Article Index

NADA PRVIH KRŠĆANA

 

Pitanja: Koju je nadu Bog posredovao kroz svoje proroke? Kakvu nadu je Isus ugradio u svoje učenike? Da li im je ugradio nadu u nebeski život ili u zemaljski? Što su vjerovali apostoli i koju su nadu ugrađivali u prve kršćane? Koju nadu su kršćani mogli potvrditi iz Biblije? Što je za prve kršćane značilo da će kraljevati sa Kristom? Da li su svi oni očekivali da će sjediti na prijestoljima? Da li se vječni život razlikuje od besmrtnog života? 


 "... živite životom dostojno poziva kojim ste pozvani

… kao što je i jedna nada na koju ste pozvani."

(Efežanima 4:1,4)

 

U knjizi "Sveti duh" na str.127. vodeći članovi Društva Watchtower postavljaju pitanje:

“Jesu li apostoli i drugi kršćanski pisci Biblije krštenim vjernicima ulijevali zemaljsku nadu – nadu da će postati djecom Vječnog oca, Isusa Krista, i zauvijek živjeti na rajskoj Zemlji?"

Odgovor kojeg oni iznose kaže:

“Ne! [onima] kojima su propovijedali i pisali posredovali su nadu koju su tada imali svi što su postali djecom Božjom, sinovima Jehovinim. U nadahnutim Kršćanskim spisima zajamčeno je tada živućim učenicima da su pozvani za nebesko Kraljevstvo i da se mogu nadati postati sunasljednicima s Isusom Kristom na nebu. Samo im je ta nada posredovana. U vezi toga nisu bili u neizvjesnosti.“

Da li ova njihova tvrdnja može biti točna? Djelomično je točna jer ukazuje da su svi prvi kršćani svojim krštenjem svetim duhom postali Božja djeca. Točno je i to da su se nadali biti sunasljednici s Kristom. Međutim biti 'sunasljednik' tada nije značilo živjeti na nebu i biti vladar u Kraljevstvu nego dobiti vječni život i naslijediti s Kristom Božje kraljevstvo na zemlji koje je Bog pripremio za njega i sve njegove sljedbenike. Isus je svojim učenicima dosta govorio o tom kraljevstvu i njegovom dolasku na zemlju pa ga je jedan čovjek pitao: "Što dobroga moram učiniti da dobijem (naslijedim) vječni život", misleći pri tome na život ovdje na zemlji (Mt 19:16). 

U gornjem članku se ne pita koju je nadu Isus posredovao svojim učenicima, nego koju su nadu posredovali apostoli tada živućim učenicima. Da li bi apostoli mogli posredovati drugačiju nadu od one koju je posredovao Isus? U prošlom razmatranju smo mogli zaključiti da apostoli i drugi kršćanski pisci u prva dva stoljeća nisu spominjali nebo kao vječno odredište prvih kršćana. Dobra vijest koju je Isus propovijedao Židovima se zasnivala na hebrejskim spisima u kojima se opisuje ‘nada’ koju su gajili Božje sluge kroz cijelu povijest. Dobra vijest je zato govorila o blagoslovima koje će Božje kraljevstvo donijeti ljudima na zemlji. Imajući u mislima potrebu svih bogobojaznih ljudi da Božje kraljevstvo dođe na zemlju, kršćani su trebali svoje misli i želje usmjeriti u tom pravcu - ne na zemaljske (prolazne i ništavne) stvari nego na one zemaljske stvari u povezanosti s nebom koje se samim tim smatraju nebeskim stvarima. Za njima su težili, govoreći: "…neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji" (Mt 6:10). Zato je i dobra vijest od samog početka govorila o ‘nebeskom kraljevstvu’, ali ne kao nevidljivom području neba nego kao blagoslovu s neba za sve poslušne i bogobojazne ljude. Riječ je u biti o ‘ljudskom kraljevstvu’ kojim će vladati Bog preko najistaknutijeg čovjeka - Isusa Krista. U Bibliji ne piše da će tada Isus biti nevidljivo prisutan preko posrednika, nego kaže da će Bog prebivati sa svojim narodom i biti s njima preko vidljivog šatora (teokratskog uređenja), što podrazumijeva da će biti prisutan na zemlji preko Isusa Krista koji će upravljati tim šatorom. Isus će tada biti s onima koji će naslijediti zemlju tako da njima nije potrebno ići na nebo kako bi bili Isusovi sunasljednici, niti je potrebno ići na nebo kako bi netko od izabranih bio Isusov suvladar (Mt 5:3,5; Da 4:17; Ot 21:3).

Prvi kršćani nisu znali za dvije različite ‘nade’ - nadu u nebeski život i nadu u zemaljski život. Apostol Pavle ističe da postoji samo ‘jedna nada’ (Ef 4:4). On nije nigdje govorio o još nekoj drugoj i drugačijoj nadi. Ne postoje dvije nade, ali zato postoje dvije različite nagrade vezane za uloge koje su namijenjene kršćanima. Jedna je uloga biti Kristov učenik, a time i ‘sluga’ koji stječe preduvjete za vječni život u sastavu ‘nove zemlje’, a druga je uloga biti Kristov ‘zastupnik’ i ‘upravitelj’ koji stječe preduvjete za učešće u upravi ‘novog neba’. Prema tome, ne možemo govoriti o dvije nade, ali možemo govoriti o dvije vrste odgovornosti i nagrada koje odgovaraju onim službama koje dvije različite grupe kršćana obavljaju u skupštini. Riječ je o službi "upravitelja" i službi "služinčadi" (Mt 24:45-47; Lk 12:42-44). Obje grupe su imale jednu nadu, nadu u vječni život na rajskoj Zemlji.


Život na zemlji ili na nebu?

Kakvu su nadu gajili Isusovi učenici u prvom stoljeću? U Stražarskoj kuli od 15.10.2000. na str.20. stoji slijedeći navod:

“Kroz čitavu Bibliju lojalnost Bogu i nada u vječni život nerazdvojno su povezane kao bitni dijelovi vjere u Boga koju gaji kršćanin (He 11:6).  U Ivanu 17:3 Isus je povezao poznavanje Boga i njegovih nauma s nagradom koju to donosi (…) Znao je da Jehova želi da njegovi sluge gaje nadu u vječni život na rajskoj Zemlji kako bi im pomogao da lakše izlaze na kraj s raznim kušnjama u ovom svijetu…“

Ova misao odudara od spomenute izjave iz knjige “Sveti duh“ i potvrđuje da je Isus svojim učenicima i drugima ulijevao nadu u ‘vječni život na rajskoj Zemlji’. Naime, ako im je Isus posredovao nadu u zemaljski život, da li bi apostoli mogli promijeniti bilo što u vezi te nade?  Ne može se naći niti jedna Isusova izjava kojom je on pozivao svoje učenike da gaje nadu u vječni život na nebu. Kad god se u Bibliji spominje izraz ‘vječni život’, automatski se misli na vječni život na zemlji. Pavle kaže da su kršćani na temelju ‘pisama imali nadu’ (Ri 15:4). No u hebrejskim pismima koje su kršćani čitali i proučavali na svojim sastancima ne postoji izraz ‘vječni život na nebu’ ili izraz ‘nebeski život’ kako bi se razlučilo da se radi o nekom drugačijem usmjerenju koji bi bio povezan s Božjim naumom. Isus je dobro poznavao hebrejske spise u kojima se nigdje ne daje ‘nada’ u nebeski život. Jehova Bog takvo nešto nije nikad kroz svoju Riječ čak ni dao naslutiti. Naprotiv, On je nadahnuo vjernog psalmistu da napiše:

"…koji polažu nadu u Jehovu posjedovat će zemlju. (…) krotki će posjedovati zemlju (…). Pravednici će posjedovati zemlju i živjet će na njoj zauvijek (…). Uzdaj se u Jehovu i drži se puta njegova. On će te uzvisiti i zemlju ćeš u posjed uzeti…" (Ps 37:9,11,29,34; 115:16)

Time će se ispuniti Božji naum u vezi s čovjekom kojemu je Bog rekao:

"…napunite zemlju i podložite je sebi " ili "vladajte njom." (DK) (1.Mo 1:28)

Vladati zemljom znači gospodariti nad njenim prirodnim bogatstvom kojeg čine sav živi i neživi svijet. No to uključuje i upravljanje ljudskim društvom od obiteljske do veće zajednice kao što je pleme ili narod. Kao što je Bog organizirao anđele u veće i manje grupacije ili vojske nad kojima je postavio arhanđele onda je razumljivo da bi i u savršeno uređenom ljudskom uređenju milijarde ljudi trebali biti organizirani tako da su podložni Božjem vodstvu preko ljudi koji bi bili nosioci vlasti nad zemljom. Da li je onda potrebno da neki ljudi budu preneseni u život na nebu (izvan svemira) kako bi odatle “kraljevali nad zemljom“ kako to piše u Novi svijet prijevodu? (Ot 5:10, NS). Drugi prijevodi ispravnije prevode grčki tekst koji glasi "kraljevali na zemlji" a ne 'nad zemljom' jer 'nad' može nekoga asocirati na doslovno nebo koje se nalazi nad planetom Zemljom  (Ot 5:10; KS,JB,IŠ,TD,DK). No, ukoliko se koristi izraz “nad zemljom“, onda on u svom kontekstu znači nad zemaljskim društvom (vidi 1.Mo 41:41,43).

Biblija nigdje u hebrejskim spisima ne pravi razliku između onih ljudi koji će vladati sa zemlje i onih koji bi navodno trebali vladati sa neba. Zar ne bi bilo logičnije da zemaljska vlada bude na zemlji. ‘Pravednici’ će ‘posjedovati zemlju’ a ne nebo, pa je razumno očekivati da i ti izabrani ‘pravednici’ budu postavljeni da sa ‘zemlje’ vladaju ljudskim društvom. Bog je kroz cijelu povijest imao na zemlji ljude koje je proglašavao pravednicima tako da su se i ljudi pretkršćanskog doba nadali da će ih Bog uključiti u formiranje ‘novog neba i nove zemlje’. Kršćani nisu, umrle sluge pretkršćanskog doba, smatrali manje vrijednima ili onima koji su izgubili prednost da budu ubrojeni u ‘kraljevstvo svećeničko i svet narod’. Znali su da su i oni pokazivali vjeru u Jehovu i Mesiju. Na temelju te vjere su proglašeni pravednima i čak postavljeni za primjer svim kršćanima (He 11:1,2,33-40; 12:1).

Prvi kršćani su na svojim sastancima imali mogućnost čitati i razgovarati na temelju Svetih spisa (vidi 1.Ko 14:26; Ef 5:19; Kol 3:16). U nekim proročanskim vizijama su mogli vidjeti "sina čovječjeg" na nebu, ali ne i druge ljude. Znali su da Isus nije doslovno sišao s neba jer je 'nebo' za njega bila 'tuđina' gdje je privremeno otišao (Mk 13:34; Dj 3:21). Sada su znali da će se on vratiti na zemlju gdje će uspostaviti svoju vlast. One koji će s njim ‘vladati zemljom’ su u tim proročanstvima mogli vidjeti gdje zamjenjuju vladavine ovog svijeta i to, ne na nebu, nego "pod svim nebom" gdje se i nalaze ljudske vladavine (vidi Da 7:13,17,18,22,27). Zato je sasvim razumljivo što su apostoli i prvi kršćani gajili nadu u život na zemlji, gdje će se formirati ‘novo nebo i nova zemlja’ (Dj 1:6; 2.Pe 3:13)

Isus je svoje tri i pol godine službe posvetio utiranju temelja stvaranju novog ‘naroda’ s kojim će Bog sklopiti ‘novi savez’. Svima je govorio o Božjem kraljevstvu i vječnom životu na zemlji. Na takav je način usadio u svoje slušatelje i učenike nadu koja ih je vodila k Bogu izvoru svih tih obećanja. Zato je svoju službu na zemlji prije svega posvetio propovijedanju i poučavanju ljudi o Božjem tj. ’nebeskom kraljevstvu’ (Mt 19:23,24). Svojim slušaocima je pomagao da razumiju kako su sa Božjim kraljevstvom povezani toliko očekivani blagoslovi na zemlji u skladu sa svim Božjim obećanjima danim kroz svoju Riječ. Budući da su djela govorila više od riječi, Isus je činio čuda liječenja i uskrsavanja koja su svim prisutnima ulijevala i učvrstila nadu o blagoslovima života na zemlji kad dođe Božje kraljevstvo. U vezi s tim apostol Pavle piše kako je u vezi spasenja koje je počeo objavljivati naš Gospodin: "…Bog posvjedočio čudesnim znakovima, znamenjem, raznim silnim djelima i dijeljenjem svetog duha po svojoj volji" (He 2:3,4; Iv 21:25). Drugim riječima, Bog je tada potvrdio svoje obećanje o vječnom životu i načinu na koji će ga ljudi moći dobiti. Sva ta moćna dijela i čuda koja su kasnije mogli činiti i Isusovi apostoli te neki kršćani nakon osnivanja kršćanske skupštine i dalje su prvim Isusovim sljedbenicima mogla pružati nadu u život na zemlji koji će im donijeti Božje kraljevstvo.

