Article Index

Život na zemlji ili na nebu?

Kakvu su nadu gajili Isusovi učenici u prvom stoljeću? U Stražarskoj kuli od 15.10.2000. na str.20. stoji slijedeći navod:

“Kroz čitavu Bibliju lojalnost Bogu i nada u vječni život nerazdvojno su povezane kao bitni dijelovi vjere u Boga koju gaji kršćanin (He 11:6).  U Ivanu 17:3 Isus je povezao poznavanje Boga i njegovih nauma s nagradom koju to donosi (…) Znao je da Jehova želi da njegovi sluge gaje nadu u vječni život na rajskoj Zemlji kako bi im pomogao da lakše izlaze na kraj s raznim kušnjama u ovom svijetu…“

Ova misao odudara od spomenute izjave iz knjige “Sveti duh“ i potvrđuje da je Isus svojim učenicima i drugima ulijevao nadu u ‘vječni život na rajskoj Zemlji’. Naime, ako im je Isus posredovao nadu u zemaljski život, da li bi apostoli mogli promijeniti bilo što u vezi te nade?  Ne može se naći niti jedna Isusova izjava kojom je on pozivao svoje učenike da gaje nadu u vječni život na nebu. Kad god se u Bibliji spominje izraz ‘vječni život’, automatski se misli na vječni život na zemlji. Pavle kaže da su kršćani na temelju ‘pisama imali nadu’ (Ri 15:4). No u hebrejskim pismima koje su kršćani čitali i proučavali na svojim sastancima ne postoji izraz ‘vječni život na nebu’ ili izraz ‘nebeski život’ kako bi se razlučilo da se radi o nekom drugačijem usmjerenju koji bi bio povezan s Božjim naumom. Isus je dobro poznavao hebrejske spise u kojima se nigdje ne daje ‘nada’ u nebeski život. Jehova Bog takvo nešto nije nikad kroz svoju Riječ čak ni dao naslutiti. Naprotiv, On je nadahnuo vjernog psalmistu da napiše:

"…koji polažu nadu u Jehovu posjedovat će zemlju. (…) krotki će posjedovati zemlju (…). Pravednici će posjedovati zemlju i živjet će na njoj zauvijek (…). Uzdaj se u Jehovu i drži se puta njegova. On će te uzvisiti i zemlju ćeš u posjed uzeti…" (Ps 37:9,11,29,34; 115:16)

Time će se ispuniti Božji naum u vezi s čovjekom kojemu je Bog rekao:

"…napunite zemlju i podložite je sebi " ili "vladajte njom." (DK) (1.Mo 1:28)

Vladati zemljom znači gospodariti nad njenim prirodnim bogatstvom kojeg čine sav živi i neživi svijet. No to uključuje i upravljanje ljudskim društvom od obiteljske do veće zajednice kao što je pleme ili narod. Kao što je Bog organizirao anđele u veće i manje grupacije ili vojske nad kojima je postavio arhanđele onda je razumljivo da bi i u savršeno uređenom ljudskom uređenju milijarde ljudi trebali biti organizirani tako da su podložni Božjem vodstvu preko ljudi koji bi bili nosioci vlasti nad zemljom. Da li je onda potrebno da neki ljudi budu preneseni u život na nebu (izvan svemira) kako bi odatle “kraljevali nad zemljom“ kako to piše u Novi svijet prijevodu? (Ot 5:10, NS). Drugi prijevodi ispravnije prevode grčki tekst koji glasi "kraljevali na zemlji" a ne 'nad zemljom' jer 'nad' može nekoga asocirati na doslovno nebo koje se nalazi nad planetom Zemljom  (Ot 5:10; KS,JB,IŠ,TD,DK). No, ukoliko se koristi izraz “nad zemljom“, onda on u svom kontekstu znači nad zemaljskim društvom (vidi 1.Mo 41:41,43).

Biblija nigdje u hebrejskim spisima ne pravi razliku između onih ljudi koji će vladati sa zemlje i onih koji bi navodno trebali vladati sa neba. Zar ne bi bilo logičnije da zemaljska vlada bude na zemlji. ‘Pravednici’ će ‘posjedovati zemlju’ a ne nebo, pa je razumno očekivati da i ti izabrani ‘pravednici’ budu postavljeni da sa ‘zemlje’ vladaju ljudskim društvom. Bog je kroz cijelu povijest imao na zemlji ljude koje je proglašavao pravednicima tako da su se i ljudi pretkršćanskog doba nadali da će ih Bog uključiti u formiranje ‘novog neba i nove zemlje’. Kršćani nisu, umrle sluge pretkršćanskog doba, smatrali manje vrijednima ili onima koji su izgubili prednost da budu ubrojeni u ‘kraljevstvo svećeničko i svet narod’. Znali su da su i oni pokazivali vjeru u Jehovu i Mesiju. Na temelju te vjere su proglašeni pravednima i čak postavljeni za primjer svim kršćanima (He 11:1,2,33-40; 12:1).

