Article Index

KRALJEVSKO SVEĆENSTVO

 

Pitanja: Na koga se odnosio izraz 'sveci' a na koga 'sveti narod'? Kako su se kršćani odnosili prema onima koji su se posvetili služenju svetima i zašto su ih materijalno podupirali? Što je Gospodin odredio za svoje robove i što je značilo živjeti od dobre vijesti? Zašto neki imenovani muževi nisu trebali raditi svjetovni posao? Kako u se zbrinjavale potrebe svetih? Tko će biti knezovi Božjeg kraljevstva? Da li su knezovi ujedno i Kristovi suvladari na zemlji? Tko će predstavljati kraljevsko svećenstvo?



"I bit će te mi kraljevstvo svećenika" 

                                   (2.Mojsijeva 19:6)

 

U samom početku osnivanja kršćanske skupštine Izraelci su bili oni kojima je Bog ‘prvo poklonio pažnju’. Kao “prvine Božjih plodova“ su odigrali svoju ključnu ulogu u obnovi Božjeg naroda pod novim savezom (vidi Jr 2:3). Židovski kršćani su pod vodstvom apostola osnivali skupštine svuda po tada poznatom svijetu, gdje god su bili rasijani i živjeli kao doseljenici (Dj 2:5-11). Iako je, za razliku od Petra koji je poslan Židovima, Pavle poslan neznabošcima, on je svoju službu ipak vršio i među Židovima kojima je davao određenu prednost (Dj 20:21; Ri 1:16). Čak je i učenik Jakov, Isusov polubrat, poslao svoju poslanicu svim onima koji su pripadali “dvanaest plemena rasijanih po svijetu“, govoreći im

“... da i mi (Židovi) budemo prvine među stvorenjima njegovim.“ (Jk 1:1,18)

Tako je on i ostali apostoli pripremao Židove koji su živjeli izvan svoje zemlje da, poput njega, šire dobru vijest drugim narodima među kojima su živjeli. Preko izabranih Židova je Bog doveo druge narode Isusu, njegovom zemaljskom Sinu (drugom Adamu) i dao im blagoslov da budu ubrojeni u Abrahamovo potomstvo kako bi se zajedno s Židovima mogli ugrađivati u Božju kuću (Ga 3:7-9; Ef 2:19-22). Abraham je na taj način postao otac mnogim narodima, a ne samo Židovima. Ali, treba istaknuti da su Židovi kao prirodni Izraelci, nosioci obećanja, jer su se na njima ispunila obećanja dana Abrahamu. Oni su imali prednost da prvi uđu u ‘novi savez’ i da se na njima gradi kršćanska skupština.

Pojam ’sveti’ je označavao sve kršćane i koristio se prije nego su se oni nazvali kršćanima (Dj 11:26). Taj naziv se često koristio u međusobnom ophođenju i u poslanicama jer su svi oni od Boga bili “pozvani da budu sveti“ u svom vladanju (1.Pe 1:15,16; Ri 1:7; 1.Ko 1:2). Oni su kao sveti ili posvećeni narod trebali nastaviti ispunjavati Božji zahtjev dan Izraelu:

"Budite mi sveti, jer sam ja, Jehova, svet…" (3.Mo 20:26)

Za razliku od ne-židovskih kršćana, židovski su kršćani predočavali ‘prirodne grane’ na vlastitoj ‘svetoj maslini’. Tako je i kršćanska skupština kao cjelina bila zasnovana na onim kršćanima koji su po rođenju bili Židovi. Zato Pavle ponekad ističe tu misao i kaže:

"Mi koji smo po rođenju Židovi, a ne neznabožački grešnici…" (Ga 2:15)

On tu naglašava 'svetost' koja je po prirodi Božjih saveza pripadala Židovima, a koju su trebali priznati, prihvatiti i poštivati ljudi iz drugih naroda. Mnoštva ljudi iz drugih nacija su ‘pricijepljeni’ na tu Izraelsku ‘maslinu’ i tako dobili udio u njoj (Ri 11:17,24). Oni su bili pridruženi židovskim kršćanima kako bi s njima sudjelovali u nasljedstvu za svete (Dj 20:32; 26:18; Ef 1:18; Kol 1:12,13).

Mali je ostatak Židova zajedno s vjernicima iz drugih naroda tada sačinjavao ‘sveti narod‘, a imenovani muževi koji su se brinuli da narod ostane svet, nazivalo se ‘svecima’. Zašto? Zato što Biblija Jehovu Boga naziva ‘Svecem’, a imenovani muževi su bili ti koji su zastupali Boga i Božju svetost među posvećenima (Iz 10:20). Isusa su apostoli prihvatili kao ‘Božjeg Sveca’ i koga je Bog "posvetio i poslao u svijet" (Iv 6:69; 10:36; Dj 3:14). Zato se i ti muževi koji izravno zastupaju Boga i Krista nazivaju ‘svecima’. Kad govorimo o ’svecima’ kao nosiocima ‘masline’ onda mislimo na svete apostole i nadglednike koji su kao ‘Židovi po rođenju’ ugrađeni u korijen masline ili temelj skupštine ‘Izrael’. Sjetimo se da je Pavle rekao:

"Ako su prvine tijesta svete, sveto je i cijelo tijesto. I ako je korijen svet, svete su i grane." (Ri 11:16)

Isus Krist kao Božji svetac te sveti apostoli i proroci su bili one prvine koje je cijelu skupštinu činilo svetom. Tako su svi kršćani posvećeni Bogu preko Isusa i muževa koji zastupaju Njegovu svetost. U tom je smislu pojam ‘sveci’ uglavnom povezan sa imenovanim osobama. Oni se kao ’sveci’ mogu lako prepoznati u kršćanskim pismima. Zbog toga moramo u kršćanskim pismima razlučiti kršćanske vjernike kao ‘sveti narod’ od onih koji su među njima bili nazivani ‘svecima’ po svojoj uzvišenoj duhovnoj ulozi. No prije nego ih predstavimo kao takve, pogledajmo koga se u drevnom Izraelu nazivalo ’svecima Božjim’.


‘Sveci’ i ‘sveti’ u hebrejskim spisima

U Psalmima se često spominju ‘sveci’. Oni se daju raspoznati tako što se jedan izraz izgovara na dva različita načina. Pogledajmo slijedeći primjer:

Psalam 85:8:

"Slušat ću što će pravi Bog Jehova reći, jer o miru će govoriti:

  1. narodu svojemu i                                                                                       (sveti narod)
  2. vjernim slugama svojim… (svecima svojim, NSbi2-C)                               (sveti muževi)

Ovim dvjema grupama se u psalmima pridodaje još jedna grupa ljudi. To su bili prozeliti koji su se obraćali na židovsku vjeru:

Psalam 115:9-11:

  1. "Izraele, uzdaj se u Jehovu, on im je pomoć tvoja i štit tvoj.                        (sveti narod)
  2. Dome Aronov, uzdaj se u Jehovu; on je pomoć tvoja i štit tvoj.                   (sveti muževi)
  3. Vi koji se bojite Jehove, uzdajte se u Jehovu; on im je pomoć vaša i štit vaš."   (prozeliti)

U gornjim stavcima su ovim redoslijedom prikazane tri grupe ljudi:

  1. grupa – Izrael          (Božji sveti narod)
  2. grupa - svećenici    (sveci – sveti muževi)
  3. grupa – prozeliti     (ljudi iz drugih naroda)

Mogli smo primijetiti da je u kontekstu ovih psalama, druga grupa označena ‘svecima’. Riječ je o domu Arona - velikog svećenika. Njegov dom su sačinjavali svećenici u njegovoj liniji koji su bili posvećeni da služe u hramu. Za njih se kaže:

"Neka se svećenici tvoji obuku u pravednost, neka vjerne sluge tvoje (sveci, NSbi2-C) kliču radosno" (Ps 132:9,16).

Osim njih, u psalmima se često zajedno s njima spominju i vjerni članovi Božjeg svetog naroda. Razmotrimo to u slijedećim stavcima:

"Skupite k meni one koji su mi vjerni (svete, bi2-C), one koji su nad žrtvom sklopili savez moj" (Ps 50:5).

"Nebesa će hvaliti čudesno djelo tvoje, Jehova, i vjernost tvoju na skupu svetih" (Ps 89:5).

To su samo neki stavci u kojima se svećenike naziva ‘svecima’, vjerne pojedince ‘svetima’, a narod ‘sveti narod’. No, kako ove stavke povezati sa načinom kako su apostoli i drugi kršćani gledali na ‘svete’ koji su sačinjavali kršćansku skupštinu? Propovijedajući jednom prilikom u židovskoj sinagogi, apostol Pavle, prema izvještaju Djela apostolskih 13:16,26, svoje uvodne riječi nije uputio 2. grupi (spomenutoj u Psalmu 115:9-11) koju su sačinjavali židovski svećenici već je svoje riječi uputio samo 1. i 3. grupi, rekavši:

"Ljudi, (1) Izraelci i vi (3) ostali koji se bojite Boga, čujte… Ljudi, braćo, (1) sinovi loze Abrahamove i (3) ostali među vama koji se boje Boga,…"

Ova podjela je posebno naglašena u 43. stavku ovog izvještaja gdje piše slijedeće:

"I nakon što je skup u sinagogi bio raspušten, mnogi (1) Židovi i (3) bogobojazni obraćenici na židovsku vjeru (prozeliti) koji su obožavali Boga pošli za Pavlom i Barnabom…"

Zanimljivo je da Pavle za ‘prozelite’ koristi iste riječi kao i psalmista time što im se obraća kao ‘onima koji se boje Boga’ (vidi Ps 115:11). Pavle se ovdje nije obratio 2. grupi – židovskim ‘svećenicima’, očito zato što su oni tada izgubili svoju svećeničku službu. Nije ih se više moglo nazivati ‘svetima’ jer nisu bili posvećeni među obnovljenim Božjim narodom. Točno je da je cijela Izraelska nacija mogla održavati svetost uz pomoć čistog obožavanja. Mogli su biti sveti u smislu očišćenja od grijeha i odvojenosti od drugih nacija. No, kad su u pitanju bili svećenici, njih se nazivalo ’svetima’ jer su nosili odgovorne službe na koje su imenovani u Božjem domu obožavanja. Svetost je u njihovom slučaju bila povezana sa njihovim postavljanjem u službu u kojoj su pred narodom zastupali Božju svetost, dok su pred Bogom zastupali narod.

Svećeničko su mjesto u kršćanskoj skupštini zauzeli apostoli i drugi duhovno zreli muževi koje se zbog toga smatralo dostojnima dvostruke časti (1.Ti 5:17). Imali su autoritet, što ih je svrstavalo među ‘slavne’, ‘ugledne’ i ‘istaknute muževe’ (2.Pe 2:10; 1.Ko 6:1,2; Ga 2:1,2,6,9). Zato se sada njih naziva ‘svecima’. Pavle se stoga u gore navedenim recima, kao jedan od svetih muževa, (2. grupa) obraća 1. i 3. grupi. Sveti su se muževi na poseban način žrtvovali za Krista i svoju braću u vjeri, te su imali posebno mjesto i u Pavlovim poslanicama (Dj 15:25,26). Preko njih je upućivao pisma cijeloj zajednici kršćana u pojedinim skupštinama. Kršćanima u Korintu je tako napisao da su ‘posvećeni u zajedništvu sa Kristom Isusom, pozvanima da budu sveti’ (1.Ko 1:2). Njima je (u 6. pogl. 1,2. redak) naglasio kakvu ulogu među njima imaju ‘sveti’ muževi sada i u budućnosti kad su u pitanju problemi koje su trebali rješavati. Budući da su starješine među njima bili dužni rješavati sporove rekao im je u prvom djelu rečenice:

"Zar se tko od vas [kršćana], kad ima tužbu protiv drugoga, usuđuje ići na sud pred nepravedne, a ne [na sud] pred svete?"

