Article Index

PITANJE: Kada se treba obilježavati Gospodinova večera i da li su simboli kruha i vina imali svoje mjesto kod obroka zajedništva kojeg su kršćani prakticirali na zajedničkim okupljanjima?

Ponekad se pitamo zašto je među kršćanskim skupštinama u 2. stoljeću došlo do sukoba mišljenja o tome kada treba obilježavati Gospodinovu večeru. Što je tome prethodilo? Postoje činjenice na koje su se vjerojatno zasnivala različita mišljenja.

Da bi obranili svoje mišljenje po kojem se simboli kruha i vina trebaju koristiti samo jednom godišnje, a ne i na tjednim sastancima onda se oslanjaju na izraz “spomen“ kojim se aludira na godišnju proslavu. Međutim, taj izraz ima i svoje drugo značenje i može biti vremenski neodređen. Tako u Mateju 26:6-13, čitamo o Mariji – sestri Marte i Lazara - koja je izlila skupocjeno mirisno ulje na Isusovu glavu. Isus je svojim učenicima objasnio da je to bilo dobro djelo o kojem će se uvijek govoriti kao “spomen na nju“. Rekao im je:

"Učinila je dobro djelo na meni. Jer siromahe uvijek imate uza se, ali mene nećete uvijek imati. Kad je ona izlila ovo mirisno ulje na tijelo moje, pripremila me za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedala ova dobra vijest, po cijelom svijetu, govorit će se i to što je učinila ova žena, u spomen na nju.”

Ovdje treba istaknuti da će se o dobrom djelu ove žene govoriti "gdje god se bude propovijedala dobra vijest" i to "u spomen na nju". Pitanje je da li će se “spomen na nju“ posebno isticati na taj dan 9. nisana, 5 dana prije Isusove smrti ili bilo kad i bilo gdje? Jehovini svjedoci imaju običaj da se tog dana prisjete tog događaja u spomen na nju, ali o njoj govore i u drugim prigodnim situacijama tokom godine. Sam izraz "spomen na nju", ne uključuje spomendan ili obilježavanje tog dobrog djela jednom godišnje nego je vremenski neodređen i može biti bilo kad. Iako ovdje nema zapovjedi da se to čini, ali nema ni zabrane da netko zbog ovog događaja uvede spomendan kao spomen na tu ženu i spomen na taj dan kada je ona izlila miomirisno ulje koje je Isus povezao sa svojom smrću i ukopom.

Uvođenje određenih proslava kao spomen na određeni događaj ne mora biti izričito na Božji zahtjev, pogotovo kad je vjernicima taj događaj od iznimnog značenja za njihovu vjeru i nadu. Imamo jedan primjer iz Biblije. Znamo da je Bog zakonom propisao dane koje će Izraelci iz godine u godinu slaviti. No, Izraelci su na zahtjev Mardokaja uveli još jednu proslavu koja se zvala Purim i to 14. i 15. mjeseca adara. To nije bila Božja zapovijed, ali se protiv nje nije imalo što prigovoriti. Tako ni mi ne možemo prigovoriti slavljenju Isusovog rođenja i uskrsnuća samo zato što u Bibliji ne stoji izričita zapovijed, već možemo prigovoriti samo onim detaljima za koje smatramo da nemaju svoju vezu sa načinom na koji bi trebalo u tim prigodama dati slavu Bogu.

Isus je od svojih učenika tražio da “njemu u spomen“ uzimaju simbole kruha i vina onako kako je on to uradio na posljednjoj večeri. Poznato je i to da su se prvi kršćani redovito okupljali i da su jeli obrok zajedništva. Da li je to bilo samo jednom godišnje u određeni spomendan ili kad god su se sastajali? Treba uzeti u obzir da Isus u svom slučaju koristi izraz “spomen“ na sličan način kojeg je koristio kad je bila u pitanju Marija. Naime, Isus je rekao:

"Činite ovo, meni na spomen!” (...) "Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete, dok on ne dođe." (1.Ko 11:24-26).