Novi učenici su se osjetili privučenim spoznaji o spasenju i vječnom životu u pravednom novom svijetu. Kroz ta čuda i moćna djela oni nisu vidjeli što će se dešavati na nebu. Nisu bili navedeni da kroz to vide svoju ulogu na nebu, već su samo mogli vidjeti sebe i druge ljude kao one koji će pod Božjim kraljevstvom doživjeti oslobađanje od grijeha i smrti, čemu su se žarko nadali. Apostolima i drugima koji su ga vjerno slijedili Isus je obećao da će “u poretku koji dolazi (…) primiti [naslijediti] život vječni“ (Mt 19:29; Lk 18:28-30). Čak ni apostoli nisu u njegovim riječima mogli naslutiti da on pokušava u njih usaditi nadu u nebeski život. Ako je Isus toliko truda uložio da bi ljudima prenio dobru vijest o njihovom spasenju i tako im usadio nadu u vječni život na zemlji, kako je onda moguće tvrditi da su apostoli kasnije promijenili temu dobre vijesti. Da su to učinili tada bi potisnuli tu, od Isusa, već izgrađenu nadu u ljudima. Da li je moguće zamisliti da je nada u zemaljski život o kojoj je Isus stalno govorio, odjednom zamijenjena nadom u nebeski život?

Ako su apostoli bilo što mijenjali po pitanju dobre vijesti, onda bi trebali postojati biblijski dokazi o toj promjeni, jer za takvu veliku i značajnu promjenu u mislima i srcima tadašnjih ljudi je trebalo učiniti mnogo truda oko dokazivanja nečeg novog. Da bi se takva nova i sasvim drugačija ‘nada’ za tadašnje kršćane mogla prihvatiti kao biblijski utemeljenu nadu, onda bi ta spoznaja bila najviše zastupana u kršćanskim pismima. Apostoli su prije Isusovog uzašašća pitali Isusa o tome ‘hoće li u to vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo’ (Dj 1:6). Vjerovali su da će njegovo kraljevstvo biti na zemlji. Ako su po tom pitanju kasnije promijenili mišljenje onda su morali priznati kako su tada bili u krivu. Zatim su trebali kršćanima po svim skupštinama dokazivati iz Pisma kako svoju nadu u zemaljski život ipak trebaju zamijeniti s novom nadom u nebeski život. Trebali su svima objašnjavati kako je Bog zemaljsku nadu, o kojoj je Isus govorio, privremeno uklonio dok oni najprije ne popune neki određeni broj. Zatim su trebali objasniti da je nadu u zemaljski život Bog namijenio, ne njima, nego nekoj budućoj generaciji kršćana. No o tome nema ni jedne riječi u Bibliji. Čak nisu ni razmišljali o nekoj budućoj generaciji jer su već za svog života očekivali kraj i dolazak Božjeg kraljevstva.

Prije nego se netko krsti kao Isusov učenik mora imati u sebi čvrsto usađenu vjeru i nadu povezanu s Božjim obećanjima. Ako članovi zemaljske klase znaju da će svojim krštenjem dobiti prednost da im Bog podari vječni život na zemlji, onda bi po toj logici svi oni koji su bivali kršteni u prvom stoljeću trebali prije tog čina znati da će svojim krštenjem dobiti prednost odlaska na nebo, odnosno da njihova nada nije povezana sa životom na zemlji. Međutim, nigdje nema zapisa koji bi potvrdio da je krštenje bio čin kojim se svaki novokršteni osjećao pozvanim za nebeskog suvladara. Nema čak ni zapisa da su prije svog krštenja oni već dobili spoznaju po kojoj su se mogli nadati da su određeni za nebeski život. Zanimljivo je da nitko od njih nije imao usađenu želju da napuste materijalno tijelo, bez obzira što u njemu ‘uzdišu’. Naprotiv, Pavle je rekao za materijalno tijelo:

"... jer nam želja nije svući ovaj [zemaljski šator], nego obući drugi, da život proguta ono što je smrtno" (2.Ko 5:4).

Zemaljski šator je tijelo od krvi i mesa kojeg prvi kršćani nisu htjeli svući ili odbaciti nego su ga željeli zadržati. Smrt je od pada prvog čovjeka u grijeh stalni pobjednik nad životom jer ‘vlada kao kralj’ nad našim tijelima. Stoga su prvi kršćani imali normalnu želju da se to promjeni i da se ‘obuku’ u drugi tj. duhovni ‘stan’ kako bi život duhovnog tijela ‘progutao ono što je smrtno’. Naime, kada život duhovnog tijela, poput plašta ‘proguta’ fizičko tijelo tada raspadljivost neće više imati snagu nad našim tijelom. Tada se nitko više neće osjećati ‘gol’ ili nesavršen (2.Ko 5:3; Ri 5:17,21; 8:23). Međutim, vjernicima u zajednici Jehovinih svjedoka se stalno sugerira da su poslanice pisane samo prvim kršćanima koji su navodno bili pomazani da budu kraljevi s Kristom na nebu pa su napisali:

"Pomazanici moraju ostati vjerni od dana kada su bili zapečaćeni svetim duhom do dana kad će biti 'oslobođeni' od svog fizičkog tijela (Rimljanima 8:23; Filipljanima 1:23)." (Stražarska kula 1.1.2007. str.31)

Obratimo pažnju na pojam 'oslobađanje'. Naime, ovdje su navedena dva biblijska retka (Rimljanima 8:23; Filipljanima 1:23), koja navodno podupiru ovo gledište o 'oslobađanju' iz fizičkog tijela koje je u 1.stoljeću bilo gnostičko gledište. Iako Watchtower osuđuje druge kršćanske zajednice čiji prevodioci mijenjaju smisao biblijskih stavaka kako bi podupirali svoje dogme i kriva gledišta, ono je upalo u istu zamku jer su njihovi prevodioci, da bi podupirali svoje gledište o pomazanicima (144000) ubacili riječ 'oslobađanje' u dva stavka i tako izmijenili smisao Pavlovih riječi što dovodi u sumnju njihov iskreni pristup prema biblijskoj istini. Razmotrimo najprije što Pavle kaže u Rimljanima 8:23:

"I ne samo to (ljudi svijeta), nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, otkupljenje svojega tijela.

Prema izvornom grčkom tekstu, Pavle u 23. stavku koristi izraz “otkupljenje svojega tijela“ kojim u kontekstu prethodnih stavaka ukazuje kako će se putem otkupljenja ili objave vjerna “stvorenja osloboditi od ropstva raspadljivosti“ kojem robuju svi ljudi (st.19,21). Međutim, Watchtower je pokušao izmijeniti smisao tako što je ubacio riječ 'oslobođenje' u 23. stavak kako bi bio u skladu s njihovim tumačenjem o nebeskoj klasi, tako da bi oni koji čitaju njihovu publikaciju bili navedeni da pomisle kako u tom stavku piše:  

"… i mi (144000 pomazanika) u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega (fizičkog) tijela putem otkupnine."

Watchtower ovakvim prevođenjem lakše sugerira vjernicima svoje tumačenje čime je zanemario cjelokupni kontekst od 1-22 stavka, u kojem Pavle spominje dvije grupe ljudi:

    1. one koji žive po tijelu  - ljudski rod
    2. oni koji žive po duhu - kršćani

Pavle je u skladu s kontekstom u stavcima 19-21, opisivao 'vjerna stvorenja' koja žive po duhu, odnosno tadašnje kršćane među kojima je bio i on, a koji su živjeli u iščekivanju svoje nade povezane s objavom sinova Božjih ili 'posinjenja' prilikom čega će doći do oslobađanja od robovanja raspadljivosti jer u stavcima 19-21 piše:.

19 "Jer (vjerna) stvorenja (tj. oni koji u sebi imaju prvine duha) željno iščekuju objavljivanje sinova Božjih. 20 Jer (vjerno) stvorenje je podloženo ispraznosti — ne svojom voljom, nego po onome koji ga je podložio — ali je pritom pružena i nada  21 da će i samo (vjerno) stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje." (usporedi sa stavcima 24,25)

Da bi objasnio činjenično stanje (opisanu u stavcima 1-21) i razliku između onih koji žive po tijelu i onih koji žive po duhu, on započinje svoju misao izrazom: "Jer znamo...". Što su to oni znali? Pa upravo ono što je već govorio o dvije grupe stvorenja tako da u stavcima 22 i 23 ukazuje na te dvije grupe – na 1) sav ljudski rod koji do sada uzdiše pod ropstvom raspadljivosti (stavak 22.) i na 2) kršćane koji to stanje podnose jer imaju nadu živeći u iščekivanju svog posinjenja tj. otkupljenja svojeg tijela iz stanja raspadljivosti, pa započinje novu misao:

22  "Jer znamo da sve stvorenje (oni koji žive po tijelu) zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada.

23  I ne samo oni (koji žive po tijelu), nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, otkupljenje svojega tijela (od raspadljivosti)."

    1. vjerna stvorenja (kršćani) – iščekuju objavu svog posinjenja (stavci 19-21 & 23)
    2. sve stvorenje (ljudski rod) – uzdiše i u boli je bez nade (stavak 22)

Watchtover je zanemario ovu podjelu pa je napravio svoju tako što je izjednačio vjerna stvorenja sa svim stvorenjima ovog svijeta kao jednu grupu (stavci 19-22), pa je u 23.stavku naglasio izraz 'mi' kao potpuno različitu grupu koja u sebi ima prvine duha, čime ih je odvojio od onih stvorenja opisanih u stavcima 19-21, iako se jasno vidi da oni, za razliku od ostalog dijela svijeta imaju jasnu nadu (usporedi s stavcima 24,25) koju im je Bog pružio kroz svoju Riječ. Stoga podjela koju je Watchtower napravio izgleda ovako:

    1. sve stvorenje (kršćani i nekršćani) – iščekuju objavu sinova Božjih (stavci 19-22)
    2. stvorenje (pomazanici) – iščekuju objavu svog posinjenja (stavak 23)

Ovom podjelom su bili navedeni da tvrde kako će prva grupa i dalje živjeti u raspadljivosti, ali će se osloboditi njenog ropstva jer će moći vječno živjeti ukoliko ne sagriješe, dok će druga grupa (pomazanici) biti osloboditi fizičkog raspadljivog tijela i tako živjeti u besmrtnosti koju nemaju čak ni anđeli jer za razliku od anđela oni nikad neće sagriješiti (vidi Stražarska kula, 1.10.2006. str. 5). Sve ovo nema smisla, tim više kad se zna da su ubacivanjem riječi 'oslobođenje' pokušali promijeniti smisao onoga što je Pavle zaista rekao. Prema tome, u kontekstu 21. stavka je vidljivo da se govori o jednoj jedinstvenoj nadi svih kršćana, odnosno o oslobađanju od “onoga što je smrtno“ tj. od svog raspadljivog i smrtnog stanja koje vlada u tijelu kojeg smo kao takvog naslijedili po Adamu.

Na sličan način su riječ 'oslobođenje' ubacili ' i u Filipljanima 1:23, kao zamjenu za riječ 'otići' pa su u skladu sa svojim tumačenjem o pomazanicima, koji će po njihovom gledištu napustiti fizička tijela, Pavlove riječi napisali na slijedeći način:

“Pritiješnjen sam od toga dvojega, ali zapravo želim oslobađanje (od čega ???) i želim biti s Kristom, jer je to mnogo bolje.“

Ovakvim ubacivanjem određene riječi se željelo i ovdje aludirati na 'oslobođenje od fizičkog tijela'. No uži kontekst govori da je Pavle bio u situaciji da Krista proslavi smrću što bi za njega bilo bolje jer bi u tom trenutku uspješno završio svoju trku, dok nam širi kontekst, u koji možemo uključiti misli iz nekih drugih poslanica, pomaže vidjeti da je Pavle govorio o tome da će, ukoliko umre za Krista, uskrsnuti i zajedno s živima imati susret s Kristom i zauvijek biti s njim:

“Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići (u smrt tj. proslaviti Krista svojom smrću) i s Kristom biti (kad on dođe - 1.Sol 4:16,17), jer to je mnogo bolje (za mene). Ali ostati u tijelu, potrebnije je zbog vas.“ (1:23,24)

Ljudi umiru zbog Adamovog grijeha ali Pavle govori o smrti koja nastupa zbog Krista. Kad je želio otići u smrt, to je bilo zbog Krista, jer bi ta smrt potvrdila njegovu nadu da će biti s Kristom u njegovu kraljevstvu. U prvom stoljeću su svi koji su prihvatili Krista gajili nadu u vječni život na zemlji i oslobađanje od ropstva smrti i raspadljivosti. Usprkos tome, Watchtower tvrdi suprotno kad kaže da se današnji navodni pomazanici poput prvih kršćana...

“... odriču nade da će kao ljudi od krvi i mesa vječno živjeti na Zemlji“ (Stražarska kula, 15.2.1998. str.14,15; Stražarska kula, 15.2.2006. str 22).

