Article Index

NEBESKO KRALJEVSTVO


Pitanja: Da li se izraz 'nebesko kraljevstvo' odnosi na Božju vlast u nebeskom području (nebu) ili se taj izraz koristi kao sinonim nebeske tj. Božje vlasti? Da li treba ići na nebo kako bi bili sudionici nebeskog kraljevstva? Zašto je nakon smrti apostola bilo lako prihvatiti nadu u nebeski život? Kako se na temelju krivih tumačenja ljude usmjerilo da svoj budući život i službu vide na nebu a ne na zemlji?  Kako je među 'Istraživačima Biblije' nastala podjela kršćana na dvije klase koje idu na nebo? Zašto se kasnije samo jednu klasu spustilo na zemlju, a ne obje? Kako je nova podjela na nebesku i zemaljsku klasu izbacila iz Božje kuće sve kršćanske zajednice a ostavila samo jednu? Kako je tom novom podjelom jedan čovjek istisnuo papu i postao prvi čovjek do Krista? Zašto kršćanski pisci i drugi suvremenici apostola nisu tvrdili da imaju nadu u nebeski život? Zašto su očekivali svoje uskrsnuće na zemlji a ne na nebu? Zašto nisu tvrdili da će oni s neba kraljevati nad zemljom? Zašto se te povijesne činjenice još uvijek zanemaruju kako bi se podupirala pogrešna gledišta o nebeskom kraljevstvu i pomazanicima? 


 "Blago siromašnima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko" 

Matej 5:3

Iskreni ljubitelji Božje riječi su kroz cijelu povijest nastojali razumjeti Bibliju i njena učenja koja su u direktnoj vezi sa nebom i nebeskim stvarima. Iako danas svaka zajednica ima vlastiti skup vjerovanja koje ih odvajaju od drugih kršćanskih crkava, još je uvijek od presudne važnosti da iskreni pojedinci dublje proučavaju Božju riječ kako bi istaknute ljude potakli na preispitivanje učenja svojih zajednica i njihovo usklađivanje prema izvornom apostolskom učenju o nebeskom kraljevstvu. Tako bi kršćanske zajednice kojima je zajednički temelj vjera u Krista, postigli jedinstvo u apostolskom učenju. 

Uzmimo u obzir primjer jednog Židova iz Aleksandrije po imenu Apolon. On je bio dobro upućen u Pisma. Bio je "usmeno poučen o putu Gospodinovom i budući da je bio gorljiv duhom, govorio je i poučavao o Isusu na točan način, no poznavao je samo Ivanovo krštenje". Iako je imao uvid u Pisma po kojima je točno govorio i poučavao ipak je s vremenom dobio bolji uvid jer su mu Priscila i Akvila "još točnije objasnili Božji put". Kad je povezao karike koje su mu nedostajali on je kasnije s "žarom javno iznosio iscrpne dokaze da su Židovi u krivu, dok je iz Pisama pokazivao za Isusa da je Krist" (Dj 18:24-28, NSbi2-C). Ovaj primjer pokazuje da svi mi možemo biti uvjereni kako razumijemo Bibliju na ‘točan način’, ali da je ipak moguće imati ‘još točnije’ objašnjenje ako se već postojećim argumentima pridodaju karike koje nedostaju. 

Onaj tko želi doći do točne spoznaje istine mora biti spreman ‘obuzdavati svaku misao da bi se pokorila Kristu’ i onome što je on mislio (2.Ko 10:5). To nije uvijek lako, posebno kad se radi o čvrsto ustaljenim gledištima prema kojima se prilagođavaju neke Isusove izjave i izjave biblijskih pisaca. Bog dozvoljava svojim slugama da jedno vrijeme imaju djelomičnu spoznaja ali traži od njih da istražuju njegove dubine i da ispravno upravljaju njegovom riječju kako bi razvijali pravu vjeru i gajili ispravnu nadu, a ne pogrešna učenja koja umanjuju njihovu vrijednost. Tako se slika o Božjem tj. nebeskom kraljevstvu još uvijek ne može u potpunosti jasno vidjeti među Jehovinim svjedocima zbog dosadašnjeg tumačenja koje je toliko ‘zamršeno’ da ga je potrebno ‘razmrsiti’ i ponovno ‘tumačiti’ na novim biblijskim argumentima (Da 5:16a). Kako je došlo do te situacije u zajednici koja je proizašla od 'Istraživača Biblije'?


Krivo postavljanje stvari

Potkraj 19. st. je C.T. Russella osnovao zajednicu kršćana pod nazivom 'Istraživači Biblije'. U silnoj želji da ide korak dalje od tadašnjih kršćanskih zajednica, on je uveo nova učenja koja su se jednim dijelom oslanjala na učenja adventističke crkve, dok su druga bila posve strana svim drugim crkvama. Sve je to učinjeno s ciljem da se zastupa samo doktrinarna istina i odvoji od ostalog dijela kršćanstva, ali je unatoč tome zadržao neka svoja gledišta koja su odstupala od biblijske istine. 1884. godine je osnovao Društvo Watch Tower kako bi pisanim putem lakše širilo svoja gledišta koja je smatrao biblijskom istinom. Nakon njegove smrti je pod vodstvom drugog predsjednika J.F. Rutherforda osnivana religiozna organizacija koja je odbacila mnoga njegova gledišta dok je ostala učenja nastojala zacementirati kao kršćanski nauk kojeg se nije smjelo dovoditi u pitanje. Upravitelji Društva Watch Tower su preko njega i drugih predsjednika, koji su često imali glavnu i završnu riječ, uvodili 'novo svjetlo' koje je navodno korigiralo ili odbacilo netočna gledišta ali se nažalost i to 'novo svjetlo' često oslanjalo na pogrešnim temeljima i učenjima koja nisu bila poznata u ranijoj kršćanskoj povijesti.

Svi članovi zajednice su dovedeni u poziciju da se bez pogovora podrede novim učenjima kojeg su prihvaćali kao izraz djelovanja Božjeg duha na istaknute muževe koji priznaju da oni nisu nadahnuti svetim duhom. No, pitanje je koliko su ta nova učenja bila točna s obzirom da se nije dovoljno istražio nauk prvih kršćana. Drugi su pojedinci bezuspješno pokušavali iskazivati svoj duhovni dar razlučivanja istine od zablude, jer su im zatvarana usta kako ne bi dovodili u pitanje trenutna tumačenja i tako umanjili autoritet vodećih ljudi u zajednici. Time se išlo protiv principa prvih Istraživača Biblije i stava kojeg je imao Russell koji je napisao:

"Mnoge su vjerne duše u danima Reformacije hodile u svijetlu koje je u to vrijeme bilo dostupno. Ali su od tada Protestanti vrlo malo napredovali zbog toga što umjesto da su hodili u svijetlu oni su se zaustavili oko svojih omiljenih vođa spremni da vide onoliko koliko su vidjeli ali ništa više. Postavili su granice svom napretku na putu istine, ograđujući ga s ono malo istine što su imali od čega je veliki dio pogreške bio naslijeđen od „majke“ Crkve. Većina kršćana imala je praznovjerno poštovanje prema učenjima formuliranima prije toliko godina pretpostavljajući da se ne može više znati o Božjem planu od onoga što je bilo poznato Reformatorima. (Studije svetog pisma, C.T.Russell)

Pitanje je do koje granice su došli vođe društva Watch Tower nakon smrti Russella i zašto oni također traže od svojih članova da vide samo onoliko koliko vide i oni. Kad bi se neovisno od sadašnjeg uvjerenja preispitao samo jedno novo učenje kao što je učenje o ‘pomazanicima’, te nebeskoj i zemaljskoj klasi, tada bi se naišlo na mnogo novih biblijskih argumenata koji se do sada nisu uzeli u obzir, niti su se temeljito razmatrali, a koji bi pomogli kod točnijeg razumijevanja svega što je povezano s nebeskim kraljevstvom. Biblija ne spominje izraze nebeska i zemaljska klasa ali su se te dvije klase mogle prepoznati po ulozi unutar Božjeg naroda ali na drugačiji način nego je to opisano u izdanjima Watchtower. Naime, muževi koji su upravljali narodom kao starješine, svećenici, kraljevi i knezovi su pripadali klasi neba jer su zastupali nebeski autoritet i Božje zakone, dok je narod predstavljao klasu zemlje koja je bila podređena klasi neba a time i Bogu. Obje klase zajedno su predstavljale Božju kuću ('Crkvu', 'Skupštinu'). Unutar Božje kuće je bilo pravednika i nepravednika. Takva podjela je trebala biti preslikana i u Kristovu skupštinu - Crkvu koja je nastala kao rezultat reformacije Skupštine 'Izrael' koja se temeljila na izabranom 'malom stadu' židovskih kršćana. No, nova učenja Watchtowera su zanemarile takvu postavku pa su u 'klasu neba' postavili one koji su po njihovom gledištu pozvani u nebeski život, a u 'klasu zemlje' neznabošce, nevjernike i uskrsnule pretkršćanske pravednike kojima je ponuđena nada u zemaljski život. Za temelj svog novog učenja su uzeli riječi apostola Pavla koji je rekao:

 "... jer po Kristu i jedni i drugi imamo pristup Ocu jednim duhom. Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen temeljac sam Krist Isus. U zajedništvu s njim cijela je građevina skladno povezana i izrasta u sveti hram Jehovin. U zajedništvu s Kristom i vi se ugrađujete u građevinu u kojoj Bog prebiva duhom." (Efežani 2:18-22)

Ovdje se razlikuju dvije grupe kršćana: sveti i njihovi sugrađani, a svi zajedno su Božji ukućani tj. oni koji tvore Božju kuću.  Russell je tvrdio da su

    • sveti -  144000 
    • sugrađani - ostali kršćani koji su posvećeni svetim duhom

Međutim, Pavle nije kršćane podijelio na toj osnovi, što se da zaključiti iz konteksta koji glasi: 

"Stoga imajte na umu da ste po tijelu prije bili neznabošci — “neobrezanima” su vas nazivali oni koji se nazivaju “obrezanima”, koji su obrezani rukom na tijelu — da ste u to vrijeme bili bez Krista, otuđeni od izraelske zajednice i tuđinci za koje nisu vrijedili savezi obećanja, bili ste bez nade i bez Boga u svijetu. Ali vi koji ste nekada bili daleko od Boga sada ste u zajedništvu s Kristom Isusom došli blizu Boga po Kristovoj krvi. Jer on je mir naš, on koji je od dvije skupine načinio jednu i srušio pregradni zid koji ih je razdvajao. Svojim tijelom ukinuo je neprijateljstvo, Zakon koji se sastoji od zapovijedi i odredbi, da bi u zajedništvu sa sobom od dvije skupine stvorio jednog novog čovjeka i uspostavio mir i da bi obje skupine u jednome tijelu pomirio s Bogom po mučeničkom stupu, jer je samim sobom ubio neprijateljstvo. I došao je te objavio dobru vijest mira vama koji ste bili daleko od Boga i onima koji su bili blizu Boga, jer po Kristu i jedni i drugi imamo pristup Ocu jednim duhom. Dakle, više niste tuđinci i došljaci, nego sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen temeljac sam Krist Isus. U zajedništvu s njim cijela je građevina skladno povezana i izrasta u sveti hram Jehovin. U zajedništvu s Kristom i vi se ugrađujete u građevinu u kojoj Bog prebiva duhom. Zato ja, Pavao, zatvorenik zbog Krista Isusa za vas, ljude iz drugih naroda.. (Efežani 2:11-3:1)

Jedina razlika koju Pavle spominje je razlika između židovskih i nežidovskih kršćana jer su svi zajedno sada po Kristu bili Božji ukućani. On spominje dvije skupine koje su tvorili jednu građevnu, Božju kuću:

    • sveti - židovski kršćani (malo stado)
    • sugrađani - nežidovski kršćani (druge ovce)

Zbog zanemarivanja ovakve podjele, sve do danas je na snazi ostalo pogrešnu tumačenje vezano uz kršćansku skupštinu. Čak i neke korekcije koje su napravljene nisu uvele veće i bolje svjetlo jer su se i one oslanjale na pogrešnom tumačenju Pavlovih riječi. Dok je Pavle dvije skupine smatrao jednom, Russell i Rutherford su od te jedne skupine opet napravili dvije i dali im sasvim kriva obilježja po svojoj novoj podjeli.

U ovoj knjizi ću iznijeti na vidjelo sve argumente koje dovode u pitanje gledišta koja su prihvaćena u vrijeme Russella i Rutherforda koji su krivo tumačili osnovne pojmove kao što su ‘nebesko kraljevstvo’, ‘duhovni Izrael’, ‘veliko mnoštvo’, ‘druge ovce’, ‘malo stado’ itd. Bez točnog razumijevanja tih pojmova se najprije kategorički zastupala ideja o odlasku na nebo svih kršćana dok bi bezbožnici i nevjernici ostali živjeti na zemlji pod osudom zajedno sa pravednicima koji su umrli prije Isusa. Ta je ideja bila opće prihvaćena tako da su se neki biblijski stavci i pojmovi prilagođavali takvom razumijevanju. No, kad se ponovno istraži što o tome zaista govori Biblija, tada iskreni čitaoci i istraživači Biblije mogu s opravdanim razlogom vidjeti ono što drugi ne vide i tražiti da se iznesu oni argumenti koji su do sada iz nekih razloga bili zanemareni (vidi svezak 3,4,8,9,10).

Treba uzeti u obzir da mnoge kršćanske crkve naučavaju kako svi dobri ljudi idu na nebo. Takvo učenje je utemeljeno nakon što se nisu ispunila očekivanja prvih kršćana da će Isus doći u njihovo vrijeme, pogotovo nakon uništenja Jeruzalema 70. g. kada su prolazile godine i desetljeća bez ikakve naznake da će nastupiti kraj. Tada je sve više bila zastupljena ideja da Isus nije kralj ovog svijeta nego onog nebeskog gdje dobri ljudi idu nakon smrti. Tako se izraz 'nebesko kraljevstvo' više nije odnosilo na Božje kraljevstvo na zemlji nego samo na nebesko područje. Neki su već tada prihvatili učenje o dušama svetaca koji se već nalaze s Kristom na nebu, a samim tim i učenje o nebeskom životu.

Tumačenje 'Istraživača Biblije' se od samog početka oslanjalo na pogrešnom razumijevanju izraza 'nebesko kraljevstvo' pa se tvrdilo kako prvi kršćani uopće nisu gajili nadu u zemaljski život jer su bili posvećeni da budu s Kristom na nebu. Zbog toga su tvrdili da postoje dvije grupe kršćana koje idu na nebo tvrdeći da je Bog dao prednost sakupljanju klase višeg ranga koja je pomazana svetim duhom s izgledom da će postati Kristovi suvladari na nebu (Stražarska kula, 15.12.1992. str.13. st.17). Ostale kršćane su smatrali klasom nižeg ranga koja se nije dovoljno naprezala da zadrži svoja nebeska mjesta ali su također trebali doći na nebo kao veliko mnoštvo posvećenihZa njih su tvrdili slijedeće:

“Oni su izgubili nagradu da dođu na prijestolje i dobiju božansku narav, no na koncu će ipak (otići na nebo i) postati duhovna bića nižeg ranga. Premda će biti posvećeni, podlegli su svjetovnom duhu u toj mjeri da nisu živjeli požrtvovnim životom.” (Studija Svetog pisma, 1886)

Po ovom gledištu je nebo bilo pripremljeno za sve posvećene kršćane, kako za one koji će vladati s Kristom tako i za veliko mnoštvo posvećenih kršćana, a zemlja za sve uskrsnule među kojima će biti pravedni ljudi pretkršćanskog doba i svi nepravedni. 