Izjave: "meni na spomen" i "spomen na nju" imaju isto značenje, samo što je kod svog slučaja Isus tražio da se to čini njemu na spomen, dok je za Mariju rekao da će se u spomen na nju govoriti o njoj kroz dobru vijest. Smisao je isti, a to je da se ti događaji neće zaboraviti nego objavljivati. Ti izrazi ne moraju automatski ukazivati na spomendan. Kao što je i Isusov izraz "gdje god" neodređen i odnosi se na bilo koje mjesto u svijetu, tako je i njegov izraz "kad god", vremenski neodređen i odnosi se na bilo koje vrijeme, odnosno "bilo kad". U biti taj izraz može biti određen samo onda ukoliko se njega koristi za određene dane u godini, a ne samo za jedan dan u godini. Kad  Pavle kaže: “kad god se čitaju Mojsijevi spisi“, onda je svaki Židov znao da “se njegovi spisi svake subote naglas čitaju u sinagogama“ (2.Ko 3:15; Dj 15:21). Kršćani su se u određeni dan u tjednu redovito sastajali na svojim zajedničkim okupljanjima. Prema tome, kad im Pavle kaže: “kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu“, onda je imao na umu da su to činili redovito, najmanje jednom tjedno, a ne jednom godišnje. Iako je Gospodinova večera uvedena na dan pripreme godišnjeg obilježavanja Pashe, nakon zalaska sunca, to ne mora značiti da su se simboli kruha i vina morali koristiti samo za tu prigodu jer su se ostali sastanci mogli održavati kroz jutro ili prije zalaska sunca. Pogledajmo najprije kako je to bilo postavljeno kod Pashe. Bog je rekao:

"To je noć koju treba svetkovati Jehovi jer ih je izveo iz zemlje egipatske. Jehovi trebaju svetkovati tu noć (14.nisana) svisinovi Izraelovi iz naraštaja u naraštaj" (2.Mo 12:42).

Kao što se može zapaziti, ovdje se govori o noći tj. o danu (koje je započelo nakon zalaska sunca), kojeg “treba svetkovati“. Taj dan je trebalo obilježavati svake godine u isto vrijeme. To je bio “spomen“ na taj dan izbavljenja i “spomen na Jehovu“ koji ih je izbavio iz ropstva. Za razliku od toga, o Gospodinovoj večeri se ne govori samo kao o “'blagdanu“ nego i kao “spomenu na Krista“. Nemamo nigdje zapisano da je Isus zapovjedio da treba svetkovati tu noć, ali se to podrazumijeva jer apostol Pavle spominje “onu noć“ u kontekstu “one noći kad je Isus bio izdan“, nakon posljednje večere koja se održala poslije zalaska sunca (1.Ko 5:8; 11:23).

Kršćani su trebali znati da je Isus “te noći“,  pred svoju smrt uveo obilježja svojega tijela i krvi koje je žrtvovao za ljude i da je tu duhovnu hranu trebalo razlikovati od hrane koja se koristila kod proslave Pashe. Apostoli su imali tu slobodu da taj dan smrti koja je bila pretkazana simbolima kruha i vina obilježavaju kao događaj od posebnog značenja, ali ga nikako nisu mogli odvojiti od Isusovog uskrsnuća kada su ti simboli dobili na svojoj punoj vrijednosti. Naime smrt sama po sebi nije imala svoju pravu vrijednost bez uskrsnuća. Biblija pokazuje da je i jedno i drugo nerazdvojno povezano s nadom koju gaje kršćani (Ri 6:4,5,14; Kol 2:12; 1.So 4:14). S uskrsnućem Isus pobjeđuje smrt i tek tada pruža nadu u vječni život i oslobođenje od ropstva grijeha i smrti. Stoga su apostoli u svom propovijedanju veliku važnost pridavali uskrsnuću što se vidi iz svega onoga što su govorili i napisali (vidi Dj 2:24,31,32; 4:2,33; 5:30; 10:40; 13:33; 17:18,31;26.23; 1.Ko 15:12-14,20,21; Fil 3:10; 1.Pe 3:21). Pavle kaže:

“Neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, jer nas je po velikom milosrđu svojemu nanovo rodio za živu nadu putem uskrsnuća Isusa Krista od mrtvih...“ (1.Pe 1:3).

Uskrsnućem trećeg dana koji se odigrao u nedjelju 16. nisana (1.dana tjedna) je stavljen pečat onoga što se desilo 14. nisana i stoga je uskrsnuće za kršćane vrhunac svega što je vezano za Krista i njegovu smrt. No, nikako nisu smjeli zanemariti samu smrt kao žrtvu, a nju su posebno objavljivali među sobom “kad god su jeli taj kruh i pili tu čašu njemu u spomen“ (1.Ko 11:23-26).

Ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća su “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Time što su na Isusovu zapovijed kršćani na tjednim sastancima uzimali kruh (a vjerojatno i vino) oni su objavljivali njegovu smrt i uskrsnuće jer on ne bi mogao doći da nije uskrsnuo. Ako je trebalo obilježavati 14. nisan onda je i 16. nisan bio dan ili spomendan koji bi trebalo obilježavati. No, Isus nije nigdje tražio da se obilježava taj dan ili spomen na taj dan, nego samo spomen na njega. Stoga su ta dva dana, dan smrti i dan uskrsnuća “spomen na Isusa“ koji je umro i uskrsnuo da bi mi imali vječni život. Zanimljivo je da je Isus u više navrata rekao svojim učenicima da on mora umrijeti i da će treći dan uskrsnuti. No, ovom prilikom uopće nije spomenuo svoje uskrsnuće iako su simboli kruha i vina svoju vrijednost dobili s uskrsnućem. Vjerojatno će simboli kruha i vina – predočeni “skrivenom manom“ i s “novim vinom“ - u kraljevstvu dobiti svoju dodatnu vrijednost jer će se od tada s njima objavljivati vječni život po uskrsnuću koje je nastupilo 16. nisana, kao što se do tada treba objavljivati Gospodinova smrt (vidi Mt 26:29; Ot 2:17; Mt 26:29).

Kad govorimo o “spomenu na Isusa“ po kojem se prakticiralo uzimanje kruha i vina, onda to ne mora automatski značiti da je riječ o spomendanu. Uzmimo jedan primjer u Bibliji gdje se spominje što su Izraelci radili u spomen na svog oca Jakova. U 1.Mojsijevoj 32:31,32, stoji: 

"I sunce je zasjalo nad njim kad je prošao Penuel, ali hramao je zbog kuka. Zato sinovi Izraelovi do danas ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu, jer je anđeo Jakovu dodirnuo bedreni zglob na mjestu gdje se nalazi tetiva." 

U spomen na Jakova i na ovaj događaj Izraelci ne jedu tetivu koja se nalazi na bedrenom zglobu. To čine redovito “kad god jedu meso“ iako bi se toga mogli sjećati i na određeni dan u godini kad se događaj odigrao. Kao što se “spomen“ na dobro djelo Marije moglo objavljivati bilo gdje i bilo kad, tako se i "spomen" na Isusovu smrt (i uskrsnuće) moglo objavljivati bilo kad i bilo gdje, odnosno “kad god“ su se kršćani sakupljali u Isusovo ime. Po svemu sudeći, oni nisu Isusovo djelo objavljivali samo riječima nego i simbolično. O tome svjedoče Pisma u kojima piše da su se prvi kršćani zajedno sastajali po domovima gdje su posvetili apostolskom učenju te su zajedno jeli tj. lomili kruh, ustrajno se molili i "iskrena srca uzimali hranu" (Dj 2:42,46).

"I svaki su dan jednodušno provodili mnogo vremena u hramu, te su zajedno jeli po domovima braće i s velikom radošću i iskrena srca uzimali hranu" (NS)

"Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu"(JB)

”Svaki dan bijahu jednako jednodušno u crkvi, i lomljahu hljeb po kućama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca“ (DK)

Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari koji se spominju, a koji su mogli imati značenja samo kod simboličnog predstavljanja kruha. Kao prvo, lomljenje kruha je bilo nešto što su kršćani redovito činili kod zajedničkih okupljanja i to je postao običaj. To nije prestavljalo posljednju večeru, nego je bio čin zajedništva sa Isusom koji je tim činom nakon svog uskrsnuća objavio svoje zajedništvo sa svojim učenicima. Naime, on je na taj način obznanio svoje uskrsnuće pred dvojicom učenika kod Emanusa te je isto tako tim činom lomljenja kruha objavio svoje uskrsnuće pred apostolima (Lk 24:30,35,41-43). Zato je lomljenje kruha predstavljao blagoslov povezan sa Isusovim uskrsnućem. To su počeli činiti odmah na prvim svojim sastancima. Nisu čekali godinu dana da bi proslavili Gospodinovu večeru i na njoj lomili kruh te ga davali prisutnima, nego su to činili odmah nakon Isusovog uzašašća na nebo uzimajući u obzir značenje kruha zajedništva, dok je Gospodinova večera uvedena tek godinu dana kasnije kao spomendan Isusove žrtvene smrti (Dj 1:6).

Kao drugo, izraz "lomili kruh" ili "uzimali hranu" asocira na ono simbole koje je Isus u posljednjoj večeri "uzeo" sa stola kako bi ukazao na njihovo značenje. Ti simboli su bili predočeni i ranije bez vina. Naime, kad je Isus učinio čudo nahranivši tisuće ljudi sa dva kruha, on je to učinio kako bi ljudima ukazao na sebe kao 'kruh' koji dolazi od Boga. Naime, ljudi su ga dolazili slušati kako bi vidjeli čuda koja je činio, a sva ta čuda liječenja i uskrsavanja su predočavala njegovu mesijansku ulogu. No, sva ta čuda su bila više od onoga što su ljudi mogli vidjeti i doživjeti. Isus je uvijek imao na umu veće značenje onoga što je činio, pa tako i značenje kruha kojeg je dao ljudima da ga jedu. Kad su ga ti ljudi koje je čudom nahranio pronašli rekao im je:

“... vi me ne tražite zato što ste vidjeli čuda, nego zato što ste jeli onaj kruh i nasitili se ... Ja sam kruh života. Onaj koji dolazi k meni neće ogladnjeti i onaj tko vjeruje u mene neće nikad ožednjeti.“ (Iv 6:23,35)

Isus tada nije spomenuo vino nego samo kruh života od kojeg neće ni ogladnjeti ni ožednjeti. Očito je taj kruh mogao utoliti čak i žeđ. Osim toga, ukoliko kruh predstavlja tijelo, onda se podrazumijeva da se u tom tijelu nalazi krv života. Kruh života je stoga simbolizirao, ne samo 'hranu' o kojoj je Isus govorio, nego i 'vino' kao piće, kad je rekao: “jer tijelo je moje prava hrana i krv je moja pravo piće“ (Iv 6:55). Zato možemo reći da je kruh kojeg je čudom umnožio predstavljao jedan kruh od kojeg su svi jeli. Zato je taj kruh (od Boga) mogao predočavati njegovo tijelo u kojem je krv života, a oni koji su ga jeli trebali su u toj hrani vidjeti Božju prisutnost i svoje zajedništvo s Bogom koji daje život.

Ono što je bilo značajno kod tog čuda je način na koji je Isus uzeo taj kruh nad kojim je izrekao blagoslov i zahvalu, te ga razlomio i dao učenicima koji su ga podijelili svim prisutnima. Na isti način je razlomio kruh prilikom posljednje večere sa apostolima, kada je uz kruh dao i vino (Lk 22:19). Dvojica učenika kojima se pojavio nakon uskrsnuća su ga prepoznali tek kada je na 'večeri' s njima uzeo kruh i blagoslovio ga, a zatim ga razlomio i dao im da jedu (Lk 24:30-35). Budući da su večerali s Gospodinom, mogli su to smatrati Gospodinovom večerom. Isus je tu večeru sa tom dvojicom učenika imao u dan beskvasnih kruhova koji nije bio vezan za pasahalnu večeru tako da je tim činom priznao zajedništvo s njima po beskvasnom kruhu. Nakon što je Isus otišao na nebo, njegovi učenici su se u spomen na njega sastajali i 'lomili kruh' na isti način kako bi simbolizirali svoje zajedništvo s njim bez obzira što to nije bio spomendan. On je, kao što je rekao, bio s njima 'u sve dane', pa su svoje sastanke koristili kao dan ili večer kada su simbolično jeli i večerali s njim u znak zajedništva (Mt 28:20).

Kao treće, gore se spominje da su tu "hranu" vjernici uzimali “radosno i iskrena srca“. Tom iskrenošću se prihvaća Isusa i pokazuje vjera u njega. Zato se u Djelima apostolskim 2:46 spominje prostodušnost ili iskrenost kod uzimanja te hrane. Oni su je iskrena srca uzimali skoro dva mjeseca nakon 14. nizana. Iskrenost i radost je ovdje povezana sa srcem, a ne sa stomakom, i bila je jako važna u pogledu vjere u Isusa jer su vjernici samo tako mogli dostojno uzimati "hranu" s kojom su zahvaljivali Bogu i u tome raspoznavati zajedništvo s Kristom (1.Ko 11:27-29).  

Ponekad je potrebno razlučiti o kojoj se 'hrani' radi jer se spominju i one situacije kada su kršćani zajednička druženja koristili i za doslovnu hranu. Ta druženja su koristili za međusobno izgrađivanje u vjeri gdje su se gostili tj. jeli i pili, a također i za sastanke na kojima su hrana u obliku kruha i vina imali simbolično značenje. Pavle je upozorio neke koji nisu napravili to razdvajanje pa je rekao:

“Dakle, kad se sastanete zajedno zbog vašeg ponašanja nije moguće jesti Gospodinovu večeru onako kako dolikuje. Jer kad dođe vrijeme da je jedete, svaki najprije (prije zajedničkog obroka) jede svoju večeru, pa jedan gladuje, a drugi se opija“ (1.Ko 11:20,21).

Kad Pavle spominje 'opijanje' nasuprot 'gladovanju' onda misli na to da su bili pod utjecajem svojih krivih razmišljanja zbog koji nisu mogli zdravo rasuđivati. To je bilo kao da su bili pod utjecajem 'gladi' i 'alkohola'. Zato je Pavle tražio da se doslovna hrana odvoji od Gospodinove večere kako se ne bi dešavalo da neki obezvrjeđuju kruh i vino koje se trebalo blagovati na sastanku za simboličnim stolom zajedništva. 

