Article Index

POTRAGA ZA KLJUČEM SPOZNAJE

 


Pitanja
: Zašto istraživati Bibliju? Zašto treba ispitivati izjave i učenja svoje zajednice? Tko može imati dar razlikovanja nadahnutih izjava? Da li treba šutjeti ako se ne slažemo sa nekim učenjima? Da li kršćanska zajednica može nesvjesno širiti kriva učenja koja ne umanjuju snagu vjere? Što ako pojedinci iznose novo učenje koje može biti istinito? Da li možemo raspravljati o učenjima s kojima se ne slažemo a da ne narušimo autoritet onih koji zastupaju službeno učenje? Što je važnije – doktrinarno jedinstvo ili jedinstvo duha? Da li autoritet istine treba biti jači od istine autoriteta?

 



"Mnogi su nastojali sastaviti izvještaj o događajima u koje smo se uvjerili - onako kako su nam ih prenijeli oni koji su od početka bili očevici tih događaja i objavitelji poruke – pa sam i ja, pomno ispitavši sve od početka, odlučio napisati tebi sve po redu…"

Luka 1:1-3

Evanđelist Luka je ove riječi napisao u samom uvodu svoje knjige. U njima je jasno vidljiva njegova odluka da napiše ono što je smatrao potrebnim kako bi se sačuvao izvještaj o Isusovom životu i djelu. On je svemu tome pristupio sa povijesnog aspekta nastojeći jednim logičnim redoslijedom povezati sve dijelove u jednu cjelinu. Nije bio apostol ili netko od istaknutih starješina. Bio je samo jedan od onih ‘malih’ Isusovih učenika. No, volio je istraživati. Imao je istančan osjećaj za kronologiju događaja. Njegov trud se isplatio. Nitko od apostola ga nije ovlastio da sastavi taj izvještaj, niti su odbili primiti na uvid ono što je zapisao. Njegovo je evanđelje prihvaćeno među apostolima i kršćanima zbog njegove vjerodostojnosti, a kasnije je uvršteno u biblijski kanon. Nakon što je biblijski kanon sastavljen, poslužio je za istraživanje svete tajne o Kristu. No i prije toga su Božji sluge imali potrebu da marljivo i pažljivo ‘ispituju i istražuju’ stvari koje su povezane sa vječnim spasenjem čovječanstva. "Istraživali su na koje je ili na kakvo vrijeme duh u njima ukazivao s obzirom na Krista" (1.Pe 1:10-12). Čak su i anđeli željeli zaviriti u te skrivene stvari jer je ‘sveta tajna o Kristu’ bila sakrivena u mnogim proročanstvima (Ef 3:3-6).

Apostoli nisu imali potrebu da posebno objašnjavaju neke pojmove koji su im bili sami po sebi razumljivi jer su ih mogli lako razumjeti u svjetlu onoga što su im otkrivala Hebrejska Pisma. Zanimljivo je da se čak nisu ni pitali što podrazumijeva pojam ‘sin Božji’, ‘riječ’, ‘besmrtnost’, ‘novo rođenje’, ‘naraštaj’, ‘malo stado’, ‘druge ovce’, ‘rob’, ‘služinčad’, ‘veliko mnoštvo’, ‘Izrael Božji’, ‘nebesko kraljevstvo’, ‘nebeska mjesta’, ‘duhovno tijelo’ itd. jer su te pojmove mogli lako razumjeti u kontekstu svog vlastitog načina izražavanja i povezati s nekim slikama i proročanstvima koja su se ispunjavali u njihovo vrijeme. Upravo su ti i drugi pojmovi kasnije postali sporni samo zato što se nije uzelo u obzir apostolsko učenje i njihovo razumijevanje. U želji da im se dade pravo značenje, išlo se toliko daleko da su se sa tim pojmovima podupirala određena kriva gledište pa su neki učitelji i teolozi krivim tumačenjima sakrili pravo značenje pojedinih riječi i misli koje su bile ključ za otkrivanje Božjih tajni o nebeskom kraljevstvu i svega onoga što je bilo povezano s njim. Iako je Bog neke stvari otkrio prvim kršćanima one su vremenom dobile krivo značenje zbog razvoja ljudskih i filozofskih nauka. Tako se izgubila veza sa izvornim razumijevanjem kojeg su imali Isusovi apostoli. Od tada postoji sukob gledišta između onih koji su zastupali doktrinarna učenja crkve i pojedinaca koji su uzeli tu slobodu da iznose svoja drugačija gledišta. U tom sukobu je institucija crkve uvijek imala zadnju riječ. No, da li je time štitila biblijsku istinu ili ju je zamaglila? Da li itko može biti siguran da mu njegova kršćanska zajednica iznosi istinu o svim biblijskim temama. Iako ne treba biti previše sumnjičav, sumnja je prvi korak da se svatko od nas uvjerava u ono što čuje. Kršćani danas imaju uvid u mnogo toga što je otkriveno, ali unatoč tome još uvijek postoje neka iskrivljena gledišta koja treba ponovo preispitati u svjetlu Biblije. Richard Rothe, teolog iz XIX vijeka je uvidio da način na koji se tumači Biblija nije adekvatan pa je napisao:

“Naš ključ ne otvara vrata – pravi ključ je izgubljen i sve dok ga ponovo ne pronađemo, naše izlaganje nikada neće biti uspešno. Sistem biblijskih ideja ne potiče iz škola i sve dok pokušavamo da sprovedemo egzegezu bez istog, Biblija će ostati poluzatvorena knjiga. Mi moramo da počnemo da je tumačimo pomoću shvatanja koja se razlikuju od onih na koje smo navikli i koje smatramo jedinim mogućim.“


"Mnogi će pretraživati"

Društvo Stražarske kule (Watch Tower) nameće uvjerenje da Bog ‘svojim duhom’ duboke i sakrivene stvari otkriva samo istaknutim članovima grupe koju je Isus nazvao ‘vjerni i razboriti rob’ (1.Ko 2:10; Mt 24:45). Zbog takvog gledišta upravo oni sprečavaju druge da iznose svoja gledišta koja se mogu razlikovati od njihovog. Međutim, oni bi trebali samo istražiti sporna pitanja oko nekih stvari do kojih dolaze iskreni istraživači Biblije pa makar se radilo o neznatnim članovima skupštine. U te su stvari neki od njih pokušali zaviriti dublje nego što je to objavljeno u javnosti. To je zato što će u ovo prorečeno vrijeme ‘mnogi pretraživati’ (Da 12:4). Ako i dođu do drugačijeg razumijevanja od onog službenog, to ne znači da imaju Božje negodovanje. Možda su čak u pravu. Različita gledišta mogu postojati unutar svake zajednice a da ne narušavaju jedinstvo duha i temelje vjere. Mogu biti pokretač dubljih ispitivanja kako bi se prihvatilo ono što treba uzeti, a odbaciti ono što se pokazalo krivim.

Prava kršćanska vjera se temelji na skupu istinitih učenja koja su prenosili Isus i njegovi prvi učenici. Rani kršćani su visoko cijenili Božju pisanu Riječ. Jedan od ranih kršćana je bio Papija koji je živio u 2. stoljeću. O njemu čitamo:

“Papijina žeđ za istinom jasno dolazi do izražaja u pet knjiga koje sačinjavaju njegovo djelo o Gospodinovim izrekama. Dok je bio mlađi, Papija je nesumnjivo pamtio mnoge izreke istine koje je čuo. Kasnije, u svom boravištu u frigijskom gradu Hijerapolisu (Mala Azija), raspitivao se kod starijih ljudi kako bi saznao jesu li možda vidjeli nekog od Isusovih apostola ili možda nešto o njima čuli. Revno ih je ispitivao i zapisivao sve što su imali reći.

Papija obrazlaže: ”Neću oklijevati da zapišem (...) sve što sam u svako doba brižljivo naučio od starješina, i brižljivo upamtio, jamčeći vam za njihovu istinitost. Jer se nisam, kao većina ljudi, volio družiti s onima koji mnogo govore, već s onima koji naučavaju istinu; niti sam se volio družiti s onima koji prepričavaju zapovijedi drugih, već s onima koji prenose zapovijedi koje je dao Gospodin s obzirom na vjeru i koje proizlaze iz same istine. I kad bih sreo nekoga tko je bio sljedbenik starješina, pitao bih za izvještaje koje su iznosili starješine — što je rekao Andrija, što li Petar, ili što Filip ili Toma ili Jakov, ili što je rekao Ivan ili Matej, ili bilo koji drugi učenici Gospodinovi.“ (…).

“Kao nadglednik skupštine u Hijerapolisu, Papija je bio neumoran istraživač. Osim što je bio marljivi istraživač, ispoljavao je i duboko cijenjenje Pisama. Papija je ispravno prosudio da daleko više vrijedi objasniti svaku doktrinarnu izjavu Isusa Krista ili Njegovih apostola nego hirovite izjave koje su se mogle naći u literaturi njegovih dana.“ (Stražarska kula, 15.9.1993. str. 7)

Povijest je pokazala da su mnogi teolozi, svećenici, pastori i starješine bile žrtve ‘hirovitih izjava’ jer su pogrešno tumačili doktrinarne izjave i zapovjedi Isusa Krista i njegovih apostola. Posljedica toga je bila da su mnogi u svoje kršćanske zajednice uveli neka svoja učenja koja odudaraju od učenja prvih kršćana. Stoga ni ja ne želim pod svaku cijenu slušati one koji puno govore, puno pišu ili koji samo ‘prepričavaju zapovjedi drugih’. Da bi se uvjeravao u biblijsku istinu ja sam u svom marljivom i neumornom istraživanju nastojao najprije razumjeti ono što su govorili i vjerovali Isusovi apostoli i drugi kojima je Isus osobno i preko svetog duha predao svoju nauku. Klement Aleksandrijski je u trećem stoljeću izjavio:

“Oni koji teže za savršenošću neće stati u svojoj  potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju.“ (Stražarska kula, 15.7.2002. str. 18)

Kako bi se danas trebali odnositi prema onome što nam se nameće kao istinita učenja naše kršćanske zajednice?

“Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija (…) Kad nešto ne možemo razumjeti, trebamo se moliti za Božju pomoć (…). Jehovu raduje kad si s ispravnim motivom postavljamo otvorena pitanja.“ (Stražarska kula, 15.2.2005. str. 19)

Neki kršćani idu samo do onih granica do kojih su ih dovela istraživanja koja su proveli neki istaknuti starješine i tu stanu u svojoj potrazi za istinom. Oni koji teže za ‘savršenstvom’ ne staju na tim granicama. Ja sam jedan od takvih. Oduvijek sam tražio u Pismu dokaze koji bi potvrđivali ono u što sam trebao vjerovati. Nisam bio zadovoljan sa nekim tumačenjima jer ih nisam mogao sam sebi potvrditi pomoću Biblije.

