Article Index

GOSPODINOVA VEČERA


Pitanja: Koje su sličnosti i razlike između Pashe i Gospodinove večere? Zašto u Bibliji postoje različiti izvještaji oko dana Isusove posljednje večere? Tko bi trebao prisustvovati obilježavanju Kristove smrti? Kako bi trebalo obilježiti Gospodinovu večeru? Tko bi mogao biti učesnik u uzimanju simbola kruha i vina? Tko su dostojni uzvanici? Tko nije bio dostojan uzimati simbole? Što su prvi kršćani dokazivali svojim sudjelovanjem u uzimanju kruha i vina? Da li su oni time dokazivali da su pozvani a ujedno i dostojni sjediti na prijestoljima Božjeg kraljevstva? Da li bi kršćani trebali odbiti simbole kruha i vina kad mu se nude? Što je predstavljao beskvasni kruh – da li besmrtno tijelo ili smrtno tijelo? Što predstavlja nebeski kruh ili mana koja će biti ponuđena s novim vinom u Božjem kraljevstvu? Što je obrok zajedništva?


 "Činite ovo meni na spomen" 

(Luka 22:19)

Spomen na Kristovu smrt ima svoje mjesto u životu svakog kršćanina kao što je pashalna žrtva imala značajno mjesto u životu svakog Izraelca. Ona je ustanovljena kao spomen na oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva. No, oko židovske Pashe i pashalne večere te Gospodinove posljednje večere postoje neke dileme o kojima bi trebalo nešto reći. 

Pasha ili Pesah (na hebrejskom doslovno "prolazak") je naziv za jedan od najvećih hebrejskih praznika koji se naziva 'Blagdan beskvasnih kruhova'. Zato piše:

“Približavao se Blagdan beskvasnih kruhova, zvan Pasha.” (Luka 22:1)

  • Pasha (je) Blagdan beskvasnih kruhova

Ovdje nije riječ o dva blagdana nego o jednom sedmodnevnom blagdanu beskvasnih kruhova na način da je prvi dan obilježen pashalnom večerom zbog čega se taj blagdan zvao i Pasha. Židovi su po Zakonu imali tri blagdana pa čitamo:

“Židovi su, po Božjoj zapovijedi, godišnje slavili tri blagdana. Početkom proljeća slavili su Blagdan beskvasnih kruhova, krajem proljeća Pedesetnicu, a ujesen Blagdan sjenica.“ (Stražarska kula, 1.9.2011. str.14)

Kao što vidimo, nije postojao četvrti blagdan jer je Pasha bila sastavni dio Blagdana beskvasnih kruhova. Međutim, čelnici Watchtowera su u Bibliji vidjeli i četvrti blagdan pa čitamo:

Prvi se praznik održavao u prvom mjesecu po drevnom biblijskom kalendaru, od 15. do 21. nisana, što odgovara kraju našeg ožujka ili početku travnja. Nazivali su ga Praznik beskvasnih kruhova, ali i ”Praznik pashe“ jer je slijedio odmah nakon Pashe koja se održavala 14. nisana (Luka 2:41, NW; 3. Mojsijeva 23:5, 6).“ (Stražarska kula, 1.3.1998. str.8)

Što je ovdje nelogično? Tvrdi se da se prvi blagdan u godini slavio od 15. do 21. nisana, a onda se spominje 14. nisan kao blagdan koji mu je prethodio. Po tome je Blagdan beskvasnih kruhova bio drugi blagdan u godini, a ne prvi, pa bi Židovi imali četiri blagdana a ne tri, što očito nije točno.

Kao drugo, tvrdi se da se Blagdan beskvasnih kruhova naziva Blagdan Pashe jer je slijedio odmah drugi dan iza Pashe, što nema smisla jer bi se u tom slučaju svaki od tih blagdana nazivao po svom danu održavanja i znalo bi se da su to dva različita blagdana. Nazivati jedan blagdan po drugom bi u tom slučaju stvorilo problem jer se u Božjem zakonu ne bi znalo na što je Bog mislio kad je davao upute.

Zato trebamo vjerovati piscima Biblije jer su oni znali da je Blagdan beskvasnih kruhova bio prvi blagdan u godini koji je započinjao 15. nisana i trajao je sedam dana. Zvali su ga i Blagdanom Pashe jer je prvi dan tog blagdana obilježen pashalnom večerom koja se jela 15. nisana, odmah nakon zalaska sunca i pripreme janjeta koje se klalo na kraju 14. dana. To ćemo vrlo lako dokazati jer je u Bibliji to jasno opisano. No, zašto je došlo do krivog tumačenja?

Razlog se nalazi u izvještaju iz evanđelja na koji su se pokušali osloniti neki izučavatelji Pisma. Naime Isus je po Ivanovom izvještaju održao posljednju večeru 14. nisana i bio ubijen tog dana prije blagdana, dok je prema ostalim evanđeljima večeru održao na prvi dan Blagdana beskvasnih kruhova 15. nisana.

Zato u vezi održavanja Pashe i Gospodinove večere postoji dilema oko točnog datuma.  Mnogi teolozi i iskreni istraživači Biblije su stoljećima bezuspješno pokušali riješiti tu dilemu tko je od evanđelista u pravu. Jehovini svjedoci su to pokušali riješiti tako što su dan pripreme 14. nisan pretvorili u blagdan Pashe kao poseban blagdan prije Blagdana beskvasnih kruhova koji je započeo s 15. nisanom, što odudara od gornje Lukine definicije i ostalih biblijskih tekstova. Međutim, rješenje ove enigme postoji u samoj Bibliji i čudi me kako to još nitko do danas nije otkrio.

Da bi ovom prilikom riješili tu dilemu najprije moramo vidjeti u koje vrijeme Židovi slave Pashu i zašto se njihovo određivanje dana razlikuje od tumačenja Jehovinih svjedoka? Pogledajmo što o tome kaže Watchtower:

Hebrejski dan traje od zalaska sunca (oko šest sati poslije podne) pa sve do slijedećeg zalaska sunca. Bog je zapovjedio da se pashalno janje zakolje na dan 14. nisana, ”između dvije večeri” (2. Mojsijeva 12:6, NS). Kad bi to bilo? Današnji Židovi drže se rabinskog gledišta da je janje trebalo biti zaklano pred kraj 14. nisana, između vremena kad je sunce počelo zalaziti (oko tri sata poslijepodne) i stvarnog zalaska. Zato su svoj seder držali nakon zalaska sunca, kad je počeo 15. nisan (Marko 1:32).

Mi, (Jehovini svjedoci) međutim, imamo dobar razlog da drugačije razumijemo ovaj izraz. U 5. Mojsijevoj 16:6 jasno je rečeno Izraelcima da ’žrtvuju pashu u predvečerje, o zalasku sunca’ (St). To ukazuje da se izraz ”između dvije večeri” odnosio na sumrak, od zalaska sunca pa do stvarnog mraka. Stari kuraitski Židovi razumjeli su to upravo na taj način, a tako čine i samarijanci do današnjeg dana. (Stražarska kula od 1. ožujka 1990, stranica 14.)

Što kaže Biblija? Kome bi trebalo vjerovati, židovskim rabinima koji poznaju Toru i jezik kojim je pisana ili Jehovinim svjedocima tj. ljudima iz drugih naroda koji imaju svoje razloge da drugačije razumiju hebrejski jezik i hebrejske blagdane?

U gornjem komentaru je Watchtower iznio dva različita židovska tumačenja koji se odnosio na vrijeme 'između dvije večeri' te kaže da su se Jehovini svjedoci priklonili ovom drugom tumačenju kojeg zastupaju Kuraitski Židovi i samarijanci. Međutim, razlika između ta dva gledišta nije u danu Pashe nego o vremenu pripreme koja za jedne počinje u 'predvečerje' kad sunce počinje zalaziti, a za druge u 'predvečerje' nakon samog zalaska. No, jedni i drugi pashalnu večeru imaju nakon zalaska sunca kada počinje 15. nisan, a ne 14-tog nisana.

Zašto Jehovini svjedoci nisu to naveli nego su gornji komentar napisali na način kako bi čitač pomislio da ovi drugi Židovi imaju Pashu početkom 14. nisana, nakon zalaska sunca kada Jehovini svjedoci obilježavaju Gospodinovu večeru. To nije točno niti pošteno prema vjernicima. Da je Watchtower malo bolje analizirao biblijski tekst shvatio bi da su Židovi u pravu kad obilježavaju Pashu s 15. nisana, ali da su i oni u pravu kad Isusovu posljednju večeru obilježavaju 14. nisana. To ćemo sada i razjasniti.


Kada se održavala Pasha

Razmotrimo što piše u odredbama koje je Bog dao Izraelcima u vezi Pashe. U knjizi ‘Izlazak’ stoji napisano:

“… u suton (uvečer; sumrak) četrnaestoga dana u mjesecu Pasha je u čast Jehovi.“

Petnaestoga dana toga mjeseca Blagdan je beskvasnih kruhova u čast Jehovi. Sedam dana jedite beskvasne kruhove. Prvoga dana (15.nisna) neka vam bude sveti zbor. Nemojte raditi nikakva teškog posla. Sedam dana (od 15-21.nisana) prinosite Jehovi žrtvu paljenu. Sedmoga dana (21.nisana) neka bude sveti zbor. Nemojte raditi nikakva teškog posla.’” (3.Mojsijeva 23:5-8)

Ovdje se spominju dva dana (14. i 15. nisan). Budući da je Blagdan beskvasnih kruhova počeo 15. nisana i trajao sedam dana do 21. nisana, onda je:

  • 15. nisan - 1.dan blagdana
  • 21. nisan - 7.dan blagdana

Ako je prvi dan blagdana počinjao 15-tog nisana, zašto se onda spominje 14. nisan i kako je on vezan za ovaj Blagdan? Pogledajmo što nam o tom danu piše u Bibliji:

“Neka sinovi Izraelovi pripreme pashalnu žrtvu u propisano vrijeme. Pripremite je u propisano vrijeme, u suton četrnaestoga dana ovoga mjeseca.“ (4.Mojsijeva 9:2,3)

“Tako je Mojsije rekao sinovima Izraelovim da pripreme pashalnu žrtvu. I pripremili su pashalnu žrtvu u Sinajskoj pustinji, prvoga mjeseca, u suton četrnaestoga dana u mjesecu.“ (4.Mojsijeva 19:4,5)

Ovdje se spominje 'priprema pashalne žrtve' u suton 14-tog dana. Trebamo najprije odrediti koji dio dana se odnosi na suton. Što o tome kaže Watchtower:

U koje se vrijeme 14. nisana trebalo zaklati pashalno janje? Neki prijevodi Biblije navode da se janje moralo zaklati “između dvije večeri”, to jest “kad se spusti suton” ili “u predvečerje”. Dakle, to je trebalo učiniti nakon zalaska sunca, ali prije nego što je nastupila potpuna tama (2. Mojs. 12:6). (Stražarska kula, 15.6.2014.str.22)

Da li je ovo gledište ispravno? Ako je 'suton' označavao vrijeme nakon zalaska sunca koji je označavao početak 14-tog dana onda su Jehovini svjedoci u pravu. Međutim, pojam 'suton' se koristi za kraj navedenog dana, u ovom slučaju na kraj 14. nisana kad je sunce blizu svog zalaska. Također se i izraz 'predvečerje' ili vrijeme prije večeri odnosi na dio tog dana 'između dvije večeri', odnosno na dio dana između večeri s kojom je započeo 14. nisan i večeri s kojom započinje 15. nisan. Taj dio dana je vrijeme između izlaska i zalaska sunca 14. nisana, tj. između dvije večeri. Budući da je po židovskom računanju dan započinjao zalaskom sunca, onda je ovaj suton povezivao kraj 14-tog i početak 15-tog dana. Evo kako bi to izgledalo u vrijeme ravnodnevnice:

  • ... i bi večer (početak noći)
  • ... i bi jutro (početak dana)

 

  • suton - zalazak, dan ide svom kraju (predvečerje)

Kad netko govori o 'sutonu života', onda misli na završni dio života, na stadij prije kraja ili početak kraja, a ne na početak života. Tako i 'predvečerje' ukazuje na vrijeme prije same večeri koja nastupa sa zalaskom sunca, u ovom slučaju prije pashalne večere. To znači da je 14. dan bio samo dan pripreme. Naime Pashu (beskvasni kruh, zelje i pashalno janje) je trebalo pripremiti u predvečerje ili 'suton četrnaestog dana', odnosno na kraju 14. nisana, a večera se jela nakon zalaska sunca tj. u večer 15. nisana kada započinje prvi dan 'Blagdana beskvasnih kruhova'. 

Iako su pokušali ‘suton’ ili ‘predvečerje’ staviti na početak 14-tog dana, čelnici Watchtowera su sami sebe demantirali kad su objasnili podjelu dana i noći prema židovskom računanju pa u vezi toga čitamo:

U hebrejskim knjigama Biblije za pojedine se dijelove dana upotrebljavaju uobičajeni izrazi kao što su “jutro”, “podne” i “predvečerje” (1. Mojsijeva 24:11; 5. Mojsijeva 28:29; 1. Kraljevima 18:26). Hebreji su noć (od 18 sati do jutra oko 6 sati) dijelili na tri straže od kojih je svaka trajala otprilike četiri sata, no kasnije su prešli na grčku i rimsku podjelu noći na četiri straže. (Stražarska kula, 1.5.2011. str.15)

    • Dan - (od 6 do 18 sati) jutro - podne - predvečerje (suton)
    • Noć - (od 18 do 6 sati) tri / četiri straže

Prema tome, kad je rečeno da pashalnu večeru pripreme u "suton četrnaestog dana" onda se to odnosilo na kraj 14-tog dana kada je nakon zalaska sunca počeo 15. nisan - 1. dan blagdana Pashe. Da li ovo potvrđuju i ostali izvještaji? Pogledajmo:

“Desetoga dana ovoga mjeseca neka svaki od vas uzme janje za svoj dom, po jedno janje na dom. (…) Čuvajte ga do (sutona) četrnaestoga dana ovoga mjeseca, a onda neka ga sav zbor zajednice izraelske zakolje u suton. Neka jedu meso te noći (nakon sutona - početak 15. nisan). Neka ga jedu pečenog na vatri, s beskvasnim kruhom i gorkim biljem. (…) Jedite ga žurno! To je pashalna žrtva Jehovi. “ (2.Mojsijeva 12:3-11)

Prema ovom izvještaju janje se čuvalo od 10-tog do 14-tog dana. Što o tome piše Watchtower:

Desetoga dana trebali su uzeti jednogodišnje muško janje ili jare bez mane, a četrnaestoga dana trebali su ga zaklati. Te su večeri trebali uzeti krv ubijene životinje i njome poškropiti oba dovratnika i nadvratnik ulaznih vrata. Potom su trebali ostati u kući i jesti pečeno meso, ali životinji nisu smjeli slomiti nijednu kost. (Sve Pismo, str. 22, odl 16)

Watchtower ovdje zaobilazi činjenicu da se janje čuvalo ‘do 14-tog dana’ tako da dani čuvanja janjeta uključuju i cijeli 14-ti dan. Točno je da se janje zaklalo 14-tog dana, ali ne na početku nego na kraju tog dana u 'suton' prije početka 15. nisana.

Židovi nisu imali imena za dane u tjednu nego su ih označavala rednim brojevima. Sedmi dan su zvali ‘šabat’ (počinak, odmor, mirovanje). Tako su zvali i dane blagdana jer se ni tada nije smjelo raditi. To su bili dani odmora. Kad kažemo da su Židovi radili svoje poslove od prvog do šestog dana u tjednu, onda to uključuje i cijeli šesti dan. Nakon što završe svoje poslove do šestog dana, oni se na kraju tog šestog dana pripremaju za šabat koji počinje nakon zalaska sunca. Ponekad i prvi dan Blagdana pada na šabat pa bi to bio ‘veliki dan’ ili veliki (dvostruki) šabat.

Ovu misao u vezi pripremanja zadnjeg radnog dana tj. šestog dana za šabat spominjem jer se i Pasha pripremala zadnji dan čuvanja, odnosno 14-tog dana prije završetka tog dana kako bi bila spremna za sedmodnevni Blagdan koji je započeo nakon zalaska sunca s 14. na 15. nisan. Pogledajmo kako se to savršeno uklapa u nastavak opisa:

“I proći ću zemljom egipatskom te noći (15.nisan) i pobiti sve prvorođence u zemlji egipatskoj, (…). I taj dan (15.nisan) neka vam bude za spomen i slavite ga kao blagdan u čast Jehovi iz naraštaja u naraštaj. Slavite ga po trajnoj odredbi.  Sedam dana jedite beskvasni kruh.“ (2.Mojsijeva 12:12-15)

Ovdje vidimo povezanost Pashe s 'Blagdanom beskvasnih kruhova'. Beskvasne kruhove je trebalo jesti sedam dana, a ne osam, tako da je blagdan započeo s pashalnom večerom prvog dana, odnosno u noći 15-tog nisana. Te noći u ponoć je nastupila smrt prvorođenaca. Ono što zapažamo je žurba vezana za tu noć. Zašto žurba:

“Tako je u ponoć (15.nisana) Jehova pogubio sve prvorođence u zemlji egipatskoj (...) I faraon je ustao usred noći, on i sve sluge njegove i svi Egipćani, i nastala je velika vika među Egipćanima,  jer nije bilo kuće u kojoj nije bilo mrtvaca. Još u noći pozvao je Mojsija i Arona, te im rekao: “Ustajte, odlazite od naroda mojeg, i vi i svi sinovi Izraelovi! Idite, služite Jehovi kako ste tražili! (...) Egipćani su počeli navaljivati na narod da što prije  ode iz zemlje, i govorili su: “Inače ćemo svi pomrijeti!” (...) I sinovi Izraelovi otišli su (ujutro) iz Ramezesa prema Sukotu.(...) Od tijesta što su ga ponijeli iz Egipta ispekli su beskvasne pogače. Tijesto se nije bilo ukvasalo jer su ih tjerali iz Egipta, pa se nisu mogli dulje zadržavati i tako nisu sebi pripremili hranu za put.” (2.Mojsijeva 12:29-39)

Iz ovog izvještaja možemo saznati da su se Izaelci spremali za izlazak iz Egipta tokom noći 15-tog nisana nakon što je anđeo Božji pobio sve prvorođence. Zato je Bog zapovjedio:

“I taj dan neka vam bude za spomen i slavite ga kao Blagdan u čast Jehovi iz naraštaja u naraštaj. Slavite ga po trajnoj odredbi.  Sedam dana jedite beskvasni kruh.“ (2.Mojsijeva 12:14)

Koji je onda dan trebao biti na spomen i u čast Jehovi - 14. ili 15. nisan? Pogledajmo drugi izvještaj koji kaže:

Petnaestoga dana toga mjeseca (15.nisana) Blagdan je beskvasnih kruhova (Pasha) u čast Jehovi. Sedam dana jedite beskvasne kruhove.“ (3.Mojsijeva 23:6)

“Držite Blagdan beskvasnih kruhova (Pashu), jer je to dan (15.nisan) u koji ću izvesti čete vaše iz zemlje egipatske. Držite taj dan iz naraštaja u naraštaj.“ (2.Mojsijeva 12:17)

“To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć (15. nisan) svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (2.Mojsijeva 12:42)

Kad povežemo sve izvještaje vidimo da je 15-ti dan bio u čast Jehovi, dok je suton 14-tog dana izvršeno žrtvovanje u čast Jehovi, jer piše: “To je pashalna žrtva Jehovi“ (3.Mojsijeva 23:6; 2.Mojsijeva 12:11). Prema tome, suton četrnaestog dana je ujedno početak 15-tog nisana. Što o svemu ovome čitamo u izdanju Watchtowera:

“… U kući nisu smjeli imati kvasca, a trebali su jesti žurno, obučeni i spremni za put…“ (Sve Pismo, str. 22. odl. 16)

Što zapažamo? Ako su Izraelci jeli pashalno janje onu noć neposredno prije smrti prvorođenaca i bili spremni za put, onda su izašli odmah sutradan ujutro 15-tig dana i to u žurbi. Međutim, ukoliko su pashalnu večeru blagovali sve na početku 14-tog nisana, onda tu nešto ne štima u računici Watchtowera jer vidimo da su trebali kao spomen na izbavljenje slaviti noć 15-tog dana koja se vezivala uz suton 14-tog dana i pashalnu žrtvu.

Naime, ako su trebali slaviti tu noć 15-tog nisana onda su iz Egipta izašli tek ujutro 15-tog nisana, što znači da su po računici Watchtowera Pashu klali s 13-tog na 14-ti nisan, jeli je tu večer 14-tog dana nakon čega su tu noć mogli prespavati, dočekati jutro, pa ponovno dočekati noć 15-tog dana, kad je počeo Blagdan beskvasnih kruhova, te prespavati i tu noć, te krenuti tek tada ujutro iz Egipta. Gdje je tu žurba, ako su već prvu noć bili spremni za odlazak? Izvještaj potvrđuje da uopće nisu spavali ni oni ni Egipćani koji su ih tjerali da odmah odu, a Izraelci u žurbi nisu ni mogli spremiti sebi hranu za put. Sve to dokazuje da je janje zaklano predvečer ili u suton na kraju 14-tog dana, dana pripreme, a jelo se noću prvog dana beskvasnih kruhova koji je započeo nakon zalaska sunca 15-tog nisana. Zato piše da je upravo taj petnaesti dan trebao biti spomen u čast Jehovi.

“Drži mjesec abib (nisan) i slavi Pashu u čast Jehovi, Bogu svojemu, jer te u mjesecu abibu Jehova, Bog tvoj, izveo noću iz Egipta. I prinesi pashalnu žrtvu Jehovi, Bogu svojemu…  Ništa s kvascem nemoj s njom jesti. Sedam dana jedi beskvasni kruh, kruh nevoljnički, jer ste u žurbi izašli iz zemlje egipatske, da se sve dane života svojega sjećate dana kad ste izašli iz zemlje egipatske.” (5.Mojsijeva 16:1-3)

“Krenuli su iz Ramezesa u prvome mjesecu, petnaestoga dana prvoga mjeseca. Odmah sutradan poslije Pashe izašli su sinovi Izraelovi uzdignutih pesnica pred očima svih Egipćana.” (4.Mojsijeva 33:3)

Ovdje vidimo da ih je izveo ‘onu noć’ kad su nakon Pashe (pashalne žrtve) ubijeni prvorođenci. Tu prvu noć su jeli beskvasni kruh jer su u žurbi izašli iz Egipta.


