Article Index

Knezovi

Hebrejska pisma su govorila o ‘knezovima’ i ‘svetima’koji će sa Sinom čovječjim preuzeti kraljevstvo na zemlji. Apostoli su te stavke mogli razumjeti jer im je Isus dao do znanja da će oni s njim vladati u Božjem kraljevstvu i sjediti na prvih 12 prijestolja kao prvi knezovi (Mt 19:28). Drugi vjerni muževi također mogu biti izabrani za upravitelje Kristovog cjelokupnog imanja na zemlji jer im je bila povjerena briga za Isusovu skupštinu. Oni znaju da će Bog one koji budu zadovoljili njegovim zahtjevima postaviti da ‘sude svijetu’ kao što sada sude stvarima u skupštini (1.Ko 6:2). Budući da se u Bibliji često koriste izrazi ‘kraljevi’ i ‘knezovi’, nas zanima što znače te riječi kad ih stavimo u kontekst Biblije. Odnosno, zanima nas tko će biti kralj, a tko će biti knez u Božjem kraljevstvu. To je potrebno objasniti kako bi se ispravilo tumačenje po kojem se kraljeve svrstava u nebesku klasu od 144000 koji će vladati s neba, a knezove u zemaljsku klasu koji će vladati sa zemlje. Čak se tvrdi da će mnoge žene postat kraljevi na nebu, dok će na zemlji samo muškarci biti knezovi koji će im biti podređeni (vidi Stražarska kula, 1.1.1990. str. 18,19). U nastavku ćemo vidjeti da kraljevi i knezovi u određenom kontekstu imaju jedno te isto značenje.

Osnovno značenje hebrejske riječi sar, prevedene s ‘knez’, jest “vođa”, odnosno “poglavar”. Za Davida je Jehova rekao:

"Sluga moj David bit će im kralj," …" i David, sluga moj, bit će im poglavar (knez  NSbi2-C) dovijeka" (Ez 37:24,25; 34:24)

David je bio kralj, a ujedno i knez. Biblija za Isusa također koristi obje titule – ‘kralj’ i ‘knez’ (poglavar). Isus Krist je nazvan ’Knez Mira’ (Iz 9:6). On je ujedno i “kralj“ kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji (Mt 28:18; Ot 17:14; Heb 1:8). Titula ‘knez’ je, kao što vidimo u primjeru Krista, ekvivalent za ‘kralja’. Ali, u kom smislu? Znamo da je ‘knez’ unutar jednog kraljevstva osoba koja je podređena kralju. Za ‘kneza’ se koristi i titula ‘princ’, koja opisuje položaj kraljevog sina koji ima podređeni vladalački autoritet u odnosu na njegovog oca - kralja koji ima apsolutnu vlast. Tako je Isus ‘kralj’ u odnosu na ljude na zemlji u svom kraljevstvu koje mu je dao Bog, Otac. No on je ujedno i princ ili ‘knez’ u odnosu na svog Oca Jehovu – kralja Božjeg kraljevstva. Zato se za njegovog (i našeg) Oca uvijek govoriti kao o ‘kralju’, a nikada kao o (vazalnom) knezu (Mt 5:35; Ps 74:12; 103:19; Da 4:32; 5:21). Bog je svoju titulu kralja dao svom zemaljskom Sinu koji će kraljevati nad Zemljom (1.Ti 6:15). Zato je Isus opisao svoju vazalnu ulogu kralja Zemlje koju je trebao dobiti od Boga - vladara cijelog svemira rekavši:

"Neki čovjek plemenita roda otputovao je u daleku zemlju (tuđinu; IŠ) da preuzme kraljevsku vlast i da se potom vrati (u svoju zemlju)." (Lk 19:12)

Tako je Isus neizravno rekao da 'nebo' nije bio njegov dom nego 'tuđina' gdje je prema proročanstvu iz Danijela 7:13,14, trebao napustiti svoju kuću (zemlju) i privremeno otputovati na nebo kako bi tamo primio kraljevsku vlast i vratio se u svoju zemlju nad kojom je trebao vladati. To nebo u ovom slučaju možemo usporediti sa Rimom, - svjetskim carstvom - koje je u to vrijeme Judeju držalo za svoju provinciju. To svjetsko carstvo je postavljalo vazalne kraljeve u Judeji, pa je tako i Isus na sličan način trebao otputovati i otići na nebo - u centar Božjeg carstva - koje je Zemlju držalo za svoju provinciju, gdje je trebao primiti vlast nad Zemljom (provincijom) pod upravom Božjeg carstva (usporedi Da 4:17).

