Article Index

BOŽJA SKUPŠTINA

 

Pitanja: Tko je sačinjavao Božju skupštinu? Zašto Watchtower tvrdi da Ivan Krstitelj neće ući u nebesko kraljevstvo? Tko sve može ući u nebesko kraljevstvo? Koju ulogu imaju Izraelci u Kristovoj skupštini? Da li je Bog odbacio tjelesni Izrael ili oni i dalje imaju ključnu ulogu u ostvarenju Božjeg nauma? Tko je predstavljao 'malo stado'? Tko je predstavljao 'druge ovce'? Kako je krivo tumačenje tih pojmova sakrilo pravu sliku kršćanske skupštine?


 

"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas je sveti duh imenovao nadglednicima, da pasete Božju skupštinu" 

                               (Djela apostolska 20:28)

 

Ove je riječi apostol Pavle uputio imenovanim muževima koji su sačinjavali novo ustrojstvo Božje skupštine unutar svog izabranog naroda Izrael kojemu su se pridružili ljudi iz drugih naroda. Moramo uzeti u obzir da Isus nije poslan od Boga da formira novu institucionalnu religiju nego da reformira i obnovi vjeru Židova na temelju novog saveza kojeg su prihvatili samo manjina ('malo stado'), a kojima su se trebali pridružiti ljudi iz drugih naroda ('druge ovce') kao prozeliti sa svim pravima da se nazivaju Božjim narodom. U svojoj Skupštini je Bog još od Mojsijevih dana postavljao vjerne muževe da nadgledavaju i pasu stado Božje. To je nastavljeno i u obnovljenoj Skupštini -'Izrael Božji'. Zato ne možemo nigdje čitati da je Isus uspostavio novo religiozno institucionalno ustrojstvo kao što je to bilo učinjeno s Izraelom kod gore Sinaj. 

Izlijevanje svetog duha na apostole i prve Isusove učenike 33. g.n.e. na Pedesetnicu nije bilo popraćeno stvaranjem nove Skupštine, nego čišćenjem postojeće koja je bila u savezu s Bogom od dana kada je Bog s Izraelom sklopio savez nakon izlaska iz Egipta 1513. g.pr.n.e. Svrha izlijevanja svetog duha je bila postavljanje ove obnovljene skupštine u službu novog saveza kojeg je Bog sklopio preko Isusa Krista sa malim izabranim ostatkom vjernih Izraelaca. Do tada su članovi skupštine bili svi članovi Izraelske nacije koji su  ušli u savez sa Bogom, kako Leviti i svećenici, tako i svi pripadnici 12 plemena. Cijela nacija Izrael je bila Božji narod, Božje najdraže vlasništvo (5.Mo 7:6).

Bog je svećenike izdvojio od ovaca i postavio kao pastire u svom ‘toru’, tj. u svojoj Skupštini. No, povijest pokazuje da se svećenici kao najamni radnici često nisu brinuli za 'stado' nego samo za sebe. Budući da je to za sobom prouzročilo loše duhovno stanje cijelog naroda, Bog je na kraju narod doveo pred gotov čin. Poslao im je Ivana Krstitelja koji je trebao mnoge od Izraelovih sinova obratit njihovom Bogu i pripremiti mu narod koji će spremno dočekati njegovog Mesiju. To je bilo potrebno jer se Božji ‘tor’ nalazio u duhovno jadnom stanju. U njemu su samo pojedinci obožavali Boga na prihvatljiv način. Među njima je bio i Isus. On je također bio ovca doma Izraelovog, podložan vodstvu i pouci svećenika kao Božjih pastira (Lk 2:26,27,46,49). No, većina naroda je bilo duhovno gladna i nezbrinuta. Bili su rasijani kao ovce bez pastira (Mt 9:36). Njih je trebalo potražiti, izbaviti i dovesti nazad u Božji ‘tor’ (Iza 53:6; Mi 2:12; 4:6; Iv 11:52; Jk 1:1). Većina tadašnjih pastira je zanemarila svoju odgovornost. Božje ‘stado’ nisu izvodili na pašu niti su ih čuvali u okvirima Božjeg zakona (Mt 10:6). Zato je Bog pozvao Ivana Krstitelja da vrati raspušteni narod u ‘tor’. On je pozivao narod da se pokaju i krste za oproštenje grijeha i da se tako vrate svom Bogu. Svi oni koji su pokazali vjeru u Jehovu, ušli su ponovo kroz ‘vrata’ koja su predstavljala Mojsija u kojem su bili kršteni njihovi praočevi, a koja su uvodila Izraelce u predani odnos s Bogom. Krštenje u vodi je bilo potrebno da bi obnovili svoj odnos s Bogom. U taj poseban odnos su bili ušli kroz savez Zakona svojim tjelesnim rođenjem koje je bilo povezano s krštenjem u Mojsija (1.Ko 10:2). Tim krštenjem im je bio otvoren put za ulazak u Božje (nebesko) kraljevstvo.

Watchtower je pod utjecajem svojeg (krivog) gledišta o odlasku na nebo, ustvrdio kako je Ivan Krstitelj pružio ljudima nadu da uđu u ‘nebo’ ili ‘nebesko kraljevstvo’ ali da on neće ući u njega jer je umro prije nego je ‘put’ u nebo bio otvoren. Pogledajmo kako je to objašnjeno:

“Isus je židovskom narodu tri i pol godine propovijedao dobru vijest o Kraljevstvu. Nakon što je Ivan Krstitelj bio uhvaćen, Isus je pokazao da i drugi mogu gajiti nadu u to da će se naći u tom Kraljevstvu (na nebu) kad je rekao: "Od dana Ivana Krstitelja (od dana kad je Ivan počeo prorokovati) sve do sada ljudi se svim silama žele domoći kraljevstva nebeskog, i oni koji se svim silama trude uspijevaju u tome" (Mat.11:12). Zanimljivo je da je Isus, kratko prije nego je govorio o onima koji će se "domoći" Kraljevstva nebeskog, rekao: “Zaista, kažem vam, među rođenima od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja, ali tko je manji u kraljevstvu nebeskom, veći je od njega" (Mat.11:11). Zašto je to mogao reći? Zato što su se tek nakon što je bio izliven sveti duh na Pedesetnicu 33.n.e. stekli svi uvjeti da vjerni Božji sluge u budućnosti postanu sudionici Božjeg nebeskog Kraljevstva (na nebu). Do tada je Ivan Krstitelj već umro (Djela 2:1-4)." (Stražarska kula, 15.1.2008. st.r 20,21. st 4,5)

Ovakvo tumačenje zanemaruje činjenicu da su preduvjeti za ‘nebesko kraljevstvo’ postojali i prije Kristove smrti i uskrsnuća. U nebesko kraljevstvo se moglo ulaziti i prije nego je Ivan umro tako da je i on bio među onim ljudima koji su se ‘svim silama željeli domoći nebeskog kraljevstva’ i među onima koji je uspio u tome. Ako ulazak u to kraljevstvo nije bilo još otvoreno, onda Isus ne bi mogao reći kako farizeji svojim krivim učenjima ‘zatvaraju nebesko kraljevstvo’ tako da u to vrijeme koje je bilo u tijeku, ‘sami nisu ulazili u njega, a niti su to omogućavali onima koji su željeli ući’ (vidi Mt 11:12; 23:13).

Nebesko kraljevstvo je na zemlji imalo više vrata koja su otvarala put u ispravan odnos s Bogom (kraljem). Prva je uključivala savez Zakona preko kojega je Bog mogao blagosloviti poslušne ljude. Isus je to predočio sa 'torom' i pastirima koji su bili odgovorni da žive u okvirima tog nebeskog kraljevstva. No farizeji kao pastiri su svojim učenicima zatvarali vrata nebeskog kraljevstva. Prema tome, Isusova izjava, izrečena prije njegove smrti, nam govori da put u ‘nebesko kraljevstvo’ nije otvoren tek na Pedesetnicu 33. godine, i da samim tim nema nikakve veze sa kraljevstvom na nebu nego na zemlji. Na Pedesetnicu su otvorena nova vrata kada je pomazana i posvećena obnovljena Skupština Izrael (kraljevstvo) kao nova stvarnost Božjeg 'tora' u kojem je Isus sakupljao 'ovce doma Izraelovog' (malo stado) kojemu su se trebale pridružiti ovce iz drugih naroda (druge ovce). Tu se nalaze svi koje ispunjavaju odredbe novog saveza te će oni u toj trećoj epizodi moći kroz vrata uči u 'grad' (kraljevstvo) kad ono bude uspostavljeno na zemlji (Heb 11:10,16)

"Ući u nebesko kraljevstvo" je značilo postati sudionik vječnog i neraspadljivog života kroz zalog svetog duha po kojemu postajemo Božja djeca u sastavu nebeskog kraljevstva (Mt 5:5; 1.Ko 15:50). Tako su ga razumjeli, ne samo njegovi apostoli, nego i svi koji su ga slušali. Nitko od njih nije mogao pomisliti da su pozvani na nebo kako bi s njega vladali nad ostalim ljudima, tako da Watchtower krivo primjenjuje Isusove riječi.

Zamislimo onog bogataša koji je imao sve u životu, nije od Isusa tražio ulazak u to kraljevstvo kako bi otišao na nebo ili dobio onu vlast nad ljudima koju još nije imao. Da je zbog toga tražio kraljevstvo Isus bi ga po tom pitanju prekorio riječima: “Imaš sve, a još bi i vladao s neba“. No, taj bogataš je tražio samo ono što je nebesko kraljevstvo moglo dati ljudima, a to je “vječni život“ na zemlji. Kad mu je bilo teško odreći se sadašnjeg bogatstva, Isus je rekao svojim učenicima:

“Zaista, kažem vam, bogatome će biti teško ući u kraljevstvo nebesko. Opet vam kažem, lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatome ući u kraljevstvo Božje.” (Mt 19:16-24)

Očigledno je da je 'Božje kraljevstvo' istoznačnica za 'nebesko kraljevstvo', a da ulazak u nebesko kraljevstvo nije značilo ulazak u nebo. Krivim tumačenjem se Isusovim riječima daje krivo značenje što ćemo razmotriti u primjeru Ivana Krstitelja za kojega Watchtower tvrdi da neće naslijediti 'nebesko kraljevstvo' jer je umro prije nego je otvoren put u nebo. (vidi Stražarsku kulu, 1.2.1990. str.5)


Ivan Krstitelj i Isus Krist

Prije nego je rođen onaj koji će pripremiti put Mesiji, anđeo je rekao svećeniku Zahariji: 
 
"žena tvoja Elizabeta rodit će ti sina! Daj mu ime Ivan! Radovat ćeš se i veseliti i mnogi će se obradovati rođenju njegovu, jer će biti velik u očima Jehovinim." (Lk 1:13-15).
 
Kad je došlo vrijeme Ivan Krstitelj je pozvan te je u Judejskoj pustinji počeo sa svojom službom. Vrlo brzo je na sebe skrenuo pažnju kao prorok poslan od Boga koji je pokajničke Židove nastojao pripremiti za Božje kraljevstvo (Mt 11:12). Neki iz naroda su u to vrijeme Ivana smatrali velikim prorokom, a neki su čak mislili da je on Mesija (Krist). Budući da je narod trebao svoju pažnju usmjeriti na Isusa, a ne na njega, Ivan im je ukazao da je među njima netko tko je ‘veći’ od njega, rekavši:

"Među vama stoji jedan kojeg vi ne poznajete, onaj koji za mnom dolazi, a kome ja nisam dostojan odvezati remenje na sandalama (jer je veći od mene)."  (Iv 1:25-27)

Ivan je sa ovom izjavom ljudima skrenuo pažnju na onoga koji dolazi i koji je ‘veći’ od njega. Zanimljivo je zapaziti da je Isus kasnije to također izjavio na sličan način kad je rekao:

"Među rođenima od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja, ali tko je manji u kraljevstvu nebeskom, veći je od njega."  (Mt 11:11)

Kao što smo napomenuli Watchtower tvrdi da Isus ovdje uspoređuje tadašnje Isusove učenike sa Ivanom, a koji će biti ‘veći’ od Ivana Krstitelja jer će oni za razliku od njega na nebu sjediti na ‘prijestoljima’. Također tvrdi da Ivan neće ući u nebesko kraljevstvo jer je umro "prije nego Krist potvrđuje savez, odnosno ugovor sa svojim učenicima da budu suvladari s njim u Božjem kraljevstvu" (vidi Stražarska kula, 15.1.2008. str.21. st. 5; Najveći čovjek, 38. pogl.). No, da li je Isus usporedio Ivana sa svojim učenicima i tako ukazao na razliku između njega i njih? Da li je ovdje govorio o nekom ugovoru za prijestolja ili njegove riječi imaju ono značenje koje se može raspoznati u gore navedenim stavcima iz Ivana 1:25-27 i Mateja 11:11, koji očito nose istu misao? Da bi Isusove riječi razumjeli u kontekstu onog vremena trebamo im obratiti više nego običnu pažnju.

S izjavom da nitko ‘među rođenima od žene’ nije bio veći od Ivana, Isus nije mislio na sve ljude svijeta nego na određenu grupu ljudi jer nitko od te grupe ljudi nije bio veći od Ivana. Na koga je Isus mislio? Uzmimo u obzir da je Isus neposredno prije ove izjave mnoštvu ljudi govorio o Ivanu kao o velikom ‘proroku’ (vidi Mt 11:7-10). Isus ga je očito usporedio samo sa Božjim prorocima koji su živjeli prije njega, a ne sa svim ljudima. Tu činjenicu nikako ne smijemo zanemariti jer Isusova izjava u sebi krije Božje djelo po kojem je Ivanova služba uspoređena sa ‘prorocima’ koji su bili ‘manji’ od njega, jer nitko od njih nije predstavljao 'Iliju koji je trebao doći' (vidi Mt 11:14). Tako u ovom prvom dijelu rečenice saznajemo da nitko od tih ranijih proroka nije ‘ustao’ veći od Ivana jer je samo on bio taj 'Ilija' (najveći prorok).

Glagol ‘ustati’ ‘podignuti’ se u Bibliji ne koristi za bilo koga nego samo za pojedine osobe koji su trebali poslužiti Bogu i narodu. Oni su pozvani i izdvojeni iz naroda kako bi izvršili Božje djelo. Kad je Bog želio izvršiti neko svoje djelo preko svojih izabranika onda je rekao: “Sada ću ustati”, kaže Jehova, “sada ću se uzvisiti, sada ću se podignuti“ (Iz 33:10). Kad je Isus skrenuo pažnju na lažne proroke onda je rekao da će ‘ustat lažni proroci’ (Mt 24:24).

Prema tome Isus ne uspoređuje Ivana sa svim ljudima, nego samo sa onima koji su između njih ‘ustali’ na način da ih je Jehova izabrao i postavio u službu ‘proroka’. Svi su oni po svojoj ulozi bili ‘manji’ od Ivana za kojega je anđeo rekao da će biti "velik u očima Jehovinim" (Lk 1:15). Samim tim Isus u nastavku svoje rečenice također govori o proročkoj ulozi onoga ‘tko je manji u kraljevstvu nebeskom’, te ukazuje na tog ‘proroka’ kojeg je Jehova u to vrijeme ‘podignuo’ među njima, a koji je bio ‘veći’ od Ivana čime je ukazao na ispunjenje proročanstva kojega je izrekao Mojsije

"Proroka iz tvoje sredine, od braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Jehova, Bog tvoj." (5.Mo 18:15,18)

Prema tome, gledište Watchtowera ne može opstati jer je u Mateju 11:11 zanemaren pojam 'ustati' koji se ne može odnositi na bilo koga nego samo na Božje proroke. Samim tim je zanemareno i sve ostalo što je Isus tom prilikom spomenuo.

Što vidimo u izrazu: ‘tko je manji u kraljevstvu nebeskom’?  Da li vidimo jednu osobu ili više osoba?  Na koje se vrijeme odnosi ova misao – na tadašnje ili na buduće?

Watchtower ovaj dio rečenice koristi kako bi ukazao da je riječ o ljudima koji će po hijerarhiji biti ‘veći’ od Ivana čak i ukoliko budu ‘manji’ od drugih Isusovih suvladara na nebu. Oni bi u svakom slučaju bili ‘veći’ od Ivana jer će on biti samo njihov podanik, a time i manji od svakog od njih. No, Isus nije govorio o hijerarhijskom ustrojstvu Božjeg kraljevstva nego o nečem drugom. On u ovoj izjavi govori o proročkoj službi i stavlja naglasak na samo jednu osobu koja je ‘manja u kraljevstvu nebeskom’ a ipak veća od Ivana. Naime, ako bi tumačili da je zaista riječ o više osoba u vremenu koje još nije nastupilo onda bi izjava imala ovakav smisao:

 [svaki onaj] ‘tko [bude] manji u kraljevstvu nebeskom’    (perfekt-budućnost)

... a ako želimo istaknuti samo jednu osobu u vremenu koje je započelo onda imamo ovaj smisao:

[onaj] ‘tko je manji u kraljevstvu nebeskom’                    (prezent-sadašnjost)

Da bi izabrali točnu misao moramo ovu izjavu promatrati u kontekst cijelog teksta, pa čak i u kontekstu tog vremena. U kontekstu svega onoga što je tom prilikom Isus rekao, nigdje se ne da naslutiti da je želio skrenuti pažnju na određene ljude koji će u budućnosti biti ‘veći’ od Ivana. Da je mislio na njih, Isus time ne bi postigao ništa jer bi mnoštvu ljudi koje ga je slušalo rekao nešto što nitko od njih ne bi mogao razumjeti. Isus u svojoj izjavi ne spominje neko vrijeme u dalekoj budućnosti kada će nebesko kraljevstvo ‘doći’, nego ono, za Židove, značajno vrijeme koje je bilo u tijeku. Naime, u to je vrijeme - kako je Isus znao reći - ‘kraljevstvo Božje bilo među njima’, što znači da je među njima bio i ‘onaj’ prorok tko je ‘manji u kraljevstvu nebeskom’ (Lk 17:21; Mt 6:10). Da, oni su trebali znati da ‘među njima stoji jedan prorok kojeg još ne poznaju’ a koji je bio ‘manji u kraljevstvu nebeskom’. Isus tako spominje samo dvije osobe koje su u to vrijeme imale značajnu ulogu među Židovima, a to su:

  1. Ivan Krstitelj – do tada ‘najveći’ prorok rođen od žene
  2. Isus - onaj ‘tko je manji u nebeskom kraljevstvu’ a ipak ‘veći’ od Ivana

Isus u gornjoj izjavi nije otvoreno rekao: "ja sam Mesija", niti "ja sam veći od Ivana", ali zato daje naslutiti da je mislio na sebe. Naime, odmah nakon ove izjave, on uz Ivana Krstitelja spominje sebe kao sina čovječjeg kojeg su ljudi tada prezrivo odbacivali odnoseći se prema njemu kao ‘najmanjemu’ ili ‘najnižemu’ od ljudi. Zato je u nastavku svoju izjavu nadopunio govoreći tim Židovima o Ivanu i o sebi sljedeće: 

"Naime, došao (ustao) je Ivan, koji nije ni jeo ni pio, a ipak su govorili: ‘Demon je u njemu.’ Došao (ustao) je Sin čovječji, koji jede i pije, a opet se govori: ‘Gle izjelice i pijanice, prijatelja poreznika i grešnika!’ Ali mudrost opravdavaju djela njezina" (Mt 11:18,19; vidi 13:54,57).

Isus ovom izjavom ponovno skreće pažnju na dvije istaknute osobe u ulozi Božjih proroka. Glagol ‘došao’ ili ‘doći’ se povezuje sa ranijom glagolom ‘ustao’ ili ‘ustati’ kojim se ukazuje na one koji su ‘došli’ u Božje ime, a koji su po Božjoj volji ‘ustali’ da izvrše Božje djelo. Isusova djela su trebala ljudima onog vremena pomoći da prepoznaju tko je taj ‘manji’ a ipak ‘veći’ od Ivana, a time i od svih drugih proroka (vidi Mt 12:41,42).