Treba uzeti u obzir da je Gospodinova večera predočavala žrtvu kojom je Isus poništio sve žrtve propisane po Mojsijevom zakonu. Isusova žrtva je zamijenila pashalnu žrtvu, žrtve paljenice, žrtve za grijeh i žrtve zajedništva tj. zahvalne žrtve. Izraelci su imali običaj na Pashu ići u Jeruzalem i žrtvovati janje ili druge prikladne životinje, ali su žrtve paljenice, žrtve za svoje grijehe i žrtve zajedništva donosili na oltar pred Jehovu bilo kad, odnosno u bilo koje drugo vrijeme tokom godine, a ne na neki određeni dan jednom u godini. Stoga je bilo prikladno što su židovski kršćani svoje sastanke koristili kako bi na njima na simboličan način zahvaljivali i svjedočili o svom međusobnom zajedništvu i zajedništvu sa Bogom i Kristom. O tome čitamo:

“Još jedna dobrovoljna žrtva bila je zahvalna žrtva, ili žrtva zajedništva, opisana u 3. poglavlju 3. Mojsijeve. Njen se naziv može prevesti i kao ”žrtva prinosâ za mir“. Na hebrejskom riječ ”mir“ (...) označava i mirno stanje ili odnos s Bogom, blagostanje, radost i sreću“, piše u knjizi Studies in the Mosaic Institutions (Studije Mojsijevih zakona). Prema tome, zahvalne žrtve (ili žrtva zajedništva) nisu se prinosile zato da bi se osigurao mir s Bogom, da bi ga se takoreći zadovoljilo, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koje su uživale osobe koje je on priznao ili da bi se proslavilo to stanje. Nakon što bi se krv i salo prinijeli Jehovi, žrtvu bi pojeli svećenici i oni koji su je prinijeli (3. Mojsijeva 3:17; 7:16-21; 19:5-8). Tako su na divan, simboličan način osoba koja je prinosila žrtvu, svećenici i Jehova Bog zajedno jeli, pokazujući da među njima vlada mir (...). Pavao na koncu skreće pažnju na naš odnos sa sukršćanima dok obožavamo Boga. ”Promišljajmo jedni o drugima da bismo se poticali na ljubav i dobra djela, ne ostavljajući svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego ohrabrujući jedni druge, i to tim više što vidite da se približava dan“ (Hebrejima 10:24, 25). Izrazi ’poticanje na ljubav i dobra djela‘, ’sastajanje‘ i ’ohrabrivanje jedan drugog‘ podsjećaju nas na ono što je činio Božji narod u Izraelu prinoseći zahvalnu žrtvu, ili žrtvu zajedništva.“ (Stražarska kula, 15.8.2000. str.15,21)

Kao što je pashalno janje zamijenjeno sa kruhom, tako su i žrtve zajedništva kao prinos mira ili pomirenja s Bogom dobili novu duhovnu dimenziju te se i njih na kršćanskim sastancima moglo predočiti sa kruhom koje je zamijenilo sve životinjske predodžbene žrtve a koje su jeli svi i svećenik i narod. Isus je rekao:

“Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ostaje u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s njim“ (Iv 6:56; 14:20).

Pavle je to zajedništvo s Kristom povezao s hranom koju su redovito uzimali na zajedničkim sastancima pa je rekao:

“Zar čaša zahvalnosti za koju zahvaljujemo ne predstavlja zajedništvo u krvi Kristovoj? Zar kruh koji lomimo ne predstavlja zajedništvo u tijelu Kristovu?“ (1.Ko 10:16).

To zajedništvo su kršćani po uzoru na 'žrtve zajedništva' prikazivali 'obrokom zajedništva' s kojim su izražavali zahvalnost za "blagoslovljeno stanje mira s Bogom". Imajući to na umu Pavle je rekao:

“Dakle, ako je tko u zajedništvu s Kristom, on je novo stvorenje. Ono što je staro prošlo je, i gle, novo je nastalo. A sve je od Boga, koji nas je pomirio sa sobom preko Krista i povjerio nam službu pomirenja, naime, da objavljujemo da je Bog preko Krista pomirio svijet sa sobom“ (2.Ko 7:17-19).