    • klasa neba - svi kršćani (144000 kao klasa višeg ranga i ostali kršćani kao klasa nižeg ranga)
    • klasa zemlje - pretkršćanski pravednici te bezbožnici i nevjernici

Tumačeći Bibliju iz te svoje perspektive oni su bili primorani tvrditi da su prvi kršćani gajili nadu u nebeski život, dajući nekim pojmovima i biblijskim stavcima pogrešno značenje. Zbog ovakvog gledišta je ta grupa kršćana pod vodstvom brata Russella u svojoj kampanji prije svega tražila dostojne koji će vladati s Kristom na nebu, smatrajući da je to bio njihov primarni zadatak kojeg im je zapovijedio sam Isus Krist (Stražarska kula, 1.5.2007. str.30). Budući da su se apostoli u svojim poslanicama svim tadašnjim kršćanima obraćali kao jednom 'tijelu' koje je bilo posvećeno i pomazano svetim duhom, onda se zaključilo kako su svi prvi kršćani pripadali klasi neba, od kojih je posebnu važnost imala grupa od 144000 izabranih koji su trebali udovoljiti najvišim standardima. 

Izgleda da Russell i drugi još nisu imali točnu spoznaju o nebeskim stvarima pa su nadu u nebeski život prihvatili kao jedini poziv za sebe i ostale koji su im se pridruživali. Umjesto da su temeljito istražili gledište i nadu prvih kršćana oni su po gledištu nekih teologa tumačili izjave zapisane od strane biblijskih pisaca i tako drugima posredovali pogrešnu nadu - nadu u nebeski život. S takvim razumijevanjem niti jedan tadašnji član zajednice ‘Istraživača Biblije’ nije mogao sebe vidjeti na zemlji nego samo na nebu. Nisu se mogli smatrati čak ni pripadnicima niže klase kršćana jer su se takvi manje vjerni kršćani po njima nalazili u drugim kršćanskim zajednicama. Stoga je bilo logično da su svi oni sebe smatrali klasom višeg ranga tj. pomazanicima (izabranim suvladarima), iako tu tvrdnju nisu mogli ničim potkrijepiti jer nije imala svjedočanstvo Božjeg duha. Ona je samo emotivno utjecala na razum članova zajednice kao što o fenomenu ponovnog rođenja možemo čitati:

“Neki kažu da je kod određivanja je li neka osoba ponovno rođena važno da ona osjeća snagu duha. Ipak, naše srce i razum mogu nas zavesti, posebno ako na njih utječu jake emocije (Jeremija 17:9). William Sargant, istraživač na području djelovanja emocija na razum, navodi potrebu ”biti opreznim s obzirom na uvjerenja zadobivena u stanju emocionalnog uzbuđenja kad nas naš razum možda pogrešno vodi“. Prema Sargantu, jedan primjer za to je učinak propovijedanja o religioznom buđenju i prijetnje kaznom paklene vatre. Tko ne bi želio biti ponovno rođen da bi otišao na nebo, ako bi jedina alternativa bila trpjeti vječno mučenje? Sargant kaže da je pod takvim emocionalnim pritiskom ”razum potisnut, normalni kompjuter mozga privremeno isključen, te da se nove predodžbe i vjerovanja prihvaćaju nekritički“ (The Mind Possessed). (Stražarska kula, 15.11.1992. str3)

Ovdje je ‘ponovno rođenje’ opisano u duhu učenja po kojem samo takve osobe idu na nebo i nebeski raj. No, saznat ćemo da je ono vezano uz sve pravednike koji će ponovnim rođenjem postati djeca Božja po Kristu bez da moraju živjeti na nebu. Promjene u gledištima koja su se nametala vjernicima su vršile emotivni pritisak na njihov razum tako da su sebe željeli vidjeti samo na nebu u Božjoj prisutnosti, a ne u nekom nepovoljnom položaju. Zbog takvog gledišta o ‘ponovnom rođenju’ su Istraživači Biblije također sebe vidjeli samo na nebu, a zbog isticanja svog posebnog nebeskog statusa više klase, na sebe su gledali kao na skupštinu pomazanika. 

Tridesetih godina 20. stoljeća se Istraživači Biblije razilaze jer se mnogi nisu mogli složiti sa novim postavkama i gledištima tadašnjeg predsjednika Društva J.F. Rutherforda. On je zbog toga bio primoran 1931. godine za zajednicu vjernika koja je ostala vjerna njemu i Društvu Watch Tower uvesti novi naziv 'Jehovini svjedoci' kako bi se razlikovao od Istraživača Biblije koji su ostali vjerni pokojnom bratu Russellu i njegovim gledištima. Po Ruthefordu je napravljena nova podjela koja je išla za tim da se zajednicu kršćana koju je on predvodio poistovjeti sa jedinom pravom religijom i tako odvoji od takozvanog kršćanstva. Po toj su se podjeli 'sveti' i 'sugrađani' trebali nalaziti samo unutar te jedne zajednice. Zato je tumačio da se u pravu kršćansku skupštinu (koju je on vodio) najprije sakupljaju oni koji su posvećeni i pomazani za Kristove suvladare, a da se veliko mnoštvo 'sugrađana' oko njih počinje sakupljati tek kada ovi prvi budu sakupljeni, tako da svi ostali kršćanski vjernici iz drugih kršćanskih zajednica ne mogu biti sugrađani svetih niti ulaze u 'kućanstvo vjere' nego u takozvano ili lažno kršćanstvo. Njegova podjela je izgledala ovako:

    • sveti - posvećeni i pomazani kršćani - Kristovi suvladari - nebeska klasa (Jehovini svjedoci)
    • sugrađani - veliko mnoštvo - zemaljska klasa (Jehovini svjedoci i pretkršćanski pravednici)
    • ostali kršćani - lažno kršćanstvo (sve ostale kršćanske zajednice)

Rutherford je s ovom novom podjelom dobio na puno većoj važnosti od Russela jer je uzdigao Zajednicu koju je predvodio, a koja je po njegovom gledištu bila jedina prava kršćanska skupština koju Krist vodi i upravlja preko njega. Time je u nebeskoj hijerarhiji on postao prvi čovjek do Krista. Tada je snagom svoje riječi ove druge kršćane nižeg ranga, koji su do tada viđeni na nebu, novim tumačenjem spustio na zemlju. Od tada izrazi ‘klasa neba i klasa zemlje’ poprimaju novo značenje. Naime, Rutherford je s ovom novom podjelom tvrdio da samo posvećeni i pomazani kršćani koji su do tada živjeli idu na nebo, dok svi ostali vjerni kršćani koji se krste nakon 1931. godine ostaju na zemlji zajedno s uskrsnulim pretkršćanskim pravednicima. Tako se kršćane unutar Društva Watch Tower, dijeli na nebesku i zemaljsku klasu, dok svi izvan te zajednice pripadaju lažnom kršćanstvu. U nebesku klasu ulaze samo 144000 posvećenih, a u zemaljsku klasu svi koji će živjeti i uskrsnuti na zemlji, i pravednici i nepravednici (vidi ‘Otkrivenje’ str.120. st.2; Stražarska kula, 1.2.1995. str.13 st.16.). Watchtower od tada prema svom tumačenju izraz “nebeska klasa“ koristi za 144000 kraljeva koji idu na nebo, a izraz “zemaljska klasa“ koriste za podanike koji će živjeti na zemlji. Međutim, ja u ovoj knjizi i dalje koristim te izraze prema izvornom biblijskom kontekstu prema kojem imenovani muževi u Božjoj skupštini predstavljaju klasu “neba“, a ostali članovi Božjeg naroda klasu “zemlje“ čime jedni i drugi sačinjavaju Božje kućanstvo i Božju kuću koja obuhvaća sve kršćane koji su se nalazili u svim kršćanskim zajednicama, a ne samo u jednoj.

Kad se u publikacijama Watchtowera spominju neki rani kršćanski pisci, apostolski oci i apologeti, onda se u njihovim izjavama nigdje ne ističe da su oni i tadašnji rani kršćani težili za nebom i nebeskim prijestoljima iako su se smatrali posvećenima i nanovo rođenima. Kad se samo ta povijesna činjenica uzme u obzir onda nije na mjestu tvrditi da je poziv za nebo (po Russellu) vrijedio za sve vjerne kršćane, niti je na mjestu tvrditi da je taj poziv za nebo vrijedio sve dok se (po Rutherfordu) nije skupilo broj od 144000 izabranih i da se tek nakon toga, odnosno nakon 1931. godine pozivalo ljude da gaje nadu u zemaljski život. Očito su predvodnici Društva Watch Tower previdjeli neke činjenice te su nesvjesno doveli u zabludu sebe i one kršćane koji svoju nadu u nebeski život mogu zahvaliti samo krivom razumijevanju koje im je prezentirano u tom krivom svjetlu. Prihvatili su nadu u nebeski život jer je to bilo nešto samo po sebi razumljivo u to vrijeme. Zbog takvog uvjerenja su automatski prihvatili sebe kao članove nebeske (vladajuće) klase bez da su dobili svjedočanstvo duha koje bi to potvrdilo. No, to nije bilo u skladu s ‘svjedočanstvom Božjeg duha’ već u skladu sa duhom (tumačenjem) Watchtowera (vidi Stražarska kula, 1.3.1990. str. 20; Stražarska kula, 1.1.2002. str. 20).

Svaki onaj tko se do 1931. godine pridružio ‘Istraživačima Biblije’ automatski je sebe vidio na nebu, a ne na zemlji jer nije bilo druge alternative. Čak su svi oni smatrani klasom višeg ranga - pomazanicima - zato jer su vjerovali da se među njima još nije skupio svih 144000 kršćana koji će vladati s Kristom. Budući da Istraživača Biblije nije bilo ni izbliza toliko, onda je bilo lako misliti da svi oni ulaze u taj broj. Broj se je čak znao smanjivati zbog razočarenja, pogotovo nakon 1914. godine kada je prema predviđanju Isus trebao doći i uzeti ih na nebo, a također i nakon 1925. godine kada su očekivali da će nastupiti i zemaljsko uskrsnuće (Probudi se, 22.6.1995 str.8,9; Stražarska kula, 1.12.1993. str.18. st.17; Stražarska kula, 1.11.1993 str.11,12 st.18,20). Do 1935. godine broj članova zajednice (‘pomazanika’) je prešao 50000, a pretpostavljalo se da bi uskoro (sa svima do tada umrlima) mogao premašiti broj od 144000, što bi značilo da dobar dio njih spada u skupinu ‘nižeg ranga’. Stoga 1935. dolazi do novog učenja o 'velikom mnoštvu' pravednika (sugrađana) koje se tek od tada trebalo početi skupljati oko pomazanika (duhovnih Izraelaca). No, i to novo učenje je temeljeno na pogrešnom tumačenju Pavlovih riječi.

Do 1966. godine vjerovalo se da su posljednji od 144000 skupljeni do 1935. godine. Po tom se gledištu broj ‘pomazanika’ trebao s vremenom smanjivati kako vrijeme prolazi i ljudi umiru, a eventualni novi ‘pomazanici’ su bili rijetke iznimke za one koji su postali nevjerni, kako bi broj ostao isti (Stražarska kula, 1.2.1999. str.19). Računalo se da će broj pomazanika prisutnih na zemlji biti jako malo prije Harmagedona. No broj navodnih 'pomazanika' se zbog novog gledišta zaustavio na približno 8500 još sredinom 1980-tih i od odonda ne opada već polagano raste što je samo dokaz da se tumačenje o nebeskom pozvanju nikad nije mogao objasniti i dokazati biblijskim riječnikom. Budući da je sve više 'pomazanika' koji su se rodili nakon 1935-te, a većina je takvih i u ‘Vodećem tijelu’, Watchtower je 2007. godine odustao od 1935-te kao godine u kojoj su se skupili svi 144000 i to konačno skupljanje odgodio na neodređeno vrijeme (Stražarska kula, 1.5.2007. str. 30). Iako su vremenom nekoliko puta izvršene korekcije, one ipak nisu mogle dovesti do potpunog usklađivanja svih biblijskih redaka jer su neki stavci i dalje izlazili iz tog okvira. Čak se je moralo prilagoditi tumačenje koje je trebalo smjestiti zemaljsku klasu i ‘veliko mnoštvo’ u kontekst takvog razumijevanja. To ‘veliko mnoštvo’ se nije ubrajalo u članstvo duhovnog Izraela, nego ih se smatralo strancima ili tuđincima. Prema toj se logici bezuspješno pokušavalo  prilagoditi i neke povijesne paralele iz povijesti Božjeg naroda Izrael. No to je biblijsku istinu obavilo još gušćom maglom koja je sakrila pravu sliku Kristove skupštine.

Npr. Watchtower tumači da je Božji narod od 1914 - 1919. god. bio u ropstvu Babilona Velikog što znači da su tada u ropstvo ušli i izašli samo članovi “nebeske klase“ jer se “zemaljska klasa“ pojavila mnogo kasnije (vidi Stražarska kula 1.5.1997. str.19,20.). Kad uzmemo paralelu iz događaja koji se odigrao 609. g.pr.n.e. kada je Judeja potpala pod vlast Babilona. (587. g.pr.n.e. je Jeruzalem razrušen) tada vidimo da su u zarobljeništvo otišli svi, kako pripadnici ‘neba’ – svećenici i knezovi, tako i pripadnici ‘zemlje’ – sav narod (Ps 113:6-8). Iz zarobljeništva su nakon 539. izašli opet zajedno obje klase. "Novo nebo" je bilo predočeno po namjesniku Zorobabelu kojeg je podupirao prvosvećenik Jezus. Ostatak Židova koji je izašao skupa s njima, predstavljao je ‘novu zemlju’, pročišćeno društvo ljudi koji su se podložili toj nebeskoj vlasti ‘novog neba’ i pomogli da se ponovno uspostavi čisto obožavanje u njihovoj zemlji (Ezr 5:1,2; Ps 126:1; Iz 65:17). Ova činjenica je zanemarena jer se nije mogla uklopiti u njihovo tumačenje. Prema tome, ova paralela, kad se malo bolje razmotri, govori da su u zarobljeništvo Babilona Velikog otišli svi kršćani, kako pripadnici neba, tako i pripadnici zemlje. Oni su kao vjerna grupa pravih obožavatelja vjerojatno zajedno s otpalim kršćanstvom bili porobljeni od političkih elemenata zvijeri koja je surađivala sa političko-religioznim vođama Babilona Velikog. Tako je mali broj pravih kršćana kao članovi zemaljske klase zajedno sa onim koji su sjedili na svojim nebeskim mjestima u kršćanskoj skupštini odvedeni u institucionalno ropstvo Babilona Velikog i to u jednom trenutku rane kršćanske povijesti koji najbolje odgovara toj paraleli. To opet u sebi krije činjenicu da se ‘veliko mnoštvo’ nije trebalo čekati da se pojavi nakon što se skupe pripadnici nebeske klase jer su se oni već od samog početka skupljali u skupštinu Božjeg naroda zajedno s budućim članovima ‘novog neba’. To samo pokazuje da se 1914. godine nije desilo zarobljeništvo niti se 1919. godine odigralo oslobođenje Božjeg naroda iz ropstva Babilona Velikog, pogotovo ne po scenariju opisanom u publikacijama Watchtowera. 

Sve nam ovo govori zašto su svi Istraživaći Biblije pri kraju 19. stoljeća i u prvim desetljećima 20. stoljeća sebe smatrali članovima grupe od 144000 izabranih, iako su po logici stvari svi oni bili pripadnici velikog mnoštva (unutar kršćanstva) između kojih Bog izabire pojedince za Kristove zastupnike, s tim da ti izabrani još uvijek nisu pomazani za tu ulogu pa se nitko od njih ne može predstavljati kao takav. Tako se dogodilo da su svi oni koji su tada pripadali klasi velikog mnoštva sebe vidjeli u ulozi Kristove nevjeste koja će po njihovoj tvrdnji s Kristom sjediti na svojim nebeskim prijestoljima. S tim uvjerenjem su mnogi umrli, a neki još uvijek žive nadajući se da će poslije svoje smrti uskrsnuti na nebo gdje bi primili kraljevske ovlasti. No, prava istina o Kristovoj skupštini i Božjem narodu se može otkriti u Bibliji ako se stvari postave u izvornom i drugačijem kontekstu od onog kojeg su postavili Russell i Rutherford.