Prvi kršćani su na svojim sastancima imali mogućnost čitati i razgovarati na temelju Svetih spisa (vidi 1.Ko 14:26; Ef 5:19; Kol 3:16). U nekim proročanskim vizijama su mogli vidjeti "sina čovječjeg" na nebu, ali ne i druge ljude. Znali su da Isus nije doslovno sišao s neba jer je 'nebo' za njega bila 'tuđina' gdje je privremeno otišao (Mk 13:34; Dj 3:21). Sada su znali da će se on vratiti na zemlju gdje će uspostaviti svoju vlast. One koji će s njim ‘vladati zemljom’ su u tim proročanstvima mogli vidjeti gdje zamjenjuju vladavine ovog svijeta i to, ne na nebu, nego "pod svim nebom" gdje se i nalaze ljudske vladavine (vidi Da 7:13,17,18,22,27). Zato je sasvim razumljivo što su apostoli i prvi kršćani gajili nadu u život na zemlji, gdje će se formirati ‘novo nebo i nova zemlja’ (Dj 1:6; 2.Pe 3:13)

Isus je svoje tri i pol godine službe posvetio utiranju temelja stvaranju novog ‘naroda’ s kojim će Bog sklopiti ‘novi savez’. Svima je govorio o Božjem kraljevstvu i vječnom životu na zemlji. Na takav je način usadio u svoje slušatelje i učenike nadu koja ih je vodila k Bogu izvoru svih tih obećanja. Zato je svoju službu na zemlji prije svega posvetio propovijedanju i poučavanju ljudi o Božjem tj. ’nebeskom kraljevstvu’ (Mt 19:23,24). Svojim slušaocima je pomagao da razumiju kako su sa Božjim kraljevstvom povezani toliko očekivani blagoslovi na zemlji u skladu sa svim Božjim obećanjima danim kroz svoju Riječ. Budući da su djela govorila više od riječi, Isus je činio čuda liječenja i uskrsavanja koja su svim prisutnima ulijevala i učvrstila nadu o blagoslovima života na zemlji kad dođe Božje kraljevstvo. U vezi s tim apostol Pavle piše kako je u vezi spasenja koje je počeo objavljivati naš Gospodin: "…Bog posvjedočio čudesnim znakovima, znamenjem, raznim silnim djelima i dijeljenjem svetog duha po svojoj volji" (He 2:3,4; Iv 21:25). Drugim riječima, Bog je tada potvrdio svoje obećanje o vječnom životu i načinu na koji će ga ljudi moći dobiti. Sva ta moćna dijela i čuda koja su kasnije mogli činiti i Isusovi apostoli te neki kršćani nakon osnivanja kršćanske skupštine i dalje su prvim Isusovim sljedbenicima mogla pružati nadu u život na zemlji koji će im donijeti Božje kraljevstvo.

Novi učenici su se osjetili privučenim spoznaji o spasenju i vječnom životu u pravednom novom svijetu. Kroz ta čuda i moćna djela oni nisu vidjeli što će se dešavati na nebu. Nisu bili navedeni da kroz to vide svoju ulogu na nebu, već su samo mogli vidjeti sebe i druge ljude kao one koji će pod Božjim kraljevstvom doživjeti oslobađanje od grijeha i smrti, čemu su se žarko nadali. Apostolima i drugima koji su ga vjerno slijedili Isus je obećao da će “u poretku koji dolazi (…) primiti [naslijediti] život vječni“ (Mt 19:29; Lk 18:28-30). Čak ni apostoli nisu u njegovim riječima mogli naslutiti da on pokušava u njih usaditi nadu u nebeski život. Ako je Isus toliko truda uložio da bi ljudima prenio dobru vijest o njihovom spasenju i tako im usadio nadu u vječni život na zemlji, kako je onda moguće tvrditi da su apostoli kasnije promijenili temu dobre vijesti. Da su to učinili tada bi potisnuli tu, od Isusa, već izgrađenu nadu u ljudima. Da li je moguće zamisliti da je nada u zemaljski život o kojoj je Isus stalno govorio, odjednom zamijenjena nadom u nebeski život?