Kad je Isus rekao da ‘među rođenima od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja’, onda bi pomislili da je Ivan bio veći prorok i od Isusa jer znamo da je i Isus bio prorok rođen od žene (Ga 4:4). No, u ovom prvom djelu rečenice Isus ne uspoređuje Ivana sa sobom nego samo sa onim ‘svetim prorocima iz starog doba’ koji su proricali za Krista i najavljivali njegov dolazak (Dj 3:18,21,24). Naime, s Ivanom, završava jedno razdoblje, "jer su" - kako kaže Isus nakon svoje izjave - "svi, Proroci i Zakon proricali do Ivana" (Mt 11:13).

U tom proteklom razdoblju (do Ivana, uključujući i Ivana) Ivan je bio najveći ‘prorok’. Bio je velik po tome što je unaprijed najavljen da će doći kao ‘glasnik’ u ulozi proroka Ilije (Ml 4:5; Mt 11:9,10,14). Bio je nazirej Božji kojega je Jehova pomazao svetim duhom još od majčine utrobe. Isus je rekao da je Ivan "mnogo više od proroka" jer je on taj koji priprema put Mesiji (Mt 11:9; 14:5; Lk 1:76). Ivan je bio velik i po tome jer se ‘otada objavljuje dobra vijest o kraljevstvu Božjem’ čime je najavio skori dolazak Mesije (Lk 16:16). On je prije Isusa počeo ljudima govoriti: "Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko" (Mt 3:2). Bio je velik jer je njegovo krštavanje bilo ‘s neba’ (Mt 21:25,26). Čak je krstio Isusa te ga je predstavio svojim učenicima. Zato je Ivan po svojoj ulozi i prednosti koju mu je dao Bog bio najveći od svih dotadašnjih proroka (Lk 1:15).

Isus se stoga osvrće na razdoblje koje završava s Ivanom kao najvećim prorokom između svih koji su najavljivali dolazak Mesije. No, s Isusom započinje jedno novo i značajnije razdoblje koje je najavljeno daleko prije nego su Proroci i Zakon postavljeni od Boga. S tim se novim razdobljem u pravom smislu riječi približilo nebesko kraljevstvo kojeg su Židovi očekivali. Isus je ispunio Zakon i Proroke, a upravo su oni govorili o veličini onoga koji će se prepoznati kao ‘manji’ u nebeskom kraljevstvu (Mt 5:17,18). To se lako može raspoznati u načinu izražavanja koji je Isus često koristio. Tako je jednom drugom prilikom rekao svojim učenicima: 

"Jer tko se među svima vama vlada kao manji, taj je velik." (Lk 9:48b)

Isus je bio taj tko se ‘među njima’ vladao kao ‘manji’ jer je na kraju svoje službe rekao: "Jer tko je veći, onaj koji je za stolom ili onaj koji poslužuje? Nije li onaj koji je za stolom? A ja sam među vama kao onaj (manji) koji poslužuje" (Lk 22:27; usporedi Mk 10:43-45). To ga je učinilo ‘velikim’ u Jehovinim očima. Zato je mogao reći za sebe da je ‘veći’ od Ivana što se raspoznaje u drugom dijelu rečenice Mateja 11:11 koja glasi 

"ali tko je manji u kraljevstvu nebeskom, veći je od [Ivana]".

U to su vrijeme Židovi bili u očekivanju Mesije. Za njih je bilo važno da Isusa prepoznaju kao onoga o kome su pisali proroci. Ono što je Isus pokušavao i riječima i djelima dokazati jest to da je on taj Mesija, a ne Ivan, jer su za Ivana mnogi mislili: "Nije li on možda Krist" (Lk 3:15). Iako su neki i Ivana prezirali, bilo je mnogo onih koji su ga tada smatrali većim od Isusa koji je tek počeo svoju službu. To razmišljanje je trebalo promijeniti kako nitko ne bi bio u zabludi. Budući da Isus nije nikad za sebe javno govorio da je Mesija, ipak je tom prilikom, u drugom dijelu rečenice, dao naznaku da je među njima netko tko je ‘veći’ od Ivana. Ivan je to znao. No, to su trebali spoznati i svi Židovi. Židovi su znali da je oko 600 godina ranije Sedecija bio zadnji kralj koji je sjedio na Božjem prijestolju u Jeruzalemu. Jehova je tada rekao za njega: 

"Skini turban i odloži krunu! Do promjene će doći. Uzvisi što je nisko [manjega], ponizi visokoga. …[kruna] neće biti ničija dok ne dođe onaj koji po Zakonu ima pravo na nju i njemu ću je dati." (Ez 21:26,27)

Isus je bio taj koji je trebao dobiti tu ‘krunu’ jer je anđeo rekao njegovoj majci: 

"…rodit ćeš sina… On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Jehova Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegovog i on će kraljevati…" (Lk 1:32,33)

Židovi su stoga trebali spoznati da se među njima nalazi Isus kao onaj koji je ‘manji’ ili ‘niski’, a kao budući kralj ipak ‘veći’ od svih proroka pa čak i od Ivana Krstitelja. On je bio taj obećani Mesija kojega su očekivali i za kojeg su mogli čitati u Danijelovom proročanstvu da će Jehova nad kraljevstvom ljudskim postaviti "najnižega od ljudi" (Da 4:17). O tome je prorekovao i prorok Izaija ovim riječima: 

"Prezren je bio i izbjegavan od ljudi… odveli su ga kao janje na klanje…" (Iz 53:3,7; Mt 26:68)

To je potvrdio Ivan Krstitelj kad je nakon što je krstio Isusa pokazao na njega i rekao: "Evo Janjeta Božjega koji odnosi grijeh svijeta" (Iv 1:29). Kad je Isus došao Ivanu da ga krsti tada mu je Ivan rekao: "Ti mene trebaš krstiti, a ti dolaziš k meni? A Isus mu je odgovorio: ‘Pusti sada, jer nam dolikuje da tako izvršimo što je pravedno‘" (Mt 3:13-15). Bilo je pravedno da se Isus, koji je trebao biti ‘veći’ od Ivana, ponizi ispred njega i pokaže kao ‘manji’. U situaciji kad je Ivan krstio Isusa, možemo reći kao i Pavle "da manji prima blagoslov od većega" (He 7:7). Tko je ‘manji’ – onaj koji krštava ili onaj koga on krsti? Isus je time što se dao krstiti u vodi od samog Ivana, pokazao da je ‘manji u nebeskom kraljevstvu’ zbog službe koja je trebao izvršiti među ljudima. No, po ulozi Mesije koju je odmah nakon toga primio svetim duhom, Isus je postao ‘veći’ od Ivana. Zato je Ivan Krstitelj narodu najavio da će Krist biti jači a time i veći od njega (Lk 3:15,16; Mt 3:11). Čak je rekao: 

"On mora rasti [biti veći], a ja se moram umanjivati [biti manji]." (Iv 3:30)

Ivan Krstitelj se potpuno umanjio kad je dospio u zatvor. Prestao je djelovati, a njegovo je propovijedanje o nebeskom kraljevstvu nastavio Isus (Mt 4:17). Treba uzeti u obzir da je Ivan već bio u zatvoru kada je Isus ovom prilikom govorio o njegovoj i svojoj veličini. Čak je neposredno prije gornje izjave poslao Ivanu u zatvor ohrabrujuće vijesti o svom djelovanju nakon čega želi okupljenom mnoštvu sa tom izjavom skrenuti pažnju da se sada među njima nalazi netko tko je ‘veći’ od Ivana (Mt 11:2-11). Isus je taj koji je u to vrijeme bio među njima kao zakonski zastupnik Božjeg kraljevstva i koji je kao sin čovječji poslan od Boga. 

Kad je Isus za sebe rekao: "Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi" onda je naglasio da je po tom pitanju bio ‘najmanji’ u nebeskom kraljevstvu koje je u tom vremenu već ‘bilo među njima’ (Mt 20:28; Lk 17:21). Trebao je među njima biti najveći kao kralj kojemu su trebali iskazati najveće počasti, ali on se poput Davida "odrekao samog sebe i uzeo obličje roba i postao sličan ljudima [postao manji]. Povrh toga, kad je obličjem postao čovjek, ponizio se i postao poslušan sve do [sramotne] smrti i to smrti na mučeničkom stupu" (Flp 2:7,8). U točno određeno vrijeme kad je s 30 godina postao punoljetan i tako obličjem postao čovjek, on je na sebe svjesno preuzeo ulogu roba a ne kralja, kako bi najprije postradao na mučeničkom stupu. Isus je umro sramotnom smrću kao bogohulnik, a time i kao ‘najniži’ od ljudi i kao ‘najmanji’ u Božjem tj. nebeskom kraljevstvu.

Ivanu Krstitelju je pripadala prednost da zastupa to kraljevstvo i zato će imati prednost da bude njegov sudionik (Mt 19:29; 25:34). On je po ulozi proroka bio ‘manji’ od Isusa koji je bio obećani Prorok i Mesija, a to su trebali spoznati i Židovi koji su u svoje vrijeme očekivali Mesiju. Židovi su stoga trebali prepoznati Isusa kao ‘najnižeg’ ili ‘najmanjega’ u nebeskom kraljevstvu, a koji je kao obećani Prorok ipak bio‘veći’ i od Mojsija i od Ivana Krstitelja (5.Mo 18:18). Neki su Židovi to prepoznali prije Isusove mučeničke smrti, a mnogi poslije njegovog uskrsnuća (Iv 5:36).

Isus je već na samom početku svoje službe morao skrenuti pažnju ljudima koji su ga slušali, da njega ne prihvate samo kao čovjeka rođenog od žene, nego prije svega kao sina čovječjeg koji je rođen od Boga i koji je spreman biti ‘manji’ da im služi. Za njega je bilo najavljeno: 

"On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega." (Lk 1:32)

Njegova veličina je potvrđena nakon njegovog krštenja u vodi. Nakon krštenja Isus je bio pomazan svetim duhom kao izabrani i unaprijed određeni Mesijanski vođa (Lk 3:21,22; Da 9:25). Nakon krštenja ga je Jehova izdvojio iz naroda da bude njihov pomazani Pastir i Vođa, kao što je to učinjeno s Davidom kojemu je Jehova rekao: 

"…ja sam te uzeo …da budeš vođa narodu mojemu Izraelu." (1.Lje 17:7)

Isus je bio ‘manji’ i najniži od ljudi, a postao je Vođa kome se i Ivan spremno podložio (Mt 23:10; Lk 7:20-22). Ivan je znao da je on ‘manji’ od Isusa. No i Židovi su tu činjenicu trebali prihvatiti. Zato im je Isus rekao: 

"Ivan je bio svjetiljka koja gori i sja, a vi ste se samo načas htjeli radovati njegovom svjetlu. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanovog, jer djela koja mi je Otac dao da izvršim, sama ta djela koja činim svjedoče o meni da me Otac poslao." (Iv 5:36)

Ovom izjavom je Isus još jednom istakao sebe kao onog koji je ‘veći’ prorok od Ivana. U tom bi kontekstu trebali razumjeti i Isusove riječi iz Mateja 11:11:

"Među [prorocima] rođenima od žena nije ustao veći od Ivana Krstitelja; ali [Sin čovječji kao onaj] tko je manji u nebeskom kraljevstvu, veći je [prorokod njega"


Nebesko kraljevstvo

Kad je bio izdvojen od ovaca, Isus je postavljen nad Božjom kućom ’Izrael’ koja je već bila osnovana kao Božje kraljevstvo na zemlji (Heb 3:2-6). To kraljevstvo je bilo 'nebesko' jer je Bog s neba vladao nad njima, a sačinjavali su ga svi Izraelci pod Božjim savezom i to na području zemlje u kojem su vladali Božji zakoni. Na tom izdvojenom području je formiran duhovni ‘tor’ koji je predstavljao Božje teokratsko uređenje u kojem su živjele Božje ‘ovce’. Svi oni koji su se nalazili u okvirima Božjeg ‘tora’ bili su sudionici tog ‘nebeskog kraljevstva’ kao njegovi zemaljski predstavnici. Božja zemaljska skupština Izrael je prošla mnoge promjene koje su trebale ići u pravcu ostvarivanja Abrahamskog saveza kako bi Bog ispunio svoja obećanja u vezi dolaska Mesijanskog vođe koji je to kraljevstvo trebao obnoviti i proširiti po svoj zemlji. Zemaljski upravitelji su do dolaska Krista dozvolili da se ono raspadne. Zato je trebalo nešto učiniti kako bi se ono obnovilo. Ivan Krstitelj, a kasnije i Isus su propovijedali ljudima govoreći: 
 
"Pokajte se jer se približilo kraljevstvo nebesko" (Mt 3:1,2; 4:17).
 
Govoreći o ‘nebeskom kraljevstvu’, oni nisu aludirali o odlasku Božjih slugu na nebo, već o dolasku Božjeg ‘nebeskog kraljevstva’. Ono se približilo u tom smislu što je Bog u svojoj namjeri učinio pripremu za njegovu ‘obnovu’ i reorganizaciju preko Isusa – tj. preko onoga tko je bio ‘najmanji’ u tom kraljevstvu (Dj 1:6). Budući da je Božji simbolični ‘tor’ već bio pripremljen za tu svrhu, svi oni koji su se nalazili u njemu imali su prednost ulaziti u duhovno područje nad kojim je Bog već vladao kao kralj. Međutim, oni koji su trebali dovoditi narod pred Boga i pripremati ih za obećane promjene koje je On najavio, nisu to činili. Zatvarali su ‘nebesko kraljevstvo’ pred ljudima. Sami nisu ulazili, niti su to dopuštali onima koji su bili na putu da uđu (Mt 23:13). Što je to obnovljeno ‘nebesko kraljevstvo’ trebalo značiti za Židove?

Božje kraljevstvo u svom novom obliku je već bilo ‘među njima’ jer je Bog pomazao Isusa za njihovog kralja koji je u to vrijeme bio fizički prisutan među njima (Lk 17:21). Budući da je time ostvaren najznačajniji preduvjet za ulazak ljudi pod Božju vlast preko Krista, onda se već tada moglo ljudima govoriti da im se približilo nebesko kraljevstvo. Ali ulazak u ’kraljevstvo’ tj. u područje nad kojim će Bog vladati preko svog novog Sina (drugog Adama) je značio prihvatiti promjene i pripreme na zemlji koje su trebale uslijediti po Isusu Kristu. One su obuhvaćale prihvaćanje Isusa kao kralja koji je trebao na zemlji stvoriti i ostale preduvjete za potpuno ostvarenje Božjeg nauma. Vjerski vođe tog vremena su zakazali. Zato je Isus iz Božjeg ‘tora’ izdvojio 12 učenika koji su u tom svojstvu bili poslani “izgubljenim ovcama doma Izraelovog“ i postavljeni za apostole (Mt 10:5,6). To je bilo u skladu s onim što je rekao Jehova za Arona i njegove sinove: "A Arona i sinove njegove postavi da vrše svećeničku službu" (4.Mo 3:10a).

Apostoli na čelu s Isusom su predstavljali obnovljeno svećenstvo koje je bilo postavljeno na čelu s Aronom. Oni su bili pozvani i osposobljavani od strane Isusa kao budući pripadnici klase 'neba' koja će se brinuti o Božjem stadu. Njima su se pridružili vjerni muževi – pastiri i učitelji koji su bili postavljeni u nadgledničku službu za djelo služenja i izgrađivanja skupštine kao Kristova tijela (Ef.4:8,11-13). Svi su oni trebali biti ‘manji’ i služiti ljudima koji su slijedili Isusa. Neki od njih od tada služe u svojstvu poglavara ili knezova koji su postavljeni kao nadglednici ili upravitelji skupština (4.Mo.7:2; 11:16,17). Drugi služe u svojstvu Levita. Naime, za Levite koji su bili darovani Aronu i sinovima njegovim, Jehova je rekao: 

"…oni su darovani [Aronu], (…) evo uzimam Levite između sinova Izraelovih umjesto svih prvorođenaca, svih što otvaraju maternicu među sinovima Izraelovim. Leviti neka meni pripadnu."(…) "Uzmi Levite između sinova Izraelovih, (…) da vrše službu Jehovi (…), da vrše službu sinova Izraelovih u šatoru sastanka…" (4.Mo 3:9,10,12; 8:6,11,18,19)

Leviti su pomagali u hramu pa su njihovu ulogu u skupštini preuzeli đakoni (sluge-pomoćnici). Kad ovako postavimo stvari, tada možemo vidjeti pravu sliku obnovljene Božje skupštine kao kraljevstva koje se u 1. stoljeću duhovno odvojilo od tjelesnog Izraela. U toj paraleli Mojsije i Aron zajedno predočavaju Isusa kao vođu, kralja i velikog svećenika. Za Mojsija je bilo rečeno: "njega je Bog poslao kao vladara i suca" (Dj 7:35). Preko Mojsija je Jehova vladao kao "kralj u Izraelu" (5.Mo 33:5). Ako napravimo proročansku paralelu možemo prepoznati tko su njeni akteri unutar skupštine duhovnog Izraela. Pogledajmo kako to izgleda danas:

  • Mojsije              Isus – kralj, vođa, spasitelj, posrednik
  • Aron                  Isus – prvosvećenik
  • Svećenici          nadglednici: pastiri, učitelji
  • Leviti                đakoni: sluge - pomoćnici

Ova je predodžba samo približna slika teokratske strukture kršćanske skupštine Izraela Božjeg kojeg je postavio Isus Krist. S vremenom je ta struktura bila podređena institucionalizaciji Crkve čime je Kristova skupština izgubila svoje pravo obilježje. Iako se kroz reformaciju pokušalo umanjiti moć institucije i dati snagu Božjoj Riječi i Isusu kao poglavaru Skupštine, mnogi duhovni vođe raznih kršćanskih zajednica su kroz nove institucije zadržali snagu svog autoriteta koju im ona daje, čime gospodare stadom izvan postavljenih okvira. Jedan od tih postavljenih okvira je zajedništvo svih kršćana s Kristom, bez obzira kojoj skupštini pripadali.

Podjele koje su nastale među kršćanima su rezultat raznih previranja onih duhovnih vođa koji su nametali svoj autoritet kako bi odvlačili učenike za sobom, a ne u zajedništvo sa ostalim kršćanima. Iako je u tome bilo i opravdanih razloga kako bi se pravovjerne kršćane odvojilo od krivovjernih, treba uzeti u obzir da su i novonastali pravci u sebi također zadržali neka kriva učenja pa čak stvorili nova pogrešna učenja i dovodili svoje članove u zabludu i kriva očekivanja. No i dalje ostaje činjenica da se kukolj nalazi među žitom i da će tako biti dok Isus ne dođe pa je samim tim nemoguće govoriti da je samo jedna zajednica pravovjerna. Današnja slika kršćanstva donekle odgovara slici drevnog Izraela u vrijeme kada je Isus živio na zemlji. Ta nacija je bila pod jednim savezom s Bogom, a ipak razjedinjena u vjerskom pogledu iako su razni vjerski pravci imali neke zajedničke dodirne točke. No, od izabranih članova židovske zajednice Isus je stvorio novi narod koji se temeljio na novom savezu, što nije bila garancija da će taj narod biti imun na pojavu kukolja (lažnih kršćana).


