Article Index

Tako je Gospodin odredio

U prvom stoljeću kršćanska skupština je očito bila organizirana na način kojeg smo do sada razmotrili na osnovu dovoljno biblijskih argumenata i drugih dokaza. ‘Tako je Gospodin odredio’. Po tome je svaki nadglednik imao pravo na materijalnu potporu skupštine. To pravo nisu trebali zloupotrebljavati. Oni koji su slijedili Pavlov primjer mogli su zapaziti da su se mogli uzdržavati radeći i svojim rukama, ali samo u iznimnim situacijama, povremeno i u toj mjeri u kojoj su se mogli potpuno posvetiti svojoj službi. To je ujedno zahtijevalo da se nisu smjeli zarobiti nekim svjetovnim poslom u kojem bi veći dio svog vremena i energije posvetili materijalnom uzdržavanju sebe i svoje obitelji. Umjesto toga trebali su se posvetiti "javnom čitanju, poticanju, poučavanju", a prije svega ‘objavljivanju’ dobre vijesti suvjernicima i nevjernicima (1.Ti 4:13; 2.Ti 4:5). U tome su im čak pomagali starješine kao sluge pomoćnici koji su na sebe preuzimali neke odgovornosti, ali ne kako bi nadglednici mogli raditi svjetovni posao, nego kako bi se mogli posvetiti "molitvi i poučavanju o riječi Božjoj" (vidi Dj 6:2-4; vidi Ga 6:6).

Zanimljivo je također zapaziti da je Pavle čak savjetovao takvu braću da se ne žene kako bi se potpunije ‘brinuli za Gospodinove stvari’ i da bi ‘neprestano i nesmetano služili Gospodinu" (1.Ko 7:32,35). To nije trebalo biti pravilo. No, ako je starješina ipak bio oženjen to je značilo da je bio podijeljen s obzirom na odgovornosti koje je imao u obitelji i skupštini. Stoga je morao ponekad zanemarivati svoju ženu kako bi udovoljio potrebama skupštine. Skupština je bila važnija jer je napisano:

"Odsada neka oni koji imaju žene budu kao da ih nemaju" (1.Ko 7:29)

Ovaj savjet je bio dan tadašnjim kršćanskim starješinama. No, onim kršćanima koji su radili svjetovni posao nikad nije bilo rečeno da se prema poslu odnose kao da ga nemaju. Umjesto toga oni su trebali biti marljivi i pošteni prema svom poslodavcu. Trebali su u potpunosti udovoljiti onome što od njih zahtijeva poslodavac i posao (1.Pe 2:18; Tit 2:9,10). Nadglednik je mogao smanjiti obiteljske dužnosti jer bi imao razumijevanje svoje žene koja je bila u vjeri. No, ako bi uz tu odgovornost još radio i svjetovni posao, tada nije mogao tražiti od svog poslodavca isto razumijevanje. Poslodavac mu ne bi mogao dozvoliti da se prema poslu postavi ‘kao da ga nema’ samo da bi se mogao posvetiti svojoj nadgledničkoj službi.

Nadglednik je mogao biti oženjen i imati djecu. Pod tim okolnostima je bio izjednačen s Levitima koji su imali svoje obitelji. No, kad bi uz to radio neki svjetovni posao tada bi bio više nego podijeljen što bi i te kako umanjilo kvalitetu i kvantitetu njegove nadgledničke službe. U toj situaciji više ne bi bio u istom položaju kao Leviti koji nisu trebali brinuti za vlastito uzdržavanje. Ako su se nadglednici trebali posvetiti svojoj ženi manje nego što to brak zahtijeva, onda se podrazumijeva da se odriču i svega onoga što neki svjetovni posao zahtijeva od zaposlene osobe. Zato nije trebao raditi svjetovni posao jer bi ga to sputavalo u kvalitetnom obavljanju svoje službe. Ako bi netko bio prisiljen da kao Pavle povremeno i radi neki posao, onda bi to trebao raditi samo u mjeri u kojoj ne bi zanemario svoju skupštinu i svoju službu. Taj posao bi trebao obavljati samo u skraćenom vremenu, povremeno i u nuždi. S takvim se poslom starješine onda mogu postaviti na način kao da nisu zaposleni jer bi oni upravljali poslom a ne posao njima. Međutim, kao što smo zaključili, svjetovni posao zahtjeva da mu se osoba potpuno posveti i to uglavnom u punom radnom vremenu. Zato je logično to što su nadglednici imali od Isusa ‘ovlaštenje da ne rade svjetovni posao’. Isus je tako odredio.