Ako su apostoli bilo što mijenjali po pitanju dobre vijesti, onda bi trebali postojati biblijski dokazi o toj promjeni, jer za takvu veliku i značajnu promjenu u mislima i srcima tadašnjih ljudi je trebalo učiniti mnogo truda oko dokazivanja nečeg novog. Da bi se takva nova i sasvim drugačija ‘nada’ za tadašnje kršćane mogla prihvatiti kao biblijski utemeljenu nadu, onda bi ta spoznaja bila najviše zastupana u kršćanskim pismima. Apostoli su prije Isusovog uzašašća pitali Isusa o tome ‘hoće li u to vrijeme Izraelu obnoviti kraljevstvo’ (Dj 1:6). Vjerovali su da će njegovo kraljevstvo biti na zemlji. Ako su po tom pitanju kasnije promijenili mišljenje onda su morali priznati kako su tada bili u krivu. Zatim su trebali kršćanima po svim skupštinama dokazivati iz Pisma kako svoju nadu u zemaljski život ipak trebaju zamijeniti s novom nadom u nebeski život. Trebali su svima objašnjavati kako je Bog zemaljsku nadu, o kojoj je Isus govorio, privremeno uklonio dok oni najprije ne popune neki određeni broj. Zatim su trebali objasniti da je nadu u zemaljski život Bog namijenio, ne njima, nego nekoj budućoj generaciji kršćana. No o tome nema ni jedne riječi u Bibliji. Čak nisu ni razmišljali o nekoj budućoj generaciji jer su već za svog života očekivali kraj i dolazak Božjeg kraljevstva.

Prije nego se netko krsti kao Isusov učenik mora imati u sebi čvrsto usađenu vjeru i nadu povezanu s Božjim obećanjima. Ako članovi zemaljske klase znaju da će svojim krštenjem dobiti prednost da im Bog podari vječni život na zemlji, onda bi po toj logici svi oni koji su bivali kršteni u prvom stoljeću trebali prije tog čina znati da će svojim krštenjem dobiti prednost odlaska na nebo, odnosno da njihova nada nije povezana sa životom na zemlji. Međutim, nigdje nema zapisa koji bi potvrdio da je krštenje bio čin kojim se svaki novokršteni osjećao pozvanim za nebeskog suvladara. Nema čak ni zapisa da su prije svog krštenja oni već dobili spoznaju po kojoj su se mogli nadati da su određeni za nebeski život. Zanimljivo je da nitko od njih nije imao usađenu želju da napuste materijalno tijelo, bez obzira što u njemu ‘uzdišu’. Naprotiv, Pavle je rekao za materijalno tijelo:

"... jer nam želja nije svući ovaj [zemaljski šator], nego obući drugi, da život proguta ono što je smrtno" (2.Ko 5:4).

Zemaljski šator je tijelo od krvi i mesa kojeg prvi kršćani nisu htjeli svući ili odbaciti nego su ga željeli zadržati. Smrt je od pada prvog čovjeka u grijeh stalni pobjednik nad životom jer ‘vlada kao kralj’ nad našim tijelima. Stoga su prvi kršćani imali normalnu želju da se to promjeni i da se ‘obuku’ u drugi tj. duhovni ‘stan’ kako bi život duhovnog tijela ‘progutao ono što je smrtno’. Naime, kada život duhovnog tijela, poput plašta ‘proguta’ fizičko tijelo tada raspadljivost neće više imati snagu nad našim tijelom. Tada se nitko više neće osjećati ‘gol’ ili nesavršen (2.Ko 5:3; Ri 5:17,21; 8:23). Međutim, vjernicima u zajednici Jehovinih svjedoka se stalno sugerira da su poslanice pisane samo prvim kršćanima koji su navodno bili pomazani da budu kraljevi s Kristom na nebu pa su napisali:

"Pomazanici moraju ostati vjerni od dana kada su bili zapečaćeni svetim duhom do dana kad će biti 'oslobođeni' od svog fizičkog tijela (Rimljanima 8:23; Filipljanima 1:23)." (Stražarska kula 1.1.2007. str.31)

Obratimo pažnju na pojam 'oslobađanje'. Naime, ovdje su navedena dva biblijska retka (Rimljanima 8:23; Filipljanima 1:23), koja navodno podupiru ovo gledište o 'oslobađanju' iz fizičkog tijela koje je u 1.stoljeću bilo gnostičko gledište. Iako Watchtower osuđuje druge kršćanske zajednice čiji prevodioci mijenjaju smisao biblijskih stavaka kako bi podupirali svoje dogme i kriva gledišta, ono je upalo u istu zamku jer su njihovi prevodioci, da bi podupirali svoje gledište o pomazanicima (144000) ubacili riječ 'oslobađanje' u dva stavka i tako izmijenili smisao Pavlovih riječi što dovodi u sumnju njihov iskreni pristup prema biblijskoj istini. Razmotrimo najprije što Pavle kaže u Rimljanima 8:23:

"I ne samo to (ljudi svijeta), nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, otkupljenje svojega tijela.

Prema izvornom grčkom tekstu, Pavle u 23. stavku koristi izraz “otkupljenje svojega tijela“ kojim u kontekstu prethodnih stavaka ukazuje kako će se putem otkupljenja ili objave vjerna “stvorenja osloboditi od ropstva raspadljivosti“ kojem robuju svi ljudi (st.19,21). Međutim, Watchtower je pokušao izmijeniti smisao tako što je ubacio riječ 'oslobođenje' u 23. stavak kako bi bio u skladu s njihovim tumačenjem o nebeskoj klasi, tako da bi oni koji čitaju njihovu publikaciju bili navedeni da pomisle kako u tom stavku piše:  

"… i mi (144000 pomazanika) u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, oslobađanje od svojega (fizičkog) tijela putem otkupnine."