Novi narod

Isus je zajedno sa svojim apostolima provodio krštenje Izraelaca u znak pokajanja i dovođenja Izraelaca u Božji ‘tor’ (kraljevstvo) kao što je to radio i Ivan Krstitelj. Nije provodio neko drugo krštenje niti je dovodio ‘ovce’ u neki novoformirani ‘tor’ već u onaj postojeći kojeg je trebalo samo očistiti i reorganizirati. Oni koji su odbacili Mesiju morali su napustiti ‘kuću’. Morali su biti izgnani iz svoje duhovne 'zemlje' nad kojom je Bog vladao, slično kao što su u prošlosti doslovno bili izgnani iz svoje zemlje i odvedeni u ropstvo (Iv 3:22,23; 8:31-35). Da bi se ‘kuću’ dovelo u jedno novo duhovno stanje, bilo je potrebno skupiti vjerne ‘ovce’ i ponovno organizirati narod u već postojeći ‘tor’ koji je trebao i dalje služiti Bogu u ostvarivanju njegovog nauma. Isus Krist i njegovi prvi učenici pozivali su narod u Božji ‘tor’ govoreći: 

"Pokajte se jer se približilo kraljevstvo nebesko." (Mt 4:17)

Apostoli su nakon njegovog odlaska nastavili propovijedati Židovima ‘pokajanje za oproštenje grijeha’ u svim narodima u kojima su se nalazili. Sve je trebalo pozvati u Božji ‘tor’ - ’Izrael Božji’ (Lk 24:46,47). Božji ‘tor’ je postojao još od 1513. g.pr.n.e. Bog ga nije namjeravao raspustiti zbog većine onih koji su zaboravili svoj savez sa Bogom. U pitanju je bio savez kojeg je Bog sklopio s vjernim Abrahamom. Abrahamski savez je trebalo nadopuniti kako bi se Božje obećanje ispunilo u svim pojedinostima. Naime, Izraelska nacija je imala posebno mjesto u Božjem naumu i Abrahamskom savezu. Zato za njih apostol Pavle kaže: 

"…oni su Izraelci i njih je Bog posinio i njihova je slava i savezi i Zakon i služba Bogu i obećanja. Njihovi su praoci i od njih je po tijelu potekao Krist." (…) "Jer kažem da je Krist postao sluga obrezanih [sluga-onaj tko je manji u tom kraljevstvu] kako bi potvrdio Božju istinoljubivost i vjerodostojnost obećanja koja je Bog dao praocima njihovim."(…) "Pitam dakle: ’Zar je Bog odbacio svoj narod?’ Nipošto! Jer i ja sam Izraelac, od potomstva Abrahamova, od plemena Benjaminovog. Bog nije odbacio svoj narod, kojemu je prvom poklonio pažnju…" (Ri 9:3,4; 15:8; 11:1,2).

Ove Pavlove riječi daju spoznati da je Isus poslan Izraelcima, kojima je Bog ‘prvima poklonio pažnju’ (Dj 3:25,26; Ri 1:16). Bog ih nije odbacio zbog većine onih koji su se odvojili od njega. U narodu su uvijek bili pojedinci zbog kojih je Izrael i dalje bio u prilici ispuniti Božja obećanja‘. O tome govori Pavle kada kaže: 

“Bog nije odbacio svoj narod, kojemu je prvom poklonio pažnju. Pa zar ne znate što Pismo kaže o Iliji, kako se tužio Bogu na Izraela? “Jehova, proroke su tvoje pobili, žrtvenike su tvoje raskopali. Samo sam ja ostao, a i moju dušu traže.” No što mu je Bog rekao? “Ostavio sam sebi sedam tisuća ljudi koji nisu prignuli koljeno pred Baalom.”(Ri 11:2-4)

Ovih sedam tisuća su tvorili 'pravi Izrael' za razliku od ostalih koji su bili odbačeni. Na tim vjernim Izraelcima se i u vrijeme Isusa nastavila tjelesna loza, a samim tim i narod koji je tada bio malobrojan jer je bilo ‘mnogo pozvanih a malo izabranih’ (Mt 22:14). Kakav će biti njihov puni broj, to ćemo vidjeti u Božjem kraljevstvu. Drugi narodi su trebali doći k Jehovi nakon što se u ‘tor’ sakupi ‘malo stado’ prirodnih Izraelca, tj.

"… onih koji su pozvani u skladu s njegovim naumom; jer one [Izraelce] kojima je prvo poklonio pažnju, njih je unaprijed odredio da budu oblikovani po slici njegovog Sina, da bi on bio prvorođenac među mnogom braćom." (Ri 8:28,29)

Taj mali broj prirodnih Izraelca je pozvan u skladu s Božjim naumom kako bi Bog preko njih obnovio ‘Izrael’. Oni su prvi koji su preko Isusa postali “Božja djeca“. Ostali Izraelci će biti pozvani nakon što se prikupi “puni broj ljudi iz drugih naroda“ tako da je moguće očekivati njihovo naknadno obraćenje neposredno prije Isusovog dolaska u kraljevskoj slavi, a posebno nakon uskrsnuća. Ako je to točno onda ne možemo govoriti da je Bog odbacio Izraelce kao narod čiji su članovi bili Isusova 'braća' po Abrahamu (Iv 1:11-13; He 2:11). Da je Bog odbacio svoj izabrani narod, ne bi ispunio svoje obećanje koje je dao Abrahamu i njegova bi riječ zakazala. Odnosno, ne bi se ispunilo ono što je Bog unaprijed odredio u svom naumu (Ga 3:17). Oni će zbog svoje prošlosti uvijek biti poseban narod tj. 'prvorođeni sin' u zajednici sa svim drugim narodima (2.Mo 4:22). Naraštaj Židova koji je odbacio Isusa kao Mesiju je osuđen s uništenjem Jeruzalema i njegovog hrama 70. god.n.e. Na ostalim pokoljenjima Židova ne može biti vječno prokletstvo njihovih otaca, pa se na njih može gledati kao na one koji nastavljaju živjeti po vjeri u Boga dok i dalje čekaju Mesiju.

Židovi svoj odnos s Bogom i dalje zasnivaju na Abrahamskom savezu i Mojsijevom zakonu. Budući da je Abrahamski savez još uvijek na snazi zajedno s Novim savezom, onda je za očekivati da Židovi imaju još jednu priliku da prihvate Isusa kao Mesiju, pa makar to bilo kroz pokajanje koje će se objavljivati neposredno pred kraj od strane Božjih proroka, a najkasnije za vrijeme Kristove vladavine kada će se pred njim sakupiti svi uskrsnuli članovi tjelesnog Izraela. Židovi koji danas žive u republici Izrael i oni koji su rasijani po cijelom svijetu još uvijek vjeruju da su u posebnom odnosu sa Jehovom kao odabrani narod. U to vjeruju i mnogi iz kršćanstva smatrajući da će doći do njihovog obraćenja i konačnog spasenja cijelog prirodnog Izraela. 

Napomena: Poznati Rabin Yitzchak Kaduri, kojega su svi Židovi cijenili kao mudra i pravedna čovjeka, pa čak i proroka, je iznenadio svoje sljedbenike kada je rekao da je osobno susreo Mesiju. Njegov sin, također rabin je potvrdio da je njegov otac u posljednjoj godini svog života govorio i sanjao isključivo o Mesiji i njegovom Dolasku tvrdeći da On stiže vrlo uskoro. Ono što je zanimljivo je to da je Kaduri u svojoj sinagogi dao poruku na Dan Pomirenja (Yom Kippur) kako prepoznati Mesiju. Prije nego je 2006. godine umro od 108 godina, na svojoj bilješci je napisao ime tog Mesije zahtijevajući da se ta bilješka zapečati na godinu dana od njegove smrti. Kada je 2007. godine bilješka otvorena na njoj je pisalo slijedeće:

"Glede kratice Mesijinog imena, on će uzdignuti ljude i dokazati da su njegova riječ i zakoni valjani“. 

Hebrejska rečenica (pisana latinicom) unutar koje se nalazi skriveno ime Mesije izgleda ovako: 

Yarim Ha'Am Veyokhiakh Shedvaro Vetorato Omdim.

Skračenica te rečenice (akronim) tj. slovna kratica o kojoj je Kaduri govorio ili prvi inicijali svake rijeći sastavljaju hebrejsko ime Isusa koje glasi Yehoshua, Yeshua. Kad su to vidjeli ultra-ortodoksni židovi iz njegovog sjemeništa u Jeruzalemu onda su diskutirali kako njihov učitelj nije ostavio točno rješenje za dekodiranje Mesijinog imena pa ova poruka nije dovoljno jako odjeknula u medijima. Drugi sljedbenici su ostali zbunjeni pa govore da nemaju pojma kako je njihov rabin došao do imena Mesije. S druge strane, neki kršćani smatraju da je Yehoshua imao potrebu da se objavi Kaduri, kao što se u 1.stoljeću objavio židovskom farizeju Savlu na putu za Damask. Ono što je za sve jako nevjerojatno da je vodeći židovski učitelj na svojoj posmrtnoj postelji objavio da je Yehoshua taj Mesija i da će se uskoro vratiti. Koliko će ta zapanjujuća izjava utjecati na Židove prilikom Isusovog dolaska, to će se tek vidjeti.

Dok neki kršćani vjeruju u Izraelovo posebno mjesto u Božjem planu, s druge strane neke kršćanske crkve i Jehovini svjedoci tvrde da je Bog potpuno odbacio prirodni Izrael kao narod. (Stražarska kula, 1.7.2006. str.24. st.12; Raspravljanje, str. 428-431). To je stoljećima staro učenje koje se oslanja na tvrdnji da je Bog odbacio svoj narod Izrael i zamijenio ga višenacionalnom kršćanskom Skupštinom koju se naziva 'Izrael Božji' (Ga 6:16). Što je istina u vezi toga? Onima koji kažu da Bog nije odbacio prirodni Izrael se pokušava nemetnuti suprotno mišljenje kroz stavke iz Mateja 21:42,43; 23:37,38. Drugima koji tvrde je Bog odbacio Izrael se pokušava opovrgnuti njihovo mišljenje kroz stavke iz Rimljana 9:3,4; 15:8; 11:1,2. Zbog toga treba sve te stavke koji su navodno kontradiktorni, dovesti u sklad kako bi ih se ispravno razumjelo. Također treba prihvatiti činjenicu da postoje dva Izraela – tjelesni i duhovni, te da svaki od njih ima svoju ulogu u Božjem naumu.

U prvom stoljeću su mnogi Židovi odbili prihvatiti Isusa za svog Mesiju i Spasitelja jer nisu vidjeli dokaz njegovog postavljanja za kralja Izraela. Da li su zbog toga prisilili Boga da odbaci svoj narod Izrael s kojima je sklopio savez za kraljevstvo? Oni koji površno čitaju Bibliju misle da je Bog tada odbacio Izrael, pogotovo jer je Isus tadašnjim svećeničkim glavarima i starješinama narodnim u Jeruzalemu rekao: 

"...kraljevstvo Božje uzet će se od vas i dat će se narodu koji donosi plodove njegove." (Mt 21:43)

Kasnije im je također rekao: 

"Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju, kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila! A vi niste htjeli. Evo vaš se dom napušta i ostavlja vama" (Mt 23:37,38).

Isus je ovdje ukazao da će Bog napustiti njihov dom ili hram s kojim su oni upravljali po svojoj volji i da će njima (koji su se pokazali malovjerni) uzeti prednost da budu nasljednici Božjeg kraljevstva. To je vidljivo iz konteksta gdje se Isus obraća samo tim nevjernim Židovima, odnosno njihovim religioznim vođama i kroz neke usporedbe daje im to na znanje govoreči im: 

“poreznici i bludnice (tj. pokajnički Židovi) idu ispred vas u kraljevstvo Božje.“ (Mt 21:28-32)

Kao što se može vidjeti, Isus nigdje nije rekao da će se ‘kraljevstvo’ uzeti od Izraela i dati nekim drugim narodima. On se obraća samo nevjernim Izraelcima. U tu grupu spadaju predstavnici neba (upravitelji Izraelovi) i predstavnici zemlje (narod). Obraća im se direktnim riječima: 

“poreznici i bludnice (kao prezreni članovi Izraelskog naroda) idu ispred vas (malovjernih) u kraljevstvo Božje“

a zatim im kaže: 

“Božje kraljevstvo uzet će se od vas (malovjernih)“ - nepokajničkih grešnika".

Prema tome, Isus nije govorio o tome kako pokajnici iz drugih naroda idu ispred Izraela, nego da ti pokajnici (pravi Izrael) idu ispred malovjernih Izraelaca (otpali Izrael). Stoga nije rekao da će se Božje kraljevstvo uzeti od Izraela jer bi se onda uzeo i od tih pokajničkih Izraelaca koji su tvorili pravi narod 'Izrael'. Samim tim, jedan manji dio Izraelaca nije izgubio pravo na Božje kraljevstvo, pa čak ni pravo da se upravo oni zovu imenom - 'Izrael' kao što je to bilo i s onih sedam tisuća u doba Ilije. Iz konteksta je lako zapaziti da Isus tim Židovima govori kako se Božje kraljevstvo uzima samo od onih članova koji su predstavljali nevjerni dio Izraela nakon čega im je napomenuo da postoji jedan ‘narod’ kojemu će se to kraljevstvo dati. Koji je o narod? Prije nego odgovorimo na to pitanje razmotrimo kako su tadašnji slušaoci mogli razumjeti Isusa kad im je spomenuo taj narod.

Izrael je imao prednost da Bog nad njima vlada kroz svoje kraljevstvo, dok je ostatak svijeta bio u vlasti Sotone. Samim tim su imali i neke prednosti kao Božje najdraže vlasništvo. Dok su bili pod Božjom vlasti uživali su mnoge blagoslove tog kraljevstva. No, to je bilo uvjetovano poslušnošću prema Bogu i njegovim zakonima. Kad je napravljen dom Božji u Jeruzalemu Jehova im je rekao što će im se dogoditi ako ne ispune njegove uvjete. Rekao im je: 

“... istrijebit ću Izraela s lica zemlje koju sam im dao. I dom koji sam posvetio imenu svojemu odbacit ću od sebe.“ (1.Kr 9:7)

Da li je Jehova ikada zauvijek istrijebio Izraela iz njihove zemlje? Ne. Istrijebio je samo onaj nevjernički dio koji se odmetnuo od njega. Od njih je za jedno određeno vrijeme uzeo svoje kraljevstvo i “napustio šator svoj“ pa su posljedice toga osjećali i oni malobrojni zbog kojih je Izrael nastavio postojati (Ps 78:60). Budući da je Izrael i dalje ostao postojati onda možemo reći da gornje riječi nisu imale trajne posljedice na sam Izrael, nego samo na onu generaciju Izraelaca koji su okusili Božje prokletstvo. Njihovi potomci su kasnije bili vraćeni u svoju zemlju pa je njima ponovno dana prednost da Bog kraljuje nad njima preko svog kraljevstva i ponovno izgrađenog hrama. To se najbolje vidi u riječima koje je Bog izrekao preko proroka Izaije: 

“Ovako kaže Jehova: “Kao što se za grozd u kojem se vino mlado nalazi kaže: ‘Ne uništavajte ga, jer je blagoslov u njemu!’ tako ću i ja učiniti radi slugu svojih kako ih ne bih sve uništio. Izvest ću iz Jakova potomstvo i iz Jude nasljednika gora svojih, i izabranici će moji zemlju zaposjesti, sluge će moje prebivati ondje. Šaron će postati pašnjak za ovce, a dolina Akor počivalište za stoku — narodu mojemu koji će mene tražiti. A vi [ostali] ostavljate Jehovu, zaboravljate svetu goru moju... (...). Jer zvao sam, ali niste se odazvali, govorio sam, ali niste slušali, nego ste činili što je zlo u očima mojim i izabrali ste ono što mi nije po volji.” Zato ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Evo, [vjerni] sluge će moje jesti, a vi [ostali] ćete gladovati. Evo, [vjerni] sluge će moje piti, a vi [ostali] ćete žeđati. Evo, [vjerni] sluge će se moje radovati, a vi [ostali] ćete se stidjeti. Evo, [vjerni] sluge će moje klicati zbog radosti u srcu, a vi [ostali] ćete vikati zbog boli u srcu i gorko plakati zbog duha slomljena. Ostavit ćete ime svoje za zakletvu izabranicima mojim, i Svevišnji Gospodin Jehova pogubit će svakoga od vas, a [vjerne] sluge svoje nazvat će drugim imenom. (...). Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju...“ (Iz 65:8-17)

Budući da je blagoslov bio u Izraelu, Bog ga nije u cijelosti uništio i odbacio zbog njihovog nevjerstva. Bog je iz Izraela izveo vjerne sluge koji su tvorili novi narod, odnosno “novo nebo i novu zemlju“, te je tako izabrani dio nacije Izrael, ostatak Izraelov i dalje zadržao pravo da bude u savezu za kraljevstvo (Iz 65:17). Njima je Bog dao svoje kraljevstvo koje je uzeo od njihovih nevjernih očeva. To je kraljevstvo i dalje bilo sastavni dio vječnog saveza s Izraelom, a ne sa nekim drugi narodom ili nekom narodnom zajednicom sastavljenoj od članova svih naroda. To je bio princip Božjeg postupanja kako bi ostvario svoj savez s Abrahamom (Dj 3:19-26).

Prema tome, Isus se očito osvrće na neke povijesne činjenice koje su tadašnjim Židovima bile jako dobro poznate. On se je obratio tadašnjoj generaciji Izraelaca te im je ukazao da će Bog ponovo napustiti njihov dom te da će od njih i njihovih upravitelja uzeti kraljevstvo i dati ga 'narodu' kojemu će dati novo ime. To se ostvarilo na toj generaciji Židova, o čemu su kasnije apostoli govorili i pisali. Naime, kao što je Isus prorekao, Izrael je svoje nacionalno obilježje po drugi put izgubio uništenjem Jeruzalema i hrama po Rimljanima 70. g.n.e. No, prije nego je taj nevjerni Izrael bio ponovno rasijan, Isus je učinio pripremu kako bi od malog broja izabranih Izraelaca formirao 'narod' na temelju novog saveza. Oni su stekli prednost da dobiju ono što su većina njih izgubili i što je uzeto od tadašnje generacije Izraelaca, pa im je Isus rekao: 

“Ne boj se, malo stado, jer je volja Oca vašega dati vam [Božje] kraljevstvo.“ (Lk 12:32)

To ‘malo stado’ je bio novi narod, narod u malome, odnosno mali ostatak ‘pravih Izraelaca’ koji su bili prihvaćeni zbog plodova svoje vjere (Iv 1:47). Kad se obraćao Izraelcima, Pavle je naglasio: 

"Ljudi, braćo, sinovi loze Abrahamove, (…) nama [Izraelcima] je poslana ta vijest o spasenju (…) I tako mi [vaša braća] vama objavljujemo dobru vijest o obećanju danom praocima, da ga je Bog u potpunosti ispunio nama, djeci njihovoj." (Dj 13:26,32,33)

Svi Židovi koji su prihvatili tu dobru vijest o spasenju kroz Krista su bili među izabranim članovima novog naroda. 

"Tako se dakle i u sadašnje vrijeme pojavio ostatak [prirodnih Izraelaca] izabran nezasluženom dobrotom." (Ri 11:5)

Čak i Pavle poput Isusa povezuje povijesne događaje sa ovom novom situacijom kada je Izrael ponovno započeo svoj duhovni život od novih i malih početaka (Za 4:10). Iako je tadašnja teokratska uprava neba i zemlje odbačena, dom Izraelov je i dalje ostao postojati kroz 'novi savez' koji je sklopljen s malim ostatkom vjernih Izraelaca čime su se ispunile proročanske riječi: 

“Jer ovo je savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim nakon tih dana”, kaže Jehova. “Stavit ću zakon svoj u njih i upisat ću ga u srca njihova. I bit ću Bog njihov, a oni će biti narod moj.” (Jr 31:33)

Ovaj 'novi savez' nije sklopljen sa drugim narodima nego samo sa 'domom Izraelovim', tj. tadašnjim malim stadom Izraelaca, od kojega je nastao novi narod koji donosi Božje plodove (He 8:7-9). Po njima je obnovljena Božja skupština – novi Izrael, tako da je njima dano Božje kraljevstvo, a uzelo se od nevjernih Izraelaca. Pavle je sve to uzeo u obzir kada je rekao da Bog ‘nije odbacio svoj narod [Izrael] kojemu je prvom poklonio pažnju’ nego im je pokazao milost (Ri 9:4; 11:1,2; Dj 3:19-26). To pokazuje da Jehova nije odustao od svog izabranog naroda, ali zbog nevjere većinskog dijela, nije mogao u tom periodu povijesti na toj generaciji ispuniti svaki aspekt svog proročanstva koje je bilo uvjetovano poslušnošću i vjerom (vidi 2.Mo 19:5,6). S druge strane, 'mali ostatak' Izraelaca je svojom vjerom zadržao pravo na Božje obećanje dano njihovim precima. No, zbog nevjere većinskog dijela i oni su morali snositi posljedice kao što su stoljećima prije posljedice snosili vjerni članovi naroda koji su iz svoje zemlje odvedeni u Babilon. Zbog nevjere Izraelskih upravitelja i velikog dijela naroda nacija Izrael nije mogla zadržati pravo na obećanu zemlju i nacionalnu sigurnost. Bog je odredio da tu zemlju zajedno sa hramom ponovno napusti i ostavi tadašnjim svećeničkim glavarima koji su nastavili upravljati narodom bez Božjeg vodstva. Kasnije su Izraelci po drugi put bili izgnani iz svoje zemlje i rasijani među narodima. No, to nije bio kraj prirodnom Izraelu.

