Article Index

Materijalna briga za svete

U dosadašnjem razmatranju smo vidjeli da kršćanska skupština u svojem ustrojstvu ima klasu ‘svećenika’ koji obavljaju različite nadgledničke službe. U crkvama kršćanstva postoje različiti načini kako se financira klasa svećenika. Jedni traže od svojih vjernika desetak po uzoru na Mojsijev zakon, drugi javno skupljaju priloge, a treći čak iz državnog proračuna dobivaju od države plaću za svoj rad. U zajednici Jehovinih svjedoka samo punovremeni propovjednici imaju ovlaštenje da ne rade svjetovni posao kako bi se potpuno posvetili svojoj službi. No, što je sa onim nadglednicima koji služe u skupštinama po cijelom svijetu? Da li se i njihova služba treba smatrati punovremenom službom u kojoj bi trebali sve svoje vrijeme ulagati u duhovnu izgradnju vjernika kojima služe? Da li i oni imaju pravo na materijalnu potporu kako bi se u potpunosti stavili na raspolaganje svojoj braći?

U prvom stoljeću su skupštine svojim prilozima podupirale apostole u Jeruzalemu. U Jeruzalemu nije bila samo jedna mala skupština, već više njih u kojima su najvjerojatnije služili pojedini apostoli, a sa njima i drugi starješine, među kojima su bili i neki nadglednici koji su prihvaćali materijalnu potporu vjernika. Pavle je jedan takav dobrovoljni prilog kojeg su skupile skupštine iz Makedonije i Ahaje dao toj vjernoj braći kako bi tim prilogom pomogao "siromašne svete u Jeruzalemu" (Ri 15:26; 1.Ko 4:11; 2.Ko 6:3,4,10). Ta su imenovana braća bila materijalno siromašna. Oni se nisu posvetili svjetovnim poslovima kako bi zarađivala za svoje osnovne potrebe već su se potpuno posvetili svojoj službi zbog koje su Židovski i ostali kršćani imali duhovne koristi. Time su slijedili Isusa Krista koji "premda je bio bogat, radi [nas] je postao siromašan da bi [smo se mi] obogatili njegovim siromaštvom" (2.Ko 8:9; usporedi 2.Ko 6:10). Pavle kaže da su braća iz gore spomenutih skupština za takve to ...

"... rado učinili, a bili su im i dužnici. Jer ako su narodi dobili udio u njihovim duhovnim dobrima, onda su im dužni služiti svojim tjelesnim dobrima." (stvarima koje su za fizičko tijelo) (Ri 15:25-27)

Apostoli su po Isusovom nalogu imenovali i postavljali po skupštinama vjerne, zrele i duhovno sposobne muževe. Neki od njih su najprije poslani u daleke krajeve gdje su činili pripreme za osnivanje skupština. Oni su osposobljavali nove muževe da se s vremenom stave na raspolaganje kao starješine. One muževe koje je skupština imenovala u tom nadasve važnom zadatku su trebali vršiti vrstan posao kojim su unapređivali dobru vijest među drugim kršćanima. No, kako su taj zadatak mogli u potpunosti izvršiti a da ne dovedu u pitanje svoje imenovanje? Pavle kaže:

"Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti." (1.Ko 9:14)

Živjeti od dobre vijesti’ značilo je živjeti od materijalne potpore onih kršćana kojima je objavljivana dobra vijest unutar skupštine. Budući da se nije uvijek moglo osloniti na gostoljubivost nevjernika kojima je objavljivana dobra vijest, onda se od njih nije ni moglo očekivati da na takav način materijalno podupiru ‘svete’ muževe. Kad je Isus odredio ovo načelo, nije mislio na svakog kršćanina kojeg bi srce navodilo da objavljuje dobru vijest jer bi to značilo da bi svi trebali biti propovjednici. Ako bi se svi u punoj mjeri posvetili dobroj vijesti i na takav način živjeli od nje, tko bi koga mogao podržavati u materijalnom pogledu? Isus je očito mislio samo na one ovlaštene muževe koji su u kršćanskoj skupštini trebali nositi odgovornost kao evanđelizatori (unutar i izvan skupštine).

Ostali vjerni kršćani su bili pozvani da daju svoj materijalni doprinos, tako da oni, za razliku od ‘svetih’, nisu trebali ‘živjeti od dobre vijesti’ nego je materijalno podupirati. Pojedini muževi su kao poslanici (apostoli) skupština trebali dobru vijest objavljivati nevjernicima, dok su nadglednici prije svega trebali propovijedati svojoj braći u vjeri. Vjernici su izvlačili korist iz dobre vijesti koja im je na razne načine posredovana preko tih vjernih muževa. Zato su ti muževi imali pravo da se okoriste prilozima koja su se davala za unapređivanje dobre vijesti. ‘Živjeti od dobre vijesti’ se moglo na način da su se starješine koji su preuzimali nadgledničku službu slobodno mogli okoristiti materijalnom potporom i to od priloga svoje braće koja su bila "podložna dobroj vijesti o Kristu" (2.Ko 9:13). To je ujedno značilo da je u skupštinama moglo služiti više starješina, s tim da su starješine kao 'đakoni' (sluge pomoćnici) surađivali sa nadglednikom (biskupom) koji nije smio biti materijalni teret za skupštinu.

Nadglednik je bio taj koji bi se potpuno posvetio skupštini ili skupštinama (množ.) dok bi mu drugi starješine (đakoni) pomagali u vođenju i nadgledavanju. Nadglednici su trebale biti samo oni koji su bili spremni potpuno se staviti na raspolaganje onima kojima su služili. Zbog toga je Isus odredio da oni ‘žive od dobre vijesti’ jer je to bio zahtjevan zadatak koji je iziskivao mnogo vremena i truda. Možemo bez sustezanja reći da je njihova služba trebala biti punovremena služba u kojoj nije trebalo biti mjesta za neki stalni svjetovni posao. U zajednici Jehovinih svjedoka takvu službu ima samo pokrajinski nadglednik, ali to ne zadovoljava duhovne potrebe stada koje on posjeti samo dva puta godišnje. Svaka skupština bi trebala imati svog nadglednika koji bi se potpuno posvetio svojoj službi i starješine (đakone) koji bi ga trebali podupirati. Zbog odstupanja od biblijskog gledišta Jehovini svjedoci su ukinuli takvo ustrojstvo te uspostavili starješinsko tijelo s predsjedavajućim starješinom, dok se ostale muževe koje postavljaju u službu đakona ne smatra 'starješinama'.

Pavle je kršćanima u Filipima zahvalio "zbog priloga koji su davali za dobru vijest" (Flp 1:5). Skupštine su od samog početka uvele potrebu za dobrovoljnim prilozima kako bi se podupiralo nadglednike koji su se posvetili služenju braći u njihovim duhovnim potrebama po primjeru svećenstva koje je služilo Izraelcima (He 5:4). Ta imenovana braća su poput Isusa služila kao evanđelizatori, pastiri i učitelji. Isus im je dao primjer u tome. Da bi nesmetano služio sa svojim apostolima na tom zadatku i on je trebao imati nečiju materijalnu potporu. Da nije bilo tako onda bi djelo evanđeliziranja stalo u samom početku.