Article Index

Druge ovce

Mali ostatak Izraelaca je imao prednost da ‘prvi’ budu ubrojeni u novu naciju ‘Izrael’ (Ri 11:1,2). Oni su stoga ‘prve ovce’ (‘prvine’) koje su dovedene u Božji očišćeni ‘tor’. Zato je Isus u skladu s Božjom voljom ‘naj-prije’ bio poslan izgubljenim ‘ovcama’ doma Izraelovog (Mt 15:24; 10:5,6; Jk 1:1,18). Između njih je pozivao sve koji su trebali uči u novi savez, a one ‘ovce’ koji su se odazvali nazvao je ‘malim stadom’ i od njih stvorio novi narod ‘Izrael’. Tako su Židovi ipak odigrali značajnu ulogu koja im je bila povjerena od Boga. Oni su trebali u tom značajnom vremenu pred svim narodima dati svjedočanstvo za Jehovu. Zato je jednom prilikom rekao jednoj Samarićanki: 
 
"... mi [Židovi] štujemo ono što poznamo, jer spasenje dolazi od Židova." (Iv 4:22)
 
Od vjernih Židova je Isus formirao ‘narod’, čiji su evanđelizatori bili poslani u svijet da propovijedaju pokajanje i spasenje, najprije rasijanim Izraelcima, a zatim i svim drugim narodima. Zanimljivo je da su na Pedesetnicu " u Jeruzalemu boravili bogobojazni Židovi iz svakog naroda pod nebom" (Dj 2:5-11). Kad su se oni vratili među neznabožački narod gdje su živjeli, onda se moglo ispuniti proročanstvo da će ‘deset ljudi iz svih jezika narodnih hvatali jednog Židova za skut govoreći: ‘Idemo s vama, jer smo čuli da je Bog s vama’" (Za 8:23; 2:11; Jak 1:1,18; Iv 11:50-52). Tako se počeo širiti novi narod Izrael na temeljima vjere u Krista (kršćanstvo).

Kad je Isus Krist govorio o svojim ‘ovcama’, onda je iz konteksta Ivanovog evanđelja lako zaključiti da je isključivo govorio o vjernim Židovima. Židovskim kršćanima je bilo jasno da je Bog njima ‘prvo poklonio pažnju’ (Iv 10:4,8,15; Ri 11:1,2; Dj 3:25,26). Zatim je Isus u nastavku rekao nešto novo: 

"Imam i druge ovce koje nisu iz ovog [Božjeg] tora. Moram i njih dovesti…" (Iv 10:16; vidi Ef 2:17,18)

To je bila ‘sveta tajna’ koju je Isus tada obznanio, čime je otkrio da će ‘mnogi iz drugih naroda’ ući u ‘Božje (tj. nebesko) kraljevstvo’ (Ef 3:4-6; Mt 8:11,12). Apostoli su stoga znali da su ‘drugi narodi’ te ’druge ovce’ koje su trebale doći u ‘Božji tor’ u njihovo vrijeme (Da 9:27). Za razliku od drugih kršćanskih zajednica Jehovini svjedoci tumače da se pojam ‘druge ovce’ ne odnosi na ne-židovske kršćane. To je objašnjeno na slijedeći način:

“Nakon što je u Ivanu 10:7-15 spomenuo jedan ovčinjak, Isus je uveo na scenu jednu drugu grupu, rekavši: ”I druge ovce imam koje nisu iz ovoga tora, i one mi valja dovesti; i čut će glas moj, i biće jedno stado i jedan pastir“ (Ivan 10:16). Tko su te ”druge ovce“?

Komentatori nazovikršćanstva općenito zastupaju gledište da su ove druge ovce ne-židovski kršćani a ovce u ranije spomenutom ovčinjaku Židovi, oni koji su bili pod savezom Zakona, te da obje grupe idu na nebo. (...). Kad dakle čitamo Isusovu usporedbu o njemu kao o Vrsnom Pastiru koji svoju dušu polaže za svoje ovce, bilo bi pogrešno iz razmatranja isključiti većinu onih koje Isus dovodi pod svoju brigu punu ljubavi, one koji će postati zemaljski podanici njegovog nebeskog Kraljevstva (Ivan 3:16).