Treba uzeti u obzir da je zajednica Jehovinih svjedoka samo jedna od pojedinačnih skupština među narodima u kojoj se skupljaju kršćani. Kristova skupština kao Božja kuća se sastoji od svih vjernika koji su rođeni od vode i duha, tj. od Boga, počevši od apostola do naših dana koji se poput “živog kamenja“ grade i izgrađuju (1.Pe 2:5). Budući da Isus poznaje svoje, onda niti jedan čovjek ne može tvrditi da se Kristovi ukućani nalaze zatvoreni u točno određene institucije koje je čovjek formirao. U početku je postojala opća (katolička) crkva, ali ne kao institucija nego kao zajednica kršćana koja se s vremenom razjedinila po doktrinarnoj osnovi. Kristova univerzalna Skupština će nakon velike nevolje biti sastavljena od svih pravih kršćana koji su sačuvali sebe neokaljanim od ovog svijeta tako da će Isus Krist, kad Bog bude sudio Božjoj kući, naći svoju Skupštinu “bez mrlje ili bore ili bilo čega takvog, svetu i neokaljanu“ (Ef 5:25-27). Naime, Isus dovodi k sebi sve prave kršćane, bez obzira u kojoj su zajednici stekli vjeru u njega i oni će se očitovati nakon Kristovog dolaska. On će ih izdvojiti i skupiti iz svih zajednica a ne samo iz jedne. Čak ako se neka zajednica trudi biti neokaljanom od svijeta, to ne znači da je jedina u kojoj se nalaze članovi koji će u budućnosti sačinjavati “novo nebo i novu zemlju“ (Ot 21:1).

Kad istražujemo najraniju povijest kršćanske skupštine vidjet ćemo da se u nju ne uklapaju neka učenja Jehovinih svjedoka. Temeljno učenje prvih kršćana koje treba ispitati vezano je za nadu u vječni život i uskrsnuće. Ukoliko Zajednica JS odstupa od tog temeljnog učenja, onda je to dovoljan razlog da se posumnja u istinitost drugih učenja kojima pokušava samoj sebi dati na važnosti. Pogledajmo najprije kakvo su gledište imali apostoli, prvi kršćani i mnogi učitelji koji su bili njihovi suvremenici.


Apostolski oci i apologeti 

Biblijsko Društvo Watch Tover (Stražarska kula) je učinila mnogo truda da nas preko svojih publikacija upozna s životom i naukom prvih kršćana koji su živjeli u vrijeme i nakon smrti apostola. U svojim izdanjima spominju neke kao što su: Klement Rimski, Klement Aleksandrijski, Polikarp iz Smirne, Polikrat Efeški, Ignacije Antiohijski, Justin Mučenik, Irenej, Teofil, Papija, Jeronim, Tacijan, Tertulijan, Meliton Sardski, Ciprijan, Filon, Ambrozije Milanski, Origen, Euzebije Cezarejski, Atanazije, Arije, Grgur iz Nise, Grgur Nazijanski, Ivan Krizostom, Augustin Hiponski, Novacijan, Hermas. Većina gore spomenutih osoba su u publikacijama korišteni kako bi se ukazalo na vjerodostojnost kršćanskih grčkih spisa. Drugi su citirani kako bi se potvrdilo da su rani kršćani upotrebljavali i koristili Božje ime, da nisu koristili krv u svojoj prehrani te da nisu vjerovali u besmrtnost duše i u trojstvo. No, mi ćemo u daljnjem razmatranju spomenuti samo one koji su izravno ili neizravno spomenuti u kontekstu onoga što su oni u svoje vrijeme vjerovali i tvrdili kad je u pitanje milenij, uskrsnuće i Božje kraljevstvo na zemlji.

Bez obzira da li su u nekim učenjima neki od njih odstupili od apostolskog nauka nas zanima da li su oni i njihovi suvremenici vjerovali da pripadaju grupi od 144000? Da li su u svojim vjerovanjima ukazivali na nadu u nebeski život ili zemaljski? Da li su očekivali uskrsnuće na zemlji ili na nebu? To su samo neka pitanja koja nas ovom prilikom zanimaju. Budući na nemam mogućnosti zaviriti u sve zapise koje datiraju iz tog razdoblja, na ova pitanja ćemo pokušati odgovoriti uzimajući u razmatranje neke od spisa apostolskih otaca zajedno sa onim njihovim izjavama koje je Društvo izdvojilo i dalo nam na uvid kroz svoju publikaciju. Iako je to sve što za sada mogu koristiti kako bi u svom istraživanju saznao o njima, smatram da ću na tom razmatranju postaviti temelj za ‘ispravnim postavljanjem stvari’ u vezi nebeske i zemaljske klase. Za uvod bi citirao Stražarsku kulu od 1.2.1992 str. 19. gdje stoji:

“Apostolski oci’ je naziv upotrijebljen za crkvene ljude koji su pisali o kršćanstvu krajem prvog i početkom drugog stoljeća naše ere. Neki od njih bili su Klement Rimski, Ignacije, Polikarp, Hermas i Papija. Za njih se kaže da su bili suvremenici nekih od apostola. Dakle, oni su trebali biti dobro upoznati sa apostolskim učenjima. Obzirom na ono što su ti ljudi napisali, The New Encyclopædia Britannica kaže: ”Zapisi Apostolskih Otaca kao cjelina povijesno su vredniji od bilo koje kršćanske literature izvan Novog zavjeta.“ Ako su apostoli učili nauku o Trojstvu, tada su je sigurno trebali učiti i ti Apostolski Oci. To je trebalo biti istaknuto u njihovim učenjima, budući da ništa nije bilo važnije od toga da se ljudima kaže tko je Bog. Da li su stoga oni učili nauku o Trojstvu?“

Društvo je u svom istraživanju našlo dovoljno argumenata koji pokazuju da apostoli i njihovi suvremenici nisu spominjali riječ 'trojstvo' niti su razvili tu doktrinu. No, kod istraživanja svih tih povijesnih spisa trebali su naći i argumente za svoja nova učenja o nebeskoj klasi. Ali toga nema u njihovim djelima. Ako su apostoli učili tadašnje kršćane da je u tjeku skupljanje ljudi za nebeski život dok se ne sakupi broj od 144000, te da će oni uskrsnuti u nebeskom tijelu i živjeti na  nebu, onda su to morali učiti i Apostolski oci. Osim što su oni i drugi kršćani upoznavali ljude s istinom o pravom Bogu, morali su ih upoznati i sa svojom nadom s kojom oni pozivaju ljude da im se pridruže na tom kršćanskom putu koji ih zauvijek vodi u nebeski život. Međutim, u svom istraživanju Društvo nije našlo ništa što bi nam iznijelo kao dokaz da su oni gajili nadu u nebeski život i da su tu nadu željeli prenijeti drugima. Da je to bio slučaj, vjerojatno bi među mnoštvom zapisa gore spomenutih apostolskih otaca bilo bar neke naznake o toj nebeskoj nadi koje bi Zajednica vrlo rado istaknula i citirala, ali tih citata nema u njenim publikacijama. Kao što je u tim ranim vremenima bilo rasprave o tome tko je Isus, a tko Bog, o uskrsnuću, te o besmrtnosti duše, vjerojatno bi bilo rasprave i o nebeskom životu i nebeskom uskrsnuću, koje bi bilo usko povezano s tim temama. No, među tolikim knjigama i zapisima najranije povijesti kršćanstva, Društvo nije našlo ništa što bi nam potvrdilo tezu o nadi u nebeski život. Ili možda nije bilo potrebe da se bar jednom do danas nađe neka rečenica koja bi išla u prilog tom njihovom učenju o nebeskoj klasi.

Jedan od prvih apostolskih otaca je bio Polikarp (69. - 155. g.). On je u svojoj poslanici Filipljanima napisao:

"Sada će Onaj koji je Njega uskrsnuo od mrtvih, uskrsnuti isto tako i nas; ako vršimo Njegovu volju, živimo po Njegovim zapovijedima i ljubimo ono što je On ljubio..." (Poslanica Filipljanima 2:2)

Polikarp spominje uskrsnuće u svom izvornom smislu jer je vjerovao u uskrsnuće tijela u kojem je i Isus uskrsnuo. Nauka o uskrsnuću izvan ljudskog tijela se nigdje ne spominje u njegovim poslanicama. Da je učenje o nebeskom životu bilo sastavni dio nade tadašnjih kršćana onda bi o tome pisali bar neki od apostolskih otaca i apologeta. Tako se u Stražarskoj kuli od 15.3.1996. str.30 govori o Teofilu i njegovim pisanim djelima slijedeće:

“Malo se zna o Teofilovom životopisu. Odgojili su ga nekršćanski roditelji. Teofil se kasnije obratio na kršćanstvo, no to je učinio tek nakon pažljivog proučavanja Pisama. Postao je biskup (nadglednik) skupštine u Sirijskoj Antiohiji, danas poznatoj kao Antakya u Turskoj. Danas ne možemo reći u kojoj je mjeri prorečeni otpad možda utjecao na točnost njegovih shvaćanja (2. Solunjanima 2:3-12). No sve do svoje smrti, oko 182. n. e., Teofil je očito bio neumoran apologet, čija su djela zanimljiva pravim kršćanima u naše suvremeno doba.“

Ako je Teofil pažljivo proučavao Pisma, i ako su njegova djela zanimljiva današnjim kršćanima, zašto do sada nitko nije našao potrebu da citira iz njegovih djela one misli koje bi nam bila posebno zanimljiva kad je u pitanju nada u nebeski život. U Stražarskoj kuli od 15.3.1992. str.30 se spominje još jedna osoba koja je tražila istinu, a zvao se Justin. Za njega saznajemo slijedeće:

“Justin je bio poganin, rođen oko 110. n. e. (...). Justinovo traganje za istinom pomoću kontaktiranja s filozofima bilo je uzaludno. No, dok je meditirao na morskoj obali, sreo je jednog starijeg kršćanina, ”nekog starijeg čovjeka, nipošto prezira vrijedne pojave, koji se ponašao blago i dostojanstveno“. Rasprava koja je uslijedila usmjerila je njegovu pažnju na temeljna biblijska učenja koja se usredotočuju na potrebu točne spoznaje Boga (Rimljanima 10:2,3).

Taj neimenovani kršćanin rekao je Justinu: ”Prije mnogo vremena postojali su neki ljudi, časniji nego svi ovi poštovani filozofi, pravedni i mili Bogu, koji su (...) proricali događaje koji će se zbiti, i koji se sada zbivaju. Oni su nazvani prorocima. Samo su oni razumjeli i obznanjivali istinu ljudima (...) ispunjeni Svetim Duhom.“ Nadalje, podražavajući Justinov apetit, kršćanin je rekao: ”Njihovi zapisi još uvijek postoje, i onome tko ih je čitao veoma su pomogli u njegovoj spoznaji o početku i kraju stvari“ (Matej 5:6; Djela apostolska 3:18).

Kao što ga je poticao dobrohotni gospodin, Justin je marljivo istraživao Pisma i očito je stekao određeno cijenjenje prema njima i prema biblijskom proročanstvu, što je razvidno iz njegovih zapisa. Brojnim upućivanjima na Kršćanska grčka pisma, Justin izražava svoju vjeru u uskrsnuće, kršćanski moral, krštenje, biblijska proročanstva (posebno u vezi s Kristom) i u Isusova učenja. Justin je imao neku spoznaju o uskrsnuću mrtvih tijekom Milenija. Justin je, dakle, tražio istinu i odbacio grčku filozofiju. Kao apologet, branio je učenja i postupke kršćana. A za samo kršćanstvo pretrpio je mučeničku smrt.“

Iako imamo dovoljno informacija o životu ovog kršćanina, ponovno u člancima Watchtowera ne nalazimo ništa što bi nam bilo zanimljivo čuti kad je u pitanju nada u nebeski život. Umjesto toga, ovdje saznajemo samo to da je on vjerovao u uskrsnuće i da je imao samo “neku spoznaju o uskrsnuću mrtvih“. Ako je imao samo djelomičnu spoznaju o uskrsnuću, onda to znači da je pisac gornjeg članka znao da li je ta spoznaja uključivala nadu u nebeski život ili ne. Međutim, kad usporedimo s Biblijom ono što je Justin vjerovao onda možemo reći da je on imao spoznaju o uskrsnuću, ali se ona kao takva razlikuje od onoga što Zajednica uči. Zato je zanimljivo da Watchtower u svom članku nije htio citirati što je u vezi uskrsnuća Justin zaista vjerovao. Zato ću citirati to njegovo uvjerenje iz jedne njegove knjige:

“A on (Isus) je sve to (izlječenja i uskrsnuća) zapravo činio i radi onih koji će u njega vjerovati kako bi ih uvjerio da, makar netko tko opslužuje njegove zapovijedi ima tjelesni nedostatak, o svojem drugom dolasku on će ga uskrisiti ne samo kao besmrtna, nepropadljiva i oslobođena patnje, nego i tjelesno cjelovita.“

Justin je očito vjerovao samo u zemaljsko uskrsnuće i vječni život na zemlji za sebe i druge koji su tada živjeli. Njegova izjava o uskrsnuću tijela i ljudima koji će na zemlji živjeti kao tjelesno cjelovita i nepropadljiva bića sa besmrtnim životom ne odgovara učenju Watchtowera koji besmrtna nepropadljiva tijela ne dovodi u vezu sa zemaljskim tijelom nego samo sa nebeskim tijelom kakvog ima Bog, a koja će po njima imati samo Isus i 144000 i to ne na zemlji nego na nebu. Da je Justin vjerovao u besmrtni život na nebu i nebesko uskrsnuće, onda bi nam trebala biti dostupna i jedna takva informacija iz mnoštva onoga što se saznalo o njemu, njegovom životu i vjerovanju. No takvu informaciju ne nalazimo. Justin je vjerovao samo u uskrsnuće tijela i obnavljanje života na zemlji kroz tisućugodišnje kraljevstvo. Isto takvo vjerovanje je zastupao i Irenej koji je živio u 2.stoljeću. U Stražarskoj kuli od 15.11.2003. str 3. u vezi njega stoji: 

"U knjizi Heaven—A History autori C.McDannell i B. Lang kažu da je Irenej, teolog iz drugog stoljeća, vjerovao da se život u obnovljenom raju ”...neće odvijati negdje daleko na nebu, već na Zemlji“. Kao što ova knjiga navodi, iako su vjerski vođe poput Jeana Calvina i Martina Luthera gajili nadu u život na nebu, vjerovali su i da će ”Bog obnoviti Zemlju“.

