Article Index

Novi narod

Isus je zajedno sa svojim apostolima provodio krštenje Izraelaca u znak pokajanja i dovođenja Izraelaca u Božji ‘tor’ (kraljevstvo) kao što je to radio i Ivan Krstitelj. Nije provodio neko drugo krštenje niti je dovodio ‘ovce’ u neki novoformirani ‘tor’ već u onaj postojeći kojeg je trebalo samo očistiti i reorganizirati. Oni koji su odbacili Mesiju morali su napustiti ‘kuću’. Morali su biti izgnani iz svoje duhovne 'zemlje' nad kojom je Bog vladao, slično kao što su u prošlosti doslovno bili izgnani iz svoje zemlje i odvedeni u ropstvo (Iv 3:22,23; 8:31-35). Da bi se ‘kuću’ dovelo u jedno novo duhovno stanje, bilo je potrebno skupiti vjerne ‘ovce’ i ponovno organizirati narod u već postojeći ‘tor’ koji je trebao i dalje služiti Bogu u ostvarivanju njegovog nauma. Isus Krist i njegovi prvi učenici pozivali su narod u Božji ‘tor’ govoreći: 

"Pokajte se jer se približilo kraljevstvo nebesko." (Mt 4:17)

Apostoli su nakon njegovog odlaska nastavili propovijedati Židovima ‘pokajanje za oproštenje grijeha’ u svim narodima u kojima su se nalazili. Sve je trebalo pozvati u Božji ‘tor’ - ’Izrael Božji’ (Lk 24:46,47). Božji ‘tor’ je postojao još od 1513. g.pr.n.e. Bog ga nije namjeravao raspustiti zbog većine onih koji su zaboravili svoj savez sa Bogom. U pitanju je bio savez kojeg je Bog sklopio s vjernim Abrahamom. Abrahamski savez je trebalo nadopuniti kako bi se Božje obećanje ispunilo u svim pojedinostima. Naime, Izraelska nacija je imala posebno mjesto u Božjem naumu i Abrahamskom savezu. Zato za njih apostol Pavle kaže: 

"…oni su Izraelci i njih je Bog posinio i njihova je slava i savezi i Zakon i služba Bogu i obećanja. Njihovi su praoci i od njih je po tijelu potekao Krist." (…) "Jer kažem da je Krist postao sluga obrezanih [sluga-onaj tko je manji u tom kraljevstvu] kako bi potvrdio Božju istinoljubivost i vjerodostojnost obećanja koja je Bog dao praocima njihovim."(…) "Pitam dakle: ’Zar je Bog odbacio svoj narod?’ Nipošto! Jer i ja sam Izraelac, od potomstva Abrahamova, od plemena Benjaminovog. Bog nije odbacio svoj narod, kojemu je prvom poklonio pažnju…" (Ri 9:3,4; 15:8; 11:1,2).

Ove Pavlove riječi daju spoznati da je Isus poslan Izraelcima, kojima je Bog ‘prvima poklonio pažnju’ (Dj 3:25,26; Ri 1:16). Bog ih nije odbacio zbog većine onih koji su se odvojili od njega. U narodu su uvijek bili pojedinci zbog kojih je Izrael i dalje bio u prilici ispuniti Božja obećanja‘. O tome govori Pavle kada kaže: 

“Bog nije odbacio svoj narod, kojemu je prvom poklonio pažnju. Pa zar ne znate što Pismo kaže o Iliji, kako se tužio Bogu na Izraela? “Jehova, proroke su tvoje pobili, žrtvenike su tvoje raskopali. Samo sam ja ostao, a i moju dušu traže.” No što mu je Bog rekao? “Ostavio sam sebi sedam tisuća ljudi koji nisu prignuli koljeno pred Baalom.”(Ri 11:2-4)

Ovih sedam tisuća su tvorili 'pravi Izrael' za razliku od ostalih koji su bili odbačeni. Na tim vjernim Izraelcima se i u vrijeme Isusa nastavila tjelesna loza, a samim tim i narod koji je tada bio malobrojan jer je bilo ‘mnogo pozvanih a malo izabranih’ (Mt 22:14). Kakav će biti njihov puni broj, to ćemo vidjeti u Božjem kraljevstvu. Drugi narodi su trebali doći k Jehovi nakon što se u ‘tor’ sakupi ‘malo stado’ prirodnih Izraelca, tj.

