Article Index

Vječni život na zemlji

Biblija nas nigdje ne upućuju u to da su apostoli nakon Isusovog uzašašća promijenili smisao dobre vijesti o kojoj je On propovijedao. Nikad nisu naglasak stavljali na nebeski život. Da jesu, to bi vjerojatno zbunjivalo sve slušatelje. Nastavili su i dalje govoriti o spasenju i vječnom životu na zemlji. Židovi su prvi dobili prednost da im Isus i njegovi apostoli objave tu radosnu vijest. Mnogi od njih nisu bili poslušni takvoj dobroj vijesti. Zato im je Pavle rekao:

"Riječ Božju trebalo je najprije govoriti vama. No kako je vi odbacujete i ne smatrate sebe vrijednima vječnog života, evo, odlazimo neznabošcima." (Dj 13:46)

Čega nisu bili dostojni ti neposlušni Židovi? Da li vječnog života na nebu ili vječnog života na zemlji? Pavle im je tom prilikom očito govorio o uskrsnuću i životu na zemlji jer su oni vjerovali samo u tu mogućnost (Dj 24:15). On je u svim svojim poslanicama ukazivao na ‘nadu’ u vječni život pod Božjim kraljevstvom. To je vidljivo iz njegovih riječi upućenih Titu kojemu je pisao o ...

"... istini koja je u skladu s odanošću Bogu. Njoj je temelj nada u vječni život, što ga je Bog, koji ne može lagati, još davno obećao, a u svoja je vremena riječ svoju objavio propovijedanjem koje je meni povjereno (…), po zapovijedi našeg Spasitelja, Boga." (Tit 1:1-3; 3:4-7)

Što iz ovih riječi možemo zaključiti? Pavle ističe da je ‘istina’ imala svoj temelj u ‘nadi u vječni život’. Da je zaista riječ o vječnom životu na zemlji, vidljivo je iz toga što Pavle ističe ‘obećanje’ kojeg je Bog ‘još davno’ kroz svoju Riječ obznanio svojim pretkršćanskim slugama. Znamo da Bog nije nikome od pretkršćanskih slugu obećao da će živjeti na nebu, već na zemlji. Stoga je Pavle napisao:

"… obznanjujmo svima svoju nadu, jer je vjeran onaj koji je obećao." (He 10:23)

Upravo to ‘obećanje’ dano u prošlosti je Bog u ‘svoja vremena objavio (…) propovijedanjem’ koje je povjereno apostolima i drugim ovlaštenim evanđelizatorima i učiteljima. Svi su oni svoje propovijedanje temeljili na spoznaji i ‘nadi u vječni život’ na zemlji kojeg je Bog još davno obećao, a ...

"... svi koji su ispravno gledali na vječni život [na zemlji] postajali su vjernici." (Dj 13:48)

Da, mnogi su tada bili naklonjeni vječnom životu na zemlji, a ne na nebu. Oni su, u skladu s onim što je Bog u davna vremena obećao, gajili svoju zajedničku nadu, jedinstvenu nadu za sve Božje sluge. Zato, kad Pavle u svim svojim poslanicama spominje ‘vječni život’, onda se podrazumijeva da misli o životu na zemlji kojeg su tada gajili kršćani. Razmotrimo to u njegovim slijedećim riječima:

"…kao što je grijeh kraljevao zajedno sa smrću, isto tako [će] i nezaslužena dobrota kraljeva[ti] putem pravednosti kako bi ljudi mogli dobiti vječni život preko Isusa Krista, Gospodina našega." (Ri 5:21)

"Jer plača za grijeh je smrt, a dar koji Bog daje vječni je život …" (Ri 6:23)

Pavle u ovim riječima nije naglašavao da se radi o vječnom životu na nebu. Takvu misao on uopće ne spominje, što bi sigurno učinio da je u to vrijeme postojala i druga nada koju Bog nije obećao pretkršćanskim slugama.

