’ koji djeluje u nama nakon krštenja. ‘Tijelo’ je ono što je rođeno od tijela, a ‘duh’ ono što je rođeno od duha. Naše tijelo se rađa od strane tjelesnih roditelja. Međutim, onaj tko u nama rađa ‘duh posinjenja’ je Bog – naš duhovni Otac. Pogledajmo što o tome govori sam Isus:

Bog je Duh i koji ga štuju moraju ga štovati duhom i istinom. (Iv 4:24)

Isus je najavio da će nastupiti promjena po pitanju obožavanja, a ta promjena je povezana s rađanjem od vode i duha. Bog je kao Duh trebao u vjernicima prouzročiti da se u njihovoj nutrini rodi ‘duh’ koji će omogućiti ‘posinjenje’. U vezi tog je Isus rekao:

"Tko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, ‘iz nutrine njegove poteći će rijeke žive vode‘. A rekao je to za duh što su ga trebali primiti oni koji vjeruju u njega. Tada, naime, duh još nije bio dan, jer Isus još nije bio proslavljen. (Iv 7:38,39)

Budući da Isus tada još nije bio oslobođen raspadljivosti i smrti, odnosno još nije svojom smrću pobijedio to grešno stanje, nije ni mogao postati Otac nove nacije sve dok nije bio proslavljen kao ‘sin čovječji’ koji je mogao putem svetog duha roditi svoju djecu. Da bi ‘duh’ potekao kao ‘živa voda’, trebao se roditi u njima kao nešto što potječe od Božjeg duha. To vrijeme je tek trebalo doći kao što je Isus najavio:

Ali dolazi čas i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom. (Iv 4:23)

Taj čas je nastupio tek nakon Isusovog uskrsnuća i uzašašća na nebo jer nije bilo moguće da ‘duh posinjenja’ nastupi prije nego Isus bude ‘proslavljen’ kao onaj koji ih može krstiti i ‘roditi’ svetim duhom. Tek tada je Bog posredstvom Krista – novog oca -‘izlio svoj duh na sve vrste ljudi’ (Dj 1:8; 2:1-4,17,18,33).

Kada je duh neraspadljivog života bio dan na raspolaganje svima, onda je apostol Petar rekao prisutnima koji su se okupili na Pedesetnicu, da će primiti taj besplatni dar svetog duha. Tom se prilikom Božji ‘duh posinjenja’ rodio u srcima Isusovih učenika, što je značilo da su oni rođeni u duhu kao Božja djeca u Isusovoj lozi. Bog čovjeka ne prepoznaju po tijelu, nego po onome što je u njegovom srcu. Ako u njegovom srcu prebiva Božji duh, onda je riječ o duhovnom čovjeku koji je rođen od duha.

Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po (smrtnom) tijelu (…) on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle novo je postalo. (2.Ko 5:16,17)

Da bi bili rođeni od Boga moramo primiti njegov duh. Tako se nakon krštenja u vodi u nama rađa Božji duh. Od tada Božji duh stanuje u našem tijelu zajedno s našim duhom. ‘Božji duh’ – ‘duh posinjenja’ tada svjedoči našem duhu da smo ‘Kristovi’, a preko njega i "djeca Božja" (Ri 8:9,16). "Što je rođeno od duha, duh je" (Iv 3:6b). Taj ‘duh’ je sila koja pokreće naš um. Iako svaki čovjek ima svoj um, samo duhovan čovjek ima ‘Kristov um’ koji ga potiče da govori i radi ono što je u skladu s Isusovim načinom razmišljanja.

Zato je apostol Pavle rekao da duhovan čovjek može razumjeti ono što je od Božjeg duha jer ima ‘Kristov um’ (1.Ko 2:14-16). Kristov um je taj ‘duh’ koji djeluje u nama i koji nas poput gena oblikuje po njegovoj ‘slici’ i povezuje s njim kao našim Vječnim ocem (Ri 8:29). Imati Kristov um, znači biti podložan zakonu Kristovom, a time i Božjem zakonu. Pavle je to najbolje opisao, jer je bio svjestan onoga što je u njemu bilo rođeno od tijela i onoga što je bilo rođeno od duha. On kaže:

Po svom unutarnjem čovjeku doista uživam u Božjem zakonu, ali u svojim udovima vidim drugi zakon koji ratuje protiv zakona mojega uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima (…) Ja, dakle, umom robujem Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha. (Ri 7:22-25)

