Article Index

Ovlaštenje da ne rade svjetovni posao

Apostoli su uglavnom bili ribari, dok je Matija bio poreznik. Oni su ostavili svoj svjetovni posao da bi se mogli posvetiti propovijedanju i poučavanju. Isus je sve muževe kojima je povjerio djelo evanđeliziranja nazvao svojim "robom" (Mt 20:26,27; 24:45-47). Robovi su uglavnom živjeli od rada kod svog gospodara, a ne od dodatnog rada na nekom drugom svjetovnom poslu. Gospodar je mogao imati više robova kako bi svakom od njih dao određeni zadatak. No svi robovi, bez obzira što su radili, služili su imanju i kući svog gospodara. Neki su robovi bili postavljeni iznad drugih robova, ali to nije značilo da su samo oni mogli biti materijalno zbrinuti od svog gospodara. Svaki rob u Izraelu je s onim što je dobio od svog gospodara mogao uzdržavati sebe sa osnovnim životnim potrebama. U tom svjetlu čitamo:

"Kad je [Isus] uzašao na visinu, odveo je zarobljenike [sebi za robove]; dao je ljude [izabrane muževe]  za dar. (…) I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Kristovo tijelo…" (Ef 4:8,11,12)

Imenovani starješine su ‘darovi u ljudima’ koji su dani da služe Božjem svetom narodu. Svaki od njih je bio pozvan za određeni vid službe kod svog Gospodara. Neki starješine su postavljeni da nadgledavaju rad više skupština u jednoj pokrajini, ali to nikako ne umanjuje vrijednost i važnost zadataka onih nadglednika koji služe samo unutar jedne skupštine. I jedni i drugi ‘robovi’ moraju redovito davati duhovnu hranu ostalim vjernicima i zato moraju biti izjednačeni po pitanju vremena kojeg ulažu u svoju službu. Kao što putujući nadglednik (u zajednici JS) ima ovlaštenja da ne radi svjetovni posao kako bi se u punoj mjeri posvetio ‘izgradnji Kristovog tijela’, onda to treba vrijediti i za starješine koji služe u svojoj skupštini kao nadglednici. Isus i Pavao u toj stvari ne prave razliku među njima.

Isus je sve nadglednike stavio pod jednu grupu koja je određena da ‘propovijeda dobru vijest’ i da ‘živi od dobre vijesti’. Da je to tako potvrđuje i Pavle koji je često nailazio na prigovore nekih Židova koji su osporavali njegovo apostolstvo i nadgledničku službu. Zato je često morao mijenjati i usklađivati svoj način života sa službom koju je vršio. Jednom je sam stao u svoju obranu u koju je uključio i svoje pravo da se okoristi tom materijalnom "pomoći za svete", koju su ‘sveti’ dobivali od svoje braće kojoj su služila (2.Ko 9:1). Pavle piše:

"Ovo je moja obrana pred onima koji me optužuju: ‘(…) Ili se samo Barnaba i ja moramo uzdržavati vlastitim radom?" (1.Ko 9:3,6)

Prema ranijem prijevodu Kršćanskih spisa Pavle kaže:

"Zar samo Barnaba i ja nemamo ovlaštenje da ne radimo svjetovni posao" (bi2-C)

To znači da su u to vrijeme svi ostali apostoli i drugi nadglednici imali to ovlaštenje da ne rade svjetovni posao. Svjetovni posao u kontekstu kojeg Pavle spominje očito podrazumijeva svakodnevnu obavezu raditi određeno vrijeme za poslodavca s kojim bi se morao obavezati radnim ugovorom (1.Ti 6:1,2). Takvu obavezu su imali robovi prema svojim gospodarima. Znajući za to, Pavle je roba Onezima poslao natrag gospodaru Filemonu od koga je bio pobjegao (Flm 10,13-18). Pavle kao nadglednik skupštine(a) očito nije bio rob svjetovnog posla kao što je bio Onezim, iako je ponekad bio prisiljen raditi svojim rukama. U Stražarskoj kuli od 15.12.2001. na str. 10. je opisano što je za mnoge značilo raditi svjetovni posao:

“U to je vrijeme radnik naporno radio dvanaest (12) sati na dan, šest (6) dana  tjedno, a obično je dobivao jedan denar dnevno (Mt 20:2-10). (…) Jedan izučavatelj kaže da se u Isusovo vrijeme za kruh napravljen od četiri šalice pšeničnog brašna trebalo dati otprilike sve što se zaradilo za jedan sat. Jedan drugi izučavatelj kaže da se za čašu dobrog vina trebalo dati otprilike sve što se zaradilo za dva sata. Iz tih detalja možeš vidjeti da su ljudi u ono vrijeme radili dugo i naporno kako bi imali od čega živjeti…“

Isus je znao da nitko ne može raditi na jednom takvom svjetovnom poslu i potpuno se posvetiti nadgledničkoj službi, pogotovo ako je imao obitelj. Zato je apostolima dao ovlaštenje kojim se oni i drugi nadglednici ne bi trebali ‘uzdržavati vlastitim radom’ nego da ‘žive od dobre vijesti’. To je pravilo koje se može prilagođavati određenim situacijama. Tako se npr. apostol Pavle uglavnom uzdržavao od priloga, a ponekad je bio prisiljen da radi i zarađuje za svoje fizičke potrebe. No nikad se nije obavezao raditi neki svjetovnom posao. Neki su osporavali Pavlovo imenovanje a time i njegovo pravo da se okoristi materijalnom potporom namijenjenoj za ‘svete’. Drugi su smatrali da Pavle koristi priloge kako bi živio na račun braće. Zato on želi reći takvima da je on od Krista imenovani apostol i nadglednik koji ima isto ovlaštenje kao i drugi nadglednici. On u jednom pismu čak kaže za sebe i svoje suradnike:

"… nikada se nismo poslužili laskavim riječima, niti smo išta činili iz prikrivene lakomosti - Bog je svjedok! I nismo tražili slavu od ljudi (…) premda smo vam, kao Kristovi apostoli, mogli biti na teret." (1.So 2:5,6)

Pavle staje u svoju obranu i govori da ‘lakomost’ nije prikriveni motiv njegove službe niti motiv zbog kojeg ima pravo na materijalnu potporu. Kako bi opovrgao njihove tvrdnje, Pavle se ponekad trudio da radi neki posao kako ne bi bio ‘skupi teret’  svojoj braći. Nije se želio nametati kao apostol i iziskivati na pravima koja su imali drugi nadglednici. Tako je ponekad izrađivao šatore da bi pokrio neke svoje životne troškove (Dj 18:3; 1.Ko 4:12). Time je samo umanjio potrebu da se u potpunosti okoristi prilozima koji su se koristili kao materijalna potpora nadglednicima. Iako je ponekad na takav način zarađivao on se ipak nije obavezao da radi neki stalni ‘svjetovni posao’.

Pavle je bio starješina koji je služio kao apostol i nadglednik, a ipak je bio prisiljen da ponekad radi za svoje uzdržavanje. Watchtower to zanemaruje pa Pavla uzima kao primjer po kojem tvrdi kako svi starješine osim putujućih nadglednika trebaju raditi svjetovni posao, a zanemaruje da po skupštinama postavi po jednog takvog nadglednikada koji bi se poput Pavla trebao u sličnim okolnostima sam brinuo za sebe ‘mukotrpno radeći’ za svoj svakodnevni kruh dok ne dobije materijalnu pomoć (1.Ko 4:9,11,12). Naime, to što je Pavle ponekad bio prisiljen raditi neki posao nije moglo ukinuti pravilo i ovlaštenje koje je uspostavio Isus za imenovane muževe. Zato je on sebe postavio za primjer drugim nadglednicima koji su se trebali prilagođavati situaciji.

Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka je postavila neka svoja pravila po kojem putujući nadglednici, punovrmeni propovjednici i misionari imaju pravo na materijalnu potporu, dok takvu potporu ne mogu primati nadglednici koje služe u svojim lokalnim skupštinama osim ako su postavljeni kao misionari. Naime, u lokalnim skupštinama su uglavnom postavljeni starješine tj. više njih koji predstavljaju starješinsko tijelo s različitim skupštinskim ulogama. Budući da nitko od njih nije nadglednik skupštine onda nemaju ovlaštenje da nerade svjetovni posao jer bi u suprotnom značilo da bi svi kao ravnopravni trebali imati materijalnu potporu od skupštine. Očito takvo skupštinsko ustrojstvo nema sličnosti sa prvom kršćanskom skupštinom pa se ne mogu uskladiti sa spomenutim biblijskim stavcima.