Slična vjerovanja imali su i pripadnici drugih religija. McDannell i Lang spominju da su i neki Židovi vjerovali kako će se sve ljudske patnje ”izbrisati, a ljudi živjeti sretno na Zemlji“ u vrijeme koje Bog odredi. Prema drevnom perzijskom vjerovanju, ”Zemlja će biti vraćena u prvobitno stanje, a ljudi će opet živjeti u miru“, kaže The Encyclopaedia of Middle Eastern Mythology and Religion.“

U ovom izvještaju primjećujemo da je Irenej, vjerovao u zemaljski život, a ne u nebeski. Ako pretpostavimo da su se u njegovo vrijeme sakupljati samo kršćani koji će kraljevati s Kristom na nebu, zašto u ovom članku nema ni jedne takve izjave ili bar naznake koja bi upućivala na takvo učenje i vjerovanje. Umjesto toga, za Ireneja se samo kaže da je vjerovao da se život u obnovljenom raju neće odvijati negdje daleko na nebu, već na zemlji, čime je isticao nadu tadašnjih kršćana u zemaljski život, a ne u nebeski. Takvu nadu su imali i mnogi Židovi koji su prihvatili kršćanstvo bez da su morali tu nadu mijenjati s nadom u nebeski život. No, u ovom članku Watchtower spominje Jeana Calvina i Martina Luthera koji su živjeli stoljećima kasnije kako bi nam dokazao da su oni i drugi kršćani u to vrijeme gajili nadu u život na nebu ali i na zemlji. Da li je to razlog da se prihvati njihovo vjerovanje i nada u nebeski život kad znamo da su ta vjerovanja naučavala o privremenom odlasku duša na nebo (nebeski raj ili čistilište) nakon smrti tijela te da će se duše umrlih ponovno sjediniti s zemaljskim tijelima prilikom uskrsnuća tijela? Razlog takvom učenju su neke izjave koje su se počeli doslovno shvaćati iako Biblija daje razloga da se takve izjave treba tumačiti u skladu sa njenim učenjem. Neki apostolski oci i apologeti su se koristili biblijskim riječnikom kojim se mrtve opisuje kao da su živi iako su znali da čekaju uskrsnuće. Vidjeli smo da je Polikarp očekivao uskrsnuće u budućnosti tako da nije vjerovao kako duše umrlih automatski nastavljaju svoj život na nebu. Kad je on bio ubijen zbog vjere, za njegovo mučeništvo je napisano:

“Podnesenim [mučeništvom] pobijedio je nepravednog upravitelja i tako stekao vjenac besmrtnosti pa s apostolima i svim pravednicima kličući slavi Boga i Oca svemogućega i blagoslivlje Gospodina našega Isusa Krista, spasitelja naših duša i upravitelja naših tijela te pastira katoličke crkve po svemu svijetu.“

Ako uzmemo u obzir da on i mnogi u njegovo vrijeme nisu vjerovali u nastavak života nakon smrti prije zemaljskog uskrsnuća, onda se ovakvim načinom izražavanja željelo istaknuti pobjedu nad smrću svih onih koji u trenutku smrti stekli vjenac besmrtnosti ili vječni život. Iako su znali da “mrtvi ne mogu slaviti Boga“, kršćani su ih i dalje doživljavali “živima Bogu po Kristu“ koji zajedno s njima slave Boga (Ps 6:5; 115:17; Ri 6:11). Oni su za njih bili živi jer su još prije smrti svojim krštenjem već “prešli iz smrti u život“, pa smrt nije mogla poništiti taj “novi život“ (1.Iv 3:14; Ri 6:4). Oni koji su umrli u vjeri, a pogotovo oni koji su umrli mučeničkom smrću mogu biti uzor živima da izdrže do kraja.

Smrt nije trebala raskinuti to zajedništvo sa onima koji su umrli u vjeri pa su ih kršćani oduvijek željeli doživjeti kao da su živi. Apostol Pavle se osvrnuo na mnoge od njih, a posebno na mučenike čija prolivena krv viče pred Bogom i traži pravdu, te je govorio o “Isusu, posredniku novoga saveza, i krvi škropljenja, koja govori bolje od krvi Abelove“ (Heb 12:1,24). Budući da je duša u krvi, onda je nečija duša, i nakon smrti tijela, pred Bogom živa pa je i mi možemo doživjeti kao da je živa i čuti što “govori“. Zato je Bog rekao Kainu: “Slušaj! Krv brata tvojega viče sa zemlje k meni“ (1.Mo 4:10). Tko je taj koji viče umjesto mrtvih. Pavle je jednom rekao da se “sam duh zauzima za nas kad u molitvi ne možemo ni izreći svoje uzdisaje“ (Rim 8:26). Na isti način, mrtvi ne mogu više bilo što izreći, ali ono što su osjećali i željeli iskazati pred Bogom je i dalje živo i aktualno jer njihov 'duh' nije smrću poništen, nego umjesto njih govori, kliče Bogu i slavi ga (usporedi Ot 6:9,10). Prema tome, kad se u Bibliji ili ranokršćanskim spisima govori o mrtvima kao o živima, onda je to način da se na smrt Božjih vjernih slugu ne gleda kao na kraj njihovog puta, nego kao dokaz neuništivosti života po Kristu kojeg smrt nije mogla poništiti (Kol 1:4; Juda 1:3).

S vremenom su razni učitelji počeli doslovno tumačiti ovakve izjave koje su imale alegorijsko značenje te učiti ono što nisu učili ni apostoli ni apostolski oci. Kristovo zemaljsko kraljevstvo koje se nije ostvarilo prema njihovim očekivanjima su zamijenili nebeskim i to povezali s naukom o besmrtnosti duše po kojem svi pravednici nakon smrti automatski idu na nebo. Teolozi su radije prigrlili nauku o besmrtnost duše kako bi učili da ljudi nastavljaju živjeti poslije smrti tijela, dok ne dođe vrijeme u kojem će se ponovno na zemlji združiti sa svojim uskrsnulim tijelom. No, prvi kršćani su vjerovali da duša umire zajedno sa tijelom te su se nadali svom uskrsnuću u tijelu i vječnom životu na obnovljenoj zemlji. Svi ranokršćanski pisci su isticali svoju vjeru u milenijsku vladavinu Isusa Krista s kojom su povezivali i uskrsnuće tijela o kojem su propovijedali Isus i njegovi apostoli. O tome čitamo:

“Pravo je kršćanstvo započelo s Isusom Kristom. Miguel de Unamuno, (...), napisao je u vezi s Isusom: ”Umjesto da vjeruje u besmrtnost duše, prema [grčkom] platonskom običaju, Isus je vjerovao u uskrsnuće tijela, prema židovskom običaju.“ (Stražarska kula, 1.4.1999. str.13. st.20).

Isus je utemeljio kršćanstvo na nauci o uskrsnuću tijela prema židovskom običaju. Ta nauka ne daje mjesta uskrsnuće čovjeka bez zemaljskog tijela, jer bi takvo uskrsnuće donekle odgovaralo tadašnjem učenju o besmrtnosti duše koja napušta ljudsko tijelo i živi odvojeno od njega. Justin, kojeg smo ranije citirali gdje govori o uskrsnulim besmrtnim i nepropadljivim fizičkim tijelima, zastupa samo zemaljsko uskrsnuće i kaže:

“Ako dakle, susretnete kršćane koji se tako zovu, ali ne priznaju ovog nauka, (...) te tvrde da nema uskrsnuća mrtvih, nego njihove duše u času smrti bivaju uznesene na nebo, ne smijete ih smatrati kršćanima, kao što nitko ispravno prosudivši ne bi židovima smatrao saduceje ni srodne krivovjerne sljedbe (...) Ja pak, a sa mnom i svi uistinu pravovjerni kršćani, znamo da će biti uskrsnuća tijela i razdoblje od tisuću godina u obnovljenu, ukrašenu i proširenu Jeruzalemu, kao što potvrđuju Ezehijel, Izaija i drugi proroci.“

Ovom izjavom je Justin pobijao učenje onih koji su negirali uskrsnuće tijela. Izgleda da su i neke kršćanske struje u ono vrijeme učile da kršćani u trenutku smrti, ne čekaju uskrsnuće tijela nego da bivaju odmah uzneseni na nebo. To je donekle slično učenju kojeg su imali Istraživači Biblije u 19. stoljeću. Oni su se smatrali članovima nebeske klase koja od 1878. (a po Jehovinim svjedocima od 1918.) umire i u času smrti bivaju uzneseni na nebo. Da bi podupirali to učenje zanemarili su neke činjenice pa su ustvrdili da ni Isus nije uskrsnuo u tijelu. U tom slučaju oni nadživljavaju smrt tijela bez potrebe za uskrsnućem u tijelu što je identično platonovoj ideji o besmrtnosti duše koju su preuzeli katolici. Razlika je u tome što po katoličkom nauku, svi pravi vjernici prilikom smrti odlaze na nebo, a po Jehovinim svjedocima samo izabrani. No takva vjerovanja, bez obzira na njihove razlike, ne nalazimo među prvim kršćanima pa Justin takve koji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela nije ni smatrao kršćanima nego krivovjercima. On se suprotstavljao takvoj ideji jer je vjerojatno bio dobro upoznat sa apostolskim učenjem. Da su apostoli učili kako tadašnji kršćani neće uskrsnuti u tijelu nego da će nakon smrti biti uzneseni na nebo u nebeskom tijelu, onda bi tada svaki kršćanin takvu časnu nadu čvrsto zastupao i vjerovao u to pa Justin ne bi imao argumenata da pobija te tvrdnje jer bi i sam bio počašćen takvom nadom. Pobijao bi samo onaj dio koji govori da se takvo uznesenje odvija u času smrti. 

Treba zapaziti da se tada zastupalo samo dva suprotna gledišta. Jedno je išlo u prilog uskrsnuću tijela a drugo nastavku života izvan zemaljskog tijela. Nije postojala grupa kršćana koja bi isticala ideju da će oni nakon smrti spavati smrtnim snom i da će ih Isus kad dođe podignuti u život na nebu. Zato se Justin nije ni mogao osvrnuti na takvo gledište. Ono je nastalo tek kasnije i prihvaćeno od Jehovinih svjedoka.

Irenej, kojeg smo već spomenuli, u svojoj petoj knjizi također nadugačko raspravlja o uskrsnuću tijela koje su gnostici nijekali. Unatoč tom jasnom protivljenju gnosticizmu, već u 3. stoljeću se stvara temelj za uvođenje nauka o besmrtnosti duše u kršćansko vjerovanje.

Origen je bio učenik Klementa Aleksandrijskog, koji je predodžbu o besmrtnoj duši preuzeo iz grčke predaje. Pod snažnim utjecajem Platonovih gledišta o duši Origen je “ugradio u kršćanski nauk cjelokupnu predodžbu o duši, koju je preuzeo od Platona”, kaže teolog Werner Jaeger. Tako je Origen blagoslove Tisućugodišnje Vladavine takoreći prenio sa Zemlje u duhovni svijet.“ (Stražarska kula, 15.8.2009. str. 12)

Od tada zemlja više nije bila očekivano odredište umrlih, nego nebo. Kasnije su mnoge kršćanske zajednice, a među njima i Istraživači Biblije odbacili kršćansku nadu u zemaljski život.

“Kad su crkve kršćanstva prihvatile tu ideju, teolozi su počeli iskrivljavati Bibliju kako bi stvorili dojam da reci koji (navodno) govore o nebeskoj nadi zapravo uče kako svi dobri ljudi idu na nebo. Prema tom gledištu čovjekov život na Zemlji trebao bi biti tek usputna stanica — svojevrsna kušnja čiji je cilj pokazati zaslužuje li on život na nebu. Nešto slično dogodilo se i s izvornim židovskim vjerovanjem u vječni život na Zemlji. Židovi su s vremenom prihvatili grčko gledište o besmrtnosti duše i odbacili svoju prvobitnu nadu u život na Zemlji.“ (Stražarska kula, 15.8.2009. str. 12)

Ovdje sam ubacio riječ “navodno“ jer u Bibliji zaista postoje stavci koji spominju nebo, nebeska mjesta, nebesko građanstvo i sl. No ti pojmovi se u početku nisu koristili kako bi se ukazivalo na kršćansku nadu u nebeski život. Tek su se kasnije ti reci počeli doslovno tumačiti, što je omogućilo da se nauka o odlasku na nebo poslije smrti veoma lako prihvatila i udomaćila među kršćanskim teolozima. Čak su i neki Židovi zbog platonskog učenja odbacili svoju prvobitnu nadu u život na Zemlji. Osnivači zajednice Jehovinih svjedoka su samo djelomično odbacili tu nadu, jer su iste biblijske stavke, koje su Origen i drugi teolozi koristili za učenje o odlasku svih vjernih kršćana na nebo, i oni iskrivljavali za svoju nauku o nebeskoj klasi po kojoj samo izabrani odlaze na nebo. U svakom slučaju su i ti izabrani (144000) morali odbaciti prvobitnu nadu u život na Zemlji, a to odbacivanje se kao takvo nigdje ne spominje među apostolima i prvim kršćanima. Justin i svi tadašnji pravovjerni kršćani su živjeli u očekivanju Kristovog dolaska i njegove prisutnosti kada će sveti uskrsnuti i živjeti na zemlji. Kršćanin po imenu Papija je to isto očekivao u drugom stoljeću naše ere. Za njega se kaže:

“Papija je živio u vremenu neposredno nakon smrti apostolâ Isusa Krista. Ustvari, bio je prijatelj Polikarpa, koga je navodno poučavao apostol Ivan. Zbog tih svjedočanstava, kao i zbog Papijine metode stjecanja spoznaje, vrlo je vjerojatno da je bio dobro informiran. (…) Papija je vjerovao u dolazeću milenijsku vladavinu Krista. Prema Ireneju, pisao je o vremenu ”kad će stvarstvo, obnovljeno i oslobođeno, donositi obilje svih vrsta hrane, zbog rose nebeske i plodnosti zemlje, upravo kako su starješine koji su vidjeli Ivana, Gospodinovog učenika, pripovijedali da su čuli kako je Gospodin učio o tim vremenima“. Papija je, osim toga, napisao: ”Vjernicima su ove stvari vjerodostojne. A kad je Juda, izdajnik, odbio vjerovati te upitao: ’Kako bi Gospodin mogao prouzročiti takvu plodnost?‘ Gospodin je rekao: ’Oni koji će to doživjeti vidjet će.‘“ Kao nadglednik skupštine u Hijerapolisu, Papija je bio neumoran istraživač. Osim što je bio marljivi istraživač, ispoljavao je i duboko cijenjenje Pisama. Papija je ispravno prosudio da daleko više vrijedi objasniti svaku doktrinarnu izjavu Isusa Krista ili Njegovih apostola nego hirovite izjave koje su se mogle naći u literaturi njegovih dana (Juda 17). “(Stražarska kula, 15.9.1993. str. 7)

“U vezi s Papijom, koji je 161. ili 165. n. e. navodno umro mučeničkom smrću u Pergamu, u djelu The Catholic Encyclopedia stoji: ”Biskup Papija iz Hijerapolisa, učenik Sv. Ivana, pojavio se kao zagovornik milenarizma. Tvrdio je da su mu tu doktrinu prenijeli suvremenici apostolâ, a Irenej piše da je druge ’prezbitere‘, koji su vidjeli i čuli učenika Ivana, sam Ivan poučio da je vjerovanje u milenarizam sastavni dio Gospodinove doktrine. Prema Euzebiju (...), Papija je u svojoj knjizi tvrdio da će nakon uskrsnuća mrtvih uslijediti tisuću godina vidljivog, slavnog zemaljskog Kristovog kraljevstva.“ (Stražarska kula,  1.12.1999. str. 6)

Budući da je Papija bio zaista mnogo informiran o onome što je Isus govorio i što su apostoli i prvi kršćani naučavali, mogao je iz prve ruke govoriti o nebeskom životu, o uskrsnuću i odlasku na nebo, o nadi koja je sve tadašnje kršćane trebala navoditi da odbace svoju prvobitnu nadu u zemaljski život te da svoje misli i želje usmjere na svoju ulogu suvladara s Kristom na nebu. Međutim, on to nije govorio. Umjesto takvih informacija, mi možemo samo zaključiti da je Papija vjerovao u dolazeću milenijsku vladavinu Krista kada će ljudi na Zemlji uskrsnuti u tijelu i živjeti u blagoslovima zemaljskog raja. No, za apostole i prve kršćane je taj dan uvijek bio blizu, pa im nije ništa značilo što su već neki od njih pomrli jer su se nadali njihovom skorom susretu prilikom uskrsnuća. Naravno, kada se to očekivanje na neki način oteglo, a u želji da se dade snaga kršćanskoj vjeri, vrlo lako se prihvatilo učenje o smrti kao prelasku u nebeski život kako bi kršćanska vjera imala bolji oslonac. Origen je u svoje vrijeme osuđivao vjerovanje u Milenij i zemaljsko uskrsnuće kakvog su objavljivali drugi kršćani, ali je ipak zadržao vjerovanje u uskrsnuće tijela u kombinaciji sa naukom o besmrtnosti duše po kojima duše nastavljaju svjesno živjeti na nebu do svog uskrsnuća na Zemlji. Jehovini svjedoci su išli korak dalje pa su po svom shvaćanju nebesku klasu potpuno odvojili od uskrsnuća tijela.