Watchtower ovakvim prevođenjem lakše sugerira vjernicima svoje tumačenje čime je zanemario cjelokupni kontekst od 1-22 stavka, u kojem Pavle spominje dvije grupe ljudi:

    1. one koji žive po tijelu  - ljudski rod
    2. oni koji žive po duhu - kršćani

Pavle je u skladu s kontekstom u stavcima 19-21, opisivao 'vjerna stvorenja' koja žive po duhu, odnosno tadašnje kršćane među kojima je bio i on, a koji su živjeli u iščekivanju svoje nade povezane s objavom sinova Božjih ili 'posinjenja' prilikom čega će doći do oslobađanja od robovanja raspadljivosti jer u stavcima 19-21 piše:.

19 "Jer (vjerna) stvorenja (tj. oni koji u sebi imaju prvine duha) željno iščekuju objavljivanje sinova Božjih. 20 Jer (vjerno) stvorenje je podloženo ispraznosti — ne svojom voljom, nego po onome koji ga je podložio — ali je pritom pružena i nada  21 da će i samo (vjerno) stvorenje biti oslobođeno robovanja raspadljivosti i dobiti slavnu slobodu djece Božje." (usporedi sa stavcima 24,25)

Da bi objasnio činjenično stanje (opisanu u stavcima 1-21) i razliku između onih koji žive po tijelu i onih koji žive po duhu, on započinje svoju misao izrazom: "Jer znamo...". Što su to oni znali? Pa upravo ono što je već govorio o dvije grupe stvorenja tako da u stavcima 22 i 23 ukazuje na te dvije grupe – na 1) sav ljudski rod koji do sada uzdiše pod ropstvom raspadljivosti (stavak 22.) i na 2) kršćane koji to stanje podnose jer imaju nadu živeći u iščekivanju svog posinjenja tj. otkupljenja svojeg tijela iz stanja raspadljivosti, pa započinje novu misao:

22  "Jer znamo da sve stvorenje (oni koji žive po tijelu) zajedno uzdiše i da je u boli sve do sada.

23  I ne samo oni (koji žive po tijelu), nego i mi koji imamo prvine, naime duh, i mi u sebi uzdišemo, željno očekujući posinjenje, otkupljenje svojega tijela (od raspadljivosti)."

    1. vjerna stvorenja (kršćani) – iščekuju objavu svog posinjenja (stavci 19-21 & 23)
    2. sve stvorenje (ljudski rod) – uzdiše i u boli je bez nade (stavak 22)

Watchtover je zanemario ovu podjelu pa je napravio svoju tako što je izjednačio vjerna stvorenja sa svim stvorenjima ovog svijeta kao jednu grupu (stavci 19-22), pa je u 23.stavku naglasio izraz 'mi' kao potpuno različitu grupu koja u sebi ima prvine duha, čime ih je odvojio od onih stvorenja opisanih u stavcima 19-21, iako se jasno vidi da oni, za razliku od ostalog dijela svijeta imaju jasnu nadu (usporedi s stavcima 24,25) koju im je Bog pružio kroz svoju Riječ. Stoga podjela koju je Watchtower napravio izgleda ovako:

    1. sve stvorenje (kršćani i nekršćani) – iščekuju objavu sinova Božjih (stavci 19-22)
    2. stvorenje (pomazanici) – iščekuju objavu svog posinjenja (stavak 23)

Ovom podjelom su bili navedeni da tvrde kako će prva grupa i dalje živjeti u raspadljivosti, ali će se osloboditi njenog ropstva jer će moći vječno živjeti ukoliko ne sagriješe, dok će druga grupa (pomazanici) biti osloboditi fizičkog raspadljivog tijela i tako živjeti u besmrtnosti koju nemaju čak ni anđeli jer za razliku od anđela oni nikad neće sagriješiti (vidi Stražarska kula, 1.10.2006. str. 5). Sve ovo nema smisla, tim više kad se zna da su ubacivanjem riječi 'oslobođenje' pokušali promijeniti smisao onoga što je Pavle zaista rekao. Prema tome, u kontekstu 21. stavka je vidljivo da se govori o jednoj jedinstvenoj nadi svih kršćana, odnosno o oslobađanju od “onoga što je smrtno“ tj. od svog raspadljivog i smrtnog stanja koje vlada u tijelu kojeg smo kao takvog naslijedili po Adamu.

