Article Index

Zajedništvo u ‘nebeskom kruhu’

Mojsije je rekao Izraelcima za ‘mānu’: “to je kruh koji vam Jehova daje za hranu” (2.Mo 16:15,31; Ps 78:24). Hrana s neba koju je Bog davao Izraelcima u pustinji je predstavljala Krista. Za razliku od tog kruha kojeg su Izraelci jeli u pustinji, Isus je za sebe rekao:

“Ja sam živi kruh koji je sišao s neba (koji je poslan od Boga). Ako tko jede od ovog kruha, živjet će vječno. A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Iv 6:51)

Isus je stoljećima prije svog rođenja bio određen da bude taj živi kruh. No, prije nego je postao taj živi kruh, on je trebao žrtvovati svoje tijelo predočeno beskvasnim kruhom. Isusovo ‘tijelo’ je u trenutku smrti bilo ‘beskvasni kruh’ koje je dao ‘za život svijeta’. Međutim, smrt je samo prouzročila kraj života pod vlašću smrti, dok je uskrsnuće označilo početak života nad kojim smrt više nije imala vlast. Nakon uskrsnuća Isus je postao ‘živi kruh koji silazi s neba’ (Iv 6:48-51). Uskoro će biti moguće blagovati taj živi kruh predočen s ‘mānom’.   

Ima nešto zanimljivo u vezi s ‘mānom’. Ona je bila raspadljiva, odnosno trajala je samo jedan dan, dovoljno dugo da Izraelci mogu od nje napraviti svoj svakodnevni kruh. Ono što se ne bi skupilo tokom jutra, čim bi sunce ogrijalo, māna bi se rastapala. Kad bi ono što se skupilo u posude ostalo za sutrašnji dan, tada bi se māna ucrvala i usmrdjela (2.Mo 16:16-21). To znači da je māna od koje se spravljalo tijesto bila načinjena od zemaljske supstance, odnosno od biljke poput pšenice. Bog je svojom stvaralačkom silom doveo u postojanje tu mānu ili “žito nebesko” od koje se spravljao kruh (Ps 78:24). Međutim, Bog je nekim čudom prouzročio da se za vrijeme sabata ona ne pokvari. Mogla je trajati dva dana. Ono što je također zanimljivo u vezi s ‘mānom’ je to što je po Jehovinoj zapovjedi Aron zlatnu posudu napunio ‘mānom’ i sakrio je od očiju javnosti. Ta ‘skrivena māna’ koja se držala u kovčegu saveza se nekim čudom nije nikad pokvarila ili raspala. Nešto ju je štitilo od zakona raspadljivosti materije.

Bog je nakon nekog vremena prestao davati ‘mānu’, ali je ipak u kovčeg saveza ostavio ‘mānu’ da bude svjedočanstvo svim Izraelcima (2.Mo 16:33,34; Heb 9:4). Iako je bila sakrivena u kovčegu, ona je ipak ostavljena u svom prirodnom obliku tako da su je potomci svećenika mogli ‘vidjeti iz naraštaja u naraštaj’ (2.Mo 16:22-24,32). Isus je mislio upravo na tu skrivenu neraspadljivu ‘mānu’ i usporedio je sa svojim uskrsnulim tijelom u kojem se od tada nalazi njegov vječni i neuništiv život.

U skladu s tim, Isusovo tijelo nije ostalo u grobu da bi doživjelo prirodno raspadanje, već je tokom boravka u grobu sačuvano od raspadanja poput ‘māne’. Naime, ‘māna’ je nastala Božjom intervencijom kao i Isusovo tijelo koje je Bog stvorio u utrobi njegove majke. I māna i tijelo imaju nešto zajedničko a to su elementi zemlje od kojih su načinjeni. Ona je po svojoj zemaljskoj prirodi bila raspadljiva ali je uz djelovanje Božjeg zakona života postala neraspadljiva. Po tom istom zakonu vječnog života Isusovo raspadljivo i bezgrešno tijelo, uspoređeno s ‘beskvasnim kruhom’, je umrlo a zatim uskrsnuto i preobraženo u neraspadljivo tijelo uspoređeno sa skrivenom ‘mānom’ u kojem je život čime je postao novo stvorenje. Isusovo ljudsko tijelo je nakon te preobrazbe u svom prirodnom fizičkom obliku uzeto na nebo gdje služi kao svjedočanstvo o neraspadljivosti zemaljskog tijela u kojem vlada zakon života (Dj 1:11; 2:31; vidi 2.Ko 12:2). Taj neraspadljivi život je skriven od ljudskih očiju i povezan je sa ‘mānom’ koja se nalazi u nebeskom kovčegu saveza. Zato je Ivan na nebu vidio “svetište nebeskog hrama Božjeg i pokazao se u [njemu] kovčeg saveza Božjega” (Ot 11:19). Što je u tom kovčegu?

