Article Index

Besplatna služba

Nadglednici koji su primali materijalnu potporu od Skupštine mogla su doći u opasnost da iz krivih poticaja pasu stado. Apostol Petar je u vezi toga upozorio starješine:
 
"Pasite Božje stado koje vam je povjereno (…) ne radi nepoštenog dobitka." (1.Pe 5:1,2)
 
Iz ovog možemo također razabrati činjenicu da su skupštinski nadglednici imali materijalnu potporu skupštine jer ih Pavle upozorava na mogućnost njene zlouporabe što bi dovelo do ‘nepoštenog dobitka’. Ljubav prema nepoštenom dobitku se može razviti u nečijem srcu ukoliko bi netko svoju službu izvršavao živeći lagodno i na teret svoje braće. ‘Nepošteni dobitak’ bi bio onaj dobitak koji bi neki mogli zahtijevali, a bio bi iznad njihovih osnovnih potreba. Sve što je iznad potreba je nepošteno i prelazi u lakomost, a to nije svrha priloga kojima se podupirala dobra vijest zbog koje su starješine bili postavljeni u svoju nadgledničku (pastirsku) službu. Ako bi iz ‘lakomosti’ služili svojoj braći tada bi vjernici mogli osjetiti da im starješine nameću ‘skupi teret’. Tada bi bili izjednačeni sa lažnim pastirima u drevnom Izraelu koji su ‘najbolje meso jeli i vunom se odijevali’ (Ez 34:3,4).

Poznato je da su neki svećenici u starom Izraelu poučavali narod za platu, a proroci su gatali za novce (Mi 3:11). Željni novca, pohlepni svećenici su zahtijevali novčanu naknadu za najobičnije hramske službe. Takvi lažni pastiri su se pojavili i u Korintskoj skupštini. Oni su znali da se mogu okoristiti prilozima koja su namijenjena nadglednicima (pastirima i evanđelizatorima). To nije bilo sporno. No takvi su muževi očito željeli živjeti na teret svoje braće. Neki su "potkopavali vjeru cijelih obitelji učeći radi nepoštenog dobitka" (Tit 1:7,11). Pavle je bio zabrinut što su kršćani u Korintu podnosili takve muževe koji su ‘proždirali i otimali’ njihovu imovinu. Budući da ih naziva ‘nadapostolima’ onda su se takvi čak uzvisivali iznad apostola i starješina unoseći u skupštinu drugačiji duh (2.Ko 11:4,5,13,20; 12:14). Pavle je tražio da preduvjet za nadglednike i sluge pomoćnike (đakone) bude između ostalog i to da takvi muževi ne bi smjeli biti "pohlepni za novcem" i "pohlepni za nepoštenim dobitkom" (1.Ti 3:1,3,8). Nisu smjeli biti kao oni koji "trguju riječju Božjom" (2.Ko 2:17). Oni nisu trebali tražiti da im se naplati trud koji ulažu u objavljivanju i poučavanju Božje riječi. Starješina je trebao ‘besplatno davati’ kako ne bi zloupotrijebili ovlaštenje koje ima u dobroj vijesti. Njegova je nagrada ta da može

"besplatno prenositi dobru vijest, kako ne bi zloupotrijebio ovlaštenje koje ima u dobroj vijesti." (1.Ko 9:18, bi2-C; Mt 10:8)

Što znači besplatno? ‘Besplatno’ u ovom kontekstu nije isključivalo priloge za nadglednike. Besplatna služba je služba u kojoj nema zarade, ali ipak uključuje ‘ovlaštenje’ po kojem bi oni po primjeru Krista mogli ‘živjeti od dobre vijesti’ (1.Ko 9:14). Znamo da svećenici i Leviti nisu smjeli naplaćivati svoju službu koju su vršili za narod, već su se mogli okoristiti prilozima dobivenih od naroda koji su im omogućavale da nesmetano i besplatno vrše svoju službu (4.Mo 18:6-14). Tako su i nadglednici mogli računati samo na priloge koji bi bili u skladu sa njihovim potrebama. Ali sve ono što bi bilo preko osnovnih potreba koje su se pokrivale prilozima bila bi nepošteno i ne bi bilo besplatno. Da bi se besplatno služilo drugima potrebna je osobna poniznost kako bi se na ulogu istaknutih starješina gledalo kao na službu roba. Pavle je svojim primjerom upravo to želio postići pa je rekao:

"Ili sam grijeh počinio jer sam vam (…) rado objavio dobru vijest Božju bez ikakve naplate? (2.Ko 11:7)

On je po tom pitanju, za razliku od lakomih učitelja promicao Kristov zakon. Nije tražio naplaćivanje svojih duhovnih usluga kao što su to često tražili, ne samo poganski svećenici nego i židovski. Vjerojatno su se neki kršćanski starješine nametali svojom autoritetom ističući svoju službu koja također zahtijeva takvu vrst naplate, što nije bilo u kršćanskom duhu.