Zatim im u drugom dijelu rečenice u trećem licu spominje ‘svete’ i u vezi njih spominje jednu važnu činjenicu:

"Ne znate li da će sveti suditi svijetu?"

Zatim se obraća upravo ‘svetim’ muževima i njima kaže:

"A ako će te vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima?"

Budući da je i sebe smatrao jednim od njih onda je u nastavku rekao:

"Ne znate li da ćemo suditi anđelima. A zašto onda ne bismo i onome što se tiče ovog života" (1.Ko 6:3; vidi Ri 1:7).

Iako su svi kršćani ‘sveti’ i odvojeni za Božje djelo, Pavle u ovoj izjavi naglašava da će samo izabrani i imenovani muževi biti osobe koje će suditi svijetu. Oni tu ulogu imaju i u ovom poretku kada sude stvarima unutar skupštine. Zato ovaj stavak možemo još bolje razumjeti kada umjesto riječ ‘sveti’ čitamo ‘nadglednici’:

"Ili ne znate da će [nadglednici] suditi svijetu".

Pavle je bio svjestan da tu ulogu mogu dobiti samo oni koji se do kraja svoje službe pokažu vjernima. To znači da će samo izabrani ‘sveti’ muževi iz klase ‘upravitelja’ suditi svijetu zajedno sa apostolima kojima je Isus obećao dati dvanaest prijestolja, a ne svi kršćani odreda – muževi i žene - koji su se pokazali vjernima, što samo dodatno dokazuje kako je tumačenje Watchtowera netočno i nebiblijsko.

Izraz suditi uključuje i određenu mjeru vlasti pa se može konstatirati da će Isus među vjernim upraviteljima Božje kuće izabrati 144000 svetaca među kojima će biti i oni od vremena vjernog Abela do Ivana Krstitelja. Apostoli i proroci su bili ti ‘sveti’, među kojima se nalazio i Pavle, a to je vidljivo iz Pavlovih riječi:

"U prijašnjim naraštajima ta tajna nije bila obznanjena sinovima ljudskim kao što je sada duhom otkrivena njegovim svetim apostolima i prorocima (nadglednicima)" (Ef 3:5)

"Meni, najmanjem od svih svetih, ukazana je ta nezaslužena dobrota, da drugim narodima objavim dobru vijest o Kristovom neistraživom bogatstvu" (Ef 3:8)

"Jer ja sam najmanji među apostolima (među svetima)." (1.Ko 15:9)

Pavle apostole i druge istaknute nadglednike (proroke, pastire) naziva "svetim apostolima i prorocima", a sebe smatra ‘najmanjim od svih svetih’ koji je između svih njih izabran da objavi dobru vijest drugim narodima (Ef 3:5,8). Prema tome, Pavla i druge apostole se moglo smatrati ‘svecima’ jer su predvodili u pravom obožavanju obavljajući istaknute službe. Isus je bio prvi ‘apostol’ i ‘prorok’ kojeg je postavio Bog (Dj 7:37; He 3:1). Drugi apostoli i proroci (nadglednici) su bili Isusovi glavni zastupnici na zemlji (Dj 15:4,6,22,32). ‘Proroci’ su u kršćanskoj skupštini zastupali Boga i Krista objavljujući vjernicima stvari povezane sa Božjom voljom (usporedi 2.Mo 7:1). Sadržaj onoga što su objavljivali je između ostalog sadržavao Božja obećanja i proročanstva. ‘Apostoli i proroci’ su vršili službu koja je u drevnom Izraelu bila dana svećenicima i prorocima. Bila im je povjerena i ‘predana’ Božja Riječ koju su zastupali pred kršćanskim vjernicima (Ju 3; Ef 3:5).

Prema tome, ’sveci’ kojima su prvi kršćani odavali posebno poštovanje su bili apostoli i njima pridruženi muževi koji su imali čast da predvode kršćansku skupštinu na zemlji. Na njima je izgrađena skupština. Svi ostali kršćani su izgrađeni na temelju svetih apostola i proroka (Dj 15:22-26,32; 2.Pe 3:2). Oni su se nadograđivali na same temelje i tako tvorili Božju kuću – sveti narod. Zato apostol Pavle ističe vjeru i ljubav koju su vjernici imali prema ‘svim svetima’ među kojima su posebno mjesto imali imenovani muževi (Ef 1:15; Kol 1:4; Flm 5). Ta vjera je bila potrebna jer su upravo ti vjerni muževi bili izaslanici koji zastupaju Krista. Imati puno povjerenje u njihovo vodstvo je značilo imati vjeru u Gospodina ali samo onda kad zastupaju Božju riječ, a ne svoja učenja i pravila (2.Ko 3:1-6; 4:5-12; 5:20; 6:1). Oni su kao Isusovi prvi zastupnici najviše izloženi smrti, kao što je bio i Isus (vidi Dj 12:1-3). Zato su već tada mnogi doživjeli mučeničku smrt.

Mnogi od njih nisu imali materijalnih sredstava za vlastito uzdržavanje, jer su se potpuno posvetili službi koja pripada Božjoj riječi (Dj 6.2,4). Zanimljivo je to što izabrani muževi koji su služili u skupštinama kao nadglednici nisu trebali radili svjetovni posao. Da li to znači da su nadglednici svoju službu mogli u punoj mjeri ispunjavati jedino uz materijalnu potporu onih kojima su služili?


Materijalna briga za svete

U dosadašnjem razmatranju smo vidjeli da kršćanska skupština u svojem ustrojstvu ima klasu ‘svećenika’ koji obavljaju različite nadgledničke službe. U crkvama kršćanstva postoje različiti načini kako se financira klasa svećenika. Jedni traže od svojih vjernika desetak po uzoru na Mojsijev zakon, drugi javno skupljaju priloge, a treći čak iz državnog proračuna dobivaju od države plaću za svoj rad. U zajednici Jehovinih svjedoka samo punovremeni propovjednici imaju ovlaštenje da ne rade svjetovni posao kako bi se potpuno posvetili svojoj službi. No, što je sa onim nadglednicima koji služe u skupštinama po cijelom svijetu? Da li se i njihova služba treba smatrati punovremenom službom u kojoj bi trebali sve svoje vrijeme ulagati u duhovnu izgradnju vjernika kojima služe? Da li i oni imaju pravo na materijalnu potporu kako bi se u potpunosti stavili na raspolaganje svojoj braći?

U prvom stoljeću su skupštine svojim prilozima podupirale apostole u Jeruzalemu. U Jeruzalemu nije bila samo jedna mala skupština, već više njih u kojima su najvjerojatnije služili pojedini apostoli, a sa njima i drugi starješine, među kojima su bili i neki nadglednici koji su prihvaćali materijalnu potporu vjernika. Pavle je jedan takav dobrovoljni prilog kojeg su skupile skupštine iz Makedonije i Ahaje dao toj vjernoj braći kako bi tim prilogom pomogao "siromašne svete u Jeruzalemu" (Ri 15:26; 1.Ko 4:11; 2.Ko 6:3,4,10). Ta su imenovana braća bila materijalno siromašna. Oni se nisu posvetili svjetovnim poslovima kako bi zarađivala za svoje osnovne potrebe već su se potpuno posvetili svojoj službi zbog koje su Židovski i ostali kršćani imali duhovne koristi. Time su slijedili Isusa Krista koji "premda je bio bogat, radi [nas] je postao siromašan da bi [smo se mi] obogatili njegovim siromaštvom" (2.Ko 8:9; usporedi 2.Ko 6:10). Pavle kaže da su braća iz gore spomenutih skupština za takve to ...

"... rado učinili, a bili su im i dužnici. Jer ako su narodi dobili udio u njihovim duhovnim dobrima, onda su im dužni služiti svojim tjelesnim dobrima." (stvarima koje su za fizičko tijelo) (Ri 15:25-27)

Apostoli su po Isusovom nalogu imenovali i postavljali po skupštinama vjerne, zrele i duhovno sposobne muževe. Neki od njih su najprije poslani u daleke krajeve gdje su činili pripreme za osnivanje skupština. Oni su osposobljavali nove muževe da se s vremenom stave na raspolaganje kao starješine. One muževe koje je skupština imenovala u tom nadasve važnom zadatku su trebali vršiti vrstan posao kojim su unapređivali dobru vijest među drugim kršćanima. No, kako su taj zadatak mogli u potpunosti izvršiti a da ne dovedu u pitanje svoje imenovanje? Pavle kaže:

"Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti." (1.Ko 9:14)

Živjeti od dobre vijesti’ značilo je živjeti od materijalne potpore onih kršćana kojima je objavljivana dobra vijest unutar skupštine. Budući da se nije uvijek moglo osloniti na gostoljubivost nevjernika kojima je objavljivana dobra vijest, onda se od njih nije ni moglo očekivati da na takav način materijalno podupiru ‘svete’ muževe. Kad je Isus odredio ovo načelo, nije mislio na svakog kršćanina kojeg bi srce navodilo da objavljuje dobru vijest jer bi to značilo da bi svi trebali biti propovjednici. Ako bi se svi u punoj mjeri posvetili dobroj vijesti i na takav način živjeli od nje, tko bi koga mogao podržavati u materijalnom pogledu? Isus je očito mislio samo na one ovlaštene muževe koji su u kršćanskoj skupštini trebali nositi odgovornost kao evanđelizatori (unutar i izvan skupštine).

Ostali vjerni kršćani su bili pozvani da daju svoj materijalni doprinos, tako da oni, za razliku od ‘svetih’, nisu trebali ‘živjeti od dobre vijesti’ nego je materijalno podupirati. Pojedini muževi su kao poslanici (apostoli) skupština trebali dobru vijest objavljivati nevjernicima, dok su nadglednici prije svega trebali propovijedati svojoj braći u vjeri. Vjernici su izvlačili korist iz dobre vijesti koja im je na razne načine posredovana preko tih vjernih muževa. Zato su ti muževi imali pravo da se okoriste prilozima koja su se davala za unapređivanje dobre vijesti. ‘Živjeti od dobre vijesti’ se moglo na način da su se starješine koji su preuzimali nadgledničku službu slobodno mogli okoristiti materijalnom potporom i to od priloga svoje braće koja su bila "podložna dobroj vijesti o Kristu" (2.Ko 9:13). To je ujedno značilo da je u skupštinama moglo služiti više starješina, s tim da su starješine kao 'đakoni' (sluge pomoćnici) surađivali sa nadglednikom (biskupom) koji nije smio biti materijalni teret za skupštinu.

Nadglednik je bio taj koji bi se potpuno posvetio skupštini ili skupštinama (množ.) dok bi mu drugi starješine (đakoni) pomagali u vođenju i nadgledavanju. Nadglednici su trebale biti samo oni koji su bili spremni potpuno se staviti na raspolaganje onima kojima su služili. Zbog toga je Isus odredio da oni ‘žive od dobre vijesti’ jer je to bio zahtjevan zadatak koji je iziskivao mnogo vremena i truda. Možemo bez sustezanja reći da je njihova služba trebala biti punovremena služba u kojoj nije trebalo biti mjesta za neki stalni svjetovni posao. U zajednici Jehovinih svjedoka takvu službu ima samo pokrajinski nadglednik, ali to ne zadovoljava duhovne potrebe stada koje on posjeti samo dva puta godišnje. Svaka skupština bi trebala imati svog nadglednika koji bi se potpuno posvetio svojoj službi i starješine (đakone) koji bi ga trebali podupirati. Zbog odstupanja od biblijskog gledišta Jehovini svjedoci su ukinuli takvo ustrojstvo te uspostavili starješinsko tijelo s predsjedavajućim starješinom, dok se ostale muževe koje postavljaju u službu đakona ne smatra 'starješinama'.

