Article Index

"Mnogi će pretraživati"

Društvo Stražarske kule (Watch Tower) nameće uvjerenje da Bog ‘svojim duhom’ duboke i sakrivene stvari otkriva samo istaknutim članovima grupe koju je Isus nazvao ‘vjerni i razboriti rob’ (1.Ko 2:10; Mt 24:45). Zbog takvog gledišta upravo oni sprečavaju druge da iznose svoja gledišta koja se mogu razlikovati od njihovog. Međutim, oni bi trebali samo istražiti sporna pitanja oko nekih stvari do kojih dolaze iskreni istraživači Biblije pa makar se radilo o neznatnim članovima skupštine. U te su stvari neki od njih pokušali zaviriti dublje nego što je to objavljeno u javnosti. To je zato što će u ovo prorečeno vrijeme ‘mnogi pretraživati’ (Da 12:4). Ako i dođu do drugačijeg razumijevanja od onog službenog, to ne znači da imaju Božje negodovanje. Možda su čak u pravu. Različita gledišta mogu postojati unutar svake zajednice a da ne narušavaju jedinstvo duha i temelje vjere. Mogu biti pokretač dubljih ispitivanja kako bi se prihvatilo ono što treba uzeti, a odbaciti ono što se pokazalo krivim.

Prava kršćanska vjera se temelji na skupu istinitih učenja koja su prenosili Isus i njegovi prvi učenici. Rani kršćani su visoko cijenili Božju pisanu Riječ. Jedan od ranih kršćana je bio Papija koji je živio u 2. stoljeću. O njemu čitamo:

“Papijina žeđ za istinom jasno dolazi do izražaja u pet knjiga koje sačinjavaju njegovo djelo o Gospodinovim izrekama. Dok je bio mlađi, Papija je nesumnjivo pamtio mnoge izreke istine koje je čuo. Kasnije, u svom boravištu u frigijskom gradu Hijerapolisu (Mala Azija), raspitivao se kod starijih ljudi kako bi saznao jesu li možda vidjeli nekog od Isusovih apostola ili možda nešto o njima čuli. Revno ih je ispitivao i zapisivao sve što su imali reći.

Papija obrazlaže: ”Neću oklijevati da zapišem (...) sve što sam u svako doba brižljivo naučio od starješina, i brižljivo upamtio, jamčeći vam za njihovu istinitost. Jer se nisam, kao većina ljudi, volio družiti s onima koji mnogo govore, već s onima koji naučavaju istinu; niti sam se volio družiti s onima koji prepričavaju zapovijedi drugih, već s onima koji prenose zapovijedi koje je dao Gospodin s obzirom na vjeru i koje proizlaze iz same istine. I kad bih sreo nekoga tko je bio sljedbenik starješina, pitao bih za izvještaje koje su iznosili starješine — što je rekao Andrija, što li Petar, ili što Filip ili Toma ili Jakov, ili što je rekao Ivan ili Matej, ili bilo koji drugi učenici Gospodinovi.“ (…).

“Kao nadglednik skupštine u Hijerapolisu, Papija je bio neumoran istraživač. Osim što je bio marljivi istraživač, ispoljavao je i duboko cijenjenje Pisama. Papija je ispravno prosudio da daleko više vrijedi objasniti svaku doktrinarnu izjavu Isusa Krista ili Njegovih apostola nego hirovite izjave koje su se mogle naći u literaturi njegovih dana.“ (Stražarska kula, 15.9.1993. str. 7)

Povijest je pokazala da su mnogi teolozi, svećenici, pastori i starješine bile žrtve ‘hirovitih izjava’ jer su pogrešno tumačili doktrinarne izjave i zapovjedi Isusa Krista i njegovih apostola. Posljedica toga je bila da su mnogi u svoje kršćanske zajednice uveli neka svoja učenja koja odudaraju od učenja prvih kršćana. Stoga ni ja ne želim pod svaku cijenu slušati one koji puno govore, puno pišu ili koji samo ‘prepričavaju zapovjedi drugih’. Da bi se uvjeravao u biblijsku istinu ja sam u svom marljivom i neumornom istraživanju nastojao najprije razumjeti ono što su govorili i vjerovali Isusovi apostoli i drugi kojima je Isus osobno i preko svetog duha predao svoju nauku. Klement Aleksandrijski je u trećem stoljeću izjavio:

“Oni koji teže za savršenošću neće stati u svojoj  potrazi za istinom tako dugo dok u Svetom pismu ne pronađu dokaze za ono što vjeruju.“ (Stražarska kula, 15.7.2002. str. 18)

Kako bi se danas trebali odnositi prema onome što nam se nameće kao istinita učenja naše kršćanske zajednice?