Na sličan način su riječ 'oslobođenje' ubacili ' i u Filipljanima 1:23, kao zamjenu za riječ 'otići' pa su u skladu sa svojim tumačenjem o pomazanicima, koji će po njihovom gledištu napustiti fizička tijela, Pavlove riječi napisali na slijedeći način:

“Pritiješnjen sam od toga dvojega, ali zapravo želim oslobađanje (od čega ???) i želim biti s Kristom, jer je to mnogo bolje.“

Ovakvim ubacivanjem određene riječi se željelo i ovdje aludirati na 'oslobođenje od fizičkog tijela'. No uži kontekst govori da je Pavle bio u situaciji da Krista proslavi smrću što bi za njega bilo bolje jer bi u tom trenutku uspješno završio svoju trku, dok nam širi kontekst, u koji možemo uključiti misli iz nekih drugih poslanica, pomaže vidjeti da je Pavle govorio o tome da će, ukoliko umre za Krista, uskrsnuti i zajedno s živima imati susret s Kristom i zauvijek biti s njim:

“Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići (u smrt tj. proslaviti Krista svojom smrću) i s Kristom biti (kad on dođe - 1.Sol 4:16,17), jer to je mnogo bolje (za mene). Ali ostati u tijelu, potrebnije je zbog vas.“ (1:23,24)

Ljudi umiru zbog Adamovog grijeha ali Pavle govori o smrti koja nastupa zbog Krista. Kad je želio otići u smrt, to je bilo zbog Krista, jer bi ta smrt potvrdila njegovu nadu da će biti s Kristom u njegovu kraljevstvu. U prvom stoljeću su svi koji su prihvatili Krista gajili nadu u vječni život na zemlji i oslobađanje od ropstva smrti i raspadljivosti. Usprkos tome, Watchtower tvrdi suprotno kad kaže da se današnji navodni pomazanici poput prvih kršćana...

“... odriču nade da će kao ljudi od krvi i mesa vječno živjeti na Zemlji“ (Stražarska kula, 15.2.1998. str.14,15; Stražarska kula, 15.2.2006. str 22).

Zatim kaže kako su oni u sebi razabrali tu novu nadu: 

"To ne znači da su vidjeli taj duh (jer to nije osoba) ili da su imali neku mentalnu sliku o duhu koji razgovara s njima, niti su čuli glasove iz duhovnog carstva. Pavao objašnjava: ”Sam duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja... Onda smo i nasljednici; nasljednici dakako Božji, a sunasljednici s Kristom, ako trpimo zajedno da se zajedno i proslavimo” (Rimaljanima 8:16,17, NS). Ovo svjedočanstvo, ili spoznaja, preusmjerava njihovo razmišljanje i nadu." (Stražarska kula, 1.3.1990. str.20. st. 20,21) 

Govoriti o nekom preusmjeravanju bez da ona ima oslonac u Bibliji je stvar špekulativnog tumačenja u korist vlastitog gledišta koje nema uporište u Bibliji. Treba uzeti u obzir da su mnoštva ljudi slušali Isusa i slijedili ga zbog onoga što je govorio i činio. Njihove nade u izbavljenje od ovog zlog poretka su se mogle ostvariti kad su razumjeli da je Isus morao umrijeti za njihove grijehe. Oni se nisu trebali odvratiti na neku drugu dobru vijest. Zato apostoli nisu mogli zemaljsku nadu, koju je Isus duboko utisnuo u misli i srca svojih učenika, zamijeniti s nadom u nebesko uskrsnuće i život na nebu i to bez ikakvog postojećeg argumenta i objašnjenja na koja bi upućivala hebrejska pisma ili bilo koja Isusova napomena kako bi se moglo prepoznati znak nove nade. Tu nema mjesta nekom preusmjeravanju misli sa zemaljskog na nebeski život jer ih Isus nije na to pripremao. Pitanje nebeskog života bi bilo spornije od pitanja trebaju li se kršćani držati Mojsijevog zakona. Da su podupirali ideju o životu na nebu, vjerojatno bi naišli na otpor od strane Židova i kršćana koji su imali prilike da iz Pisma "vide je li to tako" (Dj 17:11).

Zamislimo što bi to bilo da su Židovi koji su postali kršćani morali svoju prirodnu želju i nadu u zemaljski život o kojem im je Isus govorio, zamijeniti željom u nebeski život o kojem im Isus nikad nije govorio? Takva promjena bi ih vjerojatno zbunjivala na način da bi srcem i mislima i dalje pokušavali zadržati nadu za životom na zemlji dok bi ih Božji duh uvjeravao i prisiljavao da se odreknu svih svojih prirodnih želja povezanih sa zemaljskim životom. Čak ni apostoli nisu osjetili takvo preusmjeravanje svoje nade niti su uvjeravali ostale učenike da svoju nadu za životom na zemlji trebaju mijenjati u novu i sasvim drugačiju nadu.