Isus kaže da će “onome tko pobjedi dati od skrivene māne …” (Ot 2:17). Skrivena māna očito predstavlja tijelo s duhovnom supstancom koja može preoblikovati naše poniženo tijelo da bude poput Isusovog fizičkog tijela u kojem je ugrađen vječni život čime i mi postajemo nova stvorenja. Ona je poput supstance u plodovima koji su rasli na ‘drvetu života’, a koji su Adamu i Evi omogućavali da po njima imaju zajedništvo sa svojim nebeskim Ocem koji je bio izvor njihovog vječnog života. Zato ‘skrivena mana’ koja će se uzimati sa ‘drveća života’ ujedno predstavlja Isusovo duhovno neraspadljivo tijelo a time i puno više od beskvasnog kruha kojeg do Isusovog dolaska mogu uzimati svi koji su kršteni u Krista (Ot 22:2

________________________________________ 

Zaključak: Kad danas samo pojedinci među Jehovinim svjedocima uzimaju simbole, jer se smatraju pomazanim članovima koji će kraljevati s Kristom, a ne svi dostojni vječnog života, onda tu stvar treba ispraviti. Vidjeli smo da ta proslava nije trebala dijeliti kršćane na dvije klase - nebesku i zemaljsku. Moramo se i u ovoj stvari vratiti Bibliji kako bi ‘Gospodinova večera’ ponovno dobila svoju prvobitnu namjenu. Mi tu svečanost ‘odavno’ ne slavimo onako kako je propisano i onako kako su je slavili prvi kršćani. Sjetimo se daleke prošlosti kada su Izrael i Juda bili pozvani da proslave ...

"Pashu, (…) jer se [odavna] nisu kao narod okupljali da bi je slavili kako je propisano". Leviti su se tada s razlogom ponizno ‘postidjeli’. (2.Lje 30:1-5,15)

Slično se desilo i s ‘Gospodinovom večerom’. Kada su potkraj drugog stoljeća starješine rimskih skupština uvele nedjelju za dan proslave Gospodinove večere, ‘starješina Anicet iz Rima nije uspio uvjeriti Polikarpa iz Azije da ne slavi ono što je slavio s Ivanom i s drugim apostolima s kojima se družio’ (Stražarska kula, 15.3.1994. str. 5).

Kao što su starješine iz Rima uspjele uvjeriti mnoge kršćane u svojim skupštinama da Gospodinovu večeru ne slave onako ‘kako je to bilo propisano’, tako su i starješine vodećeg tijela uvjerili svoje suvjernike da Gospodinovu večeru slave onako kako nisu propisali ni Isus ni apostoli. No, ima i onih među nama koji kao i Polikarp ne mogu prihvatiti običaj kojeg su neki istaknuti starješine uveli kada su simbole kruha i vina namijenili samo onima koji se smatraju ‘pomazanicima’ koji će s Kristom vladati s neba. Zato imam razloga da očekujem dan kada će se i ovi starješine morati s razlogom ponizno postidjeti. Umjesto da se nekoga, tko ima neke argumente protiv sadašnjeg načina slavljenja Gospodinove večere, unaprijed označi ‘samozvanim učiteljem’ ili odmetnikom, bilo bi na mjestu da se sud o tome donosi nakon ponovnog preispitivanja Biblije na osnovu svih ovih novootkrivenih dokaza koji bacaju novo svjetlo na ovu proslavu (‘Otkrivenje’ str 45. st 15).