Article Index

Božja kuća u novom izdanju

Bog je, kao što smo vidjeli, od onih vjernih Židova koji su se odazvali i krstili u znak pokajanja trebao stvoriti novi ‘narod’ (Lk 1:16,17). Ostale je trebalo istjerati iz Božje kuće na sličan način kao što je 740. g.pr.n.e. Bog ‘otjerao’ većinski dom Izraelov dok je malobrojnom ‘domu Judinu bio milostiv" (Ho 1:6,7). Bog je tako pomoću Isusa svoju ‘kuću’ trebao dovesti u uzvišeno duhovno stanje. Isus je preuzeo na sebe tu odgovornost za Božju kuću (He 3:5,6). Sve fizičke aspekte obožavanja trebalo je očistiti od formalnosti kako bi se Božju kuću vidjelo u pravom duhovnom svijetlu. Isus je zbog toga svoje propovijedanje usmjerio u tumačenju Božjih pravednih mjerila i načela koja su bila iznad formalnog provođenja Mojsijevog Zakona. Tako je naveo promjenu koja se trebala desiti u načinu obožavanja rekavši: 
 
"… dolazi čas i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom, jer Otac traži takve da ga štuju." (Iv 4:23)

Kad je izliven sveti duh na prve Isusove učenike, Božja skupština je bila rođena duhom i dobila duhovne temelje i zidove koju su sačinjavali oni koji su Boga obožavali duhom i istinom, a fizički hram je automatski odbačen (Iv 4:21-24). Naime, kršćani se ponovno vraćaju nebeskim stvarnostima. Vraćaju se nebeskom hramu koji je kao Božje uređenje oduvijek postojao i u skladu s tim organiziraju službe u korist izgradnje i očuvanja Božje skupštine. U nebeskom se hramu Bog nalazi u Svetinji nad svetinjama. Serafi i kerubi vrše u hramu određene svećeničke službe. Tako je stoljećima prije jedan seraf uzeo s oltara živ ugljen i očistio grijeh proroka Izaije (Iz 6:1-7). Bog je, neovisno o službama u zemaljskom hramu, mogao nekome očistiti grijehe jer je postojao nebeski hram i predskazano “Janje koje je zaklano od postanka svijeta“ (Ot 13:8). Za Boga je Kristova žrtva već bila gotova stvar i prije nego se desila u stvarnosti.

"Tako i David govori o sreći čovjeka kojega Bog smatra pravednim neovisno o njegovim djelima: ‘Sretni su oni kojima su bezakonita djela oproštena i kojima su grijesi pokriveni; sretan je čovjek kojemu Jehova ne uračunava grijeh.’" (Ri 4:6-8; Ps 32:1,2)

Zemaljski hram na gori Sion je samo bila kopija nebeskih stvarnosti. Ono što su svećenici trebali svezati ili odriješiti unutar zemaljskog hrama, bilo je ono što je u skladu s Božjim pravednim načelima bilo već svezano ili odriješeno na nebesima u nebeskom hramu. Tu njihovu ulogu i službu su preuzeli apostoli i starješine u kršćanskoj skupštini (Mt 16:19; Iv 20:21-23).

Zemaljski hram je bio izgrađen na području zemlje koje je bilo "podnožje Božjim nogama" i predstavljalo je dvorište nebeskog hrama (1.Lje 28:2; Ps 132:7). Služio je kao posrednik između ljudi i Jehove. Možemo ga usporediti s ambasadom. Ulaskom u hram, svećenici bi ulazili u područje koje pripada Jehovi i njegovim anđelima. Naime, ulazili su u svetište u kojem su na zidovima bile slike anđela, što je ukazivalo da su ulazili u nebesko područje u kojem anđeli preuzimaju svoju zastupničku ulogu. Kao što se predsjednik neke zemlje ne nalazi u ambasadi, već samo njegovi zastupnici, za pretpostaviti je da su anđeli kao Božji zastupnici bili prisutni u zemaljskom hramu i da su se tu sastajali sa svećenicima koji su zastupali narod. Bog se nikad nije osobno spuštao na zemlju da bi bio u tom hramu, ali je bio u njemu prisutan preko svojih anđeoskih zastupnika. Kad su svećenici posvećivali i čistili narod od grijeha, oni su pred Boga donosili odgovarajuće žrtve i prinose. Ako su žrtve bile oskvrnjene one nisu bile ugodne Bogu (Ml 1:6-10). Anđeli ih takve sigurno nisu prihvatili od svećenika, niti su one kao takve došle pred Boga. Tada bi pred Boga došao samo izvještaj anđela o lošem duhovnom stanju njegovog naroda (vidi 1.Mo 18:20,21).

Što se onda dogodilo prilikom izlijevanja svetog duha na malu grupu kršćana? To je bio dokaz da je Bog prihvatio i potvrdio žrtvu Isusa Krista koja je dana u korist svih koji pokazuju vjeru. Nebeski hram je bio posvećen Bogu. Vrata u njegovo zemaljsko predvorje je bilo otvoreno za sve one koji pokazuju vjeru u Isusa Krista. Apostol Petar je kao svećenik poslužio da otvori mogućnost ulaska u predvorje nebeskog hrama, najprije za Židove, a zatim i za ljude iz drugih naroda. Isus mu je rekao: 

"Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će odraz onoga što je već svezano na nebesima, i što god odriješiš na zemlji, bit će odraz onoga što je već odriješeno na nebesima." (Mt 16:19; usporedi s Iz 22:15,20-22).

