Article Index

Živjeli su u očekivanju Krista

Poznato je da su još u prvom stoljeću kršćani očekivali Isusov dolazak u slavi i svršetak starog poretka. Iako nisu znali kada će Isus Krist doći, Pavle i drugi vjerni muževi su pretpostavljali da će On ipak doći uskoro. Takvo očekivanje je bilo ugrađeno u vjeru i nadu prvih kršćana.

"Stoga braćo, - kaže Jakov - budite strpljivi do vremena Gospodinove prisutnosti,(…) i neka vam srca očvrsnu, jer se približilo vrijeme Gospodinove prisutnosti." (Jk 5:7,8)

"Jer ustrajnost vam je potrebna, da bi ste, izvršivši kad Božju volju, primili ono što je  obećano. Jer još’ samo čas’ i’ stići će onaj koji dolazi i neće oklijevati.’" – kaže Pavle (He 10:36,37)

Tadašnji su kršćani bili potaknuti da ne ostavljaju svoje sastanke tim više što su vidjeli "da se približava dan" (He 10:25). Vrijeme u kojem su oni živjeli, nazivali su vrijeme "svršetka ovog poretka" i "posljednje vrijeme" (He 9:26; Ju 17,18). S ovakvim očekivanjem, kojeg su kršćani imali pred kraj prvog stoljeća, se ne može nikako tvrditi da su oni imali ‘nadu’ da će otići na nebo kako bi bili suvladari s Isusom. Naime, ako su se tada skupljali samo pripadnici nebeske klase, kako su onda mogli očekivati ‘Kristovu prisutnost’ i ‘kraj ovog poretka’? Kako su mogli očekivati Krista, ako se tvrdi da u to vrijeme na zemlji još nije bila prisutna zemaljska klasa kršćana koju su navodno trebali očekivati u još većem broju? Ako se istovremeno s njima nije sakupljala zemaljska klasa, tko bi onda preživio veliku nevolju da bude temelj ‘nove zemlje’?

Odgovor na ova pitanja također može razotkriti zabludu po pitanju ‘144000’ i ‘velikog mnoštva’ koja je prezentirana članovima zajednice 'Jehovinih svjedoka'. 'Istraživači Biblije' su prije njih tvrdili da su obje grupe kršćana prisutni od samih početaka kršćanske skupštine, tako da je njihova verzija bila bliže istini i mogla je dati odgovor na gornja pitanja.

Prvi kršćani nisu mogli očekivati Kristov dolazak ako se u kršćansku skupštinu nisu sakupljali oni koji će prilikom uništenja zlog svijeta preživjeti i tvoriti ‘novu zemlju’. Zato se nitko od njih nije pitao:

"Ako ćemo mi vladati s Kristom, nad kim ćemo vladati? Tko su ti pravednici koji će doći u skupštinu kako bi preživjeli veliku nevolju i postali zemaljski pripadnici Božjeg kraljevstva?"

Naravno, takva pitanja nisu bila potrebna jer su rani kršćani gajili svoju nadu u ‘spasenje od tadašnjeg zlog naraštaja’ i dolazak Božjeg kraljevstva na zemlju koju će oni naslijediti (Dj 2:40). Budući da su se među njima ipak nalazili članovi zemaljske i nebeske klase onda je razumljivo što su mislili da je sve spremno za početak novog dana u kojem će jedni i drugi formirati novo nebu i novu zemlju. Vjerovali su da će preživjeti veliku nevolju, naslijediti kraljevstvo i dobiti vječni život na zemlji. S druge strane, nigdje se u Bibliji ne spominje da su se oni nadali preživljavanju i odlasku na nebo, nakon čega bi započelo zemaljsko uskrsnuće pretkršćanskih pravednika koji bi tvoriti ‘novu zemlju’.

Ovakav zaključak možemo iznijeti i po još jednoj činjenici. Naime, prvi su kršćani znali da se dobra vijest propovijeda ‘po cijeloj zemlji sve do nakraj svijeta’ baš kao što je Krist najavio da će se desiti ‘prije nego dođe kraj’ (Ri 10:11-15,18; Mt 24:14). Ako su po tom znaku mislili da je ‘kraj blizu’ onda su morali znati da Božji naum u vezi kraljevstva obuhvaća stvaranje ‘novog neba i nove zemlje’ (2.Pe 3:13). Kraj ne može doći ako jedna i druga klasa ljudi već nije prisutna na zemlji. Ako su očekivali ‘kraj’ u svoje vrijeme onda su očito bili svjesni činjenice da se među njima nalaze pripadnici sadašnjeg i budućeg neba i zemlje. Nisu se morali pitali tko među njima pripada određenoj klasi jer je Božje pravilo o tome već bilo zastupljeno u Svetim spisima. Svatko je za sebe znao koje mjesto zauzima u skupštini ili ‘kraljevstvu’ Isusa Krista. U povezanosti s tim su mogli pretpostaviti koja će mjesta neki od njih zauzimati u novom teokratskom uređenju (Kol 1:13; Mt 13:41).