Pavle je znao da je kršćanska nada povezana s izgledom na vječni život na zemlji. Zato je u gornjoj izjavi vječni život stavio nasuprot smrti. Kao što je ‘smrt’ povezana sa zemljom i ljudima na zemlji, tako je isto i s ‘vječnim životom’. ‘Vječni život’ je Božji dar koji je povezan s blagoslovima života ovdje na zemlji a ne na nebu. To je bio ‘cilj i nagrada nebeskog poziva’ koju je Pavle želio osvojiti pa je rekao i Timoteju:

"Bij dobru bitku vjere, osvoji vječni život na koji si pozvan…" (1.Ti 6:12; Flp 3:12-14)

Timoteju je bio ‘pozvan’ na vječni život koji je trebao ‘osvojiti’ svojom vjerom. To je isti onaj ‘nebeski poziv’ ili ‘poziv s neba’ kojeg je Jehova ‘objavio propovijedanjem svoje riječi’ upućene svima nama "putem spoznaje o onome koji nas je pozvao." Taj poziv je jedinstven za sve. Svi one osobe koje se odazovu na taj ‘poziv s neba’ i ulože u to sav svoj trud, postaju ‘sudionici tog nebeskog poziva’ kojeg upućuju drugima i mogu se nadati spasenju i vječnom životu na zemlji (1.Pe 1:3,5-7,10,11; 2.Pe 1:3).

O ‘vječnom životu’ se često govori u Kršćanskim spisima u povezanosti s spasenjem. Isusa je pitao jedan bogati čovjek:

"Što dobroga moram činiti da dobijem život vječni."

Isus tom čovjeku nije nudio život na nebu nego vječni život na zemlji kojeg može dobiti ako si stekne "blago na nebu". Budući da je Isus ukazao kako će za one koji ljube bogatstvo biti teško ući u Božje nebesko kraljevstvo, učenici su se iznenadili i rekli:

"Tko se onda može spasiti?" (Mt 19:16-25)

Pojam ‘spasenje’ se nikad ne dovodi u vezu s nebom. Spasenje je vodilo do vječnog života na zemlji. O tom spasenju je Isus govorio i propovijedao. On nije postao Krist (Mesija, Sin Božji) da spasi ljude od života u zemaljskom tijelu nego da ih spasi od grijeha i smrti koji vladaju ljudskim tijelom (1.Ti 1:15). Isus je bio sredstvo spasenja kojeg je Bog pripremio za sve narode (Lk 2:30,31; Dj 4:12). On je "postao donositelj vječnoga spasenja svima koji su mu poslušni" (He 5:9).

Prema tome, kad govorimo o ‘spasenju’ kojeg nam Bog daje, mislimo na sve one koji će dobiti vječni život ili ‘besmrtnost’. Besmrtni život ili život bez smrti je dar po kojem će naše materijalno ‘raspadljivo tijelo’ biti zaštićeno od smrti pomoću duhovnog ‘neraspadljivog tijela’ (1.Ko 15:53,54). Kao što je u Bibliji ‘vječnost’ izjednačena sa ‘neraspadljivosti’, tako je i ‘besmrtnost’ izjednačena sa ‘vječnim životom’ (1.Ti 1:17; Ri 2:7; Da 12:7). Ako je Isus svojom žrtvom ‘ukinuo smrt’, onda smrti više neće biti. A ako neće biti smrti, onda je ‘besmrtnost’ izraz kojim se označava život bez smrti (2.Ti 1:10). Stoga ne može stajati tvrdnja Watchtowera da je ‘besmrtnost’ razlikuje od vječnog života, niti da će 144000 izabranih, jedini od ljudi imati ‘besmrtnost’, dok će ostali imati samo ‘vječni život’ (Stražarska kula, 1.10.2006. str.5,6).

Adam je dobio na dar vječni život nakon što mu je Bog omogućio da jede plodove s drveta života. Ako se tvrdi da je Isus budućim članovima nebeske klase obećao da će im ‘dati da jedu s drveta života’ onda im je time rekao da će im dati mogućnost da i oni svoj život obnavljaju vječno kao što ju je mogao obnavljati i Adam. To isto obećanje je Isus dao i svim ostalim vjernim ljudima kad im je rekao da će biti ‘sretni svi oni koji će smjeti ići k drveću života’ (Ot 2:7; 22:14). Prema tome, ‘drvo života’ je priprema po kojoj će svi vjerni ljudi, bez obzira kojoj klasi pripadali, moći održavati besmrtnost. Ako ta priprema omogućava besmrtnost, onda će besmrtnost ući u sve ljude, a ne samo u 144 000 izdvojenih iz Božjeg naroda.