Već 1884, Stražarska kula je identificirala druge ovce kao osobe koje će dobiti priliku da žive ovdje na Zemlji pod okolnostima kojima će se ispuniti Božji prvobitni naum. Ti su rani Istraživači Biblije shvatili da će neki od ovih drugih ovaca biti oni koji su živjeli i umrli prije Isusove zemaljske službe. Međutim, neke pojedinosti nisu ispravno razumjeli. Naprimjer, mislili su da će sakupljanje drugih ovaca uslijediti nakon što svi pomazanici prime svoju nebesku nagradu. Ipak, jasno su shvatili da druge ovce nisu samo ne-židovski kršćani. Prilika postati jednom od drugih ovaca otvorena je kako Židovima tako i ne-Židovima, ljudima svih nacija i rasa. (usporedi Djela apostolska 10:34, 35.) (Stražarska kula, 1.2.1995. str.10,11).

Koje je od navedenih tumačenja ispravno? Watchtower je išao s pretpostavkom da nisu svi mogli ići na nebo kao što tvrde druge crkve, pa je po tom pitanju samo 'malo stado' smjestio na nebo, dok je druge ovce smjestio na zemlju. Na prvi pogled to se uklapalo samo u njihovo tumačenje o nebeskoj i zemaljskoj klasi, ali se nije uklopilo u biblijski kontekst. U Bibliji se nigdje ne vidi da su apostoli i prvi kršćani spominjali nebo i zemlju kao dva odredišta za život i službu, ali su zato spominjali dvije grupe ljudi:

  1. Židove kao izabrani Božji narod 
  2. ne-Židove tj. ljude iz drugih naroda

Isus je i ovu drugu grupu trebao dovesti k Bogu, kako bi s Židovima bili u jednom toru. Jehova nikad nije u svom narodu imao dva ‘tora’, jedan za Levite i svećenike (koji su tvorili 'nebo'), a drugi za ostale pripadnike Izraelske zajednice (koji su tvorili 'zemlju'). ‘Tor’ je bio jedan, a Leviti i svećenici su se kao pastiri brinuli oko tog ‘tora’. Zato ni Isus nikad nije govorio o dva različita ‘tora’ – malom i velikom, ili o nebeskom i zemaljskom, već je govorio o jednom ‘toru’ u koji će se skupljati svi njegovi učenici. Zato je Isus, imajući u mislima jedan ‘tor’ kao jednu teokratsku tvorevinu u koju se već skupljao mali ostatak Židova, rekao: 

"Imam i druge ovce, koji nisu iz ovog tora. Moram i njih dovesti [u ovaj tor] i one će slušati glas moj, pa će sve [te dvije grupe – Židovi i nežidovi] biti jedno stado s jednim pastirom" (Iv 10:16; Dj 18:6,9,10).

Watchtower ove Isusove riječi pogrešno interpretira i tumači pa tvrdi slijedeće:

"Isus je govorio o "drugim ovcama“ koje neće biti iz istog "tora“ kao „malo stado“ njegovih pomazanih sljedbenika“ (...) (Stražarska kula, 15.3.2010 str.26).

Kad Isus kaže da druge ovce “nisu iz ovoga tora“, on ostavlja mogućnost da one jednog dana budu u njemu. No, Watchtower je s svojim drugačijim izrazom: “neće biti iz ovoga tora“, potpuno zatvorio tu mogućnost pa je njihovo tumačenje prošlo samo kod onih koji ne ispituju njihove izjave.

Kad čitamo i razmatramo kontekst Isusovih riječi u cijelom 10. poglavlju Ivanovog evanđelja, lako ćemo zapaziti ono što su mogli razumjeti Ivan i ostali Isusovi učenici. U prvih 15 stavaka Isus govori o ‘lažnim pastirima’ koji su se pokušali predstaviti kao Mesije i izbavitelji Božjeg naroda Izraela. Za razliku od njih, on je bio poslan od Boga "izgubljenim ovcama doma Izraelovog" s jasnim obilježjima Božjeg duha što su prepoznali samo malobrojni Židovi (Mt 2:6; Lk 19:10). Odmah nakon što ih opisuje kao ‘ovce’ kojima je bio poslan, on im obraća pažnju na još jednu zadaću koju je trebao izvršiti kako bi ispunio proročanstva u koja su uključeni i ljudi iz drugih naroda, odnosno ‘druge ovce’. Prema Isusovim riječima ‘druge ovce’ u to vrijeme ‘nisu bile’ punopravni dio tog postojećeg tora, ali su uskoro trebale dobiti tu mogućnost i ući u njega.