Prema tome, ono što je rođeno od duha je u suglasnosti s Kristovim duhom koji pokreće naš um. Um predstavlja našu osobnost i način razmišljanja. On je sastavni dio našeg "unutarnjeg čovjeka" kojeg pokreče zakon duha (2.Ko 4:16). Tako se putem rođenja duhom ispunilo Božje obećanje:

Stavit ću zakone svoje u um njihov i upisat ću ih u srca njihova. I bit ću Bog njihov i oni će biti narod moj. (He 8:7,10)

Budući da je duhovan čovjek ono što ga čini takvim, onda je razumljivo da je poistovjećen s Kristovim ‘duhom’ koji djeluje u njemu. On je poput ‘vjetra’ koji djeluje u skladu sa atmosferskim prilikama na koje čovjek ne može utjecati. Zato Isus kaže da ‘nitko ne zna odakle takav dolazi’ jer nema uvid u njegovo djelovanje koje može biti povezano sa Božjom voljom. Takav je podložan Božjem vodstvu kao što je vjetar podložan Božjim zakonima. Takvi su svojim rođenjem od duha "primili duh koji je od Boga" i samo Bog zna ‘kamo takvi idu’ jer ih vodi svojim svetim duhom (Iv 3:8). Bog je za svakoga čovjeka rođenog od duha namijenio neki zadatak kako bi se izvršio Božji naum.

Jer tko od ljudi zna što je u nekom čovjeku osim duha čovječjeg koji je u njemu? Isto tako, nitko ne zna što je u Bogu osim duha Božjega. (1.Ko 2:11,12)

Samo onaj tko je rođen od duha zna ono što je u njegovom srcu i mislima. On može ‘spoznati što mu je Bog podario’. On "prihvaća ono što je od Božjeg duha" i sve to ‘prosuđuje na duhovan način’ (1.Ko 2:14,15). Budući da je riječ o Božjem duhu kao sili koja djeluje u nama, onda je riječ o sili koja se ne vidi, ali zato koristi naše tijelo kao materiju da bi poput vjetra proizvela određeni učinak. Naime, taj duh pokreće naše tijelo, srce i misaone snage preko kojih djeluje na izgrađivanje Kristove skupštine. Tako svi kršćani sa svojim duhovnim sposobnostima i darovima zajedno djeluju kao jedno tijelo, kao narod kojeg je Bog uzeo i rodio za svoje ime (1.Ko 12:12-26; Dj 15:14).

Osobe koje su rođene svetim duhom odbacuju svoje tjelesno porijeklo tako da su i očevi i majke i njihova djeca jedni drugima ‘braća’ po Kristu. Oni su i dalje ljudi od krvi i mesa, ali u sebi nose ono što je rođeno od Boga, a to je Božji duh. Samo takve osobe će moći ‘ući u Božje kraljevstvo’. Naime, Isus je rekao da će ‘kraljevstvo’ moći naslijediti veliko mnoštvo vjernih ljudi koji se nađu na njegovoj desnoj strani (Mt 25:34). Velika mnoštva ljudi su još u prvom stoljeću prihvatili taj poziv s neba ili nebeski poziv i postajali Isusovi učenici pred kojima je ležala divna nada – ulazak u Božje kraljevstvo (Dj 2:38,40,41). Pavle i Barnaba su kasnije u jednom gradu "mnoge načinili učenicima" a zatim su posvuda gdje su postojale skupštine "jačali učenike, hrabreći ih da ostanu u vjeri i govoreći: ‘Kroz mnoge nevolje ući ćemo u kraljevstvo Božje’" (Dj 14:20-22). Taj se poziv i ohrabrenje i dalje upućuje svima koji traže kraljevstvo (Mt 6:10,33).

U ovom razmatranju smo vidjeli kako se rađaju Božja djeca. Oni svoj duhovni život mogu zahvaliti Jehovi, svom nebeskom Ocu i Nebeskom Jeruzalemu (kraljevstvu) kao majci. Zato svaki kršteni učenik Isusa Krista svojim duhovnim rođenjem ulazi u Božju obitelj preko Novog saveza koji je jednom za sva vremena bio na upečatljiv način sklopljen sa kršćanskom skupštinom u prvom stoljeću.