"… onih koji su pozvani u skladu s njegovim naumom; jer one [Izraelce] kojima je prvo poklonio pažnju, njih je unaprijed odredio da budu oblikovani po slici njegovog Sina, da bi on bio prvorođenac među mnogom braćom." (Ri 8:28,29)

Taj mali broj prirodnih Izraelca je pozvan u skladu s Božjim naumom kako bi Bog preko njih obnovio ‘Izrael’. Oni su prvi koji su preko Isusa postali “Božja djeca“. Ostali Izraelci će biti pozvani nakon što se prikupi “puni broj ljudi iz drugih naroda“ tako da je moguće očekivati njihovo naknadno obraćenje neposredno prije Isusovog dolaska u kraljevskoj slavi, a posebno nakon uskrsnuća. Ako je to točno onda ne možemo govoriti da je Bog odbacio Izraelce kao narod čiji su članovi bili Isusova 'braća' po Abrahamu (Iv 1:11-13; He 2:11). Da je Bog odbacio svoj izabrani narod, ne bi ispunio svoje obećanje koje je dao Abrahamu i njegova bi riječ zakazala. Odnosno, ne bi se ispunilo ono što je Bog unaprijed odredio u svom naumu (Ga 3:17). Oni će zbog svoje prošlosti uvijek biti poseban narod tj. 'prvorođeni sin' u zajednici sa svim drugim narodima (2.Mo 4:22). Naraštaj Židova koji je odbacio Isusa kao Mesiju je osuđen s uništenjem Jeruzalema i njegovog hrama 70. god.n.e. Na ostalim pokoljenjima Židova ne može biti vječno prokletstvo njihovih otaca, pa se na njih može gledati kao na one koji nastavljaju živjeti po vjeri u Boga dok i dalje čekaju Mesiju.

Židovi svoj odnos s Bogom i dalje zasnivaju na Abrahamskom savezu i Mojsijevom zakonu. Budući da je Abrahamski savez još uvijek na snazi zajedno s Novim savezom, onda je za očekivati da Židovi imaju još jednu priliku da prihvate Isusa kao Mesiju, pa makar to bilo kroz pokajanje koje će se objavljivati neposredno pred kraj od strane Božjih proroka, a najkasnije za vrijeme Kristove vladavine kada će se pred njim sakupiti svi uskrsnuli članovi tjelesnog Izraela. Židovi koji danas žive u republici Izrael i oni koji su rasijani po cijelom svijetu još uvijek vjeruju da su u posebnom odnosu sa Jehovom kao odabrani narod. U to vjeruju i mnogi iz kršćanstva smatrajući da će doći do njihovog obraćenja i konačnog spasenja cijelog prirodnog Izraela. 

Napomena: Poznati Rabin Yitzchak Kaduri, kojega su svi Židovi cijenili kao mudra i pravedna čovjeka, pa čak i proroka, je iznenadio svoje sljedbenike kada je rekao da je osobno susreo Mesiju. Njegov sin, također rabin je potvrdio da je njegov otac u posljednjoj godini svog života govorio i sanjao isključivo o Mesiji i njegovom Dolasku tvrdeći da On stiže vrlo uskoro. Ono što je zanimljivo je to da je Kaduri u svojoj sinagogi dao poruku na Dan Pomirenja (Yom Kippur) kako prepoznati Mesiju. Prije nego je 2006. godine umro od 108 godina, na svojoj bilješci je napisao ime tog Mesije zahtijevajući da se ta bilješka zapečati na godinu dana od njegove smrti. Kada je 2007. godine bilješka otvorena na njoj je pisalo slijedeće:

"Glede kratice Mesijinog imena, on će uzdignuti ljude i dokazati da su njegova riječ i zakoni valjani“. 

Hebrejska rečenica (pisana latinicom) unutar koje se nalazi skriveno ime Mesije izgleda ovako: 

Yarim Ha'Am Veyokhiakh Shedvaro Vetorato Omdim.