Ta promjena pozvanja iz zemaljskog u nebeski život bi bila toliko značajna da bi se o njoj puno pisalo i raspravljalo među kršćanskim Židovima. Iako se raspravljalo o uskrsnuću, nije se raspravljalo o nebeskom životu nakon uskrsnuća, nego samo o tome da li je uskrsnuće tijela stvarna nada ili ne (1.Ko 15:12,13; 2.Ti 2:18; usporedi Mt 22:23,28). U tom svjetlu je trebalo shvatiti neke izjave biblijskih pisaca. Npr. kad je Petar rekao ‘da će uskoro napustiti svoje tijelo kao što mu je Isus navijestio’ on nije mislio da će uskoro umrijeti i postati bestjelesni 'duh' (Lk 24:39). Znamo da je Isus navijestio Petru kakvom će smrću umrijeti, pa je razumljivo da izraz ‘napustiti svoje tijelo’ može značiti samo da će on kao ljudska duša umrijeti kad njegov duh napusti njegovo tijelo, ali to nikako nije aludiralo da će on uskrsnuti izvan materijalnog tijela (2.Pe 1:13,14; Iv 21:18,19). 

Tim načinom izražavanja je Petar svojoj braći rekao da će vjerojatno uskoro umrijeti nasilnom smrću ali s nadom da napušta samo ono što je smrtno i raspadljivo jer se nada da će po uskrsnuću zauvijek živjeti u novom neraspadljivom tijelu kao Isus, tj. u tijelu koje će biti oslobođeno raspadljivosti. Trebamo uzeti u obzir da se u poslanicama često koristi riječ 'tijelo' na način da se misli na 'smrtno i raspadljivo tijelo' u kojem prebiva (stanuje) naš život kojeg smo dobili rođenjem. Taj život predstavlja čovjeka u fizičkom tijelu u kojem on stanuje. Budući da će za vjerne osobe uskrsnuće ujedno značiti dobivanje novog tijela koje neće biti podložno raspadljivosti, onda je razumljivo zašto su apostoli koristili izraz 'stanovati u (ovom smrtnom) tijelu' i 'napustiti (ovo smrtno) tijelo'.

Npr. kad mu je prijetila smrt, Pavle je znao da će to za njega značiti odvajanje od svoje braće, ali ujedno i kraj njegovog puta u smrtnom tijelu kojeg je mogao zauvijek napustiti jer se nadao uskrsnuću u neraspadljivom fizičkom tijelu nad kojim smrt više neće imati vlast. S tom nadom je živio i tu nadu je ulijevao u svoju braću kojima je i dalje bila potrebna njegova podrška pa im je rekao: 

“Ali zbog vas je potrebnije da ostanem u (smrtnom) tijelu.“ (Flp 1:24)

 “Stoga smo uvijek puni hrabrosti i znamo: dok stanujemo u (smrtnom) tijelu, nismo kod Gospodina.“ (2.Ko 5:6)

Takav način izražavanja danas nije uobičajen ali je u ono vrijeme ukazivalo na nadu u oslobođenje, ne od materijalnog tijela nego od ovog smrtnog tijela (2.Ti 4:6). To ujedno nije značilo odlazak Bogu na nebo izvan tijela. Naime, svi biblijski stavci koje se pogrešno koriste u svrhu podupiranja nekog života na nebu se trebaju u kontekstu Biblije koristiti samo za nadu u zemaljski život i uskrsnuće na zemlji u što su vjerovali i čemu su se nadali apostoli i prvi kršćani. Ta jednostavna i logična objašnjenja se mogu naći u ovoj knjizi koja uz te stavke navodi i mnoge druge koji u povezanosti daju bolje i jasnije razumijevanje svega onoga što su vjerovali prvi kršćani, a što je vremenom poprimilo sasvim drugo značenje.

U narednim stoljećima je doktrina o besmrtnosti duše ipak utjecala da se ljude lakše uvjeri u zagrobni život koji se nakon smrti nastavlja na nebesima, tako da je ideja o nebeskom životu bila olako prihvaćena i podupirana s nekim biblijskim stavcima koje se može protumačiti čak i na taj način jer aludiraju na stvari koji su povezani s nebom. Takva nauka je u nekim segmentima prihvaćena i od Jehovinih svjedoka po kojoj (od 1918.god.) članovi klase pomazanika također prilikom smrti u trenuću oka 'napuštaju tijelo' i prelaze u nebeski život što je u suprotnosti sa riječima Pavla koji je rekao da će susret s Kristom u zraku biti zajedničko i istovremeno iskustvo uskrsnulih i živih pravednika (1.So 4:15-17). Iako postoje više različitih varijacija na tu temu, današnje rasprave trebaju uvažiti jednu važnu činjenicu koja je potvrđena čak i u publikaciji Watchtowera u kojoj piše:

”Najistaknutija karakteristika propovijedanja prvih kršćana bio je naglasak na uskrsenju“, kaže New Bible Dictionary (Novi biblijski rječnik), i dodaje: ”Prvi propovjednici bili su sigurni da je Krist uskrsnuo (u tijelu), a bili su sigurni i da će oni koji vjeruju u svoje vrijeme također uskrsnuti (u tijelu). Po tome su se razlikovali od svih drugih učitelja starog svijeta (koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela)“.