“Svaki kršćanin – bio mlad ili star – treba sebi dokazati da je ono u što vjeruje doista istina o kojoj govori Biblija (…) Kad nešto ne možemo razumjeti, trebamo se moliti za Božju pomoć (…). Jehovu raduje kad si s ispravnim motivom postavljamo otvorena pitanja.“ (Stražarska kula, 15.2.2005. str. 19)

Neki kršćani idu samo do onih granica do kojih su ih dovela istraživanja koja su proveli neki istaknuti starješine i tu stanu u svojoj potrazi za istinom. Oni koji teže za ‘savršenstvom’ ne staju na tim granicama. Ja sam jedan od takvih. Oduvijek sam tražio u Pismu dokaze koji bi potvrđivali ono u što sam trebao vjerovati. Nisam bio zadovoljan sa nekim tumačenjima jer ih nisam mogao sam sebi potvrditi pomoću Biblije.

Zamislimo da se radi o jednoj staroj slici koju je nagrizao zub vremena do te mjere da je izgubila svoju jasnoću. Što se može učiniti? Postoje dva načina. Jedan je da pretpostavimo kako je slika izgledala prije dvije tisuće godina i onda se posvetimo opisivanju te slike na način da putem riječi pokušamo opisati ono što je njen autor želio prikazati. Drugi način je da se posvetimo restauraciji već postojeće slike. Biblija sadrži mnoge slike. Neke su toliko jasne da im nije bila potrebna restauracija. Tu spadaju ona učenja i nauke koje smo s lakoćom prihvatili kad smo željeli upoznati istinu. Za takva učenja je bilo potrebno samo potvrda jednog ili nekoliko međusobno povezanih tekstova iz Biblije. No, duga učenja, koja je zub vremena dosta narušio, su nam prezentirana samo putem nekoliko biblijski tekstova koja nam daju samo pretpostavku kako je slika izgledala na početku pa možemo čuti različita gledišta, od kojih neka zanemaruju biblijski kontekst.

Vjerojatno spadam u one koji imaju istančan osjećaj za takve slike tako da u njima vidim mnogo više detalja. Te detalje sam tražio po cijeloj Bibliji i pomoću njih izvršio restauraciju koja mi daje posve drugu sliku. Tu sliku želim sada izložiti vama ali i kritičkim pogledima onih koje se smatra vrsnim istražiteljima Biblije. Nadam se da se oni neće prezrivo odnositi prema ovim objavama nego da će ‘sve ispitati da se u to uvjere’ (1.So 5:20,21). No, pitanje glasi: Koga sve Bog može koristiti u rasvjetljavanju biblijskih istina? Da li netko, tko u skupštini spada u male i neznatne, može ukazati vodećim muževima zajednice na potrebu da se poduzmu određene promjene u razumijevanju Biblije? Da li postoji biblijski dokaz da Bog danas može upotrijebiti bilo kojeg kršćanina iz bilo koje zajednice ili skupštine u svojoj namjeri da rasvijetli neke biblijske istine i otkrije neke sakrivene stvari? Ili s druge strane postoji biblijsko pravilo koje tu privilegiju daje samo istaknutim muževima? Sjetimo se da se Isus nakon uskrsnuća nije prvo objavio svojim apostolima nego ženama. Kako su apostoli reagirali na njihove riječi?