U Danijelovoj knjizi se spominje proročanstvo po kojem će jedan politički izdanak Rimskog carstva ‘ustat na Kneza nad knezovima’, odnosno da će se ‘uzdići sve do Kneza vojske kojemu će oduzeti svagdašnju žrtvu i opustošiti svetište koje je on utemeljio’ (Da 8:11,25). No, tko je utemeljio ovo svetište, Bog ili njegov zemaljski Sin? Budući da se vrijeme ispunjenja ovog proročanstva odvija nakon osnivanja kršćanske skupštine, onda se ovo spomenuto ‘svetište’ odnosi na Božju Skupštinu koja je ujedno i ‘hram’ sastavljen od Isusovih vjernih sljedbenika, a koju je ‘sagradio’ i utemeljio sam Isus Krist na sebi kao čvrstoj ‘stijeni’ (Mt 16:18; Ef 2:19-22). Jehova Bog je Isusa Krista nakon uskrsnuća ...

"... posjeo sebi zdesna na nebesima, daleko iznad svakog vrhovništva i vlasti i sile i uprave i svakog imena koje je dano, ne samo u ovom poretku nego i u onom koji treba doći.  I sve mu je podložio pod noge i učinio ga glavom nad svime za dobro skupštine,  koja je njegovo tijelo, punina onoga koji ispunjava sve u svemu“ (Ef 1:19-23).

Sasvim je jasno da je Isus taj ‘Knez vojske’, a samim tim i ‘Knez nad knezovima’ kojeg je Jehova postavio na taj najviši položaj u sadašnjem i budućem poretku stvari na zemlji. Isus je ‘Knez vojske’ u tom smislu što on predvodi svoje sljedbenike koji služe kao ‘njegovi vojnici’, a koji su predmet napada mnogih političkih vladara (2.Ti 2:3). Osim toga, titula ‘knez’ se koristi za nekoga tko je ‘vođa’, a upravo je Isus svojim sljedbenicima rekao:

"Nemojte dopustiti ni da vas zovu vođama, jer je vaš Vođa jedan — Krist!“ (Mt 23:10)

Sve to je dokaz da je Isus ‘Knez nad knezovima’ o kojem govori proročanstvo Danijela i taj njegov položaj će napasti i osporavati najviše ljudske vlast ovog poretka. Svjetske vlasti znaju da ne mogu zauzeti položaj koji ima sam Bog nad cijelim svemirom, nego njih zanima Zemlja koju je Bog dao u ruke svom zemaljskom Sinu. Zato će oni ustati na Isusa, Kneza nad knezovima, a ne na njegovog nebeskog Oca. Naime, Sotona nije mogao ni pomisliti, a kamoli zauzeti položaj Boga, vladara cijelog svemira, ali je zato mogao zamisliti sebe kao boga nad Zemljom i čovjekom, a da bi mogao zauzeti taj položaj ustao je na Božjeg Sina Adama u čijim rukama je trebala bila Zemlja koja je “stvorena preko njega i za njega“ (Kol 1:16).

Za Isusa se može reći da je ‘kralj’ u odnosu na ljude nad kojima vlada, a istovremeno i ‘knez’ u odnosu na Jehovu, vrhovnog kralja (Da 7:14; 2.Lje 24:17). Isto tako se za neke ljude na vlasti može reći da su ‘kraljevi’ u odnosu na narod kao podanike, a istovremeno i ‘knezovi’ u odnosu na vladajućeg kralja nekog velikog carstva. Npr. pokoreni ‘kraljevi’ nekih naroda su postali ‘knezovi’ Asirskog kralja (Iz 10:8). Za ‘kralja’ Sedeciju se također kaže da je bio ‘poglavar’ (knez) pod babilonskim carstvom (Ez 12:10). Naime on i drugi pokoreni kraljevi su postali ‘vazalni kraljevi’ ili knezovi Babilonskog kralja. Kasnije je i sam babilonski kralj postao jedan od vazalnih kraljeva pod upravom Medo Perzijske svjetske sile, kao što piše:

“Pločice na klinastom pismu već su otkrile da Kir Perzijanac titulu ”kralja Babilona“ nije primio odmah nakon osvajanja. Jedan istraživač navodi: ”Tko god da je nosio naslov ’kralja Babilona‘ bio je vazalni kralj pod Kirom, a ne sam Kir.“ (Danijelovo proročanstvo, str.18. st.12).

