Article Index

Tko će sve kraljevati s Kristom

Watchtower se ponekad hvata za neke riječi misleći da dokazuju kako su kršćani prvog stoljeća zaista svi odreda bili pozvani da budu kraljevi na nebu i da su svjedočili drugima o tom svom pozivu i svojoj nadi pozivajući i druge da im se priključe na putu za nebo. Npr. Pavle je kršćanima u Korinu rekao:

"Zar ste bez nas počeli kraljevati? Da barem jeste počeli kraljevati, pa da i mi kraljujemo (vladamo) s vama." (1.Ko 4:8)

Timoteju je također rekao:

“Ako ustrajemo s [Kristom] ćemo kraljevati.“ (2.Ti 2:12).

No, što nam otkriva kontekst? Čak i da je ovdje riječ o istaknutim mjestima vlasti, ne može se tvrditi da bi se gornje riječi odnosile na doslovno kraljevanje u ulozi kralja.

Kao prvo, tadašnji evanđelizatori svoju propovjedničku aktivnost nisu usmjerili na pozivanje ljudi koji će sačinjavati Isusovu vladu. Broj kršćana se u prvom stoljeću veoma brzo množio a da nije postavljeno pitanje da li je broj prvih mjesta već popunjen. Zašto? Očito zato što njihova nada nije bila usmjerena u tom pravcu da zauzmu prva mjesta vlasti. Budući da su gajili nadu u vječni život na zemlji, oni su znali da će Božje kraljevstvo doći i da će biti teokratski uređeno na način da će svaki od njih dobiti mjesto koje mu Bog odredi pa nisu ni imali razloga zamišljati da će svaki od njih biti suvladar s Isusom. Nisu se opterećivali pitanjem oko nebeske vlasti niti oko njihovog ustrojstva, nego oko toga kako izgrađivati skupštinu koje je bilo Kristovo kraljevstvo na zemlji i u kojoj su imenovani muževi već tada sjedili na ’nebeskim mjestima’ kao Kristovi zastupnici.

Iako se u gornjim izjavama može pomisliti kako Pavle kršćanima u Korintu i mladom Timoteju govori o njihovom “kraljevanju“ kao obliku vlasti nad čovjekom, postoji dobar razlog da se zaključi kako je izrazom ‘kraljevati’ mislio na zajedništvo s Kristom preko kojega će svi vjerni ljudi upravljati interesima Božjeg kraljevstva. Budući da će Isus vladati nad svim neprijateljima koji su ujedno i naši neprijatelji, onda se podrazumijeva da ćemo s njim kraljevati nad njima. Npr. demokracija je oblik vlasti u rukama naroda koji preko svojih predstavnika vladaju svojom zemljom zajedno sa predsjednikom države. Na isti način će u kraljevstvu Isusa Krista svi članovi Božjeg naroda kraljevati s Kristom nad zemljom preko svojih predstavnika. 

U Bibliji stoji:

"Onome (ili svakome onome) tko pobijedi dat ću da sjedne sa  mnom na moje prijestolje, kao što sam i ja pobijedio i sjeo s Ocem svojim na njegovo prijestolje." (Ot 3:21)

Ako bukvalno čitamo ove riječi ispada da Isus sjedi sa Bogom na Božjem prijestolju, a vjernici sa Isusom na njegovom prijestolju, pa tako Isus sjedi na dva prijestolja. Međutim, 'prijestolje' koje Isus ovdje spominje nije doslovna kraljevska stolica nego položaj časti i slave. Na isti način se kaže da će onaj tko istrči svoju trku do kraja dobiti, ne doslovni, nego 'neraspadljivi vijenac' koji predstavlja 'vječni život' (.Ko 9:24-27; Jk 1:12). Prema tome, da li je Isus na nebu sjeo na neko svoje prijestolje s kojega vlada? Ne. U biblijskoj knjizi 'Otkrivenje' nigdje ne vidimo dva prijestolja nego samo jedno, i to Božje s kojega Bog vlada cijelim stvarstvom, a ne Isus. Isus je sjeo na jedno drugačije Božje prijestolje koje je samim tim postalo njegovo pa ga može ponuditi svima nama da sjednemo s njim. To prijestolje je predstavljalo uzdignuti položaj u povezanosti sa vječnom slavom i časti. U kontekstu onoga što je Pavle rekao Timoteju je vidljivo da se trudio radi svih “izabranih (koje Bog proglašava pravednima), da i oni dobiju spasenje koje je u Kristu Isusu i vječnu slavu“ (2.Ti 2:10; Mt 22:14; Ri 8:33). Kako bi se osjećao kad bi sjeo na Isusovo prijestolje slave? Pa isto kako se Isus osjećao kad je sjeo na Božje prijestolje slave.