Svi mi želimo zbog svoje vjere biti nagrađeni "spasenjem svojih duša" (1.Pe 1:9). "Ustrajnošću svojom steći (tj. spasiti) će te duše svoje" - rekao je Isus svojim učenicima kojima je pružio nadu i način kako dobiti vječni život (Lk 21:19; Iv 17:3). Njegovi učenici su živjeli s tom nadom koja im je prezentirana na upečatljiv način. Zato je i zatvorski čuvar pitao Pavla i Silu:

"Gospodo, što moram činiti da budem spašen?" (Dj 16:30)

On nije tražio spasenje kako bi otišao na nebo, nego kako bi dobio vječni život na zemlji nakon izlijevanja Božje srdžbe na zli i pokvareni naraštaj. Čak su i Božji anđeli bili "poslani da služe onima koji će naslijediti spasenje" tj. krotkima koji će “naslijediti zemlju“ (He 1:14; Mt 5:5). ‘Spasenje’ je Bog omogućio ‘čovjeku’ preko Isusa Krista da bi smo zajedno s prvim kršćanima "postali nasljednici vječnog života kojemu se nadamo" (Tit 3:4-7).

Sve ovo što sam izdvojio iz Biblije ukazuje da je prvim kršćanima nada u ‘vječni život na zemlji’ bila objavljivana, ali i potvrđivana riječima i moćnim djelima. Moćna djela koja je činio Isus im nisu ulijevala nadu u život na nebu, već u život na zemlji - život oslobođen patnji i straha od bolesti i smrti u ljudskom tijelu. Sva čuda koja je činio Isus su potvrđivala vjeru u ta Božja obećanja o vječnom životu na zemlji. Kršćani su svoju "živu nadu" temeljili na ‘uskrsnuću Isusa Krista iz mrtvih’, tj. uskrsnuću njegova tijela koje se odigralo na zemlji, a ne na ‘uznesenju na nebo’ koje je bilo rezervirano samo za Isusa (1.Pe 1:3; Iv 3:31; 1.Iv 1:1,2). Za one koji su obraćali pažnju nekoj drugačijoj dobroj vijesti Pavle je rekao:

"[Isus] je dao sebe za naše grijehe da bi nas izbavio od sadašnjeg zlog svijeta (…) Čudim se da se tako brzo odvraćate (…) i da slušate neku drugu dobru vijest (…). Ali, čak i kad bismo vam mi ili kad bi vam anđeo s neba objavio drugačiju dobru vijest od one koju smo vam već objavili, neka bude proklet." (Ga 1:4-8)

Dobra vijest je uključivala vijest o spasenju od sadašnjeg zlog društvenog poretka i uspostavi novog svjetskog poretka na zemlji. Neki kršćani su pod utjecajem grčke filozofije još u to vrijeme počeli učiti kako nema uskrsnuća tijela a samim tim ni vječnog života na zemlji jer će ljudske duše prilikom smrti otići na nebo i tamo vječno prebivati (Mt 22:23; Dj 26:28; 1.Ko 15:20).

Kršćani koji su temeljito istraživali Pisma se nisu mogli složiti s tim i odvratiti na neku drugačiju dobru vijest. Njih bi vjerojatno pokolebalo u vjeri kad bi otkrili da Pavle tvrdi nešto što Pisma ne govore. No, Pavle im nije donio drugačiju dobru vijest, niti je dokazivao iz Hebrejskih pisama nešto što bi govorilo o njihovom vječnom prebivalištu na nebu. Da je bilo kome pokušao tvrditi da ih je Bog odredio za nebeski život, tvrdio bi nešto novo pa bi se kod velike većine kršćana našao kao lažni apostol i izgubilo bi svoj autoritet kao što je kod nekih židovskih kršćana obezvrjeđivan zbog njegovog gledišta o Zakonu (2.Ko 5:19). Zato on nikada nije tražio od kršćanskih vjernika da ‘obznanjuju svima svoju nadu’ u nebeski život, nego u obećani vječni život na zemlji (He 10:23; Tit 1:2,3).