Biblijska proročanstva su ukazivala na događaje koji će pokazivati da Bog na njima, odnosno na njihovim potomcima također ima ispuniti svoja obećanja koja se još nisu u potpunosti ostvarila. Koja su to obećanja? Kako bi odgovorili na to pitanje pogledajmo što kaže apostol Pavle: 

“Jer kažem da je Krist postao sluga obrezanih (Izraela) kako bi potvrdio Božju istinoljubivost i vjerodostojnost obećanja koja je Bog dao praocima njihovim i kako bi (ostali) narodi slavili Boga zbog njegova milosrđa. Kao što je napisano: “Zato te javno priznajem među narodima i pjesmom slavim ime tvoje.” I još kaže: “Veselite se, narodi, s narodom njegovim!” I još: “Hvalite Jehovu, svi narodi, hvalite ga sva plemena!” A Izaija kaže: “Pojavit će se korijen Jišajev, ustat će da vlada narodima. U njega će se uzdati narodi.” (Ri 15:8-12)

Pavle ovdje spominje prirodni ‘Izrael’ kao narod koji i dalje stoji u Božjoj milosti bez obzira što će i drugi narodi imati prednost da egzistiraju pod vladavinom Isusa Krista u kojega će se uzdati. Kad govorimo o tom milosrđu, sjetimo se ponovno što je Božje milosrđe značilo za Izrael u vrijeme kada se desetoplemenski dio Izraela odcijepio od Jude tj. od Jeruzalema i njegovog hrama. Prorok Hošea je dao zapisati Jehovine riječi kad je On rekao: 

"… jer neću više biti milostiv domu Izraelovu, nego ću ih otjerati [ukinuti sasvim DK]. Ali domu Judinu bit ću milostiv." (Ho 1:6,7)

Božje milosrđe je omogućilo da (desetoplemenski) Izrael, koji je bio porobljen i opustošen po Asircima, i dalje postoji kroz dom Judin kojemu su se pridružili vjerni Izraelci iz tih deset plemena tako da je svih dvanaest plemena i dalje bilo pod jednom upravom. Zato je Hošea u nastavku zapisao: 

"Sabrat će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi i ujedinit će se, te će postavit sebi jednog poglavara …" (Ho 1:11)

Prema tome, kad Pavle spominje Božje milosrđe, onda ukazuje da je ono vjernom ostatku Izraela u prvom stoljeću također omogućilo da nastavi svoju ulogu koja je oduzeta nevjernim Izraelcima. Oni su trebali u svoje vrijeme ispuniti jedan važan aspekt Abrahamovog saveza, a to je da postanu temelj novog naroda preko kojeg će se blagosloviti svi ostali narodi. Kad je Jehova rekao Abrahamu da će se preko njegovog “potomstva blagoslovit svi narodi na zemlji“, onda se može reći da se to proročanstvo ispunilo u skladu sa onim što je rekao preko proroka Izaije, naime da je to “potomstvo izveo iz Jakova i Jude“ kao svoje ‘izabranike’ (1.Mo 22:16-18; Iz 65:9). To izabrano potomstvo je trebalo ispunili svoju ulogu pa je Bog s njima preko Isusa sklopio još jedan savez.

Da li je onda Bog u 1. stoljeću trebao odbaciti svoj narod Izrael, samo zato što su većina njih otvrdnuli u svojim srcima? Očito ne. Da je Bog to učinio onda bi zakazala njegova riječ. Biblija stoga kaže: 

"No to [što je većina Izraelaca odbačena i što je odbačen dom obožavanja] ne znači da je Božja riječ zakazala. Jer nisu (pravi) Izrael svi koji potječu od Izraela. I nisu svi djeca Abrahamova samim time što su potomstvo njegovo…" (Ri 9:6; vidi Mt 3:9,10; Iv 8:39-44)

Kao što vidimo, Izrael s kojim je Bog ostvarivao svoju volju, nisu sačinjavali svi Izraelci nego samo priznata djeca Abrahamova. Jehova je odbacio zemaljsku upravu Jeruzalema i prekinuo veze s njima. Također je odbacio onu Izraelovu ‘djecu’ koji su odbacili živjeti po uvjetima novog saveza. Njima je oduzeo pravo da budu nasljednici Božjeg kraljevstva. Pravo na kraljevstvo i sve njegove blagoslove Bog je zadržao za one vjerne Izraelce koji su postali članovi izabranog ‘malog stada’. Tako Božja namjera u vezi prirodnog Izraela nije zakazala. Za njih i sve ostale narode je pripremio “novi Jeruzalem“ – grad preko kojega će Jehova ponovno “prebivati s ljudima“ (Ot 21:2,3; Heb 12:22).

Da bi spasio Izrael, Bog je u tu svrhu preko Ivana Krstitelja uveo krštenje u vodi zbog obraćenja kojeg je kasnije među Židovima provodio i sam Isus. Nakon Isusove smrti Izrael je dobio još jednu priliku koju Petar ovako objašnjava: 

"Njega [Isusa] je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da bi se Izrael mogao pokajati i dobiti oproštenje grijeha." (Dj 5:31; vidi Mt 1:21; 2:6)

Kad Petar ovdje spominje kako bi se ‘Izrael’ mogao pokajati na temelju vjere u Isusa Krista onda očito misli da je nevjerni Izrael kojega je Bog napustio i dalje u mogućnosti da dobije oproštenje grijeha. Stoga sve do današnjeg dana prirodni Izraelci koji još nisu pokazali vjeru u Isusa, stoje u Božjoj milosti. Neki od njih će vjerojatno prihvatiti Krista prije njegovog dolaska u slavi, dok će svi ostali koji su u međuvremenu umrli imati tu priliku nakon uskrsnuća.

Bog je između Izraelaca uvijek pa i u prvom stoljeću izabirao one na koje se mogao osloniti kako bi ispunio svoje obećanje. Oni su bili onaj istinski ’Izrael’, a živjeli su zajedno sa svojom tjelesnom braćom koja nisu zaslužili da ih se zove Abrahamovom djecom. Apostoli su u početku nastojali što više djelovati u tom pravcu da među svojom tjelesnom braćom nađu one koji će slijediti Isusa kako bi pomoću njih obnovili teokratsko uređenje na zemlji. Čak su odlazili u druge zemlje gdje su postojale židovske zajednice u dijaspori kako bi im objavili dobru vijest. To obnovljeno uređenje Božje skupštine je u točno određeno vrijeme počelo rasti od njih, kojih je u početku bilo jako malo, ali ipak dovoljno da od ‘malog postane tisuća i od neznatnoga silan narod’ (Iza 60:21,22; Dj 2:41; 4:4). Brojnost i silu tom narodu su kasnije dali ljudi iz neznabožačkih naroda koji su se sve većem broju do današnjih dana pridruživali toj maloj Skupštini zvanoj 'Izrael Božji'.

Jehova je kroz cijelu povijest svog izabranog naroda uvijek ostavljao sebi ‘potomstvo’ koje se sastojalo od onih Izraelaca koji su bili odani njemu i njegovom Zakonu tj. one koji su ga obožavali na prihvatljiv način (Ri 9:2-5). Iako je prorekao da će ih ‘ostati malo’ zbog neposlušnosti većine, nikad nije rekao da će ih sasvim istrijebiti kao neke druge narode (5.Mo 28:62). Npr. Jehova je 609.g. pr.n.e. odbacio većinu Izraelaca, dok je nakon 70 godina od ’malog ostatka’ ponovno organizirao narod za svoje ime. Pavle stoga citira Izaiju koji je napisao: 

"Ako bi sinova Izraelovih brojem bilo i kao pijeska morskog, samo će se ostatak spasiti." (...). "Da nam Jehova nad vojskama nije ostavio potomstva, bili bismo kao Sodoma, bili bismo nalik Gomori." (Ri 9:27-29; vidi Iza 65:9-12)

Sa preživjelima i povratnicima je ponovno sklopio savez: 

"I sklopit ću s [preostalim Izraelcima] savez mira. Bit će to trajan  savez s njima. Utvrdit ću ih u zemlji njihovoj i umnožit ću ih…" (Eze 37:26)

Ovo se odnosi samo na prirodni Izrael. Iako oni sačinjavaju i duhovni Izrael u koji se asimiliraju svi narodi, samo se oni kao prirodni Izraelci mogu vratiti u svoju zemlju gdje će biti ponovno utvrđeni. Kao što smo već vidjeli, u 1.stoljeću je situacija bila slična kao i vrijeme izgnanstva, jer je Pavle rekao.

"Tako se dakle i u sadašnje vrijeme pojavio ostatak izabran nezasluženom dobrotom." (Ri 11:5)

Jehova je i tada obratio pažnju malom ‘ostatku’ Židova koje je namjeravao upotrijebiti u svom naumu da ponovno organizira sebi ‘sveti narod’ u kojem će se Židovima moći pridružiti obraćenici iz drugih naroda sa puno većim pravima nego su ih imali za vrijeme starog saveza. Tako se ispunilo proročanstvo koje je citirao Jakov rekavši: 

"Ljudi braćo, poslušajte me. Šimun je potanko iznio kako je Bog [nakon Židova] prvi put pogledao na [druge narode]  da iz njih uzme narod za svoje ime. S tim su u skladu riječi Proroka, kao što je napisano: ’Nakon toga vratit ću se i opet izgraditi palu sjenicu Davidovu. Ruševine ću njezine opet izgraditi i opet ću je podignuti, da preostali ljudi [od Židova] usrdno potraže Jehovu, zajedno s ljudima iz svih naroda, s onima koji nose ime moje…" (Dj 15:13-17; Ri 9:24; vidi Za 2:11)

Vidimo da Bog nije odbacio svoj ‘tor’ sastavljen od Židova, nego ga je ‘opet izgradio’ na način da je ‘palu Davidovu sjenicu’ ponovno utvrdio na Abrahamskom savezu i savezu sklopljenim s Davidom, kako bi najprije ‘preostali’ Židovi, a potom i drugi ljudi (‘druge ovce’) kao prozeliti iz drugih naroda tražili Jehovu.

Izabrani Izraelci su postali pravi temelj i građevina obnovljene Božje skupštine nazvane ‘Izrael’. Prije nego su se na prirodnom Izraelu trebala ispuniti sva Božja obećanja, duhovni Izrael, u kojem su oni tvorili temelje je trebao rasti. To je učinio tako što su se njima trebali pridružiti tuđinci i stranci kao ‘druge ovce’ iz drugih ‘torova’, a koji su svojim duhovnim rođenjem postali priznati članovi duhovnog Izraela. Ako je Ivan Krstitelj rekao da Bog može sebi od kamenja načiniti Abrahamovu djecu, s tim je samo nagovijestio da Bog može u Abrahamovo potomstvo ubrojiti i one ljude koji nisu rođeni kao tjelesni potomci Abrahamove loze (Mt 3:8,9). 

‘Pravi Izraelci’ su se morali prepoznati po svojoj vjeri u Boga i njegovog Sina (Iv 1:47). I zato su oni kao izabrano ‘malo stado’ dobili ono što je nevjerni većinski Izrael usrdno tražio i nije dobio (Ri 11:7). Dobili su priliku da se na njima kao izdvojenoj maloj grupi ispune određeni aspekti Božjeg nauma. Ostali Izraelci, iako su bili od Abrahamovog potomstva, su odbačeni zajedno sa židovskim religioznim sustavom koji je ispunio, a zatim izgubio svoju svrhu. Znači, umjesto da Bog odbaci svoj narod Izrael i svoj ‘tor’, On je odbacio one Izraelce koji se više nisu mogli ubrajati u Abrahamovu zakonitu djecu jer su bili robovi grijeha (Ga 4:25,26,29-31; Iv 8.31-37,44). Pravi duhovni ’Izrael’ je i dalje ostao postojati. U njegovom ‘toru’ je tada bio sakupljen mali broj vjernih Židova koji su slijedili Isusa, svog Pastira. Upravo njima je Isus rekao ohrabrujuće riječi: 

"Ne boj se ’malo stado’, jer je volja Oca vašega dati vam kraljevstvo." (Lk.12:32)

Kao što smo vidjeli, to kraljevstvo je bilo uzeto od velike većine Izraelaca i njihovih vođa te je dano ‘izabranima’, odnosno ‘narodu koji donosi prave plodove’ (Ri 11:7; Mt 21:43).


Malo stado

'Malo stado' kao pojam nije bio nepoznat Isusovim učenicima. Isus taj pojam nije trebao objašnjavati jer je imalo svoju paralelu u Pismima. Zato su ga njegovi učenici mogli razumjeti u kontekstu svega što je govorio o Izraelu i Židovskom sistemu koji je trebao doživjeti duhovnu reformu. S druge strane, sasvim je pogrešno ‘malo stado’ prikazivati kao članove nebeske klase u koju se broje židovski i nežidovski kršćani jer u vezi toga ne postoji nikakav biblijski dokaz. 
 
Hebrejska pisma često govore o Izraelcima kao o ‘ovcama’ ili Božjem stadu koje se nalazilo u ‘torovima’. O Jehovi se govori kao o ‘pastiru’. Bog je također odvojio od ‘ovaca’ pojedine muževe koje je postavljao da budu ‘pastiri’ njegovog stada (Ps 23:1; Jr 13:17; 23:1,3; 50:6). Treba uzeti u obzir da je u vrijeme Isusove službe na zemlji židovski narod bio ‘rasijan kao ovce bez pastira’ (Mt 9:36). Biblijska proročanstva su unaprijed govorila o takvoj situaciji. Prorok Ezehijel u vezi toga piše: 

"Teško pastirima Izraelovim, koji pasu sami sebe! Ne trebaju li pastiri pasti stado? Najbolje meso jedete i vunom se odijevate (…) a stado ne pasete. Slabe ne jačate, bolesne ne liječite, ranjene ne povijate, odlutale ne dovodite natrag, izgubljene ne tražite, nego grubo i okrutno gospodarite njima…" (Eze 34:2-4)

Jehova je unaprijed rekao što će poduzeti kako bi sakupio svoje stado: 

"Kao što se onaj koji pase stado pobrine za ovce svoje kad ih nađe rasijane, tako ću se ja pobrinuti za ovce svoje (…) i dovest ću ih u zemlju njihovu (…) ovčinjak će im biti na visokim gorama Izraelovim (…) Izgubljenu ću potražiti i odlutale ću dovesti natrag, ranjene ću poviti i bolesne ojačati; a ugojene i jake zatrt ću - past ću ih sudom pravednim (…) Podignut ću im jednog pastira koji će ih pasti, slugu svojega Davida. On će ih pasti. On će im biti pastir." (Eze 34:12-16,23)

Ivan Krstitelj je trebao ‘mnoge od Izraelovih sinova obratit Jehovi, Bogu njihovom’, "da pripremi Jehovi narod spreman" (Lk 1:16,17). On nije pripremao Izrael za uništenje, već za njegovu novu ulogu koja je trebala biti dana malom i vjernom ostatku koji se pokazao kao ‘spreman narod’. Zato je oko sebe sakupljao pojedince iz židovskog naroda koji su se svojim krštenjem u znak pokajanja u duhovnom pogledu odvojili od ostalih pripadnika Izraelske nacije, pogotovo od onih ugojenih i jakih ovaca koje je trebalo zatrti jer su ‘pasli na najboljem pašnjaku a ostatak su paše gazili nogama; pili su bistru vodu, a preostalu su mutili nogama’ (Ez 34:18,19). Takve zle ovce su bile "neobrezana srca" i zato ih je trebalo istjerati iz ‘tora’ i odvojiti od onih ‘ovaca’ koje je Jehova mislio ostaviti u svom ‘toru’ kako bi od njih ponovno učinio narod za svoje ime (Jr 9:26; Eze 34:20-22). Postojeći Božji ‘tor’ je bio raspušten, a ovce izvan njega su bile bez svog pastira. Zato je taj ‘tor’ trebalo očistiti i pripremiti kako bi se u njega mogao dovesti natrag vjerni ostatak Izraela. Ivan Krstitelj je započeo s tim zadatkom. Ivan je svima govorio: 

"Ja vas krstim vodom; ali dolazi onaj koji je jači od mene (…) On će vas krstiti svetim duhom i vatrom. U ruci ima vijaču da očisti gumno svoje i da skupi pšenicu u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti vatrom neugasivom." (Lk 3:16,17)

Samim tim što je Isus trebao ‘očistiti svoje gumno’ govori nam da je on zadržao pravo nad Božjim izabranim narodom Izrael kojeg nije trebalo potpuno odbaciti nego samo pročistiti. Slično tome, nije trebalo graditi neki novi ‘tor’, nego je postojeći ‘tor’ trebalo samo očistiti i iz njega izbaciti one ‘ovce’ koje se nisu pokajale. Svi oni koji su se krstili u vodi u znak pokajanja su kao odvojena grupa činili ‘spreman narod’, narod čija su srca bila obrezana (Lk 3:3,7-9; 5.Mo 30:2,6; Jr 4:4). Isus je nakon svog krštenja skupljao svoje učenike kao ‘pšenicu’ i odvajao ih od ‘pljeve’ (Iv 3:22). To je kasnije učinjeno krštenjem duhom tako da su samo takvi svojim pokajanjem i krštenjem duhom predstavljali očišćeni dio Božjeg naroda Izrael.

Izrael je kao Božji narod ostao i dalje postojati. Još jednom ponavljam - Bog ga nije namjeravao uništiti zbog nevjerne većine. Treba uzeti u obzir da je Isus poslan samo "izgubljenim ovcama doma Izraelovog" (Mt 2:6; 10:6; vidi Lk 19:10). Naime, kad je posjetio tirske i sidonske krajeve naišao je na ženu Feničanku koja je tražila od njega da izliječi njenu kćer. Isus je tada jasno pokazao da nije poslan ‘ovcama’ iz drugih naroda. Rekao je: 

"Nisam poslan nikome osim izgubljenim ovcama doma Izraelovog." (Mt 15:21-24)

Čak je i svoje apostole uputio da propovijedaju samo ‘ovcama’ unutar židovskog ‘tora’, i da ‘ne idu neznabošcima’ tj. ‘ovcama’ iz drugih naroda (Mt 10:5,6). To jasno govori da je Isus za vrijeme svoje službe bio samo njihov pastir. Tako je on nakon Ivanove smrti nastavio dovoditi u Božji ‘tor’ ostale izgubljene ovce doma Izraelovog, te je ispunio proročanstva koja su govorila o njegovoj ulozi da te ‘rasijane ovce’ dovede u ‘jedan tor’ (Iv 11:49-52; vidi Jk 1:1,18). To je vidljivo iz njegove usporedbe o ‘toru’ kada je rekao: 

"Svi koji su došli prije mene lopovi su i pljačkaši; ali ovce ih nisu slušale." (Iv 10:8)

Isus je ovdje naglasio činjenicu da njegove ovce (prirodni Izraelci) nisu slušale lažne pastire koji su se predstavljali za izabrane vođe - Mesije. Ti pastiri su bili lopovi i pljačkaši jer su simbolično jeli najbolje meso i odijevali se vunom ovaca (vidi Ez.34:2-4). Budući da on spominje i one ovce koji su živjeli prije njegovog poslanja, onda on i njih smatra svojim ovcama. Budući da su 'ovce' koji nisu slušale lažne pastire bile uvijek u manjini onda i one spadaju u 'malo stado' kojima je pripremljeno kraljevstvo.