Zašto je apostol Pavle morao ponekad raditi za svoje uzdržavanje dok su apostoli u Jeruzalemu i drugi nadglednici ipak imali materijalnu potporu od ostalih kršćana? Zaključak je jednostavan. Naime, kad bi Pavle došao u neku novu sredinu da objavi dobru vijest neznabošcima, sa sobom nije uvijek imao dovoljno novca da se uzdržava, pogotovo kad je duže vrijeme boravio u nekom gradu gdje još nije bila osnovana skupština. Ono što bi od skupštine dobio za svoje potrebe, s vremenom bi potrošio. Ako u međuvremenu nije dobio materijalnu potporu onda je bio prisiljen da jedno vrijeme radi za svoj kruh i krov nad glavom. No, opet je rado prihvaćao materijalnu potporu kako ne bi previše bio zaokupljen nekim poslom koji bi mu oduzimao dragocjeno vrijeme. Kršćanima u Filipima je zahvalio na tome rekavši:

"A vi, Filipljani, znate i da mi u početku objavljivanja dobre vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna skupština nije pomogla dajući i pritom primajući osim vas jedinih. Jer čak ste mi i u Solun i prvi i drugi put poslali što mi je bilo potrebno." (Flp 4:15,16; Ri 15:27)

Nakon što je osnovana skupština u Solunu mogao je s pravom reći tamošnjim kršćanima:

"… niti smo badava jeli ičiji kruh. Naprotiv, noću i danju teško smo i naporno radili da nikome od vas ne budemo na teret". No odmah im je skrenuo pažnju na slijedeće: "Ne zato što ne bismo imali prava na to (ovlaštenje na materijalnu potporu), nego da vam poslužimo kao primjer na koji se trebate ugledati." (2.So 3:8,9; 1.So 2:9)

Pavle ovom prilikom nije želio nadglednicima pokazati ‘primjer’ kako se sa svjetovnim zaposlenjem trebaju sami uzdržavati i da ne trebaju zahtijevati materijalnu potporu svoje braće. Vidimo da on u svojoj izjavi nije osporio ‘ovlaštenje’ koje su nadglednici dobili od Gospodina, ali također nije ni nametnuo neko drugo pravilo kojim bi tvrdio da oni nemaju pravo na materijalnu potporu zajednice. Jednom je rekao starješinama u Efezu:

"Ničijeg srebra ni zlata ni odjeće nisam poželio. Sami znate da su ove ruke poslužile mojim potrebama i potrebama onih koji su bili sa mnom."

Budući da se ponekad morao brinuti za svoje potrebe onda je to od njega zahtijevalo dodatni napor oko izgrađivanja pojedinaca i skupština. U tim okolnostima nije zanemario svoju duhovnu brigu prema svojoj braći. Zato je u nastavku rekao starješinama:

"U svemu sam vam pokazao da takvim napornim radom morate pomagati slabima …" (Dj 20:31,33-35)

On je tako njima dao ‘primjer’ da ga oponašaju, ne u smislu uspješnog kombiniranja službe sa svjetovnim poslom, nego primjer kako trebaju ‘naporno raditi’ oko duhovnog pomaganja drugima, pogotovo ako ih svjetovni poslovi ograničavaju u tome. Također im je dao primjer da nikoga materijalno ne iskorištavaju. Za razliku od drugih kršćana, apostoli i nadglednici su morali izbjegavati raditi neki stalni svjetovni posao koji bi im onemogućio da se posvete svojim duhovnim dužnostima.

Nitko nije trebao težiti za nadgledničkom službom misleći kako će time lagodno živjeti na račun drugih. Njihova služba je bila puna odricanja i samopožrtvovnosti. Vjernici koji su radili svjetovni posao mogli su si priuštiti lagodniji život. Oni su živjeli za sebe i svoju obitelj, dok su se nadglednici odricali toga kako bi se posvetili skupštini. Zato su neki vjerojatno morali napuštati svjetovni posao i živjeti za svoju braću kojoj su stavili na raspolaganje svoje vrijeme i duhovne darove, a neki čak i svoju imovinu (Lk 12:33). Time su slijedili Isusov primjer i primjer apostola. Dok su služili interesima svoje braće u vjeri imali su prilike osjetiti da im Bog preko njih daje sve što im je potrebno u materijalnom pogledu. Ako je u prvom stoljeću neki nadglednik imao osigurana materijalna sredstva koja su mu omogućavala da nesmetano služi, onda je razumljivo da se nije u potpunosti trebao okoristiti prilozima skupštine, osim ako je sva svoja sredstva stavio na raspolaganje.