Ovdje vidimo da osim pashalne žrtve postoje i žrtve zajedništva. Samim tim je vjerojatno prikladno da se i žrtva zahvalna više ne predočava životinjskim žrtvama nego simbolima kruha te da se koristi kao obrok zajedništva kad god su se kršćani sastajali kako bi izražavali Bogu svoju zahvalnost kroz službu pomirenja. Kroz tu su službu starješine na sastancima objavljivali mir kojeg kršćani uživaju po Kristovoj žrtvi. Taj duhovni obrok nije mogao zamijeniti Gospodinovu večeru koja je također bila obrok zajedništva. Razlika je u tome što se obrok zajedništva koristio kako bi se 'bilo kad' moglo izraziti Bogu zahvalnost za mir s Bogom 'u spomen na Krista' kojeg simbolizira 'kruh', dok se obrok zajedništva povezan s pashalnom žrtvom koristio jednom godišnje kao spomen na Krista koji nas je izbavio iz ropstva grijeha putem svoje krvi i tijela.

Hebreji su trebali držati svečanost Pashe kao spomen na spasenje. Bog je rekao:

“I taj dan neka vam bude za spomen i slavite ga kao blagdan u čast Jehovi iz naraštaja u naraštaj. Slavite ga po trajnoj odredbi“ (2.Mo 12:14).

Prilikom svake pashalne večere, ili sedera, otac je trebao podsjetiti obitelj na to spasenje. Tako su i kršćani u određeni dan u godini koji pada na 14. nisan trebali blagovati taj pashalni obrok kao spomen na spasenje (1.Ko 5:7). S druge strane, Hebreji su žrtve zahvalne mogli prinašati u bilo koje vrijeme tijekom cijele godine kako bi se zahvalili Jehovi za sve blagoslove koje imaju od njega. Tako su i kršćani s obrokom zajedništva sa kruhom koji simbolizira Krista mogli uvijek Bogu zahvaljivati na onome što je za njih učinio preko njega.

ŽRTVA

STARI SAVEZ

NOVI SAVEZ

SVRHA

pashalna žrtva

pashalno Janje

kruh (i vino)

Janje Božje

kruh (i vino)

spasenje

žrtva zajedništva

zahvalnost

U kršćanski obrok zajedništva, u što ulazi i Gospodinova večera, su uključeni: (1) Jehova Bog, koji je omogućio otkupninu; (2) Isus Krist, koji je kao “Janje Božje” dao svoj život kao otkupninu – predočava Svećenika; i (3) Isusova duhovna braća – kršćani, tj. oni koji vrše volju Božju.

U djelu Didatche, koje je napisano pred kraj 1. stoljeća se nalaze upute u vezi života i bogoslužja kršćana kad je u pitanje euharistija tj. zahvalna žrtva. U XIV djelu st.1. stoji:

“A od vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo.“ (IX st. 5)

“U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte, pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe da vaša žrtva bude čista. (...) Naime, ovako reče Gospodin: Na svakom mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi čista žrtva, jer ja sam veliki kralj, govori Gospodin, i divno je moje ime među narodima.“ (XIV. St 1-3.)

Ova zadnja rečenica je citirana iz knjige proroka Malahije (1:11). U skladu s tim su prvi kršćani tu žrtvu zahvalnu prinosili na tjednim sastancima, a Jehovini svjedoci su je izbacili i zamijenili sa službom propovijedanja koju smatraju svojom žrtvom (vidi Stražarsku kulu, 1.4.1988. str.14).

Istražujući kršćansku povijest možemo zaključiti da su simboli kruha i vina imali svoje mjesto na tjednim okupljanjima kao ceremonija zajedništva, ali da se uz to Gospodinova večera posebno obilježavala 14. nisana kada je kao blagdan dobivala svoje posebno obilježje, tj. puninu. Treba uzeti u obzir da su se kršćanski Židovi dugo vremena čvrsto držali Zakona pa su slavili Pashu 15. nisana zajedno sa drugim Židovima. To se može zaključiti iz onoga što su rekli apostoli za vjernike: “Vidiš, brate, koliko tisuća vjernika ima među Židovima i svi se oni revno drže Zakona" (Dj 21:20). Ako su se čak i apostoli revno držali Zakon po pitanju obrezanja i drugih običaja, onda su slavili i Pashu kako bi Židovima dokazivali da su po pitanju poslušnosti Zakonu na pravom putu (Dj 21:21-24).