Kad je Isus sjeo na prijestolje svog Oca, onda je to značilo da je on zadobio vječnu slavu od svog Oca koja se odnosi na besmrtnost s kojom je on imao vlast nad smrću. Kao takav je bio “proglašen Sinom Božjim“ te je dobio čast da se zove “otac vječni i bog silni“ (Rim 1:4; Iz 9:6). Na isti način, kad njegovi vjerni sljedbenici dobiju vječnu slavu besmrtnosti bit će nazvani “sinovima Božjim“ tako da će po tom nazivu dijeliti s Isusom njegovu slavu. To će biti kao da su sjeli na Isusovo prijestolje slave jer će s njim vladati nad svom zemljom te će zajedno s njim suditi svijetu grešnika (Mt 5:9).

Za sada vjerni ljudi u sebi nose duh posinjenja, a kad budu posinjeni bit će objavljeni kao punopravni sinovi Božji koji će dobiti čast i slavu besmrtnosti koju je prvi čovjek Adam izgubio za sebe i svoje potomke (Ga 3:26; 4:6;  2.Ko 6:18; Ri 8:14-23). Adam je izgubio čast da sa svojim potomstvom zajedno sjede na Božjem prijestolju tj. da s Njim vladaju zemljom, a možda i cijelim materijalnim svemirom. Prema tome, prijestolje o kojem ovdje govorimo odražava božansku slavu besmrtnosti. Ono je pripalo najprije čovjeku Isusu koji je pobijedio svijet, grijeh i smrt. Zato je rekao za sebe:

"Nije li Krist sve to trebao pretrpjeti te ući u slavu svoju?” (Lk 24:26)

Isus je kao čovjek prvi ušao u slavu koju je čovjek trebao imati od početka te je na takav način sjeo na Božje prijestolje slave (Dj 7:55). Pravednici bi također trebali uči u svoju slavu koju je čovjek imao prije pada u grijeh. Tada će svi koji pobjede grijeh dobiti slavu koja će pripasti svima "onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost“ — vječni život (Rim 2:7). Kad dobiju tu slavu po Kristu, bit će poput Isusa uzvišeni iznad sadašnjeg grešnog i smrtnog stanja što će samo značiti da im je dano da sjede na Kristovom prijestolju slave, a ne na doslovnom prijestolju vlasti kojeg će imati samo pojedinci.

Vječni i neraspadljivi život će dobiti 

“...svatko tko ima udio u prvom uskrsnuću (a ne samo pojedinci). Nad njima druga smrt nema vlast ... i kraljevat će s Kristom tisuću godina.“ (Ot 20:6)

Kad dođe to vrijeme, s Isusom će u spomenutom smislu kraljevati svi a ne samo pojedinci. Da bi to bolje razumjeli razmotrimo princip po kojem je Isus kao čovjek sjeo na Božje prijestolje. Isus je nakon svog uskrsnuća i uzašašća sjeo na Božje prijestolje slave i počeo kraljevati s Ocem nad svojim neprijateljima u skladu s proročanstvom koje je izrekao psalmista:

“Jehova je rekao Gospodinu mojemu: “Sjedi meni zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje pod noge tvoje” (Ps 110:1; Mt 22:44)

“Sjedi meni zdesna“ znači “vladaj sa mnom“ što potvrđuje Pavle kad kaže da "on (Isus) treba kraljevati (vladati) sve dok Bog ne položi sve neprijatelje (njegove) pod noge njegove" (1.Ko 15:25). Isusu će stoga vladati usred svojih neprijatelja i na kraju ih sve pokoriti kao što piše: “Idi među neprijatelje svoje i pokori ih!” (Ps 110:2). To znači da će Isus Krist, nakon što dobije vlast u ruke, kraljevati na zemlji sve dok Bog pod njegove noge ne položi i uništi sve neprijatelje. Njegovi neprijatelji su ujedno i neprijatelji kraljevstva, a to su u prvom redu Sotona, otpali anđeli i zli ljudi, a kao drugo to su smrt i grijeh kao stanja odvojenosti od Boga. Iako je Isus već pobijedio smrt i grijeh u svom ljudskom tijelu, smrt i grijeh su i dalje neprijatelji kraljevstva koji vladaju nad čovječanstvom. Svi neprijatelji će zauvijek nestati na kraju Isusove vladavine. Isus stoga poziva sve pravedne ljude da sjednu s njim na njegovo prijestolje kako bi i oni zajedno s njim kraljevali nad zajedničkim neprijateljima u razdoblju od 1000 godina sve dok i posljednji neprijatelj ne bude položen pod njegove i njihove noge.