Zamislimo da se radi o jednoj staroj slici koju je nagrizao zub vremena do te mjere da je izgubila svoju jasnoću. Što se može učiniti? Postoje dva načina. Jedan je da pretpostavimo kako je slika izgledala prije dvije tisuće godina i onda se posvetimo opisivanju te slike na način da putem riječi pokušamo opisati ono što je njen autor želio prikazati. Drugi način je da se posvetimo restauraciji već postojeće slike. Biblija sadrži mnoge slike. Neke su toliko jasne da im nije bila potrebna restauracija. Tu spadaju ona učenja i nauke koje smo s lakoćom prihvatili kad smo željeli upoznati istinu. Za takva učenja je bilo potrebno samo potvrda jednog ili nekoliko međusobno povezanih tekstova iz Biblije. No, duga učenja, koja je zub vremena dosta narušio, su nam prezentirana samo putem nekoliko biblijski tekstova koja nam daju samo pretpostavku kako je slika izgledala na početku pa možemo čuti različita gledišta, od kojih neka zanemaruju biblijski kontekst.

Vjerojatno spadam u one koji imaju istančan osjećaj za takve slike tako da u njima vidim mnogo više detalja. Te detalje sam tražio po cijeloj Bibliji i pomoću njih izvršio restauraciju koja mi daje posve drugu sliku. Tu sliku želim sada izložiti vama ali i kritičkim pogledima onih koje se smatra vrsnim istražiteljima Biblije. Nadam se da se oni neće prezrivo odnositi prema ovim objavama nego da će ‘sve ispitati da se u to uvjere’ (1.So 5:20,21). No, pitanje glasi: Koga sve Bog može koristiti u rasvjetljavanju biblijskih istina? Da li netko, tko u skupštini spada u male i neznatne, može ukazati vodećim muževima zajednice na potrebu da se poduzmu određene promjene u razumijevanju Biblije? Da li postoji biblijski dokaz da Bog danas može upotrijebiti bilo kojeg kršćanina iz bilo koje zajednice ili skupštine u svojoj namjeri da rasvijetli neke biblijske istine i otkrije neke sakrivene stvari? Ili s druge strane postoji biblijsko pravilo koje tu privilegiju daje samo istaknutim muževima? Sjetimo se da se Isus nakon uskrsnuća nije prvo objavio svojim apostolima nego ženama. Kako su apostoli reagirali na njihove riječi?

"Ali njima su te riječi zvučale kao besmislica i nisu im vjerovali." (Lk 24:10,11)

U drevno doba Židovi su smatrali da je svjedočenje žene na sudu ravno svjedočenju roba. Josip Flavije, povjesničar koji je živio u 1. stoljeću, rekao je: “Ženina svjedočanstva ne uzimaj u obzir jer su one ćudljive i nepromišljene.” Pod utjecajem takvog gledišta je i apostolima bilo teško prihvatiti njihovo svjedočanstvo. No ipak su išli provjeriti je li istina što one govore. Ukoliko i danas među nama postoji uvriježeni stav kojim se obezvrijeđujuje status obićnih vjernika onda se njihova riječ ne uzima u obzir. Naime, ako prvi vidim nešto svojim duhovnim očima i dođem do nekog istinitog zaključka onda se može desiti da i moje riječi nekima zvuče kao besmislica. Umjesto da odbace moju riječ trebalo bi je najprije provjeriti. Nikad nije bilo važno tko je što rekao nego da li je istina ono što govori.

Bog na razne načine djeluje u korist razumijevanja svoje Riječi, a to znači da može u tu svrhu koristiti bilo koga. Svaka promjena koja će doći mora biti u suglasnosti sa njegovom voljom a ne sa našim idejama. Takve male osobe mogu na ovaj način svojim revnim istraživanjem Božje Riječi biti sluge istaknutim muževima kojima s razlogom upućuju ne samo pitanja nego i biblijske argumente i logične dokaze. Ako ovi argumenti bacaju novo svjetlo na Božju Riječ onda nema prepreke da se to razmotri na višem nivou kao što je to učinjeno u prošlost i da oni ove spoznaje proslijede svim skupštinama (Izr 4:18). Ako ih u tome sprječava neko ljudsko pravilo kojim žele zatvoriti usta istraživačima Biblije, i kojima žele nametnuti doktrinarno jedinstvo svojih članova, onda snose veliku odgovornost jer ne bi smjeli takva pravila izdizati iznad biblijskih načela koja dozvoljavaju vjernicima da ispituju, istražuju i da se uvjeravaju u sve sa ciljem da jačaju svoju vjeru. Pavle je tako članovima skupštine u Korintu jednom rekao:

"Tako i vi, budući da silno čeznete za darovima duha, nastojite njima obilovati radi izgrađivanja skupštine. (…) Što dakle učiniti, braćo? Kad se okupite, netko iznosi psalam, netko poučava, netko iznosi nebesku objavu koju je dobio… " (1.Ko 14:12,26)

Kad u mojoj zajednici netko želi iznijeti nešto što je dobio kroz vlastito uvjeravanje i istraživanje može naići na negodovanje starješina koji se boje da će se time narušiti doktrinarno jedinstvo skupštine. Ova knjiga je dokaz da se toga ne treba bojati. Zar onaj tko je danas temeljit u istraživanju Biblije ne smije koristiti svoj duhovni dar? Zar ne smije o tome razgovarati sa drugima ili pisati članke koje može dati na uvid svoj zajednici kršćana po svijetu, koji imaju pristup Božjoj Riječi i svetom duhu i pravo da ispituju sve izjave koje mogu jačati vjeru i izgrađivati skupštinu? Naravno, u tim izjavama mogu biti iznesene neke nove spoznaje prije nego one izađu iz usta istaknutih starješina. Apostol Pavle nije bio s Isusom i apostolima, ali je najviše toga istražio iz Hebrejskih pisama te je mogao protumačiti značenja mnogih proročanskih slika i paralela. Nakon što je primio otkrivenje, otišao je u Jeruzalem pred istaknute apostole. Kad im je donio vijest o onome što je saznao, rekao je: "A oni koje se smatralo uglednima (...), meni ti istaknuti muževi [apostoli] zapravo nisu dali ništa novo" (Ga 2:2,6). On nije umanjivao važnost ‘istaknutih muževa’ jer ih je smatrao stupovima Kristove skupštine. S druge strane, ti muževi su Pavla prihvatili, ne kao suparnika, nego kao svog suradnika. Oni nisu sebe smatrali jedinima koji mogu razumjeti Božju riječ i primati otkrivenja ili objave s neba. Zato nisu nikad osporili Pavlove poslanice koje su u sebi sadržavale mnoge teško razumljive stvari, nego su ipak prihvatiti njegova tumačenja (2.Pe 3:16). Da bi prihvatili nova tumačenja, morali su i sami pristupiti istraživanju njegovih riječi da vide je li to u skladu s Pismom. Naravno, sve je trebalo biti u skladu s istinom koju su na kraju trebali potvrditi apostoli, koji su zajedno sa drugim imenovanim muževima bili ‘upravitelji’ Božje riječi (1.Ko 4:1). Tako je i danas. Kad bude dolazilo do novih objašnjenja, današnji ‘istaknuti muževi kršćanima poput mene neće dati ništa novo’ jer se te neobjavljene stvari mogu nalaziti u ovoj ili nekoj drugoj knjizi.

Bibliju mogu razumjeti svi koji žele i traže istinu jer je pristup svetom duhu omogućen svim iskrenim i pravim kršćanima. Uz pomoć tog duha Bog može dati spoznaju svima koji je istinski traže. Monopol u razumijevanje Pisama nije dan jednoj maloj grupi ljudi koji bi smatrali da jedino oni imaju vlast ili ovlaštenje od Boga da razumiju svete tajne. Nitko nije mogao spriječiti i zabraniti drugima da sami istražuju Božju Riječ. To je zato da bi što manje ljudi bilo podložno krivim učenjima koja su još od kraja prvog stoljeća unosili samozvani učitelji bez obzira na njihovu reputaciju u skupštini (Gal 1:8). Pogledajmo jednu situaciju u kojoj su apostoli mislili da oni imaju isključivu vlast da se služe Isusovim imenom. Naime, Isus je dvanaestorici apostola "dao moć i vlast nad svim demonima". No, desilo se nešto što je njima zasmetalo tako da je apostol Ivan rekao Isusu: "Učitelju, vidjeli smo kako neki čovjek istjeruje demone u ime tvoje pa smo mu branili, jer ne ide za nama. A Isus mu je odvratio: ‘Ne branite mu, jer tko nije protiv vas, za vas je’" (Lk 9:1,49,50).

Tko je ovog čovjeka ovlastio da čini velika djela poput apostola? Poznato je da su samo dvanaest apostola slijedila Isusa kud god je išao. No, bilo je i drugih koji su prihvatili i slijedili Isusova učenja, samo što su njihove okolnosti bile drugačije. Oni nisu bili pozvani da budu apostoli, ali su pozvani da slijede Krista na jedan drugačiji način. Naime, oni vjerojatno nisu trebali napustiti svoj dom i obitelj, kao što su to učinili apostoli, ali su zbog svoje vjere u Isusa ipak imali prednost da ih vodi i podupire sveti duh (Mt 19:27-29). Mnogi od njih su zbog vjere u Isusa doživljavali protivljenje od svećeničke klase pa čak i od svojih najbližih. Zato nije ni čudno da je jedan od takvih ‘malih’ mogao činiti ono što su mogli i apostoli. Iako je tada Isus samo apostolima dao vlast nad demonima, vidimo da oni nisu imali pravo da tu istu vlast uskraćuju nekome tko nije bio imenovan za apostola. Morali su znati da je svaki Isusov učenik imao pristup svetom duhu koji mu je dao određenu moć i razumijevanje. Prema tome, svi smo mi ovlašteni koristiti sveti duh za stvari kojima se veliča Boga. Sposobnost razumijevanja dubokih i skrivenih istina nije dana samo istaknutim nadglednicima nego i drugima koji bi bili njihovi suradnici za istinu.

Istaknuti muževi su trebali prepoznati te neznatne kršćane po djelovanju svetog duha i na njih gledati kao na svoje suradnike. Ako netko poput mene želi bolje razumjeti Bibliju onda može biti uvjeren da će od Boga dobiti takvu moć, pogotovo ako se iskreno trudi da na takav način posluži svojoj braći. Moje iskreno istraživanje je također usmjereno protiv zabluda, a ne protiv istine.

"Jer ništa ne možemo učiniti protiv istine, nego samo za istinu." (2.Ko 13:8)

Zato bi vodeći starješine trebali prihvatiti Isusove riječi: ‘tko nije protiv vas, za vas je’. Tko od njih ima ovlaštenje od Boga i Krista da osporava i zabranjuje nekome poput mene da se koristi svojim darom, ako taj dar potječe od Boga? Oni se u svom objašnjavanju biblijskog teksta koristili i istraživanjima koja su proveli izučavatelji, teolozi i profesori drugih kršćanskih zajednica. Nije bilo bitno kojoj su zajednici oni pripadali jer su njihova istraživanja poslužila svima pa i vodećim starješinama moje zajednice da bolje razumiju biblijski tekst i da promjene neke svoje pogrešne tvrdnje. Smatram da moje ispitivanje i pažljivo istraživanje može na sličan način poslužiti za bolje razumijevanje nekih tema (1.Pe 1:10).