Apostoli čak nisu ni smjeli omalovažavati ili obezvrjeđivati Mojsijev Zakon, pa su Gospodinovu večeru obilježavali na mudar način. Pashu nisu zamijenili sa Gospodinovom večerom nego su je slavili odvojeno od Pashe jer je održana dan ranije. Pasha je bila obiteljska gozba tako da su je židovski kršćani slavili u krugu svoje obitelji među kojima nije svaki član trebao biti kršćanin. S druge strane, Gospodinova večera je uključivala samo kršćanske vjernike pa su se židovski kršćani dan ranije mogli sastajati radi spomena na Kristovu žrtvu. Apostoli su uveli običaj slavljenje Gospodinove večere na taj dan 14. nisana, ali s tom proslavom nisu htjeli potisnuti ono što su već po tom pitanju prakticirali na tjednim sastancima s 'obrocima zajedništva' na kojima su lomili kruh. Kršćanske skupštine su od samog osnivanja na tjednim sastancima održavali 'obrok zajedništva' i taj običaj nije nikad bio doveden u pitanje. No, po pitanju slavljenja Gospodinove večere, koja se održavala jednom godišnje su nastala dva običaja. O tome čitamo:

“Neki izučavatelji priznaju da su ti ”četrnaestnici“ slijedili prvobitni apostolski obrazac. Jedan povjesničar je rekao: ”Što se tiče dana slavljenja Pashe [Gospodinove večere], običaj kvartodecimanskih crkava u Aziji bio je nastavak običaja Jeruzalemske crkve. Te su crkve u 2. stoljeću prilikom svoje Pashe, 14. nisana, slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću“ (Studia Patristica, svezak V, 1962, stranica 8).

Dok su mnogi u Maloj Aziji slijedili apostolski običaj, u Rimu je određena nedjelja kao dan proslave. Polikarp iz Smirne, zastupnik azijskih skupština, posjetio je oko 155. n. e. Rim kako bi raspravljao o tom i o drugim problemima. Nažalost, u toj stvari nije postignut nikakav sporazum. Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje).

Zapazi da je Polikarp svoj stav temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu. Spor je postao žešći pred kraj drugog stoljeća n. e. Oko 190. n. e., izvjesni Viktor izabran je za rimskog biskupa. On je smatrao da se Gospodinovu večeru treba slaviti nedjeljom i tražio je podršku što je moguće više drugih vođa. Viktor je vršio pritisak na azijske skupštine da prijeđu na nedjeljni raspored. (Stražarska kula, 15.03.1994. str. 5)

Kao što se vidi, azijske skupštine su 14. nisana slavile spomen na otkupljenje postignuto Kristovom smrću, stavljajući naglasak na smrt koji se desio tog dana. Međutim neki su starješine u Rimu stavili naglasak, ne samo na posljednju večeru i smrt, nego i na uskrsnuće koje se desilo (u nedjelju) 16.nisana. Stoga su oni uveli novi običaj s kojim su željeli obilježiti, ne samo Gospodinovu večeru nego i uskrsnuće, pa su za blagdan uzeli nedjelju koja najbliže odgovara židovskom kalendaru. Uvodeći taj novi običaj oni su se vjerojatno željeli distancirati od židovskih kršćana te su nedjelju smatrali vrhuncem onoga što se desilo sa Isusom koji je prije smrti i uskrsnuća uveo Gospodinovu večeru kao spomen na svoju žrtvenu smrt.

Činjenica je da su Isusovim uskrsnućem u nedjelju, simboli kruha i vina dobili svoje pravo značenje, pa su rimske skupštine u tome vidjele razloga da uvedu proslavu uskrsnuća u sklopu kojeg su obilježavali Gospodinovu večeru. Osim toga, oni su se nedjeljom sastajali uz euharistiju. Bez obzira na različito obilježavanje ovog blagdana, duhovna 'hrana' predstavljena simbolima kruha i vina se mogla blagovati i na tjednim sastancima kao obrok zajedništva i zahvalnosti i oko toga nikad nije bilo različitih gledišta. Zanimljivo je da se Polikarp iz Smirne i Anicet iz Rima nisu mogli usuglasiti oko dana slavljenja Gospodinove večere, ali je Anicet ipak prepustio čast Polikarpu da u Rimu predsjeda euharistiji ili žrtvi zajedništva koja se obilježavala na tjednim sastancima. Polikarp se nije suprotstavio tom tjednom običaju što znači da je i po pitanju tjednog blagovanja kruha i vina očito zastupao autoritet apostola, a ne samo u vezi slavljenja Gospodinove večere 14. nisana.