Adam je svojim grijehom čovječanstvo uveo u ropstvo grijeha i smrti. Stoga se na zemlji morao pojaviti drugi čovjek preko kojega je čovječanstvo trebalo grijeh i smrt staviti pod svoje noge. Kad je nakon svoje vjerne zemaljske službe umro i uskrsno, on je tada pobijedio sve neprijatelje, ali ih nije potpuno uništio i istrijebio sa lica zemlje. Pavle kaže da je samo “sjeo zdesna Bogu (bio je uzvišen) te otada čeka da njegovi neprijatelji budu položeni za podnožje nogama njegovim“ (Heb 10:12,13; Dj 2:34-36). On je tada samo dobio čast da zajedno s Bogom vlada nad neprijateljima, a uskoro će doslovno sjesti na svoje zemaljsko prijestolje i kraljevati,

“jer on treba kraljevati (na zemlji) sve dok Bog ne položi sve neprijatelje pod noge njegove. Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt. Jer Bog je (nakon što ga je uskrsnuo) “sve podložio pod noge njegove”. (...). A kad mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koji mu je sve podložio, da Bog bude sve svima.“ (1.Ko 15:25-28)

Izraz “podložiti pod noge“ nije isto što i “položiti pod noge“. Podložiti znači staviti nekoga pod svoju vlast dok taj ‘netko’ još uvijek postoji, dok položiti pod noge znači usmrtiti ili uništiti (Ef 1:20-22; Iv 15:13; 1.Ko 15:25,26). Isus je najprije pobijedio Sotonu te ga je vidio da pada s neba i gubi vlast nad zemljom (Lk 10:18; Iz 14:12). To podrazumijeva da se Sotona već nalazi podložen pod Kristovim nogama i da će na kraju biti potpuno položen tj. satrven pod njegovim nogama. No, tu pobjedu nad Sotonom će izvojevati i poslušni ljudi jer čitamo:

“A Bog koji daje mir uskoro će satrti (položiti) Sotonu pod vašim nogama.“ (Rim 16:20)

Izraz “pod vašim nogama“ je isti izraz koji se odnosio na Isusa kojemu je Bog “pod njegove noge“ stavio njegove neprijatelje. Kao što je to u slučaju Isusa značilo da je on sjeo na Božje prijestolje slave tako taj izraz i u slučaju ljudi ukazuje da će i oni kao proslavljeni pobjednici također sjesti na Isusovo prijestolje kada će sve biti podloženo i položeno pod njihove noge (usporedi s Ps 110:1; He 1:13;10:12,13). “No sada još ne vidimo da je [čovjeku] sve podloženo“ (Heb 2:8). Svojim uskrsnućem Isus je kao čovjek pobijedio i smrt nad kojom je također odmah počeo kraljevati što znači da smrt nije više mogla kraljevati nad njim. Za sada još uvijek samo on od sinova čovječjih kraljuje nad smrću kao što čitamo: 

“... nakon što je (Isus kao istaknuti čovjek) ustao iz mrtvih, više ne umire, smrt više nema vlast nad njim.“ (Rim 6:9)

Smrt, iako pobijeđena od čovjeka u tijelu tj. od Isusa Krista, i dalje vlada kao neprijatelj nad njegovom braćom i nad svim grešnim ljudima i biti će prisutna sve do kraja jer je rečeno: "Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt" (1.Ko 15:25,26).