Od nikoga se nije tražilo da sav svoj novac dade Skupštini, pa da onda može služiti kao nadglednik. Čak su u početku mnogi Židovi koji su primili vjeru u Krista jedan dio svog imetka i novac donosili pred apostole koji su svakome dijelili prema potrebi tako da nitko nije bio u oskudici. To također nije bilo pravilo po kojem su trebali svi kršćani postupati. Svatko je sam odlučivao koliko će ostavljati za sebe a koliko će prilagati Skupštini (Dj 4:32-35). S vremenom su nastupila teška vremena za židovske kršćane u Jeruzalemu i Judeji tako da su mnogi od njih osiromašili. Samo oni koji su radili neki svjetovni posao su mogli donekle brinuti za sebe i svoju obitelj. Kada se ekonomska situacija pogoršala, da li su apostoli kao nadglednici u Jeruzalemu trebali smanjiti svoj udio u službi kako bi mogli preživljavati radeći svjetovni posao? Ne! Trebali su materijalnu pomoć drugih kršćana. Iako su mnogi hebrejski kršćani i sami bili siromašni Pavle im je ukazao da ‘Bog nije nepravedan pa da zaboravi njihovo djelo i ljubav koju su iskazali njegovu imenu, tako što su služili svetima i što im i dalje služe’ (He 6:10). Kad tu pomoć nisu mogli dobiti u dovoljnoj mjeri od kršćana iz Judeje koja su i sama trebala materijalnu pomoć, onda su im u vezi toga poslužili kršćani sa područja Male Azije. Pavle je u vezi toga pisao:

"A sada idem u Jeruzalem da pomognem svetima. Jer oni u Makedoniji i Ahaji rado su skupili pomoć (putem priloga, bi2-C) za siromašne svete u Jeruzalemu." (Ri 15:25,26)

Čak su siromašna braća u makedonskim skupštinama svim srcem željeli da im se omogući "da prilože svoj velikodušni dar i da sudjeluju u prikupljanju pomoći za svete" (2.Ko 8:4). Kad je govorio o toj pomoći ili ‘službi koja je [određena] za svete’, Pavle je između ostalog braći napisao:

"Jer ta služba kojom se sakuplja pomoć ne treba samo namiriti potrebe svetih nego treba i pružiti poticaj za mnogobrojne zahvale Bogu. Zbog onoga što ste pokazali pomažući tako drugima, oni [sveti] slave Boga jer ste podložni dobroj vijesti o Kristu (…) i jer velikodušno dajete priloga njima i svima [ostalim svetima]" (2.Ko 9:12,13)

Iz svega ovoga se može izvući primjer kojeg bi danas trebali slijediti kršćanske skupštine. Zajednica i skupština u određenim situacijama mogu materijalno podupirati braću koja su materijalno siromašna i to preko priloga onih koji su spremni dati za takve potrebe. To su bile iznimne situacije, dok je potreba da se podupiru nadglednici trebala biti stalna potreba. Od nikoga se nije tražilo da prodaju sve što imaju jer bi tada morali živjeti na teret Skupštine. S druge strane oni koji su se željeli potpuno staviti na raspolaganje Skupštini mogli su to učiniti po primjeru Barnabe koji je služio kao putujući nadglednik. On je prodao svoj "komad zemlje" i taj novac "stavio pred noge apostolima" (Dj 4:36,37). Očito je taj komad zemlje bio onaj dio kojeg se mogao odreći, dok je za sebe ostavio ono osnovno, a to je krov nad glavom. Možda je u materijalnom pogledu mogao sebe skromno uzdržavati. No, za vrijeme svoje službe nije trebao raditi svjetovni posao kako bi se ‘uzdržavao vlastitim radom’ (1.Ko 9:6). Mogao se posvetiti službi za Krista dok su njegove osnovne potrebe bile pokrivene prilozima Skupštine koja je na takav način brinula za apostole i nadglednike.