Po ovom principu bi ‘knezovi’ u odnosu na vladajućeg kralja bili isto što i vazalni kraljevi u odnosu na Kralja kraljeva koji je ujedno i njihov Knez knezova (Ezra 7:12). Imajući to u mislima Pavle je rekao kako je Isus ‘odveo zarobljenike’ i zatim ih ‘dao na dar’ (Ef 4:8). Tako su nadglednici poput zarobljenih ‘poglavara’ uvedeni u službu ‘knezova’ koja je podređena Isusovoj ulozi kralja nad Skupštinom.

U Kristovom kraljevstvu samo će Isus nositi titulu ’Kralj kraljeva’, što se nekad moglo reći za Asirskog i Babilonskog kralja koji su podložili sebi kraljeve drugih naroda (1.Ti 6:15). Kraljevi koji su bili podložni vladarima tih svjetskih carstava su u biti bili njihovi ‘knezovi’ koji su imali vlast nad onim dijelom carstva koji im je i dalje pripadao. Osim toga, svako kraljevstvo je imalo prvog poglavara koji je bio kralj cijelog naroda i ostale poglavare koji su bili knezovi postavljeni u svim plemenima i gradovima koje je to kraljevstvo imalo unutar svojih granica (Pr 7:19; 10:17). Tako se i podređene suvladare koji će s Isusom vladati kao kraljevi treba staviti u ulogu ‘knezova’.

Kralj Božjeg kraljevstva je Isus, dok će vazalnih kraljeva biti jedan određen broj - 144000 (Ot 14:1). Ovi vazalni kraljevi su podređeni Isusu kao kralju i nikako ne mogu biti kraljevi s istom autoritetom kao što je ima On. Oni će biti ‘kraljevi’, ali samo u ulozi kakvu su nekad imali vazalni kraljevi prema kralju koji je vladao cijelim carstvom. Oni će zajedno sa Kristom vladati nad zemljom i ljudima i stoga im se u odnosu na zemaljsku klasu može reći da će vladati kao ‘kraljevi’, ali u odnosu na Krista i Jehovu oni su i dalje ‘knezovi’ koji će imati u rukama samo lokalnu ‘kneževsku vlast’ (Iz 32:1). Zato se njih uspoređuje s Kristovom nevjestom koja je podređena Isusu.

Tko će sačinjavati ‘novo nebo’? To su oni koji će vladati nad ‘novom zemljom’. Uzmimo u obzir da će "knezovi vladati po pravdi" (Iz. 32:1; 65:17). Ako će ‘knezovi’ obnašati vlast onda oni nisu članovi ‘nove zemlje’ nego članovi ‘novog neba’. Oni će s Kristom suditi po pravdi. Pavle zato kaže:

"Ne znate li da će sveti suditi svijetu?" (1.Ko 6:2; vidi Da 7:22; Ot 20:4)

Budući da će ‘knezovi’ vladati po pravdi onda ih se lako može povezati sa ‘svecima’ koji će na zemlji preuzeti kraljevstvo i suditi svijetu. Knezovi će biti predstavnici ‘novog neba’. Mojsije je npr. bio vladar i sudac preko kojega je Jehova vladao kao kralj, a starješine i poglavari Izraelovi su bili knezovi (5.Mo 33:5; Dj 7:27). Knezovi su bili ujedno i starješine i poglavari po plemenima i obiteljima (4.Mo 7:2). Stoga nije čudno da se u hebrejskim spisima koristili titula ‘knez’ kako bi se ukazalo na one koji će u budućnosti sa Kristom preuzeti kraljevstvo nad svijetom.

