Article Index

‘Sveci’ i ‘sveti’ u hebrejskim spisima

U Psalmima se često spominju ‘sveci’. Oni se daju raspoznati tako što se jedan izraz izgovara na dva različita načina. Pogledajmo slijedeći primjer:

Psalam 85:8:

"Slušat ću što će pravi Bog Jehova reći, jer o miru će govoriti:

  1. narodu svojemu i                                                                                       (sveti narod)
  2. vjernim slugama svojim… (svecima svojim, NSbi2-C)                               (sveti muževi)

Ovim dvjema grupama se u psalmima pridodaje još jedna grupa ljudi. To su bili prozeliti koji su se obraćali na židovsku vjeru:

Psalam 115:9-11:

  1. "Izraele, uzdaj se u Jehovu, on im je pomoć tvoja i štit tvoj.                        (sveti narod)
  2. Dome Aronov, uzdaj se u Jehovu; on je pomoć tvoja i štit tvoj.                   (sveti muževi)
  3. Vi koji se bojite Jehove, uzdajte se u Jehovu; on im je pomoć vaša i štit vaš."   (prozeliti)

U gornjim stavcima su ovim redoslijedom prikazane tri grupe ljudi:

  1. grupa – Izrael          (Božji sveti narod)
  2. grupa - svećenici    (sveci – sveti muževi)
  3. grupa – prozeliti     (ljudi iz drugih naroda)

Mogli smo primijetiti da je u kontekstu ovih psalama, druga grupa označena ‘svecima’. Riječ je o domu Arona - velikog svećenika. Njegov dom su sačinjavali svećenici u njegovoj liniji koji su bili posvećeni da služe u hramu. Za njih se kaže:

"Neka se svećenici tvoji obuku u pravednost, neka vjerne sluge tvoje (sveci, NSbi2-C) kliču radosno" (Ps 132:9,16).

Osim njih, u psalmima se često zajedno s njima spominju i vjerni članovi Božjeg svetog naroda. Razmotrimo to u slijedećim stavcima:

"Skupite k meni one koji su mi vjerni (svete, bi2-C), one koji su nad žrtvom sklopili savez moj" (Ps 50:5).

"Nebesa će hvaliti čudesno djelo tvoje, Jehova, i vjernost tvoju na skupu svetih" (Ps 89:5).

To su samo neki stavci u kojima se svećenike naziva ‘svecima’, vjerne pojedince ‘svetima’, a narod ‘sveti narod’. No, kako ove stavke povezati sa načinom kako su apostoli i drugi kršćani gledali na ‘svete’ koji su sačinjavali kršćansku skupštinu? Propovijedajući jednom prilikom u židovskoj sinagogi, apostol Pavle, prema izvještaju Djela apostolskih 13:16,26, svoje uvodne riječi nije uputio 2. grupi (spomenutoj u Psalmu 115:9-11) koju su sačinjavali židovski svećenici već je svoje riječi uputio samo 1. i 3. grupi, rekavši:

"Ljudi, (1) Izraelci i vi (3) ostali koji se bojite Boga, čujte… Ljudi, braćo, (1) sinovi loze Abrahamove i (3) ostali među vama koji se boje Boga,…"

Ova podjela je posebno naglašena u 43. stavku ovog izvještaja gdje piše slijedeće:

"I nakon što je skup u sinagogi bio raspušten, mnogi (1) Židovi i (3) bogobojazni obraćenici na židovsku vjeru (prozeliti) koji su obožavali Boga pošli za Pavlom i Barnabom…"

Zanimljivo je da Pavle za ‘prozelite’ koristi iste riječi kao i psalmista time što im se obraća kao ‘onima koji se boje Boga’ (vidi Ps 115:11). Pavle se ovdje nije obratio 2. grupi – židovskim ‘svećenicima’, očito zato što su oni tada izgubili svoju svećeničku službu. Nije ih se više moglo nazivati ‘svetima’ jer nisu bili posvećeni među obnovljenim Božjim narodom. Točno je da je cijela Izraelska nacija mogla održavati svetost uz pomoć čistog obožavanja. Mogli su biti sveti u smislu očišćenja od grijeha i odvojenosti od drugih nacija. No, kad su u pitanju bili svećenici, njih se nazivalo ’svetima’ jer su nosili odgovorne službe na koje su imenovani u Božjem domu obožavanja. Svetost je u njihovom slučaju bila povezana sa njihovim postavljanjem u službu u kojoj su pred narodom zastupali Božju svetost, dok su pred Bogom zastupali narod.

Svećeničko su mjesto u kršćanskoj skupštini zauzeli apostoli i drugi duhovno zreli muževi koje se zbog toga smatralo dostojnima dvostruke časti (1.Ti 5:17). Imali su autoritet, što ih je svrstavalo među ‘slavne’, ‘ugledne’ i ‘istaknute muževe’ (2.Pe 2:10; 1.Ko 6:1,2; Ga 2:1,2,6,9). Zato se sada njih naziva ‘svecima’. Pavle se stoga u gore navedenim recima, kao jedan od svetih muževa, (2. grupa) obraća 1. i 3. grupi. Sveti su se muževi na poseban način žrtvovali za Krista i svoju braću u vjeri, te su imali posebno mjesto i u Pavlovim poslanicama (Dj 15:25,26). Preko njih je upućivao pisma cijeloj zajednici kršćana u pojedinim skupštinama. Kršćanima u Korintu je tako napisao da su ‘posvećeni u zajedništvu sa Kristom Isusom, pozvanima da budu sveti’ (1.Ko 1:2). Njima je (u 6. pogl. 1,2. redak) naglasio kakvu ulogu među njima imaju ‘sveti’ muževi sada i u budućnosti kad su u pitanju problemi koje su trebali rješavati. Budući da su starješine među njima bili dužni rješavati sporove rekao im je u prvom djelu rečenice:

"Zar se tko od vas [kršćana], kad ima tužbu protiv drugoga, usuđuje ići na sud pred nepravedne, a ne [na sud] pred svete?"