Papija, umjesto da govori o bestjelesnom uskrsnuću i životu na nebu ili o nevidljivom nebeskom kraljevstvu s nevidljivim vladarima koji će vladati s neba, on u svojoj knjizi tvrdi samo to da će nakon uskrsnuća mrtvih uslijediti slavno, ‘vidljivo zemaljsko Kristovo kraljevstvo’. ‘Vidljivo’ kraljevstvo podrazumijeva i vidljivu upravu koju će u svojim rukama imati ljudi od krvi i mesa, a ne ljudi koji bi u nebeskim nevidljivim tijelima vladali s nevidljivog dijela neba. Njegova vjera i nada su proizašle iz onoga što su u to vrijeme propovijedali ‘starješine koje su vidjele Ivana’. Oni su iz prve ruke saznali sve o razlozima svoje nade u uskrsnuće i obnovljeni zemaljski život. Za pretpostaviti je da su tadašnji kršćani, dok su govorili o blagoslovima koje će zadesiti Zemlju, imali žarku želju i nadu da dožive te blagoslove na zemlji, pa se stoga u ranokršćanskim zapisima ne spominje nebo kao njihovo vječno odredište. Stoga Jehovini svjedoci nigdje nemaju oslonca da tvrde kako su prvi kršćani, svi od reda odbacili prvobitnu nadu u zemaljski život te da su je zamijenili nadom i željom za odlaskom na nebo gdje će vladati s Kristom. U istraživanju koje je provodio Papija se nigdje ne spominje takvo što. Ako je nada u nebeski život bila prioritetna nada tadašnjih kršćana onda bi se ona našla na prvom mjestu u svim njegovim djelima i djelima ostalih pisaca tog doba. Ona bi se uvijek isticala ispred vjerovanja u vječni život u zemaljskom raju. Međutim takvih svjedočanstava i tumačenja nema. A ako postoje, gdje se one nalaze i zašto ih Watchtower nikad ne citira? Umjesto toga oni su prisiljeni citirati samo jednu nauku o uskrsnuću – nauku o uskrsnuću tijela. U Stražarskoj kuli od 15.5.2003. str. 28. se za Tacijana, Justinovog učenika iz 2. stoljeća, spominje slijedeće:

“Opisujući svoje obraćenje na nominalno kršćanstvo, Tacijan kaže: “Tražio sam način da dokučim istinu.“ Govoreći o onome što je osjećao kada je došao u doticaj s Biblijom, on kaže: “Susreo sam se s određenim barbarskim tekstovima, odviše starim da bi se uspoređivali s gledištima Grka i odviše uzvišenim da bi se uspoređivali s njihovim zabludama. Morao sam im vjerovati zbog njihova jednostavna jezika, iskrenosti njihovih pisaca, istinita predviđanja budućnosti, zbog njihovih uzvišenih nauka i objave o vlasti koja će vladati čitavim svijetom, sjedinjena u jednom Biću.“ (...) Tacijana njegova djela prikazuju kao apologeta, odnosno pisca koji otvoreno brani svoju vjeru. Imao je odbojan, neprijateljski stav prema poganskoj filozofiji. Tacijan u svom djelu Govor Grcima ističe da je poganstvo bezvrijedno te da je kršćanstvo kakvo on poznaje u skladu s razumom. Stil mu je vrlo oštar dok izražava prezir prema grčkoj kulturi i filozofiji. (...) O uskrsnuću koje se treba zbiti u vrijeme koje je za to određeno, Tacijan kaže: “Vjerujemo da će doći do uskrsnuća tijela nakon što svemu dođe kraj.“ A objašnjenje koje Tacijan daje o duši doista je zbunjujuće. On kaže: “Čovjekova duša nije sama po sebi besmrtna, o Grci, već smrtna. Ali može i ne umrijeti. Ukoliko nije spoznala istinu, ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali na svršetku svijeta ponovo oživljava zajedno s tijelom, primajući smrtnu osudu vječne kazne.“

Tacijanove izjave o duši mogu na prvi pogled zbunjivati neke koji imaju svoju verziju istine, ali to ne znači da je Tacijan vjerovao da je duša po naravi besmrtna, odnosno nije vjerovao da se duše privremeno nalaze u fizičkom tijelu kojeg napuštaju prilikom smrti. On je vjerovao u život poslije ‘uskrsnuća tijela’, a ne u besmrtnost duše. Tvrdio da je duši koja je spoznala istinu omogućeno da ne umre. Takva izjava uopće nije zbunjujeća kao što se gore tvrdi.

Kad je Tacijan tvrdio da neke duše ne mogu umrijeti, a druge mogu, onda je za pretpostaviti da nije podupirao platonovo učenje o besmrtnosti duše jer se za njega kaže da je imao “odbojan, neprijateljski stav prema poganskoj filozofiji“. Za one duše za koje je rekao da ne mogu umrijeti on u nastavku kaže:

“Ako li je pak [duša] spoznala Boga, ne umire po drugi put, premda je neko vrijeme bila rastočena (razdvojena, odvojena od života)“

Po njemu duše takvih vjernika ipak umiru, ali ne zauvijek jer će prilikom uskrsnuća dobiti besmrtnost pa neće moći drugi put umrijeti. To je u skladu sa Isusovim riječima da “onaj tko živi i vjeruje u njega nikad neće umrijeti“ (Iv 11:11,26). Isus nije govorio o uskrsnuću u nebo nego o besvjesnom stanju mrtvih koji čekaju uskrsnuće i tako ga je Tacijan mogao razumjeti. Vjerojatno je uzeo u obzir činjenicu da prilikom smrti tijela jedni u sebi nose život vječni ili 'vijenac besmrtnosti' kao dokaz pobjede, jer su prije smrti svojim krštenjem “prešli iz smrti u život“ (1.Iv 3:14). Za takve Tacijan kaže da imaju viši duh (pneuma) koji je Božja slika tj. slika vječnog života kojeg nose u sebi prilikom smrti, dok drugi u sebi ne nose taj duh nego samo nižu vrstu duha (psihe) s kojom umiru kao smrtna bića i uskrsavaju kao smrtna bića na dan suda da bi primili osudu. Takvim načinom izražavanja se nastojalo naglasiti razliku između vjernika u kojima prilikom smrti postoji neuništivi život i nevjernika u kojima i dalje vlada smrt. No i jedni i drugi prirodno umiru i čekaju uskrsnuće. Također možemo zapaziti da je Tacijan vjerovao da će se uskrsnuće odvijati tek kada svemu dođe kraj. Ni on niti drugi kršćani nisu vjerovali da će se uskrsnuće dešavati prije toga tako da se učenja Istraživaća Biblije ne temelje na izvornom učenju nego na adventističkom koje je u 19. stoljeću očekivalo da će ih Krist zajedno s uskrsnulima uzeti na nebo kako bi učinio kraj. Kad se kraj nije desio onda se navodno ipak nešto tada desilo, nešto što je bilo nevidljivo za ljudske oči, a to je uskrsnuće u nebeski život. Istraživači Biblije su za taj nevidljivi događaj uzeli 1878. godinu, a Jehovini svjedoci 1918. godinu. Umjesto da su priznali grešku u svom očekivanju koje se nije ispunilo u njihovo vrijeme i da se prilagode izvornom učenju prvih kršćana, oni su ustrajali na svojim gledištima kako bi održali svoje učenje kojim se nije ničim moglo potvrditi.

Opet možemo postaviti isto pitanje: Ako je u vrijeme Tacijana uskrsnuće u nebeski život bila istaknuta nada kršćana, kako to da je ni on ne spominje? On je vjerovao u ono što su vjerovali i kršćani i Židovi čije se poimanje uskrsnuća nimalo ne razlikuje. Židovi su u vrijeme Krista vjerovali samo u zemaljsko uskrsnuće. Isus Krist je za vrijeme svoje zemaljske službe svojim židovskim slušaocima ulijevao nadu u zemaljsko uskrsnuće odnosno u ‘uskrsnuće tijela’. U kasnijem razmatranju ćemo vidjeti da apostol Pavle u svoje vrijeme nije Židovima propovijedao o nebeskom uskrsnuću već samo o uskrsnuću u fizičkom tijelu. Zato je mogao reći pred sudom:

"živim po učenju koje [Židovi], nazivaju ‘sljedbom’, i po tom učenju služim Bogu praotaca svojih, vjerujući sve što je u Zakonu i što je napisano u Prorocima.  I imam nadu, koju imaju i [Židovi], da će Bog uskrsnuti i pravedne i nepravedne" (Dj 24:14,15).

Pavle je pred sudom dao do znanja da u vezi uskrsnuća gaji nadu kakvu su gajili tadašnji Židovi i vjerni muževi starog doba. Zato im je propovijedao Kristovu nauku koja sadrži nadu u zemaljsko uskrsnuće, kakvu su imali i Židovi kojima se ta nada zasniva na Hebrejskim spisima. Nigdje ne nalazimo izvještaj da je tadašnjim Židovima i drugim narodima propovijedao da mogu uskrsnuti na nebo. Da je Židovima govorio o takvom nebeskom uskrsnuću, onda bi to bilo nešto sasvim novo za njihove uši, što bi njegove protivnike dodatno navelo da ga i po tom pitanju optužuju da iskrivljuje predaju njihovih otaca. Međutim, u Bibliji nema nikakve naznake da su Pavla njegovi protivnici optuživali da im propovijeda o uskrsnuću u koje njihovi praočevi nisu vjerovali. Apostol Pavle je istaknuo jednu važnu činjenicu pa je rekao:

“... činjenica je da je Krist uskrsnuo od mrtvih, on je prvina onih (ljudi) koji su umrli“ (1.Ko 15:20).

Isus je prvina svih onih koji su umrli, a kojih je Bog, po Isusovoj krvi, oslobodio statusa zarobljenika i robova smrti. Zato o uskrsnuću ne možemo govoriti a da ne ustvrdimo kako će uskrsnuli, po primjeru Krista, uskrsnuti u neraspadljivom tijelu nad kojim smrt više nema vlast i u kojem će vladati zakoni vječnog života. O tome je pisao Klement Rimski pred kraj 1.st.:

“Promotrimo, ljubljeni, kako nam Gospodin neprestano pokazuje buduće uskrsnuće (u tijelu) od kojega nam je dao prvinu uskrisivši Gospodina Isusa Krista od mrtvih. Pogledajmo, dragi, uskrsnuće koje se zbiva u svoje vrijeme. (...). Uzmimo plodove: kako i gdje klija sjemenje? Izađe sijač i posija u zemlju različito sjemenje, koje suho i golo padne u zemlju i raspada se. Potom ga iz tog raspadanja divno veličanstvo božanske providnosti uskrsava pa iz jednog sjemena nastane njih mnogo i donose plod“" (Pismo Korinčanima XXIV).

Klement se osvrnuo na izjave apostola Pavla koji također u svojoj drugoj poslanici Korinčanima (15.pogl.), objašnjava uskrsnuće tijela uzimajući slikoviti prikaz onoga što se dešava sa biljkom koja ne može zauvijek nestati jer njeno sjeme prilikom raspadanja proklija i vrati se na površinu zemlje u novom materijalnom “tijelu“ u kojem će donositi plod. Međutim, Zajednica je čak i taj Pavlov opis uskrsnuća tijela prilagodila svojoj nauci o preobrazbi zemaljskog tijela u nebesko (Stražarska kula 1.7.1998. str. 20; vidi detaljno objašnjenje Pavlovog učenja u 16. i 17. svesku). Zajednica u svojim člancima vrlo rado citira ‘apostolske oce’ i druge ranokršćanske pisce kako bi se poistovjetila s pravovjernim kršćanima. No, nikad do sada nije citirala te iste pisce koji govore o svojoj nadi u zemaljsko uskrsnuće. Zašto? Pa zato što njihove izjave ne idu u prilog sadašnjem učenju po kojem se tvrdi da su tadašnji kršćani, svi od reda živjeli u nadi da će, ukoliko umru, uskrsnuti u nebeskom tijelu, a ne u zemaljskom, te da će s neba kraljevati nad Zemljom. Iz izjava ranokršćanskih pisaca koje sam do sada naveo se vidi da oni takvo učenje uopće nisu zastupali. Još jedno svjedočanstvo protiv takvog krivog učenja možemo naći u ranokršćanskom djelu jednog anonimnog presbitera (starješine) koji je živio u 2. stoljeću. On je živio u vrijeme kad su se već počela među kršćanske učitelje uvlačiti neke nove ideje ali je zadržao izvorno učenje o uskrsnuću jer piše:

“I neka nitko od vas ne kaže da ovo (zemaljsko) tijelo neće uskrsnuti i biti suđeno. (...). Kao što ste u tijelu pozvani, tako ćete se u tijelu (uskrsnuti) i pojaviti.“ (Pseudo-Klementova homilija IX, st. 1-5).

U njegovoj poslanici (homiliji, koja se pripisuje Teofilu) se spominje nebeski život te da su apostoli sada s Kristom, ali se ne može kategorički ustvrditi da li je to bio simbolični rječnik ili doslovni budući da je sebe i ostale vidio na zemlji među uskrsnulima. Tacijan je u vezi svoje nade u uskrsnuće napisao nešto slično:

“Ja koji sada jesam i koji nakon smrti neću postojati niti više biti vidljiv ponovno ću postati onako kao što sam rođen (u tijelu). ... vladalac Bog, kad bude htio, (materijalnu) supstanciju samo njemu vidljivu vratit će u prijašnje stanje.“

Ovakve izjave prvih kršćana očito govore da oni nisu sebe smatrali pozvanima za nebeske kraljeve i svečenike koji imaju usađenu želju i nadu za napuštanjem zemaljskog života kako bi zauvijek živjeli na nebu s Isusom. Da je takva nada postojala, oni je sigurno ne bi odbacili jer im ona kao takva daje puno veći status u Kraljevstvu kojeg su čekali? No, nisu je mogli odbaciti jer nije ni postojala u vjerovanjima prvih kršćana. Ukoliko su neki koristili simboličan način izražavanja kao što su ga koristili i apostoli u svojim poslanicama, onda je taj jezik s vremenom izgubio svoje pravo značenje u korist onih koji su tvrdili da su kršćani pozvani za 'nebesko kraljevstvo' misleći time na nebeski život odvojen od materijalnog tijela među kojima će posebnu čast imati sveci i mučenici koji će kraljevati s Isusom. Pogledajmo što o tom navodnom kraljevanju piše Ignacije koji je bio suvremenik apostola, a također i starješina skupštine u Antiohiji. Kad se čitaju njegovi spisi odmah se zapaža da on u njima spominje samo kršćansku nadu u život na obnovljenoj zemlji. Umjesto da tvrdi kako će samo jedna mala izabrana grupa vjernika dobiti baštinu i kraljevati s Kristom, Ignacije izmeđuostalog piše:

“Budemo li mu po volji u ovome životu, primit ćemo onaj budući, kao što nam je obećao da će nas uskrisiti od mrtvih, budemo li živjeli dostojni njega, tj. budemo li vjerovali, s njime ćemo i kraljevati. (...). “Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista ... udijelio vam baštinu i dio među svojim svetima, a i nama skupa s vama i svima pod nebom koji budu vjerovali u Gospodina nešega Isusa Krista i u njegova Oca koji ga je uskrisio iz mrtvih.“