Poslušni ljudi će također pobijediti smrt i dobiti nagradu vječnog života već na samom početku Kristove 1000-godišnje vladavine. Poput Krista i oni će u sebi imati život s kojim će od tada početi kraljevati tj. vladati s njim nad smrću 1000 godina dok ona ne bude potpuno uništena. U tom smislu će oni sjesti na Isusovo prijestolje jer to prijestolje na kojem će sjediti s Kristom predstavlja vlast nad smrću i svim ostalim neprijateljima koji će biti postavljeni pod njihove noge. Prijestolje na koje će sjediti je Kristovo jer ga je on zadobio za sebe i svoje sljedbenike. Stoga svi koji pobjede grijeh sjedaju na Isusovo prijestolje i dijele njegovu vlast nad smrću i ostalim neprijateljima. Prvi kršćani su od samog početka očekivali da s Kristom kraljuju nad smrću, a ne nad ljudima kao podanicima. Dok su težili dobiti slavu, čast i neraspadljivost, nisu pokazivali vlastoljublje ili želju za vlašću nad ljudima, nego samo vlast nad grijehom i smrću. Takva vrsta kraljevanja je različita od vladanja čovjeka nad čovjekom.

Biblija nas uči da vladamo nad samim sobom kako bi pobijedili grijeh, smrt, Sotonu i njegov svijet. Oni koji u tome uspiju dobivaju u Božjem kraljevstvu vlast nad svim neprijateljima među kojima je grijeh i smrt. Pavle kaže da je Zakon bio uveden ...

"da bi, kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako i nezaslužena dobrota kraljevala putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega." (Ri 5:21)

Ovdje Pavle govori kako je Bog nasuprot smrti uveo pripremu krvne žrtve koja je kao nezaslužena dobrota kraljevala nad grijehom do dolaska Krista. No, oni koji su imali udjela u tim žrtvama nisu mogli kraljevali nad smrću jer su i dalje bili u vlasti smrti, ali su zato dobivali oproštenje kojim je grijeh gubio vlast nad njima. Od Isusove žrtvene smrti i uskrsnuća se očitovao pravi život koji je počeo kraljevati nad grijehom i smrću. Oni koji svojim krštenjem u Kristovu smrt usmrte svoje grešno tijelo, bivaju u duhovnom smislu uskrsnuti u novi život i bivaju potpuno oslobođeni grijeha. Nisu više robovi grijeha nego robovi pravednosti. Kazna koja je vodila u drugu tj. vječnu smrt više nema vlast nad takvima jer su dobili jamstvo ili zalog života (Ri 6:3-7,18). U tom stanju oni dobivaju poziv da sjednu na Kristovo prijestolje kako bi s njim vladali nad smrću.

No dok Isus ne sjedne na svoje zemaljsko prijestolje, oni ne mogu kraljevati nad smrću i drugim neprijateljima jer su još uvijek i sami smrtni i podložni ljudskim vlastima. Tek kad Isus dođe oni će početi kraljevat s Kristom. Udio u tom kraljevanju će dobiti svi koji su otkupljeni i prešli iz smrti u život. Kao takvi će imati udio u prvom uskrsnuću kada će sjesti na Kristovo prijestolje da zajedno s njim vladaju nad smrću i ostalim neprijateljima. U tom smislu Pavle piše:

"Jer ako je zbog prijestupa jednog čovjeka smrt kraljevala preko tog jednog čovjeka, koliko li će više oni koji primaju obilje (puninu) nezaslužene dobrote i dara pravednosti živjeti i kraljevati (nad smrću) preko jednoga, Isusa Krista." (Ri 5:17)

To je bio cilj za kojim su težili prvi kršćani. Nije im bio cilj prvi stići u kraljevstvo kako bi dobili vlast nad ljudima. To je oprečno Isusovom pozivu i učenju.

Apostol Pavle je stoga očito prigovorio nekima koji su se ponašali kao da su već počeli kraljevati s Kristom, odnosno kao da su već dostigli kraljevstvo i da im se više ne treba truditi da ga dostignu, pa je rekao:

"Zar ste se već nasitili? Zar ste se već obogatili? Zar ste bez nas počeli kraljevati? Da barem jeste počeli kraljevati, pa da i mi kraljujemo s vama." (1.Ko 4:8)

Kao što izrazi 'nasitili' i 'obogatili' nemaju doslovno značenje povezani s hranom i materijalnim bogatstvima, tako i izraz 'kraljevati' nema ono značenje koje bi se odnosilo na službu kralja ili vladara. Pavle tim kršćanima samo ukazuje na njihov duhovni problem koji se nije ogledao u tome što su oni možda počeli tražiti istaknuta mjesta u skupštini, nego u tome što su se neki od njih postavljali kao da su već duhovno nasitili i obogatili do te mjere da su mogli početi kraljevati s Kristom. Jer da su dostigli taj cilj onda bi to značilo da je kraljevstvo došlo pa bi i Pavle mogao s njima kraljevati. Ovaj problem duhovne mlakosti su imali i kršćani u Laodiceji. Oni su se također ponašali kao da su već postigli cilj i da im više ništa ne treba te su očito prestali pokazivati revnost. Krist ih zato potiče na revnost kako bi im u određeno vrijeme dao da “sjednu na njegovo prijestolje“ i počnu kraljevati s njim nad neprijateljima (Ot 3:17-21).