Isusu nitko nije mogao osporiti njegovu sadašnju i buduću ulogu u kraljevstvu. Također nitko nije mogao osporiti vodeću ulogu apostola i njihova prva mjesta koja su im namijenjena kako unutar Skupštine tako i u Božjem kraljevstvu. Prema tome, nitko nije mogao osporit ulogu imenovanih muževa koji su svetim duhom postavljeni da do Kristovog ponovnog dolaska ‘upravljaju’ Skupštinom i Božjim narodom. Tako teokratski postavljene stvari su sve njih navodile na pomisao da će oni muževi, koji vjerno izvršavaju tako odgovornu službu, biti dostojni da ih Isus postavi da upravljaju njegovim Kraljevstvom kao što su upravljali Skupštinom. Znali su da je Isus upravo o tome govorio. Osim toga, tadašnji su kršćani znali su da se u njihovo vrijeme skupljaju mnoštva ljudi koji će naslijediti zemlju i živjeti na njoj vječno kao podanici kraljevstva. Takvi kršćanski vjernici su mogli prepoznati svoju buduću ulogu jer su se već tada ‘podložili’ onima koji su upravljali Isusovim ‘kraljevstvom’ na zemlji (He 13:17). Zato su starješine sebe mogli smatrati nebeskom klasom, dok su svi vjernici u to vrijeme sebe smatrali zemaljskom klasom koja je očekivala izbavljenje od tadašnjeg pokvarenog naraštaja. To je uključivalo preživljavanje velike nevolje o kojoj je Isus govorio i blagoslovima vječnog života na zemlji pod Božjim kraljevstvom. Tadašnji su kršćani ‘čekali da s nebesa dođe Božji Sin'. S tim očekivanjem su se nadali da će ih on ‘izbaviti od srdžbe koja dolazi’ (1.So 1:10; 3:13; Ri 5:9). Ta nada ih nije vodila do razočarenja već do ispunjenja svih Božjih ‘obećanja’ (2.Pe 3:9). Ustvari, mnoga obećanja o izbavljanju zapisana u Hebrejskim pismima proročanski su govorila o većem spasenju – onom koji vodi do vječnog života ovdje na zemlji. Zato su se u Isusovim danima Židovi a kasnije i kršćani nadali vječnom životu i uskrsnuću na zemlji ...

"... na temelju nade u vječni život [na zemlji], što ga je Bog, koji ne može lagati, još davno obećao" (Tit 1:2; Dj 24:15).

Upravo to davno obećanje je bio temelj jedne jedinstvene nade u spasenje od grijeha i smrti i vječnom životu na zemlji. Da je bilo tko u ono vrijeme očekivao vječni život na nebu, njegova nada nikako ne bi mogla naći oslonac u tim Božjim obećanjima. Riječ ’spasenje’ se u Kršćanskim spisima koristi samo u vezi dobivanja vječnog života na zemlji, pa je razumljivo da su gajili samo tu jednu nadu. No kad je riječ o onima koji će biti postavljeni u vladu Božjeg kraljevstva, onda Biblija to ne povezuje sa ‘spasenjem’ nego s njihovim imenovanjem. Ishod nečije vjere je spasenje, a ne imenovanje. Pečaćenje 144000 prvenaca se odvija prije Kristovog dolaska. Božji pečat na čelima dobivaju i ostali koji će biti sakupljeni iz ljudskog društva (Mt 24:31). Svi zajedno će doživjeti spasenje i oslobađanje od grijeha i smrti tokom Kristove prisutnosti u njegovoj slavi (Ot 7:2,3; 9:4). 

Služba na nebeskim mjestima u Božjem kraljevstvu se uvodi nakon zajedničkog spasenja, kao što je i Aronsko svećenstvo uvedeno u službu nakon Izraelskog spasenja iz egipatskog ropstva. To je vidljivo iz onoga što je Ivan čuo i vidi u jednoj viziji. On u jednoj od prvih vizija nije vidio "144000" zapečaćenih već je samo čuo njihov broj. Čuo je da su oni zapečaćeni i tim pečatom izdvojeni iz ‘dvanaest plemena’ Božjeg duhovnog naroda ‘Izrael’ kojeg u nastavku opisivanja vidi kao jedno "veliko mnoštvo" (Ot 7:4,9). Međutim, tek u jednoj od slijedećih vizija Ivan tu izdvojenu grupu vidi gdje se nalaze s Kristom na gori Sionu, što znači da je riječ o vremenu kada će Jeruzalem dobiti nebesku slavu koja je opisana kao silazak tog grada s neba (Ot 14:1; 21:2). To znači da su izabrani muževi do svog pečaćenja sastavni dio velikog mnoštva, te da će tek nakon pečaćenja biti izdvojeni iz Božjeg naroda. Zato ih Ivan u ranijoj viziji još ne vidi kao odvojenu grupu, već samo čuje njihov broj. 