Da li je moguće zamisliti da je Bog svoj sveti duh uskratio onima koji kucaju i traže Božje tajne ispod površine, onima koji duboko kopaju po njegovoj Riječi i da je otkriva samo onima koji sebe smatraju istaknutim članovima skupštine? Takvo postavljanje stvari može prije svega rezultirati da ih se smatra samozvanim učiteljima koji sebe uzdižu iznad mjere koja im je dana od Boga, a također mogu time obeshrabriti iskrene vjernike da sami istražuju Bibliju navodeći ih samo na površno čitanje i prihvaćanje samo onoga što nudi autoritet Zajednice. Umjesto da nas se potiče da koristimo Bibliju kako bi se uvjerili da li je njihovo tumačenje točno ili ne, nas se potiče da bez prigovora prihvaćamo svaku njihovu izjavu i da Bibliju koristimo samo u onim ponuđenim okvirima i stavcima koji bi to potvrdili. Kad se kod takvog pristupa pojave pitanja i nelogičnosti, onda nas se uvjerava kako očito još nismo dorasli takvom njihovom razumijevanju. Zar takvo postavljanje stvari nije isto ono koje je bilo prisutno u drugim crkvama, a koje se kritiziralo od strane biblijskog Društva Watchtower.

Svaki čitalac Biblije treba upotrijebiti razbor kako bi mogao primiti riječ i pažljivo razmatrati Pisma da vidi ‘je li to tako’ (Dj 17:11). Takvi iskreni istraživači biblijskih dubina spadaju među one mnoge koji će pretraživati i koji će omogućiti da se znanje umnoži (Da 12:4). Takvi su nazvani ‘razboritima’ i stavljeni su nasuprot zlima, jer piše:

"Mnogi će se očistiti, ubijeliti i pročistiti. A zli će činiti zlo i nitko tko je zao neće to razumjeti; ali razumjet će oni koji su razboriti." (Da 12:10)

Razboriti nisu samo oni koji svojim istraživanjem dolaze do razumnih zaključaka, nego i oni koji na osnovu već postojećih tumačenja koriste razum da vide je li to tako. Biblija nam savjetuje: "Neka razumnost vaša bude poznata svim ljudima" (Flp 4:5).

Dok neki kršćani samo prihvaćaju objašnjenja iznijeta u raznim člancima koja se bave dubokim stvarima Božjim, drugi koji imaju dublji uvid u biblijsku tematiku, mogu uočiti neznatne nelogičnosti i skrenuti pažnju na njih kako bi svjetlo istine bilo još jasnije. Učitelji Božje riječi bi trebali prihvatiti činjenicu da neznatni i ‘maleni’ u nekim stvarima mogu doći do ‘ključa znanja’ (Lk 11:52). Poznato je da je i psalmista rekao: "Veću sam razboritost stekao nego svi učitelji moji" (Ps 119:99). Nakon što je slušao mudrost i razmišljanja starijih od sebe, mladi Elihu je rekao: "Ja ću sad iznijeti ono što znam" (Job 32:6-10). Zato bi bilo dobro ispitati činjenice i argumente do kojih su došli oni koji su po statusu ‘mlađi’ i koji nemaju istaknuta mjesta u Božjoj skupštini.


Lažna učenja

Vodeći muževi prvog stoljeća neke stvari nisu razmatrali niti tumačili sve dok za to nije bila potreba, kao što su to bila pitanja koja su bila nametnuta od strane samih vjernika koji su podigli rasprave o pojedinim temama (Dj 15:1,2). Budući da se i sada nekim članovima skupštine također otvaraju pitanja koja traže temeljito istraživanje i možda ponovno preispitivanje nekih dosadašnjih objašnjenja, starješine mogu smatrati potrebnim da se to i učini, uzimajući u obzir valjane argumente koji su biblijski utemeljeni.

Treba poći od činjenice da su u zadnje vrijeme neka nova objašnjenja došla nakon istraživanja Biblije iz jedne druge perspektive koja je biblijske istine stavila u okvir biblijskog konteksta. Prije nego je došlo do tih novih istina nama je prijašnje pogrešno tumačenje prezentirano kao istina koju smo morali bez preispitivanja prihvatiti. Unatoč tome osnovna biblijska nauka je i dalje ostala temelj naše vjere jer nas pogrešna tumačenja nisu odvratila od vjere. S druge strane pojedinci koji iznose svoja gledišta, a koja ne odvlače od vjere mogu biti prihvaćena a ne ih se gledati kao otpadnike ili krivovjerce. Samo onda kada se ide protiv prave vjere onda stoji na mjestu upozorenje koje glasi:

“Doista je važno da se pravi kršćani (…) klone svakoga tko zataškava istine iz Božje Riječi ili širi lažna učenja!“ (Stražarska kula 15.03.06.str.27. st.5).

Ukoliko zastupamo pred drugima učenja svoje zajednice onda bi trebali biti oprezni da ne uzdižemo svoju Zajednicu kao mjerodavan autoritet istine jer se u Stražarskoj kuli od 1.4 2002. na str.19. navodi slijedeće.

“Da [Društvo Watchtower] svjesno promiče lažna učenja, Jehovinim svjedocima i osobama kojima oni propovijedaju nikada se ne bi savjetovalo da čitaju Bibliju“.

Očito je moguće da Zajednica ‘nesvjesno’ promiče neka lažna učenja. Tako oni nesvjesno zataškavaju pravu istinu. U tom slučaju postoji kolektivna zabluda u vezi nekih tumačenja ili očekivanja. Zato ne možemo za svaku promjenu koja treba nastupiti jednostavno reći da treba ‘čekati na Boga’, jer bi to značilo da trebamo prihvatiti sve, pa makar se tu radilo i o lažnim učenjima. Kad bi u toj stvari ‘čekali na Boga’ onda bi na neki način njega optužili da je namjerno preko svojih zastupnika dopustio ‘da na nas djeluje zabluda kako bi povjerovali laži’ kao što to čini sa ‘onima koji nisu prihvatili ljubav prema istini’ (2.So 2:10,11). Bog ne stoji iza svega onoga što dobivamo preko publikacija Društva jer neka objašnjenja nisu u kontekstu sa njegovim Pismom. Ako smo neovisno od njih spoznali istinu, da li ćemo je svjesno zataškati jer se bojimo ljudskog autoriteta koji smatra da je on ovlašten da je obznani ili ćemo je na bilo koji način obznaniti i tako dozvoliti da drugi imaju slobodan pristup informacijama i da ispituju njihovu utemeljenost? Većina članova moje zajednice je unaprijed obeshrabrena da učini ovo drugo jer piše:

"S druge strane, imamo li razloga postati nestrpljivi ako ne razumijemo u potpunosti određene biblijske retke ili objašnjenja koja pružaju publikacije Watch Towera? Mudro je čekati da dođe vrijeme koje je Jehova odredio za davanje određenih razjašnjenja. ”Jer Gospodin Jehova ne čini ništa ne otkrivši tajne svoje slugama svojim prorocima“ (Amos 3:7)“ (Stražarska kula, 1. 10.2009., str.5. st.4). 

Ova rečenica: "Mudro je čekati da dođe vrijeme koje je Jehova odredio za davanje određenih razjašnjenja“ je dokaz kako netko uzima Božje ime na isprazan ili nedostojan način (2.Mo 20:7). Naime, Zajednica od nas traži da budemo mudri tako što zanemarimo svoj razum i čekamo da nam oni u dogledno vrijeme ponude objašnjenje za stvari koje su nam sada nelogične i nerazumljive. No istovremeno oni ne postupaju mudro jer nam po tom svojem istom principu – “prije nego je to Jehova odredio“ - donose netočna objašnjenja i tumačenja koja ni sami nisu dobro istražili. I još nam ga nameću kao novo svjetlo koje je ukinulo prijašnje tumačenje. Očito ne bi trebalo Boga umiješati u stvari koje su nam ostavljene da ih sami ispitujemo, kako oni koji pišu članke tako i oni koji ih moraju prije prihvaćanja kritički istražiti na temelju Biblije. Stoga je sasvim razumljivo da čitaoci ne trebaju čekati da Bog posreduje preko ljudi koji ni sami nisu često posve sigurni u ono što iznose, nego se oslanjati uglavnom na Bibliju koja je oslobođena ljudskih institucionalnih i tradicionalnih učenja. Naime, mnoga učenja su se u prošlosti prihvaćala na osnovu gledišta pojedinih ljudi koji su svoja uvjerenja uspjela nametnuti drugima snagom svog autoriteta. Takvih slučajeva je bilo svagdje pa i u ovoj Zajednici. Iznijet ću samo jedan primjer vezan za tumačenje Pavlovih riječi iz Rimljana 13:1-7, o tome tko su ‘više vlasti’ kojima se kršćani trebaju pokoravati.

Charles Taze Russell je u knjizi The Plan of the Ages (Plan vjekova): još od 1886. tvrdio da su "više vlasti“ državne vlasti. Iako je bilo potrebno jasnije razumijevanje kršćanske podložnosti vlastima, drugi predsjednik Društva, brat Rutherford je zajedno sa drugim članovima Upravnog odbora u svojoj knjizi 1929. donio 'novo svjetlo' u skladu s njegovim navodno boljim razumijevanjem, tako da se od tada smatralo da se "više vlasti“ odnose na Jehovu Boga i Isusa Krista, što se nakon nekoliko desetljeća ispostavilo da nije bilo točno. Umjesto da iskreno napišu svima nama da su pogriješili jer su istinu zamijenili za laž, oni su u Stražarskoj kuli od 1.5.1996. str. 13. st. 12,13; samo napisali da je brat Russell prije toga u svojoj knjizi točno identificirao ”više vlasti“ kao državne vlasti. Zatim su objasnili da je pogrešno gledište brata Rutherforda ipak Božjem narodu tijekom teškog razdoblja drugog svjetskog rata i totalitarnih režima pomoglo sačuvati beskompromisno neutralan stav.

Zajednica opravdava svoje krivo razumijevanje jer je ono navodno doprinijelo da se bude besprijekoran Bogu. To je kao da opravdavamo tumačenja neke crkve o paklu jer je ono sprečavalo mnoge da čine ono što Bog ne odobrava. Vjerojatno će se sutra opravdavati druge zablude i kriva tumačenja samo da bi se zadržala reputacija jedine zajednice koja ima Božje vodstvo. No, iz ovog i drugih sličnih primjera je lako dovesti u pitanje trenutna tumačenja jer se ne može kategorički tvrditi da su ona produkt boljeg razumijevanja. Što ako su još neka gledišta od strane Isusa i apostola zamijenjena novim i drugačijim, ali krivim učenjima? Da li s uvjerenjem možemo govoriti o novom svjetlu ili bi to više odgovaralo zamagljivanjem istine? Da li možemo govoriti da su Isus i njegovi apostoli mislili upravo na to kad nam se prezentira neko novo svjetlo. O tome će biti riječ u ovoj knjizi.