14. nisan - dan pripreme za blagdan

  • zadnji dan čuvanja janjeta
  • u suton ili predvečerje tog dana se klalo janje i uklanjalo kvasac

15. nisan (1.dan Blagdana beskvasni kruhova)

  • večer (početak novog dana) jela se pashalna večera s beskvasnim kruhom
  • ponoć (vrhunac noći) smrt prvorođenaca
  • jutro (kraj noći) izlazak iz Egipta

Očito se 14-ti dan nije slavio kao Blagdan jer je to bio samo dan pripreme Pashe u kojem je na kraju dana izvršeno žrtvovanje janjeta u čast Jehovi. Pogledajmo što kaže Wathtower koji se oslanja na izjavu 'sutradan poslije Pashe':

Pasha im je trebala služiti za ‘spomen’, bio je to blagdan koji se trebao iz naraštaja u naraštaj slaviti u čast Jehovi. Nakon Pashe trebali su držati sedmodnevni Blagdan beskvasnih kruhova. (Sve Pismo, str. 22, odl 16)

Po ovoj izjavi je Pasha bio poseban dan i blagdan prije blagdana što se ne podudara s kontekstom. Izraz ‘sutradan poslije Pashe’ je očito navelo Watchtower da cijeli 14-ti nisan proglasi danom Pashe, što ne može biti točno jer bi to značilo da su tu noć 14. nisana izašli iz Egipta, a ne noću 15-tog nisana. Izraz ‘sutradan’ se odnosi na završetak te noći i početak novog ‘dana’ koji je započinjao ujutro nakon ponovnog izlaska sunca (vidi Matej 27:62). Iako su jeli pashu uvečer 15. nisana, oni su sutradan u jutro tog istog dana izašli iz Egipta.

Ima još nešto što je krivo protumačeno i zbog čega Jehovini svjedoci misle da je 14. nisana bio Blagdan. Razmotrimo slijedeću izjavu:

“Od večeri četrnaestoga dana prvoga mjeseca pa sve do večeri dvadeset prvoga dana toga mjeseca jedite beskvasni kruh. Sedam dana ne smije biti ukvasanoga tijesta u kućama vašim, …”

Što znači “od večeri četrnaestog dana“? Da li se misli na ‘večer’ kojim je započinjao taj dan ili na ‘večer’ kojom je završavao taj dan? Uzmimo u obzir da je blagdan trajao sedam dana u kojima se u kućama nije smjelo nalaziti ukvasalo tijesto. No, kad bi računali od večeri 14. dana kojim je započinjao 14. nisan do večeri 21. dana onda je to punih osam dana, a ne sedam. Očito se večer 14-tog dana odnosi na kraj ili suton 14-tog nisana i početak 15. nisana tako da je ta večer bila prva večer s kojom se jelo beskvasni kruh.

Sjetimo se da ‘suton’ 14-tog dana obuhvaća vrijeme ‘između dvije večeri’. Prva večer završava ujutro nakon izlaska sunca 14. nisana, a druga večer je početak slijedećeg dana 15. nisana koji počinje nakon zalaska sunca tako da je suton bio između te dvije večeri. Suton je počinjao neposredno prije zalaska sunca i najavljivao je kraj tog dana. Budući da je suton ili predvečerje najavljivao i početak večeri moglo ga se smatrati dijelom te večeri.

Da bi opravdali obilježavanje Pashe početkom 14-tog nisana čelnici Watchtowera su ustvrdili da je ovdje riječ o ‘večeri’ kojom je započeo taj dan. Međutim, sam stavak to demantira jer se tu spominje da jedu beskvasni kruh sedam dana i da u to vrijeme ne bi smjeli imati ukvasanog tijesta. Ako tih sedam dana završava s ‘večeri 21. dana’ onda se izraz ‘večer’ 14-tog dana odnosi na dio večeri s kojom završava taj dan, u ovom slučaju na suton ili predvečerje s kojom završava 14-ti a počinje 15-ti nisan, tako da sedma večer završava 21. dana. 

Sedam dana počinju s 15. nisanom nakon zalaska sunca, a završavaju 21. nisana sa zalaskom sunca tj.

    • od večeri 14. dana (od sutona14. dana tj. od početka večeri 15. nisana)
    • do večeri 21. dana (uključuje večer 21. dana tj. do kraja 21. nisana)

ukupno 7 večeri i 7 dana (Pasha – Blagdan beskvasnih kruhova)

Sve biblijske činjenice pokazuju da je 14-tog nisana u suton bila samo priprema Pashe. Taj dan je imao veze s Pashom ali se tog dana nije jela niti obilježavala. Kad je 14. dan završavao, janje je bilo zaklano u suton (predvečer). Tek tada je uklonjen kvasac, tako da je Blagdan beskvasnih kruhova trajalo od ‘večeri 14. dana (početak 15. nisana) do večeri 21. dana, s tim da se nakon završetka te zadnje večeri, nakon izlaska sunca pa sve do kraja tog dana trebao održati sveti zbor s kojim je završen sedmodnevni Blagdan beskvasnih kruhova ili Pasha.

Pogledajmo kako treba čitati ove riječi:

Od večeri (nakon sutona) četrnaestoga dana (kraj 14. nisana; počinje 15. nisan – 1. dan beskvasnih kruhova) prvoga mjeseca pa sve do večeri dvadeset prvoga dana (početak i kraj 21. nisana) toga mjeseca jedite beskvasni kruh. Sedam dana ne smije biti ukvasanoga tijesta u kućama vašim, …

Treba razlikovati izraz '14-ti dan' i 14. nisan'. Naime 14-ti dan je vremenski termin koji je uključivao vrijeme dnevne aktivnosti tako da je taj dan uključivao i početak večeri 15-tog nisana. To nam potvrđuje i jedan primjer vezan za dan kad je Isus uskrsnuo.

“A u prvi dan sedmice dođe Marija Magdalena na grob rano, dok je još bila tama, i vidje, da je kamen odvaljen od groba.” (Ivan 20:1)

Isus je uskrsnuo u prvi dan tjedna 16. nisana. Gore opisani događaj se zbio rano ujutro 16. nisana tokom noći. Noć je trajala od 18 sati nakon zalaska sunca do 6 sati ujutro kad je sunce izlazilo. Iako je 'večer' 16. nisana završila tog jutra, mi čitamo da je taj dan imao još jednu 'večer'. Pogledajmo što se zbilo uvečer tog istog dana:

“A uvečer tog istog dana, prvog u tjednu, premda su zbog straha od Židova vrata bila zaključana ondje gdje su bili učenici, Isus je došao i stao na sredinu te im rekao: “Mir vama!” (Ivan 20:19)

Što zapažamo? Isus je uskrsao tokom noći ili večeri prije nego je svanulo, a tog istog dana uvečer je došao svojim učenicima. Očito se moglo reći da je dan imao dvije večeri. Jedna večer je nastupila nakon zalaska sunca i trajala je do jutra kad je sunce izašlo. Druga večer je počinjala sa zalaskom sunca, točnije u suton ili predvečerje i uključivala je prvi dio večeri novog dana. To je zato što je zimi večer nastupala ranije, a ljeti kasnije. Najranije je nastupala zimi oko 16.30h, a najkasnije ljeti oko 20.30h, tako da je ta večer još uvijek pripadala tom danu iako se sa zalaskom sunca računao novi dan. Zato čitamo da je Isus došao uvečer tog istog prvog dana tjedna ili uvečer 16/17. nisana. To je bio 16-ti dan u mjesecu koji je uključivao kraj tj. suton ili predvečerje tog istog 16-tog dana i prvi dio večeri s kojim je već započeo 17-ti nisan. 

Prema tome, kad stoji da se pashalno janje trebalo čuvati do 14. dana i pripremiti uvečer tog istog 14. dana, onda je riječ o završetku tog istog dana ili predvečerju s kojim je započeo 15. nisan. Pogledajmo usporedbu:

  • 16. nisan (uveče tog 16. dana) Isus je ušao u kuću / počinje 17.nisan
  • 14. nisan (uveče tog 14. dana) kad se pripremalo janje / počinje 15. nisan kad se jela pashalna večera

Razmotrim još jednu važnu činjenicu. Bog je striktno zapovjedio da se janje smije jesti samo s beskvasnim kruhom jer smo čitali:

“Neka (janje) jedu pečenog na vatri, s beskvasnim kruhom i gorkim biljem.“

Da bi se mogli pridržavati ove zapovijedi, Bog je naredio:

Prvoga dana (15.nisan) uklonite ukvasano tijesto iz kuća svojih, jer tko bi god jeo što s kvascem, od prvoga (15. nisan) do sedmoga dana (21. nisan), ta duša neka se pogubi i tako ukloni iz Izraela. Prvoga dana (15. nisan) održite sveti zbor, a i sedmoga dana (21. nisan) održite sveti zbor. (…).

Iz izvještaja 3. Mojsijeve 23:5-8, smo vidjeli da se prvi dan odnosio na 15. nisan. Kvasac se nije smio nalaziti u kući tek od tog prvog dana Blagdana. Tek kad se uklonilo ukvasano tijesto kojega su do tada imali u kući, mogli su jesti pashalno janje s beskvasnim kruhom. Nema smisla tvrditi da se pashalno janje jelo s beskvasni kruhom uvečer na početku 14-tog dana kad se tražilo da se takvo tijesto ukloni tek s 15-tim nisanom kojim je započeo prvi dan beskvasnih kruhova. Osim toga, sveti zbor ili svečani sastanak je trebalo održati tog prvog dana (15-tog nisana), a ne dan prije tako da 14. dan nije uključen u samu svečanost Pashe, nego samo u zadnji dan čuvanja janjeta i pripremu.

Sve se ove činjenice podudaraju sa onim što je napisao Luka, naime da se tih sedam dana ‘Blagdana beskvasnih kruhova’ nazivalo još i ‘Pasha’ koja se jela u noći tog prvog dana s kojim je započela svečanost u čast Jehovi koji ih je izveo iz ropstva. Tog istog dana, vjerojatno sutradan negdje između jutra i predvečerja je trebao biti održan sveti zbor na kojem su slavili taj dan izlaska. U povodu tog događaja je kasnije zapovjeđeno da se to slavi svake godine:

5.Mojsijeva 16:1-8 – upute

“Drži mjesec abib (nisan) i slavi Pashu u čast Jehovi, Bogu svojemu, jer te u mjesecu abibu Jehova, Bog tvoj, izveo noću iz Egipta.  I prinesi pashalnu žrtvu Jehovi, Bogu svojemu, (…)

Ništa s kvascem nemoj s njom jesti. Sedam dana jedi beskvasni kruh (od 15-21. nisana), kruh nevoljnički, jer ste u žurbi (15. nisana) izašli iz zemlje egipatske, da se sve dane života svojega sjećate dana (15. nisana) kad ste izašli iz zemlje egipatske.

Neka se sedam dana (od 15-21. nisan) kod tebe ne vidi ukvasano tijesto na cijelom području tvojemu, i ništa od mesa što ćeš žrtvovati uvečer prvoga dana (15. nisan, večer nakon zalaska sunca) neka ne ostane preko noći do jutra. (...) ondje prinesi pashalnu žrtvu uvečer kad zađe sunce, u vrijeme kad si izašao iz Egipta (15. nisan)...”

Primijetili smo da se ‘večer prvog dana’ beskvasnih kruhova (15.nisan) kad je trebalo prinjeti pashalnu žrtvu i jesti žrtvovano meso povezuje s ‘večeri četrnaestog dana’ kad je trebalo pripremiti i klati janje, jer je zapovjeđeno:

“Neka sinovi Izraelovi pripreme pashalnu žrtvu u propisano vrijeme. Pripremite je u propisano vrijeme, u suton četrnaestoga dana ovoga mjeseca.“ (4.Mojsijeva 9:2,3)

  • večer (suton) 14. dana se klalo janje (priprema pashe)
  • večer 1.dana blagdana (15.nisan) se jelo žrtvovano meso (žrtveni prinos)
  • večer 14. dana  << suton >>  večer 1.dana blagdana
    • suton (vrijeme između dvije večeri)

Zaključak: kad god se u Bibliji u vezi Pashe spominje četrnaest dan ili izraz ‘uvečer četrnaestog dana’ onda se misli na završetak tog dana, a ne na početak (4.Moj 9:3,5; 28:16; Još 5:10; Ezra 6:19). Sad kad smo dodatno potvrditi da se Pasha pripremala 14-tog i slavila 15-tog nisana tj. na 1. dan Blagdana beskvasnih kruhova, zanima nas kad je Isus imao posljednju večeru sa svojim učenicima, 14. ili 15. nisana?


Kad je održana 'Posljednja večera'

Iz gornjeg razmatranja smo vidjeli da se Bladan beskvasnih kruhova održavao od 15. do 21. nisana, a da je 14. nisan bio dan priprme za prvi dan tog blagdana kad se nakon zalaska sunca blagovala pashalna večera. Zato nas zanima kad je Isus sa svojim učenicima jeo posljednju večeru. Razmotrimo što kažu izvještaji iz evanđelja.

Prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova (uoči 15.nisana) učenici su pristupili Isusu i upitali ga: “Gdje želiš da ti pripremimo da jedeš pashalnu žrtvu?” (Matej 26:17)

Prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova, kad se po običaju žrtvovala (jela) pashalna žrtva, upitali su ga učenici njegovi: “Gdje želiš jesti pashalnu žrtvu, da odemo i pripremimo ti?” (Mako 14:12)

Došao je dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati (jesti) pashalnu žrtvu. I Isus je poslao Petra i Ivana i rekao im: “Idite i pripremite nam pashalnu žrtvu da jedemo!” (Luka 22:7,8)

Prvi dan beskvasnih kruhova je bio uvečer 15. nisana. Zato se prema ovom izvještaju radi o 14-tom danu, ‘danu pripreme’ jer se pripreme za blagdan nisu radile iza zalaska sunca kad je započeo 15. nisan, nego neposredno prije zalaska sunca, odnosno dok je još uvijek trajao 14. nisan. Tog su jutra Židovi mogli reći da je došao dan beskvasnih kruhova jer je tog istog dana uvečer (u suton) trebalo pripremiti pashalnu večeru. Budući da je ‘dan’ beskvasnih kruhova započinjao tog istog dana pripreme, ali tek uvečer nakon zalaska sunca onda je taj dan s 14. na 15. nisan za Židove bio prvi dan beskvasnih kruhova.

  • dan pripreme - 14. nisan; uoči Pashe
  • nakon zalaska sunca počinje Blagdana beskvasnih kruhova (15 - 21. nisana)

Kad bi se oslanjali na izvještaj iz spomenuta tri evanđelja, onda bi mogli tvrditi da je Isus jeo pashalnu žrtvu 15. nisana i ubijen sutradan na sam Blagdan beskvasnih kruhova ili Pashe, a uskrsao slijedeći dan prije jutra 16. nisana. U tom slučaju bi on bio u grobu manje od pola dana. Očito nešto nije u redu s  tekstom iz ovih evanđelja jer remete stvarnu kronologiju događaja. Zašto je nastao taj problem i kako ga riješiti vidjet ćemo u nastavku.

Za razliku od ove trojice evanđelista, Ivan Isusovu večeru pomjera dan ranije, uvečer na početak 14. nisana kada se nije jela pashalna žrtva, pa on u svom izvještaju niti ne spominje da je Isus tom prilikom blagovao pashalnu večeru. On spominje samo večeru.

“Pred Pashu … Za vrijeme večere ...” (Ivan 13:1,2)

Ova Isusova posljednja večera je bila pred Pashu odnosno noć ranije. Evo nekoliko navoda koji potvrđuju da je ova večera bila dan prije Pashe / Blagdana beskvasnih kruhova. Naime, nakon te večere Isus otpušta Judu koji odlazi van.

“Budući da je Juda imao kutiju za novac, neki su mislili da mu je Isus rekao: “Kupi što nam treba za blagdan...“ (Ivan 13:29)

Očito blagdan još nije počeo, jer da je počeo, onda Juda ne bi niti mogao kupovati jer je to bilo zabranjeno na blagdan i Šabat tako da se tu radi o posljednjoj večeri između 13. i 14. nisana. Nakon te večere Isus biva uhapšen, pa slijedi jutro tog istog 14. nisana:

“Tada su odveli Isusa od Kajfe u upraviteljevu palaču. Bilo je rano ujutro (14. nisan). A oni nisu ušli u upraviteljevu palaču da se ne bi onečistili, već da bi (uveče tog dana) mogli jesti pashalnu žrtvu.“ (Ivan 18:28)

Ovdje vidimo da Pasha još nije počela, što znači da su se ovi događaji odigrali na dan pripreme prije pashalne večere. Zato Ivan ne spominje Isusovu pashalnu večeru jer bi to bilo kontradiktorno. To potvrđuje i slijedeći citat:

“Čuvši te riječi, Pilat je izveo Isusa i sjeo na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Kameni pločnik, a na hebrejskom Gabata. A bio je dan pashalne pripreme, (14. nisan) oko šestog sata. I rekao je Židovima: “Evo vašega kralja!” (Ivan 19:13,14)

Po ovome se suđenje i kasnije razapinjanje odigralo “pred Pashu”, odnosno 14. nisana u dan pashalne pripreme. Isus tako umire u vrijeme kad se klalo pashalno janje i uskrsava treći dan 16. nisana što odgovara stvarnim činjenicama.

Zašto su onda ostala trojica evanđelista prema gore navedenim stavcima spomenuli pashalnu večeru, a nakon nje i obrok na sjenčanje Isusove žrtve kad se to ne podudara, ne samo s Ivanovim izvještajem nego čak ni s njihovim vlastitim izvještajem kojeg su opisali u nastavku?

Postoji samo jedan način da to riješimo. U tome će nam pomoći Matejevo izvješće u kojem se krije rješenje zagonetke. Slijedi kratka analiza teksta u kojem se nalazi dio koji je ubačen i koji se ne može uklopiti u ostatak teksta.

Prvog dana Blagdana beskvasnih kruhova (14-ti dan uoči 15.nisana) učenici su pristupili Isusu i upitali ga: “Gdje želiš da ti pripremimo da jedeš pashalnu žrtvu? On je odgovorio: “Idite u grad k tome i tome i recite mu: ‘Učitelj kaže: “Moje je vrijeme blizu. Proslavit ću Pashu s učenicima svojim u domu tvojemu.” I učenici su učinili kako im je Isus zapovjedio i pripremili su sve za Pashu.” (Matej 26:17-19)

Ovdje vidimo da se na prvi dan beskvasnih kruhova (15.nisan) nakon zalaska sunca jela ‘pashalne žrtva’ koja se trebala pripremati uoči zalaska 14. nisana. Po ovom izvještaju je onda i Isusova posljednja večera bila 15. nisana što ne odgovara činjenicama.

Budući da ovaj dio teksta ne slijedi kronologiju koja ga u nastavku opisa pobija, onda je očito da je taj tekst (26:17-19) ubačen. Naime ovaj dio teksta opisuje trenutak kad je trebao započeti Blagdan i pashalna večera. Međutim, u nastavku (stavci 20 -75) se vidi da se pashalna večera uopće nije jela tom prilikom jer je Pasha trebala uslijediti tek slijedeću noć kad Isus više nije bio živ. Znači, umro je neposredno prije nego se jela pashalna žrtva. To je očito dokaz da je navedeni tekst ubačen. Zašto? Očito postoji razlog.

Naime ono što slijedi u stavcima 20 - 75 je stvarni opis događaja vezanih za večeru koja uopće nije bila pashalna večera prvog dana beskvasnih kruhova, nego Isusova ‘posljednja večera’ sa apostolima u kojima je koristio kruh i vino kao simbole svojeg tijela i krvi. Ova posebna večera se odigravala 14. nisana nakon zalaska sunca, odnosno 24 sata prije Pashe tako da . Isusa su nakon te večere tu istu noć uhvatili i doveli pred Sudbeno vijeće (Matej 26:20-75). Tek sutradan nastupa dan pripreme za prvi dan beskvasnih kruhova ili Pashu tako da se taj dio teksta potpuno slaže s Ivanovim opisom. Pogledajmo dokaze. Matej u nastavku navodi što se sve odigravalo nakon Isusovog hapšenje.

  • Matej 27 poglavlje (pogledaj sadržaj):

Ujutro slijedećeg dana 14. nisana, nakon sudbenog vijećanja, Isusa dovode Pilatu. U međuvremenu Juda to jutro vraća novac svećenicima kojim oni kupuju polje što dokazuje da još uvijek nije počeo Blagdan jer se na blagdan ne smije ništa kupovati ni prodavati (Matej 27:1-10). Tog dana po običaju je upravitelj namjeravao pustiti za blagdan jednog zatvorenika. Da bi taj običaj imao smisla onda se zatvorenika puštalo tog dana uoči Pashe kako bi sa svojom obitelji i svojim narodom prvog dana blagdana blagovao pashalnu večeru (27:15). Nakon Pilatove presude Isusa razapinju oko 6-tog sata (12 sati) a umire oko 9-tog sata (15 sati) te ga predvečer polažu u grob. Znači Isus je umro na dan pripreme 14. nisana prije početka Blagdana beskvasnih kruhova tj. prije Pashe. Da je to točno vidimo u nastavku opisa u kojem čitamo:

“Sutradan, a to je bilo dan nakon dana pripreme,* skupili su se glavari svećenički i farizeji pred Pilatom govoreći… da se grob osigura do trećeg dana… ” (Matej 27:62-64)

    • Fusnota - Pripremom su nazivali dan prije šabata. Toga su dana Židovi pripremali hranu za šabat i obavljali poslove koje nisu mogli odgoditi za kasnije (NW prijevod).

Dan nakon dana pripreme je 15. nisan što znači da je Isus umro 14. nisana na dan pripreme tako da on sa svojim učenicima nije jeo pashalnu žrtvu. Čelnici Wathtowera su ovdje zanemarili da je ova priprema bila šestog dana u tjednu te da je Blagdan padao na sedmi dan čime je taj dan bio veliki ili dvostruki šabat. To znači da se tog dana vršila priprema za šabat i za Blagdan.  Međutim Watchtower to nije naveo u fusnoti za Ivana 19:14 (NW) u kojoj piše:

    • Fusnota - “Priprema” je ovdje naziv za dan koji je prethodio početku sedmodnevnog blagdana beskvasnih kruhova. Usporedi bilješku za Mt 27:62.

Watchtower je u svom prijevodu povezao tu ‘pripremu’ iz Ivanovog izvještaja sa onom koju spominje Matej, čime nesvjesno podupiru činjenici da je Isus umro na dan pripreme pred blagdan Pashe.