Nakon što je unutar Izraelske nacije izabrao apostole, Isus je sa njima započeo skupljati u Božji ‘tor’ pripadnike novog i očišćenog naroda. Koliko je ovaca poslušalo glas svog pastira i vratilo se Jehovi i pravom obožavanju? Riječ je o relativno malom broju pokajničkih Izraelaca koji se našao u reformiranom i očišćenom toru, spremni da im Jehova ‘dade kraljevstvo’. Taj ‘narod’ je u to vrijeme, čak kad bi se u njega ubrojili i vjerni pojedinci iz prošlosti, bio tako mal i nejak da ga je Isus s pravom nazvao "malo stado" (Lk 12:32; Mt 21:43). On je u očima Isusa i apostola zaista bio mali u odnosu na veliki broj onih Izraelaca koji ga nisu prihvatili za Mesiju zajedno sa onima iz prošlosti koji su bili neposlušni Božjem vodstvu (Ri 11:7). Prema tome, Isus tom prilikom nije govorio o malom i ograničenom broju ovaca koji će biti njegovi pomazani suvladari (kako to tumači Watchtower), niti su ga njegovi učenici mogli shvatiti na taj način. Takvo novovremeno i pogrešno gledište Jehovinih svjedoka se ne može uvrstiti i uklopiti u povijesnu pozadinu Biblijskog konteksta. 


Malo stado u hebrejskim pismima

Da si živio u prvom stoljeću i čuo gdje Isus i apostoli spominju pojam ‘malo stado’, kako bi ti, kao Isusov učenik, odgovorio na pitanje: Što je ‘malo stado’? Da li bi rekao da je to pojam koji označava mali broj kršćana u jednom ‘toru’ koji će otići na nebo za razliku od velikog broja kršćana u drugom ‘toru’ koji će ostati na zemlji? Očito ne. Zašto? Pa zato što bi morao uz to dobro poznavati što znači pojam ‘druge ovce’ i ‘veliko mnoštvo’. I jedno i drugo značenje se moraju podudarati da bi dao pravi odgovor. Morao bi istraživati po Hebrejskim spisima da vidiš na koga se odnose ti pojmovi. Tada bi se (ukoliko si član zajednice Jehovinih svjedoka) iznenadio kao i ja jer bi našao odgovor koji bi se razlikovao od odgovora kojeg daješ na temelju novovremenog učenja i tumačenja Watchtowera. Pogledajmo kako bi na to pitanje odgovorili Isusovi apostoli.

Apostol Pavle je o tom ‘malom stadu’ ili malom ostatku dosta govorio, kao što smo već vidjeli iz prethodnog razmatranja. On je to povezao s ispunjenjem nekih proročanstava iz Hebrejskih pisama. Čak je i Isus, spominjući pojam ’malo stado’, mogao imati u mislima proročanstvo iz Izaije koje se je trebalo ispuniti u to vrijeme. Isus je, naime, trebao dovesti natrag ’Izraela’. Unaprijed je bilo rečeno da sabiranje Izraelaca neće biti tako uspješno jer će većina njih odbaciti Mesiju. Zato je za Isusa bilo prorečeno da konstatira činjenicu koja je unaprijed zapisana, po kojoj će on moći reći: 

"… ako se Izrael i ne sabere, opet ću se proslaviti i Bog će biti sila moja. I reče mi [Jehova]: malo je da mi budeš sluga da se podigne pleme Jakovljevo i da se vrati ostatak Izraelov, nego te učinih vidjelom narodima, da budeš moje spasenje do krajeva zemaljskih." (Iza 49:5,6, DK)

Ovdje je prorečeno da će Isus ipak uspjeti sabrati ‘ostatak Izraelov’ koji je sačuvan za ulogu da se podigne pleme Jakovljevo – novi ‘Izrael’. Kad se spominje 'ostatak', očito se misli na mali broj prirodnih Židova. To su trebale biti ‘ovce’ koje će se sabrati u Božji očišćeni ‘tor’.

Isus je sakupio i obećao tim vjernim Izraelcima da će oni naslijediti Božje kraljevstvo (Iv 10:16; Ri 9:24). Oni će sačinjavati pleme Jakovljevo, odnosno 12 plemena novog Izraela, nad kojima će suditi Isusovih 12 apostola (Mt 19:28). To nije bilo prvi put da je postojalo ‘malo stado’. Jehova je kroz cijelu povijest svoj naum ostvarivao preko malog broja vjernih slugu. Slično je bilo u početku kad je izabrao Izrael da mu služi. Njima je rekao:

"Jer ti si narod svet pred Jehovom, Bogom svojim. Tebe je Jehova, Bog tvoj, izabrao (…) da budeš njegov narod (…) Nije vam Jehova pokazao naklonost i izabrao vas zato što ste bili najveći od svih naroda, jer vi ste bili najmanji od svih naroda" (5.Mo 7:6,7; vidi 1.Lje 16:19).

Iako ih je bilo ‘malo’ u odnosu na druge narode ipak je od njih Bog stvorio narod za svoje ime. Čak je za svoj izabrani narod prorekao što će im se desiti zbog njihove neposlušnosti rekavši: 

"I ostat će vas vrlo malo (…) jer niste slušali glasa Jehove, Boga svojega." (5.Mo 28:62)

To se najprije dešava 740. g.pr.n.e, a zatim i 609. g.pr.n.e. Velika većina Izraelaca odlazi u zarobljeništvo, a na temelju ‘malog ostatka’ onih koji su se vratili u svoju zemlju, Jehova ponovo organizira sebi narod. Iako su Izraelci brojem već bili kao pijesak morski, spasenje je i u 1. stoljeću također ponovo našao samo ‘mali ostatak’ koji se odazvao Isusovom propovijedanju i time sakupio u Božji ‘tor’ koji je bio obnovljen. U vezi toga apostol Pavle piše: 

"A Izaija viče o Izraelu: ‘Ako bi sinova Izraelovih brojem bilo i kao pijeska morskoga, samo će se ostatak spasiti (…)’. I kao što je Izaija prorekao: ‘Da nam Jehova nad vojskama nije ostavio potomstva, bili bi smo kao Sodoma, bili bi smo nalik Gomori.’" (Ri 9:27; 11:5,7,28)

Od tog malobrojnog ‘potomstva’ ili ‘malog stada’ koje je Jehova ostavio, nastao je ‘novi narod’ Izrael. Pavle je u gornje riječi proroka Izaije primijenio na židovske kršćane koji su sačinjavali to malobrojno potomstvo izabranih (Iza 1:9; vidi 10:20,21; 11:11,12,16). Bog je očito brinuo o čuvanju onih vjernih pojedinaca, kojih je uvijek bilo malo, ali od kojih je mogao imati ‘narod za svoje ime’. Kad bi ih u nekom periodu ponovo sakupio, to je bio "dan skromnih početaka" jer je započeo, ne od postojećeg Izraelskog uređenja, nego od ‘malog ostatka’ pozvanih i izabranih ‘između samih Izraelaca’ (Za 4:10; vidi Ri 9:24). Sveti duh je bila sila koja je trebala od tog postojećeg ‘malog ostatka’ učiniti velik i silan ‘narod’, ne putem tjelesnog rođenja, već putem rođenja duhom. Bog je naumio tom ‘malom stadu’ otkupljenih i izbavljenih Židova pridružiti ovce iz drugih naroda kako bi se u potomstvu Abrahamovu blagoslovili svi narodi.

Kad sagledavamo kontekst cijelog 11. i 12. poglavlja Lukinog evanđelja, onda ćemo lako zapaziti na koga je Isus mislio kad je spomenuo izraz “malo stado“. Treba zapaziti da je Isus tada govorio pred farizejima, pismoznancima i njihovim sljedbenicima koji su ga pokušavali uhvatiti za riječ i optužiti (Lk 11:53). Luka nastavlja: 

“U međuvremenu se skupilo toliko mnogo naroda, na tisuće ljudi, da su gazili jedni druge. Isus se najprije obratio svojim (malobrojnim) učenicima...(...) "Prijatelji moji.“ (Lk 12:14)

Tom prilikom je Isusovih prijatelja bilo jako malo u usporedbi sa velikim mnoštvom koje nije mogao smatrati prijateljima. Kad je svojim prijateljima objasnio kako da gledaju na materijalne stvari i što se sve od njih očekuje onda im je rekao: 

“Nego, tražite kraljevstvo, a ovo će vam se dodati! “Ne boj se, malo stado, jer je volja Oca vašega dati vam kraljevstvo.“ (Lk 12:1,4,22,31,32)

Iako je na tisuće Židova bilo okupljeno na tom mjestu da čuju što Isus propovijeda, samo je malo njih tom prilikom imalo prednost da im se Isus direktno obraća kao o nasljednicima kraljevstva. Što je onda Isus mislio o velikom mnoštvu prisutnih? Pogledajmo.

“Zatim se obratio mnoštvu: “(...) Licemjeri, znate tumačiti izgled zemlje i neba. Kako onda ne znate protumačiti ovo vrijeme? Zašto sami ne prosudite što je pravedno?“ (Lk 12:54-57)

Isus im je dao na znanje da još ne zavrjeđuju kraljevstvo jer velika većina njih nije bila spremna živjeti prema Božjim pravednim mjerilima. Iz ovoga je lako zaključiti da je Isus tom prilikom svoje vjerne učenike nazvao “malo stado“ jer su u usporedbi sa velikom mnoštvom nevjernih Židova bili malobrojni. Tu činjenicu je jednom naglasio kad je rekao da je “malo“ onih među njima koji traže i idu uskim putem koji vodi u vječni život (Mt 7:14). Stoga je “malo stado“ bio i ostao pojam koji se mogao primijeniti samo na vjerne Židove prvog stoljeća.

Nakon što je samo malo njih prihvatilo Krista prije njegove smrti, Jehova je ostavio još jedno kratko vrijeme ostalima da nakon izlijevanja svetog duha na tadašnju skupštinu malobrojnih Židova, pokažu svoju vjeru, ta da se pokaju i krste u Isusovo ime. Iako se na tisuće njih krstilo oni su još uvijek bili malobrojni u odnosu na većinu Izraelaca koji su pokazali neprijateljski stav prema Isusu i njegovim sljedbenicima. Nakon što je Jehova odbacio većinski dio Izraela, omogućio je i ‘ovcama’ iz ‘drugih naroda’ da s malim stadom Židova tvore jedno stado pod jednim pastirom i dobiju udio u Božjem kraljevstvu (Mt 21:43; Ri 11:13). Tu je ‘svetu tajnu’ otkrio sam Isus Krist (Ef 3:4-6).


Druge ovce

Mali ostatak Izraelaca je imao prednost da ‘prvi’ budu ubrojeni u novu naciju ‘Izrael’ (Ri 11:1,2). Oni su stoga ‘prve ovce’ (‘prvine’) koje su dovedene u Božji očišćeni ‘tor’. Zato je Isus u skladu s Božjom voljom ‘naj-prije’ bio poslan izgubljenim ‘ovcama’ doma Izraelovog (Mt 15:24; 10:5,6; Jk 1:1,18). Između njih je pozivao sve koji su trebali uči u novi savez, a one ‘ovce’ koji su se odazvali nazvao je ‘malim stadom’ i od njih stvorio novi narod ‘Izrael’. Tako su Židovi ipak odigrali značajnu ulogu koja im je bila povjerena od Boga. Oni su trebali u tom značajnom vremenu pred svim narodima dati svjedočanstvo za Jehovu. Zato je jednom prilikom rekao jednoj Samarićanki: 
 
"... mi [Židovi] štujemo ono što poznamo, jer spasenje dolazi od Židova." (Iv 4:22)
 
Od vjernih Židova je Isus formirao ‘narod’, čiji su evanđelizatori bili poslani u svijet da propovijedaju pokajanje i spasenje, najprije rasijanim Izraelcima, a zatim i svim drugim narodima. Zanimljivo je da su na Pedesetnicu " u Jeruzalemu boravili bogobojazni Židovi iz svakog naroda pod nebom" (Dj 2:5-11). Kad su se oni vratili među neznabožački narod gdje su živjeli, onda se moglo ispuniti proročanstvo da će ‘deset ljudi iz svih jezika narodnih hvatali jednog Židova za skut govoreći: ‘Idemo s vama, jer smo čuli da je Bog s vama’" (Za 8:23; 2:11; Jak 1:1,18; Iv 11:50-52). Tako se počeo širiti novi narod Izrael na temeljima vjere u Krista (kršćanstvo).

Kad je Isus Krist govorio o svojim ‘ovcama’, onda je iz konteksta Ivanovog evanđelja lako zaključiti da je isključivo govorio o vjernim Židovima. Židovskim kršćanima je bilo jasno da je Bog njima ‘prvo poklonio pažnju’ (Iv 10:4,8,15; Ri 11:1,2; Dj 3:25,26). Zatim je Isus u nastavku rekao nešto novo: 

"Imam i druge ovce koje nisu iz ovog [Božjeg] tora. Moram i njih dovesti…" (Iv 10:16; vidi Ef 2:17,18)

To je bila ‘sveta tajna’ koju je Isus tada obznanio, čime je otkrio da će ‘mnogi iz drugih naroda’ ući u ‘Božje (tj. nebesko) kraljevstvo’ (Ef 3:4-6; Mt 8:11,12). Apostoli su stoga znali da su ‘drugi narodi’ te ’druge ovce’ koje su trebale doći u ‘Božji tor’ u njihovo vrijeme (Da 9:27). Za razliku od drugih kršćanskih zajednica Jehovini svjedoci tumače da se pojam ‘druge ovce’ ne odnosi na ne-židovske kršćane. To je objašnjeno na slijedeći način:

“Nakon što je u Ivanu 10:7-15 spomenuo jedan ovčinjak, Isus je uveo na scenu jednu drugu grupu, rekavši: ”I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i čut će glas moj, i biće jedno stado i jedan pastir“ (Ivan 10:16). Tko su te ”druge ovce“?

Komentatori nazovikršćanstva općenito zastupaju gledište da su ove druge ovce ne-židovski kršćani a ovce u ranije spomenutom ovčinjaku Židovi, oni koji su bili pod savezom Zakona, te da obje grupe idu na nebo. (...). Kad dakle čitamo Isusovu usporedbu o njemu kao o Vrsnom Pastiru koji svoju dušu polaže za svoje ovce, bilo bi pogrešno iz razmatranja isključiti većinu onih koje Isus dovodi pod svoju brigu punu ljubavi, one koji će postati zemaljski podanici njegovog nebeskog Kraljevstva (Ivan 3:16).

Već 1884, Stražarska kula je identificirala druge ovce kao osobe koje će dobiti priliku da žive ovdje na Zemlji pod okolnostima kojima će se ispuniti Božji prvobitni naum. Ti su rani Istraživači Biblije shvatili da će neki od ovih drugih ovaca biti oni koji su živjeli i umrli prije Isusove zemaljske službe. Međutim, neke pojedinosti nisu ispravno razumjeli. Naprimjer, mislili su da će sakupljanje drugih ovaca uslijediti nakon što svi pomazanici prime svoju nebesku nagradu. Ipak, jasno su shvatili da druge ovce nisu samo ne-židovski kršćani. Prilika postati jednom od drugih ovaca otvorena je kako Židovima tako i ne-Židovima, ljudima svih nacija i rasa. (usporedi Djela apostolska 10:34, 35.) (Stražarska kula, 1.2.1995. str.10,11).

Koje je od navedenih tumačenja ispravno? Watchtower je išao s pretpostavkom da nisu svi mogli ići na nebo kao što tvrde druge crkve, pa je po tom pitanju samo 'malo stado' smjestio na nebo, dok je druge ovce smjestio na zemlju. Na prvi pogled to se uklapalo samo u njihovo tumačenje o nebeskoj i zemaljskoj klasi, ali se nije uklopilo u biblijski kontekst. U Bibliji se nigdje ne vidi da su apostoli i prvi kršćani spominjali nebo i zemlju kao dva odredišta za život i službu, ali su zato spominjali dvije grupe ljudi:

  1. Židove kao izabrani Božji narod 
  2. ne-Židove tj. ljude iz drugih naroda

Isus je i ovu drugu grupu trebao dovesti k Bogu, kako bi s Židovima bili u jednom toru. Jehova nikad nije u svom narodu imao dva ‘tora’, jedan za Levite i svećenike (koji su tvorili 'nebo'), a drugi za ostale pripadnike Izraelske zajednice (koji su tvorili 'zemlju'). ‘Tor’ je bio jedan, a Leviti i svećenici su se kao pastiri brinuli oko tog ‘tora’. Zato ni Isus nikad nije govorio o dva različita ‘tora’ – malom i velikom, ili o nebeskom i zemaljskom, već je govorio o jednom ‘toru’ u koji će se skupljati svi njegovi učenici. Zato je Isus, imajući u mislima jedan ‘tor’ kao jednu teokratsku tvorevinu u koju se već skupljao mali ostatak Židova, rekao: 

"Imam i druge ovce, koji nisu iz ovog tora. Moram i njih dovesti [u ovaj tor] i one će slušati glas moj, pa će sve [te dvije grupe – Židovi i nežidovi] biti jedno stado s jednim pastirom" (Iv 10:16; Dj 18:6,9,10).

Watchtower ove Isusove riječi pogrešno interpretira i tumači pa tvrdi slijedeće:

"Isus je govorio o "drugim ovcama“ koje neće biti iz istog "tora“ kao „malo stado“ njegovih pomazanih sljedbenika“ (...) (Stražarska kula, 15.3.2010 str.26).

Kad Isus kaže da druge ovce “nisu iz ovoga tora“, on ostavlja mogućnost da one jednog dana budu u njemu. No, Watchtower je s svojim drugačijim izrazom: “neće biti iz ovoga tora“, potpuno zatvorio tu mogućnost pa je njihovo tumačenje prošlo samo kod onih koji ne ispituju njihove izjave.

Kad čitamo i razmatramo kontekst Isusovih riječi u cijelom 10. poglavlju Ivanovog evanđelja, lako ćemo zapaziti ono što su mogli razumjeti Ivan i ostali Isusovi učenici. U prvih 15 stavaka Isus govori o ‘lažnim pastirima’ koji su se pokušali predstaviti kao Mesije i izbavitelji Božjeg naroda Izraela. Za razliku od njih, on je bio poslan od Boga "izgubljenim ovcama doma Izraelovog" s jasnim obilježjima Božjeg duha što su prepoznali samo malobrojni Židovi (Mt 2:6; Lk 19:10). Odmah nakon što ih opisuje kao ‘ovce’ kojima je bio poslan, on im obraća pažnju na još jednu zadaću koju je trebao izvršiti kako bi ispunio proročanstva u koja su uključeni i ljudi iz drugih naroda, odnosno ‘druge ovce’. Prema Isusovim riječima ‘druge ovce’ u to vrijeme ‘nisu bile’ punopravni dio tog postojećeg tora, ali su uskoro trebale dobiti tu mogućnost i ući u njega.

Prema tome, Isus nije rekao da one ‘neće biti’ dio tog tora, nego da one tada ‘nisu bile’ iz istog tora u kojem su bili Židovi. To je bila činjenica o kojoj je Isus govorio i koju su Židovi dobro poznavali. No, ono što Židovi nisu znali je to da će Isus te ‘druge ovce’ dovesti kako bi i jedni i drugi tvorili ‘jedno stado’. U skladu s tim razumijevanjem apostoli nikad nisu pitali tko su ‘druge ovce’ i kada će se njima obratiti pažnja (Ef 2:11-18). Oni su ‘druge ovce’ pozivali u svoje vrijeme čime su ispunili zadatak kojeg im je Isus zapovjedio (Mt 28:19,20; Dj 1:8). Da se ‘druge ovce’ nisu zajedno s njima nalazili u jednom toru, onda apostoli sigurno ne bi mogli govoriti da se u njihovo vrijeme približio kraj ovog zlog poretka (Ri 13:11,12; 1.Ko 7:29a; 1.So 4:15; 1.Pe 4:7,13; He 10:25; 36,37). Druge ovce su trebale biti zajedno s njima kako bi zajedno dočekali Isusov povratak, pa se nikako ne može prihvatiti tvrdnja Watchtowera da su se ‘druge ovce’ pojavile tek u 20. stoljeću.