Zatim kaže kako su oni u sebi razabrali tu novu nadu: 

"To ne znači da su vidjeli taj duh (jer to nije osoba) ili da su imali neku mentalnu sliku o duhu koji razgovara s njima, niti su čuli glasove iz duhovnog carstva. Pavao objašnjava: ”Sam duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja... Onda smo i nasljednici; nasljednici dakako Božji, a sunasljednici s Kristom, ako trpimo zajedno da se zajedno i proslavimo” (Rimaljanima 8:16,17, NS). Ovo svjedočanstvo, ili spoznaja, preusmjerava njihovo razmišljanje i nadu." (Stražarska kula, 1.3.1990. str.20. st. 20,21) 

Govoriti o nekom preusmjeravanju bez da ona ima oslonac u Bibliji je stvar špekulativnog tumačenja u korist vlastitog gledišta koje nema uporište u Bibliji. Treba uzeti u obzir da su mnoštva ljudi slušali Isusa i slijedili ga zbog onoga što je govorio i činio. Njihove nade u izbavljenje od ovog zlog poretka su se mogle ostvariti kad su razumjeli da je Isus morao umrijeti za njihove grijehe. Oni se nisu trebali odvratiti na neku drugu dobru vijest. Zato apostoli nisu mogli zemaljsku nadu, koju je Isus duboko utisnuo u misli i srca svojih učenika, zamijeniti s nadom u nebesko uskrsnuće i život na nebu i to bez ikakvog postojećeg argumenta i objašnjenja na koja bi upućivala hebrejska pisma ili bilo koja Isusova napomena kako bi se moglo prepoznati znak nove nade. Tu nema mjesta nekom preusmjeravanju misli sa zemaljskog na nebeski život jer ih Isus nije na to pripremao. Pitanje nebeskog života bi bilo spornije od pitanja trebaju li se kršćani držati Mojsijevog zakona. Da su podupirali ideju o životu na nebu, vjerojatno bi naišli na otpor od strane Židova i kršćana koji su imali prilike da iz Pisma "vide je li to tako" (Dj 17:11).

Zamislimo što bi to bilo da su Židovi koji su postali kršćani morali svoju prirodnu želju i nadu u zemaljski život o kojem im je Isus govorio, zamijeniti željom u nebeski život o kojem im Isus nikad nije govorio? Takva promjena bi ih vjerojatno zbunjivala na način da bi srcem i mislima i dalje pokušavali zadržati nadu za životom na zemlji dok bi ih Božji duh uvjeravao i prisiljavao da se odreknu svih svojih prirodnih želja povezanih sa zemaljskim životom. Čak ni apostoli nisu osjetili takvo preusmjeravanje svoje nade niti su uvjeravali ostale učenike da svoju nadu za životom na zemlji trebaju mijenjati u novu i sasvim drugačiju nadu.

Ta promjena pozvanja iz zemaljskog u nebeski život bi bila toliko značajna da bi se o njoj puno pisalo i raspravljalo među kršćanskim Židovima. Iako se raspravljalo o uskrsnuću, nije se raspravljalo o nebeskom životu nakon uskrsnuća, nego samo o tome da li je uskrsnuće tijela stvarna nada ili ne (1.Ko 15:12,13; 2.Ti 2:18; usporedi Mt 22:23,28). U tom svjetlu je trebalo shvatiti neke izjave biblijskih pisaca. Npr. kad je Petar rekao ‘da će uskoro napustiti svoje tijelo kao što mu je Isus navijestio’ on nije mislio da će uskoro umrijeti i postati bestjelesni 'duh' (Lk 24:39). Znamo da je Isus navijestio Petru kakvom će smrću umrijeti, pa je razumljivo da izraz ‘napustiti svoje tijelo’ može značiti samo da će on kao ljudska duša umrijeti kad njegov duh napusti njegovo tijelo, ali to nikako nije aludiralo da će on uskrsnuti izvan materijalnog tijela (2.Pe 1:13,14; Iv 21:18,19). 

Tim načinom izražavanja je Petar svojoj braći rekao da će vjerojatno uskoro umrijeti nasilnom smrću ali s nadom da napušta samo ono što je smrtno i raspadljivo jer se nada da će po uskrsnuću zauvijek živjeti u novom neraspadljivom tijelu kao Isus, tj. u tijelu koje će biti oslobođeno raspadljivosti. Trebamo uzeti u obzir da se u poslanicama često koristi riječ 'tijelo' na način da se misli na 'smrtno i raspadljivo tijelo' u kojem prebiva (stanuje) naš život kojeg smo dobili rođenjem. Taj život predstavlja čovjeka u fizičkom tijelu u kojem on stanuje. Budući da će za vjerne osobe uskrsnuće ujedno značiti dobivanje novog tijela koje neće biti podložno raspadljivosti, onda je razumljivo zašto su apostoli koristili izraz 'stanovati u (ovom smrtnom) tijelu' i 'napustiti (ovo smrtno) tijelo'.

Npr. kad mu je prijetila smrt, Pavle je znao da će to za njega značiti odvajanje od svoje braće, ali ujedno i kraj njegovog puta u smrtnom tijelu kojeg je mogao zauvijek napustiti jer se nadao uskrsnuću u neraspadljivom fizičkom tijelu nad kojim smrt više neće imati vlast. S tom nadom je živio i tu nadu je ulijevao u svoju braću kojima je i dalje bila potrebna njegova podrška pa im je rekao: 

“Ali zbog vas je potrebnije da ostanem u (smrtnom) tijelu.“ (Flp 1:24)

 “Stoga smo uvijek puni hrabrosti i znamo: dok stanujemo u (smrtnom) tijelu, nismo kod Gospodina.“ (2.Ko 5:6)

Takav način izražavanja danas nije uobičajen ali je u ono vrijeme ukazivalo na nadu u oslobođenje, ne od materijalnog tijela nego od ovog smrtnog tijela (2.Ti 4:6). To ujedno nije značilo odlazak Bogu na nebo izvan tijela. Naime, svi biblijski stavci koje se pogrešno koriste u svrhu podupiranja nekog života na nebu se trebaju u kontekstu Biblije koristiti samo za nadu u zemaljski život i uskrsnuće na zemlji u što su vjerovali i čemu su se nadali apostoli i prvi kršćani. Ta jednostavna i logična objašnjenja se mogu naći u ovoj knjizi koja uz te stavke navodi i mnoge druge koji u povezanosti daju bolje i jasnije razumijevanje svega onoga što su vjerovali prvi kršćani, a što je vremenom poprimilo sasvim drugo značenje.

U narednim stoljećima je doktrina o besmrtnosti duše ipak utjecala da se ljude lakše uvjeri u zagrobni život koji se nakon smrti nastavlja na nebesima, tako da je ideja o nebeskom životu bila olako prihvaćena i podupirana s nekim biblijskim stavcima koje se može protumačiti čak i na taj način jer aludiraju na stvari koji su povezani s nebom. Takva nauka je u nekim segmentima prihvaćena i od Jehovinih svjedoka po kojoj (od 1918.god.) članovi klase pomazanika također prilikom smrti u trenuću oka 'napuštaju tijelo' i prelaze u nebeski život što je u suprotnosti sa riječima Pavla koji je rekao da će susret s Kristom u zraku biti zajedničko i istovremeno iskustvo uskrsnulih i živih pravednika (1.So 4:15-17). Iako postoje više različitih varijacija na tu temu, današnje rasprave trebaju uvažiti jednu važnu činjenicu koja je potvrđena čak i u publikaciji Watchtowera u kojoj piše:

”Najistaknutija karakteristika propovijedanja prvih kršćana bio je naglasak na uskrsenju“, kaže New Bible Dictionary (Novi biblijski rječnik), i dodaje: ”Prvi propovjednici bili su sigurni da je Krist uskrsnuo (u tijelu), a bili su sigurni i da će oni koji vjeruju u svoje vrijeme također uskrsnuti (u tijelu). Po tome su se razlikovali od svih drugih učitelja starog svijeta (koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela)“.

Isto tako se pravi kršćani i danas razlikuju. Oni se ne poigravaju s grčkom filozofijom lažno pripisujući čovjeku ”besmrtnu dušu“, nego snagu izvlače iz Isusove izjave da će oni koji su u spomen-grobovima, kad čuju njegov glas, izići (u tijelu). To je temelj kršćanske vjere — uskrsenje onih koji su u Božjem sjećanju iz smrti u život (u zemaljskom tijelu) na rajskoj Zemlji.“ (Probudite se!, 8.10.1988. str.10).

Kao što se ovdje priznaje, temelj kršćanske vjere je uskrsnuće u materijalnom tijelu i vječni život na Zemlji. U prvom stoljeću se uopće nije stavljao naglasak na nebesko uskrsnuće. Ako im se nudio taj drugi temelj, kako to da nisu vodili nikakve rasprave o tome, što bi se s razlogom i očekivalo. Kad bi se takvo nešto uvodilo kao 'novo učenje' onda bi to stvorilo čak žustre rasprave kao što je bilo po pitanju nekih odredbi Mojsijevog zakona.

Poznato nam je da je među židovskim vjernicima bilo mnogo onih koji su zastupali učenje da Mojsijev zakon mora i dalje držati svaki vjernik pa čak i oni vjernici iz drugih naroda. Ako je bilo teško napustiti Mojsijev zakon pun pravila i odredbi koji ih je opterećivao, onda bi vjerojatno bilo još teže napustiti prirodnu želju za životom na rajskoj zemlji za kojom su svim srcem težili i na koju ih je upućivao sam Bog kroz svoju Riječ i preko Kristovog propovijedanja. Biblija im je svjedočila samo o jednoj nadi učeći ih da je “Bog zemlju dao sinovima čovječjim“ i da će “pravednici posjedovati zemlju“ (Ps 37:29; 115:16). Čak ih je i sam Isus Krist u to uvjeravao govoreći im: “Sretni su krotki jer će naslijediti zemlju“ (Mt 5:5; Izr 2:21).

Ako je među židovskim kršćanima bilo zagovornika Zakona onda je za pretpostaviti da bi među njima bilo i zagovornika koji bi se suprotstavljali nadi u nebeski život. No takvog suprotstavljanja nije bilo. Zašto? Očito zato što su po tom pitanju još uvijek imali jednu zajedničku nadu, onu istu nadu koju su imali i svi pretkršćanski sluge do tada. Samo o toj nadi im je svjedočila Božja Riječ, a time i sveti duh. Nitko ne može tvrditi da im je sveti duh svjedočio o tome kako će oni živjeti na nebu, jer bi se vjerojatno neki pokušali suprotstaviti tom duhu istražujući Pisma da vide je li ona o tome zaista govore. Znamo da je taj duh preko Pisma svjedočio o novim stvarnostima vezanim za Zakon i da neki židovski kršćani nisu odmah mogli prihvatiti to svjedočanstvo duha, pa je te nove stvarnosti ipak trebalo preispitati temeljitim istraživanjem Pisama. Čak je trebalo tu stvar raspraviti na višem nivou, što nam samo govori o tome kakav je princip djelovanja svetog duha i prihvaćanja nečeg novog u skladu sa nadahnutim spisima.

Božji duh nije djelovao tako da u jednom trenutku bez ikakvog dodatnog svjedočanstva promjeni nečiju misao i želju srca. Svaka promjena je trebala biti posvjedočena Pismom. Stoga im sveti duh nije mogao iz srca i misli izbrisati želju za životom na Zemlji i ugraditi im jednu drugačiju želju i nadu i to bez ikakve spoznaje koja bi se mogla potvrditi Pismima. Sveti duh može svjedočiti samo ono što je u skladu sa Svetim pismom, a Hebrejska pisma nigdje ne spominju drugačiju nadu tj. nadu u nebeski život. Čak i da pretpostavimo da je bilo različitih mišljenja po tom pitanju, oni koji bi zastupali nadu u zemaljski život bi imali više dokaza da se drže te nade i da pobiju drugačije tvrdnje.

S druge strane, ukoliko bi se počela zastupati nova nada u nebeski život i to na temelju nekih Isusovih izjava za koje bi tvrdili da u sebi kriju tu novu nadu za odlaskom na nebo, onda bi vjerojatno među njima dolazilo do rasprava o tome što je Isus zaista mislio s tim reći i što je zaista govorio. Koliko je poznato, Isus u svojim tvrdnjama o vječnom životu i uskrsnuću nije izlazio iz postojećih biblijskih okvira pa je razumljivo zašto su apostoli zaključili da će on doći i na zemlji “obnoviti kraljevstvo“ u Izraelu (Mt 5:5; 22:31,32; Lk 14:14; Iv 5:29; 6:40,54; Dj 1:6). Svima su propovijedali o toj zemaljskoj obnovi govoreći o Kristu kojega nakon odlaska sa zemlje “nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz starog doba“ (Dj 3:21). Stari proročki spisi su bili temelj kršćanske nade u obnovi zemlje i života na njoj.

Židovski kršćani su kasnije prihvatili promjene u vezi držanja nekih ceremonijalnih odredbi Zakona jer su o tim stvarima raspravljali apostoli i starješine koristeći ono o čemu su govorili proroci starog doba. Sveti duh im je tu činjenicu svjedočio kroz Božju riječ. Zato su apostoli mogli zagovornicima držanja Zakona zatvoriti usta koristeći se Biblijom, ali s tom istom Biblijom (hebrejskim spisima) ne bi mogli zatvoriti usta onim ljudima koji bi isključivo zastupali nadu u vječni život na zemlji, niti bi mogli tvrditi da su oni od tada određeni za život na nebu. Sve što ne bi bilo u skladu sa Pismom, dovelo bi u pitanje bilo čije nadahnute izjave, pa čak i one koje bi došle od apostola. Budući da među prvim židovskim kršćanima nije bilo rasprave oko toga, onda je lako zaključiti kako su svi oni imali jednu zajedničku nadu po pitanju uskrsnuća i vječnog života na zemlji.