Skračenica te rečenice (akronim) tj. slovna kratica o kojoj je Kaduri govorio ili prvi inicijali svake rijeći sastavljaju hebrejsko ime Isusa koje glasi Yehoshua, Yeshua. Kad su to vidjeli ultra-ortodoksni židovi iz njegovog sjemeništa u Jeruzalemu onda su diskutirali kako njihov učitelj nije ostavio točno rješenje za dekodiranje Mesijinog imena pa ova poruka nije dovoljno jako odjeknula u medijima. Drugi sljedbenici su ostali zbunjeni pa govore da nemaju pojma kako je njihov rabin došao do imena Mesije. S druge strane, neki kršćani smatraju da je Yehoshua imao potrebu da se objavi Kaduri, kao što se u 1.stoljeću objavio židovskom farizeju Savlu na putu za Damask. Ono što je za sve jako nevjerojatno da je vodeći židovski učitelj na svojoj posmrtnoj postelji objavio da je Yehoshua taj Mesija i da će se uskoro vratiti. Koliko će ta zapanjujuća izjava utjecati na Židove prilikom Isusovog dolaska, to će se tek vidjeti.

Dok neki kršćani vjeruju u Izraelovo posebno mjesto u Božjem planu, s druge strane neke kršćanske crkve i Jehovini svjedoci tvrde da je Bog potpuno odbacio prirodni Izrael kao narod. (Stražarska kula, 1.7.2006. str.24. st.12; Raspravljanje, str. 428-431). To je stoljećima staro učenje koje se oslanja na tvrdnji da je Bog odbacio svoj narod Izrael i zamijenio ga višenacionalnom kršćanskom Skupštinom koju se naziva 'Izrael Božji' (Ga 6:16). Što je istina u vezi toga? Onima koji kažu da Bog nije odbacio prirodni Izrael se pokušava nemetnuti suprotno mišljenje kroz stavke iz Mateja 21:42,43; 23:37,38. Drugima koji tvrde je Bog odbacio Izrael se pokušava opovrgnuti njihovo mišljenje kroz stavke iz Rimljana 9:3,4; 15:8; 11:1,2. Zbog toga treba sve te stavke koji su navodno kontradiktorni, dovesti u sklad kako bi ih se ispravno razumjelo. Također treba prihvatiti činjenicu da postoje dva Izraela – tjelesni i duhovni, te da svaki od njih ima svoju ulogu u Božjem naumu.

U prvom stoljeću su mnogi Židovi odbili prihvatiti Isusa za svog Mesiju i Spasitelja jer nisu vidjeli dokaz njegovog postavljanja za kralja Izraela. Da li su zbog toga prisilili Boga da odbaci svoj narod Izrael s kojima je sklopio savez za kraljevstvo? Oni koji površno čitaju Bibliju misle da je Bog tada odbacio Izrael, pogotovo jer je Isus tadašnjim svećeničkim glavarima i starješinama narodnim u Jeruzalemu rekao: 

"...kraljevstvo Božje uzet će se od vas i dat će se narodu koji donosi plodove njegove." (Mt 21:43)

Kasnije im je također rekao: 

"Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju, kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila! A vi niste htjeli. Evo vaš se dom napušta i ostavlja vama" (Mt 23:37,38).

Isus je ovdje ukazao da će Bog napustiti njihov dom ili hram s kojim su oni upravljali po svojoj volji i da će njima (koji su se pokazali malovjerni) uzeti prednost da budu nasljednici Božjeg kraljevstva. To je vidljivo iz konteksta gdje se Isus obraća samo tim nevjernim Židovima, odnosno njihovim religioznim vođama i kroz neke usporedbe daje im to na znanje govoreči im: 

“poreznici i bludnice (tj. pokajnički Židovi) idu ispred vas u kraljevstvo Božje.“ (Mt 21:28-32)

Kao što se može vidjeti, Isus nigdje nije rekao da će se ‘kraljevstvo’ uzeti od Izraela i dati nekim drugim narodima. On se obraća samo nevjernim Izraelcima. U tu grupu spadaju predstavnici neba (upravitelji Izraelovi) i predstavnici zemlje (narod). Obraća im se direktnim riječima: 

“poreznici i bludnice (kao prezreni članovi Izraelskog naroda) idu ispred vas (malovjernih) u kraljevstvo Božje“

a zatim im kaže: 

“Božje kraljevstvo uzet će se od vas (malovjernih)“ - nepokajničkih grešnika".