Ono što je Pavle možda znao, a što je dobio u vizijama, ‘nije imao dopuštenje o tome govoriti’, vjerojatno zato što to saznanje nije bilo za svakoga. Ali i te vizije su u sebi sadržavale samo ono što je moglo biti u skladu sa Božjim obećanjem tako da Pavle nije vidio nešto što bi upućivalo na drugačije vjerovanje (2.Ko 12:1-4). Da je vidio kako je prvim kršćanima nakon smrti i uskrsnuća određeno nebo, zar onda ne bi imali pravo znati ono što je i on mogao znati? Ako je Pavle znao nešto o nebeskom životu onda mu je to saznanje trebalo pomoći da učvrsti takvu nadu. A ako su svi tadašnji kršćani odreda imali poziv za nebeski život, onda bi im Pavle trebao pomoći da to prihvate kao nešto što Bog u prošlosti nije obećao, ali što ipak moraju prihvatiti ako žele svoju nadu uskladiti s trenutnom Božjom voljom. U tome bi vjerojatno nailazio na podjele među židovskim kršćanima kojima je Isus govorio i potvrđivao ono što Hebrejska pisma govore o vječnom životu na zemlji. No o tim spornim stvarima nema niti spomena pa je sasvim razumljivo da apostoli nisu vjerovali i zastupali nauku o njihovom odlasku na nebo. Neke stvari koje je apostol Pavle primio putem otkrivenja je najprije ‘iznio pred istaknutim muževima’ u Jeruzalemu, ali ni tada nije bilo riječi o novim argumentima koje bi govorile da su prvi kršćani određeni za nebeski život. Čak ni vodeći muževi u Jeruzalemu ‘nisu njemu dali ništa novo’ po tom pitanju (Ga 2:1,2,6). U Bibliji nema argumenata koji bi ukazivali na tu činjenicu.

Pavle je u svojim poslanicama govorio o nekim nebeskim stvarima koje su bile ‘teško razumljive’ za kršćane, a pogotovo za one židovske kršćane koji su se još uvijek držali Zakona. Riječ je o dubokim stvarima Božjim koje mu je Gospodin otkrio svojim duhom, a koje su tadašnjim kršćanima trebale otvoriti um i srce da shvate neke dijelove Hebrejskih spisa (Lk 24:44-49; 1.Ko 2:2-10; 2.Pe 3:16). Oni koji nisu mogli razumjeti stvari o kojima je govorio Pavle očito nisu duboko istraživali Hebrejska Pisma. Zato nisu mogli razumjeti ni one zemaljske stvari a kamoli nebeske. Neke nebeske stvari su imale veze sa stvarima koje je trebalo ujediniti u Kristu sa stvarima na zemlji (Ef 1:9,10). Pavle je te nebeske stvari pokušavao u svojim poslanicama objasniti i potkrijepiti iz Hebrejskih pisama (vidi He 7-10.pog; 9:23; 2.Pe 3:16). Na taj način je apostolsko učenje imalo svoju podlogu u Hebrejskim pismima. Ono što su oni napisali je samo potvrđivalo nadu i obećanja dana vjernim slugama starog doba. Da li su onda mogli novi vjernici u tim Pismima razabrati novu i drugačiju nadu? Watchtower tvrdi:

“Na Pentekost (blagdan Pedesetnice) 33 g. n. e. Bog je počeo izabirati 144000 za nebeski život. Budući da je ta nada bila nova i nisu je gajili Božji sluge prije Isusovog vremena, kako su ti izabrani mogli znati ili biti uvjereni u tu nadu? Razabrali su to prije nego što su primili svjedočanstvo o tome putem Božjeg svetog duha." (Stražarska kula, 1.3.1990. str.20. st. 20)