Naravno, prvi kršćani nisu mogli govoriti niti raspravljati o svom budućem nebeskom životu jer Pisma nisu govorila ni proricala o njihovom odlasku i uskrsnuću na nebo, nego samo o dolasku Mesije na zemlju i njegovoj ulozi kod uspostave Božjeg kraljevstva. O Mesiji i njegovoj ulozi su mogli dati temeljito svjedočanstvo. Čak je i Isus naglasio da će im sveti duh omogućiti da razumiju sve što se trebalo ispuniti na njemu. Oni su kasnije mogli razumjeti sve što je Isus govorio o sebi i Božjem kraljevstvu na način da su to mogli potvrditi u Svetim spisima i Zakonu. Pavle je tako mnogima u Rimu objašnjavao Pisma i "temeljito svjedočio o kraljevstvu Božjem te im iz Mojsijevog zakona i iz Proroka iznosio uvjerljive dokaze o Isusu" (Dj 28:23).

Za Isusa se moglo naći dio u Bibliji koji ga prikazuje kao 'sina čovječjeg' kojeg anđeli dovode na nebo pred Boga gdje prima vlast, a kojeg nebo treba zadržati do vremena obnove ljudskog društva. No, nigdje nema proročanske vizije gdje se na nebu nalaze drugi ljudi. Zato Pavle tadašnjim vjernicima nije nigdje spominjao njihov odlazak na nebo, nego je govorio o spasenju, uskrsnuću i vječnom životu na zemlji koji je omogućen preko Isusa.

Ono što su apostoli tada naučavali o Kristu i njegovoj ulozi, moglo se je potkrijepiti i dokazati. No, o onima koji će sa njim tvoriti vlast Božjeg kraljevstva nije bilo mnogo isticano kroz dobru vijest koja se propovijedala, niti se o tome puno raspravljalo na temelju Pisma jer je to ostavljeno da se jasno vidi tek kad dođe Božje kraljevstvo. Sveti duh im tada još nije otkrio sve pojedinosti u vezi toga, čak ni njihov broj. Kad je rekao članovima jedne skupštine da će ‘sveti suditi svijetu’ onda vjerojatno nije mislio na sve njih pojedinačno kao 'sveti narod' nego na samo one 'svete' koji će biti uzeti između njih da sude svijetu (1.Ko 6:2; 12:27). Takav način izražavanja nas ne bi trebao dovoditi u zabunu. Bog je jednom rekao da će ‘Izrael zavladati’ nad svojim neprijateljima (Jr 49:2). Pojam ‘Izrael’ obuhvaća sve Izraelce kao ‘narod’ iako se podrazumijeva da će vlast u rukama imati samo oni "koji su sposobni upravljati". Tako je običan Izraelac iz naroda u tom prenesenom smislu mogao sjediti na Davidovom prijestolju i zajedno s njim vladati Božjim neprijateljima. Zato je Pavle naglasio kršćanima da će "sveti suditi svijetu", misleći time na cjelokupnu Skupštinu koja je nazvana Izrael Božji. Upravitelji te Skupštine su oni koji čine “skupštinu prvorođenaca“ pa se podrazumijeva da će samo oni biti postavljeni da sude dok će svi ostali kao Skupština zajedno s njima sjediti na sudačkoj stolici (1.Ko 12:28; He 12:23; Mt 19:28). Isto se može govoriti i za kraljevanje s Kristom.


Tko će sve kraljevati s Kristom

Watchtower se ponekad hvata za neke riječi misleći da dokazuju kako su kršćani prvog stoljeća zaista svi odreda bili pozvani da budu kraljevi na nebu i da su svjedočili drugima o tom svom pozivu i svojoj nadi pozivajući i druge da im se priključe na putu za nebo. Npr. Pavle je kršćanima u Korinu rekao:

"Zar ste bez nas počeli kraljevati? Da barem jeste počeli kraljevati, pa da i mi kraljujemo (vladamo) s vama." (1.Ko 4:8)

Timoteju je također rekao:

“Ako ustrajemo s [Kristom] ćemo kraljevati.“ (2.Ti 2:12).

No, što nam otkriva kontekst? Čak i da je ovdje riječ o istaknutim mjestima vlasti, ne može se tvrditi da bi se gornje riječi odnosile na doslovno kraljevanje u ulozi kralja.

Kao prvo, tadašnji evanđelizatori svoju propovjedničku aktivnost nisu usmjerili na pozivanje ljudi koji će sačinjavati Isusovu vladu. Broj kršćana se u prvom stoljeću veoma brzo množio a da nije postavljeno pitanje da li je broj prvih mjesta već popunjen. Zašto? Očito zato što njihova nada nije bila usmjerena u tom pravcu da zauzmu prva mjesta vlasti. Budući da su gajili nadu u vječni život na zemlji, oni su znali da će Božje kraljevstvo doći i da će biti teokratski uređeno na način da će svaki od njih dobiti mjesto koje mu Bog odredi pa nisu ni imali razloga zamišljati da će svaki od njih biti suvladar s Isusom. Nisu se opterećivali pitanjem oko nebeske vlasti niti oko njihovog ustrojstva, nego oko toga kako izgrađivati skupštinu koje je bilo Kristovo kraljevstvo na zemlji i u kojoj su imenovani muževi već tada sjedili na ’nebeskim mjestima’ kao Kristovi zastupnici.

Iako se u gornjim izjavama može pomisliti kako Pavle kršćanima u Korintu i mladom Timoteju govori o njihovom “kraljevanju“ kao obliku vlasti nad čovjekom, postoji dobar razlog da se zaključi kako je izrazom ‘kraljevati’ mislio na zajedništvo s Kristom preko kojega će svi vjerni ljudi upravljati interesima Božjeg kraljevstva. Budući da će Isus vladati nad svim neprijateljima koji su ujedno i naši neprijatelji, onda se podrazumijeva da ćemo s njim kraljevati nad njima. Npr. demokracija je oblik vlasti u rukama naroda koji preko svojih predstavnika vladaju svojom zemljom zajedno sa predsjednikom države. Na isti način će u kraljevstvu Isusa Krista svi članovi Božjeg naroda kraljevati s Kristom nad zemljom preko svojih predstavnika. 

U Bibliji stoji:

"Onome (ili svakome onome) tko pobijedi dat ću da sjedne sa  mnom na moje prijestolje, kao što sam i ja pobijedio i sjeo s Ocem svojim na njegovo prijestolje." (Ot 3:21)

Ako bukvalno čitamo ove riječi ispada da Isus sjedi sa Bogom na Božjem prijestolju, a vjernici sa Isusom na njegovom prijestolju, pa tako Isus sjedi na dva prijestolja. Međutim, 'prijestolje' koje Isus ovdje spominje nije doslovna kraljevska stolica nego položaj časti i slave. Na isti način se kaže da će onaj tko istrči svoju trku do kraja dobiti, ne doslovni, nego 'neraspadljivi vijenac' koji predstavlja 'vječni život' (.Ko 9:24-27; Jk 1:12). Prema tome, da li je Isus na nebu sjeo na neko svoje prijestolje s kojega vlada? Ne. U biblijskoj knjizi 'Otkrivenje' nigdje ne vidimo dva prijestolja nego samo jedno, i to Božje s kojega Bog vlada cijelim stvarstvom, a ne Isus. Isus je sjeo na jedno drugačije Božje prijestolje koje je samim tim postalo njegovo pa ga može ponuditi svima nama da sjednemo s njim. To prijestolje je predstavljalo uzdignuti položaj u povezanosti sa vječnom slavom i časti. U kontekstu onoga što je Pavle rekao Timoteju je vidljivo da se trudio radi svih “izabranih (koje Bog proglašava pravednima), da i oni dobiju spasenje koje je u Kristu Isusu i vječnu slavu“ (2.Ti 2:10; Mt 22:14; Ri 8:33). Kako bi se osjećao kad bi sjeo na Isusovo prijestolje slave? Pa isto kako se Isus osjećao kad je sjeo na Božje prijestolje slave.

Kad je Isus sjeo na prijestolje svog Oca, onda je to značilo da je on zadobio vječnu slavu od svog Oca koja se odnosi na besmrtnost s kojom je on imao vlast nad smrću. Kao takav je bio “proglašen Sinom Božjim“ te je dobio čast da se zove “otac vječni i bog silni“ (Rim 1:4; Iz 9:6). Na isti način, kad njegovi vjerni sljedbenici dobiju vječnu slavu besmrtnosti bit će nazvani “sinovima Božjim“ tako da će po tom nazivu dijeliti s Isusom njegovu slavu. To će biti kao da su sjeli na Isusovo prijestolje slave jer će s njim vladati nad svom zemljom te će zajedno s njim suditi svijetu grešnika (Mt 5:9).

Za sada vjerni ljudi u sebi nose duh posinjenja, a kad budu posinjeni bit će objavljeni kao punopravni sinovi Božji koji će dobiti čast i slavu besmrtnosti koju je prvi čovjek Adam izgubio za sebe i svoje potomke (Ga 3:26; 4:6;  2.Ko 6:18; Ri 8:14-23). Adam je izgubio čast da sa svojim potomstvom zajedno sjede na Božjem prijestolju tj. da s Njim vladaju zemljom, a možda i cijelim materijalnim svemirom. Prema tome, prijestolje o kojem ovdje govorimo odražava božansku slavu besmrtnosti. Ono je pripalo najprije čovjeku Isusu koji je pobijedio svijet, grijeh i smrt. Zato je rekao za sebe:

"Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?” (Lk 24:26)

Isus je kao čovjek prvi ušao u slavu koju je čovjek trebao imati od početka te je na takav način sjeo na Božje prijestolje slave (Dj 7:55). Pravednici bi također trebali uči u svoju slavu koju je čovjek imao prije pada u grijeh. Tada će svi koji pobjede grijeh dobiti slavu koja će pripasti svima "onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost“ — vječni život (Rim 2:7). Kad dobiju tu slavu po Kristu, bit će poput Isusa uzvišeni iznad sadašnjeg grešnog i smrtnog stanja što će samo značiti da im je dano da sjede na Kristovom prijestolju slave, a ne na doslovnom prijestolju vlasti kojeg će imati samo pojedinci.

Vječni i neraspadljivi život će dobiti 

“...svatko tko ima udio u prvom uskrsnuću (a ne samo pojedinci). Nad njima druga smrt nema vlast ... i kraljevat će s Kristom tisuću godina.“ (Ot 20:6)

Kad dođe to vrijeme, s Isusom će u spomenutom smislu kraljevati svi a ne samo pojedinci. Da bi to bolje razumjeli razmotrimo princip po kojem je Isus kao čovjek sjeo na Božje prijestolje. Isus je nakon svog uskrsnuća i uzašašća sjeo na Božje prijestolje slave i počeo kraljevati s Ocem nad svojim neprijateljima u skladu s proročanstvom koje je izrekao psalmista:

“Jehova je rekao Gospodinu mojemu: “Sjedi meni zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje pod noge tvoje” (Ps 110:1; Mt 22:44)

“Sjedi meni zdesna“ znači “vladaj sa mnom“ što potvrđuje Pavle kad kaže da "on (Isus) treba kraljevati (vladati) sve dok Bog ne položi sve neprijatelje (njegove) pod noge njegove" (1.Ko 15:25). Isusu će stoga vladati usred svojih neprijatelja i na kraju ih sve pokoriti kao što piše: “Idi među neprijatelje svoje i pokori ih!” (Ps 110:2). To znači da će Isus Krist, nakon što dobije vlast u ruke, kraljevati na zemlji sve dok Bog pod njegove noge ne položi i uništi sve neprijatelje. Njegovi neprijatelji su ujedno i neprijatelji kraljevstva, a to su u prvom redu Sotona, otpali anđeli i zli ljudi, a kao drugo to su smrt i grijeh kao stanja odvojenosti od Boga. Iako je Isus već pobijedio smrt i grijeh u svom ljudskom tijelu, smrt i grijeh su i dalje neprijatelji kraljevstva koji vladaju nad čovječanstvom. Svi neprijatelji će zauvijek nestati na kraju Isusove vladavine. Isus stoga poziva sve pravedne ljude da sjednu s njim na njegovo prijestolje kako bi i oni zajedno s njim kraljevali nad zajedničkim neprijateljima u razdoblju od 1000 godina sve dok i posljednji neprijatelj ne bude položen pod njegove i njihove noge.

