Article Index

PITANJE: Da li su Isusove riječi iz Ivana 6:53,54, povezane s Gospodinovom večerom, odnosno da li netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Točno je da se može “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” bez da se doslovno uzima kruh i vino. Kruh i vino su samo simboli ili vidljiva obilježja Kristove žrtve koju prihvaćamo svojom vjerom. O tome ne ovisi naše spasenje. No, Isus je uveo te simbole kao čin kojim se javno pred drugima svjedoči da smo prihvatili njega i njegovu žrtvu. Isto tako i naše predanje Bogu ne ovisi o krštenju vodom, jer tim javnim simboličnim činom samo potvrđujemo pred drugima da smo ušli u savez s Bogom. U zajedništvo s Bogom i Isusom Kristom ulazimo po vjeri, dok određenim ceremonijama pristupamo iz zahvalnosti prema Bogu i Kristu. (Izraelce u savezu s Bogom nije držalo obrezanje po tijelu nego po duhu 5.Mo 30:6; Jr 4:4; Ri 2:29). Stoga je važno vidjeti da li je Isus zahtijevao da svi njegovi učenici sa slobodom pristupaju tom duhovnom stolu i u zajednici sa drugima uzimaju ponuđeni duhovni obrok u obliku kruha i vina.

Zajednica Jehovinih svjedoka smatra da Isus nije tražio da svi uzimaju te simbole i da njegova izjava iz Ivana 6:53,54 nije povezana s Gospodinovom večerom. U knjizi “Raspravljanje“ na str. 221. stoji objašnjenje Watchtowera:

“Kad je poticao ljude da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv, Isus je govorio u prenesenom smislu, inače bi onaj tko bi to činio kršio Božji zakon (1.Mojs. 9:4; Djela 15:28, 29). Međutim, treba imati na umu da riječi zapisane u Ivanu 6:53, 54 nisu bile izrečene u povezanosti s uspostavom Gospodinove večere.

Nitko tko je čuo te Isusove riječi nije imao na umu nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Ta je proslava bila uvedena tek godinu dana kasnije, a zapis apostola Ivana o Gospodinovoj večeri započinje tek sedam poglavlja kasnije, u 14. poglavlju njegovog Evanđelja. Kako onda netko može u prenesenom smislu “jesti tijelo Sina čovječjega i piti krv njegovu” ako ne uzima kruh i vino prilikom obilježavanja Kristove smrti?

Treba uzeti u obzir da je Isus rekao da će oni koji budu jeli njegovo tijelo i pili njegovu krv imati “vječni život”. No, ranije, u 40. retku, kad je objašnjavao što ljudi trebaju činiti da bi dobili vječni život, rekao je da je volja njegovog Oca da “svatko tko vidi Sina i vjeruje u njega ima vječni život”. Stoga je razumno zaključiti (???) da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ u prenesenom smislu znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao. Takva se vjera traži od svih koji se nadaju vječnom životu, bilo s Kristom na nebu, bilo u raju na Zemlji.“

Da li je ovo objašnjenje razumno i održivo? Prije nego odgovorimo, sjetimo se da su članovi Vodećeg tijela i za neka druga tumačenja tvrdili da su ih razumno zaključili pa su ih kasnije odbacili kao nerazumna i nerazborita. Možda bi i ovo objašnjenje bilo održivo kad bi ga se gledalo izvan konteksta. Točno je da nitko od slušatelja nije imao na umu svećanost koja bi uključivala kruh i vino kao simbole Isusovog tijela i krvi. Ali to ne znači da riječi zapisane u Ivanu 6:53,54, Isus nije izrekao u povezanosti s uspostavom spomena na njegovu smrt. Možda ne direktno, ali indirektno su njegove riječi imale tu povezanost iako su izrečene godinu dana prije posljednje večere. Treba zapaziti da u gornjem objašnjenju nedostaju (da li namjerno ili ne) ključne riječi koje je Isus rekao (prije izjave zapisane u 53 i 54 stavku):

“A kruh koji ću ja dati tijelo je moje koje ću dati za život svijeta.” (Ivan 6:51b)

Isus ovdje govori o svom tijelu kao “kruhu“ kojeg će on “dati“, odnosno o nečemu što se tek trebalo dogoditi, a što je godinu dana kasnije imalo nerazdvojnu povezanost s uspostavom Gospodinove večere, jer je upravo na toj večeri apostolima rekao da im 'daje' taj kruh koji je predočavao njegovo tijelo. Do te večere nitko nije mogao uzeti taj kruh jer ga Isus još nije ponudio nikome. On je tom prilikom samo unaprijed govorio o kruhu kojeg će on 'dati' svima koji vjeruju. Znači, taj kruh je bio tu, na duhovnom stolu, ali još tada nije bio nikome ponuđen. Isus ga je najprije ponudio svojim najbližim suradnicima tek kad se u vezi toga na posljednjoj večeri obratio svom Ocu u molitvi i kad je nad tim simboličnim kruhom i vinom izrekao blagoslov (Mt 26:26,27; 1.Ko 11:24). Očito je trebalo čekati vrijeme, tj. posljednji dan njegovog života. U povezanosti s tim je više puta svojim apostolima govorio o smrti koja ga očekuje, te je govorio da njegovo “vrijeme još nije došlo“ (Iv 7:6).