Biblija pokazuje da je sveti duh u prošlosti uvijek na jasan način djelovao na Božje sluge. No, dešavalo se da su neka kriva tumačenja u novije vrijeme bile iznesena kao “istina“ kojoj se nema što prigovoriti jer je podupire dovoljno činjenica. Vodeće tijelo je od nas tražilo da uz pomoć svetog duha i mi ispitamo te činjenice koje su nas trebale uvjeriti u tu njihovu “istinu“. Zanimljivo je to što uglavnom svi vjernici u svojim komentarima daju do znanja kako im je sveti duh pomogao u razumijevanju i prihvaćanju te “istine“ koja se kasnije pokazala netočnom. Očito sveti duh nije u tome sudjelovao, nego ljudska moć uvjeravanja na umove onih koji se boje vjerovati onome što vide vlastitim duhovnim očima. Naime, to što smo se u prošlosti preko publikacija svi zajedno uvjeravali u nešto što se pokazalo netočno je dokaz da sveti duh nije pomagao predstavnicima Zajednice u razmatranju Biblije, niti je vjernicima pomagao da bolje i jasnije razumiju Bibliju. Prije bi se moglo reći da su vjernici dovedeni u kolektivnu zabludu koju su prihvatili bez obzira što ih je Biblija možda upućivala na drugačije mišljenje. Ako se od običnih vjernika traži da čekaju na Boga, zašto onda predstavnici Zajednice ne čekaju nego iznose nešto što moraju kasnije opovrći i mijenjati. Npr. ako u svitanje zore vidimo u daljini neki predmet, da li ćemo prijevremeno iznositi svoje viđenje i uvjeravati druge u ono što vidimo ili ćemo čekati potpuni dan i tek tada sa sigurnošću reći da vidimo ono što i drugi mogu jasno vidjeti? Zajednica u svoja pravila ne treba miješati Boga i govoriti da trebamo čekati da on preko njih objavi novo viđenje, nego treba biti iskrena i reći da trebamo čekati na njena objašnjenja. No, da li treba čekati na čovjeka ako nam Biblija kaže da koristimo svoj razum i da pri tome pazimo da ne izvrćemo Božju riječ?

Bog uvijek stoji iza istine, a ne poluistine ili nejasnih stvari koje se mogu opovrći. U Bibliji postoje mnoge istine koje su neki svjesno ili nesvjesno izvrtali pa su kršćani s vremenom više isticali razlike u naukama i doktrinama koje su ih odvajale od drugih kršćana nego da su isticali svoju zajedničku vjeru u Isusa. Zbog toga ima toliko kršćanskih zajednica i svaka nastoji zadržati svoje jedinstvo na doktrinarnoj osnovi. Prvi kršćani su imali razloga čuvati jedinstvo u vjeri i nauci, no kad u tome nisu uspjeli jer su se do danas razdvojili u mnoštvo zajednica onda trebaju raditi na jedinstvu vjere i dopustiti da mnogi istraživači Biblije u zajedničkom interesu umnože znanje koje bi trebalo odvojiti istinu od laži i svjetlo od tame (1.Ko 1:10; 2:10). Svaka zajednica može opstati na račun slijepih poslušnika, no činjenica je da pravi kršćani mogu imati zajedništvo sa Kristom i njegovom Skupštinom koja nadilazi institucionalne granice. Isus cijeni svakog pojedinca koji želi služiti Bogu čista i iskrena srca.

Kad je u pitanju nova spoznaja onda izjava da treba ‘čekati na Boga’, nije na mjestu iz još jednog opravdanog razloga. Na Boga treba čekati samo onda kad nam on u točno određeno vrijeme treba otkriti ono što još nije otkriveno ili ukoliko očekujemo ispunjenje nekih događaja koji će dovesti do našeg spasenja. Naime, treba imati u mislima da Bog strpljivo čeka na nas jer nam je dao svoju nadahnutu Riječ po kojoj trebamo razumijevati tajne nebeskog kraljevstva. Budući da je Isus još u prvom stoljeću razotkrio tajnu o sebi kao i tajnu o znaku svoje prisutnosti koju su razumjeli apostoli i prvi kršćani, onda nema govora o tome da moramo čekati da nam Bog tu tajnu ponovno otkrije. Ona je odavno otkrivena ali očito su neki ljudi u prošlosti svojim drugačijim tumačenjima nesvjesno doveli u zabludu, kako sebe tako i druge. Stoga Bog svima daje za pravo da sami usporede i ‘ispitaju nadahnute izraze’ koje su izgovorili Isus i njegovi apostoli i one izjave koje čujemo od današnjih učitelja, te da njegovu istinu razumijevamo na isti način kao što su je razumjeli prvi kršćani koji su bili poučavani direktno od Isusa i apostola. Ono što se mnogima neće svidjeti je činjenica da pod vodstvom svoje zajednice vjeruju i drugima objavljuju 'drugačijeg Isusa' kojeg su u kršćansko vjerovanje uveli samozvani učitelji u prvim stoljećima kršćanstva. Nažalost, dok Jehovini svjedoci drugima ukazuju da imaju krivo gledište o Isusu povezanog sa Trojstvom, nisu ni sami svjesni da i oni imaju krivo gledište koje se temelji na vjerovanjima grčko-rimskog poganskog svijeta i da sa pobornicima Trojstva dijele jednu zajedničku ideju koja nema temelja u Bibliji, a to je ideja o inkarnaciji i predpostojanju (vidi svezak 11 - 'Posljednji Adam').

Iako se neke stvari i dalje pogrešno prikazuju, one ipak ne iskrivljuju onu osnovnu biblijsku nauku. Osnovna biblijska nauka je temelj naše vjere i spoznaje o Bogu i Kristu. Nju nije potrebno mijenjati nekim “drugačijim učenjem“ jer oni tko se time bave “ne razumiju ni ono što govore ni ono što uporno tvrde“ (1.Ti 1:3-7). No, mnogima će ipak biti nejasno to što su, unatoč dubokom uvidu u Pisma, neke krive nauke mogle toliko godina opstati među nama koji svakodnevno čitamo i istražujemo Bibliju. Ako je možda netko među nama još odavno otkrio da nešto nije u redu, zašto je morao šutjeti? Zašto se radije govori o opasnosti od takvih pojedinaca nego od opasnosti da cijela Zajednica nesvjesno uči i širi lažna učenja? Zar pojedinci ne smiju upozoriti Zajednicu na neka lažna učenja?

Ja sam uvijek uživao čitajući članke Zajednice u kojima su se biblijskim argumentima pobijala razna kriva tumačenja Biblije koja su nastala u raznim drugim kršćanskim crkvama. No, ovaj put me duh navodio da istraživanjem Biblije ispravim i neka njihova tumačenja imajući u mislima da je bolje da kritika dolazi iznutra a ne izvana. Možda će netko s pravom reći da možda i ja tumačim Bibliju na svoj način. Naravno, to se može reći samo ako izlazim iz okvira Biblije. No, ako u cijelosti koristim Bibliju sa svim njenim argumentima, onda treba ovo prihvatiti s ciljem da zajednički dođemo do točne spoznaje. Ne želim stvarati ‘podjele’ nekim svojim tumačenjem nego želim dati svoj doprinos u potpunom rasvjetljavanju istine (Ri 16:17).

Iako zastupam neke nauke koje se razlikuju od učenja cijele Zajednice, ja i dalje ostajem u osnovnoj Kristovoj nauci. Jer "tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga. Tko ostaje u tom učenju, taj ima i Oca i Sina" (2.Iv 9). Kad su u pitanju dublje istine onda se ponekad članovi skupštine mogu uplesti u prepirke o sitnicama i argumentima koje se zasnivaju na nagađanjima. Opasnost nastaje samo onda ako netko uporno nastavlja promicati lažna učenja koja poništavaju osnovnu Kristovu nauku. Neki idu i dalje tako da krivo prikazuju Boga i Krista i to kako bi pridobili čast i sredstva dobitka. Za one koji se iz krivih poticaja koristi Božjom riječju Pavle kaže: “Ako tko drugačije naučava i ne slaže se sa zdravim riječima, riječi našeg Gospodina Isusa Krista, niti s učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu, ponosan je i ne razumije ništa, nego boluje od zapitkivanja i prepirki oko riječi. To dovodi do zavisti, svađe, pogrdnog govora, zlonamjernog sumnjičenja, žučnih prepirki o sitnicama u koje se upuštaju ljudi pokvarena uma, u kojima nema istine i koji odanost Bogu smatraju izvorom dobitka“ (1.Ti 6:3-5). Pavle nije kritizirao to što neki kršćani nisu mogli razumjeti neke stvari, nego je kritizirao one koji su zanemarili Božju riječ kako bi isticali svoje lažne ideje. To se izmeđuostalog odnosilo na “varalice (…) koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu“ (2.Iv 7).

Ovo što slijedi u ovom razmatranju nije neka drugačija nauka koja potječe od čovjeka pokvarena uma u kojemu nema istine. Ovo što je istražio i napisao ne želi iskoristiti kao bi isticao sebe. On želi ovaj tekst dati na uvid onim članovima Božje univerzalne skupštine koji imaju duhovnu sposobnost da razmotre sve ovo u svjetlu Biblije. Ovo je iskreno istraživanje Biblije jednog malog čovjeka koji je uvijek pažljivo ‘istraživao Pisma da vidi je li to tako’ (Dj 17:11). To ga je navelo da čitanjem i dubokim razmišljanjem povezuje sve stavke u tematske cjeline, logički postavljajući svaku temu u njene okvire. On se nada da je još bolje i čvršće povezao razne biblijske dijelove u jednu jedinstvenu cjelinu i da je time omogućio da svjetlo istine razbije maglu nekih zabluda čime je još jasnije osvijetljen Božji vječni naum.

Ovaj tekst ne mijenja osnovnu biblijsku nauku o Kristu koja kao takva i dalje ostaje temelj naše vjere i odanosti Bogu. Ovo se tiče samo onih tumačenja koja treba uskladiti s Biblijom. Neka od tih stvari su kao takve već bile otkrivene u prvom stoljeću samo što su s vremenom pod utjecajem čovjeka nastala ona tradicionalna gledišta koja još uvijek sprečavaju jasniju sliku od one koju trebamo imati. Možda ću s ovim tumačenjima ‘zbuniti’ neke do te mjere da budu navedeni da pristupe ponovnom istraživanju. Ako pomoću biblijskih i drugih odgovarajućih argumenata kod većine postignem promjenu mišljenja pomoću zdravog ‘logičnog dokazivanja’ onda je to mjerilo da sam gradio na biblijskom temelju (Dj 9:22). Oni koji nakon ovoga budu navedeni da ponovno istraže sporna pitanja mogu ići još dalje kako bi, ako je to potrebno, tragali za još nekim detaljima koji će zaokružiti svaku cjelinu.