Adam je svojim grijehom čovječanstvo uveo u ropstvo grijeha i smrti. Stoga se na zemlji morao pojaviti drugi čovjek preko kojega je čovječanstvo trebalo grijeh i smrt staviti pod svoje noge. Kad je nakon svoje vjerne zemaljske službe umro i uskrsno, on je tada pobijedio sve neprijatelje, ali ih nije potpuno uništio i istrijebio sa lica zemlje. Pavle kaže da je samo “sjeo zdesna Bogu (bio je uzvišen) te otada čeka da njegovi neprijatelji budu položeni za podnožje nogama njegovim“ (Heb 10:12,13; Dj 2:34-36). On je tada samo dobio čast da zajedno s Bogom vlada nad neprijateljima, a uskoro će doslovno sjesti na svoje zemaljsko prijestolje i kraljevati,

“jer on treba kraljevati (na zemlji) sve dok Bog ne položi sve neprijatelje pod noge njegove. Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt. Jer Bog je (nakon što ga je uskrsnuo) “sve podložio pod noge njegove”. (...). A kad mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koji mu je sve podložio, da Bog bude sve svima.“ (1.Ko 15:25-28)

Izraz “podložiti pod noge“ nije isto što i “položiti pod noge“. Podložiti znači staviti nekoga pod svoju vlast dok taj ‘netko’ još uvijek postoji, dok položiti pod noge znači usmrtiti ili uništiti (Ef 1:20-22; Iv 15:13; 1.Ko 15:25,26). Isus je najprije pobijedio Sotonu te ga je vidio da pada s neba i gubi vlast nad zemljom (Lk 10:18; Iz 14:12). To podrazumijeva da se Sotona već nalazi podložen pod Kristovim nogama i da će na kraju biti potpuno položen tj. satrven pod njegovim nogama. No, tu pobjedu nad Sotonom će izvojevati i poslušni ljudi jer čitamo:

“A Bog koji daje mir uskoro će satrti (položiti) Sotonu pod vašim nogama.“ (Rim 16:20)

Izraz “pod vašim nogama“ je isti izraz koji se odnosio na Isusa kojemu je Bog “pod njegove noge“ stavio njegove neprijatelje. Kao što je to u slučaju Isusa značilo da je on sjeo na Božje prijestolje slave tako taj izraz i u slučaju ljudi ukazuje da će i oni kao proslavljeni pobjednici također sjesti na Isusovo prijestolje kada će sve biti podloženo i položeno pod njihove noge (usporedi s Ps 110:1; He 1:13;10:12,13). “No sada još ne vidimo da je [čovjeku] sve podloženo“ (Heb 2:8). Svojim uskrsnućem Isus je kao čovjek pobijedio i smrt nad kojom je također odmah počeo kraljevati što znači da smrt nije više mogla kraljevati nad njim. Za sada još uvijek samo on od sinova čovječjih kraljuje nad smrću kao što čitamo: 

“... nakon što je (Isus kao istaknuti čovjek) ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlast nad njim.“ (Rim 6:9)

Smrt, iako pobijeđena od čovjeka u tijelu tj. od Isusa Krista, i dalje vlada kao neprijatelj nad njegovom braćom i nad svim grešnim ljudima i biti će prisutna sve do kraja jer je rečeno: "Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt" (1.Ko 15:25,26).

Poslušni ljudi će također pobijediti smrt i dobiti nagradu vječnog života već na samom početku Kristove 1000-godišnje vladavine. Poput Krista i oni će u sebi imati život s kojim će od tada početi kraljevati tj. vladati s njim nad smrću 1000 godina dok ona ne bude potpuno uništena. U tom smislu će oni sjesti na Isusovo prijestolje jer to prijestolje na kojem će sjediti s Kristom predstavlja vlast nad smrću i svim ostalim neprijateljima koji će biti postavljeni pod njihove noge. Prijestolje na koje će sjediti je Kristovo jer ga je on zadobio za sebe i svoje sljedbenike. Stoga svi koji pobjede grijeh sjedaju na Isusovo prijestolje i dijele njegovu vlast nad smrću i ostalim neprijateljima. Prvi kršćani su od samog početka očekivali da s Kristom kraljuju nad smrću, a ne nad ljudima kao podanicima. Dok su težili dobiti slavu, čast i neraspadljivost, nisu pokazivali vlastoljublje ili želju za vlašću nad ljudima, nego samo vlast nad grijehom i smrću. Takva vrsta kraljevanja je različita od vladanja čovjeka nad čovjekom.

Biblija nas uči da vladamo nad samim sobom kako bi pobijedili grijeh, smrt, Sotonu i njegov svijet. Oni koji u tome uspiju dobivaju u Božjem kraljevstvu vlast nad svim neprijateljima među kojima je grijeh i smrt. Pavle kaže da je Zakon bio uveden ...

"da bi, kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako i nezaslužena dobrota kraljevala putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega." (Ri 5:21)

Ovdje Pavle govori kako je Bog nasuprot smrti uveo pripremu krvne žrtve koja je kao nezaslužena dobrota kraljevala nad grijehom do dolaska Krista. No, oni koji su imali udjela u tim žrtvama nisu mogli kraljevali nad smrću jer su i dalje bili u vlasti smrti, ali su zato dobivali oproštenje kojim je grijeh gubio vlast nad njima. Od Isusove žrtvene smrti i uskrsnuća se očitovao pravi život koji je počeo kraljevati nad grijehom i smrću. Oni koji svojim krštenjem u Kristovu smrt usmrte svoje grešno tijelo, bivaju u duhovnom smislu uskrsnuti u novi život i bivaju potpuno oslobođeni grijeha. Nisu više robovi grijeha nego robovi pravednosti. Kazna koja je vodila u drugu tj. vječnu smrt više nema vlast nad takvima jer su dobili jamstvo ili zalog života (Ri 6:3-7,18). U tom stanju oni dobivaju poziv da sjednu na Kristovo prijestolje kako bi s njim vladali nad smrću.

No dok Isus ne sjedne na svoje zemaljsko prijestolje, oni ne mogu kraljevati nad smrću i drugim neprijateljima jer su još uvijek i sami smrtni i podložni ljudskim vlastima. Tek kad Isus dođe oni će početi kraljevat s Kristom. Udio u tom kraljevanju će dobiti svi koji su otkupljeni i prešli iz smrti u život. Kao takvi će imati udio u prvom uskrsnuću kada će sjesti na Kristovo prijestolje da zajedno s njim vladaju nad smrću i ostalim neprijateljima. U tom smislu Pavle piše:

"Jer ako je zbog prijestupa jednog čovjeka smrt kraljevala preko tog jednog čovjeka, koliko li će više oni koji primaju obilje (puninu) nezaslužene dobrote i dara pravednosti živjeti i kraljevati (nad smrću) preko jednoga, Isusa Krista." (Ri 5:17)

To je bio cilj za kojim su težili prvi kršćani. Nije im bio cilj prvi stići u kraljevstvo kako bi dobili vlast nad ljudima. To je oprečno Isusovom pozivu i učenju.

Apostol Pavle je stoga očito prigovorio nekima koji su se ponašali kao da su već počeli kraljevati s Kristom, odnosno kao da su već dostigli kraljevstvo i da im se više ne treba truditi da ga dostignu, pa je rekao:

"Zar ste se već nasitili? Zar ste se već obogatili? Zar ste bez nas počeli kraljevati? Da barem jeste počeli kraljevati, pa da i mi kraljujemo s vama." (1.Ko 4:8)

Kao što izrazi 'nasitili' i 'obogatili' nemaju doslovno značenje povezani s hranom i materijalnim bogatstvima, tako i izraz 'kraljevati' nema ono značenje koje bi se odnosilo na službu kralja ili vladara. Pavle tim kršćanima samo ukazuje na njihov duhovni problem koji se nije ogledao u tome što su oni možda počeli tražiti istaknuta mjesta u skupštini, nego u tome što su se neki od njih postavljali kao da su već duhovno nasitili i obogatili do te mjere da su mogli početi kraljevati s Kristom. Jer da su dostigli taj cilj onda bi to značilo da je kraljevstvo došlo pa bi i Pavle mogao s njima kraljevati. Ovaj problem duhovne mlakosti su imali i kršćani u Laodiceji. Oni su se također ponašali kao da su već postigli cilj i da im više ništa ne treba te su očito prestali pokazivati revnost. Krist ih zato potiče na revnost kako bi im u određeno vrijeme dao da “sjednu na njegovo prijestolje“ i počnu kraljevati s njim nad neprijateljima (Ot 3:17-21).

Kraljevanje o kojem govore Isus i Pavle se razlikuje od onog kojeg je Isus obećao svojim apostolima kad im je rekao:

“Zaista, kažem vam, prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno (Davidovo) prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih." (Mt 19:28)

Ovdje se izričito govori o obliku vlasti nad ljudima. Osim toga, u Bibliji nigdje ne stoji da su ostali kršćani u to vrijeme očekivali istu tu vrstu kraljevanja koju su dobili dvanaestorica Isusovih apostola. Međutim, možemo slobodno reći da će svi poslušni ljudi zajedno s apostolima sačinjavati kraljevstvo koje će kraljevati nad nepravednicima jer kaže:

"...kupio si Bogu ljude iz svakog plemena i jezika i puka i naroda, i učinio si ih kraljevstvom... i kraljevat će na zemlji."  (Ot 5:9,10; JB, DK, KS)

Kad neko kraljevstvo pokori drugo kraljevstvo i stavi ga pod svoje noge i svoju vlast, onda cijeli narod preko svojih zastupnika vlada ili kraljuje nad pokorenim kraljem i njegovim narodom kao što piše:

"Pokorit će nam narode i plemena pod noge naše." (Ps 47:3; (Jr 49:2)

Kao što je Bog pod Isusove noge pokorio i stavio sve njegove neprijatelje tako će i Isus pod noge naše staviti te iste neprijatelje sve dok ih ne uništi. Kad se neprijatelji nađu pod našim nogama onda ćemo svi mi kao "kraljevstvo" u rukama Isusa Krista i njegovih apostola, moći s njima kraljevati nad neprijateljima i odražavati Božju slavu. Da bi nam Isus to slikovito opisao onda je rekao da će nam dati da sjedimo na njegovom prijestolju i s njim vladamo 1000 godina nad zemljom i nad pokorenim narodima dok ne steknu vječni život. Naime u Otkrivenju 5:10, se za poslušne ljude ne spominje da će vladati nad zemljom samo 1000 godina jer je Bog dao zemlju sinovima čovječjim da vladaju nad njom u svu vječnost, dok se u Otkrivenju 20:4-6, spominje točno određeno razdoblje od 1000 godina, što je točno određeno razdoblje u kojem će “oživjeli“ tj. oni koji dobiju vječni život kraljevati ...

  1. nad nepravednicima ('mrtvima') dok oni ne steknu vječni život i
  2. nad smrću dok ona ne bude uništena kao zadnji neprijatelj.

Isus je sjeo na Božje prijestolje slave kad je pobijedio sotonu i smrt i to će prijestolje dijeliti s Ocem u svu vječnost, a na svom će zemaljskom prijestolju sjediti 1000 godina. On je obećao pobjednicima da će i oni sjesti na njegovo prijestolje slave po kojem će s njim dijeliti vlast nad svim neprijateljima - nad smrću, Sotonom i nad nepravednim ljudima. Kad ti neprijatelji budu bačeni u 'jezero ognjeno' onda se nakon toga više ne može govoriti o kraljevanju jer se ne može vladati nad onim čega više nema, jer ni “smrti više neće biti“ (Ot 20:14). Zato će pravednici nad smrću i ostalim neprijateljima kraljevati s Kristom samo u tom periodu od 1000 godina dok će nad zemljom nastaviti s njim vladati i sjediti na njegovom prijestolju slave u svu vječnost. Da bi ovo mogli lakše razumjeti uzmimo u obzir da je Bog od samih početaka dijelio svoju vlast s ljudima. Psalmista kaže Bogu:

"... što je čovjek smrtni da misliš na njega, čovjek zemaljski ... Dao si mu da vlada nad djelima ruku tvojih, sve si stavio pod noge njegove." (Ps 8:4-6)

Ove riječi je Pavle primijenio kako bi objasnio da je čovjek izgubio prvobitnu slavu te da će Isus, koji je okusio smrt za svakoga, ponovno svim ljudima omogućiti da vladaju zemljom. Isus Krist je u ime ljudi dobio prvobitnu vlast nad zemljom i Bog će je dati čovjeku kao što piše:

“Čovjeka ... slavom i čašću okrunio si ga (tj. učinio si ga kraljem) i postavio si ga nad djelima ruku svojih. Sve si podložio pod noge njegove.“

Zatim Pavle objašnjava:

“No sada još ne vidimo da mu je sve podloženo, ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo nižim od anđela, okrunjenoga slavom i čašću zbog toga što je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj nezasluženoj dobroti za svakoga okusio smrt.“ (Heb 2:8,9)

Kao što vidimo i u ovim riječima se spominje kruna slave i časti koja se daje svakom čovjeku, pa samim tim svaki čovjek može kraljevati s Kristom i sjediti s njim na njegovom prijestolju slave. Zemlja je Božje vlasništvo ali vlast nad njom trebao je dijeliti s čovjekom kojega je u samom početku okrunio slavom i čašću tako da je čovjek moga sjediti na Božjem prijestolju. Iako je izgubio prvobitnu slavu, čovjek je na neki način ipak sjediti s Bogom na njegovom prijestolju. Ljudska uređenja su nepravedno podijelila tu vlast nad Božjim stvarstvom koja se većim dijelom koncentrirala u rukama pojedinih ljudi. Iako na neki način svi ljudi imaju vlast nad djelima stvaranja, ali im još nije sve podloženo pod njihove noge. Sada vidimo samo Isusa kojemu je sve podloženo. Budući da je On za svakoga okusio smrt kojom se stiče pravednost pred Bogom, onda će Bog preko njega, svim pravednicima ponovno podložiti sve, ne samo zemlju nego i smrt koja još uvijek kraljuje nad njima. Zato ponovno možemo reći da će u tom smislu pravednici sjesti s Kristom na njegovu prijestolju i s njim dijeliti vlast nad svim što bude stavljeno pod njihove noge. Time će se ispuniti proročanska vizija:

“Dostojan si uzeti svitak i otvoriti pečate njegove, jer si bio zaklan i krvlju si svojom kupio Bogu ljude iz svakog plemena i jezika i puka i naroda, i učinio si ih kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu i kraljevat će nad zemljom "tj. “na zemlji.“ (Ot 5:9,10)

Ovdje je opisano “veliko mnoštvo“ koje je Ivan vidio u viziji (Ot 7:9-15). Oni su Kristovom krvlju kupljeni iz svih naroda. Učinjeni su “kraljevstvom“ jer sačinjavaju jedan narod pod vlašću jednog kralja s kojim kraljuju nad zemljom. Učinjeni su i “svećenicima“ jer služe Bogu u hramu njegovu. Prema tome, oni kao narod ili kraljevstvo svećenika predstavljaju pravu teokraciju tj. vlast koju će Bog dijeliti nad zemljom sa svim ljudima. Ljudi tada neće moći uzurpirati vlast nad zemljom i njenim bogatstvima jer će ona biti dana svima.