Isto tako se pravi kršćani i danas razlikuju. Oni se ne poigravaju s grčkom filozofijom lažno pripisujući čovjeku ”besmrtnu dušu“, nego snagu izvlače iz Isusove izjave da će oni koji su u spomen-grobovima, kad čuju njegov glas, izići (u tijelu). To je temelj kršćanske vjere — uskrsenje onih koji su u Božjem sjećanju iz smrti u život (u zemaljskom tijelu) na rajskoj Zemlji.“ (Probudite se!, 8.10.1988. str.10).

Kao što se ovdje priznaje, temelj kršćanske vjere je uskrsnuće u materijalnom tijelu i vječni život na Zemlji. U prvom stoljeću se uopće nije stavljao naglasak na nebesko uskrsnuće. Ako im se nudio taj drugi temelj, kako to da nisu vodili nikakve rasprave o tome, što bi se s razlogom i očekivalo. Kad bi se takvo nešto uvodilo kao 'novo učenje' onda bi to stvorilo čak žustre rasprave kao što je bilo po pitanju nekih odredbi Mojsijevog zakona.

Poznato nam je da je među židovskim vjernicima bilo mnogo onih koji su zastupali učenje da Mojsijev zakon mora i dalje držati svaki vjernik pa čak i oni vjernici iz drugih naroda. Ako je bilo teško napustiti Mojsijev zakon pun pravila i odredbi koji ih je opterećivao, onda bi vjerojatno bilo još teže napustiti prirodnu želju za životom na rajskoj zemlji za kojom su svim srcem težili i na koju ih je upućivao sam Bog kroz svoju Riječ i preko Kristovog propovijedanja. Biblija im je svjedočila samo o jednoj nadi učeći ih da je “Bog zemlju dao sinovima čovječjim“ i da će “pravednici posjedovati zemlju“ (Ps 37:29; 115:16). Čak ih je i sam Isus Krist u to uvjeravao govoreći im: “Sretni su krotki jer će naslijediti zemlju“ (Mt 5:5; Izr 2:21).

Ako je među židovskim kršćanima bilo zagovornika Zakona onda je za pretpostaviti da bi među njima bilo i zagovornika koji bi se suprotstavljali nadi u nebeski život. No takvog suprotstavljanja nije bilo. Zašto? Očito zato što su po tom pitanju još uvijek imali jednu zajedničku nadu, onu istu nadu koju su imali i svi pretkršćanski sluge do tada. Samo o toj nadi im je svjedočila Božja Riječ, a time i sveti duh. Nitko ne može tvrditi da im je sveti duh svjedočio o tome kako će oni živjeti na nebu, jer bi se vjerojatno neki pokušali suprotstaviti tom duhu istražujući Pisma da vide je li ona o tome zaista govore. Znamo da je taj duh preko Pisma svjedočio o novim stvarnostima vezanim za Zakon i da neki židovski kršćani nisu odmah mogli prihvatiti to svjedočanstvo duha, pa je te nove stvarnosti ipak trebalo preispitati temeljitim istraživanjem Pisama. Čak je trebalo tu stvar raspraviti na višem nivou, što nam samo govori o tome kakav je princip djelovanja svetog duha i prihvaćanja nečeg novog u skladu sa nadahnutim spisima.

Božji duh nije djelovao tako da u jednom trenutku bez ikakvog dodatnog svjedočanstva promjeni nečiju misao i želju srca. Svaka promjena je trebala biti posvjedočena Pismom. Stoga im sveti duh nije mogao iz srca i misli izbrisati želju za životom na Zemlji i ugraditi im jednu drugačiju želju i nadu i to bez ikakve spoznaje koja bi se mogla potvrditi Pismima. Sveti duh može svjedočiti samo ono što je u skladu sa Svetim pismom, a Hebrejska pisma nigdje ne spominju drugačiju nadu tj. nadu u nebeski život. Čak i da pretpostavimo da je bilo različitih mišljenja po tom pitanju, oni koji bi zastupali nadu u zemaljski život bi imali više dokaza da se drže te nade i da pobiju drugačije tvrdnje.

S druge strane, ukoliko bi se počela zastupati nova nada u nebeski život i to na temelju nekih Isusovih izjava za koje bi tvrdili da u sebi kriju tu novu nadu za odlaskom na nebo, onda bi vjerojatno među njima dolazilo do rasprava o tome što je Isus zaista mislio s tim reći i što je zaista govorio. Koliko je poznato, Isus u svojim tvrdnjama o vječnom životu i uskrsnuću nije izlazio iz postojećih biblijskih okvira pa je razumljivo zašto su apostoli zaključili da će on doći i na zemlji “obnoviti kraljevstvo“ u Izraelu (Mt 5:5; 22:31,32; Lk 14:14; Iv 5:29; 6:40,54; Dj 1:6). Svima su propovijedali o toj zemaljskoj obnovi govoreći o Kristu kojega nakon odlaska sa zemlje “nebo mora zadržati do vremena obnove svega o čemu je Bog govorio preko svojih svetih proroka iz starog doba“ (Dj 3:21). Stari proročki spisi su bili temelj kršćanske nade u obnovi zemlje i života na njoj.