Budući da su neki svećenici raznih kršćanskih crkava očito zloupotrijebili ovlaštenje da ne rade svjetovni posao, otišli su u krajnost i nametnuli ‘skupi teret’ svojim podređenim vjernicima. Poznato je da velika većina njih živi raskošno i u izobilju dok neki njihovi vjernici nemaju ni ono osnovno. Oni se pravdaju da ‘žive od dobre vijesti’ kako je Gospodin i odredio. S druge strane zajednica Jehovinih svjedoka je otišla u drugu krajnost po kojoj je nametnula pravilo starješinama da se moraju sami uzdržavati i raditi svjetovni posao. Stvari su postavljene tako da se ‘ovlaštenjem da ne rade svjetovni posao’ mogu okoristiti samo pojedini nadglednici koji se posvećuju propovijedanju ljudima izvan skupštine, a ne oni koji bi se trebali posvetiti svojoj skupštini. Time se ide u krajnost tako da se onim starješinama koji služe u svojim skupštinama nameće ‘teret’ kojeg većina ne može nositi. Zato se postavlja pitanje: Zašto danas zajednica Jehovinih svjedoka nije uređena po istom principu po kojem bi u svakoj skupštini služio po jedan nadglednik koji bi se potpuno posvetio služenju svojoj kršćanskoj braći i sestrama i imao ‘ovlaštenje da ne radi svjetovni posao’? Naravno, takvo novo ustrojstvo bi zahtijevalo povratak na stari način prije 1972. godine kada je skupštine predvodio jedan starješina - nadglednik (Ot 1:20; 2:1). Tom promjenom se ne bi išlo u povratak na stari način, nego bi se još više približilo načinu na koji su bile organizirane prve kršćanske skupštine koje su ujedno imale svoju autonomiju. To ne bi značilo ukidanje imenovanja ostalim starješinama jer bi oni surađivali s tim nadglednikom. On bi bio samo prvi među jednakima, a po službi manji od svih jer bi služio svima i nosio najveći teret odgovornosti.

Danas u mnogim skupštinama postoji problem sa kvalitetnom službom starješina. Mnogi se ne usuđuju prihvatiti tu prednost služenja svojoj braći jer uviđaju da neće moći ispuniti sve ono što se od njih traži. Neki starješine ne uspijevaju zadovoljiti potrebama svoje obitelji pa dolazi do problema koji neminovno dovode do gubitka imenovanja. Drugi nakon što osjete prevelik teret i pritisak napuštaju svoju službu zbog materijalne brige, kao neki Leviti koji su napustili svoju službu u hramu jer nisu dobivali materijalnu potporu od Izraelske zajednice (Ne 13:10). Drugi napuštaju svoju službu zato što osjećaju da ne mogu biti stalno na raspolaganju svojoj braći. Opterećuje ih pomisao da braća vide i osjete kad oni nisu uvijek kvalitetno pripremljeni za svoju ulogu. Oni koji su godinama služili kao starješine i radili svjetovni posao nisu uspjeli razviti kvalitetu poučavanja, a da ne govorimo o službi pastirenja. Kad odu u mirovinu onda je kasno da se vidno poboljšaju. S svim tim su povezani i mnogi problemi koji se javljaju u skupštinama.