Prema tome, Isus nije govorio o tome kako pokajnici iz drugih naroda idu ispred Izraela, nego da ti pokajnici (pravi Izrael) idu ispred malovjernih Izraelaca (otpali Izrael). Stoga nije rekao da će se Božje kraljevstvo uzeti od Izraela jer bi se onda uzeo i od tih pokajničkih Izraelaca koji su tvorili pravi narod 'Izrael'. Samim tim, jedan manji dio Izraelaca nije izgubio pravo na Božje kraljevstvo, pa čak ni pravo da se upravo oni zovu imenom - 'Izrael' kao što je to bilo i s onih sedam tisuća u doba Ilije. Iz konteksta je lako zapaziti da Isus tim Židovima govori kako se Božje kraljevstvo uzima samo od onih članova koji su predstavljali nevjerni dio Izraela nakon čega im je napomenuo da postoji jedan ‘narod’ kojemu će se to kraljevstvo dati. Koji je o narod? Prije nego odgovorimo na to pitanje razmotrimo kako su tadašnji slušaoci mogli razumjeti Isusa kad im je spomenuo taj narod.

Izrael je imao prednost da Bog nad njima vlada kroz svoje kraljevstvo, dok je ostatak svijeta bio u vlasti Sotone. Samim tim su imali i neke prednosti kao Božje najdraže vlasništvo. Dok su bili pod Božjom vlasti uživali su mnoge blagoslove tog kraljevstva. No, to je bilo uvjetovano poslušnošću prema Bogu i njegovim zakonima. Kad je napravljen dom Božji u Jeruzalemu Jehova im je rekao što će im se dogoditi ako ne ispune njegove uvjete. Rekao im je: 

“... istrijebit ću Izraela s lica zemlje koju sam im dao. I dom koji sam posvetio imenu svojemu odbacit ću od sebe.“ (1.Kr 9:7)

Da li je Jehova ikada zauvijek istrijebio Izraela iz njihove zemlje? Ne. Istrijebio je samo onaj nevjernički dio koji se odmetnuo od njega. Od njih je za jedno određeno vrijeme uzeo svoje kraljevstvo i “napustio šator svoj“ pa su posljedice toga osjećali i oni malobrojni zbog kojih je Izrael nastavio postojati (Ps 78:60). Budući da je Izrael i dalje ostao postojati onda možemo reći da gornje riječi nisu imale trajne posljedice na sam Izrael, nego samo na onu generaciju Izraelaca koji su okusili Božje prokletstvo. Njihovi potomci su kasnije bili vraćeni u svoju zemlju pa je njima ponovno dana prednost da Bog kraljuje nad njima preko svog kraljevstva i ponovno izgrađenog hrama. To se najbolje vidi u riječima koje je Bog izrekao preko proroka Izaije: 

“Ovako kaže Jehova: “Kao što se za grozd u kojem se vino mlado nalazi kaže: ‘Ne uništavajte ga, jer je blagoslov u njemu!’ tako ću i ja učiniti radi slugu svojih kako ih ne bih sve uništio. Izvest ću iz Jakova potomstvo i iz Jude nasljednika gora svojih, i izabranici će moji zemlju zaposjesti, sluge će moje prebivati ondje. Šaron će postati pašnjak za ovce, a dolina Akor počivalište za stoku — narodu mojemu koji će mene tražiti. A vi [ostali] ostavljate Jehovu, zaboravljate svetu goru moju... (...). Jer zvao sam, ali niste se odazvali, govorio sam, ali niste slušali, nego ste činili što je zlo u očima mojim i izabrali ste ono što mi nije po volji.” Zato ovako kaže Svevišnji Gospodin Jehova: “Evo, [vjerni] sluge će moje jesti, a vi [ostali] ćete gladovati. Evo, [vjerni] sluge će moje piti, a vi [ostali] ćete žeđati. Evo, [vjerni] sluge će se moje radovati, a vi [ostali] ćete se stidjeti. Evo, [vjerni] sluge će moje klicati zbog radosti u srcu, a vi [ostali] ćete vikati zbog boli u srcu i gorko plakati zbog duha slomljena. Ostavit ćete ime svoje za zakletvu izabranicima mojim, i Svevišnji Gospodin Jehova pogubit će svakoga od vas, a [vjerne] sluge svoje nazvat će drugim imenom. (...). Jer, evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju...“ (Iz 65:8-17)

Budući da je blagoslov bio u Izraelu, Bog ga nije u cijelosti uništio i odbacio zbog njihovog nevjerstva. Bog je iz Izraela izveo vjerne sluge koji su tvorili novi narod, odnosno “novo nebo i novu zemlju“, te je tako izabrani dio nacije Izrael, ostatak Izraelov i dalje zadržao pravo da bude u savezu za kraljevstvo (Iz 65:17). Njima je Bog dao svoje kraljevstvo koje je uzeo od njihovih nevjernih očeva. To je kraljevstvo i dalje bilo sastavni dio vječnog saveza s Izraelom, a ne sa nekim drugi narodom ili nekom narodnom zajednicom sastavljenoj od članova svih naroda. To je bio princip Božjeg postupanja kako bi ostvario svoj savez s Abrahamom (Dj 3:19-26).