Prema tome, Isus nije rekao da one ‘neće biti’ dio tog tora, nego da one tada ‘nisu bile’ iz istog tora u kojem su bili Židovi. To je bila činjenica o kojoj je Isus govorio i koju su Židovi dobro poznavali. No, ono što Židovi nisu znali je to da će Isus te ‘druge ovce’ dovesti kako bi i jedni i drugi tvorili ‘jedno stado’. U skladu s tim razumijevanjem apostoli nikad nisu pitali tko su ‘druge ovce’ i kada će se njima obratiti pažnja (Ef 2:11-18). Oni su ‘druge ovce’ pozivali u svoje vrijeme čime su ispunili zadatak kojeg im je Isus zapovjedio (Mt 28:19,20; Dj 1:8). Da se ‘druge ovce’ nisu zajedno s njima nalazili u jednom toru, onda apostoli sigurno ne bi mogli govoriti da se u njihovo vrijeme približio kraj ovog zlog poretka (Ri 13:11,12; 1.Ko 7:29a; 1.So 4:15; 1.Pe 4:7,13; He 10:25; 36,37). Druge ovce su trebale biti zajedno s njima kako bi zajedno dočekali Isusov povratak, pa se nikako ne može prihvatiti tvrdnja Watchtowera da su se ‘druge ovce’ pojavile tek u 20. stoljeću.

Apostol Pavle je znao o čemu je Isus govorio te je umjesto Isusovog izraza ‘druge ovce’, koristio izraze: ‘ljudi iz drugih naroda’ i ‘drugi narodi’ (Ga 3:8,14; Ri 11:13). No, nikad nije za pojedine kršćane koristio izraz ‘zemaljska klasa’ ili ‘kršćani s drugom nadom’, a samim tim za nikoga nije koristio izraz ‘nebeska klasa’ ili ‘kršćani s nebeskom nadom’. Takvi pojmovi su bili nepoznati prvim kršćanima. Njih koristi samo zajednica Jehovinih svjedoka kako bi na njima održala svoju ekskluzivnost (posebnost, isključivost). Pavle je objasnio ono što je bilo unaprijed prorečeno za Isusa, 

"da će Krist trpjeti i da će, (…) objaviti svjetlo i (1) ovom narodu [Židovima] i (2) neznabošcima." (Dj 26:22,23; Ri 11:7,13)

S tim zadatkom se trebalo ispuniti proročanstvo gdje Jehova u ime svog Pomazanika kaže: 

"A tuđince [pridružene ovce] koji su pristali uz Jehovu da mu služe i da ljube ime Jehovino i da mu budu sluge (…), i njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveselit ću ih u svojem domu molitve.(…) Jer dom će se moj zvati dom molitve za sve narode." (Iz 56:6,7)

Jehova ovdje kaže da će On ‘dovesti tuđince’ ili 'ovce' iz drugih naroda. On ih je u biti doveo na način da je taj zadatak povjerio svom zemaljskom Sinu Isusu kao svom izaslaniku.  Zato je Isus u skladu s tim proročanstvom rekao da on mora ‘dovesti druge ovce’ u Božji ‘tor’ kako bi se ispunile gornje proročanske riječi. No kako je to mogao učiniti kad nije bio poslan da im osobno i izravno propovijeda?

Budući da nije poslan u svijet da im osobno propovijeda, onda je on, među te ‘druge ovce’, poslao svoje apostole i evanđelizatore koji su bili izaslanici umjesto njega (2.Ko 5:20; Ef 2:17; 6:20). Oni su imali njegovo izravno vodstvo s neba. ‘Ovce’ iz drugih ‘torova’ su otprije bili poznati kao ‘tuđini’ - prozeliti koji su se pridruživali Božjem narodu (1.Kr 8:41). Prvi koji su se odazvali ‘između neznabožaca’ su bili upravo prozeliti. Uskoro su se i ostali iz svih naroda počeli odazivati na dobru vijest (Dj 8:27-38; Ri 9:24). Apostoli su zajedno sa drugim imenovanim muževima duhovno brinuli i vodili to zemaljsko društvo koje se pridruživalo ‘malom stadu’. Neki pripadnici ‘malog stada’ su poslani u svijet kako bi se u Božju skupštinu sabrale poželjne stvari iz svih ostalih naroda. Pogledajmo što o tome piše u knjizi "Izaijino proročanstvo": 