Ukoliko je 14. nisan (šesti dan tjedna) bio blagdan Pashe kako oni tvrde, onda taj dan ne bi bio dan pripreme za blagdan Beskvasnih kruhova, niti bi se smjelo na blagdan pripremati za šabat, tako da bi se u tom slučaju 13-tog nisana trebalo pripremati i za blagdan 14. i za sedmodnevni Blagdan od 15-21. nisana. Po toj verziji bi Isus umro na kraju 13. nisana koji bi bio dan pripreme, što opet ne odgovara stvarnim činjenicama. Prema tome, Isus je umro šestog dana u tjednu na dan pripreme 14. nisana pred veliki sabat kao što piše:

“A bio je dan pripreme. Da tijela ne bi ostala na stupu na sabat - jer je dan tog sabata bio velik.” (Ivan 19:31)

To se slaže sa gore navedenim izvještajem Mateja koji je napisao da su “dan nakon dana pripreme”, odnosno ujutro na prvi dan Blagdana došli farizeji kod Pilata tražiti da se osigura Isusov grob.

Ako smo dobro pratili Matejevo izvješće, vidimo da je Isus ubijen i stavljen u grob na dan pripreme prije Blagdana u vrijeme kad su Židovi pripremali pashalno janje. On nije ubijen na blagdan tj. na “dan nakon dana pripreme”. Zato su glavari svećenički htjeli izbjeći blagdan kako se narod ne bi pobunio te su na prijevaru Isusa uhvatili i održali brzo suđenje prije blagdana (Matej 26:3-5).

Zašto je onda Matej ubacio tekst po kojem njegovi učenici na dan pripreme pripremaju pashalnu večeru ako je u nastavku svog izvještaja naveo da je bio razapet i umro prije Pashe? Naime, da je Isus slavio Pashu bio bi živ nekoliko sati nakon opisane smrti što nema smisla.

Isti obrazac je prisutan kod Marka i Luke, tako da samo Ivan ne ubacuje taj dio o pashalnoj večeri koja se očito odigrala godinu dana ranije. To je ono što mnoge navodi da prigovaraju piscima Biblije zbog njihovih navodnih razlika i kontradiktornosti. Iako se na prvi pogled uočava razlika između Ivanovog izvještaja i izvještaja ostale trojice, oni se ipak u potpunosti slažu u ključnom detalju. Do tog sam zaključka došao jer sva četvorica kažu da je Isus umro na dan pripreme. Usporedimo te tekstove:

Matej: “I Josip je uzeo tijelo, umotao ga u čisto platno i položio ga u svoj novi grob koji je bio isklesao u stijeni.… Sutradan, a to je bilo dan nakon dana pripreme, skupili su se glavari svećenički i farizeji pred Pilatom govoreći… da se grob osigura do trećeg dana…” (Matej 27:59-64)

Marko: “A kako je već bilo kasno poslijepodne, a usto i dan pripreme, to jest dan prije šabata (velikog dana), došao je Josip iz Arimateje, ugledan član Vijeća, koji je i sam čekao kraljevstvo Božje. Odvažio se ući k Pilatu i zatražiti Isusovo tijelo.” (Marko 15:42,43)

Luka: “I skinuo ga je, umotao u fino platno i položio u grob isklesan u stijeni, u koji još nitko nije bio položen. A bio je dan pripreme i bližila se večer, početak šabata (velikog dana).” (Luka 23:53,54)

Ivan: “Budući da je Židovima bio dan pripreme, a grob je bio blizu, ondje su položili Isusa.” (Ivan 19:42)

Sad nam je sve jasno. Nema kontradiktornosti ni razlika. Kad se zna da je Isus umro na dan pripreme 14. nisana, onda je jasno da sa svojim učenicima nije blagovao pashalnu večeru tako da ubačeni tekst kod trojice pisaca (Matej, Marko i Luka) treba zanemariti u kronološkom smislu. Markovo evanđelje je bilo najstarije pa su Matej i Luka vjerojatno preuzeli njegov opis. Zašto su onda u svoj izvještaj ubacili pashalnu večeru ako svi tvrde da je umro prije toga?

Razlog može biti taj što je Isus u tri i pol godine svoje službe blagovao tri pashalne večere, vjerojatno sa svojim apostolima, ali se nijedna od njih ne spominje. Samo je Ivan napisao da je (godinu dana ranije) bio “blizu židovski Blagdan Pashe’ (Ivan 6:4). Odmah nakon toga on u istom poglavlju iznosi poznate Isusove riječi:

“A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Ivan 6:51b)

“... ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” (Ivan 6:53)

Ovakva misao je mogla biti iznesena samo ako je imao u vidu pashalno janje tako da je znakovito što je gornje riječi spomenuo godinu dana ranije neposredno prije te ranije Pashe. Pretpostavljam da je Isus na tadašnjoj Pashi usporedio pashalno janje sa sobom, a također i kruh i vino sa svojim tijelom i krvlju.

Budući da je znao da neće ovaj put blagovati Pashu sa svojim učenicima, on je na toj posljednjoj večeri samo predočio kruh i vino kao tijelo i krv janjeta koje je predočavalo njega, a kojeg su na sutrašnji dan Židovi trebali žrtvovati. Moguće je da je Isus kruh i vino nazvao 'pashalnom žrtvom' jer je Luka zapisao:

“Kad je došlo vrijeme, smjestio se za stol, a s njim i apostoli.  I rekao im je: “Žarko sam želio jesti ovu pashalnu žrtvu s vama prije svojih patnji. Jer kažem vam, neću je ponovno jesti dok se u kraljevstvu Božjem ne ispuni sve što ona predstavlja.” (Luka 22:14-16)

Što će to Isus ponovo jesti kad dođe? Da li će ponovno žrtvovati janje ili će jesti kruh i vino koje će ispuniti ono što ti simboli kao žrtva predstavljaju? Odgovor se nalazi u pitanju jer je janje ispunilo svrhu u trenutku kad je Isus žrtvovan u suton 14. nisana, tako da će jesti upravo ono što je tada želio jesti sa svojim učenicima na posljednjoj večeri. Tu vidimo razlog povezivanja te posljednje večere sa pashalnom večerom koja se trebala održati slijedećeg dana.

Kako bi povezali Isusa sa tom pashalnom žrtvom koja je u tom trenutku predočavala Isusa, svi su osim Ivana posljednju večeru povezali sa sutrašnjim prvim danom beskvasnih kruhova ili Pashom, vjerojatno unoseći detalje sa prošlogodišnje Pashe. No, umjesto da su na sutrašnji dan pripremali pashalno janje, Isus je bio to 'Janje' koje se čuvalo do 14-tog dana. U suton ili predvečerje tog dana 14-tog nisana Isus umire u vrijeme žrtvovanja pashalnog janjeta tako da njegovi bliski učenici uopće nisu tu večer na 15-ti nisan slavili Pashu nego su tugovali. Ovdje bi bilo dobro sjetiti se da židovski rabini suton (vrijeme između dvije večeri) računaju od 9. sata koje pada u vrijeme iza 15. sati, baš u vrijeme Isusove smrti. 

Cilj evanđelja nije kronologija svakog događaja nego duhovno značenje i vrijednost svega onoga što je Isus govorio i činio, pa bi trebali razumjeti razlog zašto se jedan događaj povezuje s drugim. Takvih primjera povezivanja nekog događaja s drugim ili ubacivanja nekih Isusovih riječi u kontekst drugih izjava ima još.

Primjer: Isusova izjava o 'vjernom i razboritom robu' koja je u cijelosti iznesena i zapisana u evanđelju po Luci 12:42-48, je izrečena puno prije nego je Isus dva dana prije smrti govorio apostolima o znakovima kraja. Međutim, Matej je tu izjavu djelomično ubacio u Isusovo izlaganje o znakovima kraja samo zato što je s ona u sebi nosila poantu o budnosti, tako da su stavci iz Mateja 24:45-51 ubačeni u taj tekst o znakovima kraja. Isto tako, da bi se istakla poanta o tome da je Isus bio to 'pashalno janje' je korištena prethodna pashalna večera i ubačena u kontekst posljednje večere. Točno je da je Isus htio sa svojim učenicima blagovati tu Pashu, ali je znao da to neće biti moguće pa je na toj posljednjoj večeri objasnio značenje svoje pashalne žrtve u kojoj će on biti to 'Janje' koje se sutradan trebalo žrtvovati. Zato je koristio samo kruh i vino, a ne i janje koje nije ni bilo zgotovljeno na toj posljednjoj večeri.

Do danas su se mnogi istraživači biblijskih tekstova suočili s navodnim kontradiktornim opisima Isusove posljednje večere te su zaključili da tekstovi jednostavno ne idu jedno s drugim i da se ne zna tko je u pravu, Ivan ili ostala trojica evanđelista. Ostavljeno je čitaocima da procjene što tekst govori o značenju pashalne žrtve. Watchtower je čak to pokušao riješiti tako što je 14. nisan proglasio Blagdanom, pa je pashalnu večeru prebacio na početak tog dana, a dan pripreme na 13. nisan u suton, što odudara od stvarnosti i stvara još veću zbunjenost. No, u ovom razmatranju smo ipak uspjeli riješiti stoljetnu dilemu i vidjeli da nema kontardiktornosti. To je pravi smisao istraživanja i kontekstuanog razumijevanja Biblije. 

  • Rezime:

14. nisan - dan pripreme za Pashu

  • Gospodinova posljednja večera (nakon zalaska sunca)
  • sutradan na kraju 14-tog dana u suton se žrtvuje janje za Pashu
  • Isus je u to isto vrijeme kao pashalno janje položio svoj život

15. nisan - Pasha; Blagdan beskvasnih kruhova 

  • pashalna večera (nakon zalaska sunca)
  • prvi dan, svečani zbor, sjećanje na izlazak iz ropstva

16. nisan - Isusovo uskrsnuće


Tko može jesti pashalnu žrtvu

Način na koji tu svečanost obilježavanju Jehovini svjedoci ima svoju povezanost sa vjerovanjem da je Bog sklopio ‘novi savez’ samo s jednom malom grupom kršćana, tako da u uzimanju simbola kruha i vina učestvuju samo oni kršćani koji za sebe tvrde da će u Božjem kraljevstvu s Isusom upravljati kao kraljevi i svećenici nad čovječanstvom (‘Raspravljanje’, str. 220,221). Međutim, u dosadašnjem razmatranju smo vidjeli da Biblija ima dovoljno argumenata koji govore da u ‘novi savez’ ulaze svi pravovjerni kršćani. Tako bi danas svaki kršćanin kao član skupštine 'Izraela Božjeg', ako se osjeća dostojnim toga, mogao uzimati simbole kruha i vina i time dokazivati svoje zajedništvo s Bogom i Kristom. Zašto onda Jehovini svjedoci još uvijek smatraju da simbole mogu uzimati samo oni koji su po njima pozvani da budu suvladari s Kristom na nebu? Što o tome govori Biblija?

Zakon za proslavu ‘Pashe’ se zasniva na Božjem oslobađanju Izraelaca iz Egipatskog ropstva. Iako su u zadnjoj nevolji od smrti spašeni Izraelski prvorođenci, pashu su jeli svi Izraelci - muškarci i žene, djeca i starci a ne samo prvorođenci. Zašto? U Bibliji stoji zapisano:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć svi sinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj." (2.Mo 12:42)

Ovdje je jasno izražen zahtijev da pashu svetkuju 'svi sinovi Izraelovi'. No, izraz 'sinovi', ako bi ga tumačili izvan konteksta bi mogao nekoga navesti da pomisli samo na grupu kojoj pripadaju samo muškarci. Međutim, kad sagledavamo kontekst onda se mora prihvatiti saznanje da izraz 'sinovi' podrazumijeva sve Izraelce. Tko nije mogao učestvovati u slavljenju i jedenju pashe?

"I Jehova je rekao: (…) nijedan tuđinac ne smije ju jesti (…) Pridošlica i najamnik ne smiju je jesti." (2.Mo 12:43,45)

Oni koji nisu smjeli jesti nisu ni pozivani da budu promatrači te svetkovine. Zakon je ipak predvidio činjenicu da su stranci i tuđini mogli prihvatiti pravo obožavanje. Zato je u tom smislu Bog zapovjedio:

"svakog roba kupljenog za novce obrežite, i tek je tada može jesti" (2.Mo 12:44).

To je bio prozelit ili Izraelac po duhu Zakona. Ovo zakonom utvrđeno pravilo ima svoje mjesto i u slavljenju Gospodinove večere koja se među židovskim kršćanskim vjernicima prakticirala dan prije slavljenje Pashe. Po tom pravilu, u proslavi Kristove smrti su mogli učestvovati svi 'sinovi Izraelovi', odnosno svi kršćani kao članovi novog Izraela - židovski kršćani (malo stado) i njima pridruženi nežidovski kršćani (druge ovce). Tko nije bio pozvan da uzima simbole? Samo ‘tuđini’ koji nisu ‘obrezali’ svoja srca, odnosno oni koji to simbolično obrezanje nisu potvrdili svojim krštenjem (Kol 2:11,12).

Ovi ‘tuđini’ su dio svijeta. Neki od njih još nisu postali istinski sljedbenici Isusa Krista iako se nalaze na putu da postanu njegovi učenici. Takvi tuđini su u Izraelu mogli uživati određene pogodnosti i blagoslove s Božjim narodom živeći među njima kao stranci i došljaci. Ali samo onda kad bi spremno prihvatili pravog Boga dali su se podložiti Zakonu i tada su se mogli poistovjetiti s Izraelcima. Nakon što su se obrezali mogli su slaviti Pashu.

Pasha je imala svoj pravi značaj: oslobođenje cijelog naroda iz Egipta u noći 15. nisana po židovskom kalendaru. Tom prilikom je Bog otkupio svakog prvenca od smrti, a preko njih i cijeli narod (2.Mo 13:15). Međutim, Pasha nije bila uspostavljena u znak otkupljivanja prvenaca, nego kao znak ‘oslobađanja’ iz ropstva cijelog naroda (2.Mo 13:16). Ako po tom principu ispravno postavimo stvari onda je i Isus Krist uspostavio svoju proslavu, ne kao znak uvođenja prvenaca u savez za kraljevstvo, kako to tvrdi Watchtower (Jehovini svjedoci), nego kao znak uvođenja u novi savez novog Izraela i njihovog ‘oslobođenja’ iz ropstva grijeha i smrti. To je oslobođenje nastupilo smrću Božjeg 'sluge' kojeg je Bog otkupio, posvetio i učinio svojim 'prvorođencem'. Uzmimo u obzir da je Izraelcima rečeno:

"I bit ćete mi kraljevstvo svećenika i sveti narod." (2.Mo 19:6)

Time što su svi Izraelci učestvovali u pashalnom jelu koje je simboliziralo njihovo oslobođenje i spasenje, nije trebalo značiti da će svi imati udjela u svećeničkoj službi, ali su zato zajedno sa ‘svećenicima’ svi mogli pristupiti skupštini prvorođenaca (Levitima, svetima) i zajedno s njima biti članovi ‘svetog naroda’. Židovima koji su se "vratili pastiru i nadgledniku duša svojih" apostol Petar je ukazao na ispunjenje ovog obećanja kada im je rekao:

"Ali vi ste ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod…" (1.Pe 2:9,25)

Židovski su kršćani bili uključeni u same temelje kršćanske skupštine. Skupština je u svojoj organizacijskoj strukturi imala Isusa kao ‘velikog svećenika’ i vjerne muževe kojima je dana uloga ‘svećenika’ u kraljevstvu Isusa. No imala je i ‘sveti narod’ koji se preko klase svećenika dao podložiti Isusovom vodstvu.

Ako su u prvom stoljeću obje klase (klasa neba i klasa zemlje) predstavljala 'sinove Izraelove' (sinove i kćeri) te kao takvi uzimali simbole na Spomen obilježavanju Isusove smrti, onda se simbole ne može povezivali samo sa jednom klasom. Stoga bi uzimanje simbola kruha i vina za kršćane trebalo imati jedno drugo značenje. Pavle je rekao kršćanima u vezi tih simbola:

"Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe." (1.Ko 11:26)

Uzimanjem simbola kruha i vina prvi kršćani su ‘objavljivali Gospodinovu smrt’. Nigdje ne čitamo da su tim činom objavljivali svoju ulogu Isusovih suvladara kao što to čine Jehovini svjedoci. Pogledajmo što piše u Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str. 14. st. 12:

“Govoreći o situaciji u drugom stoljeću n. e., povjesničar J. L. von Mosheim kaže da su kvartodecimani održavali Spomen-svečanost 14. nisana jer su ”smatrali da primjer Krista ima snagu zakona“. Jedan drugi povjesničar kaže: ”Kvartodecimanske crkve u Aziji imale su isti običaj kao Jeruzalemska crkva. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom Pashe 14. nisana slavile otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, izdanje iz 1962, svezak V, stranica 8).

Vidimo da su i u 2. stoljeću svi kršćani, bez obzira na njihovu brojnost, ‘objavljivali Kristovu smrt, i slavili ‘otkupljenje postignuto Kristovom smrću’, stalno se podsjećajući na značenje kruha i vina dok Isus ne dođe u svojoj slavi. Slaviti ‘otkupljenje’ je bila preslika Pashe u kojoj su Izraelci slavili svoje ‘otkupljenje’. Svatko tko je sebe smatrao ‘otkupljenim’ je mogao ‘objavljivati Gospodinovu smrt’ simboličnim činom uzimanjem simbola kruha i vina na Gospodinovoj večeri. Kada Isus dođe onda će tada svi koji su u zajedništvu s Kristom dobiti vječni život, što je i svrha Isusove smrti koja nas oslobađa od Adamovog grijeha putem otkupnine.

Biblija i rana povijest kršćanstva nigdje ne spominje da su prvi kršćani s tom proslavom trebali objavljivati drugima da su oni izabrani za Kristove suvladare i da će svoj život nastaviti na nebu. Takvo vjerovanje je nastalo kasnije kod uzimanja simbola pri euharistiji kada je u Katoličkoj crkvi u srednjem vijeku došlo do jasne podjele između klera i laika. Po toj podjeli su samo svećenici bili smatrani Crkvom ili Kristovim tijelom te su samo oni uzimali kruh i vino. Kruh u obliku hostije se kasnije počeo davati i laicima.

U ranokršćanskoj povijesti svi su vjernici smatrani klericima jer je izraz 'kler' označavao čitavu zajednicu vjernika kao Kristovo tijelo. Postepeno, stvaranjem čvrste crkvene hijerarhije (pokornost biskupu koji vodi zajednicu kao što monarh vodi državu) i stvaranjem ideje "jedne Crkve", pojam 'kler' suzuje se na tzv. duhovni stalež, svećenike (i one koje se pripremaju za svećenike) te redovnike i redovnice. Po tome se Jehovini svjedoci oslanjaju na katoličko učenje jer su i oni izvršili podjelu na one koji pripadaju Kristovom tijelu (kler) i one izvan tog zajedništva, odnosno na nebeski stalež koja uzima simbole i zemaljski stalež koji to ne smije uzimati jer nisu određeni za Isusove suvladare. U nekim drugim crkvama vjernici uzimanjem simbola objavljuju svoje zajedništvo s Kristovom crkvom kao i svoju vjeru i nadu da će nakon smrti svi ići u raj na nebo. No što je istina u vezi Isusove posljednje večere na kojoj je uveo novu proslavu?

Te večeri 14. nisana Isus je koristio simbole kruha i vina čime je predstavio svoje tijelo i krv koje je trebao dati kao žrtvu, ne samo za apostole koji su bili s njim tada prisutni, nego i za grijehe svih ‘koji vjeruju’ (Lk 22:19,20; Iv 3:16). Zato je nakon uzimanja čaše crvenog vina rekao:

"Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi…" (ili kako to piše u drugom evanđelju): "…jer ovo predstavlja moju ‘krv saveza’ koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha." (Lk 22:20; Mt 26:28)

U znak tog ‘oslobođenja’ od ropstva grijeha Isus je rekao:

"Činite ovo meni na spomen." (1.Ko 11:24,25)

Isus je ovu zapovijed dao svojim apostolima na početku 14-tog nisana koji je ujedno bio i zadnji dan u kojem se pashalno janje čuvalo za žrtvu. Na kraju tog dana je i on trebao umrijeti kao 'pashalno janje' jer su tog dana, Židovi klali janje za Pashu u vrijeme kad je Isus ubijen, tako da je veza između Pashe i Gospodinove večere više nego očita.

Kao što su Pashu slavili svi Izraelci tako su i svi kršćani trebali svojim ulaskom u ‘novi savez’ redovito ‘objavljivati’ svoju vjeru u otkupninu s kojom su im oprošteni grijesi. Isus je "posrednik novog saveza" u koji ulaze svi kršćani svojim krštenjem (He 12:24). Svi koji su u tom ‘savezu’ mogu biti učesnici u uzimanju simbola kruha i vina. Isus tada nije dao nikakvu naznaku po kojom bi se simboli kruha i vina koristili za razlikovanje kršćana jednih od drugih, odnosno za izdvajanje članova nebeskog staleža od zemaljskog. Niti on a ni apostoli nisu nikad rekli i strogo upozorili na činjenicu da kruh i vino ne smiju uzimati oni kršćani koji će pripadati staležu podanika.

Pavle je kršćanima u Korintu ukazao na propuste koje su činili kod Gospodinove večere. Naime, oni su tu priliku koristili da bi jeli i pili, vjerojatno zato što su Židovi kod blagovanja pashalnog janjeta jeli i pili. Osim toga i Isus je s apostolima najprije večerao, a onda je poslije objeda uzeo kruh i vino s kojima je objavio svoju smrt (Mt 26:26). Međutim, Pavle je vjernicima ponovio svrhu Gospodinove večere i značenje simbola kruha i vina, želeći taj događaj odvojiti od same večere (1.Ko 11:20-22). Tom je prilikom naglasio da među njima ima onih ‘nedostojnih’ koji ne bi smjeli uzimati te simbole.