To je rečeno samo njemu i nikom više tako da nitko do danas nije imao takve ovlasti. Apostol Petar je bio imenovan da surađuje s nebom i nebeskim anđelima koji su služili u nebeskom hramu. Nije trebao ići na nebo i tamo živjeti kako bi izvršio tu svoju službu u korist vjernih stvorenja, pa samim tim nikad nije ni trebao razviti nadu u nebeski život i tvrditi kako Kristovi zastupnici mogu samo s neba voditi Božji narod. Preko apostola Petra Bog je zatvorio mogućnost da Židovi svojim tjelesnim porijeklom uđu u predvorje hrama, dok je tu mogućnost otvorio samo onim malobrojnim Židovima i ‘drugim ovcama’ tj. ‘ovcama’ iz drugih naroda koji su se dali krstiti u znak pokajanja i predanja Bogu pod novim savezom. On je svojom službom samo potvrdio ono što je već bilo unaprijed pripremljeno u nebeskom svetištu. Tako su Petar, drugi apostoli i njima darovani vjerni muževi zamijenili Levitsko svećenstvo. Tada je stvoren paralelni sustav obožavanja kojeg je predvodio Isus preko svojih apostola, dok je postojeći židovski sustav ostao bez Božjeg vodstva.

Od tada više nije bio potreban hram građen rukom. S hramom su odbačene sve službe i žrtve koje su Isusovom žrtvenom smrću i prolivenom krvlju izgubile svoju privremenu ulogu. Fizički aspekti obožavanja, kojeg su do tada provodili Židovi, su umrli i kao takvi nisu više bili potrebni. Zato je Isus rekao nevjernim Židovima: "Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama" (Mt 23:38). Židovski narod više nije mogao biti dio Božjeg stada samo svojim tjelesnim rođenjem niti su njihov hram i svećenička služba mogli udovoljiti novim mjerilima obožavanja. Oni koji nisu bili rođeni duhom pod novim savezom bili su prepušteni svojoj ‘kući’ koja više nije imala Božje vodstvo. Samim tim su bili izbačeni izvan ‘tora’ tj. izvan duhovnog područja ili Božjeg podnožja pred kojim su se skupljale Božje ovce. Samo oni koji su se dali podvrgnuti ponovnom rođenju duhom, mogli su biti punopravni članovi Božjeg ‘tora’ tj. Skupštine. To je bio novi zahtjev za sve članove Božjeg naroda koji su tako ulazili u ’novi savez’ s Jehovom (Iv 1:11-13; Ga 4:30).

Kao potvrdu za to, Bog je dao da se Jeruzalem sa svojim hramom potpuno uništi od strane Rimljana 70. g.n.e. To je bio dokaz da je Bog 33. g.n.e. raspustio već postojeće uređenje ‘neba’ koje se sastojalo od klase svećenika i glavara kao najamnih pastira. To je bilo u skladu s čišćenjem ‘tora’ najprije od onih koji su kao pastiri zakazali u duhovnom vodstvu. Isus je umjesto njih između ovaca koje su se nalazili u ‘toru’, izabrao i pozvao apostole koje je u periodu svoje zemaljske službe osposobljavao i poučavao o njihovom budućem zadatku.

Apostoli i drugi vjerni nadglednici su trebali znati da ovce nisu njihove već Božje. Kao novi ‘najamni pastiri’ trebali su biti sasvim drugačiji od tadašnjih svećeničkih glavara i farizeja koje je Isus osudio. Oni vjerni muževi koji će sa apostolima sjediti na ’nebeskim mjestima’ su trebali slijediti vrsnog Pastira Isusa i učiti od njega, što je značilo da budu ponizni i odgovorni, brinući se za potrebe svake pojedine ovce, pa čak i da budu spremni dati svoj život za njih (Ef 2:6; 4:11). Kao pastiri koje je Isus pozvao i unajmio u službu, oni su trebali formirali jezgru klase 'neba', oko koje će se okupljati ovce kao klasa 'zemlje'. I jednu i drugu klasu Isus je u svoje vrijeme poučavao zahtjevima koje trebaju ispunjavati. To znači da su 'malo stado' Židova i 'druge ovce' sačinjavali jedno stado u kojem su se mogli prepoznati članovi obje klase.

Božja je ‘kuća’ kao Kristovo tijelo nakon pomazanja svetim duhom postala jedno veliko duhovno uređenje koje nije bilo ograničeno samo na Izraelsku naciju i njeno geografsko područje. Kuća je trebala zauzimati područje cijelog svijeta unutar kojeg su se trebali organizirati kršćani u mnoge zajednice ili skupštine. Skupštine su sačinjavale jedno jedinstveno Božje uređenje na zemlji koje je nadgledavao Isus – glava skupštine preko svojih nadglednika. Svi su pripadnici Božje nove skupštine postali članovi Božjeg duhovnog hrama u kojem Bog prebiva svojim duhom (Ef 2:19-22; Dj 17:24). Čak je i njihovo fizičko tijelo poput Isusovog postalo hram Božjeg svetog duha (1.Ko 3:16,17).

Božja skupština je od tada rasla i bila prepoznatljiva kao Božji narod ’Izrael’. Nju su u samom početku sačinjavali pripadnici ‘malog stada’ vjernih Židova kojima je Bog prvo poklonio pažnju. Oni su tako postali dio Božjeg očišćenog naroda preko kojih je Bog dovodio u Božju kuću pripadnike ’drugih ovaca’. Tako se ispunilo Božje obećanje po kojem je Abraham postao otac mnogim narodima koji su bili blagoslovljeni u njegovom glavnom potomku – Isusu Kristu (1.Mo 17:4; 22:18; Iz 60:1-3,5; Ri 4:16-18).