"U skladu s tim obećanjem [danog Abrahamu] malobrojni ostatak prirodnih Izraelaca koji su prihvatili Mesiju otišao je u mnoge narode i propovijedao im dobru vijest o Kristu…" (2.svezak, str. 302)

Točno je to da nisu svi židovski kršćani bili pozvani da budu propovjednici, ali se ipak može reći da je preko svojih ovlaštenih evanđelizatora taj ‘malobrojni ostatak’ ili ‘malo stado’ Izraelaca počeo objavljivati dobru vijest po svim narodima (Hg 2:5-7; Mt 28:19,20). Preko njih se trebalo u ‘tor’ dovoditi ‘druge ovce’. Tako se vremenom počelo sakupljati ’veliko mnoštvo’ iz svih naroda kojeg je apostol Ivan vidio u svojoj viziji (Ot 7:9). U točno određeno vrijeme su se ‘malom stadu’ Židova počeli pridruživati ‘ljudi iz drugih naroda’. Njih je kao ‘drugu’ grupu ‘ovaca’ trebalo dovesti u ‘tor’ kako bi sa židovskim kršćanima tvorili ‘jedno stado pod jednim pastirom’.

Isus je spomenuo ‘druge ovce’ kao osobe koje nisu iz Židovskog ‘tora’, jer su se nalazile u drugim ‘torovima’. Ti ‘torovi’ su bili organizirani od strane ovog svijeta u kojima su mnogi ljudi iskrena srca robovali lažnim bogovima svojih naroda (vidi Jr 25:34-37). Iako su bili ‘tuđinci’ ipak su u Božjim očima bili ‘ovce’ koje je trebalo ‘dovesti’ jer iskreno traže Boga. Poznato je da su tuđinci bili drugorazredni narod u vrijeme dok je Mojsijev zakon bio na snazi. No, ukidanjem tog Zakona, tuđinci bivaju izjednačeni s Židovima. Zato tuđinac nakon što je pristao uz Jehovu nije trebao govoriti da će ga "Jehova odvojiti od naroda (tora) svojega" (Iz 56:3). Tuđinci ili ‘druge ovce’ se nisu trebali bojati da će biti odvojeni u drugi tor ili da će biti drugorazredna klasa, odnosno ljudi bez svog identiteta, jer ih je Bog trebao smatrati ’svojim narodom’. U proročanstvu se za one koji ’nisu Božji narod’ (koji nisu iz Božjeg tora) govorilo da će se nazivati ’sinovima Boga živoga’ (Ho 1:10; Ri 9:25,26). Zato se nije ni moglo očekivati stvaranje dva različita tora za dvije različite grupe ovaca. No, Watchtower je upravo to učinio kod svog tumačenja po kojem postoje dva tora za dvoje grupe ovaca.

Ljude iz neznabožačkih naroda je trebalo izbaviti iz ‘torova’ ovog svijeta u kojem Sotona drži ljude u zarobljeništvu krivih religija. Židovi su bili u prednosti jer su se već nalazili u Božjem ‘toru’ kojeg je Isus očistio od nevjernika. No, i među ‘neznabošcima’ je bilo onih ljudi čista srca koji su tražili Boga. Isus je dao život i za njih pa je svoje učenike poslao njima u svoje ime kako bi ih doveo u zajedništvo s Bogom. U početku je to naročito činio preko apostola Pavla. Prilikom propovijedanja u Korintu gdje su osim Židova živjeli i ljudi iz drugih naroda, Pavle je naglasio da ide propovijedati neznabošcima. Kad su mnogi Korinčani, među kojima je bilo dosta nežidova, počeli vjerovati i krstili se, noću je Isus u viziji rekao Pavlu: 

"…’Ne boj se, nego nastavi govoriti i nemoj šutjeti; (…) jer imam mnogo naroda u ovom gradu’ [‘imam druge ovce i njih moram dovesti’]. Tako se zadržao ondje godinu i šest mjeseci, naučavajući među njima Božju riječ." (Dj 18:6-11; Iv 10:16).