Upotrijebi razbor

Još kao mladić sam istraživao jedno biblijsko proročanstvo za koje sam uočio potrebu da se postojeće tumačenje mora mijenjati. Proučio sam što o tome govore razni članci u časopisima i knjigama izdanim od Društva. Odmah sam uočio da se ne mogu složiti s opisanim tumačenjem koje je u nekim aspektima bilo nelogično. Kroz dublje razmatranje te teme bio sam uvjeren da bi neke biblijske stavke trebalo sagledati u drugačijem vremenskom okviru. Riječ je o proročanstvu iz Mateja 24:15, koje glasi: “Dakle, kad vidite da gadost koja pustoši, o kojoj je govorio prorok Danijel, stoji na svetome mjestu (neka čitatelj upotrijebi razbor)...“ (vidi tumačenje - Stražarska kula 1.6.1996. str. 16,17, odl. 3,14).

Budući da Krist svakog ‘čitatelja’ Danijelovih proročanstava potiče da upotrijebi ‘razbor’, a ne samo apostole, bilo je razumno da sam i ja postupio tako (Mt 24:15; 1.Ko 10:15; 2.Ti 2:7). Nisam prestao ‘istraživati’ tu temu (Izr 25:2). No, bojao sam se da će me drugi pogrešno razumjeti kao onoga koji tumači Bibliju drugačije od onoga što piše u izdanjima Zajednice. Zato nisam nikome govorio o argumentima koje je trebalo uzeti u obzir kod ispravnog postavljanja stvari. Stoga sam u jednom biblijskom predavanju koje se temeljio na tom tumačenju samo rekao da je to trenutno gledište Zajednice, samo kako ne bi izazvao raspravu oko svog gledišta. Ali duboko u sebi sam znao da mora doći do novog tumačenja, što se i desilo nekoliko godina kasnije s izdanjem ‘Stražarske kule’ od 1.5.1999. koji je iznio argumente do kojih sam ja ranije već došao, što je potvrdilo moje sumnje i potrebu da se izvrši korekcija u tumačenju gore navedenih proročanskih riječi.

Ovaj primjer me je potaknuo da i dalje duboko istražujem Bibliju tražeći odgovor na još neka zamršena tumačenja. Koristeći ‘pronicljivost, razboritost i mudrost’ nastojao sam rastumačiti sva kriva tumačenja i time ‘razmrsiti ono što je zamršeno’  (Da 5:14,16). Ja ne želim ‘sam sebe smatrati razboritim’ više nego što jesam, nego želim to biti u očima našeg Gospodina koji nam može ‘uistinu dati razboritost u svemu’ (Ri 11:25; 2.Ti 2:7). Namjera mi nije da zagovaram vlastita mišljenja i insistiram na njima, niti da Bibliju tumačim na svoj način. Trudio sam se držati  pravila ‘da ne ide preko onoga što je napisano’ (1.Ko 4:6). Naime, možda idem preko onoga što je u vezi toga već napisano u nekim izdanjima Zajednice, ali ne želim ići preko onoga što kaže nadahnuta Riječ Božja Biblija. Kao kršćanin sam želio biti u skladu i jedinstvu sa suvjernicima što se tiče kršćanske vjere (Ef 4:11-14). No, kad su u pitanju sakrivene i duboke stvari Božje do kojih svaki iskreni čitalac može doći duboko kopajući po Božjoj Riječi, koristeći svoj razbor i Božji duh, onda dolazim u situaciju da skrenem pažnju na neke teme koje još uvijek nisu u potpunosti suglasne s Biblijskom tematikom. Te bi se korekcije trebale što prije učiniti na nivou cijele Zajednice zbog naše duhovne potrebe za istinom iz Božje riječi.

Kada uvidimo da se nešto ne slaže s apostolskim učenjem, da li ćemo i dalje slijediti tumačenja koja su postavili neki starješine ili ćemo nastojati uvjeriti odgovorne muževe da preispitaju svoje vjerovanje? Jedan primjer za to je naveden u Stražarskoj kuli od 15.3.1994. na str. 5. gdje se spominje kršćanin Polikarp koji je umro mučeničkom smrću pred kraj drugog stoljeća, a koji je došao u Rim da skrene pažnju kako da se slavi Gospodinova večera. Izmeđuostalog tu je navedeno što je Irenej rekao o njemu:

“Irenej lionski pisao je u jednom pismu: ”Nije ni Anicet [iz Rima] mogao uvjeriti Polikarpa da ne slavi ono što je uvijek slavio s Ivanom, učenikom našeg Gospodina, i s drugim apostolima s kojima se družio; niti je pak Polikarp uvjerio Aniceta da to slavi, jer je ovaj rekao da se mora držati običaja starješina koji su bili prije njega“ (Eusebius, 5. knjiga, 24. poglavlje). Zapazi da je Polikarp svoj stav, navodno, temeljio na autoritetu apostola, dok se Anicet pozivao na običaj prijašnjih starješina u Rimu.“

Ako Zajednica ističe ovaj primjer kako bi autoritet apostola stavila ispred svog autoriteta, onda ne može od nikoga od nas tražiti da se potpuno podložimo starješinama koji svoje običaje i nauke zasnivaju na nadgledniku Ariju, Russellu, Rutherfordu i drugim istaknutim starješinama koji su ih uveli, a za koje postoje dovoljno argumenata da nisu potpuno točna ili u duhu biblijskog konteksta. Većina kršćana ne ide toliko daleko u želji da zadovolji svoje duhovne potrebe za točnom istinom. Zato ih Bog vjerojatno ne može koristiti da iznesu na vidjelo neke nove činjenice. S druge strane, oni koji su u skupštinama postavljeni za upravitelje Božje riječi se ne mogu vremenski na ovakav način posvetiti dubokom istraživanju. To može biti jedan od razloga što Bog može nekog ‘malog’ i neznatnog slugu upotrijebiti za nešto što nije isključivo dano samo istaknutim članovima kršćanske skupštine.

Ono što nas može dovesti u priznat položaj pred Bogom, nije znanje, već ljubav prema Bogu i bližnjima. Zato je Pavle rekao: “Kad bih imao dar proricanja i kad bih znao sve svete tajne i imao sve znanje (…) a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa“ (1.Ko 13:2). Sada je vrijeme da se izgrađuje ljubav, dok su darovi u vidu spoznaje i uvida u Božje tajne stavljeni u drugi plan. No, to ne znači da zbog toga netko poput mene treba ‘zanemariti dar u sebi’, nego bi trebao ‘o tome razmišljati, i sav se tome posvetiti" (1.Ti 4:14,15).

"Jer naše je znanje djelomično (…). A kad dođe ono (znanje) koje je potpuno, nestat će ono koje je djelomično." (1.Ko 13:9,10)

Budući da još uvijek nemamo potpuno znanje o nekim stvarima, ja sam se posvetio ovom istraživanju Biblije kako bi sebi i drugima omogućio da prije kraja ovog poretka vidimo još jasnije neke biblijske tajne. To će od svih nas zahtijevati ponovno oblikovanje svog uma i razumijevanja prema novootkrivenim spoznajama.

Napomena: Spoznaje iznesene u ovoj knjizi su najprije trebale ići tajnom linijom komunikacije do odgovornih ljudi koji vode biblijsko Društvo Watchtower, kako bi bile razmatrane na višem nivou, ali sam u tome bio spriječen. Zato ih iznosim javno jer će vjerojatno biti mnogo onih koji će nakon ovoga pisati i tražiti od njih da uzmu u obzir sve navedene argumente koji će tako doći do njih.


'Novo učenje'

Isus je još kao dječak od dvanaest godina pokazao želju i dar da razumije Sveta Pisma. Bio je potpuno zaokupljen stvarima koje su sadržavala Pisma. Zato je imao potrebu da o mnogim aspektima iz Pisma razgovara i raspravlja sa učiteljima u hramu. Njegovi su ga roditelji "nakon tri dana našli u hramu kako sjedi među učiteljima, slušajući ih i postavljajući pitanja." On je čak tom prilikom zanemario svoju obitelj kako bi mogao biti u društvu onih s kojima je mogao razgovarati o pitanjima koja su ga vjerojatno mučila i intrigirala. Na ta pitanja je mogao dobiti odgovor iz prve ruke. No, on nije samo postavljao pitanja nego je svojim komentarima pokazao da razumije mnoge aspekte Pisma jer “svi koji su ga slušali divili su se njegovoj oštroumnosti i njegovim odgovorima“ (Lk 2:46,47). On je očito imao potrebu da razumije Svete spise i da ono što on razumije kaže onima koji su postavljeni da izučavaju i tumače Pisma. Vjerojatno je tražio one s kojima je mogao razgovarati o dubokim i skrivenim stvarima Božjim. I što je najvažnije, naišao je na one koji ga nisu ignorirali zato što je bio dječak, jer su uvidjeli da i on ima uvid u Pisma.

Ono što su Isusu usadili njegovi roditelji i učitelji u mjestu gdje je živio, očito nije bilo dovoljno za njega. On je htio znati više od drugih jer je znao da Pisma sakrivaju mnogo toga što većina nije ni primjećivala. Ono što su mnogi tražili je bio vječni život, zanemarujući pri tom druge stvari koje su s tim bile povezane (vidi Iv 5:39,40). Isus je vjerojatno bio svjestan i drugih stvari koje su bile sakrivene. Kada je počeo sa svojom službom onda je poučavao ljude drugačije nego su to činili pismoznalci. Nakon što su čuli kako tumači Pisma, onda su neki rekli:

“Što je ovo? Novo učenje!“ (Mk 1:27)

Naravno, Isus nije iznosio novo učenje, ali je ono ipak bilo novo za sve koji nisu u potpunosti razumjeli Pisma (Iv 7:17).

Moje iskustvo je donekle slično Isusovom. Sjećam se svog djetinjstva kada sam još kao dječak čitao Bibliju u želji da je razumijem te sam i nesvjesno ‘razvijao želju za čistim mlijekom riječi Božje’ (1.Pe 2:2). Dok su mi drugi zreli kršćani pokušavali usaditi onu osnovnu istinu u srce i misli ja sam još kao dijete imao potrebu za još dubljim stvarima. Čitajući Bibliju nailazio sam na stvari preko kojih nisam mogao jednostavno preći, znajući da u sebi sakrivaju neku važnu misao ili čak tajnu. Istraživao sam o tome mnoge publikacije Društva, ali odgovore koje sam dobio nisu mogli potpuno zadovoljiti moju logiku i znatiželju. U početku sam prihvaćao određena tumačenja samo zato što tako piše u izdanjima Zajednice. Međutim, kada sam zaista želio vidjeti ‘jeli to tako’ onda sam nailazio na neka tumačenja koja su bila nepotpuna, nelogična ili čak usmjerena u krivom pravcu. Zatim sam istražujući Bibliju nailazio na mnoge misli koje su istoj temi davale drugačiju i meni jasniju sliku. Te sam misli čuvao u sebi i razmišljao o njima “donoseći zaključke u svom srcu“ (Lk 2:19, bi2-C). Drugi članovi skupštine nisu mogli zadovoljiti moju potrebu da raspravljam o svemu tome na temelju Pisma.