Prema tome, Isus se očito osvrće na neke povijesne činjenice koje su tadašnjim Židovima bile jako dobro poznate. On se je obratio tadašnjoj generaciji Izraelaca te im je ukazao da će Bog ponovo napustiti njihov dom te da će od njih i njihovih upravitelja uzeti kraljevstvo i dati ga 'narodu' kojemu će dati novo ime. To se ostvarilo na toj generaciji Židova, o čemu su kasnije apostoli govorili i pisali. Naime, kao što je Isus prorekao, Izrael je svoje nacionalno obilježje po drugi put izgubio uništenjem Jeruzalema i hrama po Rimljanima 70. g.n.e. No, prije nego je taj nevjerni Izrael bio ponovno rasijan, Isus je učinio pripremu kako bi od malog broja izabranih Izraelaca formirao 'narod' na temelju novog saveza. Oni su stekli prednost da dobiju ono što su većina njih izgubili i što je uzeto od tadašnje generacije Izraelaca, pa im je Isus rekao: 

“Ne boj se, malo stado, jer je volja Oca vašega dati vam [Božje] kraljevstvo.“ (Lk 12:32)

To ‘malo stado’ je bio novi narod, narod u malome, odnosno mali ostatak ‘pravih Izraelaca’ koji su bili prihvaćeni zbog plodova svoje vjere (Iv 1:47). Kad se obraćao Izraelcima, Pavle je naglasio: 

"Ljudi, braćo, sinovi loze Abrahamove, (…) nama [Izraelcima] je poslana ta vijest o spasenju (…) I tako mi [vaša braća] vama objavljujemo dobru vijest o obećanju danom praocima, da ga je Bog u potpunosti ispunio nama, djeci njihovoj." (Dj 13:26,32,33)

Svi Židovi koji su prihvatili tu dobru vijest o spasenju kroz Krista su bili među izabranim članovima novog naroda. 

"Tako se dakle i u sadašnje vrijeme pojavio ostatak [prirodnih Izraelaca] izabran nezasluženom dobrotom." (Ri 11:5)

Čak i Pavle poput Isusa povezuje povijesne događaje sa ovom novom situacijom kada je Izrael ponovno započeo svoj duhovni život od novih i malih početaka (Za 4:10). Iako je tadašnja teokratska uprava neba i zemlje odbačena, dom Izraelov je i dalje ostao postojati kroz 'novi savez' koji je sklopljen s malim ostatkom vjernih Izraelaca čime su se ispunile proročanske riječi: 

“Jer ovo je savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim nakon tih dana”, kaže Jehova. “Stavit ću zakon svoj u njih i upisat ću ga u srca njihova. I bit ću Bog njihov, a oni će biti narod moj.” (Jr 31:33)

Ovaj 'novi savez' nije sklopljen sa drugim narodima nego samo sa 'domom Izraelovim', tj. tadašnjim malim stadom Izraelaca, od kojega je nastao novi narod koji donosi Božje plodove (He 8:7-9). Po njima je obnovljena Božja skupština – novi Izrael, tako da je njima dano Božje kraljevstvo, a uzelo se od nevjernih Izraelaca. Pavle je sve to uzeo u obzir kada je rekao da Bog ‘nije odbacio svoj narod [Izrael] kojemu je prvom poklonio pažnju’ nego im je pokazao milost (Ri 9:4; 11:1,2; Dj 3:19-26). To pokazuje da Jehova nije odustao od svog izabranog naroda, ali zbog nevjere većinskog dijela, nije mogao u tom periodu povijesti na toj generaciji ispuniti svaki aspekt svog proročanstva koje je bilo uvjetovano poslušnošću i vjerom (vidi 2.Mo 19:5,6). S druge strane, 'mali ostatak' Izraelaca je svojom vjerom zadržao pravo na Božje obećanje dano njihovim precima. No, zbog nevjere većinskog dijela i oni su morali snositi posljedice kao što su stoljećima prije posljedice snosili vjerni članovi naroda koji su iz svoje zemlje odvedeni u Babilon. Zbog nevjere Izraelskih upravitelja i velikog dijela naroda nacija Izrael nije mogla zadržati pravo na obećanu zemlju i nacionalnu sigurnost. Bog je odredio da tu zemlju zajedno sa hramom ponovno napusti i ostavi tadašnjim svećeničkim glavarima koji su nastavili upravljati narodom bez Božjeg vodstva. Kasnije su Izraelci po drugi put bili izgnani iz svoje zemlje i rasijani među narodima. No, to nije bio kraj prirodnom Izraelu.

