Article Index

Pošten način zbrinjavanja svetih

Apostoli i drugi nadglednici su  za svoje uzdržavanje i službu dobivali materijalnu potporu od Skupštine, pa je Pavle mogao s pravom reći u vezi ‘skupljanja priloga’ da je to ipak bio pošten način na koji su oni bili zbrinuti:
 
"Time želimo izbjeći da nam itko išta prigovori u vezi s tim velikodušnim prilogom koji nam je povjeren. Jer ‘nastojimo sve raditi pošteno, ne samo pred Jehovom nego i pred ljudima.’" (2.Ko 8:19-21)
 
To je bilo pošten način zbrinjavanja svetih apostola i nadglednika. Iako nisu radili svjetovni posao mogli su preko kršćanske skupštine doći do materijalnih sredstava kojima se podupirao njihov naporni rad. Budući da nisu naplaćivali svoj trud, njima je bilo dovoljno to što su drugi kroz materijalnu potporu izražavali svoju zahvalnost i cijenjenje za ono što rade.

Članovi skupštine su trebali znati da svojim materijalnim viškom mogu pokriti oskudicu ‘svetih’, kako bi duhovni višak ‘svetih’ pokrio njihovu duhovnu oskudicu (2.Ko 8:14). Materijalna oskudica je mogla nastati samo zbog ‘ovlaštenja’ zbog kojeg ‘sveti’ muževi nisu radili svjetovni posao. Zato je Pavle dao savjet članovima skupštine:

"U poslu ne budite lijeni (…) Dijelite sa svetima prema njihovim potrebama." (Ri 12:11,13; vidi Ga 6:6)

Potrebe nadglednika su bile samo one osnovne potrebe koje su im omogućavale da mogu nesmetano služiti skupštini po primjeru Isusa kojega su zastupali. To je isto važilo i za ostale svete (kršćane).

Vidjeli smo da je Pavle braći u Korintu rekao da su on i Barnaba ‘mogli biti skupi teret kao Kristovi apostoli’. Na to su imali pravo, ali ga nisu željeli u potpunosti iskoristiti, bar dok se ne formira skupština i dok novi vjernici ne shvate smisao kršćanske službe koja je povjerena nadglednicima. Tada se od vjernika očekivalo da ‘služe svetima’ svojim materijalnim prilozima (He 6:10). Na to je Pavle želio skrenuti pažnju kršćanima u Korintu kad im je rekao:

"Ili sam grijeh počinio jer sam vam – ponizivši se kako biste se vi uzvisili – rado objavio dobru vijest Božju bez ikakve naplate? Druge sam skupštine oplijenio primajući potporu od njih kako bih mogao vama služiti. A kad sam bio kod vas i zapao u oskudicu, nikome nisam bio na teret, jer su braća koja su došla iz Makedonije velikodušno namirila moje potrebe. Da, u svemu sam pazio, a i nadalje ću paziti,  da vam ne budem na teret …" (2.Ko 11:7-9)

Vidimo da je on bio oprezan kad je bila u pitanju materijalna potpora od strane novo formiranih skupština. Pavle je rado uzimao prilog od drugih skupština koje su bile duhovno izgrađene da shvate svoju materijalnu obaveze prema onima koji su im objavljivali dobru vijest. Međutim, to pravilo nije nametao novoosnovanim skupštinama koje su bile tek u povojima kao što je bila ova u Korintu. Njima je čak rekao da im ne može govoriti kao duhovnim ljudima jer su u duhovnom smislu još bili tjelesni (1.Ko 3:1-3). Zato im je tek u svom drugom pismu opširno objasnio svrhu priloga koja su trebala biti namijenjena, ne samo za pojedine starješine njihove skupštine nego i za ‘sve svete’.