U mene je bio ugrađen strah da na sebe ne navučen negodovanje onih koji su smatrali da nije mudro ulaziti u rasprave koje bi dovele u pitanje neka tumačenja Zajednice. Zato mi nitko nije mogao dati odgovor koji bi me potpuno zadovoljio jer sam znao da svi oni s kojima bi pokušao raspravljati na temelju Pisma svoje razumijevanje ograničavaju samo na ono što je već napisano na tu temu. Nisam naišao na one koji su se posvetili proučavanju i istraživanju Biblije kao što su to radili rani istraživači Biblije. Za razliku od Isusa, ja nisam naišao na one učitelje koji bi bili spremni sa mnom razgovarati o pitanjima koja bi me mučila jer ni sami nisu istraživali Bibliju dalje od onoga što je već bilo napisano na tu temu. Oni koji su poput mene imali potrebu da istražuju Bibliju s dubljim razumijevanjem su se vjerojatno nalazili daleko od mene.

Čak i da sam došao u priliku da s nekim razgovaram o svemu ovome, ne bi to učinio budući da “nisam rječit čovjek (…) jer sam" - poput Mojsija - "sporih usta i spora jezika“ (2.Mo 4:10). S druge strane nisam želio javno govoriti o svojim istraživanjima jer bi vjerojatno naišao na one koji bi me smatrali samozvanim učiteljem. Osim toga, svjestan sam toga da u društvu drugih ljudi ‘djelujem neznatno’ i da svojom prisutnošću ‘ostavljam skroman dojam, koji zbog moje nerječitosti može ‘obezvrijediti moje riječi’. Zato je moja jedina prilika da to učinim pisanom riječi koje mogu imati mnogo veću ‘težinu i snagu’ jer sam tako u boljoj mogućnosti da na vidjelo iznesem sve argumente koji se mogu odmah provjeriti (2.Ko 10:1,10). Samo želim zadovoljiti svoju potrebu da na ovaj način stupim u kontakt sa svima a posebno s istaknutim učiteljima Božje riječi koji bi me, kad saznaju za neke nove biblijske tvrdnje, mogli dovest k sebi i reći kao što su rekli Pavlu: “Možemo li znati kakvo je to novo učenje o kojem govoriš? Jer puniš nam uši nekim čudnim tvrdnjama. Zato želimo znati što bi to trebalo biti“ (Dj 17:19,20). Nadam se da među njima ima onih koji će otvorenih misli pristupiti ovome i naći dovoljno razloga da ove naizgled ‘čudne tvrdnje’ preispitaju u svjetlu Biblije.

Isus je kao dječak čak tri dana sjedio s učiteljima i razgovarao s njima, što očito pokazuje da je imao mnogo pitanja i mnogo argumenata koje je uključivao u svoje komentare. Moja pitanja i argumenti koji su ovdje izneseni također zahtijevaju da im grupa ‘učitelja’ posveti ta simbolična ‘tri dana’ kako bi saslušali i vidjeli da je ipak moguće da Bog na razne načine pribavlja sebi hvalu iz usta ‘male djece‘ koja također mogu ‘pripremiti um za naporan rad’ (Mt 21:16; 1.Pe 1:13). Ja sam samo jedan od onih ‘malih’ koji traži svoje mjesto među Božjim narodom (Mt 18:14). Da li će me primiti istaknuti muževi u ‘hramu’? Tome se iskreno nadam jer je Isus rekao: “…i tko god prima jedno ovakvo dijete u ime moje, prima i mene (…). Pazite da ne prezirete jednog od ovih malih; jer kažem vam da anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega koji je na nebu“ (Mt 18:5,10). Zašto bi me trebali primiti? Očito zato što imam nešto što bi trebalo razmotriti, kao kad dijete traži da ga netko sasluša. Što bi to djeca mogla znati, a da to već ne znaju njihovi roditelji ili čak učitelji? Vjerojatno ono što je Isus rekao: “Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio maloj djeci. Da Oče, jer ti si htio da tako bude“ (Mt 11:25). U to vrijeme su pismoznalci i učitelji zanemarili neke aspekte Božje Riječi pa je Bog odobrio da do nekih nadahnutih stvari mogu doći i ‘mala djeca’, odnosno oni koji su bezazleni i čista srca prema božanskoj istini. Ako neki od njih žele još dublje zaviriti u sakrivene stvari, zar će im Bog to onemogućiti? Naravno, Bog koristi one koji kucaju i traže ono što je od drugih još uvijek sakriveno.

Bit će zanimljivo u ovoj knjizi vidjeti koje su to istine bile sakrivene čak i od onih koje se smatra vrsnim poznavateljima Biblije, onima koji sebe nazivaju razboritim upraviteljima Božje riječi, a takvih je bilo i među židovskim pismoznancima u Isusovo vrijeme. Isus je u nastavku rekao da mu je Bog predao uvid u sve što je povezano s njegovim naumom, i da zato nitko ne može u potpunosti poznavati stvari povezane s njegovim Ocem, osim njega i onoga “kome ga Sin hoće otkriti“ (Mt 11:27). Isus ovdje nije postavio pravilo po kojem samo oni na vrhu mogu dobiti prednost razumijevanja nebeskih tajni jer bi time spriječio bilo koga od svojih sljedbenika da koristi svoju sposobnost razlučivanja istine od zablude. On ima pravo bilo kome otkriti stvari povezane sa Božjim naumom a time i razotkriti zablude koje su snagom svog autoriteta uveli samozvani učitelji.

Pojedinci među nama to vide. Jedni šute misleći da to nije njihov posao. Drugi se boje govoriti jer se boje da će biti izopćeni. No, treći poput mene po savjetu apostola Pavla, sve provjeravaju kako bi vidjeli je li to tako i pokušavaju naći načina da se njihova riječ čuje. Pitanje je da li njima Gospodin može dati svoj ključ razumijevanja? Ako bi stvari postavljali prema utvrđenom gledištu i institucionalnom pravilu po kojem tu prednost imaju samo istaknuti muževi, tada bi se automatski trebalo prestati s razmatranjem ove teme. No, ako uzmemo u obzir biblijski princip kojeg je kroz cijelu povijest provodio sam Bog, onda Bog može bilo koga od svojih slugu upotrijebiti u svojoj namjeri da pronađe ključ za ‘ispravno postavljanje stvari’ tj. kako bi se ‘sve dovelo u red’ (He 9:10). To može biti netko tko je u Božjoj (univerzalnoj) skupštini jedan od neznatnih, ali koji ima taj rijedak duhovni dar od Boga. Takvih pojedinaca može biti više i ne moraju se međusobno poznavati ali svaki od njih može u mjestu gdje živi objaviti isto 'novo učenje'. U Stražarskoj kuli od 1.8.2004.na str.10,11 piše:

“Jehova svoju slavu i svoj naum otkriva bogobojaznim pojedincima…“ (4.st) 

“U vrijeme i na način koje on odredi Jehova poniznima otkriva pojedinosti o ispunjenju svog nauma." (10.st)

“Nikada ne podcjenjujmo one koje Jehova koristi za ostvarenje svoje volje niti unaprijed stvarajmo sud o njima…“ (11.st.)

“Jehova iskazuje naklonost poniznima te im pomaže da saznaju i razumiju njegov naum. On bira pojedince koji možda ne ispunjavaju određena ljudska očekivanja i koristi ih za objavljivanje svog veličanstvenog nauma drugima.“ (14.st.)

Iako se u ovom članku želi reći da Bog svoj naum otkriva bogobojaznim pojedincima preko istaknutih starješina ipak nam se nameće razlog da vjerujemo kako može u svakoj zajednici biti i onih pojedinaca koji nemaju nikakav autoritet u skupštini (crkvi), a koje vrh zajednice još uvijek bezrazložno odbacuje jer bi svojim darom razboritosti mogli potkopati njihovu reputaciju i autoritet. Vjernici koji na institucionalnoj istini žele isticati svoje doktrinarno jedinstvo, a na tom jedinstvu dokazivati da pripadaju jedinoj pravoj kršćanskoj zajednici ne žele otvorena uma razmatrati ono što se suprotstavlja učenju Zajednice, makar i sami bili svjesni da ona ne naučava istinu o nekim važnim stvarima.

S obzirom da se ova knjiga temelji na razumnim argumentima ne bi je trebalo odbaciti bez pravog razloga. Svjestan sam da će se od mene tražiti da ovu knjigu po nekom institucionalnom sudu ‘zatvorim’ do vremena kada bi ovo novo razumijevanje trebalo službeno izaći na svjetlo dana. No, ja sam taj koji treba odlučiti da li da do tada ‘zatvorim ove riječi i zapečatim ovu knjigu’  ili da je otkrijem javnosti. Budući da u javnosti ima dosta mudrih i razboritih ljudi ‘koji će istraživati’ onda oni mogu utjecati na to da se ‘znanje umnoži’ do mjere koje će srušiti neka dosadašnja institucionalna tumačenja i vjerovanja (Da 12:4). Ukoliko spadate u tu grupu razboritih i Bogu odanih ljudi, onda je na vama odgovornost da istražite točnost ovih novih argumenata. Vidjet će te da se mnoge teme mogu razumjeti u puno boljem svijetlu, pogotovo ako su najmanje ‘dvojica’ složni oko nečega što je istinito (Mt 18:18,19). Isus je svojim učenicima rekao da će im ‘dati riječi i mudrost kojima se svi njihovi protivnici zajedno neće moći suprotstaviti niti će ih moći osporiti’ (Lk 21:15). Sve ono što se može osporiti pomoću Biblije nije biblijska istina nego institucionalna. Onaj tko je u ovoj knjizi iznio svoje argumente i osporio neka institucionalna tumačenja, sada daje priliku svima pa čak i svojim protivnicima da pokušaju osporiti ovdje iznesene tvrdnje i argumente. Ako nitko ne može ovo osporiti onda je riječ o biblijskoj istini koja je već dugo godina svjesno ili nesvjesno bila sakrivena od svih nas. Brat Russell, je jednom rekao u vezi svoje namjere kod istraživanja Biblije:

“... mi smo se uvijek trudili ne biti sljedbenici ljudi, ma koliko oni bili dobri i mudri, već 'Sljedbenici Boga kao ljubljena djeca“.

Unatoč tome, on i razni drugi učitelji su u svojem pokušaju da objasne neka biblijske dileme stvorili svoje sljedbenike. Naime, kroz povijest kršćanstva su se znali pojaviti pojedinci koji su uvodili pomalo drugačija učenja koja većina skupština u to vrijeme nije mogla prihvatiti. Njima su se pokušali suprotstaviti apostoli, a poslije njih i neki apostolski oci koji su biblijskim argumentima i apostolskom naukom zadržavali prodor krivih učenja. Unatoč tome, razni učitelji i teolozi su uspijevali oko sebe sakupiti sljedbenike kojima se njihovo učenje činilo prihvatljivim. Svako novo učenje se smatralo novim pravcem pa su ti pravci bili nazivani po začetnicima takvog novog naučavanja. Neki pravci su brzo nestali, dok su drugi uspijevali utjecati na crkvenu teologiju.