U drevnom Izraelu su Leviti otkupljeni kako bi samo oni služili u hramu pod vodstvom velikog svećenika koji je bio posrednik između Boga i naroda. Da nije bilo tog posredništva onda bi svi Izraelci trebali bili imenovani za svećenike. U Kristovom kraljevstvu je Isus posrednik dok će svatko tko je kupljen Kristovom krvlju moći služiti u hramu kao svećenik. Svećenik je onaj tko je posvećen i zadužen da služi Bogu. Njihovu ulogu neće preuzeti netko drugi. Tako će veliko mnoštvo pravednika biti “svećenici Bogu našemu i kraljevati će na zemlji“ zajedno s Kristom.

Prema tome, mnogi griješe kad koriste spomenute biblijske retke kako bi podržali učenje svoje Zajednice o nebeskoj klasi kraljeva koji moraju ići na nebo da bi vladali s Kristom. Točno je da se za 144 000 kaže da su “otkupljeni sa zemlje“, ali ni to ne znači da će napustiti zemlju, već samo da su “otkupljeni između ljudi“ koji predstavljaju zemlju ili zemaljsko društvo (Ot 14:3,4).


Vječni život na zemlji

Biblija nas nigdje ne upućuju u to da su apostoli nakon Isusovog uzašašća promijenili smisao dobre vijesti o kojoj je On propovijedao. Nikad nisu naglasak stavljali na nebeski život. Da jesu, to bi vjerojatno zbunjivalo sve slušatelje. Nastavili su i dalje govoriti o spasenju i vječnom životu na zemlji. Židovi su prvi dobili prednost da im Isus i njegovi apostoli objave tu radosnu vijest. Mnogi od njih nisu bili poslušni takvoj dobroj vijesti. Zato im je Pavle rekao:

"Riječ Božju trebalo je najprije govoriti vama. No kako je vi odbacujete i ne smatrate sebe vrijednima vječnog života, evo, odlazimo neznabošcima." (Dj 13:46)

Čega nisu bili dostojni ti neposlušni Židovi? Da li vječnog života na nebu ili vječnog života na zemlji? Pavle im je tom prilikom očito govorio o uskrsnuću i životu na zemlji jer su oni vjerovali samo u tu mogućnost (Dj 24:15). On je u svim svojim poslanicama ukazivao na ‘nadu’ u vječni život pod Božjim kraljevstvom. To je vidljivo iz njegovih riječi upućenih Titu kojemu je pisao o ...

"... istini koja je u skladu s odanošću Bogu. Njoj je temelj nada u vječni život, što ga je Bog, koji ne može lagati, još davno obećao, a u svoja je vremena riječ svoju objavio propovijedanjem koje je meni povjereno (…), po zapovijedi našeg Spasitelja, Boga." (Tit 1:1-3; 3:4-7)

Što iz ovih riječi možemo zaključiti? Pavle ističe da je ‘istina’ imala svoj temelj u ‘nadi u vječni život’. Da je zaista riječ o vječnom životu na zemlji, vidljivo je iz toga što Pavle ističe ‘obećanje’ kojeg je Bog ‘još davno’ kroz svoju Riječ obznanio svojim pretkršćanskim slugama. Znamo da Bog nije nikome od pretkršćanskih slugu obećao da će živjeti na nebu, već na zemlji. Stoga je Pavle napisao:

"… obznanjujmo svima svoju nadu, jer je vjeran onaj koji je obećao." (He 10:23)

Upravo to ‘obećanje’ dano u prošlosti je Bog u ‘svoja vremena objavio (…) propovijedanjem’ koje je povjereno apostolima i drugim ovlaštenim evanđelizatorima i učiteljima. Svi su oni svoje propovijedanje temeljili na spoznaji i ‘nadi u vječni život’ na zemlji kojeg je Bog još davno obećao, a ...

"... svi koji su ispravno gledali na vječni život [na zemlji] postajali su vjernici." (Dj 13:48)

Da, mnogi su tada bili naklonjeni vječnom životu na zemlji, a ne na nebu. Oni su, u skladu s onim što je Bog u davna vremena obećao, gajili svoju zajedničku nadu, jedinstvenu nadu za sve Božje sluge. Zato, kad Pavle u svim svojim poslanicama spominje ‘vječni život’, onda se podrazumijeva da misli o životu na zemlji kojeg su tada gajili kršćani. Razmotrimo to u njegovim slijedećim riječima:

"…kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako [će] i nezaslužena dobrota kraljeva[ti] putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega." (Ri 5:21)

"Jer plača za grijeh je smrt, a dar koji Bog daje vječni je život …" (Ri 6:23)

Pavle u ovim riječima nije naglašavao da se radi o vječnom životu na nebu. Takvu misao on uopće ne spominje, što bi sigurno učinio da je u to vrijeme postojala i druga nada koju Bog nije obećao pretkršćanskim slugama.

Pavle je znao da je kršćanska nada povezana s izgledom na vječni život na zemlji. Zato je u gornjoj izjavi vječni život stavio nasuprot smrti. Kao što je ‘smrt’ povezana sa zemljom i ljudima na zemlji, tako je isto i s ‘vječnim životom’. ‘Vječni život’ je Božji dar koji je povezan s blagoslovima života ovdje na zemlji a ne na nebu. To je bio ‘cilj i nagrada nebeskog poziva’ koju je Pavle želio osvojiti pa je rekao i Timoteju:

"Bij dobru bitku vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan…" (1.Ti 6:12; Flp 3:12-14)

Timoteju je bio ‘pozvan’ na vječni život koji je trebao ‘osvojiti’ svojom vjerom. To je isti onaj ‘nebeski poziv’ ili ‘poziv s neba’ kojeg je Jehova ‘objavio propovijedanjem svoje riječi’ upućene svima nama "putem spoznaje o onome koji nas je pozvao." Taj poziv je jedinstven za sve. Svi one osobe koje se odazovu na taj ‘poziv s neba’ i ulože u to sav svoj trud, postaju ‘sudionici tog nebeskog poziva’ kojeg upućuju drugima i mogu se nadati spasenju i vječnom životu na zemlji (1.Pe 1:3,5-7,10,11; 2.Pe 1:3).

O ‘vječnom životu’ se često govori u Kršćanskim spisima u povezanosti s spasenjem. Isusa je pitao jedan bogati čovjek:

"Što dobroga moram činiti da dobijem život vječni."

Isus tom čovjeku nije nudio život na nebu nego vječni život na zemlji kojeg može dobiti ako si stekne "blago na nebu". Budući da je Isus ukazao kako će za one koji ljube bogatstvo biti teško ući u Božje nebesko kraljevstvo, učenici su se iznenadili i rekli:

"Tko se onda može spasiti?" (Mt 19:16-25)

Pojam ‘spasenje’ se nikad ne dovodi u vezu s nebom. Spasenje je vodilo do vječnog života na zemlji. O tom spasenju je Isus govorio i propovijedao. On nije postao Krist (Mesija, Sin Božji) da spasi ljude od života u zemaljskom tijelu nego da ih spasi od grijeha i smrti koji vladaju ljudskim tijelom (1.Ti 1:15). Isus je bio sredstvo spasenja kojeg je Bog pripremio za sve narode (Lk 2:30,31; Dj 4:12). On je "postao donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni" (He 5:9).

Prema tome, kad govorimo o ‘spasenju’ kojeg nam Bog daje, mislimo na sve one koji će dobiti vječni život ili ‘besmrtnost’. Besmrtni život ili život bez smrti je dar po kojem će naše materijalno ‘raspadljivo tijelo’ biti zaštićeno od smrti pomoću duhovnog ‘neraspadljivog tijela’ (1.Ko 15:53,54). Kao što je u Bibliji ‘vječnost’ izjednačena sa ‘neraspadljivosti’, tako je i ‘besmrtnost’ izjednačena sa ‘vječnim životom’ (1.Ti 1:17; Ri 2:7; Da 12:7). Ako je Isus svojom žrtvom ‘ukinuo smrt’, onda smrti više neće biti. A ako neće biti smrti, onda je ‘besmrtnost’ izraz kojim se označava život bez smrti (2.Ti 1:10). Stoga ne može stajati tvrdnja Watchtowera da je ‘besmrtnost’ razlikuje od vječnog života, niti da će 144000 izabranih, jedini od ljudi imati ‘besmrtnost’, dok će ostali imati samo ‘vječni život’ (Stražarska kula, 1.10.2006. str.5,6).

Adam je dobio na dar vječni život nakon što mu je Bog omogućio da jede plodove s drveta života. Ako se tvrdi da je Isus budućim članovima nebeske klase obećao da će im ‘dati da jedu s drveta života’ onda im je time rekao da će im dati mogućnost da i oni svoj život obnavljaju vječno kao što ju je mogao obnavljati i Adam. To isto obećanje je Isus dao i svim ostalim vjernim ljudima kad im je rekao da će biti ‘sretni svi oni koji će smjeti ići k drveću života’ (Ot 2:7; 22:14). Prema tome, ‘drvo života’ je priprema po kojoj će svi vjerni ljudi, bez obzira kojoj klasi pripadali, moći održavati besmrtnost. Ako ta priprema omogućava besmrtnost, onda će besmrtnost ući u sve ljude, a ne samo u 144 000 izdvojenih iz Božjeg naroda.

Svi mi želimo zbog svoje vjere biti nagrađeni "spasenjem svojih duša" (1.Pe 1:9). "Ustrajnošću svojom steći (tj. spasiti) će te duše svoje" - rekao je Isus svojim učenicima kojima je pružio nadu i način kako dobiti vječni život (Lk 21:19; Iv 17:3). Njegovi učenici su živjeli s tom nadom koja im je prezentirana na upečatljiv način. Zato je i zatvorski čuvar pitao Pavla i Silu:

"Gospodo, što moram činiti da budem spašen?" (Dj 16:30)

On nije tražio spasenje kako bi otišao na nebo, nego kako bi dobio vječni život na zemlji nakon izlijevanja Božje srdžbe na zli i pokvareni naraštaj. Čak su i Božji anđeli bili "poslani da služe onima koji će naslijediti spasenje" tj. krotkima koji će “naslijediti zemlju“ (He 1:14; Mt 5:5). ‘Spasenje’ je Bog omogućio ‘čovjeku’ preko Isusa Krista da bi smo zajedno s prvim kršćanima "postali nasljednici vječnog života kojemu se nadamo" (Tit 3:4-7).

Sve ovo što sam izdvojio iz Biblije ukazuje da je prvim kršćanima nada u ‘vječni život na zemlji’ bila objavljivana, ali i potvrđivana riječima i moćnim djelima. Moćna djela koja je činio Isus im nisu ulijevala nadu u život na nebu, već u život na zemlji - život oslobođen patnji i straha od bolesti i smrti u ljudskom tijelu. Sva čuda koja je činio Isus su potvrđivala vjeru u ta Božja obećanja o vječnom životu na zemlji. Kršćani su svoju "živu nadu" temeljili na ‘uskrsnuću Isusa Krista iz mrtvih’, tj. uskrsnuću njegova tijela koje se odigralo na zemlji, a ne na ‘uznesenju na nebo’ koje je bilo rezervirano samo za Isusa (1.Pe 1:3; Iv 3:31; 1.Iv 1:1,2). Za one koji su obraćali pažnju nekoj drugačijoj dobroj vijesti Pavle je rekao:

"[Isus] je dao sebe za naše grijehe da bi nas izbavio od sadašnjeg zlog svijeta (…) Čudim se da se tako brzo odvraćate (…) i da slušate neku drugu dobru vijest (…). Ali, čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet." (Ga 1:4-8)

Dobra vijest je uključivala vijest o spasenju od sadašnjeg zlog društvenog poretka i uspostavi novog svjetskog poretka na zemlji. Neki kršćani su pod utjecajem grčke filozofije još u to vrijeme počeli učiti kako nema uskrsnuća tijela a samim tim ni vječnog života na zemlji jer će ljudske duše prilikom smrti otići na nebo i tamo vječno prebivati (Mt 22:23; Dj 26:28; 1.Ko 15:20).