Židovski kršćani su kasnije prihvatili promjene u vezi držanja nekih ceremonijalnih odredbi Zakona jer su o tim stvarima raspravljali apostoli i starješine koristeći ono o čemu su govorili proroci starog doba. Sveti duh im je tu činjenicu svjedočio kroz Božju riječ. Zato su apostoli mogli zagovornicima držanja Zakona zatvoriti usta koristeći se Biblijom, ali s tom istom Biblijom (hebrejskim spisima) ne bi mogli zatvoriti usta onim ljudima koji bi isključivo zastupali nadu u vječni život na zemlji, niti bi mogli tvrditi da su oni od tada određeni za život na nebu. Sve što ne bi bilo u skladu sa Pismom, dovelo bi u pitanje bilo čije nadahnute izjave, pa čak i one koje bi došle od apostola. Budući da među prvim židovskim kršćanima nije bilo rasprave oko toga, onda je lako zaključiti kako su svi oni imali jednu zajedničku nadu po pitanju uskrsnuća i vječnog života na zemlji.

Naravno, prvi kršćani nisu mogli govoriti niti raspravljati o svom budućem nebeskom životu jer Pisma nisu govorila ni proricala o njihovom odlasku i uskrsnuću na nebo, nego samo o dolasku Mesije na zemlju i njegovoj ulozi kod uspostave Božjeg kraljevstva. O Mesiji i njegovoj ulozi su mogli dati temeljito svjedočanstvo. Čak je i Isus naglasio da će im sveti duh omogućiti da razumiju sve što se trebalo ispuniti na njemu. Oni su kasnije mogli razumjeti sve što je Isus govorio o sebi i Božjem kraljevstvu na način da su to mogli potvrditi u Svetim spisima i Zakonu. Pavle je tako mnogima u Rimu objašnjavao Pisma i "temeljito svjedočio o kraljevstvu Božjem te im iz Mojsijevog zakona i iz Proroka iznosio uvjerljive dokaze o Isusu" (Dj 28:23).

Za Isusa se moglo naći dio u Bibliji koji ga prikazuje kao 'sina čovječjeg' kojeg anđeli dovode na nebo pred Boga gdje prima vlast, a kojeg nebo treba zadržati do vremena obnove ljudskog društva. No, nigdje nema proročanske vizije gdje se na nebu nalaze drugi ljudi. Zato Pavle tadašnjim vjernicima nije nigdje spominjao njihov odlazak na nebo, nego je govorio o spasenju, uskrsnuću i vječnom životu na zemlji koji je omogućen preko Isusa.

Ono što su apostoli tada naučavali o Kristu i njegovoj ulozi, moglo se je potkrijepiti i dokazati. No, o onima koji će sa njim tvoriti vlast Božjeg kraljevstva nije bilo mnogo isticano kroz dobru vijest koja se propovijedala, niti se o tome puno raspravljalo na temelju Pisma jer je to ostavljeno da se jasno vidi tek kad dođe Božje kraljevstvo. Sveti duh im tada još nije otkrio sve pojedinosti u vezi toga, čak ni njihov broj. Kad je rekao članovima jedne skupštine da će ‘sveti suditi svijetu’ onda vjerojatno nije mislio na sve njih pojedinačno kao 'sveti narod' nego na samo one 'svete' koji će biti uzeti između njih da sude svijetu (1.Ko 6:2; 12:27). Takav način izražavanja nas ne bi trebao dovoditi u zabunu. Bog je jednom rekao da će ‘Izrael zavladati’ nad svojim neprijateljima (Jr 49:2). Pojam ‘Izrael’ obuhvaća sve Izraelce kao ‘narod’ iako se podrazumijeva da će vlast u rukama imati samo oni "koji su sposobni upravljati". Tako je običan Izraelac iz naroda u tom prenesenom smislu mogao sjediti na Davidovom prijestolju i zajedno s njim vladati Božjim neprijateljima. Zato je Pavle naglasio kršćanima da će "sveti suditi svijetu", misleći time na cjelokupnu Skupštinu koja je nazvana Izrael Božji. Upravitelji te Skupštine su oni koji čine “skupštinu prvorođenaca“ pa se podrazumijeva da će samo oni biti postavljeni da sude dok će svi ostali kao Skupština zajedno s njima sjediti na sudačkoj stolici (1.Ko 12:28; He 12:23; Mt 19:28). Isto se može govoriti i za kraljevanje s Kristom.