Po primjeru Izraelskih knezova, kršćanski su poglavari postavljeni nad lokalnim skupštinama i većim regijama. Stoga samo oni mogu biti izabrani i ubrojeni u ‘knezove’ ili ‘kraljeve’ nad gradovima u Božjem kraljevstvu (Lk 17:17-19). U svakom slučaju, za one koji će vladati s Isusom mogu su koristiti obje titule – ‘kraljevi’ i ‘knezovi’. Naime, ako će kralj Isus u Božjem kraljevstvu kao Knez mira imati ‘kneževsku vlast’ onda se za kraljeve kao njegove suvladare slobodno može reći da će biti njegovi ‘knezovi’ (Iz 9:6). U Bibliji za njih piše:

"Evo, kralj će kraljevati pravedno i knezovi [vazalni kraljevi] će vladati po pravdi." (Iz 32:1; Ot 20:6; 5:10)

U ovom opisu vidimo izabrane muževe koji će sa Isusom kao kraljem vladati po pravdi, ovdje na zemlji a ne na nebu. Isus će biti zemaljski kralj, a oni njegovi vazalni kraljevi ili knezovi na zemlji. Izaija, kao što vidimo ne spominje dvije grupe kraljeva od kojih bi jedni vladali s neba, a drugi sa zemlje. Hebrejska Pisma spominju samo jednu grupu koja će vladati kao ‘knezovi’ nad ljudskim društvom (zemljom). Tu izabranu grupu Danijel opisuje kao ‘sveti sluge Najvišega’ koji će na zemlji preuzeti kraljevstvo (Da 7:18,22,27). Međutim, kako bi se podupirala teza o onima koji će vladati s neba, onda ‘knezove’ koje spominje Izaija Watchtower svrstava u drugu grupu izabranih ljudi koji će vladati na zemlji, dok će ‘sveci’ koje spominje Danijel vladati s neba. No, to očito ne može biti točno. Kad bi postojali dvije različite grupe, onda bi jedan i drugi prorok to spomenuli i razlučili. Umjesto toga oni sa izrazima ‘knezovi’ i ‘sveci’ spominju jednu te istu grupu suvladara.

Ako razmatramo gornje biblijske stavke u zajedničkom kontekstu, onda je očito da Biblija ne govori o ‘knezovima’ i ‘kraljevima’ kao dvjema različitim upravama ‘novog neba’. Biblija spominje samo jednu jedinstvenu vladu nebeskog kraljevstva. Nju sačinjavaju ‘kralj’ Isus sa ‘knezovima’ koji će biti postavljeni po svoj zemlji kao njegovi suvladari. Oni će biti posvećeni kao ‘sveti sluge Najvišega’, jer je rečeno za Krista:

"Na mjestu praotaca tvojih bit će sinovi tvoji, koje ćeš postaviti za knezove po svoj zemlji." (Ps 45:16)

Tako će vjerojatno i oni koji su u tjelesnom smislu bili Isusovi zemaljski očevi, postati njegovi duhovni sinovi koje će Isus postaviti knezovima. To bi bilo razumljivo jer su i oni pokazali istu vjernost kao i kršćanski muževi koji su također postali Isusovi duhovni sinovi. Ti će sinovi Isusa Krista biti imenovani za njegove suvladare. Tako bi nebesku klasu sačinjavali svi vjerni muževi koje je Bog izabrao kroz cijelu povijest, a ne samo oni koji su živjeli nakon Isusove smrti i uskrsnuća, a što je u skladu s Psalmom 45:16. Naravno, Isus je prva mjesta povjerio svojim apostolima, dok će ostala mjesta popuniti drugi izabrani vjerni muževi.

Božji narod će tada biti ‘kraljevstvo svećenika’. U Otkrivenju vidimo gdje svi služe u hramu prinoseći Bogu svetu službu. To ih čini posvećenima Bogu, a samim tim i svećenicima. Stoga se podrazumijeva da će i knezovi biti u svećeničkoj službi, ali će se od naroda razlikovati po svojoj kneževskoj ulozi. Zato Izaija za knezove kaže slijedeće:

"Svaki će [knez] biti kao zaklon od vjetra i utočište od oluje, kao potoci vode u zemlji bezvodnoj, kao sjena velike stijene u zemlji sasušenoj." (Iz 32:2)

Očito će zemljom vladati ‘knezovi’ koji će biti sastavni dio ‘novog neba’. To znači da će u teokratskoj hijerarhiji oni imati vlast u rukama kao vazalni kraljevi. Svaki će od njih imati vlast na području jedne od mnogih kneževina. Izrael će vjerojatno biti jedna od tih kneževina i uzor po kojem će se organizirati sve druge kneževine.        