"Stoga, tko god nedostojno jede kruh ili pije čašu Gospodinovu, ogriješit će se o Gospodinovo tijelo i krv. Neka dakle najprije svatko sebe ispita je li dostojan, pa onda neka jede od kruha i pije iz čaše (…). Ali kad bi smo raspoznali kakvi smo, ne bi nam se sudilo." (1.Ko 11:27,28,31)

Tko je bio dostojan a tko nedostojan? Watchtower tvrdi da simbole na Spomen svečanosti može uzimati samo jedna mala grupa kršćana koja će sa Isusom biti na nebu kao njegovi suvladari, pa u nedostojno uzimanje simbola ulazi postupak onih kršćana koji pripadaju zemaljskom staležu, a uzimaju simbole jer sebe pogrešno vide među izabranicima nebeskog staleža. Međutim, Pavle ukazuje da kršćani kod uzimanja simbola trebaju raspoznati ‘kakvi su’ kao kršćani, a ne raspoznati ‘tko su’ između dva staleža (1.Ko 11:31, Stražarska kula, 15.2.2003. str.17; Stražarska kula, 1.4.1996. str. 7,8).

Neki će reći da u 1. stoljeću nije bilo potrebno ukazivati na zemaljski stalež jer on tada nije ni postojao. No, iz prethodnih članaka smo vidjeli da to nije točno. Nigdje se ne ukazuje na to da u dostojne spadaju samo članovi klase neba - apostoli i drugi starješine. Također se nigdje ne govori da će u kršćansku skupštinu jednog dana ući niži stalež podanika koji nemaju udjela u zajedništvu s Kristom, u njegovom životu, smrti i uskrsnuću.

U kontekstu 11. poglavlja ove poslanice, a i šire, ne postoji nikakva naznaka da je Pavle ikad spomenuo klasifikaciju na dvije sorte ili dvije klase kršćana, tako da nitko od onih kojima je uputio savjet da 'raspoznaju kakvi su', nije mogao u tome vidjeti da se od njih traži da raspoznaju dali pripadaju nebeskoj ili zemaljskoj klasi. Osim toga, Wathtower tvrdi da je u to vrijeme postojala samo jedna klasa kršćana pa nema smisla govoriti da su morali raspoznati kojoj su klasi pripadali. Prema tome, izraz 'raspoznati kakvi su' se nikako nije mogao odnositi na raspoznavanje službene prednosti koju im je Bog dodijelio, nego kakvi su u svojoj nutrini - da li su duhovni ili tjelesni. Upravo širi kontekst ove njegove poslanice o tome govori u samom uvodu gdje im se on obraća s riječima:

"I tako vam ja, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu." (1. Korinćanima 3:1)

Svi su kršćani bili pozvani u zajedništvo s Kristom i među njima su se uvijek mogli pojaviti nedostojini. Pogledajmo što Pavle kaže o onima koji su bili nedostojni:

"Jer tko jede i pije, osudu sebi jede i pije ako ne raspoznaje u tome tijelo Kristovo. Zato su mnogi među vama slabi i bolesni, a dosta ih je i umrlo"  (ili duhovno zaspalo). (1.Ko 11:29,30) 

Pavle stoga nije govorio o samom načinu uzimanja simbola kao nedostojnom kao što to govore Jehovini svjedoci. On je govorio o svakom pojedinom kršćaninu koji može biti dostojan ili nedostojan, ovisno o njegovom duhovnom stanju srca. Svaki kršćanin koji ‘raspoznaje tijelo Kristovo’ i značenje Kristovog tijela i krvi, je ‘dostojan’ u Božjim očima i na sebe ne navlači osudu prilikom uzimanja kruha i vina. Očito su ‘nedostojni’ bili samo oni kršćani koji su bili duhovno bolesni ili čak duhovno mrtvi. Takvi kršćani nisu razabirali važnost tog događaja pa su koristili takve posebne sastanke kako bi zadovoljili svoje tijelo. O onima koji su nedostojni, Biblija govori da takvi "nemaju duha Božjega", dok druge "muče sumnje" ili su čak uprljali svoje simbolične "haljine". Samim tim su izgubili svoje besprijekorno obilježje vjernih kršćanina (Ju 19,22,23; Ot 3:18).

Onaj tko je bio nedostojan, mogao se duhovno ispraviti i postati dostojan simbola zajedništva s Kristom. Dostojni su svi oni kršćani koji su duhovno zdravi i živi u Božjim očima. Svi su se oni zajedno sakupljali u skupštinskim sastancima, pa tako i prigodom te posebne svečanosti. Oni su "oprali svoje duge haljine i obijelili ih u krvi Janjetovoj" (Ot 7:14). Za njih je Isus rekao: "Sretan je onaj tko bdije i čuva haljine svoje, da ne bi hodao gol i da se ne bi vidjela sramota njegova" (Ot 16:15). Ta sreća će biti naročito izražena kod onih koje Isus nađe budne i bez ljage jer "štovanje koje je čisto i neokaljano pred našim Bogom i Ocem jest ovo: (…) čuvati se prljavštine ovog svijeta" (Jk 1:27). Još prije nego je uveo spomen na svoju smrt, Isus je rekao:

"Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan; [takav] ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu sa njim." (Iv 6:54,56)

S tim je unaprijed najavio događaj obilježavanja svoje smrti na kojem je doslovni ‘kruh’ postao simbol njegovog žrtvovanog tijela kojeg je dao radi oproštenja grijeha. Svatko tko raspoznaje to tijelo na način da prihvaća i cijeni otkupnu vrijednost Isusove smrti, ima život u sebi i bit će uskrsnut u posljednji dan i dobiti vječni život. To nam govori da se Isusovi sljedbenici do tog trenutka simbolično hrane njegovim tijelom i piju njegovu krv kako bi održali jamstvo života skrivenog u sebi kojeg su dobili novim rođenjem kao nova stvorenja (Kol 3:3). U tu svrhu imaju prednost da svoje zajedništvo u Isusovoj smrti dokazuju uzimanjem simbola kruha i vina sve do njegovog dolaska.

Da li želiš biti u zajedništvu s Kristom? Ako da, onda imaš prednost hraniti se simboličnim kruhom i vinom. Ova hrana i piće imaju simbolično značenje. Zato ih je Isus predočio simbolima kruha i vina. Tu životovažnu hranu i piće mi putem vjere svakodnevno uzimamo, a to javno dokazujemo i obznanjujemo jednom godišnje na proslavi Gospodinove večere kada tim simboličnim činom ‘objavljujemo Kristovu smrt’ s kojom smo otkupljeni. Nakon uskrsnuća će i dalje ti simboli ukazivati na potrebu da se uskrsnuli nepravedni priklone Kristu kako bi po njemu i njegovoj smrti zadobili oproštenje grijeha i postigli vječni život.

Isus je u molitvi svom Ocu tražio da svi njegovi učenici ‘budu jedno’ i da budu u ‘zajedništvu s njima’ (Iv 17:20,21). Kao što se prilikom krštenja simbolično prikazuje nečije pokajanje i predanje Bogu, tako se uzimanjem simbola simbolično prikazuje nečije ‘zajedništvo’ s Kristom i Bogom. Razlika je samo u tome što se krštenje čini samo jednom, čime se ulazi u savez s Bogom preko Krista, dok se uzimanje simbola redovito ponavlja kako bi svatko uvijek iznova mogao i na taj simboličan način pred drugima ‘potvrditi’ svoje ‘zajedništvo s Kristom’ (2.Pe 1:10). Znajući to Pavle se nije ograničio na jednu grupu kršćana koja bi u skupštini zauzimala posebno mjesto zbog svog službenog položaja. On se obratio svim kršćanima kad je rekao:

"Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo [grčki: eukharistésas] ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu? Budući da je jedan kruh, mi smo jedno tijelo, iako nas je mnogo, jer svi jedemo taj jedan kruh. (1.Ko 10:16,17)

Vidimo da je zajedništvo s Kristom predstavljeno kruhom i vinom koji predstavljaju zajedništvo u krvi i tijelu Kristovom. U takvom zajedništvu su ‘svi’ koji vjeruju dobili mogućnost da prilikom proslave Gospodinove smrti imaju udjela u uzimanju simbola kruha i vina, kako bi se podsjećali na to zajedništvo i na svoje oslobođenje iz ropstva grijeha i smrti putem otkupne vrijednosti Isusova tijela i krvi. Uzimajući te simbole svaki je kršćanin potvrđivao da ima udjela u uzimanju Kristova ‘tijela i krvi’ putem duhovne hrane koja se može naći na "stolu Jehovinom" (1.Ko 10:21). Iako nas je i tada i danas 'mnogo' svi jedemo taj jedan kruh jer smo kao zajednica kršćana 'jedno tijelo'. Pavle nikad nije spominjao neko drugo 'tijelo' kršćana koji nisu u tom zajedništvu.

Prilikom Gospodinove večere svatko se može ispitivati s obzirom na svoj kršćanski način života. Ako je smatrao da je ‘dostojan’ vječnog života, našao bi se prikladnim ‘da jede od kruha i pije iz čaše’. Suprotno njima ljudi iz svijeta koji ne vjeruju u Isusa i pripremu spasenja ne mogu biti dostojni jer ga oni odbacuju. Za takve je Isus rekao:

"Ako ne jedete tijelo Sina čovječjeg i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi." (Iv 6:53)

Nedostojni vječnog života su i oni kršćani koji su duhovno mrtvi jer ne žive po vjeri. ‘Jesti tijelo i piti krv’ Sina čovječjega značilo bi prihvatiti pripremu spasenja od Boga i podložiti se Božjoj volji. Ako svaki kršćanin to treba činiti u znak svog spasenje i oslobođenja otkupninom, tada je razumljivo da mu je dopušteno uzimati simbole koji ga dovode u vezu s tim što je Isus zahtijevao od svakoga koji ‘ima život u sebi’. Time je prikazana nova duhovna dimenzija koja ima svoju primjenu od trenutka krštenja, kada se ‘život’ dobiva kao jamstvo ili zalog, do ulaska u obećani novi svijet. Svi koji su naklonjeni vječnom životu se krštavaju u Krista. Od tada ‘jedu tijelo i piju krv’ Sina čovječjeg kao ‘nebesku’ hranu i piće za održavanje zaloga vječnog života. Ono je simbolično prikazano sa beskvasnim kruhom i crvenim vinom kojim se podsjećamo na životovažnu vrijednost ‘nebeske’ hrane i pića iza kojih stoji Božja priprema spasenja.

Kao što smo vidjeli, svi su Izraelci jeli pashalno janje koje je predstavljalo Krista. Ono je na nebu već bilo pripremljeno i zaklano prije postanka svijeta, pa je u tom smislu sišlo s neba (Ot 13:8). Isus je "Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta" (Iv 1:29). Zato je po tom uzoru, Isus ostavio da ‘svi’ koji su u ‘novom savezu’ jedu kruh koji predstavlja tijelo janjeta i piju vino koje ‘predstavlja krv saveza koju je prolio za mnoge radi oproštenja grijeha.’ Kad je “uzeo čašu, zahvalio [grčki: eukharistésas] Bogu“ rekao je:

"Pijte iz nje svi." (Mt 26:27,28)

Ako su svi apostoli bili s Isusom na toj večeri podrazumjevalo se da su svi zajedno učesnici te svetkovine, pa bi izraz ‘svi’ bio suvišan. Stoga se taj izraz nije trebao odnositi na sve apostole koji su bili prisutni tom prilikom nego na sve koji budu povjerovali u Krista putem njihovog svjedočenja što je naglasio u kasnijoj molitvi kad je rekao: 

"Ne molim samo za njih nego i za one koji povjeruju u mene po njihovoj riječi, da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s tobom, da i oni budu u zajedništvu s nama." (Iv 17:20,21)

Prema tome, budući da Isus tom prilikom nije stvorio pravilo po kojem neki njegovi učenici tada i u budućnosti ne bi smjeli u takvim prilikama ‘piti i jesti’ simbole njegovog tijela i krvi, onda se izraz ‘svi’ može odnositi na sve one koji pokažu vjeru u njega i ostanu u apostolskoj nauci.

“Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti.“ (1.Ko 15:22)

Međutim, to što netko ima udjela u uzimanju simbola kruha i vina ne znači da automatski ima Božje odobravanje. Pogledajmo primjer Izraelaca. Većina Izraelaca koji su jeli beskvasni kruh, nebesku manu i pili iz duhovne stijene te jeli pashu su umrli u pustinji jer nisu imali Božje odobravanje. Tako ni nakon uspostave Gospodinove večere, nitko nema pravo nekome zabranjivati uzimanje simbola, jer bi time osuđivao svog brata. Zato je dano svakome po savjesti da najprije sebe ispita je li ‘dostojan’ i prikladan, pa da onda jede i pije. Ako ‘nedostojno jede i pije’ onda se takav ‘ogrešuje o Gospodinovo tijelo i krv’. No i tada takvi trebaju primiti "stegu od Jehove" (1.Ko 11:32). Stegu trebaju primati od svojih duhovnih pastira koji imaju uvid u njihovo duhovno stanje. Ali ako neki brat krši biblijska načela, takvog je trebalo ukloniti iz svoje sredine i s njim se nisu trebali prisno družiti. Rečeno je: "s takvim i ne jedite", odnosno s takvima nemojte imati ‘zajedništvo’ u zahvaljivanju [grčki: eukharistésas] prilikom blagovanja kruha i vina (1.Ko 5:11-13). Nedostojne osobe nisu trebale imati udjela u zajedništvu s ostalim kršćanima ni udjela u zajedništvu s Kristom. Nisu smjele uzimati ‘kruh i vino’ pa ih se nije ni pozivalo na obilježavanje spomena na Isusovu žrtvenu smrt.

Sve činjenice potvrđuju da su svi prvi kršćani imali pravo i prednost uzimali simbole kruha i vina prilikom slavljenja Gospodinove večere. Međutim, unutar zajednice Jehovinih svjedoka to pravo nemaju svi. Vidjeli smo da su među prvim kršćanima bili pripadnici obje klase – i nebeske (starješine) i zemaljske (narod) - i svi su imali udjela za duhovnim stolom koji je predočavao zajedništvo s Kristom. Svi su bili pozvani da time obznanjuju Isusovu smrt dok on ne dođe. Stoga se trebamo ponovno vratiti apostolskoj nauci i prvim kršćanima jer su oni tada očito bolje razumjeli sve što je bilo s tim povezano. Znali su da je Isus Krist žrtvovao ljudsko tijelo koje je stvoreno nadnaravnim biološkim putem i pripremljeno od Boga za sve ljude. Zato nas zanima kako su oni gledali na simbole kruha i vina koji su predočavali Isusovo tijelo i krv.


Zajedništvo s Kristom

Učenici Isusa Krista su od njegove posljednje večere trebali blagovati simbole kruha i vina kako bi tim činom uvijek iznova dokazivali sebi i drugima da imaju zajedništvo s Kristom u njegovoj smrti. Morali su dostojanstveno pristupati slavljenju Gospodinove večere, ali na način koji je uključivao sve one koji su ušli u ‘novi savez’ s Bogom preko Krista. Pasha i Spomen svečanost su svečane pripreme koje su dane samo Božjem izabranom narodu – Izraelu Božjem.

Izraelci nisu na Pashu pozivali strance u svojoj sredini kako bi promatrali dok oni jedu pashalno janje. Na isti način, ni prvi kršćani nisu pozivali nevjernike da s njima obilježe tu duhovnu gozbu. Ta svečanost je u svojoj suštini trebala okupljati samo zajednicu vjernih kršćana i nitko od njih nije trebao biti samo promatrač koji promatra kako drugi uzimaju kruh i vino. Zato se nikad nije trebalo ići za masovnošću na način da se na te proslave poziva velike mase ljudi i promatrača. Jehovini svjedoci to rade i nažalost tom prilikom iznose u javnost potpuno krive informacije čime obezvrijeđuju Isusove riječi i zapovjedi.

Kad se uzme u obzir kako se po Bibliji slavila Gospodinova večera, tada bi bilo prihvatljivo da se ta svečanost slavi u manjim grupama na koje su pozvani samo krštene osobe. To može biti cijela skupština ili manje grupe unutar skupštine. Kršćani su se okupljali na svojim tjednim sastancima, najvjerojatnije u jutarnjim satima na dan odmora kao što su bili sabat ili nedjelja. Obilježavanje Gospodinove večere je znalo pasti na neki drugi dan u tjednu, a budući da je taj događaj trebalo obilježiti nakon zalaska sunca, onda je bilo prikladno da se kršćani okupe u manjim grupama u domovima svoje braće. Pavle je u vezi toga savjetovao:

"Zato, braćo moja, kad se sastanete da jedete tu [Gospodinovu] večeru, pričekajte jedni druge." (1.Ko 11:33)

Kršćani su trebali pričekati ‘jedni druge’ odnosno svoju ostalu duhovnu braću koja su s njima tvorila zajedničku skupštinu ili onu grupu koja je gravitirala domu u kojem su se trebali sastati. Očito ih Pavle nije savjetovao da pričekaju promatrače ili one osobe koji nisu dio kršćanske skupštine, a pogotovo ne one grešnike s kojima nisu trebali jesti obrok zajedništva.

Kad su se kršćani sakupljali na toj godišnjoj proslavi samo su dostojni mogli uzimati simbole kruha i vina kao dokaz da su svi oni ‘jedno tijelo’ u Kristu. Skupština se kao jedno jedinstveno ‘tijelo’ treba sastojati od vjernih kršćana kao Kristovih udova koji su ‘dostojni vječnog života’. Kao takvi imaju prednost da slave Gospodinovu večeru u svojim ‘grešnim tijelima’ kao ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’. Starješine su zato trebale paziti da nitko tko je nedostojan ne uzima simbole. Prije toga je skupštinu trebalo očistiti od kvasca koje je moglo onečistiti cijelo tijesto. Oni koji su sebe smatrali nedostojnima jer su u sebi imali kvasca zloće i pokvarenosti su se trebali najprije pokajati kako bi bili dostojni zajedništva sa Kristom i svojom braćom u vjeri (1.Ko 5:6-8; Ga 5:9).

(Slijedeća dva podnaslova su uzeta iz knjige 'Posljednji Adam')


Zajedništvo u ‘beskvasnom kruhu’ 

Isus je za sebe rekao da je on “kruh života” po kojem će ljudima dati vječni život u periodu uskrsnuća (Iv 6:35). Međutim, taj kruh života nije usporedio sa ‘beskvasnim kruhom’ kojeg su zadnjeg dana njegovog života jeli na 'dan pripreme' nego s nebeskim kruhom ili ‘mānom’ koju su Izraelci dobivali tokom lutanja u pustinji. Tada im je ‘Bog dao da jedu kruh s neba’. U vezi toga im je Isus rekao:

“Otac moj daje [vam] pravi kruh s neba. Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Iv 6:31-33)

Kada uzmemo u obzir sličnosti i razlike onda bi mogli reći kako ovaj kruh s neba ili nebeski kruh nije isto što i beskvasni kruh koji se jeo prilikom proslave Pashe i posljednje večere kada je Isus uzeo “beskvasni kruh” i rekao da ono ‘predstavlja njegovo tijelo’ (Mt 26:26). Taj beskvasni kruh su apostoli uzeli i jeli prije nego je Isus umro i uskrsnuo, odnosno prije nego je njegovo tijelo bilo oslobođeno raspadljivosti i smrti pa se u tome razlikuje od nebeskog kruha tj. māne. Ako je Isusovo tijelo bilo raspadljivo i smrtno, da li ga možemo usporediti s ‘beskvasnim kruhom’? Očito da možemo jer ‘beskvasni kruh’ nije predstavljao Isusovo tijelo koje je bilo oslobođeno raspadljivosti i smrti, nego smrtno tijelo bez grijeha. Naime, ono predstavlja raspadljivo i smrtno fizičko tijelo, ali u kojem nije bilo ‘kvasca’ u obliku osobnog grijeha.

Beskvasni kruh nastaje od pšeničnog brašna i vode, bez ikakvih drugih dodataka. Pšenica raste iz zemlje i vode tako da sadrži zemaljsku raspadljivu supstancu. Na isti način je i Isusovo tijelo kao i svako drugo nastalo od zemaljske raspadljive supstance. Kao što su Izraelci pripravili beskvasni kruh – “kruh nevoljnički” – u dan spasenja iz ropstva, Bog je tako na dan smrti svog prvorođenca pripravio Isusovo bezgrešno tijelo za spasenje svijeta koji trpi nevolju zbog ropstva smrti (Heb 10:5; 5.Mo 16:3). Što onda možemo reći o ‘beskvasnom kruhu’? O njemu čitamo:

“Takav kruh je prikladan jer ne sadrži kvasac, kojim se u Bibliji predstavlja iskvarenost ili grijeh. (...). Beskvasni kruh je prikladan simbol Isusovog ljudskog tijela, jer je bio ”lojalan, bezazlen, neokaljan, odvojen od grešnika” (Heb 7:26, NS).“ (Stražarska kula, 1.3.1990. str.17) 

Beskvasni kruh u sebi nema kvasac i simbolizira tijelo bez grijeha. Zato razmotrimo koju vrstu grijeha kvasac predstavlja. Naime, postoje tri oblika grijeha.

  • grijeh kao život u znaku smrti – odvojenost od vječnog života
  • grijeh u obliku nepravednih djela – učinjeni grijeh
  • grijeh u srcu – grešne misli i namjere

Apostol Pavle je svojoj braći rekao:

“Ne znate li da malo kvasca ukvasa cijelo tijesto? Odstranite stari kvasac da budete novo tijesto, jer trebate biti beskvasni [ili bez kvasca]. Jer Krist, naša pashalna žrtva već je žrtvovan. Zato svetkujmo blagdan, ali ne sa starim kvascem, niti sa kvascem pokvarenosti i zloće, nego s beskvasnim kruhom iskrenosti i istine.” (1.Ko 5:6-8)

Što zaključujemo iz ovih riječi? Vidimo da Pavle čak i kršćane kao smrtne ljude uspoređuje s ‘tijestom bez kvasca’ odnosno s ‘beskvasnim kruhom’, što znači da je Isusovo tijelo zaista bilo smrtno i time u potpunosti izjednačeno s ljudima jer za njega piše:.

“A budući da su ta ‘djeca’ ljudi od  krvi i mesa i [Krist] je [podijelio (s njima) isto stanje] da svojom smrću uništi onoga koji ima moć prouzročiti smrt. (...) Stoga je u svemu morao postati poput svoje “braće”, da bude milosrdan i vjeran kao veliki svećenik u službi Božjoj, kako bi prinio pomirbenu žrtvu za grijehe naroda.” (Heb 2:14,17)

Iz svega ovoga zapažamo da su kršćani koji još uvijek žive u svojim smrtnim tijelima uspoređeni sa beskvasnim kruhom kao i Isus. Kršćani trebaju biti tijesto bez kvasca, odnosno ‘beskvasni kruh’ kao i Isus. To znači da se po pitanju tijela nisu razlikovali od njega te su mogli u svom smrtnom tijelu biti očišćeni od grijeha i biti poput njega koji nije počinio grijeh. Njegovo je tijelo od rođenja do smrti bili potpuno izjednačeno sa ostalim ljudima. Bilo je smrtno i raspadljivo. Što onda predočava ‘tijesto bez kvasca’?