Crkva je u 4. stoljeću u svoj nauk uvela vjerovanja za koja se smatralo da su apostolsko naslijeđe, ali je ostavila otvorena vrata i za ona sasvim drugačija i kriva učenja koja su do tada već imala svoje pobornike među teolozima. Stoga nije čudno da se Crkva kao institucija s vremena na vrijeme prilagođavala shvaćanjima koja su odudarala od biblijskog nauka. S druge strane, čak i oni koji su se u kasnijim razdobljima pokušavali suprotstaviti krivim učenjima koja su već bila definirana i zacementirana, upadali su u zamku vlastitog shvaćanja, stvarajući svoje pravce u kojima su nastojali definirati svoja nova učenja. Stoga nije čudno što je novi pravac u kršćanstvu kojeg je Russell bio začetnik, njegovi protivnici nazivali “russellizam“, a njegove sljedbenike “russelliti“. Iako je Russell svima dao do znanja da zasluga za njegova istraživanja i učenja pripada Bogu, još uvijek se može Jehovine svjedoke i Istraživače Biblije koji su nastali na podjelama, smatrati “russellitima“ jer njeguju neka učenja koja nisu njegovali apostoli i prvi kršćani nego samo on. Ovo istraživanje koje sam proveo je meni osobno pomoglo da ne budem sljedbenik ljudi, nego da se držim samo onoga što mogu prihvatiti i podržati cjelokupnim biblijskim kontekstom. To želim svima koji iskrena srca pristupaju preispitivanju biblijskih i institucionalnih učenja.


Načela istraživanja

Da bi se moglo pristupiti istraživanju biblijske tematike potrebno je utvrditi načela po kojima se treba voditi kako ne bi došli u opasnost da naučavamo i iznosimo svoje gledište ili da podupiremo tradicionalno gledište koje nam je emotivno priraslo srcu. Društo Watchtower se tako koristilo načelom laviranja i načelom napretka spoznaje kako bi nam objavili svoja gledišta.

Načelo laviranja

“Međutim, možda je nekima izgledalo, da staza nije uvijek vodila ravno naprijed. Ponekad su objašnjenja, dana od Jehovine vidljive organizacije, prividno podlegla izmjenama u odnosu na prethodna gledišta. Ali to zapravo nije bilo tako. To bi se moglo usporediti s povremenim mijenjanjem smjera u jedrenju koje je u navigaciji poznato kao »laviranje«. Vještim upravljanjem jedrima, mornari mogu prouzročiti, da se jedrenjak kreće zdesna na lijevo, naprijed i nazad i usprkos suprotnim vjetrovima, ipak stalno napredovati prema cilju.

Budući da svjetlo sve jače svijetli i pošto su bile učinjene pogreške uslijed ljudske nesavršenosti i slabosti, ti su kršćani (članovi Vodećeg tijela) ponekad morali preispitati i ponovo procijeniti gledišta i učenja. (Stražarska kula 1.5.1982.)

Načelo napretka spoznaje

“Može se reći, da je napredak u razumijevanju Riječi Božje u skladu s načelom koje vrijedi na području napretka naučne spoznaje. Ukratko rečeno, ono djeluje otprilike ovako: najprije se iznese određena tvrdnja, koja postane temom za dokazivanje. Ona pruža velike mogućnosti za prosvjećivanje ili praktičnu primjenu. No, tokom vremena se pojave određeni nedostaci ili slabosti. Zbog toga se javlja nastojanje da se sa tvrdnjom ode u drugu krajnost. Kasnije se utvrđuje da ni ta pretpostavka ne predstavlja cijelu istinu i tako nastaje slaganje ispravnih točaka obiju pretpostavki. To načelo se uvijek primjenjuje i na taj se način ispunjava stavak iz Priča Salamunovih 4:18. (Stražarska kula 1.5.1982.)

Ova dva načela dozvoljavaju neka izvan-biblijska gledišta u prihvatljivoj mjeri tako da određena tumačenja, a samim tim i učenja mogu donekle odstupati od točne ili točnije spoznaje. Zato možemo u našoj Zajednici uz istinita učenja imati i neka učenja koja nisu potpuno usklađena sa biblijskim kontekstom. Takva odstupanja se s vremenom korigiraju i ulaze u biblijski okvir, dok druga tumačenja znaju ići iz jedne krajnosti u drugu te još uvijek nisu usklađena sa biblijskim kontekstom. To je kao da na moru jedrite prema cilju i ovisite o vjetrovima koji vas guraju, ne samo prema cilju nego i izvan zacrtanog pravca kretanja čekajući neki drugi smjer vjetra da vas vrati u postavljene okvire kretanja.


Moje načelo kod istraživanja Biblije je bilo malo strože jer sam se koristio načelom

PODRŠKE i OTPORA

Načelo 'podrške' i 'otpora' je puno strožije jer ne dozvoljava nikakve krajnosti, niti izlaženje iz biblijskog konteksta. To je kao da se krećete rijekom i koristite samo njenu struju koja vas gura naprijed dok vi pazite da ne udarite u njene obale. Ono se oslanja samo na biblijskom tekstu i gledištu kakvog su mogli imati pisci i ljudi tog vremena. Ovdje nisu dozvoljena nikakva suvremena gledišta ili tumačenja iz perspektive novijeg vremena. Svaki biblijski stavak koji se odnosi na određenu tematiku ima jednu od dvije funkcije koje ne dozvoljavaju izlaženje iz biblijskih okvira razmišljanja. Tako neki biblijski stavci (s jedne strane obale) služe kao podrška izvornom gledištu, dok drugi stavci (s druge strane obale) služe kao otpor bilo kojem drugom izvan-biblijskom gledištu.

U svom istraživanju sam se koristio ovim načelom što se pokazalo puno efikasnijim jer sam u pogledu nekih gledišta u veoma kratkom vremenu došao do novih i točnijih saznanja za razliku od pogrešnih tumačenja koja su se godinama i desetljećima zadržala u našim publikacijama. Samim tim je moje istraživanje moralo biti neovisno kao i samo načelo koje sam koristio.

Svako tumačenje koje izlazi iz okvira biblijskog razmišljanja zanemaruje izvorni kontekst i biblijske stavke koje služe kao podrška izvornom gledištu te se oslanja samo na pojedinim biblijskim stavcima koji mogu samo djelomično podupirati neko trenutno gledište. Kad se naiđe na nelogičnosti trenutnog gledišta ponekad se ode u drugu krajnost jer se zanemaruju i oni biblijski stavci koji pružaju otpor bilo kojem drugačijem gledištu od onog izvornog. Zbog toga je u pojedinim tumačenjima Zajednica više puta išla u krajnosti ili suprotna gledišta (vjerni rob, naraštaj, uskrsnuće zlih i dr.). Unatoč tome se želi reći kako i takve pogreške služe u svrhu napretka točne spoznaje. Međutim, takva gledišta ne bi trebala ulaziti u temelje vjerovanja kao jedinstvena učenja prepoznavanja pravih kršćana jer mogu nailaziti na opravdane prigovore. Umjesto toga trebalo bi prihvatiti biblijsko načelo: “Neka svatko bude uvjeren u svoju misao“, jer povijest prvih kršćana pokazuje da su tolerirali različita gledišta pa čak i različiti način obožavanja Boga koja nisu narušavali temelje vjere niti su narušavali kršćansko zajedništvo. Duh jedinstva je bio iznad tih razlika. 


Korištenje darova

Apostol Petar daje slijedeći savjet:

“Služite jedni drugima – svatko darom koji je primio –kao dobri upravitelji Božje nezaslužene dobrote koja se očituje na razne načine. Ako netko govori [na temelju Pisma] neka govori u skladu sa  svetim objavama Božjim. (…) Tako će se Bog preko Isusa Krista proslaviti u svemu.“ (1.Pe 4:10,11)

O onome što je ovaj mali čovjek otkrio koristeći ‘dar koji je primio’ kroz istraživanje Biblije, ne može u njemu razviti sumnje prema drugim iskrenim istraživačima Biblije i onome što su oni otkrili. Da li je bio razborit ili ne, Bog zna. Ali, tko će mu odgovoriti na pitanja koja ga tjeraju na dublje istraživanje, ako ne oni kojima je povjerena Božja Riječ. Oni su mudri i razboriti iako ponekad griješe u tumačenju i donose neke zaključke prije nego su u razmatranje uključili sve argumente. Smatram da je ovom prilikom Gospodin dao ‘ključ’ jednom malom čovjeku da otkrije neke sakrivene stvari. Zašto? Samo zato što je iskreno istraživao i duboko kopao po Božjoj riječi. Da to nije činio, zanemario bi darove koje ima u sebi. Onaj koji zanemari bilo koji dar u sebi, tada ni Bog ne može taj dar iskoristiti. Božji duh koji se nalazi u Bibliji stalno čeka na one koji pristupaju Božjoj riječi poput malog djeteta - otvorena uma i srca. Taj “duh sve istražuje, čak i dubine Božje“, otkrivajući ih tako nama, Božjim vjernim i poniznim slugama (1.Ko 2:10). Zato je ovaj Božji sluga poput Ezre “pripremio srce svoje da istražuje“ Božju Riječ (Ezr 7:10). Ovaj iskreni istraživač nije član Društva već Božji sluga, ‘dijete’ koje je tražilo od Boga mudrost i razbor (1.Kr 3:9-12). Za sebe može reći:

“Jer ako sam i nevješt u govoru, nisam u spoznaji.“ (2.Ko 11:6)

On se ipak boji da će ga istaknuti muževi u skupštini odbaciti kao nekoga koga ne vodi Božji sveti duh samo zato što je ovo što je napisao pomalo neprihvatljivo u odnosu na već prisutna ustaljena gledišta. No, pitanje je kako će ‘istaknuti muževi’ uvidjeti kojim spornim temama moraju ponovno pristupiti, ako sve to ostane u mislima ovog čovjeka. On je čvrsto uvjeren da je na ovakav način Bog vodio stvari u prošlosti i da nije čudno što i sada jednom malom čovjeku dopušta vidjeti ono što drugi ne vide.