Ovo mjerilo po kojem su nadglednici (‘pastiri’ ili ‘vojnici’) imali ovlaštenja da ne rade svjetovni posao je mjerilo koje je i Isus odredio i to na osnovu već postojećeg Zakona. Na osnovu tog mjerila su se nadglednici mogli u potpunosti posvetiti svojoj službi od koje su mogli imati osigurane stvari za svoj život. To je bilo mjerilo po kojem je Isus kao gospodar svog imanja omogućio svom ‘robu’ da se u materijalnom pogledu okoriste prilozima onih kojima su služili. U vezi ove odredbe Pavle je rekao:

"Govorim li ovo po ljudskim mjerilima? Ne kaže li to i Zakon? Jer u Mojsijevu je zakonu napisano: ‘Ne zavezuj usta biku koji vrši žito’. Zar je Bogu stalo do bikova? Ili to kaže upravo radi nas? Doista, radi nas je to napisano, jer tko ore treba orati u nadi i onaj koji vrši žito treba ga vršiti u nadi da će dobiti svoj dio. Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li previše ako požanjemo vaša tjelesna dobra." (1.Ko 9:8-11)

Ovo mjerilo je vrijedilo kako za apostole tako i za sve istaknute starješine, kako za one koji ‘oru’ ili krče teren tako i za one koji ‘vrše’ ili skupljaju plodove žetve. Da je to tako vidljivo je iz slijedećih Pavlovih riječi u kojima ponovno uzima u obzir ovo mjerilo:

"Starješine koji vas dobro predvode smatrajte dostojnima dvostruke časti, posebno one koji marljivo govore i naučavaju Riječ Božju. Jer u Pismo stoji: ‘Ne zavezuj usta biku koji vrši žito’ i ‘Radnik zaslužuje plaču svoju.’" (1.Ti 5:17,18)

Ove riječi potvrđuju činjenicu da su istaknuti starješine (nadglednici) bili dostojni ‘dvostruke časti’. Kad je u pitanju ‘čast’ ili ‘slava od ljudi’ onda je to apostol Pavle povezao sa materijalnim odavanjem ‘poštovanja’ kojim se daje “dar Bogu“, a to je  ‘teret’ koji zajednica kršćana treba nositi na način da time ne zanemaruju potrebe drugih (vidi 1.So 2:6; Mt 15:5,6). Takvo odavanje časti su imali svećenici i Leviti koji su od naroda dobivali desetke, prvine i najbolje iz svega što je narod odvajao iz svojeg stada i sa svojih polja (4.Mo 18:7-19,21-32; 5.Mo 18:1-8). To je značilo da su istaknuti starješine dostojni da im se ukaže, ne samo duhovna čast nego i materijalna. Ostali starješine kao đakoni nisu bili  u toj situaciji da im je bila potrebna materijalna pomoć osim ako su se kao suradnici stavili na raspolaganje putujućim evanđelizatorima.

Mojsijev je Zakon pružao materijalnu brigu za one koji su svoj život posvetili duhovnom vodstvu svoje braće. U nastavku Pavle to još više naglašava kad kaže:

"Ne znate li da oni [Leviti] koji vrše svetu službu jedu hranu što dolazi iz hrama i da oni [svećenici] koji služe kod žrtvenika dijele žrtvu sa žrtvenikom? Tako je i Gospodin odredio da oni koji objavljuju dobru vijest žive od dobre vijesti." (1.Ko 9:13,14)

Leviti nisu imali svoju zemlju nego samo krov nad glavom. O njima su brinuli ostali Izraelci po zapovjedi koja kaže:

"Čuvaj se da ne zaboraviš sinove Levijeve …" (5.Mo 12:19)

To bi također trebalo sve kršćane navesti da podupiru službu onih koji ‘predvode’ među njima " jer oni bdiju nad dušama kao oni koji će za to položiti račun" (He 13:7,17). Oni koji bdiju moraju bdjeti u svakom trenutku. To je punovremena služba. Ako bi bili zaokupljeni brigom oko materijalnog uzdržavanja sebe i svoje obitelji onda ne bi mogli u potpunosti izvršiti svoju dodijeljenu službu, niti stalno bdjeti nad skupštinom.