Isus je svojim apostolima govorio da će oni sjediti na prijestoljima da vladaju i sude nad 12 plemena Izraelovih, što je aludiralo na ulogu kraljeva i svećenika koji su imali najviši položaj u Božjem narodu. Budući da su se svađali oko prvih mjesta, očito će u upravi kraljevstva biti različitih službi, tako da će neki na različitim položajima služiti kao svećenici, a drugi na različitim položajima kao knezovi. Vjerojatno su i apostoli pretpostavljali da će s Isusom neki sjediti s desne i lijeve strane, odnosno da će imati veće prednosti od drugih koji će također sačinjavati nebesku vladu, pa su se znali oko toga prepirati. Iz onoga što im je obećao, možemo zaključiti da će prva mjesta sigurno biti dana njima koji su u viziji predočeni kao 12 kamena temeljaca novog Jeruzalema na kojima su ispisana njihova imena (Ot 21:14).

Po hijerarhiji, na vrhu je Isus kao ‘kralj i prvosvećenik’ koji služi pred Jehovom u ‘Svetinji nad svetinjama’. On je ujedno Kralj i Knez. Ispod njega se službe proširuju na prvih 12 apostola koji će služiti pred Kristom u nebeskoj ‘Svetinji’, vjerojatno kao ‘kraljevi i svećenici’ imajući tako dvojnu vlast kao Isus. Njih možemo smatrati vazalnim kraljevima ili prvim knezovima. Kao takve možemo ih usporediti sa Melhisedekom koji je bio “kralj Šalema, svećenik Boga Svevišnjega“, odnosno kralj i svećenik (Heb 7:1; 5:6). Stoga je poželjno da Isus na zemlji ima one muževe koji će ga zastupati u tim posebnim službama velikog svećenika (kralja i svećenika), koji će poput Melhisedeka svaki na svom području vlasti predvoditi određenim gradom ili područjem kao što je nekad bio Šalem. Ostali sluge Najvišega će služiti kao ‘plemenski knezovi’ (usporedi 4.Mo 7:2). Kao što je kralj Salamun u kneževskoj službi imao svećenike, pisare, ljetopisce, zapovjednike, namjesnike, upravitelje i nadglednike, tako će Krist za knezove izabrati iskusne i prokušane muževe koji će moći izvršiti svaki zadatak u njegovoj zemaljskoj upravi (1.Kr 4:1-6,25).

U opisu iz knjige Otkrivenja možemo vidjeti apostole kao temelje ili nosioce novog Jeruzalema, te kraljeve odnosno knezove koji donose slavu i čast naroda u taj grad. U grad će moći ulaziti i svi podanici Božjeg Kraljevstva. Svojim ulaskom u sveti grad se automatski ulazi u predvorja nebeskog hrama jer se u organizacijskom smislu grad nalazi u svetom području koje pripada hramu (Ot 11:2; 21:14,22-27). To znači da će kraljevi (knezovi) služiti među narodom, dok će apostoli služiti u nebeskoj Svetinji kao ‘kraljevi i svećenici’. Po njima se cijela uprava naziva ‘kraljevstvo svećenika’. Prema tome, ‘knezovi’ o kojima govori Izaija su ‘sveti sluge’ ili ‘sveci’ o kojima govori Danijel.

Da li onda možemo tvrditi da će ti ‘sveti sluge Najvišega’ biti uzeti na nebo, ako će vladati po svoj zemlji? Očito ne. Zanimljivo je da ni prorok Izaija ni prorok Danijel ne govore o njihovom odlasku na nebo, nego o tome da će oni kao ’novo nebo’ preuzeti vlast nad zemljom čime će zamijeniti zemaljske političke vladavine. Oni će zamijeniti svjetske vladare koji s Božjim dopuštenjem imaju vlast nad narodima. Sotona kao vladar svijeta svoju vlast provodi preko religioznih vođa i zemaljskih kraljeva, iako oko sebe ima svoje anđele preko kojih nadgledava cijeli svijet. Sotona očito ne može upravljati svijetom bez ljudi koji mu u svojstvu kraljeva i svećenika služe na zemlji. Takav oblik vlasti se zove ‘nebo’. Ono će biti zamijenjeno ‘novim nebom’ tako što će Arhanđeo Mihael sa svojim anđelima zamijeniti Sotonu sa njegovim anđelima, dok će sadašnje ljudske kraljeve i religiozne vođe biti zamijenjene s 144000 izabranih nosioca zemaljske vlasti koji će biti postavljeni po svoj zemlji. Oni će s Kristom vladati sa simboličnog neba ili gore Sion (Ot 14:1).