'Tijesto’ predstavlja ‘ljudsko tijelo’ u kojem postoji zalog vječnog života po kojem možemo imati zajedništvo s Bogom, ali takvo tijelo još uvijek grešno ili nesavršeno jer je podložno raspadljivosti i smrti.

‘Kvasac’ ne predočava raspadljivost i smrt s kojim se čovjek rađa, nego ‘vlastiti grijeh’. Taj grijeh Pavle povezuje sa zloćom i pokvarenošću. ‘Kvasac’ je u Bibliji uspoređen i s lažnim učenjem i licemjerstvom (Mt 16:12; Lk 12:1). Dok ljudsko tijelo sadrži taj kvasac, ono u sebi ne može sadržavati zalog života pa je osuđeno na smrtno stanje.

Prema tome tijesto bez kvasca predstavlja život ljudskih bića koji u svom tijelu nemaju snagu grijeha koje bi to tijelo činilo nepodobnim za zalog vječnog života. Isus se svojim krštenjem u vodi predstavio svom Ocu kao onaj koji želi vršiti njegovu volju, što je uključivalo svaku odvojenost od grijeha koji bi ga mogli uprljati. On je tim činom krštenja ujedno pokazao da je u vodi po Božjoj volji preuzeo na sebe grijehe svih ljudi koje je ponio u svom smrtnom tijelu (Lk 4:1; 3.Mo 16:21). Iako je živio u ‘grešnom tijelu’, on “nije grijeha počinio, niti se prijevara našla u ustima njegovim” (1.Pe 2:22; Iz 53:9). Kao sin čovječji imao je udjela u grešnom tj. smrtnom tijelu, ali “nije poznavao grijeh [kvasac]” što znači da nije imao udjela u grijehu koje onečišćuje tijelo (kruh). Po tom pitanju je bio ‘neokaljan’, i u duhu ‘savršen’ (Ri 6:12; 2.Ko 5:21; Heb 9:14; Jk 3:2). Nije bio rob grijeha pa u sebi nije imao ‘kvasca’ koje bi ovladalo njegovim smrtnim tijelom. Zato je njegovo tijelo, iako smrtno, predočeno s ‘beskvasnim kruhom’, što znači da je bilo ‘sveto’ neokaljano ili bezgrešno (Lk 1:35).

Isusovi učenici se krste u vodi, nakon čega nastoje biti bez kvasca ili ‘neokaljani’ (Ot 14:5). Tim činom krštenja svi mi dolazimo pred Boga s našim ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’. Time je, “naša stara osobnost (…) pribijena na stup, kako bi naše grešno tijelo (poput Isusovog) izgubilo vlast nad nama, da više ne robujemo grijehu” (Ri 6:2,6). Zato svi kršćani mogu imati udjela u uzimanju simbola beskvasnog kruha kako bi imali zajedništvo u Kristovom životu i žrtvi zajedništva.

“Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu? Budući da je jedan kruh, mi smo jedno tijelo, iako nas je mnogo, jer svi jedemo taj jedan kruh.” (1.Ko 10:16,17)

Kristova skupština je jedno ‘tijelo’ ili jedan ‘beskvasni kruh’, pa samim tim Isus poziva da svi oni koji pristupaju Bogu s ‘beskvasnim kruhom iskrenosti i istine’, svetkuju blagdan uzimanjem simbola kruha. Prvi kršćani su imali tu slobodu da pristupaju tom stolu duhovnog zajedništva pa su aktivno učestvovali u tome uzimajući kruh i vino, dokazujući time da su dostojni biti Kristovi. S tim činom nisu nikad dokazivali da pripadaju posebnoj klasi kršćana koja će vladati nad nižom klasom kršćana, niti su učili da će se nakon njih pojaviti ta niža klasa koja neće biti dostojna sjediti s njima za istim stolom zajedništva. To samo dokazuje da prednost uzimanja simbola kruha i vina nikad nije bila dana samo onima koji bi se smatrali dostojnima da ih Isus postavi na prijestolja u njegovom kraljevstvu, nego je dana svim vjernim kršćanima za koje je Isus umro, a koji se smatraju dostojnima da kroz svoju vjeru u njega budu dio njegovog ‘tijela’, preko koga postaju Božja djeca. Oni tada u svom životu prihvaćaju, ne samo Kristov život pod Božjim zakonom, nego i otkupninu kao odgovarajuću cijenu koju je Isus platio za njih kako bi ih otkupio od grijeha i poniženog stanja tijela koji završava smrću.

Dok Isus ne dođe mi bi trebali živjeti beskvasnim životom i kao takvi to javno obznanjivati uzimanjem beskvasnog kruha kojim objavljujemo svoje zajedništvo s (beskvasnim) Kristom i (beskvasnim) kršćanima. Do tada svi mi koji smo takoreći beskvasni možemo slobodno pristupati stolu zajedništva i uzimanjem kruha i vina dokazivati sebi i drugima da smo dostojni.

“Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe.” (1.Ko 11:26)

No, kad on uskoro dođe onda ćemo uzimanjem nebeskog kruha ili ‘māne’ u povezanosti sa “novim vinom” objavljivati Gospodinov život (Mt 26:29). To je u skladu s riječima:

"Jer ako smo, dok smo još bili neprijatelji, bili pomireni s Bogom smrću njegova Sina, koliko li ćemo više sada, kad smo pomireni, biti spašeni njegovim životom." (Rim 5:10)

Za sada još uvijek nismo oslobođeni stanja smrti pa ne možemo konzumirati ‘mānu’ i ‘novo vino’ koji simboliziraju vječni i neraspadljivi život, jer je Isus obećao da će tu duhovnu hranu dati vjernim ljudima tek u svom kraljevstvu rekavši:

“Onome tko pobijedi dat ću od skrivene māne.” (Ot 2:17)

Kad on dođe i oslobodi nas stanja smrti i raspadljivosti onda će nam dati da njemu u spomen jedemo od skrivene māne koja predstavlja njegovo tijelo, ali i njihovo tijelo oslobođeno stanja raspadljivosti i smrti.


Zajedništvo u ‘nebeskom kruhu’

Mojsije je rekao Izraelcima za ‘mānu’: “to je kruh koji vam Jehova daje za hranu” (2.Mo 16:15,31; Ps 78:24). Hrana s neba koju je Bog davao Izraelcima u pustinji je predstavljala Krista. Za razliku od tog kruha kojeg su Izraelci jeli u pustinji, Isus je za sebe rekao:

“Ja sam živi kruh koji je sišao s neba (koji je poslan od Boga). Ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Iv 6:51)

Isus je stoljećima prije svog rođenja bio određen da bude taj živi kruh. No, prije nego je postao taj živi kruh, on je trebao žrtvovati svoje tijelo predočeno beskvasnim kruhom. Isusovo ‘tijelo’ je u trenutku smrti bilo ‘beskvasni kruh’ koje je dao ‘za život svijeta’. Međutim, smrt je samo prouzročila kraj života pod vlašću smrti, dok je uskrsnuće označilo početak života nad kojim smrt više nije imala vlast. Nakon uskrsnuća Isus je postao ‘živi kruh koji silazi s neba’ (Iv 6:48-51). Uskoro će biti moguće blagovati taj živi kruh predočen s ‘mānom’.   

Ima nešto zanimljivo u vezi s ‘mānom’. Ona je bila raspadljiva, odnosno trajala je samo jedan dan, dovoljno dugo da Izraelci mogu od nje napraviti svoj svakodnevni kruh. Ono što se ne bi skupilo tokom jutra, čim bi sunce ogrijalo, māna bi se rastapala. Kad bi ono što se skupilo u posude ostalo za sutrašnji dan, tada bi se māna ucrvala i usmrdjela (2.Mo 16:16-21). To znači da je māna od koje se spravljalo tijesto bila načinjena od zemaljske supstance, odnosno od biljke poput pšenice. Bog je svojom stvaralačkom silom doveo u postojanje tu mānu ili “žito nebesko” od koje se spravljao kruh (Ps 78:24). Međutim, Bog je nekim čudom prouzročio da se za vrijeme sabata ona ne pokvari. Mogla je trajati dva dana. Ono što je također zanimljivo u vezi s ‘mānom’ je to što je po Jehovinoj zapovjedi Aron zlatnu posudu napunio ‘mānom’ i sakrio je od očiju javnosti. Ta ‘skrivena māna’ koja se držala u kovčegu saveza se nekim čudom nije nikad pokvarila ili raspala. Nešto ju je štitilo od zakona raspadljivosti materije.

Bog je nakon nekog vremena prestao davati ‘mānu’, ali je ipak u kovčeg saveza ostavio ‘mānu’ da bude svjedočanstvo svim Izraelcima (2.Mo 16:33,34; Heb 9:4). Iako je bila sakrivena u kovčegu, ona je ipak ostavljena u svom prirodnom obliku tako da su je potomci svećenika mogli ‘vidjeti iz naraštaja u naraštaj’ (2.Mo 16:22-24,32). Isus je mislio upravo na tu skrivenu neraspadljivu ‘mānu’ i usporedio je sa svojim uskrsnulim tijelom u kojem se od tada nalazi njegov vječni i neuništiv život.

U skladu s tim, Isusovo tijelo nije ostalo u grobu da bi doživjelo prirodno raspadanje, već je tokom boravka u grobu sačuvano od raspadanja poput ‘māne’. Naime, ‘māna’ je nastala Božjom intervencijom kao i Isusovo tijelo koje je Bog stvorio u utrobi njegove majke. I māna i tijelo imaju nešto zajedničko a to su elementi zemlje od kojih su načinjeni. Ona je po svojoj zemaljskoj prirodi bila raspadljiva ali je uz djelovanje Božjeg zakona života postala neraspadljiva. Po tom istom zakonu vječnog života Isusovo raspadljivo i bezgrešno tijelo, uspoređeno s ‘beskvasnim kruhom’, je umrlo a zatim uskrsnuto i preobraženo u neraspadljivo tijelo uspoređeno sa skrivenom ‘mānom’ u kojem je život čime je postao novo stvorenje. Isusovo ljudsko tijelo je nakon te preobrazbe u svom prirodnom fizičkom obliku uzeto na nebo gdje služi kao svjedočanstvo o neraspadljivosti zemaljskog tijela u kojem vlada zakon života (Dj 1:11; 2:31; vidi 2.Ko 12:2). Taj neraspadljivi život je skriven od ljudskih očiju i povezan je sa ‘mānom’ koja se nalazi u nebeskom kovčegu saveza. Zato je Ivan na nebu vidio “svetište nebeskog hrama Božjeg i pokazao se u [njemu] kovčeg saveza Božjega” (Ot 11:19). Što je u tom kovčegu?

Isus kaže da će “onome tko pobjedi dati od skrivene māne …” (Ot 2:17). Skrivena māna očito predstavlja tijelo s duhovnom supstancom koja može preoblikovati naše poniženo tijelo da bude poput Isusovog fizičkog tijela u kojem je ugrađen vječni život čime i mi postajemo nova stvorenja. Ona je poput supstance u plodovima koji su rasli na ‘drvetu života’, a koji su Adamu i Evi omogućavali da po njima imaju zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem koji je bio izvor njihovog vječnog života. Zato ‘skrivena mana’ koja će se uzimati sa ‘drveća života’ ujedno predstavlja Isusovo duhovno neraspadljivo tijelo a time i puno više od beskvasnog kruha kojeg do Isusovog dolaska mogu uzimati svi koji su kršteni u Krista (Ot 22:2

________________________________________ 

Zaključak: Kad danas samo pojedinci među Jehovinim svjedocima uzimaju simbole, jer se smatraju pomazanim članovima koji će kraljevati s Kristom, a ne svi dostojni vječnog života, onda tu stvar treba ispraviti. Vidjeli smo da ta proslava nije trebala dijeliti kršćane na dvije klase - nebesku i zemaljsku. Moramo se i u ovoj stvari vratiti Bibliji kako bi ‘Gospodinova večera’ ponovno dobila svoju prvobitnu namjenu. Mi tu svečanost ‘odavno’ ne slavimo onako kako je propisano i onako kako su je slavili prvi kršćani. Sjetimo se daleke prošlosti kada su Izrael i Juda bili pozvani da proslave ...

"Pashu, (…) jer se [odavna] nisu kao narod okupljali da bi je slavili kako je propisano". Leviti su se tada s razlogom ponizno ‘postidjeli’. (2.Lje 30:1-5,15)

Slično se desilo i s ‘Gospodinovom večerom’. Kada su potkraj drugog stoljeća starješine rimskih skupština uvele nedjelju za dan proslave Gospodinove večere, ‘starješina Anicet iz Rima nije uspio uvjeriti Polikarpa iz Azije da ne slavi ono što je slavio s Ivanom i s drugim apostolima s kojima se družio’ (Stražarska kula, 15.3.1994. str. 5).

Kao što su starješine iz Rima uspjele uvjeriti mnoge kršćane u svojim skupštinama da Gospodinovu večeru ne slave onako ‘kako je to bilo propisano’, tako su i starješine vodećeg tijela uvjerili svoje suvjernike da Gospodinovu večeru slave onako kako nisu propisali ni Isus ni apostoli. No, ima i onih među nama koji kao i Polikarp ne mogu prihvatiti običaj kojeg su neki istaknuti starješine uveli kada su simbole kruha i vina namijenili samo onima koji se smatraju ‘pomazanicima’ koji će s Kristom vladati s neba. Zato imam razloga da očekujem dan kada će se i ovi starješine morati s razlogom ponizno postidjeti. Umjesto da se nekoga, tko ima neke argumente protiv sadašnjeg načina slavljenja Gospodinove večere, unaprijed označi ‘samozvanim učiteljem’ ili odmetnikom, bilo bi na mjestu da se sud o tome donosi nakon ponovnog preispitivanja Biblije na osnovu svih ovih novootkrivenih dokaza koji bacaju novo svjetlo na ovu proslavu (‘Otkrivenje’ str 45. st 15).


DODATAK

PITANJE: Da li su Isusovi učenici Isusa poznavali kao čovjeka koji se rodio u grešnom tijelu?

O ovom pitanju je bilo riječi u temi 'Posljednji Adam'. No postoji još jedna izjava koja potvrđuje činjenicu da je Isus živio u tijelu opterećeno Adamovim grijehom. Apostol Pavle je jednom prilikom to neizravno potvrdio rekavši:

“Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo Krista i poznavali po tijelu, sada ga tako više ne poznajemo.“ (2.Ko 5:16)

Što znači da više “nikoga ne poznajemo po tijelu“? Da bi to mogli razumjeti moramo uzeti u obzir kontekst. Pavle ovdje ne govori o svim ljudima nego samo o onima koji su u zajedništvu sa Kristom (st. 17). Poznavati nekoga po tijelu znači poznavati ga kao osobu koja “u ovom tijelu uzdiše“ jer je u ropstvu grijeha i smrti (st. 2,4; usporedi Ri 8:22). Samo ljude koji nisu oslobođeni tog stanja možemo poznavati po (takvom) smrtnom tijelu. Iz konteksta se može razumjeti da je i Isus bio u tom grešnom tijelu i da su ga njegovi učenici “poznavali po tijelu“ koje je bilo smrtno. No, od kada je Isus u svom tijelu pobijedio smrt i uskrsnuo u život vječni, onda ga više ne poznajemo kao smrtnog čovjeka nego kao prvog čovjeka nad kojim smrt više nije imala vlast (Dj 2:24,31,32; 4:2). Isus je prvi čovjek koji je oživio u besmrtnom tijelu i zato ga više ne poznajemo po tijelu, odnosno više ga ne poznajemo po grešnom i smrtnom tijelu.

Budući da je on umro u zamjenu za sve druge ljude Pavle zaključuje da su tim činom “svi umrli“ (st. 14). Ako su umrli u zajedništvu s Kristom onda ih više ne trebamo poznavati po grešnom i smrtnom tijelu u kojem su rođeni, nego kao 'nova stvorenja'.

“Ono što je staro (grešno i smrtno tijelo) prošlo je, i gle, novo je nastalo.“ (st. 17)

Kad netko svojim krštenjem u Krista umire i ne živi više za sebe, onda se na njega može gledati kao na novo stvorenje, kao nekoga koji je već pobijedio smrt i uskrsnuo u tijelu koje je oslobođeno smrti poput Isusa (Ri 6:13). Naravno, to će biti potvrđeno kad stanemo “pred Kristovu sudačku stolicu, da svatko dobije plaću za ono što je u tijelu zaslužio, po onome što je učinio, bilo dobro bilo zlo“. (st. 10). Do tada su oni umrli s Kristom pa u sebi nose jamstvo ili zalog života koji je “skriven“ u njima (Kol 3:3).

Za razliku od onih koji su oslobođeni smrtne osude i koje više ne poznajemo po tom smrtnom tijelu, svi ostali koji nisu u zajedništvu sa Kristom i dalje nose u svom tijelu smrtnu osudu. Kristovom smrću su i oni umrli, ali ne mogu oživjeti kao nova stvorenja, tako da će ono što je staro, a to je grešno tijelo, uskrsnuti s njima prilikom uskrsnuća nepravednih. Bit će i dalje stara stvorenja koju će se poznavati po tijelu u kojem će i dalje nositi osudu. U tom smislu se može razumjeti da je Pavle rekao:

“Zato mi odsad, (od kad je Isus umro za sve), nikoga (tko je u zajedništvu sa Kristom) ne poznajemo po tijelu (u kojem nosi smrtnu osudu jer je Isus umro za njega). Ako smo Krista i poznavali po (smrtnom) tijelu, sada ga tako više ne poznajemo (jer je u svom ljudskom tijelu pobijedio smrt i nama dao dokaz neraspadljivog vječnog života kojemu se i mi nadamo).“


PITANJE: Zašto ne bi trebalo odbiti simbole kruha i vina kad nam se nude na obilježavanju Gospodinove večere?

Kad su ljudi postali svjesni da im je potreban otkupitelj koji će pokriti njihove grijehe, oni su ustvari svjesno ili nesvjesno zahtijevali njegovu žrtvu. Tražili su da on jednom zauvijek umre umjesto njih i da im pribavi izbavljenje. Isus u svoje točno određeno vrijeme dolazi i nudi svoje tijelo i krv, i pred ljude stavlja zahtjev – pijte moju krvi i jedite moje tijelo. Da li ćeš u simboličnom smislu piti njegovu krv i jesti njegovo tijelo?

Prije nego odgovorimo na to pitanje, zamislimo da život svih ljudi ovisi o vodi do koje ne mogu doći jer su fizički onemogućeni da prijeđu opasnu zonu. Postoji netko tko se ponudi da će riskirati svoj život i donijeti tu vodu života. Kad je donese trebali bi je piti svi kako bi izbjegli smrt. Iako ta voda predstavlja njegovu krv tj. život koji je riskirao za tebe, ti bi je trebao uzeti i piti, a ne je odbiti. No, postoje situacije kad netko ima razloga odbiti tu vodu. Uzmimo za primjer jedan događaj gdje je voda predstavljala krv. U knjizi 1.Ljetopisa stoji:

"Jednom su ta trojica od tridesetorice zapovjednika otišla do stijene k Davidu u pećinu adulamsku, a Filistejci su bili utaboreni u dolini refaimskoj. David je tada bio u svom skrovištu, a vojska filistejska bila je u to vrijeme u Betlehemu. I David je zaželio: “Da se barem mogu napiti vode iz nakapnice betlehemske što je kod gradskih vrata!” Nato su ona trojica prodrla u tabor filistejski, zahvatila vodu iz nakapnice betlehemske što je kod gradskih vrata te je donijela i dala Davidu. Ali David je nije htio piti, nego ju je izlio pred Jehovom. I rekao je: “Zbog Boga svojega ne bih nikada takvo što učinio! Zar da pijem krv ovih ljudi što su izložili opasnosti dušu svoju? Jer oni su dušu svoju izložili opasnosti da bi donijeli tu vodu.” I nije htio piti" (11:15-19).

David nije htio piti vodu za koju je rekao da predstavlja “krv“ onih koji su svoj život izložili opasnosti jer je zaključio da se oni nisu trebali žrtvovati za njega zbog njegove sebične želje. Međutim da je o toj vodi ovisio njegov život onda bi vjerojatno pio tu simboličnu “krv“ i cijenio bi taj njihov samopožrtvovni čin ljubavi i odanosti prema njemu. S druge strane ovi ljudi su bili svjesni i spremni da iz ljubavi prema kralju daju svoj život kako bi on dobio vodu čak i tada kad njegov život nije ovisio o njoj, jer je imao vode za svoje potrebe. To bi s još većim žarom učinili kad bi o toj vodi ovisio život kralja i ostalih vojnika jer su neki ljudi iz ljubavi prema drugima spremni žrtvovati svoj život i izlagati se smrtnim opasnostima. Očito bi ta voda u obje situacije predstavljala njihovu “krv“.

U ovoj drugoj situaciji bi donositelji vode bili sretni što su donijeli tu vodu života i ponudili bi je svima da je piju. Tražitelji vode života bili bi zahvalni onome tko je bio spreman izložiti svoj život da bi oni živjeli i pili bi tu vodu. Ne bi je odbili. Onaj tko bi je odbio umro bi od žeđi. Prema tome ako je netko dao svoj život za nas i ponudio nam vodu života koju je stekao svojom krvlju da li ćemo je odbiti jer predstavlja njegovu krv? Vjerojatno nećemo pogotovo ako nam je zapovjedio da je pijemo. No, neki Židovi su se sablaznili kad su čuli da trebaju piti njegovu krv pa su odbili piti vino u zajedništvu s kršćanskim Židovima. Oni koji su povjerovali u Krista su prihvatili put kojim su mogli postići vječni život i tu vjeru svjedočili uzimanjem vina koje je predstavljalo Isusovu krv (vodu života).  