Zapažamo da Ignacije sve tadašnje kršćane kao i sve one pod nebom koji budu vjerovali u budućnosti povezuje samo s jednom zajedničkom grupom vjernika koji će uskrsnuti (u tijelu) i dobiti baštinu među svetima. To znači da tadašnji kršćani sebe nisu gledali kao posebnu i malu grupu kraljeva koja je popunjavala mjesta na nebu do nekog određenog broja. Oni su sebe vidjeli kao veliko mnoštvo onih koji će biti spašeni. Budući da smo vidjeli da i drugi apostolski oci u to vrijeme nisu zagovarali nebesko uskrsnuće nego samo zemaljsko, onda je lako zaključiti da su on i svi tadašnji pravovjerni kršćani živjeli u nadi za vječnim životom na zemlji. No, netko će primjetiti da je Ignacije rekao da će vjernici “s Kristom kraljevati“ i da to upučuje na nebesko uskrsnuće po kojem će očito neki na nebu sjediti na prijestoljima da vladaju s Kristom. Međutim, logično je zaključiti da ne mogu svi sjediti na prijestoljima i da je Ignacije nešto drugo imao ma umu. Naime, izraz ‘kraljevati’ se ne mora uvijek odnositi na osobe koje sjedaju na prijestolja i vladaju nad ljudima. Biblija nas upoznaje sa jednom drugom vrstom kraljevanja po kojom svi pravednici mogu “kraljevati s Kristom“, ali ne nad čovjekom nego nad zemljom i njenim stvarstvom kao što je Bog rekao Adamu: “napunite zemlju i sebi je podložite i vladajte nad“ njom. tj vladajte nad svim nižim stvorenjima (1.Mo 1:28). Psalmista kaže Bogu za čovjeka: “slavom i krasotom tada si ga okrunio. Dao si mu da vlada (tj. kraljuje) nad djelima ruku tvojih, sve si stavio pod noge njegove“ (Ps 8:4-6; Heb 2:8). Osim toga, kršćani su mogli s pravom govoriti da će “kraljevati nad smrću“ koja će im biti podložena pod noge u vrijeme dok će “smrt“ nad nepravednim ljudima i dalje “kraljevati“ (Ri 5:17,21). Slično se izražavao i Polikarp, učenik apostola Ivana:

"Jer, ako Mu budemo vrlo zadovoljavajući u ovom sadašnjem svijetu, svakako ćemo onda (svi mi pravovjerni kršćani) dobiti i budući svijet, kako nam je On obećao da će nas podići od mrtvih i da ćemo, ako se budemo ponašali dostojnim Njega, zajedno s Njim vladati, ako zaista imamo vjeru." (Poslanica Filipljanima 5:2)

Uskrsnuće koje spominje Polikarp se odnosi na uskrsnuće tijela i život u budućem novom svijetu, a vladati s Isusom je uobičajeni izraz djeljenja slave besmrtnosti s Kristom s kojom će se moći vladati zemljom i svim što je u ovom svijetu vladalo nad nama, kao što su grijeh i smrt. On ne klasificira vjernike nego kaže da će Isus svima koji pokažu vjeru podići iz mrtvih u nov život tako da će svi dostojni onog svijeta 'kraljevati s Kristom'. Prema tome, Russell i ostali predsjednici Društva Watch Tower su izgleda pogrešno i na svoj način shvatili pojam “kraljevati“ dajući tom pojmu jednostrano značenje kao što su to učinili i mnogi kršćanski učitelji prije njih.

Kad Ignacije o prvim kršćanima govori kao o velikom mnoštvu pozvanih, onda se s njim slaže i spomenuti prezbiter iz 2. stoljeća koji tumači jedno Izaijino proročanstvo (54:1) i u skladu sa njegovim ispunjenjem daje svoje objašnjenje. On piše u svojoj poslanici slijedeće:

“Kliči, nerotkinjo koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udata“. (...) ...[prorok nam] kaza da je naš narod izgledao napušten i od Boga ugrabljen, a sada, pošto povjerovasmo, brojniji smo od onih koji su mislili da imaju Boga“. (Pseudo-Klementova homilija II, st. 1-3).

Ovo proročanstvo o nerotkinji, citira i objašnjava čak i apostol Pavle u svojoj poslanici Galačanima (4:26,27). Stoga je važno znati u kom smislu je ovih sinova (djece) trebalo biti više od tjelesnih Izraelaca. U nastavku Izaija kaže kako će “potomstvo [žene nerotkinje] osvojiti narode i nastanit će gradove opustjele“ (Iz 54:3). Zanimljivo je da je u “Novi svjet“ prijevodu za razumjevanje ovog proročanstva umetnut paralelni stavak iz Mateja 5:5, u kojem stoji: “Sretni su krotki jer će naslijediti zemlju“. Prema tome, Isusovi apostoli i ranokršćanski učitelji nisu prve kršćane pozivali da popune nebo i nebeska prijestolja, nego su od njih stvarali novi narod tako da je to 'veliko mnoštvo' već tada bilo brojnije od tjelesnih Izraelaca, što znači da je 'Izrael Božji' od rada do danas narastao na milijune a ne samo 144 000 kako tvrdi Zajednica. Gore navedeno učenje iz 2. stoljeća, o novom narodu i njihovom uskrsnuću na zemlji, bilo je jedinstveno učenje prvih kršćana. Zajednica to ne može pobiti, pa umjesto da je prihvatila tu činjenicu, ona pokušava isticati kako su nakon apostolskih otaca crkveni oci o nekim stvarima imali svoje različite ideje. U Stražarskoj kuli od 1.3.1997. str.10. su napisali slijedeće:

“Takozvani crkveni oci imali su različite ideje o Kristovom povratku, njegovoj prisutnosti i njegovoj Tisućugodišnjoj Vladavini (Otkrivenje 20:4). Papija iz Hijerapolisa je u drugom stoljeću n.e. gajio očekivanja o nevjerojatnoj plodnosti zemlje tokom Kristove Milenijske Vladavine. Justin Mučenik često je govorio o Isusovoj prisutnosti i očekivao je da obnovljeni Jeruzalem bude sjedište njegovog Kraljevstva. Irenej Lionski naučavao je da će se nakon uništenja Rimskog Carstva pojaviti Isus na vidljiv način, da će vezati Sotonu i vladati u zemaljskom Jeruzalemu. Povjesničar Philip Schaff zabilježio je da je ”najistaknutije vjerovanje“ u razdoblju prije koncila u Niceji 325. n. e. bilo ”vjerovanje o vidljivoj tisućugodišnjoj Kristovoj vladavini u slavi na Zemlji zajedno s uskrsnulim svecima, prije općeg uskrsnuća i suda“. U djelu A Dictionary of the Bible (Biblijski rječnik) koje je izdao James Hastings stoji: ”Tertulijan, Irenej i Hipolit još uvijek čekaju skori advent [Isusa Krista]; no aleksandrijski su nas oci uveli u nov način razmišljanja. (...) Kada je Augustin poistovjetio Milenij s razdobljem vojujuće Crkve, drugi je advent odgođen za daleku budućnost.“

Unatoč ovim malim razlikama u mišljenjima, činjenica je da su njihova osnovna vjerovanja o Božjem kraljevstvu i uskrsnuću proizašla od apostola koji su naučavali da će se svi događaji odigravati ovdje na zemlji i njenom okruženju, a ne na nevidljivim nebesima. Tako proizlazi da je od vremena apostola, koji su pitali Isusa ‘da li će u ovo vrijeme obnoviti vlast u Izraelu’ pa sve do novijeg vremena zadržano vjerovanje o zemaljskoj upravi, a ne nebeskoj (Dj 1:6). Zanimljivo je da se u ovom pitanju, kojeg su apostoli postavili Isusu, spominje tema – kraljevstvo; mjesto radnje – zemlja; vrijeme radnje – budućnost. Isus, odgovarajući na njihovo pitanje, nije našao potrebnim da ih ispravlja po pitanju mjesta radnje kako bi im ukazao da su u zabludi i da on neće vladati sa Zemlje. No, oni su vjerovali da će se on vratitit na zemlju i obnoviti vidljivo zemaljsko kraljevstvo u Izraelu. Kad im je rekao: “Nije vaše znati vremena ili razdoblja koja Otac ima u svojoj vlasti“, onda vidimo da ih je ispravio samo po pitanju vremena radnje, a ne po pitanju mjesta radnje. S time im je ostavio otvorenim misao o ‘nebeskom kraljevstvu’ koje će svoju vidljivu vlast na zemlji provoditi preko ljudi u fizičkom tijelu i da će njegovo zajedno s njihovih dvanaest prijestolja biti na zemlji, a ne na nebu (Dj 1:7; Mt 19:28; 25:31). Stoga nije čudno da su apostolski i neki crkveni oci, uz neke svoje ideje, vjerovali upravo u Kristov dolazak na zemlju gdje će se organizirati ‘vidljiva Kristova vladavina zajedno s uskrsnulim svecima’. Ovo podrazumijeva zemaljsko uskrsnuće svih pravednika, među kojima su i apostoli, a koji će na zemlji kao Kristovi zastupnici tvoriti vidljivu, a ne nevidljivu vlast. Da su kršćani u to vrijeme tvrdili da će oni ići na nebo i tamo primiti kraljevske ovlasti onda bi postojali bar neki kršćanski pisci tog vremena koji bi zastupali i branili to vjerovanje dajući mu jako važno mjesto u kršćanskom nauku, ali toga nema. Toga ima samo u publikacijama Zajednice koja na tom svom pogrešnom učenju pokušava dobiti na važnosti.

Iako je u počecima kršćanstva bilo onih pisaca koji su u svojim djelima branili Kristov milenij koji će se odigrati u budućnosti, ipak nijedan od njih se nije suprotstavio tezi o zemaljskoj Kristovoj upravi, odnosno o vlasti koju će u svojim rukama imati uskrsnuli sveci - ljudi od krvi i mesa. U to su također vjerovali Euzebije, Polikrat Efeški i Meliton Sardski. O njima u Stražarskoj kuli od 15.4.2006. str.17, čitamo slijedeće:

“Prema onome što je Euzebije Cezarejski napisao u svom djelu Crkvena povijest, (...) stoji da su Melitona njegovi suvremenici smatrali jednim od ’velikih svjetlonoša koji su usnuli smrtnim snom‘. Polikrat je rekao da se Meliton nije ženio i da je ”sav živio u Duhu Svetom, a počiva u Sardu čekajući posjet s neba kad će uskrsnuti od mrtvih“. To bi moglo značiti da je Meliton bio jedan od onih koji su vjerovali da uskrsnuća neće biti prije Kristovog povratka (Otkrivenje 20:1-6). (…). Melitona je jako zanimalo proučavanje Svetog pisma. Iako nemamo potpun popis njegovih djela, naslovi nekih otkrivaju da su ga jako zanimale biblijske teme. Neka od tih djela su: O kršćanskom životu i prorocima, O vjeri čovjeka, O stvaranju, O krštenju i o istini i o vjeri i rođenju Kristovu, O gostoprimstvu, Ključ te O đavlu i Ivanovu Otkrivenju.“

Iz ovog također saznajemo osnovni fragment istine o uskrsnuću. Naime, Polikrat govori o uskrsnuću na način koji u sebi sadrži sve elemente zemaljskog uskrsnuća bez i jedne pomisli na odlazak na nebo nakon uskrsnuća. On je vjerovao da će Isus doći u svojoj slavi i da će, kao što je obećao, uskrsnuti one vjerne koji su usnuli smrtnim snom, među kojima je bio Milton. Iako je sačuvano nekoliko Melitonovih djela, u njegovim zapisima se isto tako ne može naći niti jedna misao o nadi u nebeski život koja se trebala posebno isticati ukoliko je ta nada kao takva bila prisutna među tadašnjim kršćanima.

Jehovini svjedoci, nažalost, moraju svoje uvjerenje zasnivati samo na pretpostavkama, tražeći oslonac na nekim izjavama ranih kršćanskih pisaca koje u sebi sadrže riječi koji aludiraju na ono što oni danas naučavaju. No, pitanje je da li te izjave, ako u njima i postoje sporni izrazi, sagledavamo iz perspektive vjerovanja prvih kršćana ili iz perspektive tumačenja koje je nastalo stoljećima kasnije, a koje je preuzelo vodstvo Istraživača Biblije i Jehovinih svjedoka. Odnosno, da li tim riječima, izvađenim iz konteksta, dajemo značenje koje im nisu davali tadašnji kršćanski vjernici. Razmotrimo dva takva primjera zapisa ranokršćanskih pisaca koje se mogu naći u Stražarskoj kuli. Prvi primjer se odnosi na ‘izjavu kršćanske vjere’ koja se nalazi u knjizi od 16 kratkih poglavlja poznatoj kao Didache, ili Nauk dvanaestorice apostola. Neki povjesničari je datiraju oko godine 100. n. e. Njen autor je nepoznat. Pogledajmo koju riječ ide u prilog učenju Zajednice:

“Didahe se bavi onim što bi ljudi trebali znati da bi postali kršćani. (...). U svom 10. poglavlju, Didahe uključuje sljedeću ispovijed vjere u obliku molitve: ”Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...). A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu".“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str.19,20).

Kad izraz ‘besmrtnost’ tumačimo iz perspektive učenja Jehovinih svjedoka, onda bi pomislili kako se u gornjem citatu zaista govori o nekoj posebnoj klasi kršćana koji dobivaju nešto što je drugim vjernicima nedostupno. U članku “Kome Bog daruje besmrtnost“ stoji:

“Isus nije jedini koji je primio taj dar (besmrtnosti). Duhom pomazani kršćani izabrani da vladaju kao kraljevi u nebeskoj slavi uskrsavaju na isti način kao i Isus (Rimljanima 6:5). Apostol Ivan objasnio je da taj dar dobiva 144000 osoba (Otkrivenje 14:1). I oni dobivaju besmrtnost.“ (Stražarska kula,  1.10.2006. str.5,6)  

Kad prihvatimo ovakvo tumačenje onda bi iz te perspektive dobili dojam da su prema izjavi koja stoji u Didachama, svi prvi kršćani sa svojom nadom u besmrtnost poistovjetili sebe s onima koji će vladati s njim na nebu. Međutim, taj se izraz “besmrtnost“ pogrešno koristi jer on u sebi ne sadrži pojam koji bi se razlikovao od pojma vječni život. Naime, kao što izraz ‘besmrtnost’ u svom korijenu ima riječ ‘smrt’, tako i riječ ‘vječni život’ u svom korijenu ima riječ ‘život’. To su dva izraza kojima se na dva različita načina opisuje jedno te isto. Stoga je Tacijan tvrdio da su ljudi po Adamu “izgubili besmrtnost“ i da za njom žude svi kršćani, što znači da je Tacijan izjednačavao vječni život sa besmrtnošću.

Isus je jednom rekao: ‘onaj koji vjeruje nikad neće umrijeti’ (Iv 11:26). Tom izjavom je pružio nadu svim kršćanima, a ne samo pojedincima, da neće nikad umrijeti, odnosno da više nikad neće biti smrtni niti da će smrt imati vlast nad njima jer će svi imati neograničeni pristup ‘drvetu života’ (Ot 2:7; 22:14). Kako bi se naglasilo da će smrt biti zauvijek pobijeđena onda je izraz ‘besmrtnost’ prava riječ za takvu misao. Budući da je ‘smrt’ ujedno i ‘kraj’ života, onda se načinom izražavanja i različitim pojmovima može opisati nešto što je suprotno životu. Tako izraz ‘be-smrt-an život’ ima isto značenje kao izraz ‘bes-kraj-an život’. Zanimljivo je da se ovaj drugi izraz često koristi u tiskanim izdanjima Watchtowera. Npr. da bi se opisao vječni (beskrajni) život na zemlji onda možemo čitati slijedeće:

“Zahvaljujući djelu propovijedanja o Kraljevstvu i činjenja učenika koje predvode pomazani kršćani, danas više od šest milijuna ljudi gaji nadu u beskrajni život na rajskoj Zemlji“ (Stražarska kula, 15.1.2004. str. 13. st. 15)

“BOG nam nudi nešto što nam nitko drugi ne može ponuditi. To je nešto neopisivo privlačno i dragocjeno, no ne može se kupiti ni zaslužiti. Taj dar koji nam nudi jest vječni život — za većinu nas to je beskrajni život na rajskoj Zemlji (Ivan 3:16). To će doista biti prekrasan život! Više neće biti problema koji donose tako veliku tugu — sukoba, nasilja, siromaštva, zločina, bolesti, pa čak ni smrti. Pod Božjim Kraljevstvom, čija će se vlast temeljiti na ljubavi, ljudi će živjeti u savršenom miru i jedinstvu. Koliko samo čeznemo za tim rajem!“ (Stražarska kula, 1.2.2006. str 17. st.1.).