Očito je da samo starješine koji ne rade svjetovni posao ili su u mirovini mogu potpuno udovoljavati zahtjevima nadgledničke službe i to samo onda ako ih starost i bolest u tome ne onemoguće. Da li će Zajednica i po tom pitanju nešto poduzeti? Očito bi trebala, i to tako da na jedan drugačiji način postavi prioritete kad je u pitanju novac. Najveći dio novca odlazi u štampanje publikacija koje se besplatno ostavljaju ljudima i to uglavnom onima koji ne pokazuju neki veći interes. Očito treba neke stvari drugačije organizirati kako bi se djelo propovijedanja vršilo bez da se time smanji kvaliteta evanđeliziranja unutar lokalnih skupština. To bi značilo da se časopis ‘Stražarska kula’ treba koristiti kao hrana samo za one koji se nalaze unutar Zajednice. Naime, naziv ovog časopisa ukazuje da je riječ o ulozi ‘stražara’ koji se brine i čuva sve one koji se nalaze unutar ‘grada’. Časopis ‘Probudite se’ bi, uz brošure i traktate, trebao biti namijenjen prenošenju dobre vijesti ljudima izvan ‘grada’. Time bi se smanjio trošak štampanja što bi otvorilo mjesta za financijsko podupiranje skupštinskih starješina koji su spremni punovremeno služiti Božjem stadu koje im je povjereno. No, to nije sve. Promjene je potrebno izvršiti i po pitanju same evanđelizacije.

Misionari i specijalni (punovremeni) 'pioniri' imaju takav vremenski raspored da samo jedan određeni dio dana posvete službi propovijedanja. Uzmimo na primjer jednu neudanu sestru koja služi kao specijalni pionir ili misionar. Sve njene materijalne potrebe zbrinjava Zajednica tako da ona ne mora raditi svjetovni posao. Njena obaveza je da prosječno dnevno u službi provede oko pet sati. Preostalo vrijeme može posveti osobnom proučavanju i kvalitetnom pripremanju za službu i za sastanke. Na takav način ona može kvalitetno obavljati svoju službu. S druge strane jedan starješina u njenoj skupštini koji radi svjetovni posao mora samo za taj posao odvojiti najmanje devet sati. Ako je oženjen i ima djecu onda mora izvršavati svoje obaveze kao suprug i otac. Ono vremena što mu preostaje je nedovoljno da kvalitetno izvrši svoju službu evanđelizatora, pastira i učitelja. To će osjetiti njegova žena i djeca ali i cijela skupština.

Za pretpostaviti je da jedan takav starješina ima toliko mnogo duhovnih i teokratskih aktivnosti koje jedna neudana sestra u punovremenoj službi nema. Zar onda nije nelogično da ta sestra ima ‘ovlaštenje da ne radi svjetovni posao’ kako bi propovijedala izvan skupštine (što nije bio običaj u prvoj skupštini), dok to isto ovlaštenje nemaju starješine kojima je Isus povjerio mnogo više, čak i to da se kao pastiri i učitelji brinu za tu sestru i cijelu skupštinu? Ako se može reći da jedna sestra u okviru svojih duhovnih aktivnosti služi kao punovremeni sluga, zar onda starješina koji mora ‘bdjeti’ nad skupštinom nije punovremeni sluga u još većoj mjeri? Zašto se onda njegova služba unutar skupštine tretira kao da je riječ o manje važnoj djelatnosti, pogotovo kad se zna da je za obavljanje takve odgovorne službe dostojan dvostruke časti, dok se služba izvan skupštine stavlja iznad toga?

