Article Index

DODATAK


U Stražarskoj kuli od 15.9.1998. na str.19 stoji:

“Imajući tako veličanstvene izglede, jeli imalo iznenađujuće da druge ovce (“stvorenja“) ’čekaju otkrivanje sinova Božjih‘ sa ’željnim iščekivanjem‘? 

"Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih." (Rimljanima 8:19)

Watchtower je ovdje ‘druge ovce’ pokušao izjednačiti s pojmom ‘stvorenja’ o kojima je Pavle govorio u svojoj poslanici Rimljanima. Prema Pavlovim riječima 'stvorenje' je u njegovo vrijeme živjelo u tom iščekivanju, dok se prema tumačenju Watchtowera, 'stvorenja' odnose na 'veliko mnoštvo' (druge ovce) koje se nisu nalazili među prvim kršćanima, pa nisu ni mogli tada živjeti u tom iščekivanju. Time je Zajednica upala u kontradiktornost s vlastitim tumačenjem. Zato se postavlja pitanje vodećem tijelu: Kako je Pavle u svoje vrijeme mogao govoriti o onoj grupi kršćana koja čekaju posinjenje ako oni po njihovom tumačenju tada nisu postojali?

To je dokaz da se ne može pobjeći dojmu kojeg ostavlja biblijska poruka. Ona je kao trag koji se vidi i nakon brisanja. Watchtower je svojim tumačenjem izbrisao pravi smisao nekih stavaka i rečenica, ali se on i dalje nazire kao trag koji se utiskuje u naše misli dok čitamo Bibliju. Njega je nemoguće ignorirati dok preko njega Zajednica pokušava utisnuti svoje tumačenje. Zato su i oni sami nesvjesno priznali nešto što svjesno pokušavaju ignorirati.

Stvar je u tome što je Pavle govorio općenito o svim vjernim ‘stvorenjima’ kojima je pružena nada u oslobađanje od grijeha i smrti. Budući da se u ta stvorenja ubrajaju i kršćani onda je svoju izjavu izrazio u prezentu (sadašnjost) kako bi opisao tu istu nadu koja je prisutna kod njega i ostalih govoreći u 3. licu da to 'stvorenje' i dalje “željno iščekuje otkrivanje sinova Božjih“ (Ri 8:19). Da je smatrao kako su se tome nadali samo pretkršćanski vjernici, onda bi rekao da je to stvorenje ‘željno iščekivalo’ (svršeni glagol; prošlo-svršeno vrijeme), a ne da još uvijek ‘željno iščekuje’ (nesvršeni glagol; nesvršeno vrijeme) ostvarivanje svoje nade.

 

Ovdje nisu opisane dvije klase koje imaju dvije različite želje, iščekivanja i nade. Riječ je o jednoj grupi pravednika i njihovoj jednoj želji, jednom iščekivanju i “jednoj nadi“ koju je Bog utisnuo u srca svih svojih vjernih slugu (Ef 4:4). Pavle je govorio općenito o njima kao o vjernim stvorenjima koji su kroz povijest prihvatili nadu spasenja jer su hodili po duhu a ne po tijelu. Njima su se u 1. stoljeću pridružili kršćani koji su imali prednost da svoju nadu temelje na Isusu Kristu, kojega su vjerna stvorenja iz prošlosti željno očekivala za svog otkupitelja. Nasuprot njima su se uvijek kroz cijelu povijest nalazila ona stvorenja koja su hodili po tijelu (vidi kontekst stavci Ri 8:1-18). Za njih Pavle ubacuje misao:

Jer znamo da sve stvorenje (sav ljudski rod) zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada. (stavak 22)

Pavle, je svjestan da postoje te dvije grupe (vidi 3.svezak). Nikad nije spominjao tri grupe - jednu koja živi po tijelu i dvije koje žive po duhu. Samo je jedna grupa opisana kao vjerno stvorenje i toj grupi je i on pripadao. Oni su po Božjem obećanju željno iščekivali dolazak Mesije i otkupitelja. Još prije nego je postao kršćanin, on je poput vjernog Joba gajio nadu u oslobođenje od robovanja raspadljivosti i smrti, te vječnom životu na zemlji (Job 14:14,15). Ta nada je bila jedina nada koja se mogla steći kroz Božja obećanja opisana u hebrejskim spisima. Isus i apostoli su samo tu nadu mogli objavljivati i potvrđivati Pismom, tako da prvi kršćanski vjernici nisu mogli steći dojam kako se njima nameće nešto što nisu mogli potvrditi Pismima i nešto što nije prirodno, a to je život na nebu. Želja za vječnim životom na zemlji je bila i ostala živa kod svih koji su se krštavali u Krista. Nakon što je Pavao postao kršćaninom njegova se nada i želja nije promijenila nego je dobila veći i potpuniji smisao jer ju je Isus Krist potvrdio svojom smrću i uskrsnućem. Kad je pisao o tim ‘stvorenjima’ onda je govorio općenitoo svima njima, od kojih su mnogi već umrli. Pavle se u svojoj poslanici Rimljenima osvrće na tu nadu koja je još uvijek bila živa u tadašnjim stvorenjima, pa se izražava u glagolskom obliku trajne radnje, misleći na kršćanske vjernike kojima je i on pripadao, a ne o kršćanima koji se još nisu ni rodili. Zato se u nastavku koristi ličnom zamjenicom ‘mi’ kojom na određen način ukazuje na sebe i sve one koji su tada bili živi, a koji još uvijek žive s tim istim željnim iščekivanjem kao i vjerna stvorenja prije njih. Zajednica JS ovo ne vidi ili ne može vidjeti u Bibliji zbog svog krivog tumačenja. Ona smatra da Pavle spominje dvije klase kršćana – ‘sinove Božje’ kao nebesku klasu i ‘stvorenja’ kao zemaljsku klasu. Zato u Stražarskoj kuli od 15.7.2012 na str. 11, i dalje tvrdi slijedeće:

"Govoreći o slobodi koju Jehova jamči svojim zemaljskim slugama Pavle je napisao: "Jer stvorenje željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih. (...) Izraz "stvorenje" odnosi se na one sa zemaljskom nadom kojima će "objavljivanje" Božjih duhom pomazanih sinova donijeti velike blagoslove."

Ovdje se također potvrđuje kontradiktornost s vlastitim gledištem o 'drugim ovcama' koji po njima nisu postojali među prvim kršćanima. Naime, ako se izraz ‘stvorenje’, kako se ovdje tvrdi, odnosi na klasu kršćana (druge ovce) sa zemaljskom nadom, onda su po tome 'druge ovce' ipak bile ubrojene među prve kršćane. To nas dovodi do zaključka da je riječ o vjernim stvorenjima koji su zaista gajili nadu u zemaljski život, a ne u nebeski. Samim tim i njihovo pomazanje i uzimanje simbola kruha i vina nije imalo nikakve veze sa nadom u nebeski život. Ta kontradiktornost ne odgovara trenutnom tumačenju Watchtowera koji kaže da su tada svi kršćani imali nebesku nadu i da su krštenjem svetim duhom pomazani za nebeski život koji je navodno ograničen na prvih 144000 vjernih kršćana.

Kao što sam već spomenuo, Pavle je konstatirao da to ‘stvorenje’ još u tom vremenu "željno iščekuje" (prezent) ispunjenje svoje nade. Budući da je čak i on u svoje vrijeme očekivao skori kraj, govoreći kršćanima da im je “spasenje bliže nego kad su postali vjernici“, onda je razumljivo da je o tim vjernim stvorenjima govorio na dva različita načina (Ri 13:11,12). Pogledajmo to iz još jednog ugla:

Pavle tako na dva načina govori o nadi i želji svih vjernih stvorenja, pa tako i tadašnjih kršćana. Zbog svoje zajedničke nade oni su jedno te isto 'stvorenje'. O njima Pavle u 3. licu govori kao o ‘stvorenju’ koje “željno iščekuje objavljivanje sinova Božjih“, a potom ponavlja tu misao u 1. licu govoreći o sebi i suvjernicima koji željno očekuju svoje posinjenje. Imajmo na umu da je i Isus o sebi i svojoj slavi često govorio u 3.licu kao 'sinu čovječjem' (Mt 25:31).

Iz ovoga se može zaključiti da je ‘objavljivanje sinova Božjih’ opisao i na drugi način - kao ‘posinjenje’. Što je posinjenje? Pavle se na taj pojam nadovezuje pa kaže da je s tim činom povezano ‘oslobađanje od svojega (raspadljivog i smrtnog) tijela’ kojemu su ljudi postali robovi rođenjem pod Adamovom kaznom. Takvo oslobođenje su očekivali i pretkršćanski Božji sluge pa je to njihova zajednička nada, a ne dvije različite nade.

Što je onda ‘objavljivanje sinova Božjih’? Pa isto što i posinjenje. Ta dva istovjetna pojma ukazuju na ‘oslobađanje od robovanja raspadljivosti’ prilikom prihvaćanja vjernih stvorenja u Božju obitelj. Zajedničko tim pojmovima je i to što ono uključuje ‘dobivanje slavne slobode djece Božje’. Ta nova stvarnost će biti objavljena u Božjem kraljevstvu. Ako analiziramo tekst vidjet ćemo zašto je Pavle koristio dva načina izražavanja. Pogledajmo:

 

Iako je namjeravao govoriti o vjernim stvorenjima, koja očekuju slavu koja će se objaviti na njima, Pavle u tekst unosi jednu konstataciju koja se odnosi na "sve stvorenje", odnosno na cjelokupni "ljudski rod" kojeg je Bog podložio ispraznosti, a koje “zajedno uzdiše i u boli je sve do sada“. Zatim, kako bi napravio razliku između tog  cjelokupnog ljudskog stvorenja i onih stvorenja koja imaju čvrstu nadu, on u nastavku prelazi na izražavanje s kojim te dvije grupe odvaja jednu od druge u smislu ‘oni’ (ljudski rod) i ‘mi’ (vjernici). U tekstu se u 3.licu spominju dvije grupe stvorenja.