"Ali njima su te riječi zvučale kao besmislica i nisu im vjerovali." (Lk 24:10,11)

U drevno doba Židovi su smatrali da je svjedočenje žene na sudu ravno svjedočenju roba. Josip Flavije, povjesničar koji je živio u 1. stoljeću, rekao je: “Ženina svjedočanstva ne uzimaj u obzir jer su one ćudljive i nepromišljene.” Pod utjecajem takvog gledišta je i apostolima bilo teško prihvatiti njihovo svjedočanstvo. No ipak su išli provjeriti je li istina što one govore. Ukoliko i danas među nama postoji uvriježeni stav kojim se obezvrijeđujuje status obićnih vjernika onda se njihova riječ ne uzima u obzir. Naime, ako prvi vidim nešto svojim duhovnim očima i dođem do nekog istinitog zaključka onda se može desiti da i moje riječi nekima zvuče kao besmislica. Umjesto da odbace moju riječ trebalo bi je najprije provjeriti. Nikad nije bilo važno tko je što rekao nego da li je istina ono što govori.

Bog na razne načine djeluje u korist razumijevanja svoje Riječi, a to znači da može u tu svrhu koristiti bilo koga. Svaka promjena koja će doći mora biti u suglasnosti sa njegovom voljom a ne sa našim idejama. Takve male osobe mogu na ovaj način svojim revnim istraživanjem Božje Riječi biti sluge istaknutim muževima kojima s razlogom upućuju ne samo pitanja nego i biblijske argumente i logične dokaze. Ako ovi argumenti bacaju novo svjetlo na Božju Riječ onda nema prepreke da se to razmotri na višem nivou kao što je to učinjeno u prošlost i da oni ove spoznaje proslijede svim skupštinama (Izr 4:18). Ako ih u tome sprječava neko ljudsko pravilo kojim žele zatvoriti usta istraživačima Biblije, i kojima žele nametnuti doktrinarno jedinstvo svojih članova, onda snose veliku odgovornost jer ne bi smjeli takva pravila izdizati iznad biblijskih načela koja dozvoljavaju vjernicima da ispituju, istražuju i da se uvjeravaju u sve sa ciljem da jačaju svoju vjeru. Pavle je tako članovima skupštine u Korintu jednom rekao:

"Tako i vi, budući da silno čeznete za darovima duha, nastojite njima obilovati radi izgrađivanja skupštine. (…) Što dakle učiniti, braćo? Kad se okupite, netko iznosi psalam, netko poučava, netko iznosi nebesku objavu koju je dobio… " (1.Ko 14:12,26)

Kad u mojoj zajednici netko želi iznijeti nešto što je dobio kroz vlastito uvjeravanje i istraživanje može naići na negodovanje starješina koji se boje da će se time narušiti doktrinarno jedinstvo skupštine. Ova knjiga je dokaz da se toga ne treba bojati. Zar onaj tko je danas temeljit u istraživanju Biblije ne smije koristiti svoj duhovni dar? Zar ne smije o tome razgovarati sa drugima ili pisati članke koje može dati na uvid svoj zajednici kršćana po svijetu, koji imaju pristup Božjoj Riječi i svetom duhu i pravo da ispituju sve izjave koje mogu jačati vjeru i izgrađivati skupštinu? Naravno, u tim izjavama mogu biti iznesene neke nove spoznaje prije nego one izađu iz usta istaknutih starješina. Apostol Pavle nije bio s Isusom i apostolima, ali je najviše toga istražio iz Hebrejskih pisama te je mogao protumačiti značenja mnogih proročanskih slika i paralela. Nakon što je primio otkrivenje, otišao je u Jeruzalem pred istaknute apostole. Kad im je donio vijest o onome što je saznao, rekao je: "A oni koje se smatralo uglednima (...), meni ti istaknuti muževi [apostoli] zapravo nisu dali ništa novo" (Ga 2:2,6). On nije umanjivao važnost ‘istaknutih muževa’ jer ih je smatrao stupovima Kristove skupštine. S druge strane, ti muževi su Pavla prihvatili, ne kao suparnika, nego kao svog suradnika. Oni nisu sebe smatrali jedinima koji mogu razumjeti Božju riječ i primati otkrivenja ili objave s neba. Zato nisu nikad osporili Pavlove poslanice koje su u sebi sadržavale mnoge teško razumljive stvari, nego su ipak prihvatiti njegova tumačenja (2.Pe 3:16). Da bi prihvatili nova tumačenja, morali su i sami pristupiti istraživanju njegovih riječi da vide je li to u skladu s Pismom. Naravno, sve je trebalo biti u skladu s istinom koju su na kraju trebali potvrditi apostoli, koji su zajedno sa drugim imenovanim muževima bili ‘upravitelji’ Božje riječi (1.Ko 4:1). Tako je i danas. Kad bude dolazilo do novih objašnjenja, današnji ‘istaknuti muževi kršćanima poput mene neće dati ništa novo’ jer se te neobjavljene stvari mogu nalaziti u ovoj ili nekoj drugoj knjizi.

Bibliju mogu razumjeti svi koji žele i traže istinu jer je pristup svetom duhu omogućen svim iskrenim i pravim kršćanima. Uz pomoć tog duha Bog može dati spoznaju svima koji je istinski traže. Monopol u razumijevanje Pisama nije dan jednoj maloj grupi ljudi koji bi smatrali da jedino oni imaju vlast ili ovlaštenje od Boga da razumiju svete tajne. Nitko nije mogao spriječiti i zabraniti drugima da sami istražuju Božju Riječ. To je zato da bi što manje ljudi bilo podložno krivim učenjima koja su još od kraja prvog stoljeća unosili samozvani učitelji bez obzira na njihovu reputaciju u skupštini (Gal 1:8). Pogledajmo jednu situaciju u kojoj su apostoli mislili da oni imaju isključivu vlast da se služe Isusovim imenom. Naime, Isus je dvanaestorici apostola "dao moć i vlast nad svim demonima". No, desilo se nešto što je njima zasmetalo tako da je apostol Ivan rekao Isusu: "Učitelju, vidjeli smo kako neki čovjek istjeruje demone u ime tvoje pa smo mu branili, jer ne ide za nama. A Isus mu je odvratio: ‘Ne branite mu, jer tko nije protiv vas, za vas je’" (Lk 9:1,49,50).

Tko je ovog čovjeka ovlastio da čini velika djela poput apostola? Poznato je da su samo dvanaest apostola slijedila Isusa kud god je išao. No, bilo je i drugih koji su prihvatili i slijedili Isusova učenja, samo što su njihove okolnosti bile drugačije. Oni nisu bili pozvani da budu apostoli, ali su pozvani da slijede Krista na jedan drugačiji način. Naime, oni vjerojatno nisu trebali napustiti svoj dom i obitelj, kao što su to učinili apostoli, ali su zbog svoje vjere u Isusa ipak imali prednost da ih vodi i podupire sveti duh (Mt 19:27-29). Mnogi od njih su zbog vjere u Isusa doživljavali protivljenje od svećeničke klase pa čak i od svojih najbližih. Zato nije ni čudno da je jedan od takvih ‘malih’ mogao činiti ono što su mogli i apostoli. Iako je tada Isus samo apostolima dao vlast nad demonima, vidimo da oni nisu imali pravo da tu istu vlast uskraćuju nekome tko nije bio imenovan za apostola. Morali su znati da je svaki Isusov učenik imao pristup svetom duhu koji mu je dao određenu moć i razumijevanje. Prema tome, svi smo mi ovlašteni koristiti sveti duh za stvari kojima se veliča Boga. Sposobnost razumijevanja dubokih i skrivenih istina nije dana samo istaknutim nadglednicima nego i drugima koji bi bili njihovi suradnici za istinu.

Istaknuti muževi su trebali prepoznati te neznatne kršćane po djelovanju svetog duha i na njih gledati kao na svoje suradnike. Ako netko poput mene želi bolje razumjeti Bibliju onda može biti uvjeren da će od Boga dobiti takvu moć, pogotovo ako se iskreno trudi da na takav način posluži svojoj braći. Moje iskreno istraživanje je također usmjereno protiv zabluda, a ne protiv istine.

"Jer ništa ne možemo učiniti protiv istine, nego samo za istinu." (2.Ko 13:8)

Zato bi vodeći starješine trebali prihvatiti Isusove riječi: ‘tko nije protiv vas, za vas je’. Tko od njih ima ovlaštenje od Boga i Krista da osporava i zabranjuje nekome poput mene da se koristi svojim darom, ako taj dar potječe od Boga? Oni se u svom objašnjavanju biblijskog teksta koristili i istraživanjima koja su proveli izučavatelji, teolozi i profesori drugih kršćanskih zajednica. Nije bilo bitno kojoj su zajednici oni pripadali jer su njihova istraživanja poslužila svima pa i vodećim starješinama moje zajednice da bolje razumiju biblijski tekst i da promjene neke svoje pogrešne tvrdnje. Smatram da moje ispitivanje i pažljivo istraživanje može na sličan način poslužiti za bolje razumijevanje nekih tema (1.Pe 1:10).

Da li je moguće zamisliti da je Bog svoj sveti duh uskratio onima koji kucaju i traže Božje tajne ispod površine, onima koji duboko kopaju po njegovoj Riječi i da je otkriva samo onima koji sebe smatraju istaknutim članovima skupštine? Takvo postavljanje stvari može prije svega rezultirati da ih se smatra samozvanim učiteljima koji sebe uzdižu iznad mjere koja im je dana od Boga, a također mogu time obeshrabriti iskrene vjernike da sami istražuju Bibliju navodeći ih samo na površno čitanje i prihvaćanje samo onoga što nudi autoritet Zajednice. Umjesto da nas se potiče da koristimo Bibliju kako bi se uvjerili da li je njihovo tumačenje točno ili ne, nas se potiče da bez prigovora prihvaćamo svaku njihovu izjavu i da Bibliju koristimo samo u onim ponuđenim okvirima i stavcima koji bi to potvrdili. Kad se kod takvog pristupa pojave pitanja i nelogičnosti, onda nas se uvjerava kako očito još nismo dorasli takvom njihovom razumijevanju. Zar takvo postavljanje stvari nije isto ono koje je bilo prisutno u drugim crkvama, a koje se kritiziralo od strane biblijskog Društva Watchtower.

Svaki čitalac Biblije treba upotrijebiti razbor kako bi mogao primiti riječ i pažljivo razmatrati Pisma da vidi ‘je li to tako’ (Dj 17:11). Takvi iskreni istraživači biblijskih dubina spadaju među one mnoge koji će pretraživati i koji će omogućiti da se znanje umnoži (Da 12:4). Takvi su nazvani ‘razboritima’ i stavljeni su nasuprot zlima, jer piše:

"Mnogi će se očistiti, ubijeliti i pročistiti. A zli će činiti zlo i nitko tko je zao neće to razumjeti; ali razumjet će oni koji su razboriti." (Da 12:10)

Razboriti nisu samo oni koji svojim istraživanjem dolaze do razumnih zaključaka, nego i oni koji na osnovu već postojećih tumačenja koriste razum da vide je li to tako. Biblija nam savjetuje: "Neka razumnost vaša bude poznata svim ljudima" (Flp 4:5).

Dok neki kršćani samo prihvaćaju objašnjenja iznijeta u raznim člancima koja se bave dubokim stvarima Božjim, drugi koji imaju dublji uvid u biblijsku tematiku, mogu uočiti neznatne nelogičnosti i skrenuti pažnju na njih kako bi svjetlo istine bilo još jasnije. Učitelji Božje riječi bi trebali prihvatiti činjenicu da neznatni i ‘maleni’ u nekim stvarima mogu doći do ‘ključa znanja’ (Lk 11:52). Poznato je da je i psalmista rekao: "Veću sam razboritost stekao nego svi učitelji moji" (Ps 119:99). Nakon što je slušao mudrost i razmišljanja starijih od sebe, mladi Elihu je rekao: "Ja ću sad iznijeti ono što znam" (Job 32:6-10). Zato bi bilo dobro ispitati činjenice i argumente do kojih su došli oni koji su po statusu ‘mlađi’ i koji nemaju istaknuta mjesta u Božjoj skupštini.