Kad je došlo vrijeme da se žrtvuje, onda je rekao: “Moje vrijeme je blizu“ (Mt 26:18). Tada je došlo vrijeme da dade svoj život. Naime, tek tada, neposredno pred svoju smrt je Isus sa simbolima kruha i vina prikazao što je značilo da će “dati“ svoje tijelo za život svijeta. Osim toga ni apostoli do tada nisu mogli razumjeti Isusove riječi o jedenju njegova tijela i pijenju njegove krvi, tako da su oni vjerovali u njega, ali ni oni nisu mogli do tada te riječi povezati sa svečanošću koja bi uključivala kruh i vino kao simbole njegovog tijela i krvi. Tu su mogli povezati tek na toj posljednjoj večeri, a posebno nakon Isusovog uskrsnuća. Na sličan način nisu mogli razumjeti “što je značilo čudo s kruhovima“ i “kvasac farizejski“ (Mk 6:52; 8:14-21). Vjerovali su da je on Krist, ali nisu razumjeli što je sve povezano s njegovim riječima: “Ja sam uskrsnuće“ (Iv 11:25). No, sve ono što nisu u početku razumjeli, shvatili su kasnije (Iv 16:13).

Prema tome, kao što godinu dana ranije nitko od Isusovih učenika nije imao u mislima nikakvu svečanost koja bi uključivala kruh i vino, tako nitko od njih nije imao na umu Isusovu žrtvenu smrt, pa čak ni apostoli koji su više puta Isusa odbijali od pomisli da on bude predan u ruke ljudima.

“Oni i dalje nisu razumjeli te riječi. Značenje njihovo bilo im je sakriveno te nisu mogli razumjeti, a bojali su se pitati ga o tome.“ (Lk 9:45)

Ako je značenje o Isusovoj smrti, a time i svemu što ta smrt uključuje, bilo sakriveno čak i od apostola, onda je Gospodinova večera to značenje otkrila. Stoga nije važno što slušatelji pa ni apostoli nisu mogli Isusove riječi o njegovom tijelu i krvi povezivati sa simbolima kruha i vina, nego je važno ono što je Isus imao na umu kad je nešto govorio. Za razliku od Isusa, nitko od njih još nije mogao povezati njegove spomenute riječi iz Ivana 6:52,53, sa njegovom smrću i otkupninom, a samim tim ni sa Gospodinovom večerom. Isusove riječi su svoje puno značenje dobile upravo na posljednjoj večeri kada je uspostavio ceremoniju sjećanja na svoju žrtvenu smrt. Tek tada su i apostoli mogli razumjeti ono što je godinu dana prije toga rekao. Kad god su oni i prvi kršćani obilježavali Gospodinovu večeru, mogli su razumjeti što je Isus mislio kad je rekao:  

“... ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete krv njegovu, nemate život u sebi. Tko se hrani tijelom mojim i pije krv moju, ima vječni život, i ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.” (Iv 6:53,54)

Upravo su te riječi bile upućene svima koji će samo na takav način imati vječni život. Stoga su te riječi bile toliko značajne da su se uvijek koristile pri obilježavanju Gospodinove večere jer su u tim prigodama imale svoju simboličnu primjenu. Time su svi dostojni vječnog života pokazivali da prihvaćaju Kristovu žrtvu s kojom im je pružio nadu u vječni život i uskrsnuće. 

Točno je da ‘jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv’ znači vjerovati u otkupnu moć Isusovog tijela i krvi koje je on žrtvovao, ali to nikako ne isključuje blagovanje kruha i vina za Isusovim stolom. Jedno ne isključuje drugo nego ga nadopunjuje. S tim činom se moglo svjedočiti svoju vjeru u Isusa i obznanjivati je u zajedništvu sa drugim vjernicima.

U Bibliji je svaki simbolični čin uvijek bio nešto više od riječi i za Boga i za njegove sluge. Kao što svoje predanje Bogu simboličnim činom krštenja u vodi pred Bogom i ljudima obznanjivaju svi kršćani bez obzira na različite službe koje će obnašati u Božjem kraljevstvu, tako i svoje zajedništvo s Kristom mogu simboličnim činom blagovanja kruha i vina obznanjivati svi koji su toga dostojni bez obzira na različite službe koje imaju ili koje će imati u Skupštini (vidi 1.Pet 3:21).

Krštenje i Gospodinova večera su samo religiozni obredi koji se drže iz zahvalnosti za spasenje koje je Bog osigurao preko Krista. Držanje tih obreda nikoga ne spašava niti ne opravdava pred Bogom, ali sudjelovanjem u njima dokazujemo sebi i drugima da smo dostojni približiti se Bogu i biti u njegovoj milosti. Tim obredima upućujemo molbe Bogu za čistu savjest i zahvale što nas smatra dostojnima spasenja po Kristu.