Dok su apostoli i putujući nadglednici služili mnogim skupštinama u duhovnom pogledu, kršćani su mogli služiti njima u materijalnom pogledu. Stoga im je rečeno:

"Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li previše ako požanjemo vaša tjelesna dobra? Ako drugi imaju pravo na dio vaših dobara, nemamo li mi još više prava na to? Ali nismo se poslužili tim pravom …" (1.Ko 9:11,12)

Ti ‘drugi’ koji su izvlačili materijalnu potporu iz tog ‘prava’, su najvjerojatnije bili nadglednici te skupštine koje je imenovalo sam apostol Pavle. Oni su, kao što vidimo, imali ‘pravo na materijalnu potporu’. Za razliku od tih nadglednika Pavle je uložio više truda za njihovu skupštinu pa je onda rekao da su on i Barnaba zaslužili da se također okoriste tim ‘pravom’ koje su imali. Iz ovog primjera vidimo da je to ‘pravo’ vrijedilo za starješine koji su se posvetili služenju svojoj skupštini. Njihovo postavljanje u službu nadglednika je značilo da najveći dio svog vremena trebaju posvetiti braći u vjeri i duhovnoj izgradnji skupštine. Kad bi uz to morali raditi neki svjetovni posao onda bi kvaliteta i kvantiteta njihove službe postala upitna. U kontekstu ovoga Pavle kaže:

"Koji to vojnik služi o svojem  trošku? [Koji to vinogradar] sadi vinograd, a ne jede rod njegov? Ili [koji to pastir] pase stado, a ne pije mlijeko što ga daje stado?" (1.Ko 9:7)

Na koga je Pavle mislio kad je spomenuo ‘vojnike’? Kad Pavle spominje ‘vojnika’ onda ne misli na regrutirane ljude koji su samo po potrebi dužni otići u vojsku. Takvi vojnici su se izvan svoje službe vraćali svom privatnom životu. Imali su svoju obitelj i svjetovni posao koji ih je čekao nakon otpuštanja iz vojne službe. Pavle očito ne misli na te vojnike nego na one ‘vojnike’ koji u tom svojstvu danonoćno služe svom kralju i svom narodu. Tu mislimo na vojne dužnosnike čiji vojni poziv ima veze sa punovremenom službom. Vojna služba je za njih životni poziv kojeg ne napuštaju zbog brige za životno uzdržavanje. Takvi vojnici ne služe na vlastiti trošak nego materijalnu potporu dobivaju od naroda kao poreznih obveznika. Dok ti vojnici brinu za sigurnost svojih građana, ti ih građani materijalno podupiru svojim obaveznim davanjem poreza. Timotej je bio starješina kojemu je bilo rečeno:

"Kao dobar vojnik Krista Isusa i ti budi spreman trpjeti. Nijedan se vojnik ne upušta poslove svakodnevnog života, jer želi ugoditi onome koji ga je uzeo za vojnika." (2.Ti 2:3,4)

Imenovani ‘vojnik’ kojega je Isus uzeo za službu ne treba se upuštati u ‘poslove svakodnevnog života’ jer je svaki posao izravno ili neizravno uključen u trgovinu ovog svijeta. To očito znači da takav Kristov ‘vojnik’ ima ‘ovlaštenje da ne radi svjetovni posao’. Da je to tako trebamo zapaziti da Pavle u istu kategoriju stavlja ‘vojnike’ i ‘pastire’. Pastirima je bilo rečeno:

"Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas je sveti duh postavio nadglednicima, da pasete Božju skupštinu…" (Dj 20:28)

Skupština je trebala imati samo jednog pastira (nadglednika) dok su ostali starješine mogli surađivati s njima obavljajući razne druge zadatke po potrebi. U skladu sa svojim ‘ovlaštenjem’ kojeg su dobili od Isusa ‘pastiri’ su s pravom mogli piti ‘mlijeko od stada’. To je značilo da su mogli računati na materijalnu potporu svoje braće kojoj su služila. ‘Pastir’ koji se brine o stadu, ne može ga napustiti kako bi se posvetio nekom svjetovnom poslu koji će mu omogućiti bolji i lagodniji život. Ovce bi tada veći dio vremena bile prepuštene sebi i mnogim opasnostima. Vjernici nisu trebali izgledati kao ovce bez pastira. Također ovlašteni ‘vojnik’ koji služi narodu ne može zanemariti svoju povjerenu dužnost i upustiti se u neki svjetovni posao jer bi time doveo u opasnost stanovnike grada. Kako bi narod gledao na njega koji se, dok nema ratne opasnosti, upušta u svjetovni posao kako bi zaradio i više od onoga što od gradske ili državne uprave dobiva od poreza. Za Kristove ‘vojnike’ nikad nije bilo perioda bez ratne opasnosti, pa su u ovom poretku trebali biti stalno spremni da ‘vode dobar rat’ (1.Ti 1:18).