Lijepo je čitati o nadglednicima koji se u takvim okolnostima žrtvuju i koji uspijevaju održati ravnotežu. No, treba priznati da mnogima to nije moguće. Ravnoteža znači da na ‘vagi aktivnosti’ s jedne strane stoje nadglednikova briga za obitelj u duhovnom i materijalnom pogledu dok s druge strane stoji njegova uloga evanđelizatora, pastira i učitelja. Kad na tu ‘vagu’ stavimo svakodnevno vrijeme koje starješina provede kako bi zadovoljio potrebe svjetovnog posla, sebe i obitelji i vrijeme koje starješina provede za potrebe skupštine onda je odmah vidljivo da za skupštinu može odvojiti mnogo manje vremena. Ako zbog materijalnih potreba sebe i svoje obitelji netko mora dosta svog vremena robovati novcu onda ne može u istoj mjeri robovati Bogu. Kako onda možemo govoriti o ravnoteži? Zar se njegova služba može kvalitetno obavljati u ono malo vremena koliko mu preostaje nakon rada na svjetovnom zaposlenju i nakon što je u duhovnom i materijalnom pogledu zadovoljio potrebe sebe i svoje obitelji? Ako je to moguće onda se može slobodno zaključiti da za duhovne aktivnosti i potrebe skupštine ne treba odvajati mnogo vremena. Izgledalo bi da su duhovne aktivnosti tako jednostavne i lagane da ih se može brzo i lagano obaviti i savladati u raskoraku između dvije tjelesne aktivnosti koji oduzimaju mnogo više vremena. Očito su starješine postali samo produžena ruka Vodećeg tijela koje im priprema i servira što će govoriti, pa ih Vodeće tijelo tretira kao svoje pomoćnike koji samim tim nemaju ovlaštenje slično njihovom jer navodno ne daju duhovnu hranu skupštini nego je samo posreduju. No, Isus to nije tako zamislio.

Bog je u svojoj Riječi dao zapisati primjer kako je On organizirao svoj narod Izrael nad kojom je postavio Levitske svećenike za koje je on materijalno brinuo preko naroda. Isus je po tom primjeru dao upute kako bi trebalo organizirati kršćansku skupštinu dajući odredbu po kojoj su nadglednici imali ‘ovlaštenje da ne rade svjetovni posao’ nego da ‘žive od dobre vijesti’. Apostoli su ovu odredbu prihvatili bez potrebe da išta mijenjaju po tom pitanju zato što su bili svjesni da je služba nadglednika jedan ‘hvalevrijedna služba’ ili ‘vrstan posao’ (NSbi2-C) za koji treba uložiti mnogo vremena i truda (1.Ti 3:1). Stoga bi se ovom pitanju trebalo pokloniti dosta pažnje kako bi se skupštine Jehovinih svjedoka organiziralo na sličan način. Ove izmjene bi još više doprinijele kvaliteti ‘službe’ koju obavljaju nadglednici. Tada bi s pravom mogli reći da se u punoj mjeri ‘brinu za skupštine’ (2.Ko 11:28). Sve dok se ne naprave sve te izmjene i nadopune moći će se vidjeti velika razlika u odnosu na način kako su bile ustrojene prve kršćanske skupštine.

Pred nama je novi teokratski poredak u kojem će stvari po tom pitanju biti organizirane kao što je to bilo pod Mojsijevim zakonom iz kojega su i Isus i Pavle uzeli mjerilo za organiziranje kršćanske skupštine. Ezehijel je tako u viziji vidio podjelu zemlje i to na taj način da će svećenici, Leviti i knezovi imati dio od zemlje koji je bio posvećen za njih kao prinos od kojeg će se moći materijalno zbrinjavati (Ez 48:8,11,15,18). Sva će zemlja biti podređena tim vjernim muževima koji će biti postavljeni u službu ‘novog neba’. To će vjerojatno značiti da će oni također živjeti od materijalnih priloga i darova svih onih koji dobiju svoje nasljedstvo na rajskoj zemlji. Kad Biblija u Ezehijelovom proročanstvu i na drugim mjestima, osim svećenika i Levita spominje i ‘knezove’ onda nas zanima tko će u novom sustavu izvršavati njihovu kneževsku službu. Razmotrimo to jer nam u vezi njihove službe Biblija otkriva nešto novo i drugačije od onog kako smo do sada poučeni od Watchtowera.