Kristova skupština je jedno tijelo u kojem svatko od kršćana može koristiti svoj dar za izgrađivanje. Pavle je u vezi toga rekao:

“Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, ali nemaju svi udovi istu ulogu, tako smo i mi, iako nas je mnogo, jedno tijelo u zajedništvu s Kristom, a kao pojedinci udovi smo jedni drugima. Dakle, imamo različite darove, već prema nezasluženoj dobroti koja nam je ukazana: ako je to prorokovanje, prorokujmo primjereno vjeri koja nam je udijeljena; ako je to služenje, izvršavajmo tu službu; ako tko poučava, neka se posveti poučavanju; ako tko pobuđuje, neka se posveti pobuđivanju; tko dijeli, neka to čini darežljivo; tko predvodi, neka to čini revno; tko pokazuje milosrđe, neka to čini radosno“ (Rim 12:4-8). Nadovezujući se na tu temu napisao je još nešto: “Različiti su darovi, ali je isti duh. I različite su službe, ali je isti Gospodin. I različita su djelovanja, ali je isti Bog koji na različite načine djeluje u svima. A duh se očituje u svakome za korisnu svrhu. Naime, jednome je po duhu dana riječ mudrosti, drugome riječ znanja po tom istom duhu, drugome vjera po tom istom duhu, drugome dar liječenja po tom jednom duhu, drugome pak vršenje silnih djela, drugome proricanje, drugome sposobnost razlikovanja nadahnutih objava, drugome različiti jezici, a drugome tumačenje jezika. Ali sve to čini jedan te isti duh, dijeleći te darove svakome pojedincu po svojoj volji.“ (1.Ko 12:4-11)

Ove misli se nisu odnosile na apostolsko tijelo nego na članove bilo koje skupštine po svijetu. Zamislimo da apostolsko tijelo ili neki imenovani članovi skupštine koji koriste svoj duhovni dar 'služenja' ili 'poučavanja' pokušavaju osporavati nekom drugom članu skupštine da koristi svoj dar u vezi 'sposobnosti razlikovanja nadahnutih objava'. Možda bi im smetalo kad bi taj njihov brat ukazao da neke objave imenovanih starješina nisu nadahnute od Boga nego od čovjeka. Ako bi mu još i sudili jer je s drugima razgovarao o onome što je saznao, onda bi oni sudili samom svetom duhu koji stoji iza 'razlikovanja nadahnutih objava', jer 'duh je isti'.

Božji duh koji je u nama može djelovati na naše razumijevanje Biblije samo ako to žarko želimo i uložimo trud koji nailazi na Božji blagoslov. Do točnog razumijevanja možemo doći jer pripadamo onima kojima je Isus rekao: “Vama je dano da razumijete svete tajne kraljevstva nebeskog“. Iako je to rekao svojim najbližim suradnicima, ove riječi se mogu odnositi na sve nas koji iskreno tražimo istinu od Boga. Za one koji više slušaju ljude nego Boga je rekao: “njima nije dano“ da razumiju te tajne (Mt 13:11). Nitko od nas ne želi biti među takvima. Onaj tko hoće razumjeti, taj će tražiti da razumije svaku tajnu povezanu s Božjim naumom koji je sakriven u načinu na koji je pisana Božja Riječ. Budući da nam je dano da razumijemo svaku Božju riječ onda nije ništa čudno što pojedinci poput mene imaju želju i dar da tumače ‘tajne nebeskog kraljevstva’. Jedan Božji anđeo je rekao apostolu Ivanu za one kojima je povjereno djelo svjedočenja za Isusa: “jer svrha je proročanstava da svjedoče za Isusa“ (Ot 19:10; vidi 1.Pe 1:10-12). Budući da je cilj ovoga istraživanja bio da se dade potpuno svjedočenje za Isusa i svega onoga što je povezano s njegovim slavnim imenom, onda nema sumnje da je ovaj mali čovjek bio naveden da istražuje i objavljuje nadahnute stvari. Biblija je sazdana od proročanskih slika, riječi i paralela koja je trebalo razjasniti i objaviti Božjem narodu. To su već mnogi učinili, dok su drugi čak nesvjesno unosili pogrešna gledišta. Zato je i ova knjiga sastavni dio proricanja tj. svjedočenja danih na temelju Božje riječi koji ne poništavaju važnost svega onoga što su drugi već rekli i napisali, nego upotpunjavaju svaku prazninu i mijenjaju one pravce razmišljanja koji su zanemarili biblijski kontekst.

Isus Krist preko svetog duha ima pravo neke stvari otkriti kome hoće (Mt 11:27). On u osobama poput mene može vidjeti samog sebe dok je bio dječak koji je volio duboko istraživati po Božjoj riječi. On zato takve ne odbacuje jer im je rekao: “tražite i naći će te…“ (Mt 7:7). Duboko u sebi sam znao da postoji nešto što je iz opravdanih razloga još uvijek sakriveno od drugih članova zajednice s kojoj sam povezan. To sam stalno tražio i našao u Bibliji. Kada će to biti otkriveno cijeloj zajednici braće, ostaje da vidimo. Ne bi bilo dobro da se oko ovoga spore neki nezreli kršćani, već da stvar iziđe pred starješine, koje će, ako je to opravdano, istražiti sporna pitanja oko Božje riječi (Dj 15:2). Nadglednici skupštine moraju vidjeti da li se ovdje radi o Božjim svetim objavama, u skladu s Ivanovim savjetom:

“Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga…“ (1.Iv 4:1; 1.So 5:20,21)

Da li ova tumačenja potječu od Boga ili su produkt ljudskog mišljenja? Ne tvrdim ni jedno ni drugo, ali sam siguran da u sebi ipak nose ‘ključ‘ za novo razumijevanje nekih biblijskih tema. Ova su tumačenja, zbog novih biblijskih argumenata, izašla iz okvira dosadašnjeg službenog tumačenja, jer se ne držim ustaljenog gledišta koje je već dosta dugo prisutno među nama. Zato “…neka se Bog pokaže istinitim, a svaki čovjek lažljivac, kao što je napisano: ‘Ti si pravedan u riječima svojim i pobijedit ćeš kad ti budu sudili“ (Ri 3:4). Kako će me vodeći kršćanski muževi prosuditi kad na vidjelo dana iznesem neke nove činjenice i dokaze? Ne znam. Ono što iskreno želim je da se i sada samo Bog pokaže istinit. On nam je dao svoju Riječ u kojoj se nalaze istine sakrivene od drugih ljudi. U našoj težnji ka toj istini dolazimo do spoznaje koja nikad neće nadvisiti ‘Kristovu ljubav’ jer ona nadilazi sve. Vjera u njega omogućuje nam da budemo “ukorijenjeni i utemeljeni, kako bismo u potpunosti mogli razumjeti, zajedno sa svima svetima, što je širina i dužina i visina i dubina istine“ (Ef 3:17-19).

Ako bilo koja dimenzija nedostaje onda imamo samo onu sliku koju vidimo iz određenog ugla gledanja. Tu sliku možemo tumačiti približno ‘točno’ iako joj nedostaje još jedna dimenzija. No prava spoznaja o nekim stvarima može biti još ‘točnije’ objašnjena kad se uzmu u obzir oni stavci koji sadrže ‘dubinu’ kao četvrtu dimenziju (Dj 18:24-28). Kad sam ‘dublje’ istražio tu četvrtu dimenziju onda se promijenio smisao onih biblijskih stavaka koje smo smatrali samo po sebi razumljivima. Zato će svatko tko voli istraživati Bibliju vidjeti ‘da li je ovo učenje od Boga ili ja govorim sam od sebe’ (Iv 7:17). Kad bi svrha ovoga bila da ‘govorim sam od sebe’ onda bi ‘tražio svoju slavu’, ali budući da ‘tražim slavu Božju’ onda smatram da je ono što govorim ‘istina’ i da ‘u meni nema nepravednosti’ (Iv 7:18). Bog nikome osobno ili preko nebeskih glasnika ne objašnjava biblijske istine koje treba otkriti svetim duhom. Jedini način je da djeluje svojim duhom na naš um, pa makar se to radilo o neznatnim pojedincima koji vjerojatno u sebi imaju neki duhovni dar i sposobnost koju Bog može iskoristiti samo ako je osoba spremna ‘srušiti snažno utvrđene stvari i zarobiti svaku misao da bi je učinio poslušnoj Kristu’. Pitam se da li Bog može svojim duhom ugraditi u našu podsvijest svoje misli i čekati da ih mi osobno prepoznamo dok čitamo njegovu Riječ? U mom slučaju je specifično to što mi se iz podsvijesti često nameću misli koje ne odbacujem nego im poklanjam više nego običnu pažnju. Osjećam kao da su te misli u meni bile sakrivene sve dok ih nisam isprovocirao sa slikama i mislima koje su nastajale prilikom mog osobnog proučavanja Biblije. Dok bi ih istraživao vrlo brzo bi nalazio one stavke koje bi zajedno sa drugim izvještajima iz Biblije stvorile dovoljno argumenata koje nisam mogao zanemariti. Tako je nastalo ‘učenje’ koje je dovoljno utemeljeno da sam ga počeo smatrati ‘učenjem koje je u skladu s odanošću Bogu’ i njegovoj ‘istini’ (1.Ti 2:3,4; 6:3).

Dok budete čitali ovo što slijedi, onda će te sigurno reći isto ono što su Židovi rekli na Isusovo poučavanje: “Što je ovo? Novo učenje!“ (Mk 1:27). No, kad zajedno sa mnom obratite pažnju svemu onome što Biblija u sebi sadrži onda će te moći vidjeti da nije riječ o nekom ‘novom učenju’ nego o učenju koje je bilo ‘otkriveno’ još u prvom stoljeću (1.Ko 2:10). Moja vjera je s ovim još više ojačana jer sam sebi jasno dokazao ‘stvarnost koju drugi još ne vide’ (He 11:1). Ovo je moja potraga za izgubljenim ‘ključem’ spoznaje. Kad sam našao ovaj ‘ključ’ prošao sam kroz vrata iza kojih se nazirala jedna posve nova i drugačija slika u kojoj bi svi mi trebali živjeti u skladu s točnom spoznajom. Ta slika je puna neiskazanih riječi koje sam morao izreći “jer pun sam riječi, i duh me pritišće u utrobi mojoj“ (Job 32:18). Iako u mojoj zajednici još nije sazrela situacija da na ovo gledaju onako kako su to gledali apostoli i prvi kršćani koji su ispitivali i uvjeravali se u sva nova učenja, ja se iskreno nadam da će razumjeti što o tome kaže Božja riječ koja je iznad svakog ljudskog pravila. Već sada, dok još uvijek pišem, osjećam veliku odgovornost za ono što mi je od Boga dano i smatram da sam koristio svoj ‘dar’ da bi služio drugima time što sam otkrio neke ‘sakrivene stvari’ i zapisao ih na način kao da se radi “o Božjim svetim objavama“. Cijelo vrijeme sam imao neki neobičan osjećaj koji me je vodio u ovom zadatku. Kao da sam mogao čuti glas koji mi govori: “A ti Danijele, zapiši ove riječi“. Sve ovo sam zapisao s namjerom da “kad to čitate, možete proniknuti u moje razumijevanje svete tajne o Kristu“ (Ef 3:4). Sada mogu samo reći da sam ‘učinio ono što sam bio dužan učiniti‘ (Lk 17:10). Poput kršćanskog učenika Luke iz prvog stoljeća i ja sam imao potrebu da napišem jednu knjigu u kojoj će se logika dokazivanja temeljiti isključivo na onome što sam saznao od apostola i drugih vjernih slugu. Zato bi ovo ‘razotkrivanje svetih tajni’ započeo njegovim uvodnim riječima koje ću parafrazirati:

"Budući da su mnogi nastojali sastaviti izvještaj o činjenicama koje smo primili s punim povjerenjem od onih koji su nam ih kao sluge poruke predali kao Božju riječ, i ja sam odlučio, budući da sam sve stvari od početka točno ispitao, logičnim dokazivanjem napisati ih tebi…"