Ovdje sam namjerno ubacio slične Isusove riječi iz Ivana 10:16, jer je Isus, kao što je bio unaprijed rekao, trebao ‘dovoditi u Božji tor druge narode’, odnosno ‘druge ovce’ koje su živjele u Korintu zajedno sa Židovima. Da bi ispunio taj zadatak Isus je očito (preko anđela) bio u kontaktu s apostolom Pavlom dok se dobra vijest u to vrijeme propovijedala ljudima iz neznabožačkih naroda. Isus se tako u viziji objavio apostolu Pavlu i rekao mu:

"Idi, jer te šaljem k narodima koji su daleko." (Dj 22:21)

Ovdje se ne misli na narode koji su kilometrima daleko jer bi onda Pavle preskočio one susjedne narode. Biti 'daleko' označava udaljenost od Boga tj. one koji nisu u savezu s njim. Židovi su zbog svog saveza s Bogom bili blizu Boga.

Prema tome, kad je Isus spomenu ‘druge ovce’, tj. 'narode koji su daleko', apostoli su znali da su u Božjem ‘toru’ vrata uvijek bila otvorena za ‘strance’ kao drugorazredne ‘ovce’ tj. za prozelite koji su prihvaćali obožavanje Jehove. No tada još nisu znali da će ‘druge ovce’ biti u mnogim stvarima izjednačeni s prirodnim Židovima u novoj skupštini (Dj 14:27; Ga 3:28,29; Ef 2:18). Pavle je to dobro razumio jer je kao Židov bio osobno uključen u taj zadatak. Zato je često znao reći da je dobra vijest bila dana na spasenje "svakome tko vjeruje, najprije Židovu, a onda i Grku" tj. ostalim izvan Židovske zajednice koji su govorili grčki (Ri 1:16; 2;9,10). Tako je i on prirodne Židove stavio u onu grupu koja je prva bila pozvana, te se stoga oni mogu nazvati ‘prve ovce’.

Apostol Petar je na dan izlijevanja svetog duha rekao okupljenim Židovima (Dj 2:39):

"Jer to je obećanje dano:

  1. vama [Židovima] i djeci vašoj i
  2. svima onima [iz drugih naroda] koji su daleko, koliko ih god Jehova, Bog naš, pozove sebi."

Tu drugu ulogu je u velikoj mjeri ispunio apostol Pavle. Jednom prilikom je napisao: 

"Ali vi [ljudi iz naroda] koji ste nekada bili daleko od Boga, sada ste u zajedništvu s Kristom Isusom došli blizu Boga po Kristovoj krvi. Jer on je mir naš, on koji je od dvije skupine [prve i druge ovce] načinio jednu [jedno stado] i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao." (Ef 2:13,14)

Tako se ispunilo proročanstvo koje je citirao Pavle rekavši da je Krist postao sluga obrezanih da potvrdi obećanja koja je Bog dao njihovim praocima...

"... kako bi narodi slavili Boga zbog njegova milosrđa. Kao što je napisano: ’(…) Veselite se narodi s narodom njegovim.’" (Ri 15:8-10; vidi Dj 15:13-18; Ri 15:27)

Od osnivanja kršćanske skupštine, ‘tuđinci’ (pripadnici drugih naroda) su dobili prednost koju nisu mogli imati po Mojsijevom zakonu na način da su 'po krvi Kristovoj' ušli u savez s Bogom. Stoga je apostol Pavle tim ‘drugim ovcama’ rekao: 

"Stoga imajte na umu da ste po tijelu prije bili neznabošci, (…) da ste u to vrijeme bili bez Krista, otuđeni (daleko) od izraelske zajednice i tuđinci za koje nisu vrijedili savezi obećanja, bili ste bez nade i bez Boga u svijetu (…). Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih (Izraela Božjeg) i Božji ukućani." (Ef 2:11,12,19)