Pavle je kršćanima u Filipima zahvalio "zbog priloga koji su davali za dobru vijest" (Flp 1:5). Skupštine su od samog početka uvele potrebu za dobrovoljnim prilozima kako bi se podupiralo nadglednike koji su se posvetili služenju braći u njihovim duhovnim potrebama po primjeru svećenstva koje je služilo Izraelcima (He 5:4). Ta imenovana braća su poput Isusa služila kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Isus im je dao primjer u tome. Da bi nesmetano služio sa svojim apostolima na tom zadatku i on je trebao imati nečiju materijalnu potporu. Da nije bilo tako onda bi djelo evanđeliziranja stalo u samom početku.


Ovlaštenje da ne rade svjetovni posao

Apostoli su uglavnom bili ribari, dok je Matija bio poreznik. Oni su ostavili svoj svjetovni posao da bi se mogli posvetiti propovijedanju i poučavanju. Isus je sve muževe kojima je povjerio djelo evanđeliziranja nazvao svojim "robom" (Mt 20:26,27; 24:45-47). Robovi su uglavnom živjeli od rada kod svog gospodara, a ne od dodatnog rada na nekom drugom svjetovnom poslu. Gospodar je mogao imati više robova kako bi svakom od njih dao određeni zadatak. No svi robovi, bez obzira što su radili, služili su imanju i kući svog gospodara. Neki su robovi bili postavljeni iznad drugih robova, ali to nije značilo da su samo oni mogli biti materijalno zbrinuti od svog gospodara. Svaki rob u Izraelu je s onim što je dobio od svog gospodara mogao uzdržavati sebe sa osnovnim životnim potrebama. U tom svjetlu čitamo:

"Kad je [Isus] uzašao na visinu, odveo je zarobljenike [sebi za robove]; dao je ljude [izabrane muževe]  za dar. (…) I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo…" (Ef 4:8,11,12)

Imenovani starješine su ‘darovi u ljudima’ koji su dani da služe Božjem svetom narodu. Svaki od njih je bio pozvan za određeni vid službe kod svog Gospodara. Neki starješine su postavljeni da nadgledavaju rad više skupština u jednoj pokrajini, ali to nikako ne umanjuje vrijednost i važnost zadataka onih nadglednika koji služe samo unutar jedne skupštine. I jedni i drugi ‘robovi’ moraju redovito davati duhovnu hranu ostalim vjernicima i zato moraju biti izjednačeni po pitanju vremena kojeg ulažu u svoju službu. Kao što putujući nadglednik (u zajednici JS) ima ovlaštenja da ne radi svjetovni posao kako bi se u punoj mjeri posvetio ‘izgradnji Kristovog tijela’, onda to treba vrijediti i za starješine koji služe u svojoj skupštini kao nadglednici. Isus i Pavao u toj stvari ne prave razliku među njima.

Isus je sve nadglednike stavio pod jednu grupu koja je određena da ‘propovijeda dobru vijest’ i da ‘živi od dobre vijesti’. Da je to tako potvrđuje i Pavle koji je često nailazio na prigovore nekih Židova koji su osporavali njegovo apostolstvo i nadgledničku službu. Zato je često morao mijenjati i usklađivati svoj način života sa službom koju je vršio. Jednom je sam stao u svoju obranu u koju je uključio i svoje pravo da se okoristi tom materijalnom "pomoći za svete", koju su ‘sveti’ dobivali od svoje braće kojoj su služila (2.Ko 9:1). Pavle piše:

"Ovo je moja obrana pred onima koji me optužuju: ‘(…) Ili se samo Barnaba i ja moramo uzdržavati vlastitim radom?" (1.Ko 9:3,6)

Prema ranijem prijevodu Kršćanskih spisa Pavle kaže:

"Zar samo Barnaba i ja nemamo ovlaštenje da ne radimo svjetovni posao" (bi2-C)

To znači da su u to vrijeme svi ostali apostoli i drugi nadglednici imali to ovlaštenje da ne rade svjetovni posao. Svjetovni posao u kontekstu kojeg Pavle spominje očito podrazumijeva svakodnevnu obavezu raditi određeno vrijeme za poslodavca s kojim bi se morao obavezati radnim ugovorom (1.Ti 6:1,2). Takvu obavezu su imali robovi prema svojim gospodarima. Znajući za to, Pavle je roba Onezima poslao natrag gospodaru Filemonu od koga je bio pobjegao (Flm 10,13-18). Pavle kao nadglednik skupštine(a) očito nije bio rob svjetovnog posla kao što je bio Onezim, iako je ponekad bio prisiljen raditi svojim rukama. U Stražarskoj kuli od 15.12.2001. na str. 10. je opisano što je za mnoge značilo raditi svjetovni posao:

“U to je vrijeme radnik naporno radio dvanaest (12) sati na dan, šest (6) dana  tjedno, a obično je dobivao jedan denar dnevno (Mt 20:2-10). (…) Jedan izučavatelj kaže da se u Isusovo vrijeme za kruh napravljen od četiri šalice pšeničnog brašna trebalo dati otprilike sve što se zaradilo za jedan sat. Jedan drugi izučavatelj kaže da se za čašu dobrog vina trebalo dati otprilike sve što se zaradilo za dva sata. Iz tih detalja možeš vidjeti da su ljudi u ono vrijeme radili dugo i naporno kako bi imali od čega živjeti…“

Isus je znao da nitko ne može raditi na jednom takvom svjetovnom poslu i potpuno se posvetiti nadgledničkoj službi, pogotovo ako je imao obitelj. Zato je apostolima dao ovlaštenje kojim se oni i drugi nadglednici ne bi trebali ‘uzdržavati vlastitim radom’ nego da ‘žive od dobre vijesti’. To je pravilo koje se može prilagođavati određenim situacijama. Tako se npr. apostol Pavle uglavnom uzdržavao od priloga, a ponekad je bio prisiljen da radi i zarađuje za svoje fizičke potrebe. No nikad se nije obavezao raditi neki svjetovnom posao. Neki su osporavali Pavlovo imenovanje a time i njegovo pravo da se okoristi materijalnom potporom namijenjenoj za ‘svete’. Drugi su smatrali da Pavle koristi priloge kako bi živio na račun braće. Zato on želi reći takvima da je on od Krista imenovani apostol i nadglednik koji ima isto ovlaštenje kao i drugi nadglednici. On u jednom pismu čak kaže za sebe i svoje suradnike:

"… nikada se nismo poslužili laskavim riječima, niti smo išta činili iz prikrivene lakomosti - Bog je svjedok! I nismo tražili slavu od ljudi (…) premda smo vam, kao Kristovi apostoli, mogli biti na teret." (1.So 2:5,6)

Pavle staje u svoju obranu i govori da ‘lakomost’ nije prikriveni motiv njegove službe niti motiv zbog kojeg ima pravo na materijalnu potporu. Kako bi opovrgao njihove tvrdnje, Pavle se ponekad trudio da radi neki posao kako ne bi bio ‘skupi teret’  svojoj braći. Nije se želio nametati kao apostol i iziskivati na pravima koja su imali drugi nadglednici. Tako je ponekad izrađivao šatore da bi pokrio neke svoje životne troškove (Dj 18:3; 1.Ko 4:12). Time je samo umanjio potrebu da se u potpunosti okoristi prilozima koji su se koristili kao materijalna potpora nadglednicima. Iako je ponekad na takav način zarađivao on se ipak nije obavezao da radi neki stalni ‘svjetovni posao’.

Pavle je bio starješina koji je služio kao apostol i nadglednik, a ipak je bio prisiljen da ponekad radi za svoje uzdržavanje. Watchtower to zanemaruje pa Pavla uzima kao primjer po kojem tvrdi kako svi starješine osim putujućih nadglednika trebaju raditi svjetovni posao, a zanemaruje da po skupštinama postavi po jednog takvog nadglednikada koji bi se poput Pavla trebao u sličnim okolnostima sam brinuo za sebe ‘mukotrpno radeći’ za svoj svakodnevni kruh dok ne dobije materijalnu pomoć (1.Ko 4:9,11,12). Naime, to što je Pavle ponekad bio prisiljen raditi neki posao nije moglo ukinuti pravilo i ovlaštenje koje je uspostavio Isus za imenovane muževe. Zato je on sebe postavio za primjer drugim nadglednicima koji su se trebali prilagođavati situaciji.

Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka je postavila neka svoja pravila po kojem putujući nadglednici, punovrmeni propovjednici i misionari imaju pravo na materijalnu potporu, dok takvu potporu ne mogu primati nadglednici koje služe u svojim lokalnim skupštinama osim ako su postavljeni kao misionari. Naime, u lokalnim skupštinama su uglavnom postavljeni starješine tj. više njih koji predstavljaju starješinsko tijelo s različitim skupštinskim ulogama. Budući da nitko od njih nije nadglednik skupštine onda nemaju ovlaštenje da nerade svjetovni posao jer bi u suprotnom značilo da bi svi kao ravnopravni trebali imati materijalnu potporu od skupštine. Očito takvo skupštinsko ustrojstvo nema sličnosti sa prvom kršćanskom skupštinom pa se ne mogu uskladiti sa spomenutim biblijskim stavcima.

Zašto je apostol Pavle morao ponekad raditi za svoje uzdržavanje dok su apostoli u Jeruzalemu i drugi nadglednici ipak imali materijalnu potporu od ostalih kršćana? Zaključak je jednostavan. Naime, kad bi Pavle došao u neku novu sredinu da objavi dobru vijest neznabošcima, sa sobom nije uvijek imao dovoljno novca da se uzdržava, pogotovo kad je duže vrijeme boravio u nekom gradu gdje još nije bila osnovana skupština. Ono što bi od skupštine dobio za svoje potrebe, s vremenom bi potrošio. Ako u međuvremenu nije dobio materijalnu potporu onda je bio prisiljen da jedno vrijeme radi za svoj kruh i krov nad glavom. No, opet je rado prihvaćao materijalnu potporu kako ne bi previše bio zaokupljen nekim poslom koji bi mu oduzimao dragocjeno vrijeme. Kršćanima u Filipima je zahvalio na tome rekavši:

"A vi, Filipljani, znate i da mi u početku objavljivanja dobre vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna skupština nije pomogla dajući i pritom primajući osim vas jedinih. Jer čak ste mi i u Solun i prvi i drugi put poslali što mi je bilo potrebno." (Flp 4:15,16; Ri 15:27)

Nakon što je osnovana skupština u Solunu mogao je s pravom reći tamošnjim kršćanima:

"… niti smo badava jeli ičiji kruh. Naprotiv, noću i danju teško smo i naporno radili da nikome od vas ne budemo na teret". No odmah im je skrenuo pažnju na slijedeće: "Ne zato što ne bismo imali prava na to (ovlaštenje na materijalnu potporu), nego da vam poslužimo kao primjer na koji se trebate ugledati." (2.So 3:8,9; 1.So 2:9)

Pavle ovom prilikom nije želio nadglednicima pokazati ‘primjer’ kako se sa svjetovnim zaposlenjem trebaju sami uzdržavati i da ne trebaju zahtijevati materijalnu potporu svoje braće. Vidimo da on u svojoj izjavi nije osporio ‘ovlaštenje’ koje su nadglednici dobili od Gospodina, ali također nije ni nametnuo neko drugo pravilo kojim bi tvrdio da oni nemaju pravo na materijalnu potporu zajednice. Jednom je rekao starješinama u Efezu:

"Ničijeg srebra ni zlata ni odjeće nisam poželio. Sami znate da su ove ruke poslužile mojim potrebama i potrebama onih koji su bili sa mnom."