Kako je moguće razabrati u Pismima nešto novo ako to uopće ne postoji u Hebrejskim pismima, čak ni kao naznaka nečeg novog? Stoga im ni sveti duh, koji je bio izliven na njih na Pedesetnicu 33.g., nije mogao svjedočiti neku novu nadu po tom pitanju. Isus im je unaprijed rekao svrhu primanja svetog duha, a to je da će time dobiti ‘snagu i biti njegovi svjedoci sve do kraja zemlje’ (Dj 1:8). Stjepan je imao tu snagu jer je hrabro i neustrašivo svjedočio o Kristu. U svemu onome što je tada rekao svojim protivnicima, nigdje nije spomenuo da je Isus kršćanima otvorio put u nebeski život (Dj 7:55,56). To što su on i drugi bili kršteni svetim duhom nije im dalo drugačiju nadu od one koju su spoznali kroz dobru vijest koju je Isus prije toga objavio. Nadu u nebeski život nisu ni poznavali a kamoli da su to mogli razabrati čak i “prije nego što su primili svjedočanstvo o tome putem Božjeg svetog duha“. To bi bilo iznad onoga što je napisano i što se od njih očekivalo i tražilo da spoznaju.

Apostoli su pomogli razumjeti vjernicima da su preko Isusa rođeni svetim duhom ta da se mogu smatrati Božjom djecom i sinovima koji su došli u bliži odnos s Bogom nego što su to mogli Židovi pod Zakonom (Ri 8:14-17; Ga 4:6). No to nije značilo da su zbog toga određeni da idu na nebo. Ako su židovski kršćani nebeske stvari povezivali sa načinom na koji je Bog teokratski organizirao Izraelsku naciju i službe u hramskom uređenju, onda su mogli razumjeti samo to da postoji razlika između apostola i starješina (‘upravitelja’) s jedne strane te ostalih Isusovih učenika (‘slugu’) s druge strane, kao što je i pod starim savezom postojala razlika između ‘svećenika i kraljeva’ koji su služili na ’nebeskim mjestima’  i ‘naroda’ koji je predstavljao ’zemlju’ (Ps 113:6-8). Prvi kršćani su svjesni da su apostoli kao i drugi sposobni i duhovni muževi postavljeni da ‘upravljaju’ skupštinom i Božjom Riječi koja im je povjerena. Ti muževi su bili postavljeni da posluju s Isusovim imanjem (Lk 19:13; Mk 13:34,35). Jedino su neke od njih, koji su bili vjerni Kristu do svoje smrti, mogli smatrati dostojnima da ih Isus postavi na nebeska mjesta u svom kraljevstvu kada će ti vjerni muževi predstavljati ‘novo nebo’.

Knjiga Otkrivenje je npr. pisana isključivo njima, tj. Božjim ‘robovima’ ili nadglednicima koji su trebali unutar kršćanskih skupština ‘objavljivati’ Božje svete objave čime su vjerom, nadom i spoznajom duhovno hranili Kristove sluge (Ot 1:1; 10:7). Apostol Ivan je vidio vizije koje vjerojatno ni sam nije mogao potpuno razumjeti, ali je zato potpuno razumio ulogu Kristove skupštine i onih koji su je sačinjavali. Rekao je:

"... učinio nas je kraljevstvom, svećenicima svojemu Bogu i Ocu (…) Ja, Ivan, brat vaš koji kao Isusov sljedbenik dijeli s vama nevolju i kraljevstvo i ustrajnosti…" (Ot 1:6,9)

Primjećujemo da je ’kraljevstvo’ Božjeg sina kao teokratska uprava već bilo uspostavljeno na zemlji jer je Ivan već tada bio sa drugim robovima sudionik u stvarima kraljevstva, a s tim i sudionik u nevoljama i ustrajnosti koje su bili povezani s tim ‘kraljevstvom’ (Kol 1:13). Kraljevstvo nije imalo samo svog kralja Isusa Krista, nego i druge sudionike. U njemu su se svi vjernici mogli smatrati svećenicima koji prinose Bogu svetu službu. No, nadglednici su bili ti koji su preuzimali vodstvo. Oni su kao istaknuti ’svećenici’ predstavljali Isusov autoritet i njegovu ‘upravu’ nad Božjim Izraelom (Mk 13:34). Bilo je logično zaključiti na temelju Pisma i onoga što je u vezi toga Isus govorio, da će starješine koji vjerno udovoljavaju toj velikoj odgovornosti biti izabrani kako bi u Božjem kraljevstvu sjedili na prvim mjestima dok budu "kraljevali na zemlji" zajedno sa svim pravednicima (Ot 5:10; JB, KS, DK).