Vidljivo je da se pojam ‘tuđinci’ odnosi na ne-Židove po tijelu koji su do tada bili otuđeni od izraelske zajednice. Od tada Židovski kršćani nisu trebali nikoga gledati kao stranca jer su kršćani iz drugih naroda obrezanjem srca postajali pripadnici ’Izraela Božjeg’. Da bi kršćanski Židovi po tijelu mogli razumjeti Božji naum sa ‘drugim narodima’, odnosno sa ‘drugim ovcama’, onda je razumljivo da je Bog u Hebrejskim spisima dao zapisati proročanstva koja su govorila o ’tuđincima’ ili ’strancima’ po tijelu. I kad su ‘drugi narodi’ u prvom stoljeću ušli u savez s Bogom i bili izjednačeni s izabranim prirodnim Židovima, oni su i dalje ostali stranci po tijelu u odnosu na Židove po tijelu. Međutim, od tada oni više nisu stranci po duhu, nego braća, tako da se pojam ‘stranac’ ili ‘tuđinac’ više nije trebao koristiti jer su svi bili izjednačeni pred Bogom. S druge strane zajednica Jehovinih svjedoka te pojmove i dalje koristi u simboličnom smislu kako bi na svoj način opisala ‘druge ovce’ kao zemaljsku klasu kršćana, što se nikako ne poklapa sa hebrejskim proročanstvima. Kao što smo vidjeli ti izrazi se vežu za one koji su otuđeni (daleko) od Krista, koji su bez nade i bez Boga.

Treba zapaziti i to da su se Izaijina proročanstva o ‘tuđincima’ ispunila u prvom stoljeću tako da su židovskim kršćanima pomogla da prihvate ljude iz ‘drugih naroda’ kao svoju duhovnu braću. Zato, kad mi čitamo Hebrejske spise, onda ih također moramo promatrati iz kuta gledanja iz kojeg su ih promatrali apostoli i drugi kršćanski Židovi. U tome nam pomažu i kršćanski pisci koji ističu kako su se sva ta proročanstva o ‘tuđincima’ ili ‘drugim ovcama’ ispunjavala u njihovo vrijeme (Dj 13:43). U prvom se stoljeću tako ispunilo ono što je prorekao Izaija: 

"Narodi će ići k svjetlosti tvojoj i kaljevi k sjaju kojim sjaš. I tuđinci će graditi zidove tvoje (…). "Stranci će doći i pasti stada vaša, i tuđinci će vam biti ratari i vinogradari. A vas će se zvati svećenicima Jehovinim (svetima), slugama Boga našega vas će se nazivati…"  (Iz 60:3,10; 61:5,6)

U skladu s tim proročanstvom, apostol Pavle se obraća Židovima i kaže: 

"… evo, odlazimo neznabošcima. Jer ovako nam je zapovjedio Jehova: ’Postavio sam te za svijetlo narodima, da budeš spasenje do kraja zemlje.’" (Dj 13:46,47)

Iako je Bog Postavio Isusa za svjetlo narodima, Pavle koristi ovo proročanstvo kako bi ukazao da su on i drugi apostoli zaduženi da zastupaju Krista i njegovu riječ (svjetlo). Iz ove povezanosti vidimo da su tjelesni Židovi imali tu prednost da ih prve obasja svjetlo preko Isusa koji je kao ’otkupitelj došao Sionu i onima u Izraelu koji se od prijestupa odvraćaju’.

"‘Ovo je savez moj s njima’, kaže Jehova: ‘Duh moj koji je na tebi, i riječi moje koja sam stavio u usta tvoja, neće se uzeti od usta tvojih, niti od usta potomstva tvojega, niti od usta potomaka potomstva tvojega’ …" (Iz 59:20,21)

Ove su se riječi ispunile na samom Isusu, drugom Adamu (koji se zove 'Otac vječni'), koji je dobio jamstvo da će ’vidjeti potomstvo’ (Iz 9:6; 53:10; Iv 1:18; 7:16). U skladu s tim, njegovi prvi učenici su prirodni Židovi koji su se obratili od svojih grijeha. Oni su postali Isusovo potomstvo u prvom koljenu. Preko njih je svjetlo trebalo obasjati sve narode kao strance i tuđince koji su tako postali ‘potomci Isusovih potomaka’. Svi ljudi iz ‘drugih naroda’ koji su prihvatili Krista, bez obzira na svoje nacionalno porijeklo, mogli su biti ubrojeni u obiteljsko stablo koje je imalo korijene u Abrahamskom savezu. Budući da je Isus Abrahamov ‘Gospodin’, onda svi oni koji postaju Abrahamovo ‘potomstvo’ postaju Kristovi ‘potomci’ i ‘djeca Božja’ (Iv 8:58; Lk 20:41-43). Bog je u staro doba obećao Abrahamu: 