Biblijska proročanstva su ukazivala na događaje koji će pokazivati da Bog na njima, odnosno na njihovim potomcima također ima ispuniti svoja obećanja koja se još nisu u potpunosti ostvarila. Koja su to obećanja? Kako bi odgovorili na to pitanje pogledajmo što kaže apostol Pavle: 

“Jer kažem da je Krist postao sluga obrezanih (Izraela) kako bi potvrdio Božju istinoljubivost i vjerodostojnost obećanja koja je Bog dao praocima njihovim i kako bi (ostali) narodi slavili Boga zbog njegova milosrđa. Kao što je napisano: “Zato te javno priznajem među narodima i pjesmom slavim ime tvoje.” I još kaže: “Veselite se, narodi, s narodom njegovim!” I još: “Hvalite Jehovu, svi narodi, hvalite ga sva plemena!” A Izaija kaže: “Pojavit će se korijen Jišajev, ustat će da vlada narodima. U njega će se uzdati narodi.” (Ri 15:8-12)

Pavle ovdje spominje prirodni ‘Izrael’ kao narod koji i dalje stoji u Božjoj milosti bez obzira što će i drugi narodi imati prednost da egzistiraju pod vladavinom Isusa Krista u kojega će se uzdati. Kad govorimo o tom milosrđu, sjetimo se ponovno što je Božje milosrđe značilo za Izrael u vrijeme kada se desetoplemenski dio Izraela odcijepio od Jude tj. od Jeruzalema i njegovog hrama. Prorok Hošea je dao zapisati Jehovine riječi kad je On rekao: 

"… jer neću više biti milostiv domu Izraelovu, nego ću ih otjerati [ukinuti sasvim DK]. Ali domu Judinu bit ću milostiv." (Ho 1:6,7)

Božje milosrđe je omogućilo da (desetoplemenski) Izrael, koji je bio porobljen i opustošen po Asircima, i dalje postoji kroz dom Judin kojemu su se pridružili vjerni Izraelci iz tih deset plemena tako da je svih dvanaest plemena i dalje bilo pod jednom upravom. Zato je Hošea u nastavku zapisao: 

"Sabrat će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi i ujedinit će se, te će postavit sebi jednog poglavara …" (Ho 1:11)

Prema tome, kad Pavle spominje Božje milosrđe, onda ukazuje da je ono vjernom ostatku Izraela u prvom stoljeću također omogućilo da nastavi svoju ulogu koja je oduzeta nevjernim Izraelcima. Oni su trebali u svoje vrijeme ispuniti jedan važan aspekt Abrahamovog saveza, a to je da postanu temelj novog naroda preko kojeg će se blagosloviti svi ostali narodi. Kad je Jehova rekao Abrahamu da će se preko njegovog “potomstva blagoslovit svi narodi na zemlji“, onda se može reći da se to proročanstvo ispunilo u skladu sa onim što je rekao preko proroka Izaije, naime da je to “potomstvo izveo iz Jakova i Jude“ kao svoje ‘izabranike’ (1.Mo 22:16-18; Iz 65:9). To izabrano potomstvo je trebalo ispunili svoju ulogu pa je Bog s njima preko Isusa sklopio još jedan savez.