Watchtower izbjegava koristiti izraz ‘besmrtnost’ kad govori o Adamu i ljudima koji će dobiti vječni život i živjeti na zemlji iako taj izraz ima isto značenje kao i ‘beskrajan’. Izraz ‘besmrtan’ koristi samo za one koji će po njenom učenju ići na nebo kako bi njihovu nagradu podigla na jednu višu razinu. No, samim tim što koristi izraz beskrajan, ona ipak nesvjesno potvrđuje da su izrazi besmrtan i vječni život, kad se odnose na čovjeka, jedno te isto (1.Ko 15:53,54; Iv 3:16). 

Drugi primjer za koji se može misliti da podupire tumačenje Watchtowera je zapis Klementa Rimskog u kojem on također koristi neke izraze koji na prvi pogled imaju sličnosti sa izrazima koje se koriste u njihovim publikacijama:

“Klement Rimski, za koga se misli da je bio ”biskup“ u tom gradu, još je jedan rani izvor zapisa o kršćanstvu. Vjeruje se da je umro oko 100. n. e. U Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, on navodi: ”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli od Krista.“ (…) ”Neka Bog, koji sve vidi, i koji je Vladar svakog duha i Gospodin svakog tijela — koji je izabrao našeg Gospodina Isusa Krista i nas kroz Njega da budemo poseban narod — dodijeli svakoj duši koja zaziva Njegovo slavno i sveto Ime, vjeru, strah, mir, strpljivost, dugotrpljivost.“ Pokazujući da su Bog i Krist dvije odvojene i nejednake osobe, Klement je rekao: ”Molit ćemo iskrenom molitvom i preklinjanjem da Stvoritelj svemira sačuva točan broj svojih odabranih u cijelom svijetu, kroz svoje ljubljeno Dijete Isusa Krista. (...) Mi jasno spoznajemo da si ti [Bože] jedini ’najviši među najvišima‘ (...) Ti jedini si čuvar duhova i Bog svakog tijela.“ (Stražarska kula, 1.2.1992. str 20).

Klement je bio suvremenik apostola, a umro je u vrijeme kao i apostol Ivan. On u svojoj poslanici spominje ‘poseban narod’ i ‘točan broj odabranih’. Poznato nam je da vjerovanje Jehovinih svjedoka poistovjećuje poseban tj. novi narod 'Izrael Božji' samo sa brojem od 144000. Međutim, dubljim istraživanjem Biblije i rane povijesti kršćanstva smo već vidjeli da je Klement s izrazom ‘poseban narod’ mislio na veliko mnoštvo kršćana koje tada nitko nije mogao izbrojiti, a budući da je u to vrijeme mogao preko Ivanovog ‘Otkrivenja’ saznati za 144000, onda je vjerojatno mislio i na njih kad je spomenuo ‘točan broj odabranih’. Budući da je kršćanstvo tada raslo velikom brzinom po cijelom svijetu, i da je njihov broj puno veći od navedenog, onda je svatko tada mogao razumjeti da se broj od 144000 koristi samo kao poseban dio onih koji će biti ‘odabrani’ iz tog velikog mnoštva kršćana, među kojima su Židovski vjernici do tada najvjerojatnije imali određenu prednost u popunjavanju tog broja. Da li je taj broj mogao tada biti sakupljen to nitko tada nije spominjao. No, svi su tadašnji kršćani do daljnjega slavili Gospodinovu večeru i imali udjela u uzimanju simbola na tjednim sastancima što govori da se te prigode nisu koristile kako bi se razlučilo nebesku od zemaljske klase, odnosno pripadnike 144000 od ostalih kršćana. Osim toga nigdje nema spomena da su se kršćani u to vrijeme dijelili na toj osnovi te da su neki za sebe tvrdili da su izabrani među Isusove suvladare.


Pogreške u razumijevanju

Postavlja se logično pitanje: Zašto su novovremeni kršćani povezani s skupštinom Jehovinih svjedoka olako prihvatili želju i nadu da će ići na nebo ako još nisu razumjeli pojedinosti o zemaljskim stvarima? Da li je Božji sveti duh sprečavao Russella i ’Istraživače Biblije’ da ne saznaju i ne razumiju sve stvari povezane s ‘nebeskim kraljevstvom’, ‘malim stadom’, ‘drugim ovcama’ i ‘velikim mnoštvom’, te o uskrsnuću tijela i daru besmrtnosti? Božji duh sigurno ne bi djelovao u pravcu krivog ili nepotpunog razumijevanja koje može dovesti u zabludu, niti On može bilo koga navesti da u sebi uguši bilo kakvu želju za zemaljskim životom jer bi to bilo protivno njegovom naumu. Što je onda stvorilo tu prepreku za ispravno  razumijevanje?

Problem očito nije u načinu kako Bog provodi svoj naum, nego je problem u tome što se kod razmatranja Kršćanskih pisama stvorio krivi dojam o ‘nadi’ koju su gajili prvi kršćani. Iz ovog se da zaključiti da tumačenje s obzirom na ‘nadu’ koju su gajili ‘Istraživači Biblije’ nije bilo plod točnog razumijevanja, jer je bilo pod utjecajem pogrešnog novovremenog shvaćanja koje se kao takvo razvilo još u ranoj povijesti kršćanstva kada su se mnogi biblijski pojmovi i riječi tumačili grčkim i platonskim jezikom a ne izvorno hebrejskim, tako da mnoge kršćanske crkve još uvijek tvrde da svi dobri ljudi idu na nebo. ‘Jehovini svjedoci’ su vremenom samo ograničili broj onih koji idu na nebo na 144000. Budući da nisu razumjeli neke stvari vezane za ‘novu zemlju’ onda nisu mogli razumjeti ni ono što Biblija govori o ‘novom nebu’.

Ono što se još do 1935. godine prihvatilo u vezi odlaska na nebo, nije doživjelo veliku promjenu u tumačenju, tako da danas imamo službeno tumačenje koje nailazi na opravdane primjedbe. Mnogi među nama, koji to ne mogu jasno razumjeti, jednostavno prihvaćaju takvo tumačenje, dok drugi strpljivo čekaju same događaje koji će razjasniti i taj dio Božjeg nauma. Treći, poput mene, idu dalje i istražuju Bibliju koja u sebi krije pravu istinu o tome. Postoje biblijski reci koje treba uskladiti, zato što neki od njih govore o uskrsnuću, nebeskoj nagradi, odlasku ka Gospodinu, a drugi govore o Isusovom dolasku i susretu s njim, ne na nevidljivom nebu, već u 'zraku' tj. zračnom području zemlje. Zato treba razmotriti i vidjeti da li odlazak na nebo ima svoj smisao kad znamo da će Isus doći na zemlju gdje će sjesti na svoje zemaljsko prijestolje. Treba vidjeti tko su izabrani ljudi i da li oni trebaju svoju službu vršiti u samom nebu kod Boga ili će tu službu vršiti na zemlji, odnosno u svetom mjestu koji je u izravnoj vezi sa nebom. Da li su ‘nebeska mjesta’ - pojam koji govori o mjestima na nebu ili se time samo izabrane ljude dovodi u izravnu vezu s Božjom teokratskom upravom koja će biti uspostavljena na zemlji umjesto današnjih teokratskih uređenja? Vidjet ćemo u kasnijim razmatranjima da su neki ljudi u prenesenom smislu bili na nebu i sjedili na nebeskom prijestolju bez da su napustili zemlju. Stoga su apostoli razumjeli Isusa da će obnoviti teokratsku upravu na zemlji po kojem će nebesko kraljevstvo biti na zemlji, a zemlja u sastavu neba. Izraelski kraljevi koji su sjedili na Božjem prijestolju su pripadali nebeskoj klasi preko koje je Bog provodio svoj autoritet s neba (2.Lje 9:8). Da li se takav način teokratskog vladanja čovjeka sa zemlje može pokazati loš kad znamo da je Bog čak svom Izraelskom narodu zajamčio blagoslov u vidu sreće, mira i blagostanja? (vidi 5.Mo 28:1-14; 30:19). Ako čovjek u tijelu može uspješno zastupati Božji autoritet, onda ne mora ići na nebo da bi bio uspješan vladar.

Kad Biblija spominje ‘treće nebo’, onda vjerojatno postoje prvo i drugo nebo (2.Ko 12:2-4). Unutar kojeg će neba svoju vlast provoditi nebeska klasa ili klasa upravitelja, ako neće imati pristup u samo nebo? Tko će zamijeniti Sotonu i zle duhovne anđele koji vladaju s (galaktičkog) neba, a tko će zamijeniti zle svjetovne vlasti koje vladaju na zemlji? Gdje će Isusovi suvladari vršiti svoju službu u korist čovječanstva?

Sva ova pitanja i još mnoga druga je moguće uskladiti pomoću Biblije i to tako da se ponište sva ona tumačenja koje su do sada dovodili u zabunu iskrene čitatelje Biblije. Najveći dio Biblije govori o stvarima koje se trebaju odigravati na zemlji u skladu s Božjim naumom i obećanjima koja je dao svojim slugama. S tim su nerazdvojivo povezane nebeske stvari. Ne može se točno razumjeti jedno bez drugog. Ako su spomenute kršćanske zajednice postepeno odbacivale neka kriva učenja, a ipak zadržavali neka druga kriva učenja koja su nastala kroz povijest kršćanstva, onda nisu ni mogli razumjeti neke osnovne pojmove kojim su se koristili prvi kršćani, pa je razumljivo da su i među njima nastala nova kriva učenja i očekivanja.


Nebeske stvari

Isus Krist je svoje propovijedanje o Božjem ’nebeskom kraljevstvu’ usmjerio prema zemaljskim stvarima i zato je rekao Nikodemu:

"...mi (proroci) govorimo, što znamo, i mi svjedočimo, što vidjesmo; ali vi ne primate svjedočanstva našega. Ako sam vam govorio o zemaljskim stvarima, a vi ne vjerujete, kako će te vjerovati ako vam budem govorio o nebeskim stvarima." (Iv 3:11,12)

Isus ovdje sebe povezuje s Božjim porocima koji su imali prilike vidjeti nebeske stvari o kojima su svjedoči. Zato je jedino on u to vrijeme mogao razumjeti i govoriti o nebeskim stvarima. On je ujedno jedini od proroka koji je potpuno razumio Božji naum kojeg mu je Bog otkrio prilikom pozvanja. Najprije je bio pozvan od Boga koji je s njim sklopio savez za kraljevstvo, što je potvrđeno njegovim krštenjem (Mt 3:16; 10:40). No, potpuni uvid u nebeske stvari je dobio kada je nakon krštenja odmah otišao na određeno mjesto gdje je mogao doživjeti nebesko iskustvo i vidjeti svoju ulogu u sastavu Božjeg kraljevstva u budućnosti. Zato je mogao reći:

"Osim toga, nitko (od ljudi) nije uzašao na nebo osim sina čovječjeg (tj. čovjeka) koji je sišao s neba." (Iv 3:13)

Isus ovdje koristi alegorijsko značenje 'neba' jer je činjenica da ni on nije (prije ovog razgovora) doslovno uzašao na nebo, pa nije ni sišao na doslovan način. On govori Nikodemu o nečemu što se već desilo kada je ‘uzašao na nebo’ nakon čega je ‘sišao’ i donio ljudima Božju riječ. Takvo iskustvo ne može imati nitko tko nije sišao s neba, pa bi mogli reći da su samo pojedini proroci poput njega imali to nebesko iskustvo o kojem su svjedočili. U ovoj njegovoj izjavi trebamo zapaziti da on najprije govori o svom uzlasku na nebo kao o svom duhovnom iskustvu s Bogom kojeg je imao u nedavnoj prošlosti, a zatim o svom stvarnom uzdignuću kada on kao taj najistaknutiji sin čovječji “mora biti podignut“ (Iv 3:14). Kasnije je također rekao:

“A kad ja (u skoroj budućnosti) budem podignut sa zemlje, privući ću k sebi sve vrste ljudi” (Iv 12:32)

Izgleda da je Isus, najvjerojatnije nakon svog krštenja i za vrijeme svog boravka u pustinji, na neki način ‘uzašao na nebo’ i ‘sišao s neba’ bez da je bio doslovno na nevidljivom nebu. Da li je uzašao na nebo ‘u tijelu ili izvan tijela’ to ne znamo, ali je on jedini od ljudi imao to posebno nebesko iskustvo (2.Ko 12:3,4). Zato je i mogao govoriti o nebeskim stvarima koje su u direktnoj vezi sa zemaljskim stvarima. Izvještaj kaže da je Isusa "duh vodio po pustinji četrdeset dana" (Lk 4:1,2). Pustinja po kojoj je Isus hodao može biti područje Judejske i Sinajske pustinje. To iskustvo u pustinji je donekle slično onome što su doživjeli Mojsije i prorok Ilija na gori Sinaj ili Horeb u Sinajskoj pustinji. Mojsije se, penjući se na goru, našao usred oblaka gdje se susreo s Bogom (tj. Božjim zastupnikom) i tu je ostao "četrdeset dana i četrdeset noći" (2.Mo 24:16-18). Poznato je da je Bog jednom pozvao Iliju da ide na tu goru. Ilija je prošao oko tristo kilometara putujući "četrdeset dana i četrdeset noći" do tog mjesta gdje se susreo s Božjim anđelom (1.Kr 19:7,8). Jedan i drugi su doživjeli iskustvo povezano s nebeskim stvarima.

U navedenim izvještajima vidimo povezanost između Isusa, Mojsija i Ilije koji su se na jednoj visokoj gori pred trojicom apostola pojavili zajedno. Apostoli su vidjeli da se Isusu tada "promijenio izgled njegovog lica" (Lk 9:28-31). Ovo preobraženje govori da je Isus mogao kao čovjek doživjeti nebesko iskustvo u kojem se mogao kretati nebeskim prostorom kao što se kretao po vodi (Mt 14:25). Naime, iako se nalazio daleko u pustinji, on je u jednom trenutku mogao ući u Jeruzalem gdje se našao na vrhu hramskog zida (Lk 4:9). Zanimljivo je da je apostol Ivan također bio u sili duha odveden u ‘pustinju’ što znači da je imao susret s anđelom koji ga je putem vizije podigao sa zemlje na nebo bez da je napustio zemlju (Ot 17:3). Duh ga je u viziji odveo na visinu kako bi iz te pozicije mogao vidjeti kraljevstva svijeta i Babilon Veliki koji preko njih vlada čovječanstvom (usporedi Ez 8:3).

Svojim apostolima Isus nije otvoreno govorio o svom nebeskom iskustvu u pustinji jer oni vjerojatno ne bi to mogli odmah razumjeti, a niti je htio odmah u početku svoje službe obznaniti da je on izabrani Mesija. On u svom susretu sa Sotonim nije dobivao vizije od njega, već je osobno u sili duha bio odveden na neobično visoko mjesto odakle se mogao kretati zračnim prostorom zemlje i vidjeti sva kraljevstva svijeta koja mu je sotona pokazao (Mt 4:8). To bi moglo objasniti kako je to Isusa ‘duh vodio po pustinji’ možda čak do gore Horeb gdje se je Božji anđeo susreo sa Mojsijem i Ilijom. To vrijeme u kojem je Isus bio u ‘pustinji’ je povezano s postom. Isus nije ništa jeo ni pio kao i Mojsije (2.Mo 34:28). Vjerojatno nije ni imao potrebu da jede fizičku hranu dok se nalazio u Božjoj prisutnosti. Tih četrdeset dana Sotona nije mogao pristupiti Isusu. No, nakon što je sišao sa svetog mjesta koje je označavalo područje neba, ponovno se našao u zemaljskoj stvarnosti te je ogladnio. Tada dolazi Sotona i počinje ga kušati. Zanimljivo je da se Isus nakon toga mogao susresti sa Sotonom koji ga je kušao i s njim razgovarati licem u lice. To znači da je Sotona koristio njegovu mogućnost da se uz pomoć Božjeg duha kreće zračnim prostorom poput Ilije. Zato ga je mogao povesti nebeskim prostorom u sveti grad, postaviti ga na vrh hramskog zida i odvesti ga na vrlo visoku goru. Na primjer, Sotona nije mogao reći Isusu da skoči sa hramskog zida ako se nije radilo o doslovnoj građevini. Osim toga, nije mogao djelovati na Isusov um koristeći iluzije i vizije. Riječ je o stvarnom događaju koji pokazuje da je Isus, u susretu s anđelima i sa Sotonom, imao nebesko iskustvo.