Kršćani koji su temeljito istraživali Pisma se nisu mogli složiti s tim i odvratiti na neku drugačiju dobru vijest. Njih bi vjerojatno pokolebalo u vjeri kad bi otkrili da Pavle tvrdi nešto što Pisma ne govore. No, Pavle im nije donio drugačiju dobru vijest, niti je dokazivao iz Hebrejskih pisama nešto što bi govorilo o njihovom vječnom prebivalištu na nebu. Da je bilo kome pokušao tvrditi da ih je Bog odredio za nebeski život, tvrdio bi nešto novo pa bi se kod velike većine kršćana našao kao lažni apostol i izgubilo bi svoj autoritet kao što je kod nekih židovskih kršćana obezvrjeđivan zbog njegovog gledišta o Zakonu (2.Ko 5:19). Zato on nikada nije tražio od kršćanskih vjernika da ‘obznanjuju svima svoju nadu’ u nebeski život, nego u obećani vječni život na zemlji (He 10:23; Tit 1:2,3).

Ono što je Pavle možda znao, a što je dobio u vizijama, ‘nije imao dopuštenje o tome govoriti’, vjerojatno zato što to saznanje nije bilo za svakoga. Ali i te vizije su u sebi sadržavale samo ono što je moglo biti u skladu sa Božjim obećanjem tako da Pavle nije vidio nešto što bi upućivalo na drugačije vjerovanje (2.Ko 12:1-4). Da je vidio kako je prvim kršćanima nakon smrti i uskrsnuća određeno nebo, zar onda ne bi imali pravo znati ono što je i on mogao znati? Ako je Pavle znao nešto o nebeskom životu onda mu je to saznanje trebalo pomoći da učvrsti takvu nadu. A ako su svi tadašnji kršćani odreda imali poziv za nebeski život, onda bi im Pavle trebao pomoći da to prihvate kao nešto što Bog u prošlosti nije obećao, ali što ipak moraju prihvatiti ako žele svoju nadu uskladiti s trenutnom Božjom voljom. U tome bi vjerojatno nailazio na podjele među židovskim kršćanima kojima je Isus govorio i potvrđivao ono što Hebrejska pisma govore o vječnom životu na zemlji. No o tim spornim stvarima nema niti spomena pa je sasvim razumljivo da apostoli nisu vjerovali i zastupali nauku o njihovom odlasku na nebo. Neke stvari koje je apostol Pavle primio putem otkrivenja je najprije ‘iznio pred istaknutim muževima’ u Jeruzalemu, ali ni tada nije bilo riječi o novim argumentima koje bi govorile da su prvi kršćani određeni za nebeski život. Čak ni vodeći muževi u Jeruzalemu ‘nisu njemu dali ništa novo’ po tom pitanju (Ga 2:1,2,6). U Bibliji nema argumenata koji bi ukazivali na tu činjenicu.

Pavle je u svojim poslanicama govorio o nekim nebeskim stvarima koje su bile ‘teško razumljive’ za kršćane, a pogotovo za one židovske kršćane koji su se još uvijek držali Zakona. Riječ je o dubokim stvarima Božjim koje mu je Gospodin otkrio svojim duhom, a koje su tadašnjim kršćanima trebale otvoriti um i srce da shvate neke dijelove Hebrejskih spisa (Lk 24:44-49; 1.Ko 2:2-10; 2.Pe 3:16). Oni koji nisu mogli razumjeti stvari o kojima je govorio Pavle očito nisu duboko istraživali Hebrejska Pisma. Zato nisu mogli razumjeti ni one zemaljske stvari a kamoli nebeske. Neke nebeske stvari su imale veze sa stvarima koje je trebalo ujediniti u Kristu sa stvarima na zemlji (Ef 1:9,10). Pavle je te nebeske stvari pokušavao u svojim poslanicama objasniti i potkrijepiti iz Hebrejskih pisama (vidi He 7-10.pog; 9:23; 2.Pe 3:16). Na taj način je apostolsko učenje imalo svoju podlogu u Hebrejskim pismima. Ono što su oni napisali je samo potvrđivalo nadu i obećanja dana vjernim slugama starog doba. Da li su onda mogli novi vjernici u tim Pismima razabrati novu i drugačiju nadu? Watchtower tvrdi:

“Na Pentekost (blagdan Pedesetnice) 33 g. n. e. Bog je počeo izabirati 144000 za nebeski život. Budući da je ta nada bila nova i nisu je gajili Božji sluge prije Isusovog vremena, kako su ti izabrani mogli znati ili biti uvjereni u tu nadu? Razabrali su to prije nego što su primili svjedočanstvo o tome putem Božjeg svetog duha." (Stražarska kula, 1.3.1990. str.20. st. 20)

Kako je moguće razabrati u Pismima nešto novo ako to uopće ne postoji u Hebrejskim pismima, čak ni kao naznaka nečeg novog? Stoga im ni sveti duh, koji je bio izliven na njih na Pedesetnicu 33.g., nije mogao svjedočiti neku novu nadu po tom pitanju. Isus im je unaprijed rekao svrhu primanja svetog duha, a to je da će time dobiti ‘snagu i biti njegovi svjedoci sve do kraja zemlje’ (Dj 1:8). Stjepan je imao tu snagu jer je hrabro i neustrašivo svjedočio o Kristu. U svemu onome što je tada rekao svojim protivnicima, nigdje nije spomenuo da je Isus kršćanima otvorio put u nebeski život (Dj 7:55,56). To što su on i drugi bili kršteni svetim duhom nije im dalo drugačiju nadu od one koju su spoznali kroz dobru vijest koju je Isus prije toga objavio. Nadu u nebeski život nisu ni poznavali a kamoli da su to mogli razabrati čak i “prije nego što su primili svjedočanstvo o tome putem Božjeg svetog duha“. To bi bilo iznad onoga što je napisano i što se od njih očekivalo i tražilo da spoznaju.

Apostoli su pomogli razumjeti vjernicima da su preko Isusa rođeni svetim duhom ta da se mogu smatrati Božjom djecom i sinovima koji su došli u bliži odnos s Bogom nego što su to mogli Židovi pod Zakonom (Ri 8:14-17; Ga 4:6). No to nije značilo da su zbog toga određeni da idu na nebo. Ako su židovski kršćani nebeske stvari povezivali sa načinom na koji je Bog teokratski organizirao Izraelsku naciju i službe u hramskom uređenju, onda su mogli razumjeti samo to da postoji razlika između apostola i starješina (‘upravitelja’) s jedne strane te ostalih Isusovih učenika (‘slugu’) s druge strane, kao što je i pod starim savezom postojala razlika između ‘svećenika i kraljeva’ koji su služili na ’nebeskim mjestima’  i ‘naroda’ koji je predstavljao ’zemlju’ (Ps 113:6-8). Prvi kršćani su svjesni da su apostoli kao i drugi sposobni i duhovni muževi postavljeni da ‘upravljaju’ skupštinom i Božjom Riječi koja im je povjerena. Ti muževi su bili postavljeni da posluju s Isusovim imanjem (Lk 19:13; Mk 13:34,35). Jedino su neke od njih, koji su bili vjerni Kristu do svoje smrti, mogli smatrati dostojnima da ih Isus postavi na nebeska mjesta u svom kraljevstvu kada će ti vjerni muževi predstavljati ‘novo nebo’.

Knjiga Otkrivenje je npr. pisana isključivo njima, tj. Božjim ‘robovima’ ili nadglednicima koji su trebali unutar kršćanskih skupština ‘objavljivati’ Božje svete objave čime su vjerom, nadom i spoznajom duhovno hranili Kristove sluge (Ot 1:1; 10:7). Apostol Ivan je vidio vizije koje vjerojatno ni sam nije mogao potpuno razumjeti, ali je zato potpuno razumio ulogu Kristove skupštine i onih koji su je sačinjavali. Rekao je:

"... učinio nas je kraljevstvom, svećenicima svojemu Bogu i Ocu (…) Ja, Ivan, brat vaš koji kao Isusov sljedbenik dijeli s vama nevolju i kraljevstvo i ustrajnosti…" (Ot 1:6,9)

Primjećujemo da je ’kraljevstvo’ Božjeg sina kao teokratska uprava već bilo uspostavljeno na zemlji jer je Ivan već tada bio sa drugim robovima sudionik u stvarima kraljevstva, a s tim i sudionik u nevoljama i ustrajnosti koje su bili povezani s tim ‘kraljevstvom’ (Kol 1:13). Kraljevstvo nije imalo samo svog kralja Isusa Krista, nego i druge sudionike. U njemu su se svi vjernici mogli smatrati svećenicima koji prinose Bogu svetu službu. No, nadglednici su bili ti koji su preuzimali vodstvo. Oni su kao istaknuti ’svećenici’ predstavljali Isusov autoritet i njegovu ‘upravu’ nad Božjim Izraelom (Mk 13:34). Bilo je logično zaključiti na temelju Pisma i onoga što je u vezi toga Isus govorio, da će starješine koji vjerno udovoljavaju toj velikoj odgovornosti biti izabrani kako bi u Božjem kraljevstvu sjedili na prvim mjestima dok budu "kraljevali na zemlji" zajedno sa svim pravednicima (Ot 5:10; JB, KS, DK).

Kao što neku vladavinu ne čine samo oni koji vladaju nego i narod koji se podvrgava toj vladi, tako i sadašnje ‘kraljevstvo’ Božjeg Sina ne čine samo oni ’svećenici’ koji služe u svojstvu Kristovog ‘roba’ ili ‘upravitelja’, nego i svi kršćani koji su predani i priznati članovi Božje skupštine, a koji u skupštini imaju svoje mjesto u ulozi Kristovih ‘slugu’ ili ‘služinčadi’. Svi smo tako ‘sudionici nebeskog kraljevstva’, ali s različitim službama i ulogama unutar tog teokratskog uređenja. Vjernici koji su se podložili vodstvu imenovanih osoba nisu nikako mogli sebe vidjeti na prvim mjestima. To su mogli samo muževi koji su težili za nadgledničkom službom. Zato se nadglednike koji su na dobar način predvodili Kristovu skupštinu smatralo ‘dostojnima dvostruke časti’, odnosno ‘prvorođencima’ (1.Ti 5:17; He 12:23; usporedi 5.Mo 21:17). Smatralo ih se dostojnima da u budućnosti preuzmu i veće odgovornosti, možda ne kao prvi apostoli koji će sjediti sa Isusom na prvih 12 prijestolja, ali vjerojatno u nekoj istaknutoj ulozi i s određenom mjerom autoriteta kao knezovi (Mt 19:28; Da 7:27). To su mogli razumjeti iz Svetih pisama koja su proročanski govorila o tim stvarima vezanim za klasu neba. Zato ne postoje u Bibliji naznake po kojima su apostoli drugačije postavljali stvari u vezi toga, niti se može u njihovim poslanicama iščitati poziv za popunjavanje prvih mjesta u Božjem kraljevstvu.

Ponovno istraživanje nam pomaže vidjeti koji je bio primarni zadatak Isusa Krista, a kojeg je on također zahtijevao od svojih učenika. Da li je trebalo putem dobre vijesti pozivati ‘sve ljude’ da se spasu ili je trebalo najprije pozvati samo ‘određeni broj’ onih koji će vladati s Isusom? Naime, prema tumačenju Watchtowera, Bog je putem dobre vijesti najprije pozivao u skupštinu osobe koji će s Kristom na nebu služiti kao njegovi suvladari u kraljevstvu. Nakon što je, na početku 20. stoljeća, sakupljanje tih osoba navodno bilo pri kraju On je pristupio sakupljanju osoba koji će u kraljevstvu na zemlji sačinjavati njegove podanike (vidi knjigu Otkrivenje, str.125; st. 21). 

Da je to točno onda bi apostoli to često naglašavali i to potkrjepljivali uvjerljivim argumentima iz Pisama. Oni bi Židove i nežidove s tim posebnim zadatkom pozivali u kršćansku skupštinu ističući kako će samo prvih nekoliko tisuća zauzeti istaknuta mjesta na nebu. Uz to bi im trebali uvjerljivo na temelju Pisama govoriti kako je Božja trenutna namjera da najprije sakupi one koji će živjeti na nebu i da se zbog toga trebaju odreći svoje želje za životom na zemlji, a onima koji bi pogrešno sebe vidjeli na budućoj zemlji, objasnili bi iz Pisma da Bog sada ne traži one koji će naslijediti zemlju, odnosno, da će zemaljska klasa biti prikupljena u neko dogledno vrijeme.

Međutim, ni Pavle ni drugi kršćanski pisci nisu imali potrebu da sve ovo navedeno napominju tadašnjim vjernicima niti su tražili od njih da se pokore nekom novom Božjem zahtjevu, po kojem su oni određeni za nebo, a ne za zemlju. Da je tako, onda bi apostoli i drugi kršćanski pisci morali često koristiti izraz - ‘vječni život na nebu’ ili ‘nebeski život’ koji bi se razlikovao od uopćenog izraza ‘vječni život’ koji se u Bibliji uvijek veže za zemlju i zemaljski život.


Živjeli su u očekivanju Krista

Poznato je da su još u prvom stoljeću kršćani očekivali Isusov dolazak u slavi i svršetak starog poretka. Iako nisu znali kada će Isus Krist doći, Pavle i drugi vjerni muževi su pretpostavljali da će On ipak doći uskoro. Takvo očekivanje je bilo ugrađeno u vjeru i nadu prvih kršćana.