Apostol Pavle je znao o čemu je Isus govorio te je umjesto Isusovog izraza ‘druge ovce’, koristio izraze: ‘ljudi iz drugih naroda’ i ‘drugi narodi’ (Ga 3:8,14; Ri 11:13). No, nikad nije za pojedine kršćane koristio izraz ‘zemaljska klasa’ ili ‘kršćani s drugom nadom’, a samim tim za nikoga nije koristio izraz ‘nebeska klasa’ ili ‘kršćani s nebeskom nadom’. Takvi pojmovi su bili nepoznati prvim kršćanima. Njih koristi samo zajednica Jehovinih svjedoka kako bi na njima održala svoju ekskluzivnost (posebnost, isključivost). Pavle je objasnio ono što je bilo unaprijed prorečeno za Isusa, 

"da će Krist trpjeti i da će, (…) objaviti svjetlo i (1) ovom narodu [Židovima] i (2) neznabošcima." (Dj 26:22,23; Ri 11:7,13)

S tim zadatkom se trebalo ispuniti proročanstvo gdje Jehova u ime svog Pomazanika kaže: 

"A tuđince [pridružene ovce] koji su pristali uz Jehovu da mu služe i da ljube ime Jehovino i da mu budu sluge (…), i njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveselit ću ih u svojem domu molitve.(…) Jer dom će se moj zvati dom molitve za sve narode." (Iz 56:6,7)

Jehova ovdje kaže da će On ‘dovesti tuđince’ ili 'ovce' iz drugih naroda. On ih je u biti doveo na način da je taj zadatak povjerio svom zemaljskom Sinu Isusu kao svom izaslaniku.  Zato je Isus u skladu s tim proročanstvom rekao da on mora ‘dovesti druge ovce’ u Božji ‘tor’ kako bi se ispunile gornje proročanske riječi. No kako je to mogao učiniti kad nije bio poslan da im osobno i izravno propovijeda?

Budući da nije poslan u svijet da im osobno propovijeda, onda je on, među te ‘druge ovce’, poslao svoje apostole i evanđelizatore koji su bili izaslanici umjesto njega (2.Ko 5:20; Ef 2:17; 6:20). Oni su imali njegovo izravno vodstvo s neba. ‘Ovce’ iz drugih ‘torova’ su otprije bili poznati kao ‘tuđini’ - prozeliti koji su se pridruživali Božjem narodu (1.Kr 8:41). Prvi koji su se odazvali ‘između neznabožaca’ su bili upravo prozeliti. Uskoro su se i ostali iz svih naroda počeli odazivati na dobru vijest (Dj 8:27-38; Ri 9:24). Apostoli su zajedno sa drugim imenovanim muževima duhovno brinuli i vodili to zemaljsko društvo koje se pridruživalo ‘malom stadu’. Neki pripadnici ‘malog stada’ su poslani u svijet kako bi se u Božju skupštinu sabrale poželjne stvari iz svih ostalih naroda. Pogledajmo što o tome piše u knjizi "Izaijino proročanstvo": 

"U skladu s tim obećanjem [danog Abrahamu] malobrojni ostatak prirodnih Izraelaca koji su prihvatili Mesiju otišao je u mnoge narode i propovijedao im dobru vijest o Kristu…" (2.svezak, str. 302)

Točno je to da nisu svi židovski kršćani bili pozvani da budu propovjednici, ali se ipak može reći da je preko svojih ovlaštenih evanđelizatora taj ‘malobrojni ostatak’ ili ‘malo stado’ Izraelaca počeo objavljivati dobru vijest po svim narodima (Hg 2:5-7; Mt 28:19,20). Preko njih se trebalo u ‘tor’ dovoditi ‘druge ovce’. Tako se vremenom počelo sakupljati ’veliko mnoštvo’ iz svih naroda kojeg je apostol Ivan vidio u svojoj viziji (Ot 7:9). U točno određeno vrijeme su se ‘malom stadu’ Židova počeli pridruživati ‘ljudi iz drugih naroda’. Njih je kao ‘drugu’ grupu ‘ovaca’ trebalo dovesti u ‘tor’ kako bi sa židovskim kršćanima tvorili ‘jedno stado pod jednim pastirom’.

Isus je spomenuo ‘druge ovce’ kao osobe koje nisu iz Židovskog ‘tora’, jer su se nalazile u drugim ‘torovima’. Ti ‘torovi’ su bili organizirani od strane ovog svijeta u kojima su mnogi ljudi iskrena srca robovali lažnim bogovima svojih naroda (vidi Jr 25:34-37). Iako su bili ‘tuđinci’ ipak su u Božjim očima bili ‘ovce’ koje je trebalo ‘dovesti’ jer iskreno traže Boga. Poznato je da su tuđinci bili drugorazredni narod u vrijeme dok je Mojsijev zakon bio na snazi. No, ukidanjem tog Zakona, tuđinci bivaju izjednačeni s Židovima. Zato tuđinac nakon što je pristao uz Jehovu nije trebao govoriti da će ga "Jehova odvojiti od naroda (tora) svojega" (Iz 56:3). Tuđinci ili ‘druge ovce’ se nisu trebali bojati da će biti odvojeni u drugi tor ili da će biti drugorazredna klasa, odnosno ljudi bez svog identiteta, jer ih je Bog trebao smatrati ’svojim narodom’. U proročanstvu se za one koji ’nisu Božji narod’ (koji nisu iz Božjeg tora) govorilo da će se nazivati ’sinovima Boga živoga’ (Ho 1:10; Ri 9:25,26). Zato se nije ni moglo očekivati stvaranje dva različita tora za dvije različite grupe ovaca. No, Watchtower je upravo to učinio kod svog tumačenja po kojem postoje dva tora za dvoje grupe ovaca.

Ljude iz neznabožačkih naroda je trebalo izbaviti iz ‘torova’ ovog svijeta u kojem Sotona drži ljude u zarobljeništvu krivih religija. Židovi su bili u prednosti jer su se već nalazili u Božjem ‘toru’ kojeg je Isus očistio od nevjernika. No, i među ‘neznabošcima’ je bilo onih ljudi čista srca koji su tražili Boga. Isus je dao život i za njih pa je svoje učenike poslao njima u svoje ime kako bi ih doveo u zajedništvo s Bogom. U početku je to naročito činio preko apostola Pavla. Prilikom propovijedanja u Korintu gdje su osim Židova živjeli i ljudi iz drugih naroda, Pavle je naglasio da ide propovijedati neznabošcima. Kad su mnogi Korinčani, među kojima je bilo dosta nežidova, počeli vjerovati i krstili se, noću je Isus u viziji rekao Pavlu: 

"…’Ne boj se, nego nastavi govoriti i nemoj šutjeti; (…) jer imam mnogo naroda u ovom gradu’ [‘imam druge ovce i njih moram dovesti’]. Tako se zadržao ondje godinu i šest mjeseci, naučavajući među njima Božju riječ." (Dj 18:6-11; Iv 10:16).

Ovdje sam namjerno ubacio slične Isusove riječi iz Ivana 10:16, jer je Isus, kao što je bio unaprijed rekao, trebao ‘dovoditi u Božji tor druge narode’, odnosno ‘druge ovce’ koje su živjele u Korintu zajedno sa Židovima. Da bi ispunio taj zadatak Isus je očito (preko anđela) bio u kontaktu s apostolom Pavlom dok se dobra vijest u to vrijeme propovijedala ljudima iz neznabožačkih naroda. Isus se tako u viziji objavio apostolu Pavlu i rekao mu:

"Idi, jer te šaljem k narodima koji su daleko." (Dj 22:21)

Ovdje se ne misli na narode koji su kilometrima daleko jer bi onda Pavle preskočio one susjedne narode. Biti 'daleko' označava udaljenost od Boga tj. one koji nisu u savezu s njim. Židovi su zbog svog saveza s Bogom bili blizu Boga.

Prema tome, kad je Isus spomenu ‘druge ovce’, tj. 'narode koji su daleko', apostoli su znali da su u Božjem ‘toru’ vrata uvijek bila otvorena za ‘strance’ kao drugorazredne ‘ovce’ tj. za prozelite koji su prihvaćali obožavanje Jehove. No tada još nisu znali da će ‘druge ovce’ biti u mnogim stvarima izjednačeni s prirodnim Židovima u novoj skupštini (Dj 14:27; Ga 3:28,29; Ef 2:18). Pavle je to dobro razumio jer je kao Židov bio osobno uključen u taj zadatak. Zato je često znao reći da je dobra vijest bila dana na spasenje "svakome tko vjeruje, najprije Židovu, a onda i Grku" tj. ostalim izvan Židovske zajednice koji su govorili grčki (Ri 1:16; 2;9,10). Tako je i on prirodne Židove stavio u onu grupu koja je prva bila pozvana, te se stoga oni mogu nazvati ‘prve ovce’.

Apostol Petar je na dan izlijevanja svetog duha rekao okupljenim Židovima (Dj 2:39):

"Jer to je obećanje dano:

  1. vama [Židovima] i djeci vašoj i
  2. svima onima [iz drugih naroda] koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove sebi."

Tu drugu ulogu je u velikoj mjeri ispunio apostol Pavle. Jednom prilikom je napisao: 

"Ali vi [ljudi iz naroda] koji ste nekada bili daleko od Boga, sada ste u zajedništvu s Kristom Isusom došli blizu Boga po Kristovoj krvi. Jer on je mir naš, on koji je od dvije skupine [prve i druge ovce] načinio jednu [jedno stado] i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao." (Ef 2:13,14)

Tako se ispunilo proročanstvo koje je citirao Pavle rekavši da je Krist postao sluga obrezanih da potvrdi obećanja koja je Bog dao njihovim praocima...

"... kako bi narodi slavili Boga zbog njegova milosrđa. Kao što je napisano: ’(…) Veselite se narodi s narodom njegovim.’" (Ri 15:8-10; vidi Dj 15:13-18; Ri 15:27)

Od osnivanja kršćanske skupštine, ‘tuđinci’ (pripadnici drugih naroda) su dobili prednost koju nisu mogli imati po Mojsijevom zakonu na način da su 'po krvi Kristovoj' ušli u savez s Bogom. Stoga je apostol Pavle tim ‘drugim ovcama’ rekao: 

"Stoga imajte na umu da ste po tijelu prije bili neznabošci, (…) da ste u to vrijeme bili bez Krista, otuđeni (daleko) od izraelske zajednice i tuđinci za koje nisu vrijedili savezi obećanja, bili ste bez nade i bez Boga u svijetu (…). Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih (Izraela Božjeg) i Božji ukućani." (Ef 2:11,12,19)

Vidljivo je da se pojam ‘tuđinci’ odnosi na ne-Židove po tijelu koji su do tada bili otuđeni od izraelske zajednice. Od tada Židovski kršćani nisu trebali nikoga gledati kao stranca jer su kršćani iz drugih naroda obrezanjem srca postajali pripadnici ’Izraela Božjeg’. Da bi kršćanski Židovi po tijelu mogli razumjeti Božji naum sa ‘drugim narodima’, odnosno sa ‘drugim ovcama’, onda je razumljivo da je Bog u Hebrejskim spisima dao zapisati proročanstva koja su govorila o ’tuđincima’ ili ’strancima’ po tijelu. I kad su ‘drugi narodi’ u prvom stoljeću ušli u savez s Bogom i bili izjednačeni s izabranim prirodnim Židovima, oni su i dalje ostali stranci po tijelu u odnosu na Židove po tijelu. Međutim, od tada oni više nisu stranci po duhu, nego braća, tako da se pojam ‘stranac’ ili ‘tuđinac’ više nije trebao koristiti jer su svi bili izjednačeni pred Bogom. S druge strane zajednica Jehovinih svjedoka te pojmove i dalje koristi u simboličnom smislu kako bi na svoj način opisala ‘druge ovce’ kao zemaljsku klasu kršćana, što se nikako ne poklapa sa hebrejskim proročanstvima. Kao što smo vidjeli ti izrazi se vežu za one koji su otuđeni (daleko) od Krista, koji su bez nade i bez Boga.

Treba zapaziti i to da su se Izaijina proročanstva o ‘tuđincima’ ispunila u prvom stoljeću tako da su židovskim kršćanima pomogla da prihvate ljude iz ‘drugih naroda’ kao svoju duhovnu braću. Zato, kad mi čitamo Hebrejske spise, onda ih također moramo promatrati iz kuta gledanja iz kojeg su ih promatrali apostoli i drugi kršćanski Židovi. U tome nam pomažu i kršćanski pisci koji ističu kako su se sva ta proročanstva o ‘tuđincima’ ili ‘drugim ovcama’ ispunjavala u njihovo vrijeme (Dj 13:43). U prvom se stoljeću tako ispunilo ono što je prorekao Izaija: 

"Narodi će ići k svjetlosti tvojoj i kaljevi k sjaju kojim sjaš. I tuđinci će graditi zidove tvoje (…). "Stranci će doći i pasti stada vaša, i tuđinci će vam biti ratari i vinogradari. A vas će se zvati svećenicima Jehovinim (svetima), slugama Boga našega vas će se nazivati…"  (Iz 60:3,10; 61:5,6)

U skladu s tim proročanstvom, apostol Pavle se obraća Židovima i kaže: 

"… evo, odlazimo neznabošcima. Jer ovako nam je zapovjedio Jehova: ’Postavio sam te za svijetlo narodima, da budeš spasenje do kraja zemlje.’" (Dj 13:46,47)

Iako je Bog Postavio Isusa za svjetlo narodima, Pavle koristi ovo proročanstvo kako bi ukazao da su on i drugi apostoli zaduženi da zastupaju Krista i njegovu riječ (svjetlo). Iz ove povezanosti vidimo da su tjelesni Židovi imali tu prednost da ih prve obasja svjetlo preko Isusa koji je kao ’otkupitelj došao Sionu i onima u Izraelu koji se od prijestupa odvraćaju’.

"‘Ovo je savez moj s njima’, kaže Jehova: ‘Duh moj koji je na tebi, i riječi moje koja sam stavio u usta tvoja, neće se uzeti od usta tvojih, niti od usta potomstva tvojega, niti od usta potomaka potomstva tvojega’ …" (Iz 59:20,21)

Ove su se riječi ispunile na samom Isusu, drugom Adamu (koji se zove 'Otac vječni'), koji je dobio jamstvo da će ’vidjeti potomstvo’ (Iz 9:6; 53:10; Iv 1:18; 7:16). U skladu s tim, njegovi prvi učenici su prirodni Židovi koji su se obratili od svojih grijeha. Oni su postali Isusovo potomstvo u prvom koljenu. Preko njih je svjetlo trebalo obasjati sve narode kao strance i tuđince koji su tako postali ‘potomci Isusovih potomaka’. Svi ljudi iz ‘drugih naroda’ koji su prihvatili Krista, bez obzira na svoje nacionalno porijeklo, mogli su biti ubrojeni u obiteljsko stablo koje je imalo korijene u Abrahamskom savezu. Budući da je Isus Abrahamov ‘Gospodin’, onda svi oni koji postaju Abrahamovo ‘potomstvo’ postaju Kristovi ‘potomci’ i ‘djeca Božja’ (Iv 8:58; Lk 20:41-43). Bog je u staro doba obećao Abrahamu: 

"I preko potomstva tvojega blagoslovit će se svi narodi na zemlji…" (1.Mo 22:18)

U skladu s tim obećanjem malobrojni ostatak Izraelaca koji se obratio od svojih grijeha i prihvatio Mesiju kao obećanog ‘potomka’ je postavio temelje vjere u Krista. Time su ulaskom u novi savez s Jehovom postali prvine tj. prvi duhom rođeni potomci Isusa Krista. Neki od njih su poslani u mnoge narode kako bi im donosili svjetlo i propovijedali dobru vijest o Kristu, izbavitelju. Tako su mnoge ‘ovce’ iz drugih naroda postali dio zajednice ‘pravih Izraelaca’ kao njihovi duhovni potomci (Iv 1:47).

Židove je obasjalo svjetlo koje su ‘drugi narodi’ mogli vidjeti. Tako su narodi došli k vidjelu njihovom i k svjetlosti kojom ih je obasjao Jehova preko Krista. Kad su u taj savez ulazili tjelesni stranci i tuđinci, postajali su pripadnici Izraela Božjeg kao dio Jehovinog ’svetog naroda’, čiji je zadatak bio da riječima i djelima ‘objavljuju vrline onoga koji ih je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo’ (1 Pe.2:9; Ga 3:7-9,14,26-29). Od tada, oni koji su nekad bili ‘tuđinci’ po tijelu, postaju duhovni ‘Židovi’, a time zajedno sa tjelesnim Židovima dobivaju obećanje da će dobiti u nasljedstvo obećanu ‘zemlju’ u kojoj će prebivati pravednost. Na takav su način, ‘tuđinci’ ili ‘stranci’ po tijelu, a koji su postali duhovni Židovi, imali prednost da sudjeluju u duhovnoj izgradnji kršćanske skupštine kao simbolični pastiri, ratari i vinogradari. U duhovnom smislu, oni nisu više bili tuđinci jer im je Pavle rekao: 

"Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani." (Ef 2:19)

Nekadašnji ‘tuđinci’ su tako postali punopravni članovi Izraela Božjeg. To je Pavle mogao najbolje razumjeti budući da je on kao Židov imao Rimsko državljanstvo. Iako je po porijeklu bio Židov, ali je po Rimskom zakonu bio Rimljanin i tako punopravni građanin Rima (Dj 16:37,38; 22:25-27; 23:27; 25:14-16). Na sličan način su i ljudi iz drugih naroda po Kristovom Zakonu postali sugrađani ‘svetih’ Židova i zajedno s njima postali posvećeni i punopravni članovi Božjeg kućanstva.

Nežidovski kršćani su u tjelesnom smislu i dalje bili stranci, ali su u nutrini bili ‘pravi Židovi čije je srce bilo obrezano po duhu, a ne po pisanom zakoniku’ (Ri 2:28,29). Naime, iako su prirodni Židovi bili obrezani po zakonu, Jehova je kroz povijest priznavao samo one Židove koji su bili obrezani u srcu (Jr 4:4). Ono što je prirodne Židove trebalo činiti Abrahamovim potomstvom nije bilo tjelesno obrezanje nego obrezanje srca. Zato im je Mojsije rekao: 

"... obrežite srce svoje…"(…) "I Jehova, Bog tvoj, obrezat će srce tvoje i srce potomaka tvojih da ljubiš Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom, da bi živ bio." (5.Mo 10:16; 30:6)

No, takvih Židova je uvijek bilo malo. Oni su kao pojedinci uvijek postojali unutar Izraelskog naroda i to od samog osnivanja Izraela 1513. g.pr.n.e., a od 36. g.n.e. njima su pridruženi duhovni ‘Židovi’ iz ‘drugih naroda’ kao ‘druge ovce’ koje se dovodilo u zajednički ‘tor’. Isus je, kako kaže Pavle,

“od [te] dvije skupine načinio jednu [jedno stado] i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao." (Ef 2:13,14)

S druge strane, zajednica Jehovinih svjedoka je napravila svoj pregradni zid i to jedno stado ponovno podijelila na dva tora tako što je pojmovima ‘malo stado’ i ‘druge ovce’ dala drugačije značenje. U Stražarskoj kuli od 1.2.1998. str. 19. stoji:

“Osim toga, druge ovce se drže novog saveza baš kao što su se stranci u drevno doba držali saveza Zakona. U kom smislu? Ne u tom smislu da sudjeluju u njemu, nego tako što se podvrgavaju zakonima povezanima s njim i tako što izvlače korist iz njegovih uredbi.“

Ovo ne može biti točno. Isus je uvođenjem novog saveza srušio ograničenja za strance ili druge ovce (nežidove) koja su bila na snazi po starom savezu. S druge strane, Watchtower je u taj novi savez ponovo uveo ograničenja tvrdeći da 'druge ovce' kao drugorazredni vjernici ne mogu sudjelovati u savezu jer su simbolični 'stranci' u odnosu na 144000 Izraelaca. No, vidjeli smo da se izraz 'stranac' u simboličnom smislu može odnositi samo na one koji su daleko od Boga i Krista, pa samim tim nema smisla koristiti taj izraz u simboličnom smislu za prave kršćane. 