Kad je Isus na posljednjoj večeri ponudio svojim učenicima vino koje predstavlja njegovu krv, oni je nisu odbili iako su do tada više puta tražili od Isusa da se ne izlaže smrtnoj opasnosti. Da se on bezrazložno izlagao opasnosti oni vjerojatno ne bi pili to vino. Ali kad su shvatili da je to izraz njegove ljubavi prema njima za koje daje svoj život i da je to u skladu sa Božjom voljom, onda su uzeli i pili vino koje je predočavalo njegovu krv. Budući da je Isus svoj život dao za sve koji vjeruju, onda bi svi vjernici mogli svoje cijenjenje pokazati tako što piju vino koje predstavlja njegovu krv. Oni koji odbiju mogu to učiniti samo ako bi kao i David zaključili da je ta Isusova gesta ljubavi bila nepotrebna jer naš život nije ovisio o tome, odnosno da je naša želja za vodom života bila samo stvar naše sebične želje. Postoje neki kultovi koji na simboličan način pokazuju da odbijaju prihvatiti Krista i njegovu žrtvu time što na svojim seansama odbijaju vino i kruh koji im se nudi. Iako Jehovini svjedoci svojim odbijanjem ne žele reći kako odbacuju Krista, oni ipak to nesvjesno čine jer odbacuju zajedništvo i novi savez s Kristom kojeg je on utemeljio na svojoj krvi.

Isus je znao da svi ljudi ovise o njemu i da će morati žrtvovati svoj život za njih pa je prije svoje smrti rekao svima koji su ga slušali:

“Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan, jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim" (Iv 6:53-56).

Isus ovu izjavu nije rekao samo apostolima nego svima koji su ga slušali. Svi koji su željeli dobiti vječni život trebali su u duhovnom smislu piti Isusovu krv i jesti njegovo tijelo kao čin vjere u njega. No nitko od slušatelja, pa ni apostoli nisu to dobro razumjeli. Isus im je kasnije pomogao razjasniti tu simboliku time što je svoje tijelo i krv predočio kruhom i vinom pa čitamo:

"I uzeo je kruh, zahvalio Bogu, razlomio ga i dao im te rekao: “Ovo[kruh] predstavlja tijelo moje koje će se dati za vas. Činite ovo meni na spomen!” Tako je uzeo i čašu nakon što su večerali te rekao: “Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi, koja će se proliti za vas" (Lk 22:19,20).

Prema tome, ono što je Isus rekao, a što mnogi nisu odmah razumjeli, dobilo je svoje pravo značenje uvođenjem simbola kruha i vina. Samo onaj tko je pokazao vjeru u Krista morao je prihvatiti i njegovu žrtvu time što je simbolično jeo njegovo tijelo i pio njegovu krv. No, ta simbolika nije trebala ostati samo na riječima vjere pa je Isus uveo kruh i vino kojim je to na upečatljiv način i prikazao. Ti simboli su služili da se pred drugima svjedoči svoja vjera u Krista i njegovu žrtvu čime se ujedno potvrđuje zajedništvo s Kristom. Apostoli nisu mogli pomisliti da Isus svoj život daje samo za njih nego za sve ljude koji ga prihvate. To je razvidno kad on kaže da će svoj život “dati za život svijeta”, odnosno za "mnoge radi oproštenja grijeha!" (Iv 6:51; Mt 26:26-28; Mk14:22-24). Zato su kasnije svi kršćani a ne samo apostoli na zajedničkim okupljanjima uzimali kruh i vino i time davali javno svjedočenje da prihvaćaju Isusovu žrtvu. Svi oni za koje je Isus dao svoj život mogu uzeti ili odbiti kruh i vino koji simboliziraju Isusovo tijelo i krv. Što bi ti učinio?


PITANJE: Da li su Isusove riječi iz Ivana 6:53,54, povezane s Gospodinovom večerom, odnosno da li netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Točno je da se može “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” bez da se doslovno uzima kruh i vino. Kruh i vino su samo simboli ili vidljiva obilježja Kristove žrtve koju prihvaćamo svojom vjerom. O tome ne ovisi naše spasenje. No, Isus je uveo te simbole kao čin kojim se javno pred drugima svjedoči da smo prihvatili njega i njegovu žrtvu. Isto tako i naše predanje Bogu ne ovisi o krštenju vodom, jer tim javnim simboličnim činom samo potvrđujemo pred drugima da smo ušli u savez s Bogom. U zajedništvo s Bogom i Isusom Kristom ulazimo po vjeri, dok određenim ceremonijama pristupamo iz zahvalnosti prema Bogu i Kristu. (Izraelce u savezu s Bogom nije držalo obrezanje po tijelu nego po duhu 5.Mo 30:6; Jr 4:4; Ri 2:29). Stoga je važno vidjeti da li je Isus zahtijevao da svi njegovi učenici sa slobodom pristupaju tom duhovnom stolu i u zajednici sa drugima uzimaju ponuđeni duhovni obrok u obliku kruha i vina.

Zajednica Jehovinih svjedoka smatra da Isus nije tražio da svi uzimaju te simbole i da njegova izjava iz Ivana 6:53,54 nije povezana s Gospodinovom večerom. U knjizi “Raspravljanje“ na str. 221. stoji objašnjenje Watchtowera:

“Kad je poticao ljude da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, Isus je govorio u prenesenom smislu, inače bi onaj tko bi to činio kršio Božji zakon (1.Mojs. 9:4; Djela 15:28, 29). Međutim, treba imati na umu da riječi zapisane u Ivanu 6:53, 54 nisu bile izrečene u povezanosti s uspostavom Gospodinove večere.

Nitko tko je čuo te Isusove riječi nije imao na umu nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Ta je proslava bila uvedena tek godinu dana kasnije, a zapis apostola Ivana o Gospodinovoj večeri započinje tek sedam poglavlja kasnije, u 14. poglavlju njegovog Evanđelja. Kako onda netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Treba uzeti u obzir da je Isus rekao da će oni koji budu jeli njegovo tijelo i pili njegovu krv imati “vječni život”. No, ranije, u 40. retku, kad je objašnjavao što ljudi trebaju činiti da bi dobili vječni život, rekao je da je volja njegovog Oca da “svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život”. Stoga je razumno zaključiti (???) da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ u prenesenom smislu znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao. Takva se vjera traži od svih koji se nadaju vječnom životu, bilo s Kristom na nebu, bilo u raju na Zemlji.“

Da li je ovo objašnjenje razumno i održivo? Prije nego odgovorimo, sjetimo se da su članovi Vodećeg tijela i za neka druga tumačenja tvrdili da su ih razumno zaključili pa su ih kasnije odbacili kao nerazumna i nerazborita. Možda bi i ovo objašnjenje bilo održivo kad bi ga se gledalo izvan konteksta. Točno je da nitko od slušatelja nije imao na umu svećanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole Isusovog tijela i krvi. Ali to ne znači da riječi zapisane u Ivanu 6:53,54, Isus nije izrekao u povezanosti s uspostavom spomena na njegovu smrt. Možda ne direktno, ali indirektno su njegove riječi imale tu povezanost iako su izrečene godinu dana prije posljednje večere. Treba zapaziti da u gornjem objašnjenju nedostaju (da li namjerno ili ne) ključne riječi koje je Isus rekao (prije izjave zapisane u 53 i 54 stavku):

“A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Ivan 6:51b)

Isus ovdje govori o svom tijelu kao “kruhu“ kojeg će on “dati“, odnosno o nečemu što se tek trebalo dogoditi, a što je godinu dana kasnije imalo nerazdvojnu povezanost s uspostavom Gospodinove večere, jer je upravo na toj večeri apostolima rekao da im 'daje' taj kruh koji je predočavao njegovo tijelo. Do te večere nitko nije mogao uzeti taj kruh jer ga Isus još nije ponudio nikome. On je tom prilikom samo unaprijed govorio o kruhu kojeg će on 'dati' svima koji vjeruju. Znači, taj kruh je bio tu, na duhovnom stolu, ali još tada nije bio nikome ponuđen. Isus ga je najprije ponudio svojim najbližim suradnicima tek kad se u vezi toga na posljednjoj večeri obratio svom Ocu u molitvi i kad je nad tim simboličnim kruhom i vinom izrekao blagoslov (Mt 26:26,27; 1.Ko 11:24). Očito je trebalo čekati vrijeme, tj. posljednji dan njegovog života. U povezanosti s tim je više puta svojim apostolima govorio o smrti koja ga očekuje, te je govorio da njegovo “vrijeme još nije došlo“ (Iv 7:6).

Kad je došlo vrijeme da se žrtvuje, onda je rekao: “Moje vrijeme je blizu“ (Mt 26:18). Tada je došlo vrijeme da dade svoj život. Naime, tek tada, neposredno pred svoju smrt je Isus sa simbolima kruha i vina prikazao što je značilo da će “dati“ svoje tijelo za život svijeta. Osim toga ni apostoli do tada nisu mogli razumjeti Isusove riječi o jedenju njegova tijela i pijenju njegove krvi, tako da su oni vjerovali u njega, ali ni oni nisu mogli do tada te riječi povezati sa svečanošću koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Tu su mogli povezati tek na toj posljednjoj večeri, a posebno nakon Isusovog uskrsnuća. Na sličan način nisu mogli razumjeti “što je značilo čudo s kruhovima“ i “kvasac farizejski“ (Mk 6:52; 8:14-21). Vjerovali su da je on Krist, ali nisu razumjeli što je sve povezano s njegovim riječima: “Ja sam uskrsnuće“ (Iv 11:25). No, sve ono što nisu u početku razumjeli, shvatili su kasnije (Iv 16:13).

Prema tome, kao što godinu dana ranije nitko od Isusovih učenika nije imao u mislima nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino, tako nitko od njih nije imao na umu Isusovu žrtvenu smrt, pa čak ni apostoli koji su više puta Isusa odbijali od pomisli da on bude predan u ruke ljudima.

“Oni i dalje nisu razumjeli te riječi. Značenje njihovo bilo im je sakriveno te nisu mogli razumjeti, a bojali su se pitati ga o tome.“ (Lk 9:45)

Ako je značenje o Isusovoj smrti, a time i svemu što ta smrt uključuje, bilo sakriveno čak i od apostola, onda je Gospodinova večera to značenje otkrila. Stoga nije važno što slušatelji pa ni apostoli nisu mogli Isusove riječi o njegovom tijelu i krvi povezivati sa simbolima kruha i vina, nego je važno ono što je Isus imao na umu kad je nešto govorio. Za razliku od Isusa, nitko od njih još nije mogao povezati njegove spomenute riječi iz Ivana 6:52,53, sa njegovom smrću i otkupninom, a samim tim ni sa Gospodinovom večerom. Isusove riječi su svoje puno značenje dobile upravo na posljednjoj večeri kada je uspostavio ceremoniju sjećanja na svoju žrtvenu smrt. Tek tada su i apostoli mogli razumjeti ono što je godinu dana prije toga rekao. Kad god su oni i prvi kršćani obilježavali Gospodinovu večeru, mogli su razumjeti što je Isus mislio kad je rekao:  

“... ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Upravo su te riječi bile upućene svima koji će samo na takav način imati vječni život. Stoga su te riječi bile toliko značajne da su se uvijek koristile pri obilježavanju Gospodinove večere jer su u tim prigodama imale svoju simboličnu primjenu. Time su svi dostojni vječnog života pokazivali da prihvaćaju Kristovu žrtvu s kojom im je pružio nadu u vječni život i uskrsnuće. 

Točno je da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao, ali to nikako ne isključuje blagovanje kruha i vina za Isusovim stolom. Jedno ne isključuje drugo nego ga nadopunjuje. S tim činom se moglo svjedočiti svoju vjeru u Isusa i obznanjivati je u zajedništvu sa drugim vjernicima.

U Bibliji je svaki simbolični čin uvijek bio nešto više od riječi i za Boga i za njegove sluge. Kao što svoje predanje Bogu simboličnim činom krštenja u vodi pred Bogom i ljudima obznanjivaju svi kršćani bez obzira na različite službe koje će obnašati u Božjem kraljevstvu, tako i svoje zajedništvo s Kristom mogu simboličnim činom blagovanja kruha i vina obznanjivati svi koji su toga dostojni bez obzira na različite službe koje imaju ili koje će imati u Skupštini (vidi 1.Pet 3:21).

Krštenje i Gospodinova večera su samo religiozni obredi koji se drže iz zahvalnosti za spasenje koje je Bog osigurao preko Krista. Držanje tih obreda nikoga ne spašava niti ne opravdava pred Bogom, ali sudjelovanjem u njima dokazujemo sebi i drugima da smo dostojni približiti se Bogu i biti u njegovoj milosti. Tim obredima upućujemo molbe Bogu za čistu savjest i zahvale što nas smatra dostojnima spasenja po Kristu.


PITANJE: Tko smije sudjelovati u obroku zajedništva za Božjim stolom?

Po pravilima i učenjima Watchtowera više od 99% članova treba odbiti uzeti simbole kruha i vina jer nisu u savezu s Bogom ni u savezu s Kristom. Jedan od razloga kojeg navode je navodno zapisan u stavku u kojem Isus svojim apostolima kaže: 

“Zato ja sklapam s vama savez za kraljevstvo, kao što je Otac moj sa mnom sklopio savez, da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu te da sjedite na prijestoljima i sudite dvanaest plemena Izraelovih“ (Lk 22:29,30).

  • 1.stalež - apostoli koji sjede na prijestoljima
  • 2.stalež - narod u okviru 12 plemena Izraelovih

Kao što se vidi iz Isusovih riječi njegovi apostoli imaju prednost, ne samo sjediti za njegovim stolom, nego i sjediti na prijestoljima. To su dvije različite prednosti. Naime, podrazumijeva se da njima kojima je dano da sjede na prijestoljima imaju i prednost sjediti za Isusovim stolom. Tu prednost im je Isus dao već kod uvođenja Gospodinove večere kada je zajedno s njima sjedio za stolom u obroku zajedništva gdje su kruh i vino predočavali njegovu žrtvu. Kao što su kruh i vino bili simboli Isusovog tijela i krvi, tako je i taj stol za kojim su sjedili simbolizirao Božji stol na kojem je pripremljen obrok zajedništva. Dok god Kristova žrtva bude aktualna, odnosno sve dok se svi dostojni ne okoriste tom žrtvom, ona će biti duhovni obrok koji će biti uvijek prisutan na tom Božjem stolu. Međutim, postavlja se pitanje:

Da li kršćani kojima nije dano da sjede na prijestoljima, također mogu sjediti s Kristom za Božjim stolom i sudjelovati u obroku zajedništva?

U Stražarskoj kuli od 15.2.2003. str. 16. u vezi toga stoji:

Jehova sudjeluje u tom obroku zajedništva jer ga je on omogućio. Isus predstavlja žrtvu, a pomazani kršćani su sudionici kad uzimaju kruh i vino. To što jedu za Jehovinim stolom pokazuje da su sudionici u miru s njim.“

Ova izjava može biti točna samo onda ako se pomazanim kršćanima smatraju svi oni koji su svojim krštenjem u Krista postali članovi Kristove skupštine koja je pomazana svetim Duhom 33. g.n.e. No, gornja izjava je netočna jer se temelji na uvjerenju da samo 144000 pozvanih sjedi za Jehovinim stolom, među kojima je i desetak tisuća članova koji su se pod kraj 19. stoljeća pa sve do danas počeli okupljati u zajednici koju predvode predsjednici i članovi vodečeg tijela društva Watchtower.

Kad saznamo kako je to bilo uređeno u 1. stoljeću, možemo zaključiti da su svi kršćani imali prednost biti sudionici u obroku zajedništva, i da nitko od njih nije sebe vidio na prijestoljima koja je Isus obećao apostolima.

Ako malo bolje razmotrimo ono što je Isus tom prilikom rekao svojim apostolima onda vidimo da on spominje “savez za kraljevstvo“. Kraljevstvo je Božja vladavina u rukama Isusa Krista u skladu sa savezom koji je Jehova sklopio sa njim da bude kralj tog kraljevstva. Da bi to kraljevstvo moglo ispuniti svoju svrhu trebalo je imati i druge sudionike, jedne koji će s Kristom vladati i upravljati i druge koji će se svim srcem podrediti zakonima te nove vladavine. Stoga je Isus trebao sklopiti savez za kraljevstvo sa svima njima. Budući da svi ljudi vjere mogu ući u to kraljevstvo onda je i savez koji je Isus sklopio s apostolima uključivao i sve druge ljude jer su svi pozvani da uđu u to kraljevstvo. Zato se u tom širem smislu zove “savez za kraljevstvo“ a ne u užem smislu “savez za vlast kraljevstva“.

Apostoli su pozvani da s Isusom sjede na prijestoljima, dok su svi drugi pozvani da sudjeluju u svim drugim aktivnostima i blagoslovima tog kraljevstva. Samim tim je i novi savez sastavni dio tog “savez za kraljevstvo“ utemeljenog na Isusovoj krvi. Zove se “novi“ jer je s Isusovom smrću ukinut postojeći savez i uspostavljen novi koji je postavio jedan novi temelj s kojim je omogućen punopravan pristup Bogu svim ljudima, a ne samo Izraelskom narodu. Kako bi svjedočili svoju vjeru u to da su sudionici tog novog saveza (u sklopu saveza za kraljevstvo), onda su svi kršćani po Isusovoj zapovijedi sudjelovali na obroku zajedništva s Kristom, uzimajući simbole kruha i vina sa Božjeg stola. Tu činjenicu je zajednica Jehovinih svjedoka protumačila na jedan svoj način, smatrajući da su samim tim što su uzimali simbole, svi tadašnji kršćani bili pozvani da s apostolima dijele onih dvanaest prijestolja i da sude onima koji će biti podanici Božjeg kraljevstva. Međutim, postavlja se jedno logično pitanje:

Kako je moguče da su židovski kršćani, u periodu dok se njima još nisu pridružili ljudi iz drugih naroda, svi odreda sebe vidjeti na 12 prijestolja koja je Isus obećao samo apostolima? Koga su onda smatrali drugim staležom?

Vratimo se mislima u prvo stoljeće, godinu dana nakon Isusove posljednje večere. Židovski kršćani u Jeruzalemu i Judeji su se tu večer 14. nisana okupili da obilježe spomen na Isusovu smrt. Svi koji su bili dostojni su na tom obroku zajedništva jeli kruh i pili vino koje je simboliziralo Isusa kao pashalno janje koje je bilo žrtvovano. Budući da su samo apostoli imali  poziv da sjednu na dvanaest prijestolja, onda je normalno da se pitamo da li su svi prisutni tom prilikom imali poziv da i oni sa apostolima sjede na prijestoljima ukoliko su samo takvi mogli sudjelovali u uzimanju kruha i vina?

Činjenica je da su, ne samo tada, nego i u svim narednim godišnjim proslavama svi zajedno jeli i pili na tom obroku zajedništva bez obzira što je svake godine rastao broj kršćana u Judeji, Samariji i po cijelom tadašnjem svijetu. Zar su mogli misliti da je Isus za sve koji se krštavaju pripremio toliko mnogo prijestolja, a da se nitko nije pitao koliko ih treba biti? Osim toga nitko, pa ni apostoli nisu imali potrebu voditi evidenciju po tom pitanju. Čak nisu ni znali za broj 144000 jer su mnogi umrli prije nego je taj broj saznao apostol Ivan. Sve to govori da su prvi kršćani uzimali simbole kruha i vina samo iz jednog razloga koji uopće nije bio vezan uz broj 144000 izabranih.

Prema Isusovim riječima zapisanim u Luci 22:29,30, apostoli su sebe smatrali pozvanima da sjednu na 12 prijestolja, dok su ostali židovski kršćani prilikom uzimanja simbola kruha i vina, sebe mogli vidjeti samo u okviru onih 12 plemena kojima će apostoli suditi, odnosno staležom podanika nad kojim će apostoli vladati. Apostoli su također sve ostale kršćane iz drugih naroda mogli smatrati podanicima i u tom pravcu su ih usmjeravali.

Prema tome, židovski kršćani su od samog pomazanja kršćanske skupštine, mogli sebe smatrati pozvanima da po Božjem obećanju naslijede kraljevstvo i vječni život na zemlji kao podanici kraljevstva. S tom nadom su sudjelovali u obroku zajedništva te uzimali kruh i vino na Gospodinovoj večeri. Kasnije su se s tom istom nadom na obroke zajedništva uključivali ljudi iz drugih naroda koji su povjerovali u Krista. Nema uopće smisla ni logike tvrditi da su svi oni odreda sebe vidjeli na prijestoljima, pogotovo jer su samo apostoli dobili takvu čast. 

Da su članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka razlučili Isusove riječi iz Luke 22:29,30 i povezali ih sa cijelim kontekstom, onda bi razumjeli da su svi kršćani pozvani da sjede s njim i apostolima za Božjim stolom, ali da je Isus ujedno samo apostolima obećao, ne samo da sjede za tim stolom, nego da sjede i na prijestoljima koja su im unaprijed određena. Prije nego je Isus sjeo sa apostolima za taj simbolični stol na posljednjoj večeri, on je prije toga pozvao sve Židove da također dođu i budu njegovi uzvanici te da za tim stolom jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv (Iv 6:53,54). Mnogi Židovi nisu htjeli prihvatiti takvog Isusa za Mesiju pa im je Isus rekao:

“Ondje (vani) će te plakati i škrgutati zubima kad vidite Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van. I doći će ljudi s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.“ (Lk 13:28,29)

Isus ovdje spominje Abrahama, Izaka i Jakova koji su živjeli prije nego je Isus uveo svoju Skupštinu u ‘novi savez’ koji je sastavni dio ‘saveza za kraljevstvo’. Ova trojica drevnih patrijarha predočavaju sve vjerne židovske očeve koji su živjeli prije sklapanja novog saveza, a Isus je umro i za njih. Međutim, Watchtower njih ne ubraja među izabrane koji će ‘sjediti za stolom’ i jesti obrok zajedništva skupa sa ostalima koji su pozvani jer su - kako kažu - živjeli i umrli prije nego je uveden novi savez. Međutim, takvo tumačenje nije točno. Treba samo obratiti pažnju jednoj drugoj sličnoj izjavi u kojoj stoji:

“A kažem vam da će mnogi s istoka i zapada doći i biti za stolom s Abrahamom i Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni van u tamu.“ (Mt 8:11,12)

Kao što se vidi, ova trojica vjernih muževa će zajedno s apostolima i svim pravednicima biti u nebeskom, tj. Božjem kraljevstvu gdje će uživati u zajedništvu s Kristom i jesti za njegovim stolom. Međutim, Watchtower u obrani svoje ideje kaže da je ovdje riječ o alegorijskom izražavanju gdje ova trojica muževa ne predstavljaju očeve vjere nego da “predstavljaju pripremu Kraljevstva“ (vidi knjigu Najveći čovjek pogl. 36). Ako se Isus obraća Židovima i naziva ih “sinovima kraljevstva“, onda je jasno da je mislio na sve koji su se nalazili u savezu s Bogom, od Abrahama, Izaka i Jakova pa do svih njihovih potomaka koji su trebali živjeli nakon uvođenja novog saveza. Svi su oni postali “sinovi kraljevstva“ jer su ušli u savez s Bogom po Mojsiju, pa su ujedno trebali ući u savez za kraljevstvo koje im je bilo obećano po Kristu.