Kao što neku vladavinu ne čine samo oni koji vladaju nego i narod koji se podvrgava toj vladi, tako i sadašnje ‘kraljevstvo’ Božjeg Sina ne čine samo oni ’svećenici’ koji služe u svojstvu Kristovog ‘roba’ ili ‘upravitelja’, nego i svi kršćani koji su predani i priznati članovi Božje skupštine, a koji u skupštini imaju svoje mjesto u ulozi Kristovih ‘slugu’ ili ‘služinčadi’. Svi smo tako ‘sudionici nebeskog kraljevstva’, ali s različitim službama i ulogama unutar tog teokratskog uređenja. Vjernici koji su se podložili vodstvu imenovanih osoba nisu nikako mogli sebe vidjeti na prvim mjestima. To su mogli samo muževi koji su težili za nadgledničkom službom. Zato se nadglednike koji su na dobar način predvodili Kristovu skupštinu smatralo ‘dostojnima dvostruke časti’, odnosno ‘prvorođencima’ (1.Ti 5:17; He 12:23; usporedi 5.Mo 21:17). Smatralo ih se dostojnima da u budućnosti preuzmu i veće odgovornosti, možda ne kao prvi apostoli koji će sjediti sa Isusom na prvih 12 prijestolja, ali vjerojatno u nekoj istaknutoj ulozi i s određenom mjerom autoriteta kao knezovi (Mt 19:28; Da 7:27). To su mogli razumjeti iz Svetih pisama koja su proročanski govorila o tim stvarima vezanim za klasu neba. Zato ne postoje u Bibliji naznake po kojima su apostoli drugačije postavljali stvari u vezi toga, niti se može u njihovim poslanicama iščitati poziv za popunjavanje prvih mjesta u Božjem kraljevstvu.

Ponovno istraživanje nam pomaže vidjeti koji je bio primarni zadatak Isusa Krista, a kojeg je on također zahtijevao od svojih učenika. Da li je trebalo putem dobre vijesti pozivati ‘sve ljude’ da se spasu ili je trebalo najprije pozvati samo ‘određeni broj’ onih koji će vladati s Isusom? Naime, prema tumačenju Watchtowera, Bog je putem dobre vijesti najprije pozivao u skupštinu osobe koji će s Kristom na nebu služiti kao njegovi suvladari u kraljevstvu. Nakon što je, na početku 20. stoljeća, sakupljanje tih osoba navodno bilo pri kraju On je pristupio sakupljanju osoba koji će u kraljevstvu na zemlji sačinjavati njegove podanike (vidi knjigu Otkrivenje, str.125; st. 21). 

Da je to točno onda bi apostoli to često naglašavali i to potkrjepljivali uvjerljivim argumentima iz Pisama. Oni bi Židove i nežidove s tim posebnim zadatkom pozivali u kršćansku skupštinu ističući kako će samo prvih nekoliko tisuća zauzeti istaknuta mjesta na nebu. Uz to bi im trebali uvjerljivo na temelju Pisama govoriti kako je Božja trenutna namjera da najprije sakupi one koji će živjeti na nebu i da se zbog toga trebaju odreći svoje želje za životom na zemlji, a onima koji bi pogrešno sebe vidjeli na budućoj zemlji, objasnili bi iz Pisma da Bog sada ne traži one koji će naslijediti zemlju, odnosno, da će zemaljska klasa biti prikupljena u neko dogledno vrijeme.

Međutim, ni Pavle ni drugi kršćanski pisci nisu imali potrebu da sve ovo navedeno napominju tadašnjim vjernicima niti su tražili od njih da se pokore nekom novom Božjem zahtjevu, po kojem su oni određeni za nebo, a ne za zemlju. Da je tako, onda bi apostoli i drugi kršćanski pisci morali često koristiti izraz - ‘vječni život na nebu’ ili ‘nebeski život’ koji bi se razlikovao od uopćenog izraza ‘vječni život’ koji se u Bibliji uvijek veže za zemlju i zemaljski život.