  1. grupa – ‘vjerna stvorenja’ – Božji sluge
  2. grupa – ‘svo stvorenje’ – ljudski rod

U Pavlovom tekstu se može raspoznati podjela na dvije grupe stvorenja. Iako dijele istu bol i ispraznost kojoj su podloženi, oni se razlikuju u tome što jedni imaju istinsku nadu u oslobađanje, a drugi je nemaju. No, Watchtower je u ovakvoj podijeli vidio tri grupe - jednu koja se odnosi na ljudski rod ili neznabošce (označeno zelenom bojom), a ostale dvije na Božje sluge na način da ih je podijelio na dvije klase – nebesku i zemaljsku (označeno žutom bojom). No kad se u tekstu analiziraju zajedničke točke – fizičko, duševno i duhovno stanje, nada i očekivanja - onda se vidi da Pavle nije govorio o dvije klase vjernika, nego o jednoj. Nju opisuje najprije u općenitom smislu kao ‘vjerno stvorenje’, a zatim u određenom smislu kao one koji, za razliku od ostalih ljudi, imaju prvine, naime sveti duh.

U općenitom smislu svi Božji sluge kroz cijelu povijest su ta vjerna stvorenja, a njima su se od 1. stoljeća pridružili oni koji su kršteni u Krista. Sveti duh je djelovao i u pretkršćanskim slugama kroz savez i zakon koji je bio duhovan (Ri 7:14). To što nisu bili kršteni u Krista je samo stvar na koju nisu mogli utjecati, jer su živjeli i umrli prije uvođenja novog saveza. No, Bog je putem raznih saveza omogućio i njima da budu u zajedništvu s njim, a time i sa Kristom kojeg su željno očekivali. Za njih je krštenje u Krista samo odgođeno do vremena kad budu uskrsnuti, jer da su živjeli u 1. stoljeću oni bi svojim krštenjem ušli u zajedništvo s Kristom i bili potpuno izjednačeni s tadašnjim vjernicima. Pavle to naziva ‘obrezanjem srca’ što je svojstveno svim pravednicima koji se drže Božjih zapovjedi, a ne samo kršćanskim vjernicima (5.Mo 10:16; Rim 2:28,29; 1.Ko 7:19; Kol 2:11). Pavao u vezi toga piše:

Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. (2.Ko 5:17)

U skladu s tim postoji ‘staro stvorenje’ koje uključuje sav ljudski rod sve do danas i ‘novo stvorenje’ koje uključuje sva ‘vjerna stvorenja’ koji preko Božjih saveza ulaze u zajedništvo sa Kristom i Bogom, odnosno …

  1. stara stvorenja koji nisu u zajedništvu sa Bogom
  2. nova stvorenja koji se nalaze u zajedništvu s Bogom

Ova vjerna 'nova stvorenja' za razliku od 'starih stvorenja' imaju živu nadu i žive u iščekivanju svog oslobađanja od stanja raspadljivosti kojem robuju. U biti žive u iščekivanju svog posinjenja kada će biti objavljeni kao Božja djeca. Naime, oni su već sada Božja djeca jer su u toj nadi pozvani u Božju obitelj. O sebi mogu govoriti kao Božjoj djeci jer u sebi nose duh posinjenja, samo što taj duh u njima još nije potvrđen tako da i dalje uzdišu u istim nevoljama kao i sva druga stvorenja. Stoga oni željno iščekuju da Bog potvrdi njihov status Božje djece, a to će biti učinjeno u Božjem kraljevstvu kada će Bog objaviti svoje sinove i time potvrditi sve oni koji tada u sebi budu imali duh posinjenja kojeg im je dao.

Sve što je u Pavlovim poslanicama napisano odnosi se na sve kršćane sa jednom jedinstvenom nadom u vječni život, tj. u oslobađanje od robovanja raspadljivosti tijela podložnog smrti. U niti jednoj svojoj poslanici Pavle nije govorio o nekim drugorazrednim vjernim ‘stvorenjima’ ili drugorazrednim ‘ovcama’ koji neće biti rođeni svetim duhom. Zato je važno u Bibliji prepoznati ta vjerna stvorenja koja su u 1. stoljeću uključivala vjerne Židove opisane kao ‘malo stado ovaca’ i druge narode opisane kao ‘druge ovce’. Svi su bili jedno stado vjernih stvorenja.


 Kraj