Kraljevanje o kojem govore Isus i Pavle se razlikuje od onog kojeg je Isus obećao svojim apostolima kad im je rekao:

“Zaista, kažem vam, prilikom ponovnog stvaranja, kad Sin čovječji sjedne na svoje slavno (Davidovo) prijestolje, i vi koji idete za mnom sjest ćete na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih." (Mt 19:28)

Ovdje se izričito govori o obliku vlasti nad ljudima. Osim toga, u Bibliji nigdje ne stoji da su ostali kršćani u to vrijeme očekivali istu tu vrstu kraljevanja koju su dobili dvanaestorica Isusovih apostola. Međutim, možemo slobodno reći da će svi poslušni ljudi zajedno s apostolima sačinjavati kraljevstvo koje će kraljevati nad nepravednicima jer kaže:

"...kupio si Bogu ljude iz svakog plemena i jezika i puka i naroda, i učinio si ih kraljevstvom... i kraljevat će na zemlji."  (Ot 5:9,10; JB, DK, KS)

Kad neko kraljevstvo pokori drugo kraljevstvo i stavi ga pod svoje noge i svoju vlast, onda cijeli narod preko svojih zastupnika vlada ili kraljuje nad pokorenim kraljem i njegovim narodom kao što piše:

"Pokorit će nam narode i plemena pod noge naše." (Ps 47:3; (Jr 49:2)

Kao što je Bog pod Isusove noge pokorio i stavio sve njegove neprijatelje tako će i Isus pod noge naše staviti te iste neprijatelje sve dok ih ne uništi. Kad se neprijatelji nađu pod našim nogama onda ćemo svi mi kao "kraljevstvo" u rukama Isusa Krista i njegovih apostola, moći s njima kraljevati nad neprijateljima i odražavati Božju slavu. Da bi nam Isus to slikovito opisao onda je rekao da će nam dati da sjedimo na njegovom prijestolju i s njim vladamo 1000 godina nad zemljom i nad pokorenim narodima dok ne steknu vječni život. Naime u Otkrivenju 5:10, se za poslušne ljude ne spominje da će vladati nad zemljom samo 1000 godina jer je Bog dao zemlju sinovima čovječjim da vladaju nad njom u svu vječnost, dok se u Otkrivenju 20:4-6, spominje točno određeno razdoblje od 1000 godina, što je točno određeno razdoblje u kojem će “oživjeli“ tj. oni koji dobiju vječni život kraljevati ...

  1. nad nepravednicima ('mrtvima') dok oni ne steknu vječni život i
  2. nad smrću dok ona ne bude uništena kao zadnji neprijatelj.

Isus je sjeo na Božje prijestolje slave kad je pobijedio sotonu i smrt i to će prijestolje dijeliti s Ocem u svu vječnost, a na svom će zemaljskom prijestolju sjediti 1000 godina. On je obećao pobjednicima da će i oni sjesti na njegovo prijestolje slave po kojem će s njim dijeliti vlast nad svim neprijateljima - nad smrću, Sotonom i nad nepravednim ljudima. Kad ti neprijatelji budu bačeni u 'jezero ognjeno' onda se nakon toga više ne može govoriti o kraljevanju jer se ne može vladati nad onim čega više nema, jer ni “smrti više neće biti“ (Ot 20:14). Zato će pravednici nad smrću i ostalim neprijateljima kraljevati s Kristom samo u tom periodu od 1000 godina dok će nad zemljom nastaviti s njim vladati i sjediti na njegovom prijestolju slave u svu vječnost. Da bi ovo mogli lakše razumjeti uzmimo u obzir da je Bog od samih početaka dijelio svoju vlast s ljudima. Psalmista kaže Bogu:

"... što je čovjek smrtni da misliš na njega, čovjek zemaljski ... Dao si mu da vlada nad djelima ruku tvojih, sve si stavio pod noge njegove." (Ps 8:4-6)