Apostoli su svim krštenim vjernicima vjerno predočili značenje zajedništva s Kristom dajući im na sastancima priliku da uzmu kruh i vino kojim su obznanjivali svoju vjeru. Naime sam čin krštenja u vodi je sam po sebi simbolizirao čin vjere i ulaska u zajedništvo s Bogom. Da bi židovski kršćani svoju vjeru u Krista mogli razlikovati od vjere koju su do tada imali trebali su je obznanjivati jednim novim činom inicijacije koja je bila prisutna prilikom simboličnog uzimanja kruha i vina. To je bilo potrebno učiniti već u samom startu pred tisućama novih vjernika koji su tih dana prihvatili vjeru u Krista, a koji su u Jeruzalem došli iz dalekih provincija Rimskog carstva. Kad su se vračali u svoje krajeve sa sobom su ponijeli sve što su čuli i vidjeli pa tako i čin obilježavanja zajedništva sa Kristom u simbolima kruha i vina s kojima su zahvaljivali [grčki: eukharistésas] Bogu. Kasnije su apostoli putovali svugdje gdje se kršćanstvo širilo i na sastancima uvodili obrok zajedništva. O tome imamo primjer zapisan u Djelima apostolskim 20:6,7:  

“... mi smo isplovili iz Filipa kad su prošli dani beskvasnih kruhova i za pet dana došli smo k njima u Troadu. Ondje smo proveli sedam dana. A prvog dana u tjednu, kad smo se skupili na obrok [zajedništva], Pavao je počeo držati govor okupljenima...“

Ovdje se vidi da je obrok zajedništva bio danima nakon Pashe i beskvasnih kruhova i to na prvi dan tjedna tj. dan nakon sabata. Taj dan se prema rimskom kalendaru zvao nedjelja i rimski građani su taj dan smatrali danom odmora. Kršćani izvan Judeje su se tog dana mogli lakše sastajati na obroku zajedništva jer nisu radili i mogli su putovati, dok su kršćani u Judeji svoje sastanke vjerojatno održavali na sabat kada su ostali Židovi odlazili u sinagoge. Obrok zajedništva kojeg su prakticirali na tjednim sastancima su zvali euharistija. Riječ “euharistija” izvedena je od grčke riječi eukharistía, koja znači “zahvalnost” i upućuje na obrok zahvalnosti i zajedništva, a ne na godišnji blagdan spomena na Kristovu smrt. Spomen na Kristovu smrt Katolička, Pravoslavna i mnoge protestantske crkve slave u vrijeme Uskrsa na način da u tom tjednu obilježavaju i Gospodinovu posljednju večeru. Zajednica Jehovinih svjedoka je izbacila obrok zajedništva, odnosno nikad ga nije ni uvela kao sastavni dio kršćanskih sastanaka.

Prema svemu onome što se može razabrati iz Biblije i zapisa najranije povijesti kršćanstva se može zaključiti da se Gospodinovu večeru treba slaviti 14. nisana kao pashalnu žrtvu ali se simboli kruha i vina mogu koristiti i na tjednim sastancima kroz žrtvu pomirenja koji odgovara žrtvi zajedništva. No, u svemu tome je za kršćane najvažnije ne ići u neke krajnosti ili obezvrjeđivati značenje Gospodinove večere uvođenjem vlastitih tumačenja po kojima se nekim kršćanskim vjernicima zabranjuje uzimanje simbola Kristove žrtve jer navodno nisu izabrani za kraljeve i svećenike. Takovom vrstom proslave se ukinula prava vrijednost Gospodinove večere i uvela nova simbolika kojom se obezvrjeđuje njen izvorni smisao.

-------------------------------------------------

Napomena autora: Zadnjih nekoliko godina ne prisustvujem ovoj proslavi koju obilježavaju Jehovini svjedoci iz opravdanih razloga jer smatram da se ona ne obilježava na način na koji su je obilježavali apostoli i prvi kršćani. Izmeđuostalog, smatram da bi pogriješio kad bi na tom skupu uzvanika odbio uzeti simbole kruha i vina, a također i kad bi ih uzeo. Naime, imam pravo odbiti te simbole jer su ponuđeni samo onima koji se smatraju izabranim članovima Isusovih suvladara, ali tim odbijanjem ujedno griješim jer znam da mi savjest dozvoljava da ih uzmem po njenom pravom značenju. S druge strane simbole bi mogao uzeti jer na njih gledam očima prvih kršćana, ali kad mi ih se nudi od strane Jehovinih svjedoka i kaže da ti simboli svakog tko ih uzme označavaju kao člana Kristove izabrane vlade od 144000 onda to ne mogu uzeti radi drugih promatrača koji bi time dobili krivu sliku o meni. To je slično kada je Pavle rekao da kršćanin može čiste savjesti jesti meso kod nevjernika, ali ako taj kaže da je meso žrtvovano nekom idolu onda ga ne bi trebao jesti radi onoga tko je rekao i radi njegove savjesti (1.Ko 10:25-29). Stoga ja i drugi koji imaju drugačije gledište o obilježavanju Kristove smrti tu spomen priređujemo u privatnosti nekog doma, onako kako su to radili prvi kršćani.