Budući da se ponekad morao brinuti za svoje potrebe onda je to od njega zahtijevalo dodatni napor oko izgrađivanja pojedinaca i skupština. U tim okolnostima nije zanemario svoju duhovnu brigu prema svojoj braći. Zato je u nastavku rekao starješinama:

"U svemu sam vam pokazao da takvim napornim radom morate pomagati slabima …" (Dj 20:31,33-35)

On je tako njima dao ‘primjer’ da ga oponašaju, ne u smislu uspješnog kombiniranja službe sa svjetovnim poslom, nego primjer kako trebaju ‘naporno raditi’ oko duhovnog pomaganja drugima, pogotovo ako ih svjetovni poslovi ograničavaju u tome. Također im je dao primjer da nikoga materijalno ne iskorištavaju. Za razliku od drugih kršćana, apostoli i nadglednici su morali izbjegavati raditi neki stalni svjetovni posao koji bi im onemogućio da se posvete svojim duhovnim dužnostima.

Nitko nije trebao težiti za nadgledničkom službom misleći kako će time lagodno živjeti na račun drugih. Njihova služba je bila puna odricanja i samopožrtvovnosti. Vjernici koji su radili svjetovni posao mogli su si priuštiti lagodniji život. Oni su živjeli za sebe i svoju obitelj, dok su se nadglednici odricali toga kako bi se posvetili skupštini. Zato su neki vjerojatno morali napuštati svjetovni posao i živjeti za svoju braću kojoj su stavili na raspolaganje svoje vrijeme i duhovne darove, a neki čak i svoju imovinu (Lk 12:33). Time su slijedili Isusov primjer i primjer apostola. Dok su služili interesima svoje braće u vjeri imali su prilike osjetiti da im Bog preko njih daje sve što im je potrebno u materijalnom pogledu. Ako je u prvom stoljeću neki nadglednik imao osigurana materijalna sredstva koja su mu omogućavala da nesmetano služi, onda je razumljivo da se nije u potpunosti trebao okoristiti prilozima skupštine, osim ako je sva svoja sredstva stavio na raspolaganje.

Od nikoga se nije tražilo da sav svoj novac dade Skupštini, pa da onda može služiti kao nadglednik. Čak su u početku mnogi Židovi koji su primili vjeru u Krista jedan dio svog imetka i novac donosili pred apostole koji su svakome dijelili prema potrebi tako da nitko nije bio u oskudici. To također nije bilo pravilo po kojem su trebali svi kršćani postupati. Svatko je sam odlučivao koliko će ostavljati za sebe a koliko će prilagati Skupštini (Dj 4:32-35). S vremenom su nastupila teška vremena za židovske kršćane u Jeruzalemu i Judeji tako da su mnogi od njih osiromašili. Samo oni koji su radili neki svjetovni posao su mogli donekle brinuti za sebe i svoju obitelj. Kada se ekonomska situacija pogoršala, da li su apostoli kao nadglednici u Jeruzalemu trebali smanjiti svoj udio u službi kako bi mogli preživljavati radeći svjetovni posao? Ne! Trebali su materijalnu pomoć drugih kršćana. Iako su mnogi hebrejski kršćani i sami bili siromašni Pavle im je ukazao da ‘Bog nije nepravedan pa da zaboravi njihovo djelo i ljubav koju su iskazali njegovu imenu, tako što su služili svetima i što im i dalje služe’ (He 6:10). Kad tu pomoć nisu mogli dobiti u dovoljnoj mjeri od kršćana iz Judeje koja su i sama trebala materijalnu pomoć, onda su im u vezi toga poslužili kršćani sa područja Male Azije. Pavle je u vezi toga pisao:

"A sada idem u Jeruzalem da pomognem svetima. Jer oni u Makedoniji i Ahaji rado su skupili pomoć (putem priloga, bi2-C) za siromašne svete u Jeruzalemu." (Ri 15:25,26)

Čak su siromašna braća u makedonskim skupštinama svim srcem željeli da im se omogući "da prilože svoj velikodušni dar i da sudjeluju u prikupljanju pomoći za svete" (2.Ko 8:4). Kad je govorio o toj pomoći ili ‘službi koja je [određena] za svete’, Pavle je između ostalog braći napisao:

"Jer ta služba kojom se sakuplja pomoć ne treba samo namiriti potrebe svetih nego treba i pružiti poticaj za mnogobrojne zahvale Bogu. Zbog onoga što ste pokazali pomažući tako drugima, oni [sveti] slave Boga jer ste podložni dobroj vijesti o Kristu (…) i jer velikodušno dajete priloga njima i svima [ostalim svetima]" (2.Ko 9:12,13)

Iz svega ovoga se može izvući primjer kojeg bi danas trebali slijediti kršćanske skupštine. Zajednica i skupština u određenim situacijama mogu materijalno podupirati braću koja su materijalno siromašna i to preko priloga onih koji su spremni dati za takve potrebe. To su bile iznimne situacije, dok je potreba da se podupiru nadglednici trebala biti stalna potreba. Od nikoga se nije tražilo da prodaju sve što imaju jer bi tada morali živjeti na teret Skupštine. S druge strane oni koji su se željeli potpuno staviti na raspolaganje Skupštini mogli su to učiniti po primjeru Barnabe koji je služio kao putujući nadglednik. On je prodao svoj "komad zemlje" i taj novac "stavio pred noge apostolima" (Dj 4:36,37). Očito je taj komad zemlje bio onaj dio kojeg se mogao odreći, dok je za sebe ostavio ono osnovno, a to je krov nad glavom. Možda je u materijalnom pogledu mogao sebe skromno uzdržavati. No, za vrijeme svoje službe nije trebao raditi svjetovni posao kako bi se ‘uzdržavao vlastitim radom’ (1.Ko 9:6). Mogao se posvetiti službi za Krista dok su njegove osnovne potrebe bile pokrivene prilozima Skupštine koja je na takav način brinula za apostole i nadglednike.


Pošten način zbrinjavanja svetih

Apostoli i drugi nadglednici su  za svoje uzdržavanje i službu dobivali materijalnu potporu od Skupštine, pa je Pavle mogao s pravom reći u vezi ‘skupljanja priloga’ da je to ipak bio pošten način na koji su oni bili zbrinuti:
 
"Time želimo izbjeći da nam itko išta prigovori u vezi s tim velikodušnim prilogom koji nam je povjeren. Jer ‘nastojimo sve raditi pošteno, ne samo pred Jehovom nego i pred ljudima.’" (2.Ko 8:19-21)
 
To je bilo pošten način zbrinjavanja svetih apostola i nadglednika. Iako nisu radili svjetovni posao mogli su preko kršćanske skupštine doći do materijalnih sredstava kojima se podupirao njihov naporni rad. Budući da nisu naplaćivali svoj trud, njima je bilo dovoljno to što su drugi kroz materijalnu potporu izražavali svoju zahvalnost i cijenjenje za ono što rade.

Članovi skupštine su trebali znati da svojim materijalnim viškom mogu pokriti oskudicu ‘svetih’, kako bi duhovni višak ‘svetih’ pokrio njihovu duhovnu oskudicu (2.Ko 8:14). Materijalna oskudica je mogla nastati samo zbog ‘ovlaštenja’ zbog kojeg ‘sveti’ muževi nisu radili svjetovni posao. Zato je Pavle dao savjet članovima skupštine:

"U poslu ne budite lijeni (…) Dijelite sa svetima prema njihovim potrebama." (Ri 12:11,13; vidi Ga 6:6)

Potrebe nadglednika su bile samo one osnovne potrebe koje su im omogućavale da mogu nesmetano služiti skupštini po primjeru Isusa kojega su zastupali. To je isto važilo i za ostale svete (kršćane).

Vidjeli smo da je Pavle braći u Korintu rekao da su on i Barnaba ‘mogli biti skupi teret kao Kristovi apostoli’. Na to su imali pravo, ali ga nisu željeli u potpunosti iskoristiti, bar dok se ne formira skupština i dok novi vjernici ne shvate smisao kršćanske službe koja je povjerena nadglednicima. Tada se od vjernika očekivalo da ‘služe svetima’ svojim materijalnim prilozima (He 6:10). Na to je Pavle želio skrenuti pažnju kršćanima u Korintu kad im je rekao:

"Ili sam grijeh počinio jer sam vam – ponizivši se kako biste se vi uzvisili – rado objavio dobru vijest Božju bez ikakve naplate? Druge sam skupštine oplijenio primajući potporu od njih kako bih mogao vama služiti. A kad sam bio kod vas i zapao u oskudicu, nikome nisam bio na teret, jer su braća koja su došla iz Makedonije velikodušno namirila moje potrebe. Da, u svemu sam pazio, a i nadalje ću paziti,  da vam ne budem na teret …" (2.Ko 11:7-9)

Vidimo da je on bio oprezan kad je bila u pitanju materijalna potpora od strane novo formiranih skupština. Pavle je rado uzimao prilog od drugih skupština koje su bile duhovno izgrađene da shvate svoju materijalnu obaveze prema onima koji su im objavljivali dobru vijest. Međutim, to pravilo nije nametao novoosnovanim skupštinama koje su bile tek u povojima kao što je bila ova u Korintu. Njima je čak rekao da im ne može govoriti kao duhovnim ljudima jer su u duhovnom smislu još bili tjelesni (1.Ko 3:1-3). Zato im je tek u svom drugom pismu opširno objasnio svrhu priloga koja su trebala biti namijenjena, ne samo za pojedine starješine njihove skupštine nego i za ‘sve svete’.

Dok su apostoli i putujući nadglednici služili mnogim skupštinama u duhovnom pogledu, kršćani su mogli služiti njima u materijalnom pogledu. Stoga im je rečeno:

"Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li previše ako požanjemo vaša tjelesna dobra? Ako drugi imaju pravo na dio vaših dobara, nemamo li mi još više prava na to? Ali nismo se poslužili tim pravom …" (1.Ko 9:11,12)

Ti ‘drugi’ koji su izvlačili materijalnu potporu iz tog ‘prava’, su najvjerojatnije bili nadglednici te skupštine koje je imenovalo sam apostol Pavle. Oni su, kao što vidimo, imali ‘pravo na materijalnu potporu’. Za razliku od tih nadglednika Pavle je uložio više truda za njihovu skupštinu pa je onda rekao da su on i Barnaba zaslužili da se također okoriste tim ‘pravom’ koje su imali. Iz ovog primjera vidimo da je to ‘pravo’ vrijedilo za starješine koji su se posvetili služenju svojoj skupštini. Njihovo postavljanje u službu nadglednika je značilo da najveći dio svog vremena trebaju posvetiti braći u vjeri i duhovnoj izgradnji skupštine. Kad bi uz to morali raditi neki svjetovni posao onda bi kvaliteta i kvantiteta njihove službe postala upitna. U kontekstu ovoga Pavle kaže:

"Koji to vojnik služi o svojem  trošku? [Koji to vinogradar] sadi vinograd, a ne jede rod njegov? Ili [koji to pastir] pase stado, a ne pije mlijeko što ga daje stado?" (1.Ko 9:7)

Na koga je Pavle mislio kad je spomenuo ‘vojnike’? Kad Pavle spominje ‘vojnika’ onda ne misli na regrutirane ljude koji su samo po potrebi dužni otići u vojsku. Takvi vojnici su se izvan svoje službe vraćali svom privatnom životu. Imali su svoju obitelj i svjetovni posao koji ih je čekao nakon otpuštanja iz vojne službe. Pavle očito ne misli na te vojnike nego na one ‘vojnike’ koji u tom svojstvu danonoćno služe svom kralju i svom narodu. Tu mislimo na vojne dužnosnike čiji vojni poziv ima veze sa punovremenom službom. Vojna služba je za njih životni poziv kojeg ne napuštaju zbog brige za životno uzdržavanje. Takvi vojnici ne služe na vlastiti trošak nego materijalnu potporu dobivaju od naroda kao poreznih obveznika. Dok ti vojnici brinu za sigurnost svojih građana, ti ih građani materijalno podupiru svojim obaveznim davanjem poreza. Timotej je bio starješina kojemu je bilo rečeno:

"Kao dobar vojnik Krista Isusa i ti budi spreman trpjeti. Nijedan se vojnik ne upušta poslove svakodnevnog života, jer želi ugoditi onome koji ga je uzeo za vojnika." (2.Ti 2:3,4)

Imenovani ‘vojnik’ kojega je Isus uzeo za službu ne treba se upuštati u ‘poslove svakodnevnog života’ jer je svaki posao izravno ili neizravno uključen u trgovinu ovog svijeta. To očito znači da takav Kristov ‘vojnik’ ima ‘ovlaštenje da ne radi svjetovni posao’. Da je to tako trebamo zapaziti da Pavle u istu kategoriju stavlja ‘vojnike’ i ‘pastire’. Pastirima je bilo rečeno:

"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas je sveti duh postavio nadglednicima, da pasete Božju skupštinu…" (Dj 20:28)

Skupština je trebala imati samo jednog pastira (nadglednika) dok su ostali starješine mogli surađivati s njima obavljajući razne druge zadatke po potrebi. U skladu sa svojim ‘ovlaštenjem’ kojeg su dobili od Isusa ‘pastiri’ su s pravom mogli piti ‘mlijeko od stada’. To je značilo da su mogli računati na materijalnu potporu svoje braće kojoj su služila. ‘Pastir’ koji se brine o stadu, ne može ga napustiti kako bi se posvetio nekom svjetovnom poslu koji će mu omogućiti bolji i lagodniji život. Ovce bi tada veći dio vremena bile prepuštene sebi i mnogim opasnostima. Vjernici nisu trebali izgledati kao ovce bez pastira. Također ovlašteni ‘vojnik’ koji služi narodu ne može zanemariti svoju povjerenu dužnost i upustiti se u neki svjetovni posao jer bi time doveo u opasnost stanovnike grada. Kako bi narod gledao na njega koji se, dok nema ratne opasnosti, upušta u svjetovni posao kako bi zaradio i više od onoga što od gradske ili državne uprave dobiva od poreza. Za Kristove ‘vojnike’ nikad nije bilo perioda bez ratne opasnosti, pa su u ovom poretku trebali biti stalno spremni da ‘vode dobar rat’ (1.Ti 1:18).


Besplatna služba

Nadglednici koji su primali materijalnu potporu od Skupštine mogla su doći u opasnost da iz krivih poticaja pasu stado. Apostol Petar je u vezi toga upozorio starješine:
 
"Pasite Božje stado koje vam je povjereno (…) ne radi nepoštenog dobitka." (1.Pe 5:1,2)
 
Iz ovog možemo također razabrati činjenicu da su skupštinski nadglednici imali materijalnu potporu skupštine jer ih Pavle upozorava na mogućnost njene zlouporabe što bi dovelo do ‘nepoštenog dobitka’. Ljubav prema nepoštenom dobitku se može razviti u nečijem srcu ukoliko bi netko svoju službu izvršavao živeći lagodno i na teret svoje braće. ‘Nepošteni dobitak’ bi bio onaj dobitak koji bi neki mogli zahtijevali, a bio bi iznad njihovih osnovnih potreba. Sve što je iznad potreba je nepošteno i prelazi u lakomost, a to nije svrha priloga kojima se podupirala dobra vijest zbog koje su starješine bili postavljeni u svoju nadgledničku (pastirsku) službu. Ako bi iz ‘lakomosti’ služili svojoj braći tada bi vjernici mogli osjetiti da im starješine nameću ‘skupi teret’. Tada bi bili izjednačeni sa lažnim pastirima u drevnom Izraelu koji su ‘najbolje meso jeli i vunom se odijevali’ (Ez 34:3,4).

Poznato je da su neki svećenici u starom Izraelu poučavali narod za platu, a proroci su gatali za novce (Mi 3:11). Željni novca, pohlepni svećenici su zahtijevali novčanu naknadu za najobičnije hramske službe. Takvi lažni pastiri su se pojavili i u Korintskoj skupštini. Oni su znali da se mogu okoristiti prilozima koja su namijenjena nadglednicima (pastirima i evanđelizatorima). To nije bilo sporno. No takvi su muževi očito željeli živjeti na teret svoje braće. Neki su "potkopavali vjeru cijelih obitelji učeći radi nepoštenog dobitka" (Tit 1:7,11). Pavle je bio zabrinut što su kršćani u Korintu podnosili takve muževe koji su ‘proždirali i otimali’ njihovu imovinu. Budući da ih naziva ‘nadapostolima’ onda su se takvi čak uzvisivali iznad apostola i starješina unoseći u skupštinu drugačiji duh (2.Ko 11:4,5,13,20; 12:14). Pavle je tražio da preduvjet za nadglednike i sluge pomoćnike (đakone) bude između ostalog i to da takvi muževi ne bi smjeli biti "pohlepni za novcem" i "pohlepni za nepoštenim dobitkom" (1.Ti 3:1,3,8). Nisu smjeli biti kao oni koji "trguju riječju Božjom" (2.Ko 2:17). Oni nisu trebali tražiti da im se naplati trud koji ulažu u objavljivanju i poučavanju Božje riječi. Starješina je trebao ‘besplatno davati’ kako ne bi zloupotrijebili ovlaštenje koje ima u dobroj vijesti. Njegova je nagrada ta da može

"besplatno prenositi dobru vijest, kako ne bi zloupotrijebio ovlaštenje koje ima u dobroj vijesti." (1.Ko 9:18, bi2-C; Mt 10:8)

Što znači besplatno? ‘Besplatno’ u ovom kontekstu nije isključivalo priloge za nadglednike. Besplatna služba je služba u kojoj nema zarade, ali ipak uključuje ‘ovlaštenje’ po kojem bi oni po primjeru Krista mogli ‘živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14). Znamo da svećenici i Leviti nisu smjeli naplaćivati svoju službu koju su vršili za narod, već su se mogli okoristiti prilozima dobivenih od naroda koji su im omogućavale da nesmetano i besplatno vrše svoju službu (4.Mo 18:6-14). Tako su i nadglednici mogli računati samo na priloge koji bi bili u skladu sa njihovim potrebama. Ali sve ono što bi bilo preko osnovnih potreba koje su se pokrivale prilozima bila bi nepošteno i ne bi bilo besplatno. Da bi se besplatno služilo drugima potrebna je osobna poniznost kako bi se na ulogu istaknutih starješina gledalo kao na službu roba. Pavle je svojim primjerom upravo to želio postići pa je rekao:

"Ili sam grijeh počinio jer sam vam (…) rado objavio dobru vijest Božju bez ikakve naplate? (2.Ko 11:7)

On je po tom pitanju, za razliku od lakomih učitelja promicao Kristov zakon. Nije tražio naplaćivanje svojih duhovnih usluga kao što su to često tražili, ne samo poganski svećenici nego i židovski. Vjerojatno su se neki kršćanski starješine nametali svojom autoritetom ističući svoju službu koja također zahtijeva takvu vrst naplate, što nije bilo u kršćanskom duhu.

Ovo mjerilo po kojem su nadglednici (‘pastiri’ ili ‘vojnici’) imali ovlaštenja da ne rade svjetovni posao je mjerilo koje je i Isus odredio i to na osnovu već postojećeg Zakona. Na osnovu tog mjerila su se nadglednici mogli u potpunosti posvetiti svojoj službi od koje su mogli imati osigurane stvari za svoj život. To je bilo mjerilo po kojem je Isus kao gospodar svog imanja omogućio svom ‘robu’ da se u materijalnom pogledu okoriste prilozima onih kojima su služili. U vezi ove odredbe Pavle je rekao:

"Govorim li ovo po ljudskim mjerilima? Ne kaže li to i Zakon? Jer u Mojsijevu je zakonu napisano: ‘Ne zavezuj usta biku koji vrši žito’. Zar je Bogu stalo do bikova? Ili to kaže upravo radi nas? Doista, radi nas je to napisano, jer tko ore treba orati u nadi i onaj koji vrši žito treba ga vršiti u nadi da će dobiti svoj dio. Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li previše ako požanjemo vaša tjelesna dobra." (1.Ko 9:8-11)

Ovo mjerilo je vrijedilo kako za apostole tako i za sve istaknute starješine, kako za one koji ‘oru’ ili krče teren tako i za one koji ‘vrše’ ili skupljaju plodove žetve. Da je to tako vidljivo je iz slijedećih Pavlovih riječi u kojima ponovno uzima u obzir ovo mjerilo:

"Starješine koji vas dobro predvode smatrajte dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju Riječ Božju. Jer u Pismo stoji: ‘Ne zavezuj usta biku koji vrši žito’ i ‘Radnik zaslužuje plaču svoju.’" (1.Ti 5:17,18)

Ove riječi potvrđuju činjenicu da su istaknuti starješine (nadglednici) bili dostojni ‘dvostruke časti’. Kad je u pitanju ‘čast’ ili ‘slava od ljudi’ onda je to apostol Pavle povezao sa materijalnim odavanjem ‘poštovanja’ kojim se daje “dar Bogu“, a to je  ‘teret’ koji zajednica kršćana treba nositi na način da time ne zanemaruju potrebe drugih (vidi 1.So 2:6; Mt 15:5,6). Takvo odavanje časti su imali svećenici i Leviti koji su od naroda dobivali desetke, prvine i najbolje iz svega što je narod odvajao iz svojeg stada i sa svojih polja (4.Mo 18:7-19,21-32; 5.Mo 18:1-8). To je značilo da su istaknuti starješine dostojni da im se ukaže, ne samo duhovna čast nego i materijalna. Ostali starješine kao đakoni nisu bili  u toj situaciji da im je bila potrebna materijalna pomoć osim ako su se kao suradnici stavili na raspolaganje putujućim evanđelizatorima.

Mojsijev je Zakon pružao materijalnu brigu za one koji su svoj život posvetili duhovnom vodstvu svoje braće. U nastavku Pavle to još više naglašava kad kaže:

"Ne znate li da oni [Leviti] koji vrše svetu službu jedu hranu što dolazi iz hrama i da oni [svećenici] koji služe kod žrtvenika dijele žrtvu sa žrtvenikom? Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti." (1.Ko 9:13,14)

Leviti nisu imali svoju zemlju nego samo krov nad glavom. O njima su brinuli ostali Izraelci po zapovjedi koja kaže:

"Čuvaj se da ne zaboraviš sinove Levijeve …" (5.Mo 12:19)

To bi također trebalo sve kršćane navesti da podupiru službu onih koji ‘predvode’ među njima " jer oni bdiju nad dušama kao oni koji će za to položiti račun" (He 13:7,17). Oni koji bdiju moraju bdjeti u svakom trenutku. To je punovremena služba. Ako bi bili zaokupljeni brigom oko materijalnog uzdržavanja sebe i svoje obitelji onda ne bi mogli u potpunosti izvršiti svoju dodijeljenu službu, niti stalno bdjeti nad skupštinom.


Tako je Gospodin odredio

U prvom stoljeću kršćanska skupština je očito bila organizirana na način kojeg smo do sada razmotrili na osnovu dovoljno biblijskih argumenata i drugih dokaza. ‘Tako je Gospodin odredio’. Po tome je svaki nadglednik imao pravo na materijalnu potporu skupštine. To pravo nisu trebali zloupotrebljavati. Oni koji su slijedili Pavlov primjer mogli su zapaziti da su se mogli uzdržavati radeći i svojim rukama, ali samo u iznimnim situacijama, povremeno i u toj mjeri u kojoj su se mogli potpuno posvetiti svojoj službi. To je ujedno zahtijevalo da se nisu smjeli zarobiti nekim svjetovnim poslom u kojem bi veći dio svog vremena i energije posvetili materijalnom uzdržavanju sebe i svoje obitelji. Umjesto toga trebali su se posvetiti "javnom čitanju, poticanju, poučavanju", a prije svega ‘objavljivanju’ dobre vijesti suvjernicima i nevjernicima (1.Ti 4:13; 2.Ti 4:5). U tome su im čak pomagali starješine kao sluge pomoćnici koji su na sebe preuzimali neke odgovornosti, ali ne kako bi nadglednici mogli raditi svjetovni posao, nego kako bi se mogli posvetiti "molitvi i poučavanju o riječi Božjoj" (vidi Dj 6:2-4; vidi Ga 6:6).