"I preko potomstva tvojega blagoslovit će se svi narodi na zemlji…" (1.Mo 22:18)

U skladu s tim obećanjem malobrojni ostatak Izraelaca koji se obratio od svojih grijeha i prihvatio Mesiju kao obećanog ‘potomka’ je postavio temelje vjere u Krista. Time su ulaskom u novi savez s Jehovom postali prvine tj. prvi duhom rođeni potomci Isusa Krista. Neki od njih su poslani u mnoge narode kako bi im donosili svjetlo i propovijedali dobru vijest o Kristu, izbavitelju. Tako su mnoge ‘ovce’ iz drugih naroda postali dio zajednice ‘pravih Izraelaca’ kao njihovi duhovni potomci (Iv 1:47).

Židove je obasjalo svjetlo koje su ‘drugi narodi’ mogli vidjeti. Tako su narodi došli k vidjelu njihovom i k svjetlosti kojom ih je obasjao Jehova preko Krista. Kad su u taj savez ulazili tjelesni stranci i tuđinci, postajali su pripadnici Izraela Božjeg kao dio Jehovinog ’svetog naroda’, čiji je zadatak bio da riječima i djelima ‘objavljuju vrline onoga koji ih je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo’ (1 Pe.2:9; Ga 3:7-9,14,26-29). Od tada, oni koji su nekad bili ‘tuđinci’ po tijelu, postaju duhovni ‘Židovi’, a time zajedno sa tjelesnim Židovima dobivaju obećanje da će dobiti u nasljedstvo obećanu ‘zemlju’ u kojoj će prebivati pravednost. Na takav su način, ‘tuđinci’ ili ‘stranci’ po tijelu, a koji su postali duhovni Židovi, imali prednost da sudjeluju u duhovnoj izgradnji kršćanske skupštine kao simbolični pastiri, ratari i vinogradari. U duhovnom smislu, oni nisu više bili tuđinci jer im je Pavle rekao: 

"Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani." (Ef 2:19)

Nekadašnji ‘tuđinci’ su tako postali punopravni članovi Izraela Božjeg. To je Pavle mogao najbolje razumjeti budući da je on kao Židov imao Rimsko državljanstvo. Iako je po porijeklu bio Židov, ali je po Rimskom zakonu bio Rimljanin i tako punopravni građanin Rima (Dj 16:37,38; 22:25-27; 23:27; 25:14-16). Na sličan način su i ljudi iz drugih naroda po Kristovom Zakonu postali sugrađani ‘svetih’ Židova i zajedno s njima postali posvećeni i punopravni članovi Božjeg kućanstva.

Nežidovski kršćani su u tjelesnom smislu i dalje bili stranci, ali su u nutrini bili ‘pravi Židovi čije je srce bilo obrezano po duhu, a ne po pisanom zakoniku’ (Ri 2:28,29). Naime, iako su prirodni Židovi bili obrezani po zakonu, Jehova je kroz povijest priznavao samo one Židove koji su bili obrezani u srcu (Jr 4:4). Ono što je prirodne Židove trebalo činiti Abrahamovim potomstvom nije bilo tjelesno obrezanje nego obrezanje srca. Zato im je Mojsije rekao: 

"... obrežite srce svoje…"(…) "I Jehova, Bog tvoj, obrezat će srce tvoje i srce potomaka tvojih da ljubiš Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom, da bi živ bio." (5.Mo 10:16; 30:6)

No, takvih Židova je uvijek bilo malo. Oni su kao pojedinci uvijek postojali unutar Izraelskog naroda i to od samog osnivanja Izraela 1513. g.pr.n.e., a od 36. g.n.e. njima su pridruženi duhovni ‘Židovi’ iz ‘drugih naroda’ kao ‘druge ovce’ koje se dovodilo u zajednički ‘tor’. Isus je, kako kaže Pavle,