Kristovi zastupnici izvršavaju zadatak ‘roba’ koji je povjeren vjernim muževima i s pravom mogu očekivati, ne samo spasenje, nego i to da ih Isus u svoje određeno vrijeme postavi u još slavniju službu, kao što je to u svoje vrijeme doživio ‘vjerni i razboriti’ Josip koji je, nakon što je upravljao ‘kućom’ svog gospodara postavljen ‘nad svom zemljom’  (Mt 24:47; 1.Mo 39:4,5; 41:39-41,43; 45:9). Međutim, sve do Isusovog dolaska oni neće moći znati tko će od svih njih biti izabran i postavljen u tu istaknutu službu. S druge strane, i jedne i druge očekuju isti blagoslovi – naslijedit će kraljevstvo, neraspadljivost, savršenstvo i vječni život na zemlji. Kada se bude vršilo uređivanje ‘novog neba i nove zemlje’, tada će svatko od Krista dobiti svoje mjesto služenja u Božjem kraljevstvu. Mnoštvo pravednika od postanka svijeta zajedno s nama će tada napokon vidjeti ostvarenje svoje nade u vječni život.

Vidjeli smo da se nada ranih kršćana nije ispunila u njihovo vrijeme. Za nas je zanimljivo to što su oni prepoznali neke događaje o kojima je Isus govorio, a koji su im ukazivali na moguću blizinu Isusovog dolaska. Zato su slobodno govorili o skorom dolasku Božjeg kraljevstva. Prepoznali su to ‘vremensko razdoblje’ kao ‘poodmaklu noć’ kada je trebalo biti budan u iščekivanju Isusove slavne prisutnosti (Ri 13:11,12). Apostol Petar je bio naveden da napiše svojoj braći:

"A svemu se kraj približio. Zato budite razboriti i ne zanemarujte molitvu (…) da bi ste se radovali i klicali i za vrijeme očitovanja [Isusove] slave." (1.Pe 4:7,13)

Tadašnji kršćani nisu znali da su se ti znakovi ispunjavali pred njima u jednom manjem razmjeru od onog koji je trebao doći na cijelu nastanjenu zemlju (Ri 13:11,12).  Zato su oni još u svoje vrijeme očekivali sve ono što mi danas očekujemo. (vidi Stražarsku kulu, 1.6.1993. str 15. st.7,8).

Ako se danas smatra da je sve spremno za Kristov dolazak, na način da se u Kristovoj skupštini nalaze ljudi (žito, ovce) koji će naslijediti zemlju, onda su to isto morali očekivati i prvi kršćani u svoje vrijeme. I oni su živjeli s tom nadom u Kristov dolazak i spasenje, a koja im je obećana i objavljivana kroz istu dobru vijest. Po pitanju dobre vijesti i naše zajedničke nade se ništa nije izmijenilo:

"Jer se pokazala Božja nezaslužena dobrota koja donosi spasenje svim vrstama ljudi. Poučila nas je da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih želja i da razborito, pravedno i odano živimo Bogu usred ovog sadašnjeg svijeta, dok čekamo ostvarenje naše divne nade i slavno pojavljivanje velikog Boga i našeg Spasitelja Krista Isusa, [koji je] sebe dao za nas da nas izbavi od svakog bezakonja i da očisti sebi narod koji je izabrao, koji revno čini dobra djela." (Tit 2:11-14)

Taj ‘narod’ od samog početka živi u skladu s očekivanjem svog spasenja, a sastoji se od velikog mnoštva duhovnih Izraelaca kojeg predvode ‘vjerni upravitelji’. Činjenica je da su svi oni bili sastavni dio Božje skupštine koja je bila pomazana svetim duhom. Upravo ta činjenica je krivo protumačena od strane Društva Watch Tover jer se zbog tog pomazanja sve prve kršćane dovelo u vezu s životom na nebu. U pitanju je gledište da su svi oni tada primili ‘pomazanje’ upravo s tim ciljem da budu Isusovi suvladari. Takvo gledište ima puno nelogičnosti i odudara od duha Pisma. Zato je veoma važno ispravno razumjeti izraz i čin ‘pomazanja’ koji se u Bibliji koristi na dva različita načina. Više o tome u temi 'Pomazanje'.