Zatim im u drugom dijelu rečenice u trećem licu spominje ‘svete’ i u vezi njih spominje jednu važnu činjenicu:

"Ne znate li da će sveti suditi svijetu?"

Zatim se obraća upravo ‘svetim’ muževima i njima kaže:

"A ako će te vi suditi svijetu, zar ne možete suditi u sitnim sporovima?"

Budući da je i sebe smatrao jednim od njih onda je u nastavku rekao:

"Ne znate li da ćemo suditi anđelima. A zašto onda ne bismo i onome što se tiče ovog života" (1.Ko 6:3; vidi Ri 1:7).

Iako su svi kršćani ‘sveti’ i odvojeni za Božje djelo, Pavle u ovoj izjavi naglašava da će samo izabrani i imenovani muževi biti osobe koje će suditi svijetu. Oni tu ulogu imaju i u ovom poretku kada sude stvarima unutar skupštine. Zato ovaj stavak možemo još bolje razumjeti kada umjesto riječ ‘sveti’ čitamo ‘nadglednici’:

"Ili ne znate da će [nadglednici] suditi svijetu".

Pavle je bio svjestan da tu ulogu mogu dobiti samo oni koji se do kraja svoje službe pokažu vjernima. To znači da će samo izabrani ‘sveti’ muževi iz klase ‘upravitelja’ suditi svijetu zajedno sa apostolima kojima je Isus obećao dati dvanaest prijestolja, a ne svi kršćani odreda – muževi i žene - koji su se pokazali vjernima, što samo dodatno dokazuje kako je tumačenje Watchtowera netočno i nebiblijsko.

Izraz suditi uključuje i određenu mjeru vlasti pa se može konstatirati da će Isus među vjernim upraviteljima Božje kuće izabrati 144000 svetaca među kojima će biti i oni od vremena vjernog Abela do Ivana Krstitelja. Apostoli i proroci su bili ti ‘sveti’, među kojima se nalazio i Pavle, a to je vidljivo iz Pavlovih riječi:

"U prijašnjim naraštajima ta tajna nije bila obznanjena sinovima ljudskim kao što je sada duhom otkrivena njegovim svetim apostolima i prorocima (nadglednicima)" (Ef 3:5)

"Meni, najmanjem od svih svetih, ukazana je ta nezaslužena dobrota, da drugim narodima objavim dobru vijest o Kristovom neistraživom bogatstvu" (Ef 3:8)

"Jer ja sam najmanji među apostolima (među svetima)." (1.Ko 15:9)

Pavle apostole i druge istaknute nadglednike (proroke, pastire) naziva "svetim apostolima i prorocima", a sebe smatra ‘najmanjim od svih svetih’ koji je između svih njih izabran da objavi dobru vijest drugim narodima (Ef 3:5,8). Prema tome, Pavla i druge apostole se moglo smatrati ‘svecima’ jer su predvodili u pravom obožavanju obavljajući istaknute službe. Isus je bio prvi ‘apostol’ i ‘prorok’ kojeg je postavio Bog (Dj 7:37; He 3:1). Drugi apostoli i proroci (nadglednici) su bili Isusovi glavni zastupnici na zemlji (Dj 15:4,6,22,32). ‘Proroci’ su u kršćanskoj skupštini zastupali Boga i Krista objavljujući vjernicima stvari povezane sa Božjom voljom (usporedi 2.Mo 7:1). Sadržaj onoga što su objavljivali je između ostalog sadržavao Božja obećanja i proročanstva. ‘Apostoli i proroci’ su vršili službu koja je u drevnom Izraelu bila dana svećenicima i prorocima. Bila im je povjerena i ‘predana’ Božja Riječ koju su zastupali pred kršćanskim vjernicima (Ju 3; Ef 3:5).

Prema tome, ’sveci’ kojima su prvi kršćani odavali posebno poštovanje su bili apostoli i njima pridruženi muževi koji su imali čast da predvode kršćansku skupštinu na zemlji. Na njima je izgrađena skupština. Svi ostali kršćani su izgrađeni na temelju svetih apostola i proroka (Dj 15:22-26,32; 2.Pe 3:2). Oni su se nadograđivali na same temelje i tako tvorili Božju kuću – sveti narod. Zato apostol Pavle ističe vjeru i ljubav koju su vjernici imali prema ‘svim svetima’ među kojima su posebno mjesto imali imenovani muževi (Ef 1:15; Kol 1:4; Flm 5). Ta vjera je bila potrebna jer su upravo ti vjerni muževi bili izaslanici koji zastupaju Krista. Imati puno povjerenje u njihovo vodstvo je značilo imati vjeru u Gospodina ali samo onda kad zastupaju Božju riječ, a ne svoja učenja i pravila (2.Ko 3:1-6; 4:5-12; 5:20; 6:1). Oni su kao Isusovi prvi zastupnici najviše izloženi smrti, kao što je bio i Isus (vidi Dj 12:1-3). Zato su već tada mnogi doživjeli mučeničku smrt.

Mnogi od njih nisu imali materijalnih sredstava za vlastito uzdržavanje, jer su se potpuno posvetili službi koja pripada Božjoj riječi (Dj 6.2,4). Zanimljivo je to što izabrani muževi koji su služili u skupštinama kao nadglednici nisu trebali radili svjetovni posao. Da li to znači da su nadglednici svoju službu mogli u punoj mjeri ispunjavati jedino uz materijalnu potporu onih kojima su služili?