Ove riječi je Pavle primijenio kako bi objasnio da je čovjek izgubio prvobitnu slavu te da će Isus, koji je okusio smrt za svakoga, ponovno svim ljudima omogućiti da vladaju zemljom. Isus Krist je u ime ljudi dobio prvobitnu vlast nad zemljom i Bog će je dati čovjeku kao što piše:

“Čovjeka ... slavom i čašću okrunio si ga (tj. učinio si ga kraljem) i postavio si ga nad djelima ruku svojih. Sve si podložio pod noge njegove.“

Zatim Pavle objašnjava:

“No sada još ne vidimo da mu je sve podloženo, ali vidimo Isusa, koji je bio učinjen malo nižim od anđela, okrunjenoga slavom i čašću zbog toga što je pretrpio smrt, da bi time po Božjoj nezasluženoj dobroti za svakoga okusio smrt.“ (Heb 2:8,9)

Kao što vidimo i u ovim riječima se spominje kruna slave i časti koja se daje svakom čovjeku, pa samim tim svaki čovjek može kraljevati s Kristom i sjediti s njim na njegovom prijestolju slave. Zemlja je Božje vlasništvo ali vlast nad njom trebao je dijeliti s čovjekom kojega je u samom početku okrunio slavom i čašću tako da je čovjek moga sjediti na Božjem prijestolju. Iako je izgubio prvobitnu slavu, čovjek je na neki način ipak sjediti s Bogom na njegovom prijestolju. Ljudska uređenja su nepravedno podijelila tu vlast nad Božjim stvarstvom koja se većim dijelom koncentrirala u rukama pojedinih ljudi. Iako na neki način svi ljudi imaju vlast nad djelima stvaranja, ali im još nije sve podloženo pod njihove noge. Sada vidimo samo Isusa kojemu je sve podloženo. Budući da je On za svakoga okusio smrt kojom se stiče pravednost pred Bogom, onda će Bog preko njega, svim pravednicima ponovno podložiti sve, ne samo zemlju nego i smrt koja još uvijek kraljuje nad njima. Zato ponovno možemo reći da će u tom smislu pravednici sjesti s Kristom na njegovu prijestolju i s njim dijeliti vlast nad svim što bude stavljeno pod njihove noge. Time će se ispuniti proročanska vizija:

“Dostojan si uzeti svitak i otvoriti pečate njegove, jer si bio zaklan i krvlju si svojom kupio Bogu ljude iz svakog plemena i jezika i puka i naroda, i učinio si ih kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu i kraljevat će nad zemljom "tj. “na zemlji.“ (Ot 5:9,10)

Ovdje je opisano “veliko mnoštvo“ koje je Ivan vidio u viziji (Ot 7:9-15). Oni su Kristovom krvlju kupljeni iz svih naroda. Učinjeni su “kraljevstvom“ jer sačinjavaju jedan narod pod vlašću jednog kralja s kojim kraljuju nad zemljom. Učinjeni su i “svećenicima“ jer služe Bogu u hramu njegovu. Prema tome, oni kao narod ili kraljevstvo svećenika predstavljaju pravu teokraciju tj. vlast koju će Bog dijeliti nad zemljom sa svim ljudima. Ljudi tada neće moći uzurpirati vlast nad zemljom i njenim bogatstvima jer će ona biti dana svima.

U drevnom Izraelu su Leviti otkupljeni kako bi samo oni služili u hramu pod vodstvom velikog svećenika koji je bio posrednik između Boga i naroda. Da nije bilo tog posredništva onda bi svi Izraelci trebali bili imenovani za svećenike. U Kristovom kraljevstvu je Isus posrednik dok će svatko tko je kupljen Kristovom krvlju moći služiti u hramu kao svećenik. Svećenik je onaj tko je posvećen i zadužen da služi Bogu. Njihovu ulogu neće preuzeti netko drugi. Tako će veliko mnoštvo pravednika biti “svećenici Bogu našemu i kraljevati će na zemlji“ zajedno s Kristom.

Prema tome, mnogi griješe kad koriste spomenute biblijske retke kako bi podržali učenje svoje Zajednice o nebeskoj klasi kraljeva koji moraju ići na nebo da bi vladali s Kristom. Točno je da se za 144 000 kaže da su “otkupljeni sa zemlje“, ali ni to ne znači da će napustiti zemlju, već samo da su “otkupljeni između ljudi“ koji predstavljaju zemlju ili zemaljsko društvo (Ot 14:3,4).