Da li je onda Bog u 1. stoljeću trebao odbaciti svoj narod Izrael, samo zato što su većina njih otvrdnuli u svojim srcima? Očito ne. Da je Bog to učinio onda bi zakazala njegova riječ. Biblija stoga kaže: 

"No to [što je većina Izraelaca odbačena i što je odbačen dom obožavanja] ne znači da je Božja riječ zakazala. Jer nisu (pravi) Izrael svi koji potječu od Izraela. I nisu svi djeca Abrahamova samim time što su potomstvo njegovo…" (Ri 9:6; vidi Mt 3:9,10; Iv 8:39-44)

Kao što vidimo, Izrael s kojim je Bog ostvarivao svoju volju, nisu sačinjavali svi Izraelci nego samo priznata djeca Abrahamova. Jehova je odbacio zemaljsku upravu Jeruzalema i prekinuo veze s njima. Također je odbacio onu Izraelovu ‘djecu’ koji su odbacili živjeti po uvjetima novog saveza. Njima je oduzeo pravo da budu nasljednici Božjeg kraljevstva. Pravo na kraljevstvo i sve njegove blagoslove Bog je zadržao za one vjerne Izraelce koji su postali članovi izabranog ‘malog stada’. Tako Božja namjera u vezi prirodnog Izraela nije zakazala. Za njih i sve ostale narode je pripremio “novi Jeruzalem“ – grad preko kojega će Jehova ponovno “prebivati s ljudima“ (Ot 21:2,3; Heb 12:22).

Da bi spasio Izrael, Bog je u tu svrhu preko Ivana Krstitelja uveo krštenje u vodi zbog obraćenja kojeg je kasnije među Židovima provodio i sam Isus. Nakon Isusove smrti Izrael je dobio još jednu priliku koju Petar ovako objašnjava: 

"Njega [Isusa] je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da bi se Izrael mogao pokajati i dobiti oproštenje grijeha." (Dj 5:31; vidi Mt 1:21; 2:6)

Kad Petar ovdje spominje kako bi se ‘Izrael’ mogao pokajati na temelju vjere u Isusa Krista onda očito misli da je nevjerni Izrael kojega je Bog napustio i dalje u mogućnosti da dobije oproštenje grijeha. Stoga sve do današnjeg dana prirodni Izraelci koji još nisu pokazali vjeru u Isusa, stoje u Božjoj milosti. Neki od njih će vjerojatno prihvatiti Krista prije njegovog dolaska u slavi, dok će svi ostali koji su u međuvremenu umrli imati tu priliku nakon uskrsnuća.

Bog je između Izraelaca uvijek pa i u prvom stoljeću izabirao one na koje se mogao osloniti kako bi ispunio svoje obećanje. Oni su bili onaj istinski ’Izrael’, a živjeli su zajedno sa svojom tjelesnom braćom koja nisu zaslužili da ih se zove Abrahamovom djecom. Apostoli su u početku nastojali što više djelovati u tom pravcu da među svojom tjelesnom braćom nađu one koji će slijediti Isusa kako bi pomoću njih obnovili teokratsko uređenje na zemlji. Čak su odlazili u druge zemlje gdje su postojale židovske zajednice u dijaspori kako bi im objavili dobru vijest. To obnovljeno uređenje Božje skupštine je u točno određeno vrijeme počelo rasti od njih, kojih je u početku bilo jako malo, ali ipak dovoljno da od ‘malog postane tisuća i od neznatnoga silan narod’ (Iza 60:21,22; Dj 2:41; 4:4). Brojnost i silu tom narodu su kasnije dali ljudi iz neznabožačkih naroda koji su se sve većem broju do današnjih dana pridruživali toj maloj Skupštini zvanoj 'Izrael Božji'.

Jehova je kroz cijelu povijest svog izabranog naroda uvijek ostavljao sebi ‘potomstvo’ koje se sastojalo od onih Izraelaca koji su bili odani njemu i njegovom Zakonu tj. one koji su ga obožavali na prihvatljiv način (Ri 9:2-5). Iako je prorekao da će ih ‘ostati malo’ zbog neposlušnosti većine, nikad nije rekao da će ih sasvim istrijebiti kao neke druge narode (5.Mo 28:62). Npr. Jehova je 609.g. pr.n.e. odbacio većinu Izraelaca, dok je nakon 70 godina od ’malog ostatka’ ponovno organizirao narod za svoje ime. Pavle stoga citira Izaiju koji je napisao: 

"Ako bi sinova Izraelovih brojem bilo i kao pijeska morskog, samo će se ostatak spasiti." (...). "Da nam Jehova nad vojskama nije ostavio potomstva, bili bismo kao Sodoma, bili bismo nalik Gomori." (Ri 9:27-29; vidi Iza 65:9-12)

Sa preživjelima i povratnicima je ponovno sklopio savez: 

"I sklopit ću s [preostalim Izraelcima] savez mira. Bit će to trajan  savez s njima. Utvrdit ću ih u zemlji njihovoj i umnožit ću ih…" (Eze 37:26)

Ovo se odnosi samo na prirodni Izrael. Iako oni sačinjavaju i duhovni Izrael u koji se asimiliraju svi narodi, samo se oni kao prirodni Izraelci mogu vratiti u svoju zemlju gdje će biti ponovno utvrđeni. Kao što smo već vidjeli, u 1.stoljeću je situacija bila slična kao i vrijeme izgnanstva, jer je Pavle rekao.