To što se Isus mogao kretati zrakom ne znači da je morao u tijelu doslovno ‘uzaći na nebo’ jer smo u njegovim riječima zapazili da je rekao kako je od svih ljudi samo on uzašao na nebo iako znamo da se to nije još desilo pa nije ni moglo imati doslovno značenje. Izraz ‘uzaći na nebo’ može značiti da nitko od ljudi nije do tada bio izabran za prorečenog mesijanskog kralja osim njega koji uzašao pred Boga (na nebo) kao što je i 'sišao s neba'. Tako i izraz 'sišao s neba' ima isto značenje kao i izraz 'došao od Boga' kojega je tom prilikom koristio Nikodem kad mu je rekao: 

"Učitelju, znamo da si ti učitelj koji je došao od Boga." (Iv 3:2)

Isus je umjesto izraza 'došao od Boga' koristio izraz 'sišao s neba' jer "svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je jer silazi od Oca" tj. silazi s neba (Jk 1:17). Da bi neki dar sišao od Boga ne mora se nalaziti na nebu niti doslovno sići s neba. Isus je taj nebeski dar kojega je Bog dao ljudima. On je bio jedini od ljudi kojega je Bog trebao podignuti i uzvisiti iznad svih ljudskih vladara koji sjede na nebeskim tj. upravljačkim mjestima. Zato je morao dobiti onu spoznaju o nebeskim stvarima koja je bila povezana sa njegovom mesijanskom ulogom. Moguće je da je gora Horeb ili neka druga gora bila mjesto odakle se Isus u tom smislu ‘uzašao na nebo’. Tu je dobio uvid u nebeske stvari i zadatak od Boga kao što su ga dobili Mojsije i Ilija (2.Mo 34:2, 29-34; 1.Kr 19:8-10,14-17). Na Horebu u Sinajskoj pustinji je Bog sklopio savez s Izraelom i zato je moguće da je upravo na istom mjestu, kako kaže Isus svojim apostolima: "moj Otac sklopio savez sa mnom, za kraljevstvo" (5.Mo 5:2; Lk 22:29, bi2-C). Mojsije i Ilija su se popeli na goru Horeb (Sinaj) koja je predočavala sveto mjesto ili ‘nebo’. Tu su razgovarali s Bogom. Moguće je da je ta gora povezana sa značenjem sna kojeg je imao patrijarh Jakov u kojem je vidio "vrata nebeska" (1.Mo 28:12,17; Iv 1:51). Očito je Isus tada mogao svojim umom i uvidom u nebeske stvarnosti ući kroz ta ‘nebeska vrata’. Kasnije je apostol Pavle rekao o svom sličnom nebeskom iskustvu slijedeće:

"Znam čovjeka u zajedništvu s Kristom, koji je (…), - da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio odnesen do trećeg neba... i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti." (2.Ko 12:2,4)

U Stražarskoj kuli od 15.10.2004 (str 8.) se tvrdi da ‘treće nebo’ predočava duhovni raj obnovljene kršćanske skupštine kojoj pripadaju samo Jehovini svjedoci. Ta tvrdnja proizlazi iz pretpostavke da je sa brojem ‘tri’ Pavle želio viziji dati uzvišeno duhovno značenje. Međutim, Pavle broj ‘tri’ ne spominje u slikovitom obliku jer izraz ‘treće nebo’ ukazuje na redoslijed, odnosno na nebo koje po svojem uređenju dolazi nakon prvog i drugog neba (usporedi  kako se takvi brojevi spominju u Ivanu 10:16; Otkrivenju 4:7; 6:5; 8:10; 11:14; 14:9; 16:4). Pavle je vjerojatno bio odnesen na nebo na isti način kao Isus. On spominje da je u Jeruzalemu dok se molio u hramu dospio u stanje transa (Dj 22:17,18). Tako je on ‘uzašao u nebo’ i dobio uvid u nebeske stvari kao i mnogi proroci. Ni on nije mogao govoriti o tim stvarima kao ni Isus kad je rekao Nikodemu da ljudi još ne mogu razumjeti te stvari. U tom smislu možemo reći poput Isusa:

“Nitko nije uzašao na nebo (dobio uvid u nebeske star) osim čovjeka koji je sišao s neba (došao od Boga).“

Pavle je imao nebesko iskustvo, ne zato da bi mu Božji duh svjedočio o tome da svoje misli i želju usmjeri prema životu na nebu, nego da ima uvid u nebeske stvarnosti i zadatke na zemlji koji su bili povezani s nebom. Stoga nakon tog iskustva nije počeo tumačiti kršćanima što ih sve očekuje na nebu jer nije ni vjerovao u nebeski život.

Kad se vidi razlika u doživljavanju svetog duha između prvih kršćana i današnjih onda se moramo zapitati kakvo to iskustvo duha imaju oni koji tvrde da su dobili spoznaju o svojem posebnom položaju zbog kojeg su određeni za život na nebu? Da li je njihovo iskustvo uključivalo stanje transa ili otvaranje neba kako bi shvatili da su izabrani i određeni za nebeske kraljeve i svećenike? Oni sami kažu da toga nije bilo, pa se njihovo iskustvo duha nimalo ne razlikuje od onog kojeg imaju ostali kršćani. Nigdje se u Bibliji ne kaže da su prvi kršćani bili potaknuti da svoje misli i želje usmjere prema nebu kao svom budućem mjestu vječnog prebivanja. Svi su kršćani sve do danas pozvani i potaknuti na ‘jednu nadu’ (Ef 4:4). Svima je u jednakoj mjeri bio dostupan sveti duh i Božja riječ iz koje su mogli crpiti spoznaju o svojoj nadi i Božjem obećanju. No, kako bi dokazivali kako postoje dvije različite nade onda Zajednica tvrdi:

“Budući da su zemaljski razred sa zemaljskim nadama i živim zanimanjem za zemaljske stvari, oni se možda više zanimaju za biblijske citate koji se odnose na uvjete koji će vladati na Zemlji u novom svijetu; dok pomazani ostatak, koji ima nebesku nadu i snažno osobno zanimanje za stvari vezane za duh, možda revnije proučava te stvari u Božjoj riječi.“ (Stražarska kula, 15.6.1996. str.31)

Ako je to neko nepisano pravilo, kako su onda prvi kršćani koji su čitali i razmatrali Hebrejske spise mogli pažnju poklanjati stavcima koji govore o životu na nebu kada takvih stavaka tu uopće nema? Čitajući ‘Hebrejske spise’, prvi su kršćani sebe mogli vidjeti samo u zemaljskom raju kao prirodnom okruženju za čovjeka (Ps 115:16). To se može iščitati iz svih zapisa ranokršćanskih pisaca. Nitko se od prvih kršćana nije mogao uvjeriti u nebeski život jer su ‘Hebrejska pisma’ sadržavala samo nadu u zemaljski život. Ona ne sadrže niti jedan stavak koji bi govorio da je Bog odredio nekim ljudima odlazak na nebo. No, ako tih navodnih citata ima u Kršćanskim grčkim spisima, što bi onda trebali reći o onim kršćanima koji se podjednako zanimaju za zemaljske i nebeske stvari? Da li to znači da oni dvoje o svojoj nadi, pa ne znaju što im duh svjedoći kroz Bibliju? Ako po tom pitanju nisu sigurni da li postoji neki drugi sigurniji način da sebe vide na nebu? Pogledajmo što o tome kaže Zajednica:

“Duhom rođeni pojedinci ne žele ići na nebo zato što su tjeskobni zbog sadašnjih nevolja na Zemlji (Job 14:1). Umjesto toga, Jehovin duh u onima koji su zaista pomazanici rađa nadu i želju koje, općenito govoreći, nisu uobičajene za ljude. (...). Pomazanici osjećaju tako snažnu želju za nebeskim životom da spremno žrtvuju sve mogućnosti i pogodnosti zemaljskog života. (Stražarska kula, 15.2.1998. str.14,15. st.10-12).

Ako je ovo istina, onda su i prvi kršćani morali to osjećati. No, u djelu Didache, za koje se smatra da je nastalo pred kraj prvog ili početkom drugog stoljeća se nalaze apostolske upute za život i vjeru kršćana. U odlomku III, st. 7. stoji izjava koja pokazuje čemu su se oni nadali - životu na nebu ili životu na zemlji. Tamo stoji uputa:

“Budi krotak jer krotki će baštiniti zemlju“ (Didatche III, st.7)

Ovo je u biti izjava Isusa Krista iz njegove propovijedi koju je održao na Maslinskoj gori (Mt 5:5). U tom sažetom djelu nema nigdje spomena o željama i težnjama za nebeskim životom tj. o željama koje nisu uobičajene za obićne ljude. Desetljećima kasnije kršćani su i dalje nastojali zadobiti vječni život na zemlji. Zatim Klement Rimski pred kraj 1.st. u svojoj poslanici Korinčanima kaže:

“Budimo jedni drugima dobrostivi prema samilosti i ljupkosti svojega Stvoritelja. Pisano je: Dobri će nastavati zemlju i bezazleni će ostati na njoj“ (Pismo Korinčanima XIV, st.3,4).

Ovakve izjave same po sebi govore da su apostoli i kršćani u prva dva stoljeća i dalje gajili nadu i želju da baštine zemlju, a ne nebo. Jedina želja na koju su ih upućivali Isus i njegovi apostoli su težnja za obnovljenim životom na zemlji. U ranokršćanskim zapisima se nigdje ne spominje ono što naučavaju današnje kršćanske zajednice, među kojima i Jehovini svjedoci, koji unatoč ovim i drugim jasnim dokazima i dalje tvrde da su prvi kršćani bili prvi koji su započeli popunjavati mjesta na nebu u skladu sa svojom nadom. Osim toga, ne može se ničim dokazati da u Zajednici postoje ljudi (navodni pomazanici) koji uz pomoć svetog duha svoje misli usmjeruju na stvari koje pripadaju nebu dok svi ostali usmjeruju svoje misli na one stvari koje pripadaju zemlji. Takvo usmjeravanje ne potiče od Božjeg duha nego od ljudi (vodećeg tijela) i njihovog gledišta koje im je prezentirano u tom svjetlu. Biblija potiče sve kršćane da svoje misli usmjere na nebeske stvari a ne na zemaljske (Kol 3:1,2). One osobe čije su "misli usmjerene na stvari koje su na zemlji" Biblija naziva "neprijateljima Kristovog mučeničkog stupa" (Flp 3:18,19, bi2-C). Isus je rekao da naše 'srce' treba biti na 'nebu' (Mt 6:20,21). Sa srcem su povezane naše najdublje misli i osjećaji, naša vjera i naša nada. Ako svi kršćani trebaju svoje misli usmjeriti prema nebu i nebeskim stvarima, onda kršćanskim rječnikom možemo slobodno reći kako je zajednička nada svih kršćana nebeska, a ne zemaljska. U biti, nebeska nada, odnosno nada koja nam je dana od Boga s neba, uključuje nadu u život na zemlji. Prije nego li su uveli svoju nauku, vodeći članovi Društva su trebali istražiti da li su apostoli govorili o odlasku na nebo ili su govorili o nebeskim službama u povezanosti sa ulogom koju će nebeska klasa provoditi na zemlji. Naime, sve što je bilo povezano s ‘nebom’ može se povezati sa zemaljskim uređenjem ‘nebeskog kraljevstva’ kojeg su očekivali na zemlji.

Lako je zaključiti da su rani ‘Istraživači Biblije’ tek stjecali uvid u Božju Riječ tako da su pogreške opravdane. Pred njima je bio težak zadatak da istraže svaku temu o kojoj Biblija govori. Trebali su razumjeti sve što je bilo rečeno o zemaljskim stvarima kako bi s tim povezali sve nebeske stvari. No oni su neke nebeske stvari olako tumačili tako da su i nekim zemaljskim stvarima dali doslovno nebesko značenje bez uvida u njihovu pozadinu. Druge stvari su pogrešno stavljali u drugi vremenski okvir koji je također uvjetovao daljnjim pogreškama. Takve pogreške su zastupljene i među Jehovinim svjedocima. U knjizi ‘Raspravljanje’ na str. 180. se postavlja pitanje:

“Nisu li Jehovini svjedoci učinili pogreške u svojim tumačenjima?’ Zatim slijedi odgovor: ‘Jehovini svjedoci ne tvrde da su proroci koji govore pod Božjim nadahnućem. Činili su pogreške. Ponekad su imali pogrešna očekivanja, kao što su ih imali i apostoli Isusa Krista (LK 19:11; Dj 1:6). (...). Pitanja u kojima su morali ispraviti svoja gledišta relativno su nevažna u usporedbi s ključnim biblijskim učenjima koja oni dobro razumiju i javno svima obznanjuju.“

Ono što je do danas ispravljeno je zaista relativno nevažno u usporedbi s ključnim biblijskim učenjima, ali ono što bi uskoro trebalo ispraviti je toliko važno i značajno da se može govoriti o promjenama čak i nekih ključnih učenja koja se odnose na Isusa Krista, njegov dolazak i njegovu prisutnost, Božje kraljevstvo, Božji narod, nebesku klasu, 144000, Spomen svećanost, uskrsnuće, Božji dan suda, pa čak i nekih organizacijskih stvari i službi koje treba uskladiti s načinom na koji je funkcionirala prva kršćanska skupština. Budući da smo mnogo toga što je pogrešno prihvatili kao jasno razumljivu istinu koju smo čak kao takvu javno objavljivali drugima onda će zaista biti teško sve to odjednom bezbolno mijenjati. Neke promjene će posebno pogoditi pojedince koji se još uvijek pogrešno nadaju da će živjeti na nebu kao Isusovi suvladari ili će možda osjetiti olakšanje.

Budući da je temelj, na kojem su rani Istraživaći Biblije tumačili gore navedene teme, bio pogrešan i da se na njemu samo gradilo i popravljalo postojeće razumijevanje, došlo je do toga da se sada najvjerojatnije mora rušiti cijela konstrukcija koja kao takva ne može više opstati jer je došlo vrijeme da se jasno vidi prava teokratska struktura Božjeg naroda koji će preživjeti veliku nevolju i tvoriti ‘novo nebo i novu zemlju’. Nakon pažljivog razmatranja koje slijedi, vidjet će se da Biblija sadrži mnoge argumente koji pokazuju da je:

Većina prvih kršćana pripadala zemaljskoj klasi – klasi naroda - koja je gajila nadu u vječni život na zemlji u novom pravednom poretku pod Božjim kraljevstvom, dok su se među njima nalazili nadglednici kao upravitelji u ulozi nebeske klase koji su svojom službom stjecali preduvjete za zemaljsku upravu Božjeg kraljevstva tako da će se među njima moći izabrati točan broj upravitelja koji će svoju službu vršiti na zemlji u prisutnosti ljudi, a ne na nevidljivim nebesima.

S ovom činjenicom se mijenja mnogo toga što smo do sada vjerovali i prihvaćali kao gotovu stvar. Zato je bilo potrebno da sve što je povezano s tom spoznajom temeljito istražim i uskladim izvornom razumijevanju. Zato većina novih ‘tumačenja’ opisanih u ovoj knjizi su nastala nakon što sam ‘razmrsio ono što je bilo zamršeno’ pogrešnim gledištima po pitanju nade i spoznaje koju su gajili prvi kršćani (Da 5:16).