Iz ovog podrobnog i kontekstualnog razmatranja se može zaključiti da su ‘tuđinci’ ili ‘druge ovce’ kao ‘drugi narodi’ još u 1. stoljeću ušli u novi savez i da sudjeluju u njemu zajedno s židovskim kršćanima. Zato, kad razmatramo status ‘stranaca’ i ‘tuđinaca’ u Božjem naumu, možemo pogriješiti ako ih kao Watchtower smatramo drugorazrednom klasom kršćana koja se pojavila tek u 20. stoljeću. Mi ih trebamo promatrati iz perspektive prirodnih Izraelaca tako da danas ne možemo jednu grupu kršćana smatrati ‘strancima’ u odnosu na drugu grupu koja spada u duhovni Izrael. Židovski kršćani su svojim očima gledali kako se ispunjavaju mnoga proročanstva proroka Izaije, među kojima su i ta koja se odnose na ‘strance’ i ‘tuđine’ po tijelu, a koji su po Isusu ušli u savez s Bogom zajedno s Židovima. Njihova uloga je ispunjena u prvom stoljeću jer se tako u određenoj mjeri ispunilo Božje obećanje dano Abrahamu. Kad su postali dio Božje skupštine oni više nisu bili ‘stranci’. ‘Strance’ i dalje moramo u proročanstvima promatrati kao nežidove po tijelu, tj. kao ljude iz nacija ili ‘druge ovce’ koji ulaze u novi savez.

Prema tome pojmovi ’malo stado’ i ’druge ovce’ nisu ostali visjeti u zraku kao pojmovi koje apostoli i prvi kršćani nisu mogli razumjeti. Oni su imali svoju primjenu u njihovo vrijeme i mogli su se logično dokazivati iz hebrejskih pisama, kao što smo vidjeli razmatrajući mnoštvo biblijskih stavaka. Čak su Isus Krist i apostoli često citirali Izaijina proročanstva koja su se u velikoj mjeri ispunjavala upravo u njihovo vrijeme. Naime, ta proročanstva su govorila o veličanstvenoj promjeni koja se trebala desiti u vrijeme pojave Mesije i odmah nakon njegove smrti i uskrsnuća. Ako ih ne vidimo kako su se ispunjavala u prvom stoljeću nego ih jednostavno pokušavamo analizirati na osnovu postojećih krivih tumačenja, tada možemo previdjeti mnoge stvari koje su se ispunile u samim počecima obnove Božje skupštine.

Bez temeljne točne spoznaje o tim stvarima ne možemo točno razumjeti ni ono što se odvijalo u kasnijem razvoju događaja koje vode do naših dana. Upravo zato postoje odstupanja u tumačenjima koja su nam prezentirana. Nastale pogreške se osjećaju samim tim što se ne uklapaju u logični slijed događaja i u kontekst same Biblije.


Božja kuća u novom izdanju

Bog je, kao što smo vidjeli, od onih vjernih Židova koji su se odazvali i krstili u znak pokajanja trebao stvoriti novi ‘narod’ (Lk 1:16,17). Ostale je trebalo istjerati iz Božje kuće na sličan način kao što je 740. g.pr.n.e. Bog ‘otjerao’ većinski dom Izraelov dok je malobrojnom ‘domu Judinu bio milostiv" (Ho 1:6,7). Bog je tako pomoću Isusa svoju ‘kuću’ trebao dovesti u uzvišeno duhovno stanje. Isus je preuzeo na sebe tu odgovornost za Božju kuću (He 3:5,6). Sve fizičke aspekte obožavanja trebalo je očistiti od formalnosti kako bi se Božju kuću vidjelo u pravom duhovnom svijetlu. Isus je zbog toga svoje propovijedanje usmjerio u tumačenju Božjih pravednih mjerila i načela koja su bila iznad formalnog provođenja Mojsijevog Zakona. Tako je naveo promjenu koja se trebala desiti u načinu obožavanja rekavši: 
 
"… dolazi čas i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom, jer Otac traži takve da ga štuju." (Iv 4:23)

Kad je izliven sveti duh na prve Isusove učenike, Božja skupština je bila rođena duhom i dobila duhovne temelje i zidove koju su sačinjavali oni koji su Boga obožavali duhom i istinom, a fizički hram je automatski odbačen (Iv 4:21-24). Naime, kršćani se ponovno vraćaju nebeskim stvarnostima. Vraćaju se nebeskom hramu koji je kao Božje uređenje oduvijek postojao i u skladu s tim organiziraju službe u korist izgradnje i očuvanja Božje skupštine. U nebeskom se hramu Bog nalazi u Svetinji nad svetinjama. Serafi i kerubi vrše u hramu određene svećeničke službe. Tako je stoljećima prije jedan seraf uzeo s oltara živ ugljen i očistio grijeh proroka Izaije (Iz 6:1-7). Bog je, neovisno o službama u zemaljskom hramu, mogao nekome očistiti grijehe jer je postojao nebeski hram i predskazano “Janje koje je zaklano od postanka svijeta“ (Ot 13:8). Za Boga je Kristova žrtva već bila gotova stvar i prije nego se desila u stvarnosti.

"Tako i David govori o sreći čovjeka kojega Bog smatra pravednim neovisno o njegovim djelima: ‘Sretni su oni kojima su bezakonita djela oproštena i kojima su grijesi pokriveni; sretan je čovjek kojemu Jehova ne uračunava grijeh.’" (Ri 4:6-8; Ps 32:1,2)

Zemaljski hram na gori Sion je samo bila kopija nebeskih stvarnosti. Ono što su svećenici trebali svezati ili odriješiti unutar zemaljskog hrama, bilo je ono što je u skladu s Božjim pravednim načelima bilo već svezano ili odriješeno na nebesima u nebeskom hramu. Tu njihovu ulogu i službu su preuzeli apostoli i starješine u kršćanskoj skupštini (Mt 16:19; Iv 20:21-23).

Zemaljski hram je bio izgrađen na području zemlje koje je bilo "podnožje Božjim nogama" i predstavljalo je dvorište nebeskog hrama (1.Lje 28:2; Ps 132:7). Služio je kao posrednik između ljudi i Jehove. Možemo ga usporediti s ambasadom. Ulaskom u hram, svećenici bi ulazili u područje koje pripada Jehovi i njegovim anđelima. Naime, ulazili su u svetište u kojem su na zidovima bile slike anđela, što je ukazivalo da su ulazili u nebesko područje u kojem anđeli preuzimaju svoju zastupničku ulogu. Kao što se predsjednik neke zemlje ne nalazi u ambasadi, već samo njegovi zastupnici, za pretpostaviti je da su anđeli kao Božji zastupnici bili prisutni u zemaljskom hramu i da su se tu sastajali sa svećenicima koji su zastupali narod. Bog se nikad nije osobno spuštao na zemlju da bi bio u tom hramu, ali je bio u njemu prisutan preko svojih anđeoskih zastupnika. Kad su svećenici posvećivali i čistili narod od grijeha, oni su pred Boga donosili odgovarajuće žrtve i prinose. Ako su žrtve bile oskvrnjene one nisu bile ugodne Bogu (Ml 1:6-10). Anđeli ih takve sigurno nisu prihvatili od svećenika, niti su one kao takve došle pred Boga. Tada bi pred Boga došao samo izvještaj anđela o lošem duhovnom stanju njegovog naroda (vidi 1.Mo 18:20,21).

Što se onda dogodilo prilikom izlijevanja svetog duha na malu grupu kršćana? To je bio dokaz da je Bog prihvatio i potvrdio žrtvu Isusa Krista koja je dana u korist svih koji pokazuju vjeru. Nebeski hram je bio posvećen Bogu. Vrata u njegovo zemaljsko predvorje je bilo otvoreno za sve one koji pokazuju vjeru u Isusa Krista. Apostol Petar je kao svećenik poslužio da otvori mogućnost ulaska u predvorje nebeskog hrama, najprije za Židove, a zatim i za ljude iz drugih naroda. Isus mu je rekao: 

"Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će odraz onoga što je već svezano na nebesima, i što god odriješiš na zemlji, bit će odraz onoga što je već odriješeno na nebesima." (Mt 16:19; usporedi s Iz 22:15,20-22).

To je rečeno samo njemu i nikom više tako da nitko do danas nije imao takve ovlasti. Apostol Petar je bio imenovan da surađuje s nebom i nebeskim anđelima koji su služili u nebeskom hramu. Nije trebao ići na nebo i tamo živjeti kako bi izvršio tu svoju službu u korist vjernih stvorenja, pa samim tim nikad nije ni trebao razviti nadu u nebeski život i tvrditi kako Kristovi zastupnici mogu samo s neba voditi Božji narod. Preko apostola Petra Bog je zatvorio mogućnost da Židovi svojim tjelesnim porijeklom uđu u predvorje hrama, dok je tu mogućnost otvorio samo onim malobrojnim Židovima i ‘drugim ovcama’ tj. ‘ovcama’ iz drugih naroda koji su se dali krstiti u znak pokajanja i predanja Bogu pod novim savezom. On je svojom službom samo potvrdio ono što je već bilo unaprijed pripremljeno u nebeskom svetištu. Tako su Petar, drugi apostoli i njima darovani vjerni muževi zamijenili Levitsko svećenstvo. Tada je stvoren paralelni sustav obožavanja kojeg je predvodio Isus preko svojih apostola, dok je postojeći židovski sustav ostao bez Božjeg vodstva.

Od tada više nije bio potreban hram građen rukom. S hramom su odbačene sve službe i žrtve koje su Isusovom žrtvenom smrću i prolivenom krvlju izgubile svoju privremenu ulogu. Fizički aspekti obožavanja, kojeg su do tada provodili Židovi, su umrli i kao takvi nisu više bili potrebni. Zato je Isus rekao nevjernim Židovima: "Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama" (Mt 23:38). Židovski narod više nije mogao biti dio Božjeg stada samo svojim tjelesnim rođenjem niti su njihov hram i svećenička služba mogli udovoljiti novim mjerilima obožavanja. Oni koji nisu bili rođeni duhom pod novim savezom bili su prepušteni svojoj ‘kući’ koja više nije imala Božje vodstvo. Samim tim su bili izbačeni izvan ‘tora’ tj. izvan duhovnog područja ili Božjeg podnožja pred kojim su se skupljale Božje ovce. Samo oni koji su se dali podvrgnuti ponovnom rođenju duhom, mogli su biti punopravni članovi Božjeg ‘tora’ tj. Skupštine. To je bio novi zahtjev za sve članove Božjeg naroda koji su tako ulazili u ’novi savez’ s Jehovom (Iv 1:11-13; Ga 4:30).

Kao potvrdu za to, Bog je dao da se Jeruzalem sa svojim hramom potpuno uništi od strane Rimljana 70. g.n.e. To je bio dokaz da je Bog 33. g.n.e. raspustio već postojeće uređenje ‘neba’ koje se sastojalo od klase svećenika i glavara kao najamnih pastira. To je bilo u skladu s čišćenjem ‘tora’ najprije od onih koji su kao pastiri zakazali u duhovnom vodstvu. Isus je umjesto njih između ovaca koje su se nalazili u ‘toru’, izabrao i pozvao apostole koje je u periodu svoje zemaljske službe osposobljavao i poučavao o njihovom budućem zadatku.

Apostoli i drugi vjerni nadglednici su trebali znati da ovce nisu njihove već Božje. Kao novi ‘najamni pastiri’ trebali su biti sasvim drugačiji od tadašnjih svećeničkih glavara i farizeja koje je Isus osudio. Oni vjerni muževi koji će sa apostolima sjediti na ’nebeskim mjestima’ su trebali slijediti vrsnog Pastira Isusa i učiti od njega, što je značilo da budu ponizni i odgovorni, brinući se za potrebe svake pojedine ovce, pa čak i da budu spremni dati svoj život za njih (Ef 2:6; 4:11). Kao pastiri koje je Isus pozvao i unajmio u službu, oni su trebali formirali jezgru klase 'neba', oko koje će se okupljati ovce kao klasa 'zemlje'. I jednu i drugu klasu Isus je u svoje vrijeme poučavao zahtjevima koje trebaju ispunjavati. To znači da su 'malo stado' Židova i 'druge ovce' sačinjavali jedno stado u kojem su se mogli prepoznati članovi obje klase.

Božja je ‘kuća’ kao Kristovo tijelo nakon pomazanja svetim duhom postala jedno veliko duhovno uređenje koje nije bilo ograničeno samo na Izraelsku naciju i njeno geografsko područje. Kuća je trebala zauzimati područje cijelog svijeta unutar kojeg su se trebali organizirati kršćani u mnoge zajednice ili skupštine. Skupštine su sačinjavale jedno jedinstveno Božje uređenje na zemlji koje je nadgledavao Isus – glava skupštine preko svojih nadglednika. Svi su pripadnici Božje nove skupštine postali članovi Božjeg duhovnog hrama u kojem Bog prebiva svojim duhom (Ef 2:19-22; Dj 17:24). Čak je i njihovo fizičko tijelo poput Isusovog postalo hram Božjeg svetog duha (1.Ko 3:16,17).

Božja skupština je od tada rasla i bila prepoznatljiva kao Božji narod ’Izrael’. Nju su u samom početku sačinjavali pripadnici ‘malog stada’ vjernih Židova kojima je Bog prvo poklonio pažnju. Oni su tako postali dio Božjeg očišćenog naroda preko kojih je Bog dovodio u Božju kuću pripadnike ’drugih ovaca’. Tako se ispunilo Božje obećanje po kojem je Abraham postao otac mnogim narodima koji su bili blagoslovljeni u njegovom glavnom potomku – Isusu Kristu (1.Mo 17:4; 22:18; Iz 60:1-3,5; Ri 4:16-18).


Temelj skupštine

Kršćansku skupštinu su najprije sačinjavali židovski kršćani. Zato se može reći da je ona izgrađena na njima – prirodnim Židovima. Naime, svi koji su kasnije kao ne-Židovi dolazili u skupštini bili su ‘nazidani na temelju apostola i proroka’, dok je ‘ugaoni kamen temeljac Krist Isus’ (Ef 2:20; Ga 2:7-9). Svi su oni – i Isus i apostoli i proroci - bili prirodni Izraelci. Kršćanska skupština je zbog svojih početaka i temelja mogla i dalje nositi naziv ’Izrael’, bez obzira što su joj se kasnije trebali pridružiti mnogi iz drugih naroda, plemena i jezika. ‘Izabrani’ su Židovi u cijeloj kršćanskoj skupštini bili onaj dio kojeg je Jehova uzeo kao temelj. Bili su sakupljeni iz svih rasijanih "dvanaest plemena" tako da je Izrael i dalje ostao temelj za obnovu i organiziranje Božjeg naroda u budućnosti (Jak 1:1; Iv 11:50,52; Ot 7:4). Svi ostali narodi koji su kasnije dolazili u Skupštinu su bili duhovni potomci židovskih kršćana. Svojim su obrezanjem srca i krštenjem postali njihova duhovna djeca - duhovni Izraelci.

Tjelesni Židovi obrezana srca su bili "prvine među stvorenjima" Božjim kako kaže Jakov (Jak 1:1,18; 2:21). Zato je i sveti duh u njihovom slučaju predstavljao prvine. Budući da im je prvo poklonjena pažnja, prvi su dobili Božji sveti duh. Kao takvi prvi su bili posvećeni Bogu. Predstavljali su onu prvinu od duhovne ‘žetve’ koju je najavio Isus (Mt 9:36-38; usporedi Jr 2:3). To je bilo simbolički prikazano kad su Izraelci nakon žetve morali svećeniku donijeti snop prvina od žetve (3.Mo 23:10). U duhovnoj žetvi ’prvine’ su bili upravo Židovi koji su kao takvi označeni prilikom izlijevanja svetog duha. Stoga se može reći da su imali prvine, naime duh kao pečat odobravanja kojim su označeni kao prvine. Pavle piše 

"... ako su prvine tijesta svete, sveto je i cijelo tijesto. I ako je korijen svet, svete su i grane." (Ri 11:16)

Na takav način su nežidovski narodi posvećeni preko Židova koji su već bili sveti u Božjim očima. Skupština ’Izrael’ je u gornjoj izjavi predočena s ‘prirodnom maslinom’ u Božjem masliniku. Još je u vrijeme proroka Jeremije Bog rekao svom narodu Izraelu: 

"Maslina zelena, rodna i lijepa, tako te nazva Jehova. Uz huku veliku poslao je vatru na nju, polomljene su grane njezine." (Jr 11:16)

Tada je Bog u svom pravednom gnjevu zapalio i polomio grane ove simbolične ‘masline’. No, korijen je i dalje ostao u zemlji. Tako Bog nije odbacio svoj savez s Izraelom. S vremenom je ‘maslina’ ponovno pustila grane i lišće. Trebalo ju je samo očistiti i posvetiti. Pavle govori da se grane mogu odcijepiti ili pricijepiti, ali to ne govori i za korijen sa stablom. Korijen ili temelj je ostao isti, a sastojao se, kao što smo vidjeli od Isusa Krista, apostola i proroka koji su bili Abrahamovo potomstvo, tj. prirodni Židovi. Svi su bili unaprijed određeni (1.Ko 2:7; Ef 1:11).

Pravi Izraelci su ugrađeni u temelje, te su davali snagu i čvrstinu cijele masline koja se temeljila na Abrahamskom savezu. Korijen je nosio grane i za razliku od grana nije se trebao mijenjati ili nadopunjavati. Korijen je bio povezan s Abrahamskim savezom koji je i dalje nosio obećanje u vezi ostvarenja Božjeg nauma i kao takav je bio potpun i svet. U kom smislu svet? Pogledajmo što kaže Pavle: 

"Kakva je, dakle, prednost Židova? Ili kakva je korist od obrezanja? Velika u svakom pogledu. Prije svega zato što su im povjerene svete objave Božje." (Ri 3:1,2; 7:12)

Židovi su imali ono što nisu imali ljudi iz nacija. Na njima se ispunilo proročanstvo o dolasku Mesije preko koga ih je Jehova pohodio za njihove grijehe. Isus je svojom smrću najprije učinio kraj žrtvi i prinosu a time i prijestupu koji se očitovao kroz Zakon. On je očistio njihovo bezakonje i doveo vječnu pravdu (Da 9:24). Pavle zato prirodne Židove stavlja nasuprot grešnicima iz nacija (Ga 2:15). Iako su jedni i drugi grešnici, očito su izabrani Židovi bili u prednosti jer su bili u savezu s Bogom, a samim tim i posvećeni s određenom svrhom. Oni koji su između njih ugrađeni u korijen masline su bili prirodni Židovi obrezana srca kojima je povjereno vodstvo i duhovni autoritet. Tako je korijen bio svet, a samim tim i grane.

Grane su se prije osnivanja kršćanske skupštine sastojale samo od prirodnih Židova. No, većina njih je zbog nevjere bila odcijepljena, a ljudi iz drugih naroda, koji su bili odsječeni s divlje masline, su u svoje vrijeme mogli biti pricijepljeni na prirodnu židovsku maslinu. Ovdje također možemo primijetiti sličnost po kojoj ljudi ‘divlje masline’ predstavljaju ‘druge narode’ ili ‘druge ovce’. U jednoj usporedbi se kaže da

"ne pripadaju ovoj maslini"

a u drugoj se kaže da

"ne pripadaju ovom toru".