“od [te] dvije skupine načinio jednu [jedno stado] i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao." (Ef 2:13,14)

S druge strane, zajednica Jehovinih svjedoka je napravila svoj pregradni zid i to jedno stado ponovno podijelila na dva tora tako što je pojmovima ‘malo stado’ i ‘druge ovce’ dala drugačije značenje. U Stražarskoj kuli od 1.2.1998. str. 19. stoji:

“Osim toga, druge ovce se drže novog saveza baš kao što su se stranci u drevno doba držali saveza Zakona. U kom smislu? Ne u tom smislu da sudjeluju u njemu, nego tako što se podvrgavaju zakonima povezanima s njim i tako što izvlače korist iz njegovih uredbi.“

Ovo ne može biti točno. Isus je uvođenjem novog saveza srušio ograničenja za strance ili druge ovce (nežidove) koja su bila na snazi po starom savezu. S druge strane, Watchtower je u taj novi savez ponovo uveo ograničenja tvrdeći da 'druge ovce' kao drugorazredni vjernici ne mogu sudjelovati u savezu jer su simbolični 'stranci' u odnosu na 144000 Izraelaca. No, vidjeli smo da se izraz 'stranac' u simboličnom smislu može odnositi samo na one koji su daleko od Boga i Krista, pa samim tim nema smisla koristiti taj izraz u simboličnom smislu za prave kršćane. 

Iz ovog podrobnog i kontekstualnog razmatranja se može zaključiti da su ‘tuđinci’ ili ‘druge ovce’ kao ‘drugi narodi’ još u 1. stoljeću ušli u novi savez i da sudjeluju u njemu zajedno s židovskim kršćanima. Zato, kad razmatramo status ‘stranaca’ i ‘tuđinaca’ u Božjem naumu, možemo pogriješiti ako ih kao Watchtower smatramo drugorazrednom klasom kršćana koja se pojavila tek u 20. stoljeću. Mi ih trebamo promatrati iz perspektive prirodnih Izraelaca tako da danas ne možemo jednu grupu kršćana smatrati ‘strancima’ u odnosu na drugu grupu koja spada u duhovni Izrael. Židovski kršćani su svojim očima gledali kako se ispunjavaju mnoga proročanstva proroka Izaije, među kojima su i ta koja se odnose na ‘strance’ i ‘tuđine’ po tijelu, a koji su po Isusu ušli u savez s Bogom zajedno s Židovima. Njihova uloga je ispunjena u prvom stoljeću jer se tako u određenoj mjeri ispunilo Božje obećanje dano Abrahamu. Kad su postali dio Božje skupštine oni više nisu bili ‘stranci’. ‘Strance’ i dalje moramo u proročanstvima promatrati kao nežidove po tijelu, tj. kao ljude iz nacija ili ‘druge ovce’ koji ulaze u novi savez.

Prema tome pojmovi ’malo stado’ i ’druge ovce’ nisu ostali visjeti u zraku kao pojmovi koje apostoli i prvi kršćani nisu mogli razumjeti. Oni su imali svoju primjenu u njihovo vrijeme i mogli su se logično dokazivati iz hebrejskih pisama, kao što smo vidjeli razmatrajući mnoštvo biblijskih stavaka. Čak su Isus Krist i apostoli često citirali Izaijina proročanstva koja su se u velikoj mjeri ispunjavala upravo u njihovo vrijeme. Naime, ta proročanstva su govorila o veličanstvenoj promjeni koja se trebala desiti u vrijeme pojave Mesije i odmah nakon njegove smrti i uskrsnuća. Ako ih ne vidimo kako su se ispunjavala u prvom stoljeću nego ih jednostavno pokušavamo analizirati na osnovu postojećih krivih tumačenja, tada možemo previdjeti mnoge stvari koje su se ispunile u samim počecima obnove Božje skupštine.

Bez temeljne točne spoznaje o tim stvarima ne možemo točno razumjeti ni ono što se odvijalo u kasnijem razvoju događaja koje vode do naših dana. Upravo zato postoje odstupanja u tumačenjima koja su nam prezentirana. Nastale pogreške se osjećaju samim tim što se ne uklapaju u logični slijed događaja i u kontekst same Biblije.