Kad je Isus rekao da će “sinovi kraljevstva biti bačeni van“, onda nije mislio na sve pripadnike Božjeg naroda, nego samo one nevjerničke ‘sinove’ koji se nisu ugledali na vjeru svojih otaca – odnosno nisu pokazali vjeru prvih sinova kraljevstva (Abrahama, Izaka i Jakova) s kojima je Jehova sklapao saveze. Uzmimo u obzir da su apostoli također bili 'sinovi kraljevstva', ali nisu bili izbačeni van nego su ostali u savezu s Bogom zajedno s drugim vjernim ostatkom Izraelaca koji su sačinjavali malo stado.

Osim toga, Isus spominje samo dvije strane - oni koji se nalaze vani i one koji se nalaze u Božjem tj. nebeskom kraljevstvu. Nigdje nije spominjao neku treću grupu koja će biti pozvana da budu promatrači koji će stajati sa strane ili oko stola dok izabrani budu sjedili za njegovim stolom i uživali u obroku zajedništva. No, Watchtower je svojim proizvoljnim tumačenjem stvorio tu treću grupu o kojoj Isus i apostoli nisu spomenuli niti jednu jedinu riječ. 

Kao što su za Isusa postojale samo dvije grupe – oni koji su za stolom u Božjem kraljevstvu i ostali koji su izvan Božjeg kraljevstva, tako u skladu s tim postoje samo oni koji imaju vječni život u sebi i ostali koji taj život nemaju. Oni koji su u prvom stoljeću pripadali prvoj grupi su to obznanjivali tako što su simbolično jeli tijelo Sina čovječjega i pili njegovu krv predočenu kruhom i vinom, ali tek od uspostave Gospodinove večere. U tu svrhu je obrok zajedništva uz uzimanje kruha i vina dobilo svoje mjesto na kršćanskim sastancima prvog stoljeća (Dj 2:42,46). Druga grupa je bila nedostojna sjediti za Kristovim stolom na obroku zajedništva i zato je oduvijek bila izvan dosega vječnog života, a time i učešća u uzimanju tog simboličnog kruha i vina. Među nedostojne su se ubrajali čak i kršćani koji su svojim postupcima omalovažavali vrijednost Kristovog tijela (1.Ko 11:27-31).

U apostolskim učenjima nije postojala neka treća grupa kršćana koja bi bila 'nedostojna' samo zato što gaje prirodnu nadu u vječni život na zemlji, jer bi time apostoli zabranili mnogima da sudjeluju u obroku zajedništva, budući da su se kršćani u prvom stoljeću samo nadali vječnom životu na zemlji (vidi svezak 2 i 3). Pravednike, koji će naslijediti Božje (nebesko) kraljevstvo Watchtower je podijelio na dvije grupe – na one koji će ići na nebo gdje će vladati s Kristom i one drugorazredne koji će ostati na Zemlji. Međutim, to nije točno jer mnogi biblijski stavci govore da će čak i apostoli uskrsnuti i živjeti na zemlji, a ne na nebu. Isus im je na to ukazao čak i na posljednjoj večeri kad je rekao:

“Ali kažem vam, odsada neću piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ga budem pio novoga s vama u kraljevstvu Oca svojega” (Mt 26:29).

Isus spominje “ovaj rod“ tj. ovaj zemaljski rod vinove loze od kojeg se spravlja vino. Međutim, Watchtower zanemaruje taj dio njegove izjave pa tvrdi:

“Isus nije želio reći da na nebu ima vina. No budući da vino ponekad predočava veselje, Isus je ukazivao na radosno vrijeme kada će u Kraljevstvu biti zajedno sa svojim uskrsnulim pomazanim sljedbenicima“ (Stražarska kula, 15.2.2008.str 30).

Po ovom tumačenju - gdje vino predočava radost - bi značilo da se Isus "odsada" do daljnjega neće veseliti sa svojim učenicima. To ne bi imalo smisla jer im je rekao da će biti s njima "sve dane do svršetka ovog poretka" (Mt 28:20). Još je rekao: 

“Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, i doći ćemo k njemu i prebivati s njim." (Iv 14:23)

“Jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam i ja među njima.“ (Mt 18:20)

Da li možemo zamisliti ovakvo duhovno zajedništvu u kojem Isus ne iskazuje radost i veselje. Očito ne. Isus u ovom periodu do svog dolaska ima često razloga da se raduje sa svojim učenicima, pogotovo kada (preko svojih unajmljenih pastira) nađe neku zalutalu ovcu jer je rekao: "Radujte se sa mnom, jer sam našao izgubljenu ovcu svoju!" (Lk 15:5,6; Mt 18:30). Prema tome, 'vino' o kojem Isus govori da će ga piti zajedno s apostolima je doslovno vino, a ne simbol veselja.

Watchtower svojim tumačenjem zanemaruje činjenicu da je Isus te večeri zadnji put prije svoje smrti pio vino “s ovog“ tj. sa zemaljskog roda vinove loze, i da je spominjući to vino očito mislio na doslovno vino koje će ponovno piti zajedno sa svojim apostolima nakon njegovog ponovnog dolaska i uspostave Božjeg kraljevstva na zemlji. Vjerojatno će tada uvesti novo obilježje jer će ti simboli kruha i vina dobiti jedno novo i potpunije značenje.

To vino koje su pili neposredno prije njegove smrt je predočavalo krv koje je Isus žrtvovao za ljude. Zato je Pavle rekao da na Gospodinovoj večeri “objavljujemo Isusovu smrt dok on ne dođe“ (1.Ko 11:26). No kad on dođe i uvede vječni život onda će simboli vječnog života biti objavljivani preko “živog kruha“ koje je sišlo s neba i tko god bude jeo taj kruh živjet će vječno (Iv 6:51a). Stoga će “novo vino“ vjerojatno predstavljati Isusov novi život u tijelu, ali ne ono tijelo koje je umrlo s činom žrtve, nego novo tijelo i neraspadljivu krv koja je s činom uskrsnuća oslobođena grijeha i smrti. Iako će biti uskrsnuće pravednih i nepravednih, podrazumijeva se da će simbole nebeskog kruha i novog vina moći simbolično jesti i piti samo pravednici, tj. samo oni koji dobiju vječni život jer će time 'objavljivati Isusov život' i živjeti u zajedništvu s Kristom koji im je rekao: "jer ja živim (vječnim životom), a i vi ćete živjeti" (Iv 14:19). Do tada svi mi uz beskvasni kruh pijemo (trebali bi piti) samo ono vino s kojim 'objavljujemo njegovu smrt' i umiremo u zajedništvu s Kristom.

Apostoli su razumjeli da je Isus govorio o doslovnom vinu pa nije ni čudno što su ga kasnije i pitali “hoće li sada (kad je uskrsno) obnovit kraljevstvo u Izraelu“. U ovom svom pitanju oni su spomenuli mjesto i vrijeme događanja. Isus ih nije ispravio po pitanju mjesta nego samo po pitanju vremena (Dj 1:6,7). Mjesto događanja je trebalo biti na zemlji pa su zato i očekivali njegov povratak na zemlju i to u ljudskom obličju jer je nakon uskrsnuća i dalje živio u svom ljudskom tijelu. To ujedno znači da se nisu nadali svom odlasku na nebo. No, to se ne uklapa u mnoga druga novovremena i službena tumačenja Watchtowera, pa se zanemaruju oni dijelovi Pisma i Isusove izjave koje ta njihova tumačenja dovode u pitanje. Oni radije mijenjaju smisao Isusovih riječi i misli nego da shvate njihovo prvo značenje unutar cijelog konteksta. Osim toga, sve duhovne riječi koje imaju poveznicu s nebom se pogrešno dovode u vezu s nebeskim životom kako bi se održala njihova ideja o dvije različite nade – nebeskoj i zemaljskoj.

Svakom kršćaninu, koji nije indoktriniran krivim tumačenjem je očito da je “stol zajedništva“ pripremljen za sve vjerne sluge koji su živjeli kroz cijelu povijest, a ne samo za neku posebnu grupu među njima. Isus ne ograničava taj broj pozvanih jer kaže da će “mnogi doći“. Zato se svi iskreni kršćani koji čitaju Kristove riječi osjećaju pozvanima da sjednu za stol i budu u zajedništvu s njim tako što nastavljaju praksu prvih kršćana koji su u tu svrhu blagovali kruh i vino i time obznanjivali Isusovu smrt kojom su otkupljeni i uvedeni u novi savez.

Biblija govori o nedostojnima tog zajedništva i vječnog života. To su oni koji zbog svoje nevjere ne mogu ući u taj savez ili su iz njega izbačeni. Niti jedan kršćanin ne želi sebe vidjeti vani nego unutra. Ako se ne mogu svi vidjeti na prijestoljima kao apostoli, ali se zato mogu vidjeti za Božjim stolom kao i prvi kršćani koji su svojim krštenjem “preneseni u Isusovo kraljevstvo“ u kojem je za sve njih pripremljen stol i obrok zajedništva (Kol 1:13). Biblija spominje samo jedan Jehovin stol, a on predočava naše zajedništvo s njim i s njegovim Sinom. Sve što je ponuđeno na tom stolu je ponuđeno svima koji su pozvani i dostojni. Kad je Isus uveo novu duhovnu hranu on ju je ponudio svima i dao mogućnost da tu hranu sebi predočimo kroz simbole kruha i vina. Ne postoji zapis o nekom drugom stolu rezerviranom samo za izabrane. Drugi stol kojeg se spominje je stol demona (1.Ko 10:21). Kako da se onda osjećamo dok čitam ove Isusove riječi:

“Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Kako da prihvatimo naredbu Watchtowera (Zajednice) da uvijek iznova odbijamo sjesti za taj stol i uzeti taj simbolični kruh i vino? Dok s jedne strane Bog daje ljudima slobodu da izaberu put kojim mogu ići s Kristom i u zajedništvu s njim, Zajednica nam svojim tumačenjem brani direktan pristup Kristu, što je u suprotnosti s njegovim riječima:

“Sve što mi Otac daje doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću otjerati...“ (Iv 6:37)

Za razliku od Krista, Watchtower je svojim tumačenjem otjerao mnoge iskrene vjernike kao nedostojne da sjede za tim Jehovinim stolom. Svakome kome je Isus dozvolio da u prenesenom smislu “jede njegovo tijelo i pije njegovu krv“ nitko ne može zabraniti da to u što vjeruje obznanjuje na vidljiv način uzimanjem kruha i vina. To je čin koji treba biti usklađen sa našom vjerom, a ne sa našom službom. To što je Isus obećao apostolima da će sjediti s njim na prijestolju se može smatrati samo većom čašću koju će dobiti u odnosu na sve ostale koji neće sjediti na prijestoljima nego samo za njegovim stolom. No Watchtower kaže:

"Ako nisi dobio čast da sjediš na prijestoljima, onda ne možeš dobiti čast da sjedneš za tim stolom na obroku zajedništva."

Međutim, to bi bilo neko novo evanđelje koje se nikad nije objavljivalo po apostolima niti je zapisano u Bibliji. Onaj tko je dodao svoje tumačenje i promijenio smisao evanđelja očito nije razumio te osnovne istine.


PITANJE: Kada se treba obilježavati Gospodinova večera i da li su simboli kruha i vina imali svoje mjesto kod obroka zajedništva kojeg su kršćani prakticirali na zajedničkim okupljanjima?

Ponekad se pitamo zašto je među kršćanskim skupštinama u 2. stoljeću došlo do sukoba mišljenja o tome kada treba obilježavati Gospodinovu večeru. Što je tome prethodilo? Postoje činjenice na koje su se vjerojatno zasnivala različita mišljenja.

Da bi obranili svoje mišljenje po kojem se simboli kruha i vina trebaju koristiti samo jednom godišnje, a ne i na tjednim sastancima onda se oslanjaju na izraz “spomen“ kojim se aludira na godišnju proslavu. Međutim, taj izraz ima i svoje drugo značenje i može biti vremenski neodređen. Tako u Mateju 26:6-13, čitamo o Mariji – sestri Marte i Lazara - koja je izlila skupocjeno mirisno ulje na Isusovu glavu. Isus je svojim učenicima objasnio da je to bilo dobro djelo o kojem će se uvijek govoriti kao “spomen na nju“. Rekao im je:

"Učinila je dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate uza se, ali mene nećete uvijek imati. Kad je ona izlila ovo mirisno ulje na tijelo moje, pripremila me za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedala ova dobra vijest, po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju.”

Ovdje treba istaknuti da će se o dobrom djelu ove žene govoriti "gdje god se bude propovijedala dobra vijest" i to "u spomen na nju". Pitanje je da li će se “spomen na nju“ posebno isticati na taj dan 9. nisana, 5 dana prije Isusove smrti ili bilo kad i bilo gdje? Jehovini svjedoci imaju običaj da se tog dana prisjete tog događaja u spomen na nju, ali o njoj govore i u drugim prigodnim situacijama tokom godine. Sam izraz "spomen na nju", ne uključuje spomendan ili obilježavanje tog dobrog djela jednom godišnje nego je vremenski neodređen i može biti bilo kad. Iako ovdje nema zapovjedi da se to čini, ali nema ni zabrane da netko zbog ovog događaja uvede spomendan kao spomen na tu ženu i spomen na taj dan kada je ona izlila miomirisno ulje koje je Isus povezao sa svojom smrću i ukopom.

Uvođenje određenih proslava kao spomen na određeni događaj ne mora biti izričito na Božji zahtjev, pogotovo kad je vjernicima taj događaj od iznimnog značenja za njihovu vjeru i nadu. Imamo jedan primjer iz Biblije. Znamo da je Bog zakonom propisao dane koje će Izraelci iz godine u godinu slaviti. No, Izraelci su na zahtjev Mardokaja uveli još jednu proslavu koja se zvala Purim i to 14. i 15. mjeseca adara. To nije bila Božja zapovijed, ali se protiv nje nije imalo što prigovoriti. Tako ni mi ne možemo prigovoriti slavljenju Isusovog rođenja i uskrsnuća samo zato što u Bibliji ne stoji izričita zapovijed, već možemo prigovoriti samo onim detaljima za koje smatramo da nemaju svoju vezu sa načinom na koji bi trebalo u tim prigodama dati slavu Bogu.

Isus je od svojih učenika tražio da “njemu u spomen“ uzimaju simbole kruha i vina onako kako je on to uradio na posljednjoj večeri. Poznato je i to da su se prvi kršćani redovito okupljali i da su jeli obrok zajedništva. Da li je to bilo samo jednom godišnje u određeni spomendan ili kad god su se sastajali? Treba uzeti u obzir da Isus u svom slučaju koristi izraz “spomen“ na sličan način kojeg je koristio kad je bila u pitanju Marija. Naime, Isus je rekao:

"Činite ovo, meni na spomen!” (...) "Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe." (1.Ko 11:24-26).

Izjave: "meni na spomen" i "spomen na nju" imaju isto značenje, samo što je kod svog slučaja Isus tražio da se to čini njemu na spomen, dok je za Mariju rekao da će se u spomen na nju govoriti o njoj kroz dobru vijest. Smisao je isti, a to je da se ti događaji neće zaboraviti nego objavljivati. Ti izrazi ne moraju automatski ukazivati na spomendan. Kao što je i Isusov izraz "gdje god" neodređen i odnosi se na bilo koje mjesto u svijetu, tako je i njegov izraz "kad god", vremenski neodređen i odnosi se na bilo koje vrijeme, odnosno "bilo kad". U biti taj izraz može biti određen samo onda ukoliko se njega koristi za određene dane u godini, a ne samo za jedan dan u godini. Kad  Pavle kaže: “kad god se čitaju Mojsijevi spisi“, onda je svaki Židov znao da “se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama“ (2.Ko 3:15; Dj 15:21). Kršćani su se u određeni dan u tjednu redovito sastajali na svojim zajedničkim okupljanjima. Prema tome, kad im Pavle kaže: “kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu“, onda je imao na umu da su to činili redovito, najmanje jednom tjedno, a ne jednom godišnje. Iako je Gospodinova večera uvedena na dan pripreme godišnjeg obilježavanja Pashe, nakon zalaska sunca, to ne mora značiti da su se simboli kruha i vina morali koristiti samo za tu prigodu jer su se ostali sastanci mogli održavati kroz jutro ili prije zalaska sunca. Pogledajmo najprije kako je to bilo postavljeno kod Pashe. Bog je rekao:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć (14.nisana) svisinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj" (2.Mo 12:42).

Kao što se može zapaziti, ovdje se govori o noći tj. o danu (koje je započelo nakon zalaska sunca), kojeg “treba svetkovati“. Taj dan je trebalo obilježavati svake godine u isto vrijeme. To je bio “spomen“ na taj dan izbavljenja i “spomen na Jehovu“ koji ih je izbavio iz ropstva. Za razliku od toga, o Gospodinovoj večeri se ne govori samo kao o “'blagdanu“ nego i kao “spomenu na Krista“. Nemamo nigdje zapisano da je Isus zapovjedio da treba svetkovati tu noć, ali se to podrazumijeva jer apostol Pavle spominje “onu noć“ u kontekstu “one noći kad je Isus bio izdan“, nakon posljednje večere koja se održala poslije zalaska sunca (1.Ko 5:8; 11:23).

Kršćani su trebali znati da je Isus “te noći“,  pred svoju smrt uveo obilježja svojega tijela i krvi koje je žrtvovao za ljude i da je tu duhovnu hranu trebalo razlikovati od hrane koja se koristila kod proslave Pashe. Apostoli su imali tu slobodu da taj dan smrti koja je bila pretkazana simbolima kruha i vina obilježavaju kao događaj od posebnog značenja, ali ga nikako nisu mogli odvojiti od Isusovog uskrsnuća kada su ti simboli dobili na svojoj punoj vrijednosti. Naime smrt sama po sebi nije imala svoju pravu vrijednost bez uskrsnuća. Biblija pokazuje da je i jedno i drugo nerazdvojno povezano s nadom koju gaje kršćani (Ri 6:4,5,14; Kol 2:12; 1.So 4:14). S uskrsnućem Isus pobjeđuje smrt i tek tada pruža nadu u vječni život i oslobođenje od ropstva grijeha i smrti. Stoga su apostoli u svom propovijedanju veliku važnost pridavali uskrsnuću što se vidi iz svega onoga što su govorili i napisali (vidi Dj 2:24,31,32; 4:2,33; 5:30; 10:40; 13:33; 17:18,31;26.23; 1.Ko 15:12-14,20,21; Fil 3:10; 1.Pe 3:21). Pavle kaže:

“Neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, jer nas je po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio za živu nadu putem uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih...“ (1.Pe 1:3).

Uskrsnućem trećeg dana koji se odigrao u nedjelju 16. nisana (1.dana tjedna) je stavljen pečat onoga što se desilo 14. nisana i stoga je uskrsnuće za kršćane vrhunac svega što je vezano za Krista i njegovu smrt. No, nikako nisu smjeli zanemariti samu smrt kao žrtvu, a nju su posebno objavljivali među sobom “kad god su jeli taj kruh i pili tu čašu njemu u spomen“ (1.Ko 11:23-26).

Ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća su “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Time što su na Isusovu zapovijed kršćani na tjednim sastancima uzimali kruh (a vjerojatno i vino) oni su objavljivali njegovu smrt i uskrsnuće jer on ne bi mogao doći da nije uskrsnuo. Ako je trebalo obilježavati 14. nisan onda je i 16. nisan bio dan ili spomendan koji bi trebalo obilježavati. No, Isus nije nigdje tražio da se obilježava taj dan ili spomen na taj dan, nego samo spomen na njega. Stoga su ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Zanimljivo je da je Isus u više navrata rekao svojim učenicima da on mora umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. No, ovom prilikom uopće nije spomenuo svoje uskrsnuće iako su simboli kruha i vina svoju vrijednost dobili s uskrsnućem. Vjerojatno će simboli kruha i vina – predočeni “skrivenom manom“ i s “novim vinom“ - u kraljevstvu dobiti svoju dodatnu vrijednost jer će se od tada s njima objavljivati vječni život po uskrsnuću koje je nastupilo 16. nisana, kao što se do tada treba objavljivati Gospodinova smrt (vidi Mt 26:29; Ot 2:17; Mt 26:29).

Kad govorimo o “spomenu na Isusa“ po kojem se prakticiralo uzimanje kruha i vina, onda to ne mora automatski značiti da je riječ o spomendanu. Uzmimo jedan primjer u Bibliji gdje se spominje što su Izraelci radili u spomen na svog oca Jakova. U 1.Mojsijevoj 32:31,32, stoji: 

"I sunce je zasjalo nad njim kad je prošao Penuel, ali hramao je zbog kuka. Zato sinovi Izraelovi do danas ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu, jer je anđeo Jakovu dodirnuo bedreni zglob na mjestu gdje se nalazi tetiva." 

U spomen na Jakova i na ovaj događaj Izraelci ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu. To čine redovito “kad god jedu meso“ iako bi se toga mogli sjećati i na određeni dan u godini kad se događaj odigrao. Kao što se “spomen“ na dobro djelo Marije moglo objavljivati bilo gdje i bilo kad, tako se i "spomen" na Isusovu smrt (i uskrsnuće) moglo objavljivati bilo kad i bilo gdje, odnosno “kad god“ su se kršćani sakupljali u Isusovo ime. Po svemu sudeći, oni nisu Isusovo djelo objavljivali samo riječima nego i simbolično. O tome svjedoče Pisma u kojima piše da su se prvi kršćani zajedno sastajali po domovima gdje su posvetili apostolskom učenju te su zajedno jeli tj. lomili kruh, ustrajno se molili i "iskrena srca uzimali hranu" (Dj 2:42,46).