"Stoga braćo, - kaže Jakov - budite strpljivi do vremena Gospodinove prisutnosti,(…) i neka vam srca očvrsnu, jer se približilo vrijeme Gospodinove prisutnosti." (Jk 5:7,8)

"Jer ustrajnost vam je potrebna, da bi ste, izvršivši kad Božju volju, primili ono što je  obećano. Jer još’ samo čas’ i’ stići će onaj koji dolazi i neće oklijevati.’" – kaže Pavle (He 10:36,37)

Tadašnji su kršćani bili potaknuti da ne ostavljaju svoje sastanke tim više što su vidjeli "da se približava dan" (He 10:25). Vrijeme u kojem su oni živjeli, nazivali su vrijeme "svršetka ovog poretka" i "posljednje vrijeme" (He 9:26; Ju 17,18). S ovakvim očekivanjem, kojeg su kršćani imali pred kraj prvog stoljeća, se ne može nikako tvrditi da su oni imali ‘nadu’ da će otići na nebo kako bi bili suvladari s Isusom. Naime, ako su se tada skupljali samo pripadnici nebeske klase, kako su onda mogli očekivati ‘Kristovu prisutnost’ i ‘kraj ovog poretka’? Kako su mogli očekivati Krista, ako se tvrdi da u to vrijeme na zemlji još nije bila prisutna zemaljska klasa kršćana koju su navodno trebali očekivati u još većem broju? Ako se istovremeno s njima nije sakupljala zemaljska klasa, tko bi onda preživio veliku nevolju da bude temelj ‘nove zemlje’?

Odgovor na ova pitanja također može razotkriti zabludu po pitanju ‘144000’ i ‘velikog mnoštva’ koja je prezentirana članovima zajednice 'Jehovinih svjedoka'. 'Istraživači Biblije' su prije njih tvrdili da su obje grupe kršćana prisutni od samih početaka kršćanske skupštine, tako da je njihova verzija bila bliže istini i mogla je dati odgovor na gornja pitanja.

Prvi kršćani nisu mogli očekivati Kristov dolazak ako se u kršćansku skupštinu nisu sakupljali oni koji će prilikom uništenja zlog svijeta preživjeti i tvoriti ‘novu zemlju’. Zato se nitko od njih nije pitao:

"Ako ćemo mi vladati s Kristom, nad kim ćemo vladati? Tko su ti pravednici koji će doći u skupštinu kako bi preživjeli veliku nevolju i postali zemaljski pripadnici Božjeg kraljevstva?"

Naravno, takva pitanja nisu bila potrebna jer su rani kršćani gajili svoju nadu u ‘spasenje od tadašnjeg zlog naraštaja’ i dolazak Božjeg kraljevstva na zemlju koju će oni naslijediti (Dj 2:40). Budući da su se među njima ipak nalazili članovi zemaljske i nebeske klase onda je razumljivo što su mislili da je sve spremno za početak novog dana u kojem će jedni i drugi formirati novo nebu i novu zemlju. Vjerovali su da će preživjeti veliku nevolju, naslijediti kraljevstvo i dobiti vječni život na zemlji. S druge strane, nigdje se u Bibliji ne spominje da su se oni nadali preživljavanju i odlasku na nebo, nakon čega bi započelo zemaljsko uskrsnuće pretkršćanskih pravednika koji bi tvoriti ‘novu zemlju’.

Ovakav zaključak možemo iznijeti i po još jednoj činjenici. Naime, prvi su kršćani znali da se dobra vijest propovijeda ‘po cijeloj zemlji sve do nakraj svijeta’ baš kao što je Krist najavio da će se desiti ‘prije nego dođe kraj’ (Ri 10:11-15,18; Mt 24:14). Ako su po tom znaku mislili da je ‘kraj blizu’ onda su morali znati da Božji naum u vezi kraljevstva obuhvaća stvaranje ‘novog neba i nove zemlje’ (2.Pe 3:13). Kraj ne može doći ako jedna i druga klasa ljudi već nije prisutna na zemlji. Ako su očekivali ‘kraj’ u svoje vrijeme onda su očito bili svjesni činjenice da se među njima nalaze pripadnici sadašnjeg i budućeg neba i zemlje. Nisu se morali pitali tko među njima pripada određenoj klasi jer je Božje pravilo o tome već bilo zastupljeno u Svetim spisima. Svatko je za sebe znao koje mjesto zauzima u skupštini ili ‘kraljevstvu’ Isusa Krista. U povezanosti s tim su mogli pretpostaviti koja će mjesta neki od njih zauzimati u novom teokratskom uređenju (Kol 1:13; Mt 13:41).

Isusu nitko nije mogao osporiti njegovu sadašnju i buduću ulogu u kraljevstvu. Također nitko nije mogao osporiti vodeću ulogu apostola i njihova prva mjesta koja su im namijenjena kako unutar Skupštine tako i u Božjem kraljevstvu. Prema tome, nitko nije mogao osporit ulogu imenovanih muževa koji su svetim duhom postavljeni da do Kristovog ponovnog dolaska ‘upravljaju’ Skupštinom i Božjim narodom. Tako teokratski postavljene stvari su sve njih navodile na pomisao da će oni muževi, koji vjerno izvršavaju tako odgovornu službu, biti dostojni da ih Isus postavi da upravljaju njegovim Kraljevstvom kao što su upravljali Skupštinom. Znali su da je Isus upravo o tome govorio. Osim toga, tadašnji su kršćani znali su da se u njihovo vrijeme skupljaju mnoštva ljudi koji će naslijediti zemlju i živjeti na njoj vječno kao podanici kraljevstva. Takvi kršćanski vjernici su mogli prepoznati svoju buduću ulogu jer su se već tada ‘podložili’ onima koji su upravljali Isusovim ‘kraljevstvom’ na zemlji (He 13:17). Zato su starješine sebe mogli smatrati nebeskom klasom, dok su svi vjernici u to vrijeme sebe smatrali zemaljskom klasom koja je očekivala izbavljenje od tadašnjeg pokvarenog naraštaja. To je uključivalo preživljavanje velike nevolje o kojoj je Isus govorio i blagoslovima vječnog života na zemlji pod Božjim kraljevstvom. Tadašnji su kršćani ‘čekali da s nebesa dođe Božji Sin'. S tim očekivanjem su se nadali da će ih on ‘izbaviti od srdžbe koja dolazi’ (1.So 1:10; 3:13; Ri 5:9). Ta nada ih nije vodila do razočarenja već do ispunjenja svih Božjih ‘obećanja’ (2.Pe 3:9). Ustvari, mnoga obećanja o izbavljanju zapisana u Hebrejskim pismima proročanski su govorila o većem spasenju – onom koji vodi do vječnog života ovdje na zemlji. Zato su se u Isusovim danima Židovi a kasnije i kršćani nadali vječnom životu i uskrsnuću na zemlji ...

"... na temelju nade u vječni život [na zemlji], što ga je Bog, koji ne može lagati, još davno obećao" (Tit 1:2; Dj 24:15).

Upravo to davno obećanje je bio temelj jedne jedinstvene nade u spasenje od grijeha i smrti i vječnom životu na zemlji. Da je bilo tko u ono vrijeme očekivao vječni život na nebu, njegova nada nikako ne bi mogla naći oslonac u tim Božjim obećanjima. Riječ ’spasenje’ se u Kršćanskim spisima koristi samo u vezi dobivanja vječnog života na zemlji, pa je razumljivo da su gajili samo tu jednu nadu. No kad je riječ o onima koji će biti postavljeni u vladu Božjeg kraljevstva, onda Biblija to ne povezuje sa ‘spasenjem’ nego s njihovim imenovanjem. Ishod nečije vjere je spasenje, a ne imenovanje. Pečaćenje 144000 prvenaca se odvija prije Kristovog dolaska. Božji pečat na čelima dobivaju i ostali koji će biti sakupljeni iz ljudskog društva (Mt 24:31). Svi zajedno će doživjeti spasenje i oslobađanje od grijeha i smrti tokom Kristove prisutnosti u njegovoj slavi (Ot 7:2,3; 9:4). 

Služba na nebeskim mjestima u Božjem kraljevstvu se uvodi nakon zajedničkog spasenja, kao što je i Aronsko svećenstvo uvedeno u službu nakon Izraelskog spasenja iz egipatskog ropstva. To je vidljivo iz onoga što je Ivan čuo i vidi u jednoj viziji. On u jednoj od prvih vizija nije vidio "144000" zapečaćenih već je samo čuo njihov broj. Čuo je da su oni zapečaćeni i tim pečatom izdvojeni iz ‘dvanaest plemena’ Božjeg duhovnog naroda ‘Izrael’ kojeg u nastavku opisivanja vidi kao jedno "veliko mnoštvo" (Ot 7:4,9). Međutim, tek u jednoj od slijedećih vizija Ivan tu izdvojenu grupu vidi gdje se nalaze s Kristom na gori Sionu, što znači da je riječ o vremenu kada će Jeruzalem dobiti nebesku slavu koja je opisana kao silazak tog grada s neba (Ot 14:1; 21:2). To znači da su izabrani muževi do svog pečaćenja sastavni dio velikog mnoštva, te da će tek nakon pečaćenja biti izdvojeni iz Božjeg naroda. Zato ih Ivan u ranijoj viziji još ne vidi kao odvojenu grupu, već samo čuje njihov broj. 

Kristovi zastupnici izvršavaju zadatak ‘roba’ koji je povjeren vjernim muževima i s pravom mogu očekivati, ne samo spasenje, nego i to da ih Isus u svoje određeno vrijeme postavi u još slavniju službu, kao što je to u svoje vrijeme doživio ‘vjerni i razboriti’ Josip koji je, nakon što je upravljao ‘kućom’ svog gospodara postavljen ‘nad svom zemljom’  (Mt 24:47; 1.Mo 39:4,5; 41:39-41,43; 45:9). Međutim, sve do Isusovog dolaska oni neće moći znati tko će od svih njih biti izabran i postavljen u tu istaknutu službu. S druge strane, i jedne i druge očekuju isti blagoslovi – naslijedit će kraljevstvo, neraspadljivost, savršenstvo i vječni život na zemlji. Kada se bude vršilo uređivanje ‘novog neba i nove zemlje’, tada će svatko od Krista dobiti svoje mjesto služenja u Božjem kraljevstvu. Mnoštvo pravednika od postanka svijeta zajedno s nama će tada napokon vidjeti ostvarenje svoje nade u vječni život.

Vidjeli smo da se nada ranih kršćana nije ispunila u njihovo vrijeme. Za nas je zanimljivo to što su oni prepoznali neke događaje o kojima je Isus govorio, a koji su im ukazivali na moguću blizinu Isusovog dolaska. Zato su slobodno govorili o skorom dolasku Božjeg kraljevstva. Prepoznali su to ‘vremensko razdoblje’ kao ‘poodmaklu noć’ kada je trebalo biti budan u iščekivanju Isusove slavne prisutnosti (Ri 13:11,12). Apostol Petar je bio naveden da napiše svojoj braći:

"A svemu se kraj približio. Zato budite razboriti i ne zanemarujte molitvu (…) da bi ste se radovali i klicali i za vrijeme očitovanja [Isusove] slave." (1.Pe 4:7,13)

Tadašnji kršćani nisu znali da su se ti znakovi ispunjavali pred njima u jednom manjem razmjeru od onog koji je trebao doći na cijelu nastanjenu zemlju (Ri 13:11,12).  Zato su oni još u svoje vrijeme očekivali sve ono što mi danas očekujemo. (vidi Stražarsku kulu, 1.6.1993. str 15. st.7,8).

Ako se danas smatra da je sve spremno za Kristov dolazak, na način da se u Kristovoj skupštini nalaze ljudi (žito, ovce) koji će naslijediti zemlju, onda su to isto morali očekivati i prvi kršćani u svoje vrijeme. I oni su živjeli s tom nadom u Kristov dolazak i spasenje, a koja im je obećana i objavljivana kroz istu dobru vijest. Po pitanju dobre vijesti i naše zajedničke nade se ništa nije izmijenilo:

"Jer se pokazala Božja nezaslužena dobrota koja donosi spasenje svim vrstama ljudi. Poučila nas je da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih želja i da razborito, pravedno i odano živimo Bogu usred ovog sadašnjeg svijeta, dok čekamo ostvarenje naše divne nade i slavno pojavljivanje velikog Boga i našeg Spasitelja Krista Isusa, [koji je] sebe dao za nas da nas izbavi od svakog bezakonja i da očisti sebi narod koji je izabrao, koji revno čini dobra djela." (Tit 2:11-14)

Taj ‘narod’ od samog početka živi u skladu s očekivanjem svog spasenja, a sastoji se od velikog mnoštva duhovnih Izraelaca kojeg predvode ‘vjerni upravitelji’. Činjenica je da su svi oni bili sastavni dio Božje skupštine koja je bila pomazana svetim duhom. Upravo ta činjenica je krivo protumačena od strane Društva Watch Tover jer se zbog tog pomazanja sve prve kršćane dovelo u vezu s životom na nebu. U pitanju je gledište da su svi oni tada primili ‘pomazanje’ upravo s tim ciljem da budu Isusovi suvladari. Takvo gledište ima puno nelogičnosti i odudara od duha Pisma. Zato je veoma važno ispravno razumjeti izraz i čin ‘pomazanja’ koji se u Bibliji koristi na dva različita načina. Više o tome u temi 'Pomazanje'.