No, ipak im se pruža mogućnost da se odcjepe od svoje divlje masline, (odnosno od svog neznabožačkog 'tora') te da budu pricijepljeni na pitomu 'maslinu' (tj. da uđu u zajednički 'tor') sa prirodnim Izraelcima. Prema tome, oni nisu bili od ovog Božjeg ‘tora’ već od neznabožačkih torova. Nisu bili od ove prirodne masline, već od divlje. I njih je trebalo dovesti i pripojiti na jedno zajedničko stablo tj. uvesti u zajednički tor. To također govori da Bog nije odbacio svoj narod Izrael, nego je omogućio da se njima pridruže ljudi iz drugih nacija. Tu je činjenicu Pavle objasnio i neznabožačkim kršćanima da bi im s usporedbom o maslini objasnio kako stoje stvari u vezi Izraela. On im je objasnio da će ‘sav Izrael biti spašen kao što je napisano:

"Izbavitelj će doći sa Siona i odvratit će bezbožna djela od Jakova. I ovo je savez koji ću sklopiti s njima, kad uklonim grijehe njihove.” (Ri 11:26,27)

U kom smislu će ‘sav Izrael biti spašen’? Pavle kaže:

“A ako je [Izraelov] posrtaj bogatstvo za svijet i njihovo smanjenje bogatstvo za ljude iz drugih naroda, koliko li će više to biti njihov puni broj! I tako će sav Izrael biti spašen“ (Ri 11:12; u prijevodu NS se čitaoca usmjerava na Ot 7:4)

Spasenje cijelog Izraela Pavle povezuje sa njihovim ‘punim brojem’. Koji je to broj. Watchtower smatra da se taj broj odnosi na točno ograničeni broj, pa je u svom prijevodu Novi svijet uz taj stavak naveo popratni stavak iz Otkrivenja 7:4 u kojem se spominje broj 144000. Ako je Pavle mislio na taj broj, onda bi tadašnji kršćani i današnji čitaoci mogli zaključiti da je govorio o 144000 tjelesnih Izraelaca, što se ne podudara sa tumačenjem Zajednice koja tvrdi da u taj broj nisu uključeni samo Izraelci nego i ljudi iz svih naroda. No, da li je Pavle mislio na taj doslovni broj? To ćemo razumjeti ako pogledamo što Pavle govori o ljudima iz drugih naroda. Pogledajmo što nam govore ti stavci:

“...nekima od Izraela otvrdnulo je srce dok ne uđe puni broj ljudi iz drugih naroda.“ (Ri 11:25; u prijevodu NS se čitaoca usmjerava na Ot 7:4)

Budući da se i uz ovaj stavak u prijevodu Novi svijet navodi Otkrivenje 7:4, onda se ovdje ‘puni broj’ također odnosi na 144000, pa tako sada, a da nitko nije ni primjetio, imamo dvije grupe po 144000, što je samo po sebi kontradiktorno. Očito se Pavlovo spominjanje ‘punog broja’ ne može objasniti stavkom iz Otkrivenja 7:4. Pavle spominje ‘puni broj’ kako Židova tako i ljudi iz nacija koji će biti uključeni u spasenje (Ri 11:12,25). On se u to vrijeme nije koristio brojem od 144000, niti nekim drugim brojem te nije mogao govoriti o nekom određenom i ograničenom broju. Također nije imao u mislima da će svi koji su tada pozvani sudjelovati s Kristom u nebeskoj vladi. Vidjeli smo da je Pavle upućivao svoje poslanice upraviteljima, tj. starješinama kao članovima klase neba tako i vjernicima - pripadnicima klase zemlje. Prema tome, kad je spomenuo da će ‘puni broj’ Židova i ‘puni broj’ ljudi iz nacija biti sastavni dio Božje skupštine, onda nije mislio na neki doslovni broj nego na određenu 'puninu' kojom će se potpuno ostvariti Božji naum za sve ljude.

Biblija za ‘puni broj’ ima simboliku u obliku brojeva 7 i 10, što je Pavle dobro znao jer se oni spominju u Hebrejskim pismima. Ti brojevi ne označavaju neki ograničeni broj, već označavaju u ovom slučaju, potpunost s obzirom na Božanske namjere. Božja namjera je od samog početka bila omogućiti "da svi dođu do pokajanja" i da se svi spasu (2 Pe 3:9). ’Svi’ pravedni ljudi u ovom slučaju označavaju potpunost s obzirom na Božju namjeru. Riječ je o ‘punom broju’ ljudi sakupljenih između Židova i drugih naroda koji se odazovu na dobru vijest i ustraju do kraja.

Dok Watchtower u Stražarskoj kuli (15.5.2011. str.23) uvodi novo svjetlo po kojem tvrdi da 'maslinu' predočava samo 144000 onih koji se mogu smatrati duhovnim Izraelcima, Pavle je očito govorio o ’velikom mnoštvu’ pravednika koji će zbog Jehovinog milosrđa imati mogućnost biti spašeni, jer su postali sastavni dio svete masline koja ne ovisi o nekom doslovnom broju grana. Umjesto da odbaci Izrael zbog njegovog malog i neznatnog broja izabranih, Bog je omogućio da se njima pridruže (pricjepe) ljudi iz drugih naroda koji su zbog svoje vjere bili proglašeni pravednima i tako postali Abrahamovo ‘potomstvo’ čiji je ‘broj’ na kraju trebao biti kao ‘pijeska na moru’ (Ri 9:6-8; Ga 3:7-9,26-29; 1.Mo 22:17). To je taj ‘puni broj’ koji se odnosi na Abrahamovo potomstvo. Budući da Abraham ima udjela u toj maslini, ona nije trebala biti odbačena nego je i dalje ostala plodna i razgranata što je omogućilo da ‘cijeli Izrael bude spašen’, a preko njih i ljudi iz svih naroda, plemena i jezika.

Kad završi sakupljanje ljudi iz drugih naroda, tj. kada se sakupi njihov puni ili potpuni broj, onda će se po riječima apostola Pavla, ponovno tražiti obraćenje Izraela preko dvojice pomazanih proroka i to prije Isusovog dolaska u slavi. Jehova je tako htio da ‘spasenje dođe ljudima iz drugih naroda, kako bi se izazvala ljubomora naroda Izraelova’.

“A ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet i njihovo smanjenje bogatstvo za ljude iz drugih naroda, koliko li će više to biti njihov puni broj!“(Ri 11:11,12)

Pavle ovdje ne želi reći kako su ljudi iz drugih naroda spašeni samo zato što su igrom slučaja trebali popuniti mjesta koja nisu popunili Izraelci. Da je tako, onda oni uopće ne bi bili spašeni ukoliko bi se puni broj Izraelaca obratio Bogu preko Krista. Prema tome, Pavle ovdje samo ukazuje na situaciju kada se prednost popunjavanja spašenih na jedno određeno vrijeme dala ljudima iz drugih naroda, kako bi se ‘izazvala ljubomora naroda Izraelova’. Izraelci su samo jedno kratko vrijeme imali tu prednost koju su iskoristili samo malobrojni, te su time kao nacija svojim sve manjim prisustvom dozvolili da se Isusova imovina ne gleda kroz bogatstvo kojeg oni čine, nego kroz bogatstvo koje čine ljudi iz drugih naroda. To bogatstvo će biti još veće kada se u skupštinu Božjeg naroda sakupi 'puni broj' Izraelaca koji zaslužuju spasenje.

Taj 'puni broj' nije sav tjelesni Izrael, nego onaj vjerni dio koji bi se trebao sakupiti obraćenjem. Riječ je o svima koji će biti pozvani da naslijede Božje kraljevstvo. Stoga je za pretpostaviti da će se posebno njima obratiti pažnja prije Isusovog dolaska. Pavle ističe jednu činjenicu kad kaže za njih: 

“Istina, u pogledu dobre vijesti oni (neposlušni Izraelci) su neprijatelji, za vašu dobrobit, ali u pogledu Božjeg izbora oni su ljubljeni zbog svojih praotaca.“ (Ri 11:28)

Njihova neposlušnost dobroj vijesti je još uvijek jako izražena kao i u prvom stoljeću. No to se može promijeniti jer Pavle govori o situaciji kada će njihovo obraćenje u punom broju biti još veće bogatstvo za svijet. Očito je mislio na vrijeme kada će se preko njih potpuno ostvariti Božje obećanje o blagoslovima Božjeg kraljevstva. To su u mislima imali i apostoli kada su se zanimali kada će Isus “obnoviti kraljevstvo u Izraelu“ (Dj 1:6). Vjerojatno će kraljevstvo Izrael biti središte pravog obožavanja i uzor po kojem će se na zemlji organizirati svi ostali narodi. Da bi to mogao biti, njegovi izabrani stanovnici se moraju vratiti u svoju zemlju. Evo što Izaija proriče: 

“U taj dan Jehova će po drugi put pružiti ruku da skupi iz Asirije, iz Egipta, iz Patrosa, iz Kuša, iz Elama, iz Šinara, iz Hamata i s otoka morskih ostatak naroda svojega koji bude preostao. I podignut će zborni znak narodima i sabrati rasijane sinove Izraelove i s četiri kraja zemlje skupit će raspršene sinove Judine. (...). A Jehova će isušiti zaljev mora egipatskoga i rukom svojom zamahnuti na Rijeku žarom daha svojega. Udarit će na sedam nabujalih rukavaca njezinih i učiniti da ih ljudi prelaze u sandalama svojim. A za ostatak naroda njegova koji bude preostao bit će pripravljena cesta iz Asirije, kao što je pripravljena bila Izraelu u dan kad je izišao iz zemlje egipatske.“ (Iz 11:11-16)

Prvi put se rasijani ostatak Izraelaca sakupljao u svoju domovinu nakon izlaska iz Babilonskog ropstva, ali se raseljavanje ponovno nastavilo nakon drugog uništenja Jeruzalema i njegovog hrama. Rasijani Izraelci su oduvijek imali potrebu da se vrate u svoju zemlju i to je naročito vidljivo nakon 1948. godine kada su dobili svoju domovinu i nacionalni identitet. Neki u tome vide ispunjenje Izaijinog proročanstva jer smatraju da je završeno prokletstvo po kojem je Jehova za grijehe Izraelove rekao: “istrijebit ću Izraela s lica zemlje koju sam im dao“.

Istrebljenje o kojem je riječ nije nikad imalo za posljedicu trajno uništenje, jer se odnosilo na izgnanstvo i raseljavanje Izraelaca. To možemo razabrati iz Božje izjave koja je dana preko proroka Jeremije:
 
"Istrijebit ću sve narode po kojima sam te rasijao. No tebe neću istrijebiti. Ali kaznit ću te koliko treba, neću te ostaviti nekažnjena." (Jr  30:11)
 
Kao što Bog nije potpuno istrijebio te narode koji i danas postoje, tako nije trebao ni njih istrijebiti iz njihove zemlje. Riječ je o istrebljenju vladalačke moći koju su svi narodi imali nad Izraelom zbog čega su izgubili svoj izvorni identitet te su asimlirani među druge narode. Izrael je trebao imati svoju vlast po Davidovoj kraljevskoj lozi i zato je Bog samo privremeno kaznio i raspršio Izrael među druge narode sve dok ne dođe onaj kojemu je namijenjena vladalačka palica i kojemu će se pokoravati svi narodi.
 
Rimski car Hadrijan je 135. godine zabranio Židovima da žive na svojoj zemlji, ali ta zabrana nije imala snagu vječne kazne. Budući da su se oni ponovno nastanili u svojoj zemlji, to može biti znak da je prokletstvo završeno i da je Bog ponovno preko zemaljskih vladara dozvolio da se oni vrate u svoju zemlju. čime su učinjene neke pripreme prije nego Isus preuzme vlast nad svim narodima, a tako i nad njima koji u tom slučaju moraju živjeti u svojoj zemlji, kako bi im se u svoje vrijeme pridružio ostatak rasijan po svijetu. Prema tome, može se slobodno reći da će nakon Isusovog dolaska doći do potpunog ispunjenja Izaijinog proročanstva kada će Jehova pozvati sve Izraelce da se vrate u svoju zemlju. Među njima će biti i svi uskrsnuli tako da će govoriti: 
 
“Pretijesno nam je ovo mjesto, pomaknite se da se i mi nastanimo.“ (Iz 49:20)
 
Tada će im Bog suditi kao i drugim narodima. Pravednicima će dati vječni život, dok će nepravednici proživljavati osudu na drugu smrt. Ono što je značajno je to da će Izraelci kao narod i dalje imati svoju zemlju unutar granica koje bude Jehova odredio, dok će ostali pravednici živjeti unutar granica koje će pripadati drugim narodima. Tako će se u punoj mjeri moći ispuniti proročanske riječi: 
 
“Veselite se, narodi, s narodom njegovim!” (5.Mo 32:43; Ri 15:10)

Veliko mnoštvo Abrahamovog potomstva počelo se prepoznavati još u 1.stoljeću. Svojom vjerom u Isusa, mali broj Židova proglašen je pravednima čime su ostali punopravni članovi svete masline. Na grane njihove masline su pricjepljeni ne-Židovi. Od tada su se malobrojni vjerni Židovi i mnogi ne-Židovi zajedno nalazili u jednom ‘toru’. Bili su ’jedno stado pod jednim pastirom’ te su kao izabrani narod sačinjavali ’Izrael Božji’ ili kuću Božju (Iv 10:16; Ga 6:15,16). Svi su oni trebali odražavati Božju svetost. Budući da je Pavle često isticao kako se Božja pravednost sastoji u tome da je dobra vijest dana najprije Židovima, onda je logično što su ‘druge ovce’ u Božjoj kući bili sugrađani kršćanskih Židova (Ri 1:16,17). Tu je činjenicu Pavle želio objasniti kršćanima u Efezu. U Efežanima 2:19-22 stoji: 

"... više niste tuđinci i došljaci nego sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen temeljac sam Krist Isus. U zajedništvu s njim cijela je građevina skladno povezana i izrasta u sveti hram Božji. U zajedništvu s Kristom i vi se ugrađujte u građevinu u kojoj Bog prebiva duhom". 

Od čega je sve građena Božja kuća?

  1. kamen temeljac – Isus Krist
  2. temelj – sveti apostoli i proroci (uzeti iz malog stada Židova)
  3. kamenje – veliko mnoštvo vjernika (malo stado i druge ovce)

U 1. stoljeću na kamenu temeljcu nije izgrađen samo temelj i nosivi stupovi kojeg su tvorili apostoli i proroci, već i prepoznatljiva duhovna građevina koja se sastojala od mnoštva Isusovih učenika. Božja kuća se kao duhovna građevina ne može prepoznati niti ona može funkcionirati ako ima samo temelj a ne i izgrađenu konstrukciju koja je skladno povezana od temelja do krovišta. To pokazuje da je ’veliko mnoštvo’ kao živo kamenje već bilo ugrađeno u kršćansku skupštinu prvog stoljeća koja je kao takva mogla funkcionirati u teokratskom smislu. Bez pripadnika ’velikog mnoštva’ Božja kuća ne bi mogla funkcionirati, kao ni što Izraelska nacija ne bi bila teokratski organizirana da su je tvorili samo Leviti i svećenici bez pripadnika ostalih 12 plemena kojima su služili. Služba Levita i svećenika ne bi imala pravog smisla bez Izraelskog naroda koji je u to vrijeme tvorio ’veliko mnoštvo’. Cijeli Izrael će biti spašen kao i u dalekoj prošlosti kada je došlo do njegove obnove na temelju vjernog malog ostatka. 

Iz svega ovoga smo vidjeli da nam povijest Izraelskog naroda i način kako ih je Jehova organizirao i vodio može poslužiti kao slikoviti prikaz novog ‘Božjeg Izraela’. U tome vidimo način kako je Jehova od samog početka vodio stvari svom vrhuncu. Kad razmotrimo biblijski kontekst onda s pravom možemo reći da su pripadnici ‘drugih ovaca’ od početka bili sugrađani ’svetih’, tj. vjernih Židova i da su zajedno s njima su tvorili ‘sveti narod’. Taj novi narod je imao skromni početak ali je počeo rasti kada su na goru Sion počeli dolaziti ovce iz drugih naroda. Time se ispunilo proročanstvo iz Izaije:

“U posljednjim će danima gora doma Jehovina čvrsto stajati nad vrhovima gorskim i uzdizat će se nad bregovima, i svi će se narodi stjecati k njoj.“ (Iz 2:2)

Ovdje se govori o jednoj novoj stvarnosti koja se odigrala u 1. stoljeću, odnosno u posljednjim danima Židovskog poretka, kada je duhovna gora Sion odvojena od doslovne gore. Ta je gora čvrsto stajala zbog Isusa Krista koji ju je preuzeo i na njoj podigao svoju skupštinu na temeljima svojih apostola. Zato je Isus rekao: 

“Na ovoj stijeni sagradit ću skupštinu svoju i vrata groba neće je nadjačati.“ (Mt 16:18)

Kristova skupština je svojom duhovnom veličinom uzdizala goru Sion iznad svih drugih gora i ljudi iz svih naroda su se stjecali k njoj jer je rečeno:

“I mnogi će narodi ići, govoreći: “Dođite! Pođimo na goru Jehovinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas poučavati putevima svojim, i ići ćemo stazama njegovim.” Jer sa Siona će doći zakon i riječ Jehovina iz Jeruzalema. On će suditi među narodima i sklad će stvoriti među narodima mnogim.“ (Iz 2:3,4a)

Isus nije zastupao onaj nevjerni Jeruzalem s njegovim hramom, nego onaj duhovni koji je bio na slavu Božju. Kada ga je posvetio za svoje sljedbenike onda je iz njega izašao zakon i Božja riječ koju su zastupali apostoli. Apostoli su bili svjedoci za Krista “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” i dobrom viješću o Kristu privukli ljude iz svih naroda (Djela 1:8; Ri 15:27). Činjenica je da se kršćanstvo sastoji od ljudi iz svih naroda, no samo oni koje Isus poznaje kao svoje su se kroz cijelu povijest ugrađivali u njegovu kuću u kojoj vlada sklad među narodima. Na njih se odnose riječi:

“Oni će prekovati mačeve svoje u raonike i koplja svoja u srpove. Narod na narod više neće dizati mača niti će se više učiti ratu.“ (Iz 2:4b)

Božji narod Izrael je bio država koje je bila izložena neprijateljskim narodima zbog čega su se njegovi stanovnici učili ratu. Isto je bilo i sa stanovnicima ostalih naroda. Međutim, u 1.stoljeću su u duhovnom pogledu nastali novi narodi koji su bili bez nacionalnih obilježja i granica. Njihov vođa i kralj Isus Krist ih nije naoružao kopljima i mačevima niti ih je učio međusobnom ratovanju. Ta nova stvarnost nije prisutna tek od formiranja skupina kao što su Jehovini svjedoci i drugi, koje među svojim članstvom nastavljaju njegovati miroljubivost, nego je prisutna od samog osnivanja kršćanske skupštine. Stoga, kad Izaija spominje posljednje dane, onda to nije značilo da će se njegovo proročanstvo početi ispunjavati u dane koje Watchtower smatra posljednjima. Sjetimo se da je apostol Petar bio slobodan da zaključi kako se Joelovo proročanstvo o izlijevanju svetog duha odnosi na vrijeme kada su s Isusovim pomazanjem počeli posljednji dani, a koji će trajati do Isusove druge prisutnosti s kojim će nastupiti strašni dan Jehovin (Joel 2:28-32; Dj 2:16-21). Isusa će tada spremno dočekati čak i potomci onih Židova koji su ga odbili prvi put. Zato će ovaj drugi dolazak za mnoge od njih biti od iznimne važnosti jer će i oni koji se odazovu i prihvate Isusa za Mesiju i svog spasitelja biti uvršteni u prvine Božjeg kraljevstva.

Watchtower je prirodne Izraelce potpuno izbacio iz Božjeg nauma, pa je morao nekim pojmovima kao što su ‘malo stado’ i ‘druge ovce’, dati sasvim drugo značenje. Stoga ne čudi što se mnoga njihova tumačenja ne slažu s Biblijskim kontekstom, pa tako ni ona kojima se pokušava protumačiti knjiga Otkrivenje. Još jedan od takvih primjera je pojam ‘veliko mnoštvo’ koji se spominje u knjizi Otkrivenje, o čemu govori slijedeći svezak ove knjige.