"I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu" (NS)

"Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu"(JB)

”Svaki dan bijahu jednako jednodušno u crkvi, i lomljahu hljeb po kućama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca“ (DK)

Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari koji se spominju, a koji su mogli imati značenja samo kod simboličnog predstavljanja kruha. Kao prvo, lomljenje kruha je bilo nešto što su kršćani redovito činili kod zajedničkih okupljanja i to je postao običaj. To nije prestavljalo posljednju večeru, nego je bio čin zajedništva sa Isusom koji je tim činom nakon svog uskrsnuća objavio svoje zajedništvo sa svojim učenicima. Naime, on je na taj način obznanio svoje uskrsnuće pred dvojicom učenika kod Emanusa te je isto tako tim činom lomljenja kruha objavio svoje uskrsnuće pred apostolima (Lk 24:30,35,41-43). Zato je lomljenje kruha predstavljao blagoslov povezan sa Isusovim uskrsnućem. To su počeli činiti odmah na prvim svojim sastancima. Nisu čekali godinu dana da bi proslavili Gospodinovu večeru i na njoj lomili kruh te ga davali prisutnima, nego su to činili odmah nakon Isusovog uzašašća na nebo uzimajući u obzir značenje kruha zajedništva, dok je Gospodinova večera uvedena tek godinu dana kasnije kao spomendan Isusove žrtvene smrti (Dj 1:6).

Kao drugo, izraz "lomili kruh" ili "uzimali hranu" asocira na ono simbole koje je Isus u posljednjoj večeri "uzeo" sa stola kako bi ukazao na njihovo značenje. Ti simboli su bili predočeni i ranije bez vina. Naime, kad je Isus učinio čudo nahranivši tisuće ljudi sa dva kruha, on je to učinio kako bi ljudima ukazao na sebe kao 'kruh' koji dolazi od Boga. Naime, ljudi su ga dolazili slušati kako bi vidjeli čuda koja je činio, a sva ta čuda liječenja i uskrsavanja su predočavala njegovu mesijansku ulogu. No, sva ta čuda su bila više od onoga što su ljudi mogli vidjeti i doživjeti. Isus je uvijek imao na umu veće značenje onoga što je činio, pa tako i značenje kruha kojeg je dao ljudima da ga jedu. Kad su ga ti ljudi koje je čudom nahranio pronašli rekao im je:

“... vi me ne tražite zato što ste vidjeli čuda, nego zato što ste jeli onaj kruh i nasitili se ... Ja sam kruh života. Onaj koji dolazi k meni neće ogladnjeti i onaj tko vjeruje u mene neće nikad ožednjeti.“ (Iv 6:23,35)

Isus tada nije spomenuo vino nego samo kruh života od kojeg neće ni ogladnjeti ni ožednjeti. Očito je taj kruh mogao utoliti čak i žeđ. Osim toga, ukoliko kruh predstavlja tijelo, onda se podrazumijeva da se u tom tijelu nalazi krv života. Kruh života je stoga simbolizirao, ne samo 'hranu' o kojoj je Isus govorio, nego i 'vino' kao piće, kad je rekao: “jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće“ (Iv 6:55). Zato možemo reći da je kruh kojeg je čudom umnožio predstavljao jedan kruh od kojeg su svi jeli. Zato je taj kruh (od Boga) mogao predočavati njegovo tijelo u kojem je krv života, a oni koji su ga jeli trebali su u toj hrani vidjeti Božju prisutnost i svoje zajedništvo s Bogom koji daje život.

Ono što je bilo značajno kod tog čuda je način na koji je Isus uzeo taj kruh nad kojim je izrekao blagoslov i zahvalu, te ga razlomio i dao učenicima koji su ga podijelili svim prisutnima. Na isti način je razlomio kruh prilikom posljednje večere sa apostolima, kada je uz kruh dao i vino (Lk 22:19). Dvojica učenika kojima se pojavio nakon uskrsnuća su ga prepoznali tek kada je na 'večeri' s njima uzeo kruh i blagoslovio ga, a zatim ga razlomio i dao im da jedu (Lk 24:30-35). Budući da su večerali s Gospodinom, mogli su to smatrati Gospodinovom večerom. Isus je tu večeru sa tom dvojicom učenika imao u dan beskvasnih kruhova koji nije bio vezan za pasahalnu večeru tako da je tim činom priznao zajedništvo s njima po beskvasnom kruhu. Nakon što je Isus otišao na nebo, njegovi učenici su se u spomen na njega sastajali i 'lomili kruh' na isti način kako bi simbolizirali svoje zajedništvo s njim bez obzira što to nije bio spomendan. On je, kao što je rekao, bio s njima 'u sve dane', pa su svoje sastanke koristili kao dan ili večer kada su simbolično jeli i večerali s njim u znak zajedništva (Mt 28:20).

Kao treće, gore se spominje da su tu "hranu" vjernici uzimali “radosno i iskrena srca“. Tom iskrenošću se prihvaća Isusa i pokazuje vjera u njega. Zato se u Djelima apostolskim 2:46 spominje prostodušnost ili iskrenost kod uzimanja te hrane. Oni su je iskrena srca uzimali skoro dva mjeseca nakon 14. nizana. Iskrenost i radost je ovdje povezana sa srcem, a ne sa stomakom, i bila je jako važna u pogledu vjere u Isusa jer su vjernici samo tako mogli dostojno uzimati "hranu" s kojom su zahvaljivali Bogu i u tome raspoznavati zajedništvo s Kristom (1.Ko 11:27-29).  

Ponekad je potrebno razlučiti o kojoj se 'hrani' radi jer se spominju i one situacije kada su kršćani zajednička druženja koristili i za doslovnu hranu. Ta druženja su koristili za međusobno izgrađivanje u vjeri gdje su se gostili tj. jeli i pili, a također i za sastanke na kojima su hrana u obliku kruha i vina imali simbolično značenje. Pavle je upozorio neke koji nisu napravili to razdvajanje pa je rekao:

“Dakle, kad se sastanete zajedno zbog vašeg ponašanja nije moguće jesti Gospodinovu večeru onako kako dolikuje. Jer kad dođe vrijeme da je jedete, svaki najprije (prije zajedničkog obroka) jede svoju večeru, pa jedan gladuje, a drugi se opija“ (1.Ko 11:20,21).

Kad Pavle spominje 'opijanje' nasuprot 'gladovanju' onda misli na to da su bili pod utjecajem svojih krivih razmišljanja zbog koji nisu mogli zdravo rasuđivati. To je bilo kao da su bili pod utjecajem 'gladi' i 'alkohola'. Zato je Pavle tražio da se doslovna hrana odvoji od Gospodinove večere kako se ne bi dešavalo da neki obezvrjeđuju kruh i vino koje se trebalo blagovati na sastanku za simboličnim stolom zajedništva. 

Treba uzeti u obzir da je Gospodinova večera predočavala žrtvu kojom je Isus poništio sve žrtve propisane po Mojsijevom zakonu. Isusova žrtva je zamijenila pashalnu žrtvu, žrtve paljenice, žrtve za grijeh i žrtve zajedništva tj. zahvalne žrtve. Izraelci su imali običaj na Pashu ići u Jeruzalem i žrtvovati janje ili druge prikladne životinje, ali su žrtve paljenice, žrtve za svoje grijehe i žrtve zajedništva donosili na oltar pred Jehovu bilo kad, odnosno u bilo koje drugo vrijeme tokom godine, a ne na neki određeni dan jednom u godini. Stoga je bilo prikladno što su židovski kršćani svoje sastanke koristili kako bi na njima na simboličan način zahvaljivali i svjedočili o svom međusobnom zajedništvu i zajedništvu sa Bogom i Kristom. O tome čitamo:

“Još jedna dobrovoljna žrtva bila je zahvalna žrtva, ili žrtva zajedništva, opisana u 3. poglavlju 3. Mojsijeve. Njen se naziv može prevesti i kao ”žrtva prinosâ za mir“. Na hebrejskom riječ ”mir“ (...) označava i mirno stanje ili odnos s Bogom, blagostanje, radost i sreću“, piše u knjizi Studies in the Mosaic Institutions (Studije Mojsijevih zakona). Prema tome, zahvalne žrtve (ili žrtva zajedništva) nisu se prinosile zato da bi se osigurao mir s Bogom, da bi ga se takoreći zadovoljilo, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koje su uživale osobe koje je on priznao ili da bi se proslavilo to stanje. Nakon što bi se krv i salo prinijeli Jehovi, žrtvu bi pojeli svećenici i oni koji su je prinijeli (3. Mojsijeva 3:17; 7:16-21; 19:5-8). Tako su na divan, simboličan način osoba koja je prinosila žrtvu, svećenici i Jehova Bog zajedno jeli, pokazujući da među njima vlada mir (...). Pavao na koncu skreće pažnju na naš odnos sa sukršćanima dok obožavamo Boga. ”Promišljajmo jedni o drugima da bismo se poticali na ljubav i dobra djela, ne ostavljajući svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego ohrabrujući jedni druge, i to tim više što vidite da se približava dan“ (Hebrejima 10:24, 25). Izrazi ’poticanje na ljubav i dobra djela‘, ’sastajanje‘ i ’ohrabrivanje jedan drugog‘ podsjećaju nas na ono što je činio Božji narod u Izraelu prinoseći zahvalnu žrtvu, ili žrtvu zajedništva.“ (Stražarska kula, 15.8.2000. str.15,21)

Kao što je pashalno janje zamijenjeno sa kruhom, tako su i žrtve zajedništva kao prinos mira ili pomirenja s Bogom dobili novu duhovnu dimenziju te se i njih na kršćanskim sastancima moglo predočiti sa kruhom koje je zamijenilo sve životinjske predodžbene žrtve a koje su jeli svi i svećenik i narod. Isus je rekao:

“Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim“ (Iv 6:56; 14:20).

Pavle je to zajedništvo s Kristom povezao s hranom koju su redovito uzimali na zajedničkim sastancima pa je rekao:

“Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu?“ (1.Ko 10:16).

To zajedništvo su kršćani po uzoru na 'žrtve zajedništva' prikazivali 'obrokom zajedništva' s kojim su izražavali zahvalnost za "blagoslovljeno stanje mira s Bogom". Imajući to na umu Pavle je rekao:

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom preko Krista i povjerio nam službu pomirenja, naime, da objavljujemo da je Bog preko Krista pomirio svijet sa sobom“ (2.Ko 7:17-19).

Ovdje vidimo da osim pashalne žrtve postoje i žrtve zajedništva. Samim tim je vjerojatno prikladno da se i žrtva zahvalna više ne predočava životinjskim žrtvama nego simbolima kruha te da se koristi kao obrok zajedništva kad god su se kršćani sastajali kako bi izražavali Bogu svoju zahvalnost kroz službu pomirenja. Kroz tu su službu starješine na sastancima objavljivali mir kojeg kršćani uživaju po Kristovoj žrtvi. Taj duhovni obrok nije mogao zamijeniti Gospodinovu večeru koja je također bila obrok zajedništva. Razlika je u tome što se obrok zajedništva koristio kako bi se 'bilo kad' moglo izraziti Bogu zahvalnost za mir s Bogom 'u spomen na Krista' kojeg simbolizira 'kruh', dok se obrok zajedništva povezan s pashalnom žrtvom koristio jednom godišnje kao spomen na Krista koji nas je izbavio iz ropstva grijeha putem svoje krvi i tijela.

Hebreji su trebali držati svečanost Pashe kao spomen na spasenje. Bog je rekao:

“I taj dan neka vam bude za spomen i slavite ga kao blagdan u čast Jehovi iz naraštaja u naraštaj. Slavite ga po trajnoj odredbi“ (2.Mo 12:14).

Prilikom svake pashalne večere, ili sedera, otac je trebao podsjetiti obitelj na to spasenje. Tako su i kršćani u određeni dan u godini koji pada na 14. nisan trebali blagovati taj pashalni obrok kao spomen na spasenje (1.Ko 5:7). S druge strane, Hebreji su žrtve zahvalne mogli prinašati u bilo koje vrijeme tijekom cijele godine kako bi se zahvalili Jehovi za sve blagoslove koje imaju od njega. Tako su i kršćani s obrokom zajedništva sa kruhom koji simbolizira Krista mogli uvijek Bogu zahvaljivati na onome što je za njih učinio preko njega.

ŽRTVA

STARI SAVEZ

NOVI SAVEZ

SVRHA

pashalna žrtva

pashalno Janje

kruh (i vino)

Janje Božje

kruh (i vino)

spasenje

žrtva zajedništva

zahvalnost

U kršćanski obrok zajedništva, u što ulazi i Gospodinova večera, su uključeni: (1) Jehova Bog, koji je omogućio otkupninu; (2) Isus Krist, koji je kao “Janje Božje” dao svoj život kao otkupninu – predočava Svećenika; i (3) Isusova duhovna braća – kršćani, tj. oni koji vrše volju Božju.

U djelu Didatche, koje je napisano pred kraj 1. stoljeća se nalaze upute u vezi života i bogoslužja kršćana kad je u pitanje euharistija tj. zahvalna žrtva. U XIV djelu st.1. stoji:

“A od vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo.“ (IX st. 5)

“U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte, pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe da vaša žrtva bude čista. (...) Naime, ovako reče Gospodin: Na svakom mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi čista žrtva, jer ja sam veliki kralj, govori Gospodin, i divno je moje ime među narodima.“ (XIV. St 1-3.)

Ova zadnja rečenica je citirana iz knjige proroka Malahije (1:11). U skladu s tim su prvi kršćani tu žrtvu zahvalnu prinosili na tjednim sastancima, a Jehovini svjedoci su je izbacili i zamijenili sa službom propovijedanja koju smatraju svojom žrtvom (vidi Stražarsku kulu, 1.4.1988. str.14).

Istražujući kršćansku povijest možemo zaključiti da su simboli kruha i vina imali svoje mjesto na tjednim okupljanjima kao ceremonija zajedništva, ali da se uz to Gospodinova večera posebno obilježavala 14. nisana kada je kao blagdan dobivala svoje posebno obilježje, tj. puninu. Treba uzeti u obzir da su se kršćanski Židovi dugo vremena čvrsto držali Zakona pa su slavili Pashu 15. nisana zajedno sa drugim Židovima. To se može zaključiti iz onoga što su rekli apostoli za vjernike: “Vidiš, brate, koliko tisuća vjernika ima među Židovima i svi se oni revno drže Zakona" (Dj 21:20). Ako su se čak i apostoli revno držali Zakon po pitanju obrezanja i drugih običaja, onda su slavili i Pashu kako bi Židovima dokazivali da su po pitanju poslušnosti Zakonu na pravom putu (Dj 21:21-24).

Apostoli čak nisu ni smjeli omalovažavati ili obezvrjeđivati Mojsijev Zakon, pa su Gospodinovu večeru obilježavali na mudar način. Pashu nisu zamijenili sa Gospodinovom večerom nego su je slavili odvojeno od Pashe jer je održana dan ranije. Pasha je bila obiteljska gozba tako da su je židovski kršćani slavili u krugu svoje obitelji među kojima nije svaki član trebao biti kršćanin. S druge strane, Gospodinova večera je uključivala samo kršćanske vjernike pa su se židovski kršćani dan ranije mogli sastajati radi spomena na Kristovu žrtvu. Apostoli su uveli običaj slavljenje Gospodinove večere na taj dan 14. nisana, ali s tom proslavom nisu htjeli potisnuti ono što su već po tom pitanju prakticirali na tjednim sastancima s 'obrocima zajedništva' na kojima su lomili kruh. Kršćanske skupštine su od samog osnivanja na tjednim sastancima održavali 'obrok zajedništva' i taj običaj nije nikad bio doveden u pitanje. No, po pitanju slavljenja Gospodinove večere, koja se održavala jednom godišnje su nastala dva običaja. O tome čitamo:

“Neki izučavatelji priznaju da su ti ”četrnaestnici“ slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: ”Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8).

Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum. Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje).

Zapazi da je Polikarp svoj stav temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu. Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored. (Stražarska kula, 15.03.1994. str. 5)

Kao što se vidi, azijske skupštine su 14. nisana slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću, stavljajući naglasak na smrt koji se desio tog dana. Međutim neki su starješine u Rimu stavili naglasak, ne samo na posljednju večeru i smrt, nego i na uskrsnuće koje se desilo (u nedjelju) 16.nisana. Stoga su oni uveli novi običaj s kojim su željeli obilježiti, ne samo Gospodinovu večeru nego i uskrsnuće, pa su za blagdan uzeli nedjelju koja najbliže odgovara židovskom kalendaru. Uvodeći taj novi običaj oni su se vjerojatno željeli distancirati od židovskih kršćana te su nedjelju smatrali vrhuncem onoga što se desilo sa Isusom koji je prije smrti i uskrsnuća uveo Gospodinovu večeru kao spomen na svoju žrtvenu smrt.

Činjenica je da su Isusovim uskrsnućem u nedjelju, simboli kruha i vina dobili svoje pravo značenje, pa su rimske skupštine u tome vidjele razloga da uvedu proslavu uskrsnuća u sklopu kojeg su obilježavali Gospodinovu večeru. Osim toga, oni su se nedjeljom sastajali uz euharistiju. Bez obzira na različito obilježavanje ovog blagdana, duhovna 'hrana' predstavljena simbolima kruha i vina se mogla blagovati i na tjednim sastancima kao obrok zajedništva i zahvalnosti i oko toga nikad nije bilo različitih gledišta. Zanimljivo je da se Polikarp iz Smirne i Anicet iz Rima nisu mogli usuglasiti oko dana slavljenja Gospodinove večere, ali je Anicet ipak prepustio čast Polikarpu da u Rimu predsjeda euharistiji ili žrtvi zajedništva koja se obilježavala na tjednim sastancima. Polikarp se nije suprotstavio tom tjednom običaju što znači da je i po pitanju tjednog blagovanja kruha i vina očito zastupao autoritet apostola, a ne samo u vezi slavljenja Gospodinove večere 14. nisana.

Apostoli su svim krštenim vjernicima vjerno predočili značenje zajedništva s Kristom dajući im na sastancima priliku da uzmu kruh i vino kojim su obznanjivali svoju vjeru. Naime sam čin krštenja u vodi je sam po sebi simbolizirao čin vjere i ulaska u zajedništvo s Bogom. Da bi židovski kršćani svoju vjeru u Krista mogli razlikovati od vjere koju su do tada imali trebali su je obznanjivati jednim novim činom inicijacije koja je bila prisutna prilikom simboličnog uzimanja kruha i vina. To je bilo potrebno učiniti već u samom startu pred tisućama novih vjernika koji su tih dana prihvatili vjeru u Krista, a koji su u Jeruzalem došli iz dalekih provincija Rimskog carstva. Kad su se vračali u svoje krajeve sa sobom su ponijeli sve što su čuli i vidjeli pa tako i čin obilježavanja zajedništva sa Kristom u simbolima kruha i vina s kojima su zahvaljivali [grčki: eukharistésas] Bogu. Kasnije su apostoli putovali svugdje gdje se kršćanstvo širilo i na sastancima uvodili obrok zajedništva. O tome imamo primjer zapisan u Djelima apostolskim 20:6,7:  

“... mi smo isplovili iz Filipa kad su prošli dani beskvasnih kruhova i za pet dana došli smo k njima u Troadu. Ondje smo proveli sedam dana. A prvog dana u tjednu, kad smo se skupili na obrok [zajedništva], Pavao je počeo držati govor okupljenima...“

Ovdje se vidi da je obrok zajedništva bio danima nakon Pashe i beskvasnih kruhova i to na prvi dan tjedna tj. dan nakon sabata. Taj dan se prema rimskom kalendaru zvao nedjelja i rimski građani su taj dan smatrali danom odmora. Kršćani izvan Judeje su se tog dana mogli lakše sastajati na obroku zajedništva jer nisu radili i mogli su putovati, dok su kršćani u Judeji svoje sastanke vjerojatno održavali na sabat kada su ostali Židovi odlazili u sinagoge. Obrok zajedništva kojeg su prakticirali na tjednim sastancima su zvali euharistija. Riječ “euharistija” izvedena je od grčke riječi eukharistía, koja znači “zahvalnost” i upućuje na obrok zahvalnosti i zajedništva, a ne na godišnji blagdan spomena na Kristovu smrt. Spomen na Kristovu smrt Katolička, Pravoslavna i mnoge protestantske crkve slave u vrijeme Uskrsa na način da u tom tjednu obilježavaju i Gospodinovu posljednju večeru. Zajednica Jehovinih svjedoka je izbacila obrok zajedništva, odnosno nikad ga nije ni uvela kao sastavni dio kršćanskih sastanaka.

Prema svemu onome što se može razabrati iz Biblije i zapisa najranije povijesti kršćanstva se može zaključiti da se Gospodinovu večeru treba slaviti 14. nisana kao pashalnu žrtvu ali se simboli kruha i vina mogu koristiti i na tjednim sastancima kroz žrtvu pomirenja koji odgovara žrtvi zajedništva. No, u svemu tome je za kršćane najvažnije ne ići u neke krajnosti ili obezvrjeđivati značenje Gospodinove večere uvođenjem vlastitih tumačenja po kojima se nekim kršćanskim vjernicima zabranjuje uzimanje simbola Kristove žrtve jer navodno nisu izabrani za kraljeve i svećenike. Takovom vrstom proslave se ukinula prava vrijednost Gospodinove večere i uvela nova simbolika kojom se obezvrjeđuje njen izvorni smisao.

-------------------------------------------------

Napomena autora: Zadnjih nekoliko godina ne prisustvujem ovoj proslavi koju obilježavaju Jehovini svjedoci iz opravdanih razloga jer smatram da se ona ne obilježava na način na koji su je obilježavali apostoli i prvi kršćani. Izmeđuostalog, smatram da bi pogriješio kad bi na tom skupu uzvanika odbio uzeti simbole kruha i vina, a također i kad bi ih uzeo. Naime, imam pravo odbiti te simbole jer su ponuđeni samo onima koji se smatraju izabranim članovima Isusovih suvladara, ali tim odbijanjem ujedno griješim jer znam da mi savjest dozvoljava da ih uzmem po njenom pravom značenju. S druge strane simbole bi mogao uzeti jer na njih gledam očima prvih kršćana, ali kad mi ih se nudi od strane Jehovinih svjedoka i kaže da ti simboli svakog tko ih uzme označavaju kao člana Kristove izabrane vlade od 144000 onda to ne mogu uzeti radi drugih promatrača koji bi time dobili krivu sliku o meni. To je slično kada je Pavle rekao da kršćanin može čiste savjesti jesti meso kod nevjernika, ali ako taj kaže da je meso žrtvovano nekom idolu onda ga ne bi trebao jesti radi onoga tko je rekao i radi njegove savjesti (1.Ko 10:25-29). Stoga ja i drugi koji imaju drugačije gledište o obilježavanju Kristove smrti tu spomen priređujemo u privatnosti nekog doma, onako kako su to radili prvi kršćani.