"Tako se dakle i u sadašnje vrijeme pojavio ostatak izabran nezasluženom dobrotom." (Ri 11:5)

Jehova je i tada obratio pažnju malom ‘ostatku’ Židova koje je namjeravao upotrijebiti u svom naumu da ponovno organizira sebi ‘sveti narod’ u kojem će se Židovima moći pridružiti obraćenici iz drugih naroda sa puno većim pravima nego su ih imali za vrijeme starog saveza. Tako se ispunilo proročanstvo koje je citirao Jakov rekavši: 

"Ljudi braćo, poslušajte me. Šimun je potanko iznio kako je Bog [nakon Židova] prvi put pogledao na [druge narode]  da iz njih uzme narod za svoje ime. S tim su u skladu riječi Proroka, kao što je napisano: ’Nakon toga vratit ću se i opet izgraditi palu sjenicu Davidovu. Ruševine ću njezine opet izgraditi i opet ću je podignuti, da preostali ljudi [od Židova] usrdno potraže Jehovu, zajedno s ljudima iz svih naroda, s onima koji nose ime moje…" (Dj 15:13-17; Ri 9:24; vidi Za 2:11)

Vidimo da Bog nije odbacio svoj ‘tor’ sastavljen od Židova, nego ga je ‘opet izgradio’ na način da je ‘palu Davidovu sjenicu’ ponovno utvrdio na Abrahamskom savezu i savezu sklopljenim s Davidom, kako bi najprije ‘preostali’ Židovi, a potom i drugi ljudi (‘druge ovce’) kao prozeliti iz drugih naroda tražili Jehovu.

Izabrani Izraelci su postali pravi temelj i građevina obnovljene Božje skupštine nazvane ‘Izrael’. Prije nego su se na prirodnom Izraelu trebala ispuniti sva Božja obećanja, duhovni Izrael, u kojem su oni tvorili temelje je trebao rasti. To je učinio tako što su se njima trebali pridružiti tuđinci i stranci kao ‘druge ovce’ iz drugih ‘torova’, a koji su svojim duhovnim rođenjem postali priznati članovi duhovnog Izraela. Ako je Ivan Krstitelj rekao da Bog može sebi od kamenja načiniti Abrahamovu djecu, s tim je samo nagovijestio da Bog može u Abrahamovo potomstvo ubrojiti i one ljude koji nisu rođeni kao tjelesni potomci Abrahamove loze (Mt 3:8,9). 

‘Pravi Izraelci’ su se morali prepoznati po svojoj vjeri u Boga i njegovog Sina (Iv 1:47). I zato su oni kao izabrano ‘malo stado’ dobili ono što je nevjerni većinski Izrael usrdno tražio i nije dobio (Ri 11:7). Dobili su priliku da se na njima kao izdvojenoj maloj grupi ispune određeni aspekti Božjeg nauma. Ostali Izraelci, iako su bili od Abrahamovog potomstva, su odbačeni zajedno sa židovskim religioznim sustavom koji je ispunio, a zatim izgubio svoju svrhu. Znači, umjesto da Bog odbaci svoj narod Izrael i svoj ‘tor’, On je odbacio one Izraelce koji se više nisu mogli ubrajati u Abrahamovu zakonitu djecu jer su bili robovi grijeha (Ga 4:25,26,29-31; Iv 8.31-37,44). Pravi duhovni ’Izrael’ je i dalje ostao postojati. U njegovom ‘toru’ je tada bio sakupljen mali broj vjernih Židova koji su slijedili Isusa, svog Pastira. Upravo njima je Isus rekao ohrabrujuće riječi: 

"Ne boj se ’malo stado’, jer je volja Oca vašega dati vam kraljevstvo." (Lk.12:32)

Kao što smo vidjeli, to kraljevstvo je bilo uzeto od velike većine Izraelaca i njihovih vođa te je dano ‘izabranima’, odnosno ‘narodu koji donosi prave plodove’ (Ri 11:7; Mt 21:43).