Zanimljivo je također zapaziti da je Pavle čak savjetovao takvu braću da se ne žene kako bi se potpunije ‘brinuli za Gospodinove stvari’ i da bi ‘neprestano i nesmetano služili Gospodinu" (1.Ko 7:32,35). To nije trebalo biti pravilo. No, ako je starješina ipak bio oženjen to je značilo da je bio podijeljen s obzirom na odgovornosti koje je imao u obitelji i skupštini. Stoga je morao ponekad zanemarivati svoju ženu kako bi udovoljio potrebama skupštine. Skupština je bila važnija jer je napisano:

"Odsada neka oni koji imaju žene budu kao da ih nemaju" (1.Ko 7:29)

Ovaj savjet je bio dan tadašnjim kršćanskim starješinama. No, onim kršćanima koji su radili svjetovni posao nikad nije bilo rečeno da se prema poslu odnose kao da ga nemaju. Umjesto toga oni su trebali biti marljivi i pošteni prema svom poslodavcu. Trebali su u potpunosti udovoljiti onome što od njih zahtijeva poslodavac i posao (1.Pe 2:18; Tit 2:9,10). Nadglednik je mogao smanjiti obiteljske dužnosti jer bi imao razumijevanje svoje žene koja je bila u vjeri. No, ako bi uz tu odgovornost još radio i svjetovni posao, tada nije mogao tražiti od svog poslodavca isto razumijevanje. Poslodavac mu ne bi mogao dozvoliti da se prema poslu postavi ‘kao da ga nema’ samo da bi se mogao posvetiti svojoj nadgledničkoj službi.

Nadglednik je mogao biti oženjen i imati djecu. Pod tim okolnostima je bio izjednačen s Levitima koji su imali svoje obitelji. No, kad bi uz to radio neki svjetovni posao tada bi bio više nego podijeljen što bi i te kako umanjilo kvalitetu i kvantitetu njegove nadgledničke službe. U toj situaciji više ne bi bio u istom položaju kao Leviti koji nisu trebali brinuti za vlastito uzdržavanje. Ako su se nadglednici trebali posvetiti svojoj ženi manje nego što to brak zahtijeva, onda se podrazumijeva da se odriču i svega onoga što neki svjetovni posao zahtijeva od zaposlene osobe. Zato nije trebao raditi svjetovni posao jer bi ga to sputavalo u kvalitetnom obavljanju svoje službe. Ako bi netko bio prisiljen da kao Pavle povremeno i radi neki posao, onda bi to trebao raditi samo u mjeri u kojoj ne bi zanemario svoju skupštinu i svoju službu. Taj posao bi trebao obavljati samo u skraćenom vremenu, povremeno i u nuždi. S takvim se poslom starješine onda mogu postaviti na način kao da nisu zaposleni jer bi oni upravljali poslom a ne posao njima. Međutim, kao što smo zaključili, svjetovni posao zahtjeva da mu se osoba potpuno posveti i to uglavnom u punom radnom vremenu. Zato je logično to što su nadglednici imali od Isusa ‘ovlaštenje da ne rade svjetovni posao’. Isus je tako odredio.

Budući da su neki svećenici raznih kršćanskih crkava očito zloupotrijebili ovlaštenje da ne rade svjetovni posao, otišli su u krajnost i nametnuli ‘skupi teret’ svojim podređenim vjernicima. Poznato je da velika većina njih živi raskošno i u izobilju dok neki njihovi vjernici nemaju ni ono osnovno. Oni se pravdaju da ‘žive od dobre vijesti’ kako je Gospodin i odredio. S druge strane zajednica Jehovinih svjedoka je otišla u drugu krajnost po kojoj je nametnula pravilo starješinama da se moraju sami uzdržavati i raditi svjetovni posao. Stvari su postavljene tako da se ‘ovlaštenjem da ne rade svjetovni posao’ mogu okoristiti samo pojedini nadglednici koji se posvećuju propovijedanju ljudima izvan skupštine, a ne oni koji bi se trebali posvetiti svojoj skupštini. Time se ide u krajnost tako da se onim starješinama koji služe u svojim skupštinama nameće ‘teret’ kojeg većina ne može nositi. Zato se postavlja pitanje: Zašto danas zajednica Jehovinih svjedoka nije uređena po istom principu po kojem bi u svakoj skupštini služio po jedan nadglednik koji bi se potpuno posvetio služenju svojoj kršćanskoj braći i sestrama i imao ‘ovlaštenje da ne radi svjetovni posao’? Naravno, takvo novo ustrojstvo bi zahtijevalo povratak na stari način prije 1972. godine kada je skupštine predvodio jedan starješina - nadglednik (Ot 1:20; 2:1). Tom promjenom se ne bi išlo u povratak na stari način, nego bi se još više približilo načinu na koji su bile organizirane prve kršćanske skupštine koje su ujedno imale svoju autonomiju. To ne bi značilo ukidanje imenovanja ostalim starješinama jer bi oni surađivali s tim nadglednikom. On bi bio samo prvi među jednakima, a po službi manji od svih jer bi služio svima i nosio najveći teret odgovornosti.

Danas u mnogim skupštinama postoji problem sa kvalitetnom službom starješina. Mnogi se ne usuđuju prihvatiti tu prednost služenja svojoj braći jer uviđaju da neće moći ispuniti sve ono što se od njih traži. Neki starješine ne uspijevaju zadovoljiti potrebama svoje obitelji pa dolazi do problema koji neminovno dovode do gubitka imenovanja. Drugi nakon što osjete prevelik teret i pritisak napuštaju svoju službu zbog materijalne brige, kao neki Leviti koji su napustili svoju službu u hramu jer nisu dobivali materijalnu potporu od Izraelske zajednice (Ne 13:10). Drugi napuštaju svoju službu zato što osjećaju da ne mogu biti stalno na raspolaganju svojoj braći. Opterećuje ih pomisao da braća vide i osjete kad oni nisu uvijek kvalitetno pripremljeni za svoju ulogu. Oni koji su godinama služili kao starješine i radili svjetovni posao nisu uspjeli razviti kvalitetu poučavanja, a da ne govorimo o službi pastirenja. Kad odu u mirovinu onda je kasno da se vidno poboljšaju. S svim tim su povezani i mnogi problemi koji se javljaju u skupštinama.

Očito je da samo starješine koji ne rade svjetovni posao ili su u mirovini mogu potpuno udovoljavati zahtjevima nadgledničke službe i to samo onda ako ih starost i bolest u tome ne onemoguće. Da li će Zajednica i po tom pitanju nešto poduzeti? Očito bi trebala, i to tako da na jedan drugačiji način postavi prioritete kad je u pitanju novac. Najveći dio novca odlazi u štampanje publikacija koje se besplatno ostavljaju ljudima i to uglavnom onima koji ne pokazuju neki veći interes. Očito treba neke stvari drugačije organizirati kako bi se djelo propovijedanja vršilo bez da se time smanji kvaliteta evanđeliziranja unutar lokalnih skupština. To bi značilo da se časopis ‘Stražarska kula’ treba koristiti kao hrana samo za one koji se nalaze unutar Zajednice. Naime, naziv ovog časopisa ukazuje da je riječ o ulozi ‘stražara’ koji se brine i čuva sve one koji se nalaze unutar ‘grada’. Časopis ‘Probudite se’ bi, uz brošure i traktate, trebao biti namijenjen prenošenju dobre vijesti ljudima izvan ‘grada’. Time bi se smanjio trošak štampanja što bi otvorilo mjesta za financijsko podupiranje skupštinskih starješina koji su spremni punovremeno služiti Božjem stadu koje im je povjereno. No, to nije sve. Promjene je potrebno izvršiti i po pitanju same evanđelizacije.

Misionari i specijalni (punovremeni) 'pioniri' imaju takav vremenski raspored da samo jedan određeni dio dana posvete službi propovijedanja. Uzmimo na primjer jednu neudanu sestru koja služi kao specijalni pionir ili misionar. Sve njene materijalne potrebe zbrinjava Zajednica tako da ona ne mora raditi svjetovni posao. Njena obaveza je da prosječno dnevno u službi provede oko pet sati. Preostalo vrijeme može posveti osobnom proučavanju i kvalitetnom pripremanju za službu i za sastanke. Na takav način ona može kvalitetno obavljati svoju službu. S druge strane jedan starješina u njenoj skupštini koji radi svjetovni posao mora samo za taj posao odvojiti najmanje devet sati. Ako je oženjen i ima djecu onda mora izvršavati svoje obaveze kao suprug i otac. Ono vremena što mu preostaje je nedovoljno da kvalitetno izvrši svoju službu evanđelizatora, pastira i učitelja. To će osjetiti njegova žena i djeca ali i cijela skupština.

Za pretpostaviti je da jedan takav starješina ima toliko mnogo duhovnih i teokratskih aktivnosti koje jedna neudana sestra u punovremenoj službi nema. Zar onda nije nelogično da ta sestra ima ‘ovlaštenje da ne radi svjetovni posao’ kako bi propovijedala izvan skupštine (što nije bio običaj u prvoj skupštini), dok to isto ovlaštenje nemaju starješine kojima je Isus povjerio mnogo više, čak i to da se kao pastiri i učitelji brinu za tu sestru i cijelu skupštinu? Ako se može reći da jedna sestra u okviru svojih duhovnih aktivnosti služi kao punovremeni sluga, zar onda starješina koji mora ‘bdjeti’ nad skupštinom nije punovremeni sluga u još većoj mjeri? Zašto se onda njegova služba unutar skupštine tretira kao da je riječ o manje važnoj djelatnosti, pogotovo kad se zna da je za obavljanje takve odgovorne službe dostojan dvostruke časti, dok se služba izvan skupštine stavlja iznad toga?

Lijepo je čitati o nadglednicima koji se u takvim okolnostima žrtvuju i koji uspijevaju održati ravnotežu. No, treba priznati da mnogima to nije moguće. Ravnoteža znači da na ‘vagi aktivnosti’ s jedne strane stoje nadglednikova briga za obitelj u duhovnom i materijalnom pogledu dok s druge strane stoji njegova uloga evanđelizatora, pastira i učitelja. Kad na tu ‘vagu’ stavimo svakodnevno vrijeme koje starješina provede kako bi zadovoljio potrebe svjetovnog posla, sebe i obitelji i vrijeme koje starješina provede za potrebe skupštine onda je odmah vidljivo da za skupštinu može odvojiti mnogo manje vremena. Ako zbog materijalnih potreba sebe i svoje obitelji netko mora dosta svog vremena robovati novcu onda ne može u istoj mjeri robovati Bogu. Kako onda možemo govoriti o ravnoteži? Zar se njegova služba može kvalitetno obavljati u ono malo vremena koliko mu preostaje nakon rada na svjetovnom zaposlenju i nakon što je u duhovnom i materijalnom pogledu zadovoljio potrebe sebe i svoje obitelji? Ako je to moguće onda se može slobodno zaključiti da za duhovne aktivnosti i potrebe skupštine ne treba odvajati mnogo vremena. Izgledalo bi da su duhovne aktivnosti tako jednostavne i lagane da ih se može brzo i lagano obaviti i savladati u raskoraku između dvije tjelesne aktivnosti koji oduzimaju mnogo više vremena. Očito su starješine postali samo produžena ruka Vodećeg tijela koje im priprema i servira što će govoriti, pa ih Vodeće tijelo tretira kao svoje pomoćnike koji samim tim nemaju ovlaštenje slično njihovom jer navodno ne daju duhovnu hranu skupštini nego je samo posreduju. No, Isus to nije tako zamislio.

Bog je u svojoj Riječi dao zapisati primjer kako je On organizirao svoj narod Izrael nad kojom je postavio Levitske svećenike za koje je on materijalno brinuo preko naroda. Isus je po tom primjeru dao upute kako bi trebalo organizirati kršćansku skupštinu dajući odredbu po kojoj su nadglednici imali ‘ovlaštenje da ne rade svjetovni posao’ nego da ‘žive od dobre vijesti’. Apostoli su ovu odredbu prihvatili bez potrebe da išta mijenjaju po tom pitanju zato što su bili svjesni da je služba nadglednika jedan ‘hvalevrijedna služba’ ili ‘vrstan posao’ (NSbi2-C) za koji treba uložiti mnogo vremena i truda (1.Ti 3:1). Stoga bi se ovom pitanju trebalo pokloniti dosta pažnje kako bi se skupštine Jehovinih svjedoka organiziralo na sličan način. Ove izmjene bi još više doprinijele kvaliteti ‘službe’ koju obavljaju nadglednici. Tada bi s pravom mogli reći da se u punoj mjeri ‘brinu za skupštine’ (2.Ko 11:28). Sve dok se ne naprave sve te izmjene i nadopune moći će se vidjeti velika razlika u odnosu na način kako su bile ustrojene prve kršćanske skupštine.

Pred nama je novi teokratski poredak u kojem će stvari po tom pitanju biti organizirane kao što je to bilo pod Mojsijevim zakonom iz kojega su i Isus i Pavle uzeli mjerilo za organiziranje kršćanske skupštine. Ezehijel je tako u viziji vidio podjelu zemlje i to na taj način da će svećenici, Leviti i knezovi imati dio od zemlje koji je bio posvećen za njih kao prinos od kojeg će se moći materijalno zbrinjavati (Ez 48:8,11,15,18). Sva će zemlja biti podređena tim vjernim muževima koji će biti postavljeni u službu ‘novog neba’. To će vjerojatno značiti da će oni također živjeti od materijalnih priloga i darova svih onih koji dobiju svoje nasljedstvo na rajskoj zemlji. Kad Biblija u Ezehijelovom proročanstvu i na drugim mjestima, osim svećenika i Levita spominje i ‘knezove’ onda nas zanima tko će u novom sustavu izvršavati njihovu kneževsku službu. Razmotrimo to jer nam u vezi njihove službe Biblija otkriva nešto novo i drugačije od onog kako smo do sada poučeni od Watchtowera.


Knezovi

Hebrejska pisma su govorila o ‘knezovima’ i ‘svetima’koji će sa Sinom čovječjim preuzeti kraljevstvo na zemlji. Apostoli su te stavke mogli razumjeti jer im je Isus dao do znanja da će oni s njim vladati u Božjem kraljevstvu i sjediti na prvih 12 prijestolja kao prvi knezovi (Mt 19:28). Drugi vjerni muževi također mogu biti izabrani za upravitelje Kristovog cjelokupnog imanja na zemlji jer im je bila povjerena briga za Isusovu skupštinu. Oni znaju da će Bog one koji budu zadovoljili njegovim zahtjevima postaviti da ‘sude svijetu’ kao što sada sude stvarima u skupštini (1.Ko 6:2). Budući da se u Bibliji često koriste izrazi ‘kraljevi’ i ‘knezovi’, nas zanima što znače te riječi kad ih stavimo u kontekst Biblije. Odnosno, zanima nas tko će biti kralj, a tko će biti knez u Božjem kraljevstvu. To je potrebno objasniti kako bi se ispravilo tumačenje po kojem se kraljeve svrstava u nebesku klasu od 144000 koji će vladati s neba, a knezove u zemaljsku klasu koji će vladati sa zemlje. Čak se tvrdi da će mnoge žene postat kraljevi na nebu, dok će na zemlji samo muškarci biti knezovi koji će im biti podređeni (vidi Stražarska kula, 1.1.1990. str. 18,19). U nastavku ćemo vidjeti da kraljevi i knezovi u određenom kontekstu imaju jedno te isto značenje.

Osnovno značenje hebrejske riječi sar, prevedene s ‘knez’, jest “vođa”, odnosno “poglavar”. Za Davida je Jehova rekao:

"Sluga moj David bit će im kralj," …" i David, sluga moj, bit će im poglavar (knez  NSbi2-C) dovijeka" (Ez 37:24,25; 34:24)

David je bio kralj, a ujedno i knez. Biblija za Isusa također koristi obje titule – ‘kralj’ i ‘knez’ (poglavar). Isus Krist je nazvan ’Knez Mira’ (Iz 9:6). On je ujedno i “kralj“ kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28:18; Ot 17:14; Heb 1:8). Titula ‘knez’ je, kao što vidimo u primjeru Krista, ekvivalent za ‘kralja’. Ali, u kom smislu? Znamo da je ‘knez’ unutar jednog kraljevstva osoba koja je podređena kralju. Za ‘kneza’ se koristi i titula ‘princ’, koja opisuje položaj kraljevog sina koji ima podređeni vladalački autoritet u odnosu na njegovog oca - kralja koji ima apsolutnu vlast. Tako je Isus ‘kralj’ u odnosu na ljude na zemlji u svom kraljevstvu koje mu je dao Bog, Otac. No on je ujedno i princ ili ‘knez’ u odnosu na svog Oca Jehovu – kralja Božjeg kraljevstva. Zato se za njegovog (i našeg) Oca uvijek govoriti kao o ‘kralju’, a nikada kao o (vazalnom) knezu (Mt 5:35; Ps 74:12; 103:19; Da 4:32; 5:21). Bog je svoju titulu kralja dao svom zemaljskom Sinu koji će kraljevati nad Zemljom (1.Ti 6:15). Zato je Isus opisao svoju vazalnu ulogu kralja Zemlje koju je trebao dobiti od Boga - vladara cijelog svemira rekavši:

"Neki čovjek plemenita roda otputovao je u daleku zemlju (tuđinu; IŠ) da preuzme kraljevsku vlast i da se potom vrati (u svoju zemlju)." (Lk 19:12)

Tako je Isus neizravno rekao da 'nebo' nije bio njegov dom nego 'tuđina' gdje je prema proročanstvu iz Danijela 7:13,14, trebao napustiti svoju kuću (zemlju) i privremeno otputovati na nebo kako bi tamo primio kraljevsku vlast i vratio se u svoju zemlju nad kojom je trebao vladati. To nebo u ovom slučaju možemo usporediti sa Rimom, - svjetskim carstvom - koje je u to vrijeme Judeju držalo za svoju provinciju. To svjetsko carstvo je postavljalo vazalne kraljeve u Judeji, pa je tako i Isus na sličan način trebao otputovati i otići na nebo - u centar Božjeg carstva - koje je Zemlju držalo za svoju provinciju, gdje je trebao primiti vlast nad Zemljom (provincijom) pod upravom Božjeg carstva (usporedi Da 4:17).

U Danijelovoj knjizi se spominje proročanstvo po kojem će jedan politički izdanak Rimskog carstva ‘ustat na Kneza nad knezovima’, odnosno da će se ‘uzdići sve do Kneza vojske kojemu će oduzeti svagdašnju žrtvu i opustošiti svetište koje je on utemeljio’ (Da 8:11,25). No, tko je utemeljio ovo svetište, Bog ili njegov zemaljski Sin? Budući da se vrijeme ispunjenja ovog proročanstva odvija nakon osnivanja kršćanske skupštine, onda se ovo spomenuto ‘svetište’ odnosi na Božju Skupštinu koja je ujedno i ‘hram’ sastavljen od Isusovih vjernih sljedbenika, a koju je ‘sagradio’ i utemeljio sam Isus Krist na sebi kao čvrstoj ‘stijeni’ (Mt 16:18; Ef 2:19-22). Jehova Bog je Isusa Krista nakon uskrsnuća ...

"... posjeo sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena koje je dano, ne samo u ovom poretku nego i u onom koji treba doći.  I sve mu je podložio pod noge i učinio ga glavom nad svime za dobro skupštine,  koja je njegovo tijelo, punina onoga koji ispunjava sve u svemu“ (Ef 1:19-23).

Sasvim je jasno da je Isus taj ‘Knez vojske’, a samim tim i ‘Knez nad knezovima’ kojeg je Jehova postavio na taj najviši položaj u sadašnjem i budućem poretku stvari na zemlji. Isus je ‘Knez vojske’ u tom smislu što on predvodi svoje sljedbenike koji služe kao ‘njegovi vojnici’, a koji su predmet napada mnogih političkih vladara (2.Ti 2:3). Osim toga, titula ‘knez’ se koristi za nekoga tko je ‘vođa’, a upravo je Isus svojim sljedbenicima rekao:

"Nemojte dopustiti ni da vas zovu vođama, jer je vaš Vođa jedan — Krist!“ (Mt 23:10)

Sve to je dokaz da je Isus ‘Knez nad knezovima’ o kojem govori proročanstvo Danijela i taj njegov položaj će napasti i osporavati najviše ljudske vlast ovog poretka. Svjetske vlasti znaju da ne mogu zauzeti položaj koji ima sam Bog nad cijelim svemirom, nego njih zanima Zemlja koju je Bog dao u ruke svom zemaljskom Sinu. Zato će oni ustati na Isusa, Kneza nad knezovima, a ne na njegovog nebeskog Oca. Naime, Sotona nije mogao ni pomisliti, a kamoli zauzeti položaj Boga, vladara cijelog svemira, ali je zato mogao zamisliti sebe kao boga nad Zemljom i čovjekom, a da bi mogao zauzeti taj položaj ustao je na Božjeg Sina Adama u čijim rukama je trebala bila Zemlja koja je “stvorena preko njega i za njega“ (Kol 1:16).

Za Isusa se može reći da je ‘kralj’ u odnosu na ljude nad kojima vlada, a istovremeno i ‘knez’ u odnosu na Jehovu, vrhovnog kralja (Da 7:14; 2.Lje 24:17). Isto tako se za neke ljude na vlasti može reći da su ‘kraljevi’ u odnosu na narod kao podanike, a istovremeno i ‘knezovi’ u odnosu na vladajućeg kralja nekog velikog carstva. Npr. pokoreni ‘kraljevi’ nekih naroda su postali ‘knezovi’ Asirskog kralja (Iz 10:8). Za ‘kralja’ Sedeciju se također kaže da je bio ‘poglavar’ (knez) pod babilonskim carstvom (Ez 12:10). Naime on i drugi pokoreni kraljevi su postali ‘vazalni kraljevi’ ili knezovi Babilonskog kralja. Kasnije je i sam babilonski kralj postao jedan od vazalnih kraljeva pod upravom Medo Perzijske svjetske sile, kao što piše:

“Pločice na klinastom pismu već su otkrile da Kir Perzijanac titulu ”kralja Babilona“ nije primio odmah nakon osvajanja. Jedan istraživač navodi: ”Tko god da je nosio naslov ’kralja Babilona‘ bio je vazalni kralj pod Kirom, a ne sam Kir.“ (Danijelovo proročanstvo, str.18. st.12).

Po ovom principu bi ‘knezovi’ u odnosu na vladajućeg kralja bili isto što i vazalni kraljevi u odnosu na Kralja kraljeva koji je ujedno i njihov Knez knezova (Ezra 7:12). Imajući to u mislima Pavle je rekao kako je Isus ‘odveo zarobljenike’ i zatim ih ‘dao na dar’ (Ef 4:8). Tako su nadglednici poput zarobljenih ‘poglavara’ uvedeni u službu ‘knezova’ koja je podređena Isusovoj ulozi kralja nad Skupštinom.

U Kristovom kraljevstvu samo će Isus nositi titulu ’Kralj kraljeva’, što se nekad moglo reći za Asirskog i Babilonskog kralja koji su podložili sebi kraljeve drugih naroda (1.Ti 6:15). Kraljevi koji su bili podložni vladarima tih svjetskih carstava su u biti bili njihovi ‘knezovi’ koji su imali vlast nad onim dijelom carstva koji im je i dalje pripadao. Osim toga, svako kraljevstvo je imalo prvog poglavara koji je bio kralj cijelog naroda i ostale poglavare koji su bili knezovi postavljeni u svim plemenima i gradovima koje je to kraljevstvo imalo unutar svojih granica (Pr 7:19; 10:17). Tako se i podređene suvladare koji će s Isusom vladati kao kraljevi treba staviti u ulogu ‘knezova’.

Kralj Božjeg kraljevstva je Isus, dok će vazalnih kraljeva biti jedan određen broj - 144000 (Ot 14:1). Ovi vazalni kraljevi su podređeni Isusu kao kralju i nikako ne mogu biti kraljevi s istom autoritetom kao što je ima On. Oni će biti ‘kraljevi’, ali samo u ulozi kakvu su nekad imali vazalni kraljevi prema kralju koji je vladao cijelim carstvom. Oni će zajedno sa Kristom vladati nad zemljom i ljudima i stoga im se u odnosu na zemaljsku klasu može reći da će vladati kao ‘kraljevi’, ali u odnosu na Krista i Jehovu oni su i dalje ‘knezovi’ koji će imati u rukama samo lokalnu ‘kneževsku vlast’ (Iz 32:1). Zato se njih uspoređuje s Kristovom nevjestom koja je podređena Isusu.

Tko će sačinjavati ‘novo nebo’? To su oni koji će vladati nad ‘novom zemljom’. Uzmimo u obzir da će "knezovi vladati po pravdi" (Iz. 32:1; 65:17). Ako će ‘knezovi’ obnašati vlast onda oni nisu članovi ‘nove zemlje’ nego članovi ‘novog neba’. Oni će s Kristom suditi po pravdi. Pavle zato kaže:

"Ne znate li da će sveti suditi svijetu?" (1.Ko 6:2; vidi Da 7:22; Ot 20:4)

Budući da će ‘knezovi’ vladati po pravdi onda ih se lako može povezati sa ‘svecima’ koji će na zemlji preuzeti kraljevstvo i suditi svijetu. Knezovi će biti predstavnici ‘novog neba’. Mojsije je npr. bio vladar i sudac preko kojega je Jehova vladao kao kralj, a starješine i poglavari Izraelovi su bili knezovi (5.Mo 33:5; Dj 7:27). Knezovi su bili ujedno i starješine i poglavari po plemenima i obiteljima (4.Mo 7:2). Stoga nije čudno da se u hebrejskim spisima koristili titula ‘knez’ kako bi se ukazalo na one koji će u budućnosti sa Kristom preuzeti kraljevstvo nad svijetom.

Po primjeru Izraelskih knezova, kršćanski su poglavari postavljeni nad lokalnim skupštinama i većim regijama. Stoga samo oni mogu biti izabrani i ubrojeni u ‘knezove’ ili ‘kraljeve’ nad gradovima u Božjem kraljevstvu (Lk 17:17-19). U svakom slučaju, za one koji će vladati s Isusom mogu su koristiti obje titule – ‘kraljevi’ i ‘knezovi’. Naime, ako će kralj Isus u Božjem kraljevstvu kao Knez mira imati ‘kneževsku vlast’ onda se za kraljeve kao njegove suvladare slobodno može reći da će biti njegovi ‘knezovi’ (Iz 9:6). U Bibliji za njih piše:

"Evo, kralj će kraljevati pravedno i knezovi [vazalni kraljevi] će vladati po pravdi." (Iz 32:1; Ot 20:6; 5:10)

U ovom opisu vidimo izabrane muževe koji će sa Isusom kao kraljem vladati po pravdi, ovdje na zemlji a ne na nebu. Isus će biti zemaljski kralj, a oni njegovi vazalni kraljevi ili knezovi na zemlji. Izaija, kao što vidimo ne spominje dvije grupe kraljeva od kojih bi jedni vladali s neba, a drugi sa zemlje. Hebrejska Pisma spominju samo jednu grupu koja će vladati kao ‘knezovi’ nad ljudskim društvom (zemljom). Tu izabranu grupu Danijel opisuje kao ‘sveti sluge Najvišega’ koji će na zemlji preuzeti kraljevstvo (Da 7:18,22,27). Međutim, kako bi se podupirala teza o onima koji će vladati s neba, onda ‘knezove’ koje spominje Izaija Watchtower svrstava u drugu grupu izabranih ljudi koji će vladati na zemlji, dok će ‘sveci’ koje spominje Danijel vladati s neba. No, to očito ne može biti točno. Kad bi postojali dvije različite grupe, onda bi jedan i drugi prorok to spomenuli i razlučili. Umjesto toga oni sa izrazima ‘knezovi’ i ‘sveci’ spominju jednu te istu grupu suvladara.

Ako razmatramo gornje biblijske stavke u zajedničkom kontekstu, onda je očito da Biblija ne govori o ‘knezovima’ i ‘kraljevima’ kao dvjema različitim upravama ‘novog neba’. Biblija spominje samo jednu jedinstvenu vladu nebeskog kraljevstva. Nju sačinjavaju ‘kralj’ Isus sa ‘knezovima’ koji će biti postavljeni po svoj zemlji kao njegovi suvladari. Oni će biti posvećeni kao ‘sveti sluge Najvišega’, jer je rečeno za Krista:

"Na mjestu praotaca tvojih bit će sinovi tvoji, koje ćeš postaviti za knezove po svoj zemlji." (Ps 45:16)

Tako će vjerojatno i oni koji su u tjelesnom smislu bili Isusovi zemaljski očevi, postati njegovi duhovni sinovi koje će Isus postaviti knezovima. To bi bilo razumljivo jer su i oni pokazali istu vjernost kao i kršćanski muževi koji su također postali Isusovi duhovni sinovi. Ti će sinovi Isusa Krista biti imenovani za njegove suvladare. Tako bi nebesku klasu sačinjavali svi vjerni muževi koje je Bog izabrao kroz cijelu povijest, a ne samo oni koji su živjeli nakon Isusove smrti i uskrsnuća, a što je u skladu s Psalmom 45:16. Naravno, Isus je prva mjesta povjerio svojim apostolima, dok će ostala mjesta popuniti drugi izabrani vjerni muževi.

Božji narod će tada biti ‘kraljevstvo svećenika’. U Otkrivenju vidimo gdje svi služe u hramu prinoseći Bogu svetu službu. To ih čini posvećenima Bogu, a samim tim i svećenicima. Stoga se podrazumijeva da će i knezovi biti u svećeničkoj službi, ali će se od naroda razlikovati po svojoj kneževskoj ulozi. Zato Izaija za knezove kaže slijedeće:

"Svaki će [knez] biti kao zaklon od vjetra i utočište od oluje, kao potoci vode u zemlji bezvodnoj, kao sjena velike stijene u zemlji sasušenoj." (Iz 32:2)

Očito će zemljom vladati ‘knezovi’ koji će biti sastavni dio ‘novog neba’. To znači da će u teokratskoj hijerarhiji oni imati vlast u rukama kao vazalni kraljevi. Svaki će od njih imati vlast na području jedne od mnogih kneževina. Izrael će vjerojatno biti jedna od tih kneževina i uzor po kojem će se organizirati sve druge kneževine.        

Isus je svojim apostolima govorio da će oni sjediti na prijestoljima da vladaju i sude nad 12 plemena Izraelovih, što je aludiralo na ulogu kraljeva i svećenika koji su imali najviši položaj u Božjem narodu. Budući da su se svađali oko prvih mjesta, očito će u upravi kraljevstva biti različitih službi, tako da će neki na različitim položajima služiti kao svećenici, a drugi na različitim položajima kao knezovi. Vjerojatno su i apostoli pretpostavljali da će s Isusom neki sjediti s desne i lijeve strane, odnosno da će imati veće prednosti od drugih koji će također sačinjavati nebesku vladu, pa su se znali oko toga prepirati. Iz onoga što im je obećao, možemo zaključiti da će prva mjesta sigurno biti dana njima koji su u viziji predočeni kao 12 kamena temeljaca novog Jeruzalema na kojima su ispisana njihova imena (Ot 21:14).

Po hijerarhiji, na vrhu je Isus kao ‘kralj i prvosvećenik’ koji služi pred Jehovom u ‘Svetinji nad svetinjama’. On je ujedno Kralj i Knez. Ispod njega se službe proširuju na prvih 12 apostola koji će služiti pred Kristom u nebeskoj ‘Svetinji’, vjerojatno kao ‘kraljevi i svećenici’ imajući tako dvojnu vlast kao Isus. Njih možemo smatrati vazalnim kraljevima ili prvim knezovima. Kao takve možemo ih usporediti sa Melhisedekom koji je bio “kralj Šalema, svećenik Boga Svevišnjega“, odnosno kralj i svećenik (Heb 7:1; 5:6). Stoga je poželjno da Isus na zemlji ima one muževe koji će ga zastupati u tim posebnim službama velikog svećenika (kralja i svećenika), koji će poput Melhisedeka svaki na svom području vlasti predvoditi određenim gradom ili područjem kao što je nekad bio Šalem. Ostali sluge Najvišega će služiti kao ‘plemenski knezovi’ (usporedi 4.Mo 7:2). Kao što je kralj Salamun u kneževskoj službi imao svećenike, pisare, ljetopisce, zapovjednike, namjesnike, upravitelje i nadglednike, tako će Krist za knezove izabrati iskusne i prokušane muževe koji će moći izvršiti svaki zadatak u njegovoj zemaljskoj upravi (1.Kr 4:1-6,25).

U opisu iz knjige Otkrivenja možemo vidjeti apostole kao temelje ili nosioce novog Jeruzalema, te kraljeve odnosno knezove koji donose slavu i čast naroda u taj grad. U grad će moći ulaziti i svi podanici Božjeg Kraljevstva. Svojim ulaskom u sveti grad se automatski ulazi u predvorja nebeskog hrama jer se u organizacijskom smislu grad nalazi u svetom području koje pripada hramu (Ot 11:2; 21:14,22-27). To znači da će kraljevi (knezovi) služiti među narodom, dok će apostoli služiti u nebeskoj Svetinji kao ‘kraljevi i svećenici’. Po njima se cijela uprava naziva ‘kraljevstvo svećenika’. Prema tome, ‘knezovi’ o kojima govori Izaija su ‘sveti sluge’ ili ‘sveci’ o kojima govori Danijel.

Da li onda možemo tvrditi da će ti ‘sveti sluge Najvišega’ biti uzeti na nebo, ako će vladati po svoj zemlji? Očito ne. Zanimljivo je da ni prorok Izaija ni prorok Danijel ne govore o njihovom odlasku na nebo, nego o tome da će oni kao ’novo nebo’ preuzeti vlast nad zemljom čime će zamijeniti zemaljske političke vladavine. Oni će zamijeniti svjetske vladare koji s Božjim dopuštenjem imaju vlast nad narodima. Sotona kao vladar svijeta svoju vlast provodi preko religioznih vođa i zemaljskih kraljeva, iako oko sebe ima svoje anđele preko kojih nadgledava cijeli svijet. Sotona očito ne može upravljati svijetom bez ljudi koji mu u svojstvu kraljeva i svećenika služe na zemlji. Takav oblik vlasti se zove ‘nebo’. Ono će biti zamijenjeno ‘novim nebom’ tako što će Arhanđeo Mihael sa svojim anđelima zamijeniti Sotonu sa njegovim anđelima, dok će sadašnje ljudske kraljeve i religiozne vođe biti zamijenjene s 144000 izabranih nosioca zemaljske vlasti koji će biti postavljeni po svoj zemlji. Oni će s Kristom vladati sa